UNIVERZITET U SARAJEVU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA HISTORIJU
Karlo V. Habsburški (esej)
Predmetni nastavnik:
Student:
doc. dr. Amila Kasumović
Ivica Krišto
Sarajevo, 2018.
UVOD
Ovaj esejski rad je posvećen liku i djelu cara Karla V. Habsburškog, od rođenja 1500. godine do smrti 1558. godine.
U radu je korištena kronološka metoda rada, ali je rad
podijeljen na nekoliko tematskih cjelina koje se međusobno kronološki prate. Te cjeline se, iako se kronološki poklapaju, sastoje od ratova Karla V. u Italiji, pojave reformacije i Karlovih ratova s Osmanskim Carstsvom.
Car Karlo V. spada u najznačajnije ličnosti svjetske
povijesti, zahval jujući jujući svojoj vladavini, bogatim
društvenim, političkim i vjerskim procesima.
Razdoblje Karlovog života vrlo je značajno jer je upravo to razdoblje koje je napravilo krajnji odmak od mračnog srednjeg vijeka prema nedogmatskom, slobodnom modernom dobu. Iako su nacionalne historiografije, svaka posebno unutar svog područja , definirale stanovitim događajem odmak od mračnog srednjeg vijeka , u općoj povijesti svijeta on je poistovjećen sa sljedećim pojavama: otkrićem Amerike, pojavom reformacije te humanizmom i renesansom. Karlova veličina se ogleda u tome što je on, što izravno , što neizravno, sudjelovao u sva tri procesa, kao što su i oni istodobno imali utje caj na njega i njegovu politiku. Karlo je tijekom cijelog svog života bio zauzet borbom protiv svih oblika modernosti, koji su ga zatekli, jer je imao viziju sebe kao srednjovjekovnog cara na čelu univerzalne monarhije ujedinjene u kršćanstvu. Njegova golema država, za koju se govorilo da u njoj sunce nikad ne zalazi, a koja se prostirala nad velikim dijelom Europe i novootkrivenim američkim područjima, pokazala se na kraju bremenom, s kojim se Karlo nije znao nositi. Karlovu veličinu mnogi uspoređuju s onom njegovog imenjaka, Karla Velikog ili s veličinom Napoleona. Odmah na početku mora se napomenuti da, iako je tema rada isključivo jedna povijesna ličnost, car Kar lo lo
V. Habsburški, odnosno njegova uloga i značaj u prvoj polovici 16. stoljeća europske
povijesti, nužno je napraviti kraći uvod u
spomenuto razdoblje, te spomenuti glavne sudionike
i pojave, te njihova obilježja i međusobne odnose koji se istodobno pojavljuju i međusobno nadopunjuju. Prvenstveno je tu u pitanju razdoblje humanizma i renesanse, pojava reformacije
i otkriće Amerike. U ovom eseju reformacija i otkriće Amerike isključivo će biti spomenuti u kontekstu
obilježja vladavine cara Svetog Rimskog Carstva Karla V. Habsburškog. Mora se
napomenuti da je u vrijeme vladavine cara Karla V. Habsbur škog škog
postojala jedna druga
pojava, odnosno jedan kulturološki proces proces u većem dijelu tadašnje zapadne Europe. Radi se o pojavi humanizma i renesanse, renesanse, čije utjecaje, kako u svom odgoju, odgoju, tako i za vrijeme vladavine, car Karlo V. nije mogao izbjeći. 1
Karlo V. Habsburški
Karlo V. Habsburški (1500. – 1568.) jedan je od najmoćnijih vladara u povijesti Europe. Pripadao je dinastiji Habsburg. Ogromno područje koje je dobio u naslijeđe bilo je posljedica ujedinjavanja tih zemalja po rođačkim linijama kojima je pripadao. Bio je car Svetog Rimskog Carstva kao Karlo V., i to u razdoblju 1519.
– 1556., – 1556., i španjolski kralj kao
Karlo I. u razdoblju od 1516. – 1556. 1556. godine. Bio je sin Ivane Lude i Filipa Lijepog, i unuk Maksimilijana I. od Austrije i Marije od Burgundije sa o čeve
strane, od kojih je naslijedio
Holandiju, Austriju i pravo na prijestolje cara Svetog Rimskog Carstva. Sa majčine strane, bio je unuk španjolskih kraljeva Izabele Kastiljske i Ferdinanda Aragonskog, preko kojih je naslijedio kastiljsko i aragonsko pri jestolje, jestolje,
samim tim Kraljevstvo Španjolske, te posjede
Sardiniji, Napulj, Siciliju, Maltu, Kanarske otoke i Zapadnu Indiju, odnosno novootkrivene
američke kolonije. Njegovo područje kojim je vladao je bilo podijeljeno iz praktičnih razloga na Habsburšku Austriju i Habsburšku Španjolsku. On je naslijedio sa samo šest godina teritorij Burgundije i Holandije nakon smrti svoje tetke, Marije od Burgundije, te tako postao holandski vladar, naravno, pod tutorstvom svog djeda Maksimilijana I. Sa sedamnaest godina naslijedio je Kraljevstvo Kastilje nakon smrti svoje bake Izabele Kastiljske. Godine 1518. naslijedio je aragonsko prijestolje nakon smrti svog djeda Ferdinanda Aragonskog. Godine
1519. naslijedio je nakon smrti svog djeda s očeve strane Maksimilijana I. pr ijestolje cara Svetog Rimskog Carstva. 1
Karlov otac Filip želio je da odmalena Karlo ima dobre učitelje koji će od njega napraviti mudrog vladara, jer je Karlo trebao naslijediti kastiljsko prijestolje nakon smrti djece
Izabele Kastiljske. Odgajan je na dvoru u Mehelenu, gdje je naučio francuski i flamanski jezik. Karlo V. je kao vladar naučio još i njemački, španjolski i talijanski. Tu je bio izložen učenju Hadrijana iz Utrechta koji če 1522. godine postati papa, koji je bio učenik Erazma Roterdamskog, Roterdamskog, i tu je Karla poučavao humanističkom nauku. Tu je bio izložen učenju Gijona de Kroma, koji je n aučio
Karla kako da bude vješt i mudar političar. Isti učenjak, Gijon de
Krom, je nagovorio Karlovog djeda Maksimilijana da ga ranije proglasi vladarem Holandije, prije njegovog punoljetstva, u dobi dobi od 15 godina, 1515. godine. godine. Holandski parlament se nadao
1
Povijest 8. Humanizam i renesansa, doba otkrića , Jutarnji list, Zagreb, 2008, 507. 2
da će Karlo biti poslušna marioneta na vlasti, ali se to nije ostvarilo. 5. januara 1515. godine je svečano proglašen vladarem Holandije. 2 Karlo je u Briselu kao Karlo I. proglašen vladarem Španjolske, a li je morao otputovati u Španjolsku da ga svaka skupština španjolskih pokrajina ili takozvani kortezi proglase za vrhovnog vladara, a Karlo je tada morao svečano položiti zakletvu. Krenuo je put Španjolske 1517. godine. Španjolski jezik tada nije poznavao. Najprije ga je za kralja priznao kortes Kastilje u Valjadolidu, u decembru 1518. godine, nakon manjih peripetija. Karlos je po
tadašnjem običaju od kastiljanskog Korteza dobio 600 tisuća dukata. Početkom 1519. godine priznao ga je za kralja aragonski Kortzez u prijestolnici Zaragozi nakon dugotrajnog
zasjedanja i dao mu koncesiju od 200 tisuća dukata. Dok je u Barceloni, katalonskoj prijestolnici, čekao zasjedanje k orteza, orteza, stigla je vijest o smrti Karlovog djeda Maksimilijana I. Karlo je pretendirao na mjesto cara Svetog Rimskog Carstva, ali ta titula nije bila nasljedna,
već izborna od strane kneževa izbornika. Fracuski kralj Fransoa I. je također pretendirao na to mjesto. Dok je zasjedao katalonski kortez, Karlo je izabran za cara Svetog Rimskog Carstva k ao ao
Karlo V. Katalonski kortez je na kraju priznao Karla za vrhovnog vladara, isplativši mu
sumu od 250 tisuća dukata. Karlo je za boravka u Španjolskoj upoznao španjolske običaje i naučio španjolski jezik. Na odlasku je Karlo ovlastio Hadrijana iz Utrechta da bude njegov regent za Španjolsku dok Karlo bude odsutan u Njemačkoj. Dok je Karlo bio odutan, dogodila su se dva ustanka u Španjolskoj: Pobuna u Kastilji i pobuna cehova u Valenciji. Oba ustanka su ugušena, a njihovo ugušenje označava početak apsolutizma u Španjolskoj i jačanje moći kralja.3 Maksimilijan je pri kraju svoje vladavine ulagao sve napore oko izbora svojega unuka Karla za cara Svetog Rimskog Carstva. Maksimilijanova Maksimil ijanova smrt 12. januara 1519. privremeno je
spriječila ostvarenje ovih težnji. Činilo se nesigurnim hoće li Habsburgovci, čija je snažna moć strašila izborne kneževe, moći zadržati carsku krunu. Karlo V. je prilikom carskog izbora izvojevao pobjedu nad francuskim kraljem Franjom I. uz novčanu pomoć obitelji Fugger, uz trupe švapskog saveza i uz narod, negativnog raspoloženja raspoloženja prema Francuzima. Također mu je išlo u prilog što se, nakon triju uzastopnih Habsburgovaca, zaht jev njegove obitelji smatrao legitimnim. Nakon izbora u Frankfurtu bila je nužna još jedna uredba, koja se odnosila na vladavinu u nasljednim zemljama. Karlo V. naslijedio je svjetsko Carstvo, carstvo u kojem Sunce nikad ne zalazi, 2 3
kojemu je još pripadalo pravo na Češku i Ugarsku. Sporazumom u
Slaven Bertoša, Svjetska povijest modernog doba, Profil International, Zagreb, 2004., 34. Fe Baho Alvares, Hulio Hil Pećaroman , Istorija Španije, Clio, Beograd, 2003, 109. – 111. 111. 3
Vormsu 1521. godine njegovom su bratu Ferdinandu dodijeljene donjoaustrijske i unutrašnjoaustrijske zemlje. U drugom, prije svega tajnom sporazumu u Briselu Brise lu 1522. godine,
Ferdinandu su također podređeni Tirol i Prednja Austrija, kao i godine 1520. stečen Württemberg.
Od
tada
postoji
austrijsko-njemaĉka
i španjolsko -nizozemska linija
Habsburgovaca.4
Habsburgovci su od 1440. godine držali krunu Svetog Rimskog Carstva. Prema Zlatnoj buli Karla IV. Luksemburškog da bi car odredio svog nasljednika morao je primiti krunu od pape, a ako nije to učinio, onda su cara određivala četiri kneza izbornika koji su bili četiri njemačka kneza velikaša i tri nadbiskupa. Francuski kralj Fransoa I. bio je favoriziran od strane pape i nadbiskupa. Predizbornom mašinerijom je upravljala Karlova tetka Margarita od Austrije. Karlo je obećao knezovima izbornicima da će biti bogato nagrađeni i imati sve privilegije ako budu glasali za njega.5
Ta četiri kneza i mnoge druge osobe upletene u izbor
bile su potplaćene. Bilo je j e plaćeno sveukupno 1, 2 tone zlata, a taj t aj novac osigurali su bankari iz Firence i Venecije,
i njemački bankari Fuger i Velser. 6 S obzirom da su dobili velike
poklone i iz straha da im Fransoa I. ne uskrati povlastice, kneževi izbornici 28. juna 1519. izabrali Karla I. od Španjolske za cara Svetog Rimskog Carstva kao Karla V. Vijest je arla za zasjednja katalonskog korteza. Na putu za Ahen gdje se trebao okruniti dočekala K arla susreo se s engleskim kraljem Henrikom VIII. i uspostavio s njim prijateljstvo, s obzirom da
je Fransoa I. pripremao pripremao savez s Engleskom. Engleskom. Ceremonija krunidbe krunidbe se održala 23. 23. oktobr a 1520. u Ahenu, drevnom sjedištu svetorimskih careva, mjesto počinka Karla Velikog. Krunidba je održana po tradicionalnoj ceremoniji, a prema tradiciji, okrunio ga je nadbiskup iz Kelna. 7 Kasnije, 24. februara 1530. godine Karla V. je okrunio papa Klement VII. krunom langobardskim kraljeva u Bolonji i time se obavezao
Karlo papi da će biti branitelj
katoličanstva.8 Godine 1521. organiziran je Sabor u Vormsu, kojim je predsjedao Karlo V., i na
kojem je pozvao Luter da se odrekne svog učenja i da se pokaje. Luter je na tom saboru izložio svoje učenje i tražio od Karla V. razumijevanje i zaštitu. Međutim, Karlo mu je odgovorio da je on katolik i da je za njega Luterovo učenje čista hereza. Karlo V. je izdao edikt iz Vormsa, kojim osuđuje Luterovo učenje i proglašava ga heretičkim, a Luterovi se 4
Erich Zöllner, Therese Schüssel, Povijest Austrije, Barbat, Zagreb, 1997., 102. Povijest 8. Humanizam i renesansa, 2008, 442. - 443. 6 Beest Holle, Gérard du ry, Velika ilustrirana povijest svijeta, 11. svezak., Otokar 4845. - 4846. 7 Jean-François Noël, Sveto Rimsko Carstvo, Barbat, Zagreb, 1998, 63. 8 Noël, Sveto Rimsko Carstvo, 1998, 63. 5
4
Keršovani, Rijeka, 1977 ,
spisi zabranjuju i moraju se spaliti.9 Vormski edikt u praksi nije imao nekog uspjeha jer su
njemački kneževi uglavnom prihvaćali Luterovo učenje. Karlo V. je bio zauzet ratovima protiv Francuske i nije zbog toga mogao sprovesti Vormski edikt. Savez koji je papa sklopio sa Fransoa
I. natjerao je Karla da promijeni mišljenje, jer mu je u borbi bila potrebna pomoć
njemačkih protestanata. Godine 1526. organizirao je sabor u Špejeru i tu je dozvolio svakom vlastelinu da na svom posjedu pripovijeda vjeru koja mu odgovara. 10
Rimske pape bile su u razdoblju između 1545. i 1563. sazvale Tridentski sabor. Protestantski knezovi su odbijali prihvatiti doktrine koje su usvojene na Tridentskom saboru, jer su bile u
suprotnosti s Luterovim učenjem, i formirali su obrambeni Šmalkadski savez. 11
Nakon što je sklopio mir s francuskim kraljem Franjom I., Karlo V. se odlučio obračunati sa protestantskim otporom u svojoj zemlji. Godine 1547, 24. aprila, carske snage Karla V. i snage pape
Pavla III. su porazile snage saveza bitci kod Milberga, uhvatili vođe saveza i
natjerali stanovnike trideset njemačkih gradova na preobraćenje. 12 Iako je pobijedio protestante, Karlo V. nije mogao unišititi protestantizam u Njemačkoj, pa je s p rotestantskim knezovima potpisao 1555. godine Augsburški mir, po principu cius regio, ius religio, kojim je dao pravo Nijemcima koju će vjeru ispovijedati, i spovijedati, katoličku ili protestantsku. 13 Španjolska je u doba Karla V. osim Pirinejskog poluotoka obuhvaćala a tlantske otoke, sjevernoafrička utvrđenja i Novi svijet. Na Pirinejskom poluotoku je posjedovao je kraljevstva Austuriju i Leon, baskijske provincije i Navaru, Kastilju i Aragon sa Katalonijom, Valencijom i Balearskim otocima, i Andaluziju na samom jugu poluotoka. 14
Vanjska politika Karla V. je bila ekspanzionistička. Vodio je ratov e na Apeninskom poluotoku zbog rivalstva sa francuskim kraljem Fransom I. S druge strane, vodio je ratove sa
osmanskim sultanom Sulejmanom I. iz razloga što se Karlo V. smatrao n asljednicima katoličkih kraljeva i velikih boraca protiv islama, te i zbog toga što je imao viziju o stvaranju univerzalnog carstva koje bi obuhvatilo sve kršćanske zemlje. 15 Prvi rat u kojem se sukobio s Fransom I. bio je 1521. godine. Karlo je sklopio savez sa Engleskom i papom Lavom X.
protiv Francuske i Mlečana. Francuzi i Mlečani bili su poraženi, a kralj Fransoa I. bio je 9
Luka Zrnić, Istorija novoga veka, Državna štamparija Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, Beograd, 1927, 9. –
10. 10 Skupina autora, Historija čovječanstva – kulturni i naučni knjiga, Naprijed, Zagreb, 1974, 19.-20. 11 Skupina autora, Historija čovječanstva , 1974, 54.-55. 12
razvoj - Temelji modernog svijeta, 4. svezak, 2.
Henri Pirenne, Povijest Europe od seobe naroda naroda do XVI. stoljeća, Marjan tisak, tisak, Split, 2005, 384.
13
Povijest 8. Humanizam i renesansa, 2008, 611. John Maddox Roberts, Povijest Europe, Agm, Zagreb, 2002, 282.
14 15
Halil Inaldžik, Osmansko Carstvo, Utopija, Beograd, 2003, 53. 5
zarobljen u bitci kod Pavije 1525. godine. U zamjenu za slobodu Fransoa I. morao je predati Burgundiju Karlu prema sporazumu u Madridu. 16
Drugi rat je vodio 1527. godine nakon što
su papa Klement VII. i Fransoa I. sklopili sporazum. Tada je Karlo V. poveo pohod na Rim i
opljačkao ga, a papu zarobio. 17 Potpisan je 1529. godine mir kojim se Fransoa I. odrekao prava na Italiju, ali je zadržao Burgundiju. Tim sporazumom je Fransoa I. sklopio brak sa Karlovom sestrom.18
Treći rat je izbio 1535. godine jer je Fransoa I. smatrao da polaže pravo
na Italiju. Fransoa nije uspio zauzeti Milano, ali je zauzeo sve teritorije savojskog vojvode,
Karlovog saveznika, uključujući glavni grad Torino. Mir je sklopljen u Nici 1538. godine.19 Međutim, neprijateljstva su se 1542. godine obnovila, s jedne strane je Fransoa I. sklopio savez s osmanskim sultanom Sulejmanom I, a Karlo V. s engleskim kraljem Henrikom VIII. Francusko-osmanska flota je napadala Nicu i Milano, a anglo- španjolska
flota je napadala
južne obale Francuske. Sklopljen je 1544. i situacija je vraćena na status quo. 20 Posljednji sukob koji je izbio u Italiji je bio onaj iz 1551. godine kada je nasljednik Fransoe I. postao
Henri II. Taj rat je privremeno završen 1556. godine sporazumom u Vaučelu kada su Henri II. i Karlo V. podijelili posjede u Italiji. 21 Međutim, sukobi su se nastavili do 1559. godine nako n abdikacije Karla V., kada je nove sukobe s Henrijem II. pokrenuo Karlov nasljednik Filip II. S druge strane, osmanski sultan Sulejman I. je neprestano remetio planove Karla V. o
univerzalnom kršćanskom carstvu, tako što je protiv njega Sulejm an sklapa sporazume s Fransoa I, te
kada je Sulejman ponudio pomoć protestantskim protestantskim njemačkim kneževima. Time je
taktički Sulejman htio razbiti kršćansko jedinstvo. Zbog opasnosti od saveza protestantskih knezova sa sultanom Sulejmanom, Karlo V. je bio prisiljen sklopi ti
Augsburški mir 1555.
godine kojim je protestantima priznao pravo i slobodu ispovijedanja vjere. Sa Sulejmanom
Karlo V. nije vodio bitke na kopnu, već na Sredozemnom moru. Karlo V. je 1535. godine napao Tunis, sjedište osmanskog admirala Hajrudina Barbarose, i uspješno ga zauzeo. Međutim, godine 1541. neslavno je završio Karlov pokušaj osvajanja Alžira. Karlo V. pomagao je viteškom redu Ivanovaca koje je Sulejman protjerao sa Rodosa. Karlo V. je Ivanovcima dodijelio otok Maltu da se tu nastane. Tu ih je Sulejman ponovno napao, ali je
Ivanovcima poslao pomoć Karlo V. i otok Malta je obranjen. 22
16
Povijest 8. Humanizam i renesansa, 2008, 446.-450. Povijest 8. Humanizam i renesansa, 2008, 451.-453. 18 Povijest 8. Humanizam i renesansa, 2008, 456.-457. 19 Povijest 8. Humanizam i renesansa, 2008, 464.-468. 20 Bertoša, Svjetska povijest modernog doba, 2004, 38. 21 Bertoša, Svjetska povijest modernog doba, 2004, 41. 22 Inaldžik, Osmansko Carstvo, 2003, 53. – 61. 61. 17
6
Iako je Karlo V. stvorio ogromno carstvo u kojem Sunce nikad ne zalazi, kako se to
govorilo, nije uspio stvoriti jedinstvenu kršćansku državu, niti je spriječio širenje protestantizma. Godine 1556. Karlo V. je abdicirao i podijelio svoje carstvo na dva dijela.
Karlov sin Filip je postao kralj Španjolske i Zapadne Indije, dobio je u nasljedstvo Holandiju, Siciliju, Sardiniju, Milano, Napulj, Tunis i Portugal, španske i portugalske provincije u Americi i Filipine.23 dok je Karlov brat Ferdinad postao car Sveto g Rimskog Carstva, a već je bio vladar
Austrije, Ugarske i Češke. 24 Potpisao je dokument kojim zabranjuje Filipovim
nasljednicima da naslijede funkciju svetorimskog cara i potvrđuje pravo Ferdinandovog sina Maksimilijana na tu titulu. Nakon abdikacije Karlo V. se povukao u samostan u Ekstramaduri
u Španjolskoj. Umro je 21. septembra 1558. godine. 25 Karlo V. bio je jedna od malobrojnih ličnosti još od antike, kojima je ime uživalo univerzalnu slavu. Umalo da nije bio isto onako čuven kao Karlo Veliki ili Nap oleon. Pa ipak
on svoju veličinu nije imao zahvaliti svome geniju, nego svojim nasljedstvima. Bio je osrednje nadaren, ali su mu okolnosti
donijele takvu sreću, da je prije njega samo Karlo Veliki
a poslije njega samo Napoleon imao u Evropi tako rasprostra njen
utjecaj, kao što je bio
njegov. Bio je posljednji izda nak triju dinastija i stjecište t riju politika: austrijske, burgundske
i španjolske. Kao unuk Maksimilijana Habsburškog i Marije Burgundske a to isto vrijeme kao unuk Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastilske, on je istodobno posjedovao toliko dijelova Europe,
vla sti. U Njemačkoj ima da se činilo, da je sudbina obećava ci jelu predati njegovoj vlasti.
austrijsko vojvodostvo,
duž Sjevernog mora Nizozemsku, na obali Atlantika Španjolsku , u
središtu Sredozemlja Napuljsko kraljevstvo. A s tim je nasljedstvima dodao dakako i sve pretenzije, što su s e uz njih povezivale: austrijske pretenzije na Sveto Rimsko Carstvo, Češku i Ugarsku, holandske pretenzije na obale. Tome tr eba eba
Burgundiju; španjolske pretenzije na I taliju i berberske
pridodati joši Novi svijet, što ga konkvistadori podvrgavaju njegovoj
vlasti.26
Karlo V. odstupio je s vlasti zato što nije bio spreman prihvatiti činjenicu vjerskog raskola. Bio je zadnji i vjerojatno najznačajniji pre dstavnik srednjovjekovnog univerzalizma na carskome prijestolju, koji je zamisli o Carstvu razvio sve do ideje o svjetskoj vlasti. Unatoč mnogim njegovim uspjesima, na kraju ipak nije ostvario svoje ciljeve zbog zajedničkoga djelovanja Francuske i njemačkih carskih staleža, zbog isprepletenosti političke borbe s 23
Povijest 8. Humanizam i renesansa, 2008, 478. Povijest 8. Humanizam i renesansa, 2008, 478.-479. 25 Alvares, Pećaroman: Istorija Španije, 2003, 113. – 114. 114. 26 Pirenne, Povijest Europe, 2005, 282. 24
7
vjerskim razilaženjima. Karlo je isto kao njegov mlađi brat Ferdinand pokazao bezuvjetnu vjernost i odanost Katoličkoj Crkvi, ali je isto tako iskreno nastojao riješiti vjerski sukob. No ipak, nije doživio uspjeh.27
27
Zöllner, Schüssel, Povijest Austrije, 19 97, 121. 8
ZAKLJUČAK
Karlo V.
1558), bio je sin kastiljskoga kralja Filipa I. Lijepog i Habsburški , (1500. – 1558),
Ivane Lude. Po ocu bio je unuk cara Svetog Rimskog Carstva Maksimilijana I, a po majci unuk Ferdinanda
II. Katoličkog. Kao španjolski kralj Karlo I. vladao je od 1516. do 1556., a
kao car Svetog Rimskog Carstva od 1519. do 1556. godine. Od strane pape okrunjen 1530. godine u Bolonji. Pod
svojom vlašću je imao Kastilju s Navarrom i Granadom, španjolske
posjede u Americi, Aragoniju s Valencijom i Katalonijom, te s Napuljem, Sicilijom i Sardinijom, Holandiju, Burgundiju i Virtemberg, nasljedni posjed dinastije Habsburg u Austriji, koji je 1521. dao na upravljanje, u feudalnoj nominalno j Ferdinandu I.,
zavisnosti, mlađemu bratu
od 1527. kralju Hrvatske i Ugarske. U toj rastrganoj državi nije moglo biti
govora o stvarnom vršenju vlasti. Karlo je ulazio u sukobe i u ratne zapletaje na različitim stranama Carstva, a u mnogima je i osobno su djelovao.
Najveće je sukobe imao s
Francuskom, osobito s kraljem Fransom I. Vodio je nekoliko ratova zbog Italije i Burgundije. U drugom ratu 1526. – 1529.
osvojio je i opljačkao Rim 1527. godine, nakon čega mu je
Fransoa I. priznao vlast u Italiji. Ratovao je s Osmanlijama pod Sulejmanom Kanunijem na Dunavu. Ratovao je sa sultanom ne na kopnu, nego na Sredozemlju. Osvojio je Tunis 1535. godine, ali
nije uspio pokoriti Alžir 1541. godine. U Americi je proširio svoje posjede na
Meksiko i Peru utemeljivši španjolsko kolonijalno carstvo. Za njega, kao gorljivog katolika, širenje protestantizma po njegovim zemljama bilo je naročito teško pitanje, koje je u Njemačkoj pod pritiskom stvarnosti morao riješiti kompromisno Augsburškim mirom 1555. godine ,
a u Španjolskoj je protestante žestoko progonio. Godine 1521. sazvao je sabor u
Vormsu, koji je nad Martinom Lutherom i njegovim pr istašama istašama Kasnije im je ugovorom u
Špejeru 1526. priznao slobodu vjeroispovijesti, iako se do kraja
vladavine borio protiv protestantizma. Pred kraj sinu Filipu II. vladavinu u
izrekao državni progon.
života abdicirao je 1556. godine. Prepustio je
Napulju, Nizozemskoj, Španjolskoj i Zapadnoj Indiji, a krune cara
Svetog Rimskog Carstva odrekao se 1556. godine u korist svojega brata Ferdinanda I. Nakon toga se povukao u samostan
Justu u Ekstramaduri u jugozapadnoj Španjolskoj , gdje je napisao
svoje uspomene, pod naslovom Komentari Karla V. Umro je 21. septembra 1558. godine.
9
LITERATURA
1.
Slaven Bertoša, Svjetska povijest modernog doba, Profil International, Zagreb, 2004.
2.
Fe Baho Alvares, Hulio Hil Pećaroman: Pećaroman: Istorija Španije, Š panije, Clio, Beograd, 2003.
3.
Henri Pirenne, Povijest Europe od seobe naroda do XVI. stoljeća, Marjan tisak, Split, 2005.
4. Erich Zöllner, Therese Schüssel, Povijest Austrije, Barbat, Zagreb, 1997. 5.
Halil Inaldžik, Osmansko Carstvo, Utopija, Beograd, 2003.
6. John Maddox Roberts, Povijest Europe, Agm, Zagreb, 2002. 7.
Luka Zrnić, Istorija novoga veka, v eka, Državna štamparija Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, Beograd, 1927.
8. Povijest 8. Humanizam i renesansa, doba otkrića , Jutarnji list, Zagreb, 2008. 9. Skupina autora, Historija čovječanstva – kulturni – kulturni i naučni razvoj - Temelji modernog svijeta, 4. svezak, 2. knjiga, Naprijed, Zagreb, 1974, 19.-20. 10. Jean-François Noël, Sveto Rimsko Carstvo, Barbat, Zagreb, 1998. 11. Beest Holle, Gérard du ry, Velika ilustrirana povijest svijeta, 11. svezak., Otokar
Keršovani, Rijeka, 1977.
10
