Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević Apstrakt Rad je posvećen analizi različitih pristupa u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja. U prvom delu rada razmotreni su opisi, karakteristike i tipologije poremećaja ponašanja koje se sreću u savremenoj literaturi. Drugi deo rada posvećen je efektivnim pristupima u prevenciji poremećaja ponašanja duž kontinuuma koga čine univerzalna, selektivna i indikovana prevencija. Pored toga, prikazane su i osnovne postavke zakonske, socijalne i situacione prevencije prestupničkog ponašanja. Na kraju, pregledom literature ostvaren je uvid u savremena saznanja o uspešnim pristupima u tretmanu poremećaja ponašanja i redukovanju delinkvencije i kriminala. Ključne reči: poremećaji ponašanja, delinkvencija, kriminal, prevencija, tretman
POREMEĆAJI PONAŠANJA Nauka o prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja ima relativno dugu istoriju. Međutim, većina autora smatra da je presudan uticaj na razvoj teorije, istraživanja i prakse u ovoj oblasti imalo uvođenje dijagnostičke oznake poremećaji ponašanja u međunarodno priznate medicinske klasifikacije (ICD i DSM). U medicinskim klasifikacionim sistemima date su precizne definicije poremećaja ponašanja, njihova tipologija i kriterijumi za postavljanje ove dijagnoze. Na taj način poremećaji ponašanja izdvojeni su kao posebna dijagnostička kategorija, odnosno napravljena je razlika između poremećaja ponašanja i drugih fenomena s kojima su ranije bili svrstavani u istu grupu. Dijagnostička kategorija poremećaji ponašanja prvi put se pojavljuje u osmoj reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti, povreda i uzroka smrti (ICD-8) Svetske zdravstvene organizacije iz 1965. godine i drugoj verziji Dijagnostičko-statističkog priručnika (DSM-2) Američkog udruženja
10
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
psihijatara, iz 1968. godine. U skladu sa novim saznanjima, menjali su se opisi i kriterijumi koji se odnose na ovu dijagnostičku kategoriju. Neke postavke u ICD su reorganizovane radi usklađivanja sa određenjima koja su data u DSM, mada su se izvesne razlike između ova dva klasifikaciona sistema zadržale do danas. U trenutno važećoj, desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti, povreda i uzroka smrti (ICD-10), poremećaji ponašanja svrstani su u dijagnostičku kategoriju pod nazivom poremećaji ponašanja i emocija sa početkom obično u detinjstvu i adolescenciji (Svetska zdravstvena organizacija, 1992). Osnovna karakteristika poremećaja ponašanja je ponavljano i trajno prisustvo obrazaca antisocijalnog, agresivnog i izazivačkog ponašanja, kao što su: preterane tuče ili zastrašivanja, surovost prema drugim ljudima ili životinjama, žestoka destruktivnost prema imovini, podmetanje požara, krađe, ponavljano laganje, izostajanje iz škole i bežanje od kuće, neobično česti i teški napadi besa, prkosno provokativno ponašanje i stalna neposlušnost. Ova dijagnostička kategorija obuhvata nekoliko tipova poremećaja ponašanja, a to su: poremećaj ponašanja ograničen na porodičnu sredinu, nesocijalizovani poremećaj ponašanja, socijalizovani poremećaj ponašanja, poremećaj u vidu protivljenja i prkosa, drugi poremećaji ponašanja i nespecifikovani poremećaji ponašanja. U četvrtoj verziji Dijagnostičko-statističkog priručnika (DSM-IV), koja se trenutno primenjuje, poremećaji ponašanja svrstani su u dijagnostičku kategoriju pod nazivom deficit pažnje i disruptivni poremećaji ponašanja (APA, 1994). Dijagnostička oznaka poremećaji ponašanja opisana je kao ponavljani i uporni obrasci ponašanja kojima se krše prava drugih i opšte, uzrastu prikladne socijalne norme i pravila, gde se ubrajaju: agresivno ponašanje prema ljudima ili životinjama, namerna destrukcija imovine, prevare ili krađe i ozbiljno kršenje pravila ponašanja. Ponuđene su dve tipologije poremećaja ponašanja, u odnosu na uzrast – tip koji se pretežno javlja u detinjstvu i tip koji se javlja u adolescenciji, kao i u odnosu na težinu poremećaja – laki, umereni i teški tip. U okviru ove dijagnostičke kategorije izdvojen je i оpoziciono-prkosni poremećaj, koga karakterišu dugotrajni obrasci negativnog, drskog i neprijateljskog ponašanja, ali bez ozbiljnijeg kršenja opšteprihvaćenih socijalnih normi. U literaturi o prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja ove dve dijagnostičke oznake se, uglavnom, objedinjeno posmatraju. Prikazane klasifikacije postale su polazište brojnih istraživačkih studija. Precizne oznake, definicije i tipologije omogućile su izradu instru-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
11
menta za procenu, ispitivanje prevalencije i karakteristika poremećaja ponašanja, ali i kompariranje rezultata različitih studija, što je doprinelo unapređivanju saznanja o etiologiji i fenomenologiji. Sa druge strane, mnogi istraživači su u svojim empirijskim proučavanjima nailazili na probleme prilikom primene opisa i kriterijuma koji su ponuđeni u okviru pomenutih dijagnostičkih kategorija. Posledično, pojavljuju se empirijski ili dimenzionalni sistemi procene i klasifikacije u psihopatologiji, kao alternativa kategorijalnim sistemima koji se koriste u kliničkoj praksi (Achenbach, 1995). Osnovno polazište dimenzionalnih sistema jeste zasnivanje psihopatoloških kategorija, njihovih granica i kriterijuma na rezultatima istraživanja. U kategorijalnim sistemima, na osnovu unapred utvrđenih kriterijuma, postavlja se dijagnoza, odnosno potvrđuje prisustvo poremećaja ponašanja. Zagovornici dimenzionalnih sistema smatraju da u realnosti ne postoje jasne granice između normativnog ponašanja i psihopatologije, pa poremećaji ponašanja predstavljaju ekstremne forme problema koji se uobičajeno javljaju, a ne neuobičajena stanja koja se suštinski razlikuju od normalnosti. Nadalje, dijagnostičke kategorije ne prepoznaju tendenciju ka udruženom pojavljivanju nekih poremećaja, već se svaki od njih zasebno posmatra. Za razliku od toga, dimenzionalni sistemi zasnovani su na empirijskim podacima o povezanosti pojedinih poremećaja, što omogućava izdvajanje obrazaca udruženih bihejvioralnih i emocionalnih problema, odnosno sindroma. Prema jednoj od najpoznatijih dimenzionalnih klasifikacija, poremećaji ponašanja deo su jedinstvenog spektra eksternalizovanih problema, gde se ubrajaju dva sindroma – ponašanje kojim se krše pravila i agresivno ponašanje (Achenbach, Rescorla, 2001). Neki autori smatraju da kategorijalni i dimenzionalni pristup nisu suštinski suprotstavljeni, već da odražavaju prirodan tok razvoja saznanja (Coie et al., 1993). Prvobitno nastali kategorijalni sistemi usmereni su ka identifikovanju osnovnih karakteristika po kojima se razlikuju disfunkcionalni pojedinci, dok dimenzionalni sistemi predstavljaju rezultat detaljnijeg sagledavanja razvojnih procesa određenog poremećaja. Takvu povezanost potvrđuje evidentan uticaj rezultata empirijskih istraživanja na osavremenjivanje opisa i kriterijuma u kategorijalnim sistemima, što se posebno odnosi na DSM. U savremenoj literaturi postoje brojne definicije poremećaja ponašanja, tako da se ne može govoriti o univerzalnom i opšteprihvaćenom određenju ovog pojma. Ipak, mogu se izdvojiti neki zajednički elementi. Poremećajima ponašanja označavaju se različite bihejvioralne manifesta-
12
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
cije koje povezuje nekonformizam ili nepoštovanje opšteprihvaćenih socijalnih normi, antisocijalnost u smislu ugrožavanja prava drugih i agresija, odnosno povređivanje, nanošenje štete ili neprijatnosti drugima. Spektar pojavnih oblika poremećaja ponašanja je veoma širok i kreće se od prkosnog ponašanja do fizičkog nasilja. Neki oblici poremećaja ponašanja predstavljaju kršenje zakonskih normi, odnosno mogu biti okarakterisani kao krivična dela i prekršaji ili delinkvencija. Važna karakteristika poremećaja ponašanja jeste repetitivnost, odnosno ponavljanje i relativna trajnost, na osnovu čega se razlikuju od usamljenih i situacionih epizoda koje mogu biti okarakterisane kao normativne razvojne krize. Poremećaji ponašanja dovode do brojnih negativnih posledica, uključujući porodično funkcionisanje, odnose sa vršnjacima, učenje i drugo. U mnogim slučajevima, simptomi poremećaja ponašanja pojavljuju se na predškolskom uzrastu, a stabilne manifestacije mogu se zapaziti tokom mlađeg školskog uzrasta. Rezultati brojnih istraživanja potvrđuju da kriminalno ponašanje u odraslom dobu podrazumeva ispoljavanje poremećaja ponašanja u mladosti, iako većina mladih sa antisocijalnim ponašanjem ne postaju antisocijalne odrasle osobe. Prema nekim istraživanjima, oko polovine dece sa poremećajima ponašanja postanu delinkventi u adolescenciji, a najmanje trećina maloletnih delinkvenata postanu odrasli prestupnici (Patterson, DeBaryshe, Ramsey, 1989). Poremećaji ponašanja često se javljaju udruženo sa drugim mentalnim poremećajima. Epidemiološke studije otkrivaju da oko 70% dece i omladine sa poremećajima ponašanja, uzrasta 7–13 godina, ispunjava kriterijume za postavljanje još jedne dijagnoze (Kazdin, 1993). Na osnovu dosadašnjih istraživanja komorbiditeta poremećaja ponašanja, izvedena su sledeća zapažanja: poremećaji ponašanja počinju na ranijem uzrastu, teži su i uporniji ukoliko su udruženi sa ADHD; pojava anksioznih poremećaja u detinjstvu smanjuje rizik poremećaja ponašanja u adolescenciji, ali kod dece sa poremećajima ponašanja postoji veća verovatnoća pojave anksioznih poremećaja; kod mnogih adolescenata sa poremećajima ponašanja ispunjeni su kriterijumi za postavljanje dijagnoze depresivnih poremećaja i poremećaja emocija, ali ova veza nije do kraja objašnjena; postoje indicije da somatoformni poremećaji mogu biti prediktor poremećaja ponašanja kod devojaka; postoji recipročna veza između poremećaja ponašanja i zloupotrebe psihoaktivnih supstanci u smislu da jedan poremećaj podstiče ispoljavanje drugog (Loeber et al., 2000). Rezultati brojnih istraživanja otkrivaju da su mentalni poremećaji učestaliji kod delinkvenata u odnosu
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
13
na opštu populaciju, što se posebno odnosi na zloupotrebu psihoaktivnih supstanci, depresivne poremećaje i poremećaje raspoloženja, anksiozne poremećaje, PTSP i ADHD (Tarolla et al., 2002). U radu Nenada Glumbića izneta su interesantna zapažanja o kriminalnom ponašanju osoba sa Aspergerovim sindromom. Napredak naučnih saznanja imao je praktične implikacije u vidu razvijanja široke mreže različitih institucija i profesionalnih usmerenja koji rade na prevenciji i tretmanu poremećajima ponašanja. Do danas, ova oblast zadržala je multidisciplinarni karakater, što podrazumeva multipla izvorišta i pravce razvoja. Doprinos ukupnom fondu znanja o efektivnim pristupima u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja ostvarili su naučnici i praktičari iz različitih oblasti, kao što su medicina, socijalna zaštita, obrazovanje, pravosuđe i drugo. Usled postojanja razvojnog kontinuuma poremećaji ponašanja–delinkvencija–kriminal, teško je napraviti oštru granicu u pogledu specifičnog usmerenja pojedinih intervencija i programa, već ih je bolje posmatrati kao deo obuhvatne društvene reakcije na ove probleme. Trenutnu situaciju na svetskoj sceni karakteriše izuzetno interesovanje naučne i stručne javnosti za proučavanje poremećaja ponašanja, delinkvencije i kriminala. Nasuprot tome, u Srbiji su sasvim retka istraživanja epidemiološkog karaktera, a posebno empirijska proučavanja efektivnosti programa i intervencija koje se primenjuju u okvirima prevencije i tretmana ovih fenomena. Iako se na osnovu strane literature mogu steći dobre polazne osnovne, to nije dovoljno. U budućnosti treba raditi na sistematskoj izgradnji naučnih saznanja koja će biti utemeljena na podacima koji su prikupljeni na našim prostorima. O problemima koji se sreću u oblasti analitičko-istraživačkog rada u socijalnoj zaštiti maloletnih prestupnika i mogućnostima za njihovo prevazilaženje govori se u radu Aleksandra Jugovića. PREVENCIJA POREMEĆAJA PONAŠANJA, DELINKVENCIJE I KRIMINALA Univerzalna, selektivna i indikovana prevencija U savremenoj medicini u upotrebi je klasifikacija preventivnih mera koju je predložio Gordon (1983), a prema kojoj se sva preventivna nastojanja mogu razvrstati na univerzalna, selektivna i indikovana. Autor
14
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
je kritikovao tradicionalnu klasifikaciju Komisije za hronične bolesti iz 1957. godine, koja je prvobitno predviđala dve kategorije – primarnu i sekundarnu prevenciju, a kasnije je dodata i treća kategorija tzv. tercijarna prevencija. Primarna prevencija primenjuje se pre nastanka bolesti i ima za cilj redukovanje incidencije, cilj sekundarne prevencije je smanjenje prevalencije, što znači da se primenjuje nakon dijagnostikovanja bolesti, ali pre nego što ona izazove negativne posledice, dok se tercijarna odnosi na mere kojima se sprečavaju dalja oštećenja i onesposobljavanje usled bolesti. Osnovna zamerka upućena na račun ove klasifikacije odnosila se na njenu neusklađenost sa savremenim saznanjima o povezanosti različitih bio-psiho-socijalnih faktora sa negativnim zdravstvenim ishodima. Prema Gordonu, termin prevencija odnosi se isključivo na mere, akcije i intervencije koje se primenjuju pre nastanka bolesti. Podela na univerzalnu, selektivnu i indikovanu prevenciju izvršena je u odnosu na populacione grupe za koje se primena određenih intervencija smatra optimalnom. Mere univerzalne prevencije imaju najširu upotrebu i korisne su za svakog pojedinca. Primenjuju se na opštoj populaciji, obično bez profesionalne pomoći, a dobiti prevazilaze troškove i eventualne rizike. Selektivna prevencija obuhvata mere koje se primenjuju na rizične grupe, odnosno na podgrupe opšte populacije kod kojih postoji natprosečan rizik da obole od neke bolesti. Indikovana prevencija usmerena je ka pojedincima koji se, na osnovu identifikovanih rizičnih faktora, stanja i abnormalnosti, smatraju visokorizičnim u pogledu oboljevanja. Većina mera indikovane prevencije odgovara onome što se ranije nazivalo sekundarnom prevencijom, s tom razlikom da je indikovana prevencija rezervisana samo za pojedince kod kojih postoji velika verovatnoća oboljevanja, ali kod kojih nije dijagnostikovana bolest. Iako su obe prikazane klasifikacije prevencije pravljene za tzv. medicinske bolesti, savremeni autori smatraju da se Gordonov klasifikacioni sistem može primeniti i u oblasti prevencije mentalnih poremećaja, a time i poremećaja ponašanja (Mrazek, Haggerty, 1994). Primeri univerzalnih preventivnih intervencija koje su namenjene opštoj populaciji jesu unapređivanja prenatalne brige, sprečavanje bračnih problema i slično. Intervencije selektivne prevencije usmerene su ka specifičnim rizičnim grupama koje su identifikovane na osnovu prisustva bioloških, psiholoških i socijalnih faktora povezanih sa pojavom mentalnih poremećaja. U ovu kategoriju ubrajaju se intervencije kao što su kućne posete i predškolski programi za decu iz siromašnih zajednica. Indikovane preventivne intervencije prime-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
15
njuju se ukoliko su otkriveni izvesni znaci, simptomi ili predispozicije koji upućuju na izvesnu disfunkcionalnost, ali nisu ispunjeni kriterijumi za postavljanje dijagnoze mentalnog poremećaja. Drugačije rečeno, indikovane intervencije (npr. unapređivanje interakcije roditelj–dete) primenjuju se u slučajevima kada su roditelji otkrili izvesne probleme u ponašanju kod deteta, ali nije dijagnostikovan poremećaj ponašanja. Osnovni cilj univerzalnih, selektivnih i indikovanih mera je tzv. apsolutna prevencija, odnosno redukovanje broja novih slučajeva, mada cilj može biti i odlaganje početka mentalnog poremećaja ili kratkoročna redukcija novih slučajeva. Pored toga, indikovana prevencija ima za cilj da redukuje progresiju od ranih simptoma ka dugotrajnim i teškim oblicima mentalnih poremećaja. Na osnovu opsežnog pregleda literature, Grinberg i saradnici izdvoji su 34 programa koji se primenjuju u prevenciji mentalnih poremećaja dece i omladine, a čiji su pozitivni efekti potvrđeni rezultatima rigoroznih evaluacija (Greenberg, Domitrovich, Bumbarger, 2001). Svi izdvojeni programi redukuju simptomatologiju povezanu sa mentalnim poremećajima, ali imaju i druge pozitivne efekte u širem smislu unapređivanja zdravlja. Univerzalni programi prevencije mentalnih poremećaja namenjeni su celokupnoj školskoj populaciji ili učenicima određenih razreda, odnosno specifičnim grupama koje su izdvojene prema kriterijumima koji nemaju veze sa rizikom mentalnih poremećaja. Izdvojeno je ukupno 14 efektivnih univerzalnih programa koji uspešno deluju na specifične simptome psihopatologije (agresija, anksiozni ili depresivni poremećaji) ili na poznate rizične faktore povezane sa psihopatologijom (impulsivnost, deficit kognitivnih veština ili antisocijalno ponašanje). Uspešni univerzalni programi klasifikovani su u četiri grupe, a to su: – programi prevencije nasilnog ponašanja, gde su svrstana dva školska programa koja su specifično usmerena ka prevenciji ili redukovanju nasilja prevashodno putem unapređivanja pozitivne komunikacije i veština nenasilnog rešavanja konflikata i donošenja odluka (Second Step i Responding in Peaceful and Positive Ways); – programi unapređivanja socijalnih i kognitivnih veština sa četiri programa koja se primenjuju uglavnom u populaciji učenika osnovnih škola s ciljem razvijanja fundamentalnih kognitivnih veština, socijalne i emocionalne kompetencije (Interpersonal Cognitive Problem-Solving, Promoting Alternative Thinking Strategies, Improving Social Awareness – Social Problem Solving i Positive Youth Development Program);
16
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
– programi orijentisani ka promeni školske sredine predstavljaju grupu od šest programa koji imaju za cilj redukovanje rizičnih i jačanje protektivnih faktora u socijalnom okruženju deteta (The School Transitional Environment Project, Child Development Project, Good Behavior Game, Bullying Prevention Program i dva izraelska programa prevencije internalizovanih problema i suicida); – multikomponentni programi fokusirani na različite rizične i protektivne faktore koji deluju na nivou pojedinca, porodice, škole i vršnjačke grupe (Linking the Interests of Families and Teachers i Seattle Social Development Project). Osim univerzalnih programa, pomenuta grupa autora izdvojila je još 20 uspešnih selektivnih i indikovanih preventivnih programa, od čega se 10 programa primenjuje u prevenciji eksternalizovanih poremećaja (ADHD, opoziciono-prkosni poremećaj i poremećaj ponašanja). Programi se primenjuju kod dece i omladine sa agresivnim i antisocijalnim ponašanjem, a prema fokusu delovanja razvrstani su u tri grupe: – programi usmereni na dete, gde su svrstana četiri programa koja su osmišljena za agresivnu decu s ciljem redukovanja agresije i unapređivanja socijalnih veština, mada se u neke programe uključuju i druga deca kako bi se obezbedili prosocijalni modeli, vežbanje novih veština u svakodnevnim situacijama i uspešno uključivanje u vršnjačku grupu (Anger Coping Program, Brainpower Program, Peer Coping Skills Training i Social Relations Program); – programi podrške odraslih sa samo jednim programom mentorskog tipa (Big Brother – Big Sister); – multikomponentni programi za decu i porodice koji su dugotrajni i usmereni na brojne individualne i sredinske rizične faktore, a sadrže intervencije za decu, roditelje i nastavnike (Adolescent Transitions Program, Montreal Prevention Experiment, First Steps Program, The Earlscourt Social Skills Group Program i Fast Track). Vaninstitucionalni programi prevencije smatraju se generalno uspešnijim u odnosu na programe koji podrazumevaju izmeštanje deteta iz porodice i upućivanje na neki vid institucionalnog tretmana. Iscrpan pregled evaluacija različitih vaninstitucionalnih programa sadržan je u radu Melihe Bijedić.
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
17
Klasifikacija na univerzalne, selektivne i indikovane programe primenjuje se i na programe prevencije delinkventnog ponašanja. Ranije je pomenuto da postoji razlika između poremećaja ponašanja i delinkvencije, jer dijagnoza poremećaja ponašanja uključuje delinkventno ponašanje, ali i druge oblike negativnog ponašanja. Samim tim, postoji i razlika u razvrstavanju programa prevencije poremećaja ponašanja i programa prevencije delinkvencije. Univerzalni programi prevencije delinkventnog ponašanja imaju za cilj redukovanje novih slučajeva delinkvencije u opštoj populaciji putem smanjenja verovatnoće delinkventnog ponašanja na starijem uzrastu; selektivni programi namenjeni su grupama u riziku kod kojih postoje obrasci agresivnog i antisocijalnog ponašanja ili čak dijagnoza poremećaja ponašanja; indikovani programi namenjeni su pojedincima koji ispoljavaju neke oblike delinkventnog ponašanja i imaju za cilj sprečavanje dugoročnih negativnih posledica, odnosno hroniciteta i pojave težih oblika delinkvencije (Tolan, Guerra, 1994). Pomenuti autori su u svojoj obuhvatnoj evaluacionoj studiji opisali uspešne programe koji se primenjuju na različitim nivoima preventivnog delovanja. Univerzalni programi prevencije delinkventnog ponašanja uglavnom su u funkciji unapređivanja resursa, kompetencija i veština čime se postiže imunizacija na negativne uticaje, ali mogu biti usmereni i ka rizičnim faktorima koji su zajednički za celokupnu populaciju na koju se deluje. Neki programi deluju na pojedinačne rizične faktore ili se primenjuju u jednom setingu, dok se drugima deluje na više faktora u različitim domenima životnog funkcionisanja. U zavisnosti od uzrasta korisnika, uspešni programi grupisani su u sledeće kategorije: – programi za predškolski uzrast, gde se ubraja program podrške visokorizičnim majkama (Yale Child Welfare Research Program), letnji program za decu iz siromašnih porodica (Head Start) i edukativni program za predškolce (Perry Preschool Project); – programi za mlađi osnovnoškolski uzrast, tačnije jedan program koji sadrži trening veština rešavanja socijalnih problema za decu, obučavanje nastavnika za rukovođenje odeljenjem i trening veština vođenje porodice za roditelje; – programi za stariji osnovnoškolski i srednjoškolski uzrast koji obuhvataju programe unapređivanja socijalne kompetencije (Positive Youth Development Program), interpersonalnih odnosa i socijalne klime u školi, kao i unapređivanja socijalnih veština rekreativnim aktivnostima.
18
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
Selektivni programi prevencije delinkventnog ponašanja osmišljeni su tako da deluju na specifične rizične faktore identifikovane kod dece i omladine kod koji postoji izvesna tendencija ka delinkvenciji. Izdvojeni efektivni programi selektivnog nivoa podeljeni su prema fokusu delovanja na tri grupe: – programi orijentisani ka pojedincu, kao što su lečenje emocionalnih trauma (Project CREST) i unapređivanje socijalnih i kognitivnih veština (Student Training Through Urban Strategies); – programi orijentisani ka interpersonalnim odnosima, gde se ubraja više različitih programa unapređivanja roditeljskih veština i porodičnih odnosa putem redukovanja koersivnog stila roditeljstva, poboljšanja porodične organizacije i kohezije, te razvijanja pozitivnih odnosa porodice sa socijalnim okruženjem; – programi orijentisani ka neposrednoj socijalnoj sredini, obuhvataju, kao prvo, školske programe koji imaju za cilj unapređivanje znanja i veština stručnjaka zaposlenih u školi, unapređivanje motivacije učenika i pružanje mogućnosti za ostvarivanje uspeha, promenu školske klime u smislu odlučivanja, organizacije i načina rada i, kao drugo, programe koji imaju za cilj strukturalne promene u zajednici u pravcu pružanja novih mogućnosti za mlade, promene stavova onih koji rade sa mladima i redukovanja negativnih uticaja. Indikovani programi namenjeni su deci i omladini kod kojih su otkriveni teži oblici negativnih bihejvioralnih obrazaca ili delinkventno ponašanje. S obzirom na to da su ovi pojedinci uglavnom uključeni u neki vid ambulantnog ili institucionalnog tretmana, opisani programi sprovode se u ustanovama za mentalno zdravlje ili ustanovama za tretman delinkvenata i to su: – programi orijentisani ka pojedincu, među kojima su najuspešniji oni koji sadrže mentorstvo, profesionalnu orijentaciju i osposobljavanje, modifikaciju ponašanja, promenu antisocijalnih stavova, trening kognitivnih, socijalnih i bihejvioralnih veština; – programi orijentisani ka interpersonalnim odnosima, odnosno funkcionalna porodična terapija i multisistemska terapija; – programi orijentisani ka neposrednoj socijalnoj sredini kojima se menjaju pojedini aspekti institucionalnog okruženja s ciljem promovisanja pozitivnog ponašanja i socijalne kompetencije (npr. Teaching Family Model).
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
19
Može se zaključiti da su se programi koji sadrže trening socijalnih i kognitivnih veština i intervencije usmerene ka unapređivanju veština roditeljstva i porodičnih odnosa pokazali kao najefektivniji na univerzalnom, selektivnom i indikovanom nivou preventivnog delovanja. Takođe, uspešniji su multikomponentni i dugotrajniji programi. Edina Vejo i Muharem Adilović u svom radu razmatraju socijalno-pedagoški pristup konceptualizaciji poremećaja ponašanja koji se zasniva na kontinuumu univerzalne, selektivne i indikovane prevencije, s tim da autori ukazuju na važnost intervencija koje se primenjuju na mlađem uzrastu. Zakonska, socijalna i situaciona prevencija U kriminološkoj literaturi, proučavanje prevencije delinkvencije i kriminala odavno je izašlo iz uskih okvira delovanja zakonskih normi i prihvaćen je sveobuhvatan pristup koji objedinjuje dostignuća različitih naučnih disciplina i oblasti praktičnog delovanja. Radi sistematizacije saznanja o efektivnoj prevenciji prestupničkog ponašanja, raznovrsni programi i intervencije organizovni su u četiri osnovna strateška pristupa, a to su: sprovođenje zakona, razvojna prevencija, prevencija u zajednici i situaciona prevencija, s tim da se razvojna prevencija i prevencija u zajednici često objedinjeno nazivaju socijalnom prevencijom (Torny, Farrington, 1995). Prema tradicionalnom viđenju, sprovođenje zakona ili zakonski pristup koji se svodi na hapšenje, procesuiranje i sankcionisanje ostvaruje preventivno delovanje posredstvom četiri osnovna mehanizma, a to su: 1) generalno odvraćanje, odnosno efekat koji se postiže upućivanjem generalne pretnje krivičnim procesuiranjem svakom pojedincu ukoliko prekrši zakon; 2) specifično odvraćanje ili efekat koji se postiže na individualnom nivou kažnjavanjem prestupnika za izvršeno delo; 3) onesposobljavanje kao efekat koji proizlazi iz zadržavanja prestupnika pod strogim nadzorom tako da ne može da izvrši novo delo; 4) rehabilitacija, odnosno efekat koji se postiže korišćenjem perioda ograničavanja (zatvaranja) za primenu intervencija kao što su psihološko savetovanje, tretman bolesti zavisnosti, profesionalno osposobljavanje i opšte obrazovanje, kako bi se smanjila verovatnoća da prestupnik nastavi da vrši dela u budućnosti (Moore, 1995). Na osnovu pomenutih mehanizama, može se napraviti razlika između indirektnog i direktnog delovanja krivičnog zakonodavstva i sprovođenja zakona (Torny, Farrington, 1995). Indirektno delovanje, odnosno general-
20
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
no-preventivna funkcija, ostvaruje se posredstvom socijalizacije. Ideja o generalnom odvraćanju ili zastrašivanju vuče korene iz klasičnih kriminoloških teorija prema kojima propisivanje dovoljno teških kazni može sprečiti potencijalne prestupnike da izvrše krivična dela, jer će ih bol i patnja koji prate kažnjavanje obeshrabriti i odvratiti od činjenja prestupa. Šire posmatrano, zakonske norme oblikuju socijalni kontekst u kome se formiraju individualne karakteristike, kao što su motivacija, namere, sistem vrednosti, uverenja i slično. Samim tim, krivično zakonodavstvo ima moralno-edukativnu funkciju, jer većina građana ne vrši krivična dela zato što su vaspitani tako da se prema kriminalnim aktivnostima odnose kao prema nečemu što je loše i nepoželjno. Direktno delovanje krivičnog zakonodavstva objedinjuje ostala tri mehanizma, specifično odvraćanje, onesposobljavanje i rehabilitaciju. Može se reći da je ovde pre reč o reaktivnom nego o preventivnom delovanju, jer se sve dešava nakon izvršenja krivičnog dela. Preventivna funkcija ogleda se u sprečavanju učinioca lakših dela da izvrše teža dela i u sprečavanju primarnih učinilaca da recidiviraju. Neki od najvažnijih aspekata uloge krivičnog zakonodavstva u prevenciji prestupništva obrađeni su u radu Stanka Bejatovića. Razvojna prevencija podrazumeva delovanje na rizične i protektivne faktore koji su od značaja za individualni razvoj. Tokom devedesetih godina, na napredak kriminološke nauke presudno je uticala tzv. paradigma prevencije rizičnih faktora, importovana iz medicine, koja implicira identifikovanje ključnih rizičnih faktora delinkventnog ponašanja i primenu preventivnih mera kako bi se osujetilo njihovo negativno dejstvo (Farrington, 2000). Osnovna izvorišta saznanja na kojima bazira savremena razvojna prevencija su rezultati longitudinalnih i eksperimentalnih studija, kao i teorija o nastanku delinkventnog ponašanja (Tremblay, Craig, 2000). Na osnovu longitudinalnih studija identifikovani su ključni prediktori delinkventnog i kriminalnog ponašanja koji se mogu razvrstati u tri osnovne kategorije: individualne karakteristike, porodične karakteristike i karakteristike socijalnog okruženja. Eksperimentalne studije omogućile su razumevanje mehanizma delovanja pojedinih faktora, ali i efekata promene pojedinih faktora u preveniranju delinkventnog ponašanja. Navedeni autori smatraju da su, među brojnim teorijama delinkvencije, posebno važnu ulogu za razvojnu prevenciju imala tri pristupa: generalna teorija kriminala u kojoj su ključni koncepti samokontrola i razlike u individualnim odgovorima prilikom suočavanja sa mogućnostima za devijantno ponašanje; model razvojnih pravaca antisocijalnog ponašanja koji sugeriše
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
21
postojanje multiplih putanja u razvoju antisocijalnog ponašanja koje vode ka različitim tipovima prestupništva u adolescenciji i odraslom dobu; model kumulativnog rizika prema kome prisustvo većeg broja rizičnih faktora ima snažnije dejstvo, a različiti razvojni problemi imaju zajedničke rizične faktore. Opisani teorijski pristupi upućuju na različite pravce preventivnog delovanja: rane intervencije unapređivanja roditeljskih veština s ciljem razvijanja samokontrole deteta, intervencije koje će biti usmerene na rizične i protektivne faktore koji su specifični za određeni razvojni pravac i uzrast ili intervencije koje će biti usmerene ka redukovanju raznovrsnih rizičnih faktora na ranom uzrastu. U radu Branislave Popović-Ćitić detaljno su prikazana teorijska objašnjenja na kojima se temelji razvojna prevencija. Situaciona prevencija polazi od toga da je kriminalno ponašanje prevashodno situacionog karaktera i da prestupnici manje ili više racionalno razmišljaju i odlučuju o svom angažovanju u kriminalnim aktivnostima u odnosu na neposrednu situaciju i mogućnosti. Samim tim, preventivno delovanje podrazumeva redukovanje mogućnosti za izvršenje krivičnog dela, što se postiže menjanjem percepcija potencijalnih prestupnika o potrebnom naporu za izvršenje dela i postojećem riziku, redukovanjem nagrade koja se očekuje od izvršenja krivičnog dela, redukovanjem faktora koji imaju provocirajuće dejstvo, povećanjem osećanja stida i krivice koji prate izvršenje dela (Cornish, Clarke, 2003). Situacioni pristup je nastao šezdesetih i sedamdesetih godina, a danas predstavlja razvijen i dobro organizovan sistem koga karakteriše teorijska zasnovanost, metodologija akcionih istraživanja, raznovrsne tehnike i praksa bazirana na dokazima o efektivnosti (Clarke, 1997). Teorijsko utemeljenje situaciona prevencija nalazi u teoriji racionalnog izbora, prema kojoj kriminalno ponašanje predstavlja rezultat proračuna troškova, dobiti i rizika koji su povezani sa izvršenjem dela i teoriji rutinskih aktivnosti, prema kojoj prestupnici imaju ustaljen raspored dnevnih aktivnosti u okviru koga traže pogodne mete, a do izvršenja krivičnog dela dolazi ukoliko se vremenski usklade svi potrebni elementi (prestupnik, žrtva i odsustvo čuvara). Mere redukovanja mogućnosti za kriminalno ponašanje su specifične i usklađene sa prirodom pojedinih krivičnih dela i uključuju upravljanje, uređivanje i promenu neposrednog okruženja. Istraživači i praktičari kontinuirano tragaju za novim tehnikama i proveravaju njihovu efektivnost, pa se lista efektivnih preventivnih mera stalno unapređuje. U najnovijoj klasifikaciji izdvojeno je pet kategorija sa ukupno 25 tehnika situacione prevencije, u zavisnosti od njihovog primarnog usmerenja. O ovim i drugim pitanjima u vezi sa si-
22
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
tuacionom prevencijom raspravlja se u radu Marine Kovačević-Lepojević i Vesne Žunić-Pavlović. U literaturi postoje različita stanovišta u pogledu prevencije u zajednici. Prema nekim autorima, prevencija u zajednici predstavlja aktivnosti usmerene ka promeni socijalnih uslova koji podstiču kriminalno ponašanje članova zajednice (Hope, 1995). To se postiže osposobljavanjem socijalnih institucija, kao što su porodice, škole, vršnjačke grupe, udruženja i organizacije za redukovanje kriminala. Funkcionisanje socijalnih institucija može se sagledati kroz horizontalnu i vertikalnu dimenziju. Horizontalna dimenzija podrazumeva socijalne interakcije između pojedinaca i grupa izražene u neformalnim odnosima ili organizovanim aktivnostima, dok se vertikalna dimenzija odnosi na povezanost lokalnih institucija sa izvorima moći i resursa na makrodruštvenom nivou. Obe dimenzije su značajne za organizovanje preventivnih nastojanja, jer utiču na nivo kriminala u zajednici. Održavanje reda u lokalnoj zajednici primarno se ostvaruje kroz horizontalnu dimenziju, ali snaga i efektivnost ovakvih nastojanja zavise od vertikalne dimenzije. U okviru ovako definisane prevencije u zajednici mogu se razlikovati tri paradigme: – paradigma nastala kao odgovor na demografsku i ekonomsku ekspanziju gradova tokom prošlog veka obuhvata tri pristupa: organizovanje zajednice zasnovano na radovima Čikaške škole, uključivanje stanara u rukovođenje i kontrolu nad stambenim naseljima i mobilizacija resursa, odnosno jačanje lokalnih zajednica putem transfera političke i ekonomske moći; – paradigma odbrane zajednice od kriminala nastala je tokom sedamdesetih godina i ima dve forme, intencionalno organizovanje nadzora nad zajednicom ili jačanje neformalne socijalne kontrole putem uključivanja građana u održavanje reda i modifikaciju okruženja, u smislu izgradnje objekata i otklanjanja prepreka kako bi se unapredilo prirodno nadziranje zajednice; – paradigma očuvanja reda i redukovanja viktimizacije razvijena je tokom osamdesetih godina na pretpostavci da u zajednicama sa znatnom stopom kriminala postoji visoka koncentracija vulnerabilnih pojedinaca i domaćinstava, pa se preventivna nastojanja usmeravaju ka zaustavljanju propadanja stambenih naselja (razvijanje mreže službi i usluga, problemski orijentisane policijske inicijative i drugo) i zaštiti najugroženijih primenom mera obezbeđenja i organizovanjem građana u grupe koje sprovode nadzor.
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
23
Drugi autori smatraju da prevencija u zajednici predstavlja kombinaciju razvojne i situacione prevencije i da obuhvata programe koji se primenjuju na nivou cele zajednice, odnosno u kojima je zajednica fokus intervencija (Welsh, Hoshi, 2002). Za razliku od prethodno prikazanog stanovišta, ovde se ne misli na programe gde se preventivno delovanje ostvaruje posredstvom socijalnih institucija. Teorijsku osnovu ovako viđene prevencije u zajednici čine sociološke teorije koje objašnjavaju ulogu zajednice u nastajanju delinkventnog i kriminalnog ponašanja njenih članova (npr. teorija društvene dezorganizacije). Postoji nekoliko vrsta programskih pristupa u okviru prevencije u zajednici, a to su: – mobilizacija zajednice, odnosno podsticanje članova zajednice na aktivno učestvovanje u planiranju i primeni preventivnih aktivnosti; – programi usmereni na gangove, gde se razlikuju programi prevencije ili sprečavanja uključivanja mladih u gangove i programi intervencije kojima se deluje na gang u celini ili njegove pojedine članove; – programi mentorstva koji obično podrazumevaju uključivanje neprofesionalaca koji rade sa korisnicima osnovnoškolskog uzrasta; – rekreativni programi kojima se omogućava prosocijalno angažovanje deci i omladini tokom slobodnog vremena; – uklanjanje kriminogenih proizvoda, posebno vatrenog oružja, putem redukovanja dostupnosti, obezbeđivanja, otkupa, ograničenog izdavanja dozvola za posedovanje i slično. Usled teškoća koje prate evaluaciju programa prevencije u zajednici i metodoloških slabosti dosadašnjih evaluacionih studija, ne postoje čvrsti dokazi o njihovoj efektivnosti. Međutim, rezultati dosadašnjih istraživanja sugerišu da neki od ovih programa mogu biti uspešni u prevenciji delinkvencije i kriminala, a to se odnosi na programe mentorstva, rekreativne programe i programe sa intervencijama usmerenim ka članovima gangova (Sherman, 1997; Welsh, Hoshi, 2002). TRETMAN POREMEĆAJA PONAŠANJA U okviru medicinskog pristupa, osim prevencije mentalnih poremećaja, postoje još dva domena delovanja, a to su tretman i održavanje stanja (Mrazek, Haggerty, 1994). Tretman se primenjuje u slučajevima kada je di-
24
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
jagnostikovan mentalni poremećaj ili kada je ispunjena većina kriterijuma za postavljanje dijagnoze. Tretman sadrži dve komponente – identifikaciju slučajeva i standardni tretman kojim se redukuju trajanje i težina poremećaja, recidivi (ili se barem produžava vremenski period između epizoda) i komorbiditet. Intervencije održavanja, gde se ubrajaju podrška, edukacija, farmakoterapija i drugo, primenjuju se kod dijagnostikovanih slučajeva mentalnih poremećaja kod kojih poremećaj još traje. Održavanje ima za cilj smanjenje onesposobljenosti koja je povezana sa bolešću i sadrži dve komponente – motivaciju pacijenta za dugoročan tretman kojim se redukuje recidiv i pružanje posttretmanske zaštite. U narednom delu biće reči samo o tretmanu poremećaja ponašanja u užem smislu (bez identifikacije slučajeva). Sudeći prema rezultatima dosadašnjih evaluacionih studija u ovoj oblasti, pristupi koji se primenjuju u tretmanu poremećaja ponašanja pretežno su neefektivni. Primera radi, Kazdin je identifikovao 230 različitih pristupa u tretmanu poremećaja ponašanja i procenio njihov kvalitet na osnovu četiri osnovna kriterijuma: teorijska utemeljenost, zasnovanost na rezultatima istraživanja, empirijski dokazi o delotvornosti i empirijski potvrđena povezanost između procesa promene i rezultata (Kazdin, 1993). Zaključak ove studije je da nijedan pristup ne ispunjava sve navedene kriterijume, s tim da se sledeća dva mogu oceniti kao obećavajuća: – trening veština rešavanja interpersonalnih problema sa mnogo varijacija koje imaju neke zajedničke karakteristike: fokusirani su na način na koji dete opaža socijalnu situaciju; osmišljeni su u vidu serije koraka u rešavanju problema; koriste strukturirane zadatke (igre, učenje i priče); terapeut ima aktivnu ulogu u smislu davanja objašnjenja, podsticanja upotrebe veština, ocenjivanja i nagrađivanja; kombinuju različite procedure, a najčešće modelovanje, vežbanje, igranje uloga, pozitivno potkrepljivanje i blago kažnjavanje; – trening roditeljskih veština koji, takođe, ima različite oblike, ali i neke zajedničke karakteristike: stručnjak podučava roditelje i obično ne radi neposredno sa detetom; roditelji uče da identifikuju, definišu i posmatraju problem na drugačiji način; sadržaj sesija bazira na principima socijalnog učenja i odnosi se na primenu pozitivnih potkrepljenja, blago kažnjavanje, pregovaranje i uslovljavanje; roditeljima se pokazuje primena određene tehnike, a zatim oni vežbaju njenu upotrebu.
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
25
Većina savremenih autora poziva se na rezultate opsežne studije efektivnog psihosocijalnog tretmana dece i omladine sa poremećajima ponašanja koja je zasnovana na analizi 82 evaluacije efekata iz perioda 1966– 1995. godina (Brestan, Eyberg, 1998). Prema efektivnosti, različite forme tretmana razvrstane su u tri kategorije: potvrđeno efektivne (ukupno dve), moguće efektivne (ukupno 10) i neefektivne forme. Potvrđeno efektivni tretmani čija je delotvornost empirijski dokazana su: – program treninga za roditelje zasnovan na priručniku Living with children (Patterson, Gullion, 1996), koji je kratkoročan i bihejvioralan po svojoj prirodi, ima za cilj podučavanje roditelja kako da uoče devijantne obrasce ponašanja, prate i nagrađuju prosocijalna ponašanja i ignorišu ili kažnjavaju negativna ponašanja deteta; – program treninga za roditelje koji obuhvata modelovanje putem serije lekcija snimljenih na video-trake i grupne diskusije kojima rukovodi terapeut. Deset godina kasnije, prikazani rezultati donekle su korigovani u pregledu literature o efektivnosti psihosocijalnog tretmana dece i omladine sa poremećajima ponašanja iz perioda 1996–2007. godina (Eyberg, Nelson, Boggs, 2008). Od prethodno pomenuta dva potvrđeno efektivna tretmana, samo prvi je ispunio stroge kriterijume dobro ustanovljenog tretmana, dok je drugi reklasifikovan u kategoriju moguće efektivnih tretmana. Takođe, ponovnim pregledom utvrđeno je da tri programa ne zadovoljavaju kriterijume moguće efektivnih tretmana, a otkriveno je novih šest formi koje ih zadovoljavaju, tako da se u ovoj kategoriji našlo ukupno 15 intervencija, a to su: – trening kontrole besa za decu osnovnoškolskog uzrasta sa disruptivnim ponašanjem (Anger Control Training), zasnovan je na modelu procesiranja socijalnih informacija i sastoji se od grupnih sesija na kojima se uče i uvežbavaju adekvatni odgovori na situacije koje mogu da provociraju ljutnju; – grupni trening asertivnosti u formi diskusionih grupa namenjen je agresivnim adolescentima i primenjuje se u školi u dve verzije koje se razlikuju prema načinu rukovođenja grupom (Counselor-Led Assertive Training i Peer-Led Assertive Training); – sesije za roditelje i decu koje imaju za cilj redukovanje koersivnih interakcija putem instruiranja roditelja o podsticanju pozitivnog ponašanja, ignorisanju minornih negativnih ponašanja, davanju ja-
26
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
snih uputstava, primeni nagrada i kazni (Helping the Noncompliant Child); – u okviru obuhvatnog programa koji je fokusiran na redukovanje bihejvioralnih problema i unapređivanje socijalne kompetencije dece uzrasta od tri do osam godina (Incredible Years), kao moguće uspešne izdvojene su dve komponente – grupni trening za roditelje (Incredible Years Parent Training) i trening u vidu radionica za decu (Incredible Years Child Training); – program smeštanja maloletnika sa delinkventnim ponašanjem u hraniteljske porodice (Multidimensional Treatment Foster Care), koji obuhvata: trening hranitelja u primeni strukturiranog sistema upravljanja ponašanjem, kontinuiranu superviziju i pomoć hraniteljskoj porodici, porodičnu terapiju sa biološkim roditeljima i individualni tretman deteta sa naglaskom na veštinama rešavanja problema, kontroli besa, školovanju i slično; – multisistemska terapija (Multisystemic Therapy) za adolescente sa težim oblicima poremećaja ponašanja i delinkventnim ponašanjem može se opisati kao proširena sistemska porodična terapija, jer se problem posmatra i tretira u širem socijalnom kontekstu, što podrazumeva izradu plana tretmana za svaku porodicu i primenu raznovrsnih intervencija, a najčešće su to porodična terapija, pomoć u školovanju, integrisanje adolescenta u prosocijalne vršnjačke grupe i trening socijalnih kognitivno-bihejvioralnih veština; – program treninga za roditelje fokusiran na obrasce interakcija roditelj–dete (Parent-Child Interaction Therapy), koji ima za cilj obučavanje roditelja adekvatnim načinima reagovanja na ponašanje deteta i unapređivanje topline i bliskosti porodičnih odnosa; – program treninga za roditelje zasnovan na osnovnim bihejvioralnim principima modifikacije ponašanja deteta (Parent Management Training Oregon Model); – višefazni program unapređivanja pozitivnog roditeljstva (Positive Parenting Program), tačnije četvrti nivo ovog programa koji ima za cilj unapređivanje osnovnih roditeljskih veština i peti nivo koji predstavlja intenzivan individualizovani tretman disfunkcionalnih porodica; – trening veština rešavanja problema za decu sa poremećajima ponašanja uzrasta od sedam do trinaest godina (Problem-Solving Skills Training), isti trening uz dodatak komponente uvežbavanja u
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
27
planiranim aktivnostima izvan sesija i kombinacija ovog treninga, vežbanja i treninga za roditelje; – školski kognitivno-bihejvioralni program koji je zasnovan na modelu racionalno-emocionalne edukacije (Rational-Emotive Mental Health Program). Do sličnih zaključaka dolaze i drugi autori. Prema Friku, rezultati analize efektivnosti dosadašnje prakse tretmana poremećaja ponašanja prilično su pesimistični, jer se većina pristupa može oceniti kao nedelotvorna, a neki pristupi imaju čak negativne efekte (Frick, 2001). Razlog za takvo stanje ovaj autor vidi u neusklađenosti tretmana sa savremenim saznanjima o etiologiji poremećaja ponašanja, a kao primer navodi zanemarivanje psihosocijalnog konteksta u kome se problem javlja prilikom planiranja i primene programa. Ipak, Frik izdvaja četiri pristupa čija je delotvornost empirijski potvrđena, od kojih su tri zasnovana na socijalnom učenju, a jedan na primeni lekova i to su: – bihejvioralni programi zasnovani na strukturiranom sistemu upravljanja ponašanjem, koji sadrže nekoliko elemenata: postavljanje jasnih i gradiranih bihejvioralnih ciljeva, sistem praćenja ostvarivanja ciljeva, sistem pozitivnih potkrepljenja kojima se podstiče napredovanje u ostvarivanju ciljeva i sankcije za neadekvatno ponašanje; – trening roditeljskih veština (npr. Parent Management Training), putem koga roditelji uče kako da ustanove i primene strukturirani sistem upravljanja ponašanjem deteta kod kuće, fokusirani su na unapređivanje kvaliteta odnosa roditelj–dete, stvaranje uslova u kojima se povećava verovatnoća prosocijalnog ponašanja deteta, osposobljavanje roditelja za uspešno praćenje i nadzor nad detetom, te primenu efektivnih strategija disciplinovanja; – trening socijalnih kognitivno-bihejvioralnih veština koji ima za cilj prevazilaženje deficita socijalne kognicije i veština rešavanja socijalnih problema, a može biti specifično usmeren ka redukovanju impulsivnosti (Self-Instructional Training Program) ili pristrasnog pripisivanja hostilnih namera (Anger Coping Program), unapređivanju socijalnih veština i upravljanja emocijama (Promoting Alternative Thinking Strategies Curriculum); – primena medikamentozne terapije, odnosno stimulanata (Ritalin) u slučajevima kada je poremećaj ponašanja udružen sa ADHD.
28
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
Polazeći od toga da tretman poremećaja ponašanja treba da bude individualizovan u zavisnosti od specifičnih mehanizama koji stoje u osnovi datog slučaja poremećaja ponašanja i sveobuhvatan, odnosno usmeren ka različitim rizičnim faktorima, ovaj autor izdvaja dva modela tretmana koji zadovoljavaju te uslove i za koje postoje podaci o delotvornosti. Prvi model, koji se primenjuje kod dece mlađeg uzrasta sa težim obrascima problematičnog ponašanja, karakteriše multikomponentna struktura i orijentacija ka unapređivanju kompetencija deteta, porodice i škole (Families and Schools Together). Inicijalna faza ovog programa integriše trening roditeljskih veština, trening socijalnih kognitivno-bihejvioralnih veština za decu, pomoć u učenju i unapređivanje porodičnog funkcionisanja putem kućnih poseta, rešavanja aktuelnih problema, uspostavljanja odnosa sa susedstvom i slično. Tokom druge faze, osim praćenja, rade se periodične procene razvoja identiteta i prilagođavanja, porodičnog funkcionisanja, školskog postignuća i odnosa sa vršnjacima, na osnovu čega se odlučuje o primeni odgovarajućih intervencija. Drugi efektivni model tretmana je multisistemska terapija, o kojoj je ranije bilo reči. Među savremenim autorima ima i onih koji smatraju da istraživačka literatura iz protekle decenije dovodi u pitanje uvreženo stanovište o rezistentnosti poremećaja ponašanja i svedoči o mogućnosti efektivnog tretmana (Burke, Loeber, Birmaher, 2002). Analizirajući različite pristupe u tretmanu poremećaja ponašanja, ova grupa autora dolazi do sledećih zaključaka: – psihofarmakološki tretman (primena stabilizatora, antipsihotika i stimulanata) daje dobre rezultate kod težih i rezistentnih oblika poremećaja ponašanja, ukoliko se primenjuje sa drugim oblicima tretmana; – individualni tretman je najuspešniji ako se primenjuje u okviru širih multimodalnih programa, a dokazi o efektivnosti nađeni su za intervencije čiji je cilj kontrola besa, sticanje otpornosti na stres, unapređivanje asertivnosti, podsticanje moralnog razvoja, kao i za racionalno-emocionalnu terapiju i trening veština rešavanja problema; – tretman roditelja i porodica smatra se jednim od najuspešnijih pristupa, što se posebno odnosi na trening roditeljskih veština, unapređivanje interakcija roditelj–dete i porodično orijentisani trening u rešavanju problema; – školski programi prevencije i redukovanja bulinga i drugih oblika problematičnog ponašanja ostvaruju umereno pozitivne efekte, s
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
29
tim da su rezultati evaluacija programa grupnog rada sa decom sa poremećajima ponašanja prilično nepovoljni; – multimodalni programi (Families and Schools Together, Multisystemic Therapy, Project LIFT), koji sadrže multimodalne intervencije usmerene ka različitim rizičnim faktorima su najuspešniji u tretmanu poremećaja ponašanja. Rezultati dosadašnjih istraživanja ukazuju na delotvornost raznovrsnih intervencija u tretmanu poremećaja ponašanja, ali je teško izdvojiti jedan pristup koji bi se označio kao najbolji. Na osnovu navedenih pregleda literature mogu se izvući neke opšte smernice za tretman poremećaja ponašanja: potvrđena je efektivnost treninga za roditelje, pogotovo kada su u pitanju deca mlađeg uzrasta sa lakšim oblicima poremećaja ponašanja; kod dece starijeg uzrasta i adolescenata opravdano je primeniti neku vrstu treninga socijalnih veština; u slučajevima gde su otkriveni teži oblici poremećaja ponašanja i delinkvencija dobri rezultati ostvareni su primenom obuhvatnih multikomponentnih programa. Pored toga, empirijski podaci govore u prilog delotvornosti još nekih pristupa u tretmanu poremećaja ponašanja. Dobar primer za to je pristup zasnovan na postulatima eksperimentalne pedagogije. Mitja Krajnčan u svom radu predstavlja teorijska i empirijska polazišta ovog pristupa i ukazuje na njegove prednosti i nedostatke. REDUKOVANJE DELINKVENTNOG I KRIMINALNOG PONAŠANJA U narednom delu pažnja će biti posvećena programima i intervencijama koje se primenjuju radi redukovanja prestupničkog ponašanja maloletnih i odraslih učinilaca krivičnih dela. Termin redukovanje delinkvencije i kriminalnog ponašanja izabran je sa razlogom. Za razliku od perioda do sedamdesetih godina prošlog veka kada je rehabilitacija (tretman) bila primarna orijentacija u postupanju prema učiniocima krivičnih dela, poslednjih tridesetak godina model kontrole kriminala postaje dominantan u oblasti sankcionisanja i korekcije. Takav trend zapaža se i u novijoj literaturi o efektivnosti programa i intervencija, gde se posvećuje pažnja ne samo ispitivanju delotvornosti tretmana, već i drugih pristupa. Kraj 20. veka obeležio je znatan napredak saznanja o efektivnim pristupima u korekciji, pre svega, zahvaljujući metaanalizama (Žunić-Pavlović,
30
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
2004). Metaanaliza je postupak statističke agregacije rezultata većeg broja empirijskih istraživanja koji omogućava međusobno poređenje i integraciju nalaza o efektivnosti programa i intervencija. Procedura se sastoji od potrage za studijama koje ispunjavaju osnovne metodološke kriterijume, njihovog razvrstavanja u jedinice analize prema vrsti programa koje ispituju (npr. savetovanje, obrazovanje i profesionalno osposobljavanje, multimodalni programi) i izračunavanja standardizovane mere razlika između komparativnih grupa izražene tzv. veličinom efekta. Klasičan rad ovog tipa predstavlja studija u kojoj su analizirani i sumirani rezultati 13 metaanaliza, odnosno preko 500 evaluacija programa (Lösel, 1995). Generalni zaključak je da su najdelotvorniji programi kognitivno-bihejvioralnog i multimodalnog tipa. Prema mišljenju mnogih autora, veliki doprinos unapređivanju saznanja o efektivnom tretmanu prestupnika ostvarili su autori studije u kojoj je empirijski potvrđena delotvornost programa usklađenih sa osnovnim principima efektivnog tretmana (principi rizika, potreba i responsivnosti) (Andrews et al., 1990). Umesto uobičajenog razvrstavanja programa prema dominantnom tipu intervencija, ovi autori su ispitivane programe i intervencije razvrstali na sledeći način: – krivične sankcije koje izriče sud i u okviru kojih se ne primenjuje tretman; – neadekvatne intervencije i programi: programi namenjeni niskorizičnim prestupnicima ili primenjeni bez prethodnog usklađivanja sa nivoom rizika i potreba; nedirektivno i nestrukturirano psihodinamsko savetovanje; forme grupnog rada koje naglašavaju intergrupnu komunikaciju i nemaju jasan plan uspostavljanja kontrole nad modelovanjem i potkrepljivanjem kriminalnog ponašanja; programi koji nisu fokusirani na školovanje i profesionalno osposobljavanje; programi zastrašivanja (Scared Straight); – adekvatni programi i intervencije, odnosno programi koji su namenjeni visokorizičnim prestupnicima, bihejvioralni programi, programi usklađeni sa specifičnom responsivnošću korisnika i programi koji nisu bihejvioralni po svojoj prirodi, ali su strukturirani i usmereni ka kriminogenim potrebama; – nespecifikovani programi i intervencije koji nisu razvrstani u prethodne kategorije. Prema efektivnosti, na prvom mestu su adekvatni programi, a zatim nespecifikovani programi, krivične sankcije i, na kraju, neadekvatni programi.
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
31
Najpoznatija metaanaliza programa i intervencija za maloletne delinkvente obuhvatila je 200 eksperimentalnih i kvazieksperimentalnih studija iz ove oblasti (Lipsey, Wilson, 1998). U grupu najuspešnijih programa i intervencija svrstani su: – programi individualnog savetovanja: program za mlade prestupnike na probaciji koji sprovodi nadležna služba sa volonterima iz zajednice, realitetna terapija i savetovanje u okviru multisistemske terapije za seksualne prestupnike; – programi unapređivanja interpersonalnih veština: eksperimentalni program koji koristi dramu i snimanje filmova, intenzivni desetodnevni kurs u grupnim kampovima ili crkvama, trening socijalnih veština, trening zamene agresivnog ponašanja, didaktički program unapređivanja interpersonalnih veština (Social Interactional Skills Program); – bihejvioralni programi: program unapređivanja porodičnog funkcionisanja (Family Counseling Program), program zasnovan na ugovaranju kao metodi bihejvioralne terapije, kognitivni program medijacije i trening otpornosti na stres; – multimodalni programi (New Pride, Camp Fenner i Planned Reentry Program). Malo je empirijskih dokaza koji potvrđuju efektivnost primene krivičnih sankcija prema maloletnicima sa delinkventnim ponašanjem. Savremeno maloletničko pravosuđe uvažava specifične karakteristike ličnosti maloletnih učinilaca krivičnih dela i predviđa primenu posebnih mera, koje se razlikuju od sankcija za punoletne prestupnike. U našem zakonodavstvu, osnovne krivične sankcije za maloletnike su vaspitne mere, u kojima je naglašena primena intervencija socijalnog i vaspitnog karaktera. Međutim, kažnjavanje i rehabilitacija su suštinski inkompatibilne orijentacije, pa ostaje otvoreno pitanje da li se u okviru krivičnih sankcija mogu uspešno primeniti odgovarajući programi i intervencije tretmana (ŽunićPavlović, Mišković, 2007). U radu Snežane Soković razmatraju se osnovne karakteristike institucionalnih vaspitnih mera i problemi u njihovoj primeni, u svetlu reforme maloletničkog pravosuđa u Srbiji. U savremenim studijama, zaključci o efektivnosti pojedinih programa i intervencija izvode se na osnovu naučnog metoda koji su razvili istraživači Univerziteta u Merilendu (Sherman et al., 1997). Procedura se sastoji iz dva koraka. U okviru prvog, prikupljaju se evaluacione studije određene
32
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
vrste programa i ocenjuje njihov metodološki kvalitet. Zatim se studije razvrstavaju u pet grupa, od najslabijih koje ukazuju na izvesnu korelaciju programa i rezultata do najboljih u kojima je primenjen eksperimentalni dizajn. Drugi korak odnosi se na izvođenje zaključaka o efektivnosti programa i njihovo razvrstavanje u jednu od četiri grupe: 1) efektivni programi, za koje postoje barem dve evaluacije sa komparativnim grupama koje ukazuju na delotvornost u redukciji recidivizma; 2) nedelotvorni programi, za koje postoje barem dve evaluacije sa komparativnim grupama koje otkrivaju nedelotvornost u redukciji recidivizma; 3) obećavajući programi, za koje ne postoje čvrsti empirijski dokazi o efektivnosti i 4) programi nepoznatog dejstva gde spadaju programi koji nisu razvrstani u prethodne tri kategorije. U jednoj od najobuhvatnijih studija u kojoj je primenjen opisani postupak analizirana je efektivnost različitih pristupa u redukovanju delinkvencije i kriminala, koji su prema mehanizmu delovanja razvrstani u šest osnovnih kategorija, a to su: onesposobljavanje, odvraćanje ili zastrašivanje, kontrola u zajednici, programi strukture, discipline i izazova, rehabilitacija i različite kombinacije rehabilitacije i kontrole (MacKenzie, 2002). Osnovni zaključci o efektivnosti analiziranih pristupa su: – efektivni pristupi su rehabilitacija, a posebno programi bazirani na modelu terapijske zajednice koji se primenjuju u zatvorima, kognitivno-bihejvioralni programi, vaninstitucionalni programi tretmana seksualnih prestupnika, programi profesionalnog osposobljavanja, multikomponentni programi zatvorske industrije i programi zapošljavanja u zajednici, zatim onesposobljavanje, odnosno zatvaranje prestupnika koji će u budućnosti nastaviti sa vršenjem krivičnih dela; – programi i intervencije koji obećavaju su: sudovi za drogu, novčane kazne, postinstitucionalni programi za mlade, tretman zavisnosti od droge sa urinoanalizom, tretman seksualnih prestupnika u zatvoru, osnovno obrazovanje odraslih i tranzicioni programi koji sadrže individualizovanu pripremu za zapošljavanje i intervencije za visokorizične prestupnike; – neefektivni pristupi su zastrašivanje (npr. Scared Straight), kontrola u zajednici (npr. intenzivni nadzor, kućni pritvor, urinoanalize), programi strukture, discipline i izazova (militarni model but-kamp programa), programi rehabilitacije u kojima se primenjuje nedirektivno i nestrukturirano savetovanje.
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
33
Po ugledu na prethodno istraživanje, u Velikoj Britaniji urađena je studija efektivnosti krivično-pravnih intervencija koje su grupisane na sledeći način: tretman bolesti zavisnosti, sankcionisanje i diverzioni programi, programi koji se primenjuju u probaciji i zatvorima, situaciona prevencija i redukcija kriminala (Perry, McDougall, Farrington, 2006). Na ovom mestu biće ukratko prikazani rezultati o efektivnosti prva tri navedena pristupa. Samo jedan program je ispunio kriterijume za uključivanje u kategoriju efektivnih programa, a to je vaninstitucionalni kognitivno-bihejvioralni program za seksualne prestupnike. U programe koji obećavaju svrstani su sledeći programi: – tretman bolesti zavisnosti: zatvorski program edukacije o zloupotrebi alkohola, tretman metadonom i diamorfinom, i zatvorski program baziran na modelu terapijske zajednice; – diverzioni programi i sankcionisanje: diverzioni program za prestupnike sa mentalnim poremećajima; – programi u okviru probacije i kazne zatvora: zatvorski program baziran na modelu terapijske zajednice, program tretmana seksualnih prestupnika u zatvoru, program zapošljavanja osuđenika na probaciji, program redukovanja saobraćajnog kriminala za mlade prestupnike, program restorativne pravde za odrasle prestupnike i kognitivno-bihejvioralni trening veština. Ista metodologija korišćena je u istraživanju efektivnosti korektivnih programa koji su fokusirani na tranziciju iz zatvora u zajednicu i programa sa inicijalnim tretmanom u zatvoru koji je povezan sa postinstitucionalnom brigom u zajednici (Seiter, Kadela, 2003). Ovim pregledom literature obuhvaćene su 32 studije objavljene u periodu 1975–2001. godina, od kojih samo 19 ima eksperimentalni ili kvazieksperimentalni dizajn. Stoga je opravdan generalni zaključak da identifikaciju uspešnih programa otežava manjak kvalitetnih evaluacija u oblasti. Najvažniji nalazi ove studije su: – programi profesionalnog osposobljavanja i radnog otpuštanja daju pozitivne rezultate u pogledu redukcije recidivizma i unapređivanja radnih sposobnosti; – programi tretmana bolesti zavisnosti redukuju zloupotrebu psihoaktivnih supstanci i kriminalno ponašanje; – programi edukacije doprinose unapređivanju obrazovnog nivoa, ali ne i smanjivanju recidivizma;
34
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
– programi po modelu kuća na pola puta redukuju učestalost i težinu izvršenih krivičnih dela; – programi ranog otpuštanja iz zatvora efektivno redukuju recidivizam. Zaključci o efektivnosti pojedinih pristupa i programa podložni su promenama, u zavisnosti od novih empirijskih saznanja. Primena procedure Univerziteta u Merilendu podrazumeva kontinuirano traganje za urađenim evaluacijama programa i razmatranje postojećih zaključaka u svetlu novih rezultata. U nedavno objavljenoj studiji, koja je obuhvatila 284 evaluacije, u izvesnoj meri modifikovani su zaključci o efektivnosti intervencija i programa koji se primenjuju u oblasti korekcije (MacKenzie, 2006). Rezultati ove iscrpne studije mogu se sumirati na sledeći način: – efektivni su programi obrazovanja i profesionalnog osposobljavanja, kognitivno-bihejvioralni programi (Moral Reconation Therapy i Reasoning & Rehabilitation), kognitivno-bihejvioralni, bihejvioralni i hormonski-hirurški tretman seksualnih prestupnika, multisistemska terapija za mlade prestupnike, sudovi za drogu, vaninstitucionalni tretman bolesti zavisnosti i tretman bolesti zavisnosti u zatvorima; – neefektivni su edukacija o životnim veštinama, zatvorska industrija, multikomponentni radni programi, psihosocijalni tretman seksualnih prestupnika, institucionalni tretman i vaninstitucionalni nadzor za maloletne prestupnike, tretman nasilja u porodici koji sadrži feminističku perspektivu, kognitivno-bihejvioralni tretman ili hapšenje, but-kamp programi, intenzivan nadzor i elektronsko praćenje. Prikazani rezultati sugerišu da mnogi programi i intervencije daju dobre rezultate u smislu redukcije kriminala. Interesantno je da oni pripadaju različitim pristupima koji imaju drugačija teorijska ishodišta i specifičan mehanizam delovanja, od onesposobljavanja do rehabilitacije. Postavlja se pitanje u kojoj su meri savremena saznanja o delotvornom redukovanju kriminala implementirana na našim prostorima. Nekoliko radova iz ove knjige posvećeno je efektivnosti različitih pristupa u redukovanju kriminala odraslih prestupnika. U prvom radu, čiji je autor Zoran Ilić, razmatra se uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom. Pored osvrta na istorijat uslovne osude sa zaštitnim nadzorom i njene prednosti i nedostatke, autor, na osnovu nekih empirijskih pokazatelja, razmatra primenu ovog instituta u našoj praksi. Danica Vasiljević-Prodanović je pripremila detaljnu analizu primene elektronskog nadzora koja obuhvata svrhu i način implementacije, zakonski
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
35
okvir, prednosti i nedostatke, te prikaz rezultata evaluacija koje su rađene u drugim zemljama. Treći rad, autora Gorana Jovanića, predstavlja empirijski utemeljenu analizu potreba za tretmanom osuđenih lica na kaznu zatvora, ali i programa i intervencija koje se primenjuju radi njihove rehabilitacije u kazneno-popravnim ustanovama u Srbiji. U radu Danke Radulović i Leonore Mihailović diskutuje se o primeni konstruktivističke terapije u zatvorskim uslovima. Posebnu pažnju autorke su posvetile osnovnim postavkama konstruktivističke psihoterapije, specifičnim ličnim konstruktima učinilaca krivičnih dela i smernicama za primenu ovog vida terapije u tretmanu prestupnika, uz kritički osvrt na potencijale i ograničenja ovog pristupa. Na kraju, Irma Deljkić i Marija Lučić-Ćatić posvetile su pažnju aktuelnom pitanju nasilja u porodici i mogućnostima redukovanja ovog specifičnog oblika kriminala, prvenstveno putem sveobuhvatne zaštite njegovih žrtava. ZAVRŠNA RAZMATRANJA Rad predstavlja sistematski pregled savremenih saznanja o pristupima u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja. Prema mišljenju mnogih stručnjaka, poremećaji ponašanja predstavljaju poseban izazov zbog znatno veće učestalosti u odnosu na sve druge mentalne poremećaje, ali i brojnih negativnih posledica koje izazivaju. Osnovni rezultati istraživanja o efektivnoj prevenciji poremećaja ponašanja predstavljeni su pomoću tri osnovna nivoa preventivnog delovanja – univerzalni, selektivni i indikovani nivo. Takođe, analizirani su rezultati studija o delotvornosti različitih pristupa i intervencija u tretmanu poremećaja ponašanja. Na osnovu pregleda najznačajnijih radova, prevashodno iz oblasti medicine i psihologije, moguće je izdvojiti pristupe za koje postoje empirijski dokazi o efektivnosti, a to su: unapređivanje socijalnih veština dece i adolescenata, unapređivanje roditeljskih veština i porodičnog funkcionisanja i usmerenost ka različitim rizičnim faktorima, odnosno multimodalni pristup. Pored toga, konsultovanjem literature iz oblasti kriminologije i krivičnog prava, identifikovani su efektivni pristupi u redukovanju delinkvencije i kriminala. Najveći broj autora ukazuje na efektivnost kognitivno-bihejvioralnih i multimodalnih programa, ali i nekih drugih pristupa. Na kraju, treba napomenuti da ovaj rad predstavlja uvod u ostale radove u kojima će detaljnije biti razmotreni pojedini teorijski, empirijski i praktični aspekti društvenog reagovanja na poremećaje ponašanja, delinkvenciju i kriminal.
36
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
LITERATURA Achenbach, T. M. (1995). Empirically based assessment and taxonomy: Applications to clinical research. Psychological Assessment, 7(3), 261–274. Achenbach, T. M., Rescorla, L. A. (2001). Manual for the ASEBA school-age forms and profiles. Burlington, VT: University of Vermont, Research Center for Children, Youth and Families. American Psychiatric Association (APA). (1994). Diagnostic and statistical manual of mental disorders, 4th edition (DSM-IV). Washington, DC: American Psychiatric Press. Andrews, D. A., Zinger, I., Hoge, R. D., Bonta, J., Gendreau P., Cullen, F. T. (1990). Does correctional treatment work? A clinically relevant and psychologically informed meta-analysis. Criminology, 28(3), 369–404. Brestan, E. V., Eyberg, S. M. (1998). Effective psychosocial treatments of conduct disordered children and adolescents: 29 years, 82 studies, and 5,272 kids. Journal of Clinical Child Psychology, 27(2), 180–189. Burke, J. D., Loeber, R., Birmaher, B. (2002). Oppositional defiant disorder and conduct disorder: A review of the past 10 years, part II. American Academy of Child & Adolescent Psychiatry, 41(11), 1275–1293. Clarke, R. V. (1997). Introduction. In R. V. Clarke (Ed.), Situational crime prevention: Successful case studies (pp. 2–43). Albany, NY: Harrow and Heston. Coie, J. D., Watt, N. F., West, S. G., Hawkins, J. D., Asarnow, J. R., Markman, H. J., Ramey, S. L., Shure, M. B., Long, B. (1993). The science of prevention: a conceptual framework and some directions for a national research program. American Psychologist, 48(10), 1013–1022. Cornish, D. B., Clarke, R. V. (2003). Opportunities, precipitators and criminal decision: A reply to Wortley’s critique of situational crime prevention. In M. J. Smith, D. B. Cornish (Eds.), Theory for practice in situational crime prevention (pp. 41–96). Monsey, NY: Criminal Justice Press. Eyberg, S. M., Nelson, M. M., Boggs, S. R. (2008). Evidence-based psychosocial treatments for children and adolescents with disruptive behavior. Journal of Clinical Child & Adolescent Psychology, 37(1), 215–237. Farrington, D. P. (2000). Explaining and preventing crime: The globalization of knowledge – The American Society of Criminology 1999 presidential address. Criminology, 38(1), 1–24. Frick, P. J. (2001). Effective interventions for children and adolescents with conduct disorder. The Canadian Journal of Psychiatry, 46(7), 597–608. Gordon, R. S. (1983). An operational classification of disease prevention. Public Health Reports, 98(2), 107–109. Greenberg, M. T., Domitrovich, C., Bumbarger, B. (2001). The prevention of mental disorders in school-aged children: Current state of the field. Pre-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremećaja ponašanja
37
vention & Treatment, 4(1). http://psycnet.apa.org.proxy.kobson.nb.rs:2048/ journals/pre/4/1/1a.html, accessed 22.6.2010. Hope, T. (1995). Community crime prevention. In M. Torny, D. P. Farrington (Eds.), Building a safer society: Strategic approaches to crime prevention (pp. 21–90). Chicago, IL: The University of Chicago Press. Kazdin, A. E. (1993). Treatment of conduct disorder: Progress and directions in psychotherapy research. Development and Psychopathology, 5(1–2), 277–310. Lipsey, M. W., Wilson, D. B. (1998). Effective intervention for serious juvenile offendrers: A synthesis of reasarch. In R. Loeber, D. P. Farrington (Ed.), Serious and violent juvenile offenders: Risk factors and successful interventions (pp. 313–345). Thousand Oaks, CA: Sage Publications. Loeber, R., Burke, J. D., Lahey, B. B., Winters, A., Zera, M. (2000). Oppositional defiant and conduct disorder: A review of the past 10 years, Part I. Journal of American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 39(12), 1468–1484. Lösel, F. (1995). The efficacy of correctional treatment: A review and synthesis of meta-evaluations. In J. McGuire (Ed.), What works: Reducing Reoffending (pp. 79–111). Chichester, UK: John Wiley & Sons, Ltd. MacKenzie, D. L. (2002). Reducing the criminal activities of known offenders and delinquents: Crime prevention in the courts and corrections. In L. W. Sherman, D. P. Farrington, B. C. Welsh, D. L. MacKenzie (Eds.), Evidencebased crime prevention (pp. 330–404). New York, NY: Routledge. MacKenzie, D. L. (2006). What works in corrections: Reducing the criminal activities of offenders and delinquents. New York, NY: Cmbridge University Press. Moore, M. H. (1995). Public health and criminal justice approaches to prevention. In M. Torny, D. P. Farrington (Eds.), Building a safer society: Strategic approaches to crime prevention (pp. 237–262). Chicago, IL: The University of Chicago Press. Mrazek, P. J., Haggerty, R. J. (1994). Reducing risks for mental disorders: frontier for preventive intervention research. Washington, DC: National Academy Press. Patterson, G. R., ������������������������������������������������������������� DeBaryshe, B. D., Ramsey, E. (1989). A developmental perspective on antisocial behavior. American Psychologist, 44(2), 329–335. Perry, A. E., McDougall, C., Farrington, D. P. (2006). Reducing crime: The effectiveness of criminal justice interventions. Chichester, UK: John Wiley & Sons, Ltd. Seiter, R. P., Kadela, K. R. (2003). Prisoner reentry: What works, what does not, and what is promising. Crime & Delinquency, 49(3), 360–388. Sherman, L. W. (1997). Communities and crime prevention. In L. W. Sherman, D. Gottfredson, D. MacKenzie, J. Eck, P. Reuter, S. Bushway, Preventing
38
Vesna Žunić-Pavlović, Marina Kovačević-Lepojević
crime: What works, what doesn't, what's promising (pp. 40–71). Washington, DC: U. S. Department of Justice, National Institute of Justice. Sherman, L. W., Gottfredson, D., MacKenzie, D. L., Eck, J., Reuter, P., Bushway, S. (1997). Preventing crime: What works, what doesn't, what's promising. Washington, DC: U. S. Department of Justice, National Institute of Justice. Svetska zdravstvena organizacija. (1992). ICD-10 klasifikacija mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja – klinički opisi i dijagnostička uputstva. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Tolan, P. H., Guerra, N. G. (1994). Prevention of delinquency: Current status and issues. Applied & Preventive Psychology, 3(4), 251–273. Torny, M., Farrington, D. P. (1995) Strategic approaches to crime prevention. In M. Torny, D. P. Farrington (Eds.), Building a safer society: Strategic approaches to crime prevention (pp. 1–20). Chicago, IL: The University of Chicago Press. Tremblay, R. E., Craig, W. M. (2000). Developmental juvenile delinquency prevention. European Journal on Criminal Policy and Research, 5(2), 33–49. Welsh, B. C., Hoshi, A. (2002). Communities and crime prevention. In L. W. Sherman, D. P. Farrington, B. C. Welsh, D. L. MacKenzie (Eds.), Evidencebased crime prevention (pp. 165–197). New York, NY: Routledge. Žunić-Pavlović, V. (2004). Evaluacija u resocijalizaciji. Beograd: Partenon. Žunić-Pavlović, V., Mišković, M. (2007). Kategorizacija programa za maloletne prestupnike. U D. Radovanović (Ur.), Poremećaji ponašanja i prestupništvo mladih: specijalno pedagoški diskurs (str. 207–232). Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavačku delatnost. INTRODUCTION: CONTEMPORARY APPROACHES TO PREVENTION AND TREATMENT OF CONDUCT DISORDERS Abstract This paper is dedicated to the analysis of different approaches to prevention and treatment of conduct disorders Descriptions, characteristics and typology of conduct disorders seen in contemporary literature, were discussed in the first part of this article. The second part of the paper is directed to effective approaches to prevention of conduct disorders along continuum made by universal, selective and indicated prevention. In addition, basic principles of legal, social and situational prevention of offending behavior were also discussed. Finally, literature review revealed contemporary knowledge on successful approaches in the treatment of conduct disorders and reduction of delinquency and crime. Key words: conduct disorder, delinquency, crime, prevention, treatment