Karen Marie Moning - serijal Highlander - Ljubav izvan vremena 1.pdf

1

KAREN MARIE MONING

LJUBAV IZVAN VREMENA Preveo Ruđer Jeny

2

Posebno zahvaljujem mojoj majci i ocu, Ricku Shomou, Carrie Edwards i Jeanne Meyer i mojoj agentici a gentici Deidre Knight. Bez vas ne bih uspjela.

3

(Proljeće) 

Ukraj zmije otrovne I ježevi ukraj svi I šturovi otale, Ne smetajte kraljici.

SHAKESPEARE, San ivanjske noći 

4

MIRIS JASMINA I SANDALOVINE LEBDIO JE MEĐU STABLIMA JAREBIKA. Iznad grana prekrivenih rosom samotni je galeb poput duha izišao iz oblaka magle i vinuo se da poljubi zoru nad bijelim pijescima Morara. O alabastrenu obalu u sjeni sireninih repova udarali su tirkizni valovi plime. Elegantan kraljevski dvor naroda Tuatha Dé Danaana bio je mrlja u pojasu bujnog zelenila. Sofe s jarkoljubičastim i žutim jastucima ukrašavale su travnati brežuljak, u polumjesečastom rasporedu postavljene oko vanjskog podija. “Kažu da je ljepši i od tebe”, obratila se kraljica muškarcu koji se nonšalantno ispružio u podnožju njezina podija. “Nemoguće.” Njegov je podrugljiv smijeh zazvonio poput kristalnih zvonaca na povjetarcu. “Kažu da njegovoj muškosti čak i na pola koplja zavide i pastusi.” Kraljica je napola spuštenih vjeđa pogledala svoje dvorane koji su je pozorno slušali. “Vjerojatnije miševi”, prezirno je odvratio muškarac do njezinih nogu. Malo je raširio elegantne prste da se vidi na što misli, a maglicu je uznemirio napola prigušen smijeh. “Kažu da u punoj snazi ženu posve lišava razuma. Otima joj dušu.” Kraljica je spustila duge trepavice sakrivši vragolasti sjaj u očima. Kako je samo lako razdražiti moje muškarce!  Muškarac je zakolutao očima, a na arogantnu mu se profilu očitavao prezir. Prekrižio je noge na gležnjevima i zagledao se u more. Ali kraljicu nije prevario. Muškarac pod njezinim nogama bio je tašt i ni približno imun na njezine provokacije kao što je glumio.

5

“Prestani ga navlačiti, kraljice moja”, prekorio ju je kralj Finnbheara. “Znaš što budala čini kad mu povrijediš čast.” Umirujuće ju je potapšao po ruci. “Dovoljno si ga zadirkivala.” Kraljičine su se oči zamišljeno suzile. Za trenutak je pomislila da odustane od takve osvete, no jedan proračunat pogled na njezine muškarce bio je dovoljan da odustane od te pomisli kad se sjetila što ih je kasno sinoć načula da pričaju do najsitnijih detalja. Rekli su stvari koje su bile neoprostive. Kraljica nije bila žena koju se moglo uspoređivati s nekom drugom ženom a da ne iziđe kao pobjednica. Usta su joj se nezamjetno stisnula, a iznimno delikatan dlan stisnuo u šaku. Pomno je odabrala sljedeće riječi. “Ali ja sam ustanovila da je sve što o njemu pričaju istina”, mazno je izgovorila. U tišini koja je uslijedila ta je izjava prešućeno lebdjela u zraku jer je udarac bio previše okrutan da ga se prizna. Kralj uz nju i muškarac pod njezinim nogama nemirno su se promeškoljili. Već je počela misliti da nije bila dovoljno jasna kad su obojica istodobno skočili na noge očito zagrizavši mamac. “Tko je taj čovjek?” Kraljica Aoibheal Vilinska diskretnim je zijevanjem sakrila smiješak zadovoljstva, zadovoljstva, uživajući u ljubomori svojih muškaraca. “Zovu ga Jastreb.”

6

SIDHEACH JAMES LYON DOUGLAS,  TREĆI GROF OD DALKEITHA, koračao je prostorijom. Voda mu je kapala s mokre kose i širokih prsa, skupljajući se u potočić koji je tekao između dvostrukih nabora trbušnih mišića. Kroz otvoreni prozor ulazila je mjesečina, kupajući mu brončanu kožu srebrnastim sjajem i stvarajući iluziju da je stvoren od rastaljena čelika. Voda u kadi iza njega se ohladila i odavno je bila zaboravljena, a žena na krevetu također je bila hladna i zaboravljena. I znala je to. A to joj se uopće nije sviđalo. Previše lijep za mene, pomislila mene,  pomislila je Esmerelda. Ali za ime neba, bio je smrtonosni vjetar, a još jedan dugi zalogaj njegova tijela jedini lijek za taj otrov. Pomislila je na stvari koje je učinila da ga osvoji, da dođe u njegov krevet, i - neka joj Bog oprosti - sve što bi učinila da ostane u njemu. Gotovo ga je mrzila zbog toga. Znala je da sebe mrzi zbog toga. Trebao bi biti moj , pomislila je. Gledala ga je kako preko prostrane sobe odlazi do prozora otvorenog među granitnim stupovima sa žljebićima koji su se šest metara iznad njezine glave spojili u visok luk. Esmerelda mu se iza leđa podsmjehnula. Tako veliki nezaštićeni otvori u dvorcu bili su glupi ili neizmjerno oholi. Pa što ako si mogao ležati u golemu krevetu na perini od guščjeg paperja i kroz ružičasti luk gledati na baršunasto nebo posuto treperavim zvijezdama? Uhvatila ga je kako gleda u tom smjeru kad je večeras svom snagom ušao u nju, podbadajući onu nezasitnu glad u njezinoj krvi muškošću tvrdom poput stijene kakvu je samo on posjedovao. Cviljela je pod njim u ekstazi kakvu nikad prije nije doživjela, a on je za to vrijeme gledao kroz prozor kao da je sam samcat. Je li brojao zvijezde?

7

Ili šutke recitirao bestidne pjesmice kako se ne bi prevalio na madrac i zaspao? Izgubila ga je. Ne, zaklela se Esmerelda, nikad  ga  ga neće izgubiti. “Jastrebe?” “Hmmm?” Uzdrhtalim prstima poravnala je ljubičastu svilenu plahtu. “Jastrebe, vrati se u krevet.” “Večeras nemam mira, draga.” Igrao se stabljikom velikoga svijetloplavog cvijeta. cvijeta. Pola sata prije toga po svilenastoj joj je koži posuo latice  još vlažne od rose. rose. Esmerelda je ustuknula na otvoreno priznanje da u njemu još ima energije. Sneno zadovoljena, vidjela je da mu tijelo od glave do pete i dalje bubnja nespokojnom jedrinom. Kakva bi to žena - ili koliko njih - trebala biti da ovog muškarca ostavi u drijemežu opojnog zadovoljstva? zadovoljstva? Više žena od nje, a kako ju je to samo, o bogovi, vrijeđalo. vrijeđalo. Je li ga njezina sestra bolje zadovoljila? Njezina sestra koja mu je grijala krevet dok Zeldie nije pronašla način da je zamijeni? “Jesam li bolja od svoje sestre?” Riječi su joj izletjele prije nego što ih je uspjela zaustaviti. Ugrizla se za usnu, željno iščekujući odgovor. Njezine su mu riječi odvukle zamagljen pogled sa zvjezdanog neba preko velikog prostora ložnice do zamamne Ciganke kose crne poput gavranova perja. “Esmerelda”, blago ju je ukorio. “Jesam li?” Njezin promukli pro mukli kontraalt zvučao je pomalo goropadno. Uzdahnuo je. “Već smo raspravljali o tome...” “Ali nikad mi nisi odgovorio.” “Prestani se uspoređivati, draga. Znaš da je blesavo...” “Kako da se ne uspoređujem kad me ti možeš usporediti sa stotinama, ili čak s tisućama, čak i s mojom vlastitom sestrom?” Lijepo su joj se oblikovane obrve nabrale iznad sjajnih očiju.

8

Prostorijom se prolomio njegov smijeh. “A s koliko me muškaraca ti uspoređuješ, uspoređuješ, ljupka Esmereldo?” “Moja sestra nije mogla biti dobra kao ja. Bila je gotovo pa djevica .” .” S gađenjem je ispljunula tu riječ. Život je bio previše nepredvidljiv da bi se u njezinu narodu cijenilo djevičanstvo. Požuda je, u svim svojim oblicima, bila zdrav element romske kulture. Podignuo je ruku da je upozori. “Prestani. Odmah.” Ali nije mogla. Otrovne riječi brzo su i žestoko optužile jedinog čovjeka od kojeg joj se poganska krv ikad zapalila, a njegova dosada među njezinim bedrima večeras se kao u granitu jasno ocrtavala na njegovu savršenom licu. Zapravo, već mnogo večeri. Pretrpio je njezin bijes bez riječi, a kad joj se jezik naposljetku smirio, ponovno se okrenuo prema prozoru. Zavijanje samotnog vuka razbilo je noćnu tišinu i ona je u sebi osjetila kako mu želi odgovoriti na isti način. Znala je da Jastrebov muk znači rastanak. Odbijena i ponižena, drhteći je ležala u njegovu krevetu - krevetu u koji, znala je, nikad više neće biti pozvana. Ubila bi za njega. I baš je to htjela učiniti nekoliko trenutaka poslije kad je sa srebrnim bodežom koji je uzela sa stola pokraj kreveta pojurila prema njemu. Da je izgledao iznenađeno, iznenađeno, Esmerelda je možda i mogla otići a da ga ne prokune. Ili barem na trenutak uzbunjen. Možda i žalostan. Ali nije pokazao nijedan od tih osjećaja. Savršeno mu je lice obasjao smiješak kad ju je bez napora okrenuo, uhvatio za ruku i izbio joj bodež tako da je odletio kroz otvoreni prozor. Nasmijao se. A ona ga je proklela. I sve njegove zakonite i sve nezakonite potomke. Kad joj je poljupcima zatvorio usta, proklinjala ga je kroz stisnute zube, premda joj se izdajničko tijelo topilo pod njegovim dodirom. Nijedan muškarac ne bi smio biti tako lijep. Nijedan muškarac ne bi smio biti tako nedodirljiv. I tako prokleto neustrašiv. Nijedan muškarac ne bi smio ostaviti Esmereldu. On je završio s njom, ali ona nije završila s njim. Nikad neće završiti s njim.

9

★★★

“Nisi ti kriv, Jastrebe”, rekao je Grimm. Sjedili su na terasi Dalkeitha popločanoj kamenim kockama i uživali kao pravi muškarci, pijuckajući porto i pušeći uvozni duhan. Sidheach James Lyon Douglas savršenom si je rukom protrljao p rotrljao savršenu čeljust jer mu je na živce išla savršena kratka brada koja bi se pojavila samo nekoliko sati poslije brijanja. “Jednostavno ne razumijem, Grimme. Mislio sam da sam je uspio zadovoljiti. zadovoljiti. Zašto bi me pokušala ubiti?” Grimm je podignuo obrvu. “Što točno činiš tim djevojkama u krevetu, Jastrebe?” “Dajem im ono što žele. Maštariju. Moje željno meso i krv da im ispuni svaki hir.” “A kako ti znaš o čemu žene maštaju?” naglas je razmišljao Grimm. Grof od Dalkeitha tiho se nasmijao samouvjerenim promuklim glasom za koji je znao da izluđuje žene. “Ah, Grimme, moraš je samo slušati cijelim tijelom. Ona ti govori svojim očima, znala to ili ne. Usmjerava te svojim tihim krikovima. Gotovo ne zamjetnim okretanjem tijela daje ti do znanja želi li te ispred ili iza svojih raskošnih oblina. Nježno ili silovito, želi li blagog ljubavnika ili joj je potrebna zvijer. Voli li da joj ljubiš usne ili da ih proždireš. Voli li da joj dojke...” “Shvatio sam”, prekinuo ga je Grimm i teško progutao. Promeškoljio se u stolcu i izravnao prekrižene noge. Ponovno ih je prekrižio i povukao kilt. Naposljetku ih je opet izravnao i uzdahnuo. “A Esmerelda? Znaš li o čemu ona mašta?” “I predobro. Jedna od stvari o kojima mašta je da postane gospođa Jastreb.” “Morala bi znati da to nije moguće, Jastrebe. Svi znaju da samo što nisi oženjen otkad je kralj Jakov objavio tvoje zaruke.” “Samo što nisam mrtav. Ali mrtav. Ali ne želim o tome razgovarati.”

10

“Taj se čas približava, Jastrebe. Ne samo da ćeš morati razgovarati o tome nego ćeš i s tim u vezi morati nešto poduzeti - primjerice otići po svoju mladu. Vrijeme ti istječe. Ili te nije briga?” Jastreb ga je divlje pogledao. “Samo provjeravam, ništa drugo. Ostala su ti manje od dva tjedna, zar si zaboravio? Jastreb je zurio u kristalnu noć prepunu sjajnih zvijezda. “Kako bih mogao zaboraviti?” “Doista misliš da bi Jakov mogao ispuniti svoje prijetnje ne oženiš li tu Comynovu curu?” “Apsolutno”, bez razmišljanja je odgovorio Jastreb. “Ne razumijem zašto te toliko mrzi.” Jastrebovim je licem prošao zajedljiv osmijeh. Znao je zašto ga Jakov mrzi. Prije trideset godina Jastrebovi su roditelji ponizili Jakova do srži njegove tašte duše. A budući da je Jastrebov otac umro prije nego što mu se Jakov stigao osvetiti, kralj se umjesto na oca okomio na sina. Petnaest dugih godina Jakov je nadzirao svaku minutu Jastrebova života. Nekoliko dana prije nego što je trebao završiti obveznu službu, Jakov  je smislio plan koji je će utjecati na cijelu njegovu budućnost. Kraljevim je dekretom Jastreb bio prisiljen oženiti djevojku koju nije poznavao i koju nije želio. Povučenu usidjelicu za koju se govorilo da je neopisivo ružna i posve sigurno luda. Doživotna kazna koju je smislio izopačeni um kralja Jakova. “Tko može shvatiti umove kraljeva, prijatelju moj?” Jastreb se nastojao izvući i efektno završio temu. Dvojica su muškaraca neko vrijeme šutjela i gledala u baršunasto nebo, obojica turobnih misli iz različitih razloga. Iz vrta se čuo tihi huk sove. Cvrčci su trljajući nogama usklađeno cvrčali u počast sumraku u Dalkeithu. Zvijezde su pulsirale i treperile na modro crnome noćnom nebu. “Gle. Jedna upravo pada. Tamo, Jastrebe. Što misliš?” Grimm je pokazao na bijelu mrlju koja se obrušavala s neba i za sobom ostavljala svjetlucavi mliječni trag. “Esmerelda kaže da će ti se sigurno ispuniti želja koju si poželio dok zvijezda pada.”

11

“Jesi li sad što poželio?” “Puka naklapanja”, podrugljivo je odgovorio Jastreb. “Glupa romantična koještarija za djevojke sa sanjarskim očima.” Naravno da je nešto poželio. U posljednje bi vrijeme svaki put kad bi vidio zvijezdu padalicu uvijek nešto poželio. I to uvijek istu želju. Naposljetku, trenutak se doista  bližio.  bližio. “Pa, ja ću pokušati”, zagunđao je Grimm koji se nije dao smesti Jastrebovim ruganjem. “Želim...” “Priznaj mi, Grimme. Što si poželio?” znatiželjno znatiželjno ga je upitao u pitao Jastreb. “Što te briga. Ionako ne vjeruješ u to.” “Ja? Vječni romantičar koji je nebrojene žene očarao svojim pjesništvom i zavodničkim vještinama - da ne vjerujem u te ljupke ženske stvari?” Grimm je prijatelju uputio upozoravajući pogled. “Pazi se, Jastrebe. Ismijavaj ih na vlastiti rizik. Jednoga bi dana neku djevojku doista mogao naljutiti. I onda nećeš  znati   znati kako se s time nositi. Zasad još uvijek padaju na tvoj savršen osmijeh...” “Misliš na ovaj?” Jastreb je podignuo obrvu, nasmiješio se i zavodljivo suzio pogled kao da djevojci kojoj je bio upućen govori da je jedina prava ljepotica u njegovu srcu, srcu u kojem je bilo mjesta samo za jednu - onu koja bi se tog trenutka našla u Jastrebovu zagrljaju. Grimm je stresao glavom kao da se zgraža. “Uvježbavaš ga. Siguran sam. Hajde, priznaj.” “Naravno da ga vježbam. Zar ne bi i ti vježbao kad bi vidio da uvijek pali?” “Ženskarošu.” “Aha”, složio se Jastreb. “Pamtiš li im uopće imena?” “Svih pet tisuća.” Jastreb je otpio gutljaj porta i čašom sakrio smiješak. “Nitkov. Propalica.” “Hulja. Raskalašenik. Gad. Ah, evo jednog dobrog: ‘pohotljivac’”, pomogao mu je Jastreb.

12

“Kako to da te ne prozru?” Jastreb je slegnuo ramenom. “Vole to što dobivaju od mene. Mnogo je gladnih cura, a ja ih ne bih, u dobroj vjeri, nikako mogao odbiti. To bi mi uznemirilo glavu.” “Mislim da točno znam koju bi ti to glavu uznemirilo”, odvratio je Grimm zajedljivo. “Onu istu koja će te jednog dana dovesti u velike neprilike.” “Što si poželio, Grimme?” Jastreb je zanemario njegovo upozorenje istom onom bezbrižnošću kakvom se odnosio i prema pr ema djevojkama. Grimmovim se licem polako raširio osmijeh. “Djevojku koja te ne želi. Ljupku, zapravo ne, zanosno prekrasnu, obdarenu pameću i mudrošću. Djevojku savršena lica i savršena tijela sa savršenim ‘ne’ na savršenim usnama za tebe, o moj tako savršeni prijatelju. A poželio sam da mi bude dopušteno da i prisustvujem toj bitki.” Jastreb se samodopadno nasmiješio. “To se neće nikad dogoditi.” ★★★

Vjetar koji se tiho provlačio kroz borove nosio je bestjelesan glas koji je lebdio na mirisima jasmina i sandalovine. A onda se oglasio smijehom i riječima koje muškarci nisu mogli čuti. “Mislim da bi se tako što moglo udesiti.” 

13

MISTIČNI OTOK MORAR ZAOGRNUO JE SUMRAK ,  A KREMENI JE pijesak svjetlucao srebrnim sjajem pod čizmama kralja Finnbheare koji je koračao po njemu nestrpljivo čekajući povratak dvorske lude. Kraljica i njezini omiljeni dvorani u udaljenom su gorštačkom selu veselo slavili Beltane1 Gledajući svoju vilinsku Aoibheal kako pleše i očijuka sa smrtnim gorštacima, njegova se uspavana ljubomora rasplamsala u silan bijes. Vatrama Beltanea pobjegao je prije nego što bi mogao podleći želji da uništi cijelo selo. Bio je previše ljut na smrtnike da bi u ovom trenutku mogao imati povjerenje u samoga sebe u njihovu društvu. Sama pomisao na njegovu kraljicu sa smrtnim muškarcem ispunjavala ga je neopisivim gnjevom. Kao što je vilinska kraljica imala miljenike medu svojim dvoranima, imao ih je i vilinski kralj. Prepredena dvorska luda već mu je dugo bio kartaški partner. Poslao je ludu da prouči smrtnika Jastreba i da prikupi informacije kako bi smislio prikladnu osvetu za muškarca koji se usudio stupiti na vilinski teritorij. “Njegovoj muškosti na pola koplja zavide i pastusi... otima ženi dušu.” Kralj Finnbheara zajedljivim se falsetom rugao svojoj kraljici, a onda je razdraženo pljunuo. “Bojim se da je to istina”, rekao mu je luda čim se pojavio u sjeni  jarebike. “Stvarno?” Kralj je iskrivio lice u grimasu. Samoga je sebe uvjerio da je Aoibheal malo uljepšala stvari - naposljetku, ipak je bila riječ o običnom smrtniku. Luda se namrgodio. “Proveo sam tri dana u Edinburghu. Tip je živa legenda. Žene samo o njemu pričaju. Izgovaraju mu ime kao da je neka mistična čarolija koja će im zajamčiti vječnu ekstazu.” 1

Beltane je engleski naziv za keltsku svečanost koja se obično održava prvi svibnja, odnosno otprilike na polovici između proljetne ravnodnevnice i ljetnog suncostaja. Slavi se u škotskoj, Irskoj i na otoku Manu. (nap. prev.)

14

“Jesi li ga vidio? Vlastitim očima? Je li lijep?” brzo je upitao kralj. Luda je kimnuo, a usta su mu se ogorčeno izvila. “Nema na njemu nijedne mane. Viši je od mene...” “Imaš više od dva metra u toj krinki!” pobunio se kralj. “Gotovo je za dlan viši od mene. Ima kosu crnu poput gavrana začešljanu u rep, snene crne oči, isklesano savršenstvo lica mladoga boga i tijelo vikinškog ratnika. Odvratno. Mogu li ga osakatiti, gospodaru moj? Unakaziti njegovo savršeno lice?” Kralj Finnbheara razmišljao je o svemu što je čuo od lude. Na pomisao da je taj tamni smrtnik dodirivao kraljičine krasne udove i priuštio joj neusporediv užitak, želudac mu se stegnuo od mučnine. Otima joj dušu. “Ubit ću ga za vas”, ponudio je luda pun nade. Kralj Finnbheara nestrpljivo je mahnuo rukom. “Budalo! I tako raskinuti Sporazum medu našim rasama? Ne. Mora postojati drugi način.” Luda je slegnuo ramenima. “Možda bismo se mogli povući i ne učiniti ništa. Jastrebu njegova vlastita rasa uskoro sprema propast.” “Da čujem više”, zapovjedio je iznenada zainteresirani Finnbheara. “Otkrio sam da se Jastreb za nekoliko dana treba oženiti. Zaručen je dekretom svojega smrtnog kralja. Samo što ga nije zadesilo uništenje. Vidite, gospodaru, kralj Jakov je zapovjedio Jastrebu da se oženi ženom imena Janet Comyn. Ako Jastreb to ne učini, kralj je jasno dao do znanja da će uništiti klanove Douglas i Comyn.” “I? Na što ciljaš?” nestrpljivo je pitao Finnbheara. “Janet Comyn je mrtva. Umrla je danas.” Finnbheara se odmah ukočio. “Jesi li je ti ubio, ludo?” “Ne, gospodaru moj!” Luda ga je povrijeđeno pogledao. “Umrla je od očeve ruke. Nisam mu ništa više stavio tu ideju u glavu nego što sam stavio ključ njezina tornja u njegov sporran”  “Znači li to da si mu stavio tu misao u glavu ili nisi?” sumnjičavo je nastavio kralj. “Ma dajte, gospodaru,” nadurio se luda, “mislite da bih se bavio takvim smicalicama i sve nas ugrozio?” 15

Finnbheara je skupio dlanove i proučavao ludu. Nepredvidljiv, lukav i nepromišljen, luda još nije bio dovoljno blesav da ugrozi njihovu rasu. “Nastavi.” Luda je nagnuo glavu i u polumraku mu se nazirao smiješak. “Stvar je  jednostavna. Vjenčanje se ne može održati. Kralj Jakov će uništiti Douglase. I Comyne”, dodao je bezobzirno. “Ah!” Finnbheara je za trenutak duboko razmišljao. Nije morao podignuti ni mali prst, a Jastreb će uskoro umrijeti. Ali to nije dovoljno, zapjenio se. Finnbheara je htio sudjelovati u Jastrebovu uništenju. Osobno ga je uvrijedio i želio mu se jednako osobno osvetiti. Nijedan smrtnik neće nabiti rogove vilinskome kralju bez božanske kazne - a kako bi se samo božanski osjećao da uništi Jastreba. U glavi mu se počela oblikovati zamisao. Što je dulje o njoj razmišljao, kralj Finnbheara sve je više osjećao živost kakvu nije doživio već stoljećima. stoljećima. Ludi nije promaknuo samodopadan smiješak koji je zatitrao na kraljevim usnama. “Smišljate nešto vrlo opako. Što planirate, gospodaru moj?” “Šuti”, zapovjedio mu je kralj Finnbheara. Zamišljeno je trljao čeljust razmišljajući o mogućnostima i pomno razrađivao plan. Ako je vrijeme prošlo dok je Finnbheara planirao, nijedan vilenjak to nije zamijetio; vrijeme nije mnogo značilo za rasu bića koja su se u njemu mogla kretati po volji. Prva svjetla zore obojila su nebo nad morem kad je kralj ponovno progovorio: “Je li Jastreb ikad volio?” “Volio?” ponovio je luda zbunjeno. “Znaš na što mislim, onaj osjećaj zbog kojeg smrtnici pišu sonete, vode ratove, podižu spomenike”, sarkastično mu je odgovorio kralj. Luda je razmišljao. “Rekao bih da ne, kralju moj. Jastreb se nikad nije udvarao ženi koju nije osvojio, a čini mi se da nikad nijednu ženu nije želio više od neke druge.” “Žena ga nikad nije odbila?” upitao je kralj Finnbheara u nevjerici.

16

“Nisam pronašao nijednu. Mislim da u šesnaestom stoljeću nema žene koja živi i diše a koja bi ga mogla  odbiti.  odbiti. Kažem vam, čovjek je legenda. Žene padaju u nesvijest kad ga vide.” Kralj se škrto nasmiješio. “Ludo, imam još jedan zadatak za tebe.” “Što god poželite, gospodaru moj. Dopustite mi da ga ubijem.” “Ne! Naše se ruke neće okrvaviti. Pažljivo me saslušaj. Prođi kroz stoljeća. Pođi naprijed - u budućnosti su žene neovisnije i samosvjesnije. Pronađi mi ženu koja je neodoljiva, izvrsna, inteligentna i jaka, ženu koja zna što želi. Dobro pripazi, to mora biti žena koja neće izgubiti razum kad proputuje kroz vrijeme i mora se znati prilagoditi neobičnim događajima. Ne bi imalo smisla dovesti je njemu i da joj se onda pomuti razum. Mora barem malo vjerovati u čaroliju.” Luda je kimnuo. “Istina. Sjećate li se porezne knjigovotkinje koju smo vratili u dvanaesto stoljeće? Preobrazila se u pomahnitalu luđakinju.” “Baš tako. Žena koju pronađeš mora biti donekle naviknuta na neobično, tako da prihvati putovanje kroz vrijeme a da ne skrene s uma.” Finnbheara je na trenutak razmišljao o tome. “Znam što ćemo! Pogledaj u Salem u kojem još vjeruju u vještice ili možda u New Orleans gdje drevna magija kipi u zraku.” “Savršena mjesta!” složio se luda. “Ali najvažnije od svega, ludo, moraš mi pronaći ženu koja gaji osobitu mržnju prema prekrasnim ženskarošima, ženu koja će tom smrtniku život pretvoriti u pakao.” Luda se zlokobno nasmiješio. “Mogu li dotjerati vaš plan?” “Ti si mu najvažniji na jvažniji dio”, još zlokobnije odvratio odvratio mu je kralj. ★★★

Premda je bila neobično topla svibanjska večer u Seattleu, Adrienne de Simone zadrhtala je od hladnoće. Navukla je džemper preko glave i zatvorila visoka dvostruka vrata koja su vodila u vrt. Zagledala se kroz staklo i promatrala kako se noć spušta na vrt koji se dalje od staze širio u neurednu džunglu.

17

Pri sve slabijoj svjetlosti pogledala je kameni zid koji je zaštićivao njezinu kuću na adresi 93 Coattail Lane, a zatim je pomno proučila sjene iza veličanstvenih hrastova tražeći među njima neki pokret koji se nije uklapao. Duboko je udahnula i naredila si da se opusti. Psi čuvari koji su pazili na okućnicu bili su mirni - očito joj ne prijeti nikakva opasnost, uvjeravala je samu sebe. Neobjašnjivo napeta, utipkala je šifru na kontrolnu pločicu alarmnog uređaja koji će aktivirati detektore pokreta strateški postavljene na njezin travnjak od gotovo pola hektara. Bilo kakav namjerni pokret objekta težeg od četrdeset kilograma i višeg od metra aktivirat će detektore, ali glasan upozoravajući zvuk neće dozvati policiju ili neku zaštitarsku službu. Adrienne će prije pojuriti prema pištolju nego prema telefonu. Prije bi pozvala samoga vraga nego što bi i pomislila nazvati policiju. Premda je prošlo pola godine, Adrienne se još nije osjećala dovoljno daleko od New Orleansa, čak ni kad bi se preselila preko jednog ili dva oceana, što ionako nije mogla učiniti; postotak bjegunaca uhićenih pri pokušaju izlaska iz zemlje bio je šokantno visok. Je li to bila i ona? pitala se. Mada je prošlo nekoliko mjeseci, nije se prestala tome čuditi. Kako je ona - Adrienne de Simone - mogla postati bjegunac? Uvijek je bila uzorna građanka koja je poštovala zakon. Sve što je ikad tražila od života bilo je da ima dom i mjesto na koje pripada, nekoga koga voli i tko voli nju, jednoga dana djecu - djecu koju nikad ne bi napustila i dala u sirotište. Sve je to pronašla u Eberhardu Darrowu Garrettu, pripadniku kreme neworleanskog društva, ili je barem tako mislila. Adrienne je prezirno otpuhnula dok je posljednji put pregledavala travnjak i zatim preko dvostrukih vrata na vrt navukla zavjese. Prije nekoliko godina posve je drukčije gledala na svijet, kao na prekrasno mjesto puno obećanja, uzbuđenja i beskonačnih mogućnosti. mogućnosti. Naoružana samo neukrotivim duhom i s tristo dolara gotovine, Adrienne Doe izmislila si je prezime i na dan kad je navršila osamnaest godina pobjegla iz sirotišta. Oduševljeno je otkrila studentske kredite koje je mogao dobiti gotovo svatko, čak i netko bez ikakve mogućnosti osiguranja poput siročeta. Zaposlila se kao konobarica, upisala na fakultet i počela raditi

18

na svojem cilju da učini nešto od sebe. Nije točno znala što bi to moglo biti, ali je uvijek osjećala da je iza ugla čeka nešto doista posebno. Imala je dvadeset godina i bila je na drugoj godini fakulteta kad se nešto posebno napokon dogodilo. Radeći u Blind Lemonu, elegantnom restoranu i baru, Adrienne je osvojila oči, srce i zaručnički prsten tamnoga, zgodnog bogataša Eberharda Darrowa Garretta, neženje desetljeća. Bila je to savršena bajka. Mjesecima je živjela na oblacima sreće. Kad su oblaci pod njezinim nogama počeli nestajati, zatvarala je oči pred realnošću i nije htjela priznati da je njezin princ iz bajke možda nešto mnogo mračnije. Adrienne je čvrsto zatvorila oči nadajući se da će tako otjerati ružna sjećanja. Kako je bila lakovjerna! Koliko je isprika pronašla - za sebe, za njega - sve dok naposljetku nije morala pobjeći. Tiho mijaukanje vratilo ju je u sadašnjost i nasmiješila se jedinoj dobroj stvari koja se iz svega izrodila, njezinoj mačkici Moonshadow, drskoj lutalici koju je putujući na sjever pronašla kraj benzinske postaje. Moonie joj se trljala o gležnjeve i ushićeno prela. Adrienne je podignula malo dlakavo stvorenje i čvrsto ga privila uz tijelo. Dar koji joj je Moonie davala bila je bezuvjetna ljubav. Ljubav bez granica i izgovora - čista privrženost bez skrivenih namjera. Adrienne je tiho pjevušila češkajući Mooniene uši, a zatim je naglo prestala kad joj je zvuk tihog struganja odvukao pozornost prema prozorima. Nije se ni pomaknula, samo je držala d ržala Moonie i čekala, zadržavajući dah. Vjerojatno samo grančica struže o krov, pomislila je. Ali nije li kad se uselila u ovu kuću posjekla sva stabla iza nje? Adrienne je uzdahnula, stresla glavom i zapovjedila mišićima da se opuste. Gotovo je i uspjela u tome kad je na katu začula škripanje podne daske. Napetost joj se odmah vratila. Ispustila je Moonie na tapecirani stolac i pogledala strop kad se škripanje ponovilo. Možda se samo kuća slijegala. Morala je poraditi na tome da prestane biti tako plašljiva.

19

Koliko vremena treba proći da se prestane bojati kako će se okrenuti i vidjeti Eberharda sa sjajnim pištoljem u ruci i podrugljivim smiješkom na licu? Eberhard je bio mrtav. Bila je sigurna, znala je to. Pa zašto se onda osjećala tako ranjivo? Već je nekoliko dana imala zagušujući osjećaj da je netko špijunira. Koliko se god trudila uvjeriti sebe da su svi koji bi joj mogli poželjeti zlo mrtvi - ili nisu znali da je ona živa - ipak  ju je izjedao strašan nemir. Svaki ju je instinkt upozoravao da nešto nije u redu - ili da će nešto poći po zlu. Odrasla u Gradu Duhova - sparnom, praznovjernom, magičnom New Orleansu - Adrienne je naučila vjerovati instinktima. Rijetko kad se nisu pokazali ispravnima. Instinkti su joj bili točni i kad je bila riječ o Eberhardu. Od samog početka imala je loš predosjećaj, ali je samu sebe uvjerila da je to posljedica njezine nesigurnosti. U cijelom New Orleansu nije bilo poželjnijeg neženje od Eberharda i prirodno je da se uz u z takvog muškarca osjećala pomalo nesigurno. nesigurno. Tek je mnogo kasnije shvatila da je toliko dugo bila usamljena i da je toliko željela da joj život postane bajka, da je pokušala natjerati stvarnost da zrcali njezine želje, umjesto da bude obratno. Kazala si je toliko dobronamjernih laži prije nego što se naposljetku suočila s istinom da Eberhard nije bio muškarac kakvim ga je smatrala. Osjećala se kao budala. Adrienne je duboko udahnula proljetni zrak koji je blago pirkao kroz prozor iza nje, a onda je ustuknula i naglo se okrenula. Zabrinuto je gledala lagano njihanje zavjesa. Nije li zatvorila taj prozor? Bila je sigurna da je. Prije nego što je zatvorila vrata na vrt, zatvorila je sve prozore. Adrienne se oprezno primaknula prozoru, brzo ga zatvorila i zabravila. Bili su to samo živci, ništa više. Nitko nije virio kroz prozor, nijedan pas nije zalajao, nijedan se alarm nije oglasio. Kakva je svrha poduzeti toliko mjera opreza ako se nije mogla opustiti? Nije bilo moguće da je netko vani. Adrienne se prisilila da se okrene od prozora. Krenula je preko sobe i udarila stopalom o malen predmet koji se otkotrljao preko izblijedjela turskog tepiha i udario o zid. Adrienne ga je pogledala i žacnula se. Bila je to figura iz Eberhardova šahovskog kompleta koji je ukrala iz njegove kuće u New Orleansu one noći kad je pobjegla. Kad se uselila, posve je zaboravila na njega. Bacila ga je u

20

kutiju - jednu od onih naslaganih u kutu koje nikako nisu dolazile na red za raspakiravanje. Možda je Moonie izvukla figure, razmišljala je, jer ih je nekoliko bilo razbacano po tepihu. Podignula je figuru koju je udarila nogom i pažljivo je protrljala među prstima. Preplavili su je valovi emocija; more srama, ljutnje i poniženja, a povrh svega neumoljiv strah da još nije sigurna. Na stražnjoj strani vrata osjetila je zapuh zraka pa se istog trena ukočila, stišćući šahovsku figuru tako čvrsto da joj se kruna crne kraljice bolno urezala u dlan. Logika joj je govorila da su prozori iza nje zatvoreni - i znala  je   je da je tako - ali instinkt joj je govorio suprotno. Racionalna Adrienne znala  je  je da u njezinoj knjižnici nema nikoga osim nje i mačkice koja je tiho hrkala. Iracionalna Adrienne teturala je na rubu očaja. Nervozno se nasmijala i prekorila što je toliko nervozna, a onda proklela Eberharda što ju je učinio takvom. Neće  podleći   podleći paranoji. Spustivši se na koljena a da nije ni pogledala iza sebe, Adrienne je skupila razbacane šahovske figure na hrpu. Zapravo ih nije voljela dirati. Žena nije mogla provesti djetinjstvo u New Orleansu - dobar dio uz noge kreolske pripovjedačice koja je živjela iza sirotišta - a da ne postane barem malo praznovjerna. Komplet je bio prastar, originalno vikinški, a stara je legenda tvrdila da je uklet. Adriennein život bio je dovoljno uklet. Jedini razlog zbog kojeg je ukrala figure bila je mogućnost da ga proda zatreba li joj gotovine. Bio je izrezbaren od morževe bjelokosti i ebanovine i kolekcionari bi za njega sigurno izdvojili pravo bogatstvo. Osim toga, nije li ga zaradila poslije svega što je morala proći s Eberhardom? Adrienne je promrmljala slikovitu pogrdu o lijepim muškarcima. Nije bilo moralno prihvatljivo da netko zao poput Eberharda ima tako lijepo lice. Poetska pravda nalagala je suprotno - ne bi li ljudska lica trebala zrcaliti njihova srca? Da je Eberhard bio izvana ružan kao iznutra, što je prekasno otkrila, nikad ne bi završila s pogrešne strane pištolja. Naravno, Adrienne je na teži način otkrila da je svaka strana pištolja pogrešna. Eberhard Darrow Garrett bio je lijep i prijetvoran ženskar - i upropastio joj je život. Čvrsto stišćući kraljicu dala si je obećanje. “Dok živim i dišem nikad više neću izići s lijepim muškarcem. Mrzim lijepe muškarce. Mrzim ih!”

21

★★★

S druge strane vrata na vrt na adresi 93 Coattail Lane nestvarni je muškarac, biće koje ljudski uređaji nisu mogli zamijetiti ni zaustaviti, čuo njezine riječi i nasmiješio se. Odluku je donio brzo i sigurno - Adrienne de Simone definitivno je bila žena kakvu je tražio.

22

ADRIENNE NIJE IMALA POJMA KAKO JE DOSPJELA U MUŠKARČEVO krilo. Ni najmanjeg. Jedan je trenutak bila posve pri sebi - možda pomalo neurotična, ali čvrsto uvjerena u svoj zdrav razum - a sljedećeg joj je nestalo tlo pod nogama i propala je u jednu od onih Alicinih zečjih rupa. Prvo što je pomislila bilo je da sanja: živ, užasavajuće podsvjestan izlet u barbarsku noćnu moru. Ali to nije imalo nikakva smisla. Samo nekoliko trenutaka prije mazila  je Moonshadow ili radila... nešto... što? Nije mogla samo zaspati a da toga uopće nije bila svjesna! Možda se spotaknula i udarila glavom o nešto, a ta je halucinacija bila samo snena posljedica potresa mozga. A možda i nije, zabrinula se ogledajući se po golemoj zadimljenoj sobi ispunjenoj neobično odjevenim ljudima koji su razgovarali unakaženom inačicom engleskog jezika. Sad ti je doista uspjelo , Adrienne , trijezno je razmišljala. Naposljetku si  prešla preko ruba , a još se trzaš. Adrienne trzaš. Adrienne je nastojala fokusirati oči, ali kapci su joj bili neobično teški. Muškarac koji ju je grlio bio je odvratan. Podrigujuća zvijer, zvijer, s debelim rukama i obješenim trbuhom, a usto je i smrdio. Prije samo nekoliko trenutaka bila je u svojoj knjižnici, nije li tako? Masna joj je ruka stisnula dojku i glasno je kriknula. Zbunjenost je zamijenio posramljeni bijes kad joj je njegova ruka kroz džemper namjerno okrznula vrh bradavice. Čak i ako je to bio samo san, nije mogla dopustiti da takav potez prođe bez odgovora. Otvorila je usta da ga zajedljivo ukori, ali ju  je pretekao. Ružičasta su mu se usta okružena zamršenom bradom raširila u golemo O. Dobri Bože , nije čak ni završio sa žvakanjem zalogaja i, što je uopće nije iznenadilo, ono malo zubi koje je još imao bili su kratki i smeđi.

23

Kad je zagrmio, Adrienne je s gađenjem obrisala komadiće piletine i sline s lica, ali se još više zabrinula kad je shvatila da razumije njegove riječi izgovorene čudnim narječjem. Bila je Božji dar, objavio je svima u prostoriji. Dar od anđela. Sutradan će se vjenčati. Adrienne se onesvijestila. Besvjesno joj se tijelo zgrčilo i zatim opustilo. Crna joj je kraljica ispala iz ruke, udarila o pod i iznošena ju je kožnata čizma šutnula pod stol. ★★★

Kad se Adrienne probudila, oči su joj još bile čvrsto zatvorene. Ispod leđa osjećala je debelo naslagane kvrgave jastuke napunjene perjem. Mogao je to biti i njezin krevet. Kupila je antikne jastuke i dala ih preurediti da odgovaraju visokom Queen Anne krevetu. Uvijek je voljela stare stvari. Oprezno je omirisala zrak. Nije bilo neobičnih mirisa banketa koji je sanjala. Nije se čuo žagor narječja koji je prije zamislila. Ali nije bilo ni buke prometa. Naćulila je uši i nastojala uhvatiti svaki zvuk. Je li ikad prije čula takvu tišinu? Hrapavo je udahnula i natjerala srce da uspori. Bacakala se po neravnoj perini. Je li tako počinjalo ludilo? Neodređenim nagovještajem nelagode, strašnim osjećajem da te promatraju, što brzo eskalira u pravo ludilo, a vrhunac je smrdljiva, dlakava zvijer koja ti najavljuje skorašnje vjenčanje? Adrienne je još čvršće zatvorila oči i poželjela da joj se vrati razum. U mislima je vidjela obrise šahovskih figura; kula spremnih za borbu i ogorčenih kraljica jasno vidljivih na pozadini zatvorenih vjeđa, a učinilo joj se da postoji nešto čega bi se neodložno trebala sjetiti. Što je radila? Glava ju je boljela. Bol je bio tup, u donjem dijelu grla popraćen gorkim okusom bakra. Za trenutak mu se pokušala suprotstaviti, ali se pulsiranje pojačalo. Šahovske figure neuhvatljivo su plesale u crnim i bijelim nijansama, a zatim se stopile s uznemirujućom pozadinom. Nije moglo biti previše važno.

24

Adrienne se morala pozabaviti neodloživijim stvarima - gdje se, dovraga, nalazila? Stisnula je oči i čekala. Još samo nekoliko trenutaka i čut će brujanje BMW-a koji klizi niz Coattail Lane ili će je prenuti bučna zvonjava telefona... Nemoguće  da  da je pijetao upravo zakukurikao. zakukurikao. Još jedna minuta i čut će Moonieino upitno mijau  i   i osjetiti kako joj se njezin rep očešao o lice kad je skočila na krevet. Nije   čula škripu istrošenih šarki, struganje preniskih vrata po kamenome pragu. “Gospo, znam da ste budni.” Otvorila je oči i ugledala u gledala krupnu ženu prosijede smeđe kose i ružičastih r užičastih obraza kako trljajući dlanove stoji uz podnožje kreveta. “Tko ste vi?” oprezno  je upitala Adrienne, ne želeći vidjeti više od sobe osim dijela u kojem se nalazila ta posljednja prikaza. “Pih! Tko sam  ja, pita  ja, pita ona? Cura koja se samo tako pojavila niotkuda, poput vještice, molim vas, želi znati tko sam ja? Ha!” Na obližnji je stol stavila pladanj hrane neobična mirisa i preslagivanjem jastuka iza njezinih leđa natjerala Adrienne da se uspravi u krevetu. “Ja sam Talia. Poslali su me da se pobrinem za vas. Jedite. Ne budete li  jeli, nećete biti dovoljno dovoljno jaki za vjenčanje vjenčanje s njim”, prekorila ju je. Slušajući te riječi i gledajući u kamene zidove na kojima su visjele jarko obojene tapiserije s prizorima lovova i orgija, Adrienne se ponovno onesvijestila - ovaj put sa zadovoljstvom. ★★★

Adrienne se ponovno osvijestila okružena mnoštvom sluškinja koje su držale donje rublje, čarape i vjenčanicu. Žene su je pred velikim kamenim kaminom okupale u mirisavoj vodi. Skutrena pod vodom u dubokoj drvenoj kadi, Adrienne je proučila svaki centimetar sobe. Kako je san mogao izgledati tako stvarno, s toliko mirisa,

25

dodira i zvukova? Voda u kadi mirisala je na svjež vrijesak i jorgovane. Sluškinje su čavrljale dok su je kupale. Kameni je kamin bio visok barem poput tri muškarca - dosezao je do stropa i širio se uzduž polovice istočnog zida. Bio je prekriven različitim srebrnim umjetninama: filigranski izrađenim košarama, rukom načinjenim ružama koje su sjajile poput rastaljenog srebra, a ipak je svaka latica bila drukčija i izgledala pomalo baršunasto. Iznad velike klupčice kamina grubo istesane od hrastovine boje meda visio je prizor iz lova s krvavim ulovom. U proučavanju tapiserije prekinula ju je škripa vrata. Šokirani uzvici i brzo utišani glasovi natjerali su Adrienne da baci pogled preko golog ramena, a onda je i ona glasno ciknula. Nitkov s neurednom bradom na licu! Obrazi su  joj se zažarili od stida stida i dublje je uronila u kadu. kadu. “Gospodaru, ovo nije mjesto za vas...” počela je sluškinja. Pljuska je odjeknula sobom, ušutkavši služavkin prosvjed i zaustavljajući druge da učine nešto slično i prije nego što bi pomislile na to. Velika masna životinja iz njezine noćne more pohotnog je izraza lica čučnula pred kadu iz koje se parilo. Plave oči stisnute u pukotine susrele su se s Adrienneinim čelično sivima. Nije ustuknula nego je držala njegov grub pogled. Oborio je oči, preletio pogledom po površini vode i ispod nje. Nasmiješio se kad je ugledao njezine ružičaste bradavice, a ona je brzo prekrižila ruke i čvrsto se zagrlila. “Mislim da neće loše proći”, promrmljao je muškarac. Podignuo je pogled iz vode na njezino rumeno lice i zapovjedio joj: “Od ovoga trenutka ime ti je Janet Comyn.” Adrienne ga je bahato pogledala. “Zovem se,” prasnula je, “Adrienne de Simone.” Paf!  U nevjerici je podignula ruku na obraz. Sluškinja joj je uputila prigušeno upozorenje. “Pokušaj ponovno”, tiho ju je savjetovao, a bez obzira na blagost riječi, u plavim mu je očima vidjela opasnu odlučnost. Adrienne je bez riječi protrljala bolni obraz.

26

A njegova se ruka ponovno podignula i spustila. “Gospo! Preklinjemo vas!” Sitna se sluškinja bacila na koljena kraj kade i stavila ruku na Adrienneino Adrienneino golo rame. ”Tako je, ti joj reci, Bess. Znaš što se dogodi nerazumnoj djevojci koja me odbije. Da čujem”, ponovio je Adriennei. “Reci da se zoveš Janet Comyn.” Kad mu se ruka ponovno podignula i spustila, silovito je sletjela na Bessino lice. Dok je udarao sluškinju, Adrienne je vrištala. “Prestani!” povikala je. “Kaži to!” zapovjedio je podižući opet ruku i spuštajući je. Bess se  jecajući skutrila na podu, ali je muškarac krenuo na nju, a dlan mu se stisnuo u šaku. “Zovem se Janet Comyn!” povikala je Adrienne, pridignuvši se napola iz kade. Comynova se šaka zaustavila u zraku i čučnuo je unatrag na pete, a u očima mu se vidio pobjednički sjaj. Pobjeda - i to odvratno sporo proučavanje njezina tijela. Adrienne je pocrvenjela od čiste pohote u njegovim svijetlim očima i ponovno je gornji dio tijela uronila u vodu. “Ne, naposljetku neće proći uopće loše. Mnogo si ljupkija od moje Janet.” Usta su mu se iskrivila u smiješak. “Volio bih da sam imao zadovoljstvo zadovoljstvo sam isprobati te meke jastuke, ali stigla si u posljednji trenutak.” “Stigla kamo?” “Stigla odakle , moje je pitanje”, odvratio joj je. Adrienne je u tom trenutku shvatila da bi bila teška pogreška podcijeniti toga okrutnog čovjeka. Iza prostačkog ponašanja i neuredne vanjštine skrivao se čeličan karakter i um oštar poput rapira. U mlitavoj ruci koja je zadavala udarce bilo je mišića. Svijetle jedva otvorene oči koje se nisu prestajale micati nisu ništa propuštale. Nije kaznio Bess jer je bio bijesan. Tukao ju je hladno i proračunato kako bi od Adrienne dobio što je htio. Zatresla je glavom, a oči su joj se zbunjeno raširile. “Doista, nemam pojma kako sam se našla ovdje.” “Ne znaš odakle si došla?”

27

Bess je tiho jecala, a Adrienneine su oči potamnjele kad je vidjela kako se sluškinja sklupčala i krišom pokušala odmaknuti od Comyna. No ruka mu  je hitro poletjela i zaustavila se na sluškinjinu gležnju. Bess je beznadno zajecala. “A, ne, ljepotice moja. Možda ćeš mi još zatrebati.” Pohotnim je pogledom prešao preko njezina uzdrhtala tijela. Adrienne je šokirano ciknula kad je povukao Bessinu haljinu i nastavio je trgati s njezina tijela. Želudac joj se grčio od boli kad je na sluškinjinim blijedim bokovima i bedrima vidjela velike natečene modrice. Okrutne, natečene modrice od pojasa ili biča. Ostale su sluškinje pobjegle iz sobe, ostavivši je samu s Bess i luđakom. “Ovo je moj svijet, Adrienne de Simone”, rekao je kao da počinje govor, a Adrienne je imala predosjećaj da će joj se riječi koje će izreći zadugo urezati u pamćenje. Blago je milovao Bessino uzdrhtalo bedro. “Moja pravila. Moji ljudi. Moja volja da podarim život ili smrt. Tvoj i njezin. Od tebe tražim nešto n ešto vrlo jednostavno. Ne budeš li surađivala, ona će umrijeti. Zatim neka druga, pa neka treća. Doći ću do srži toga budalastog osjećaja samilosti koji nosiš poput vela. Zbog njega te lako iskoristiti. Ali sve žene su takve. Slabe.” Adrienne nije ništa rekla, samo je pogureno sjedila i teškim disanjem nadopunjavala Bessine umorne jecaje. “Tiho, djevojko!” Udario je sluškinju u lice, a ona se još više sklupčala i zaplakala u ruke da utiša zvuk.  Jednog ću ga dana dana ubiti golim rukama , zarekla se Adrienne u sebi. “Ne znam kako si stigla ovamo ni tko si ali, iskreno, nije me ni briga. Ja imam problem, a ti ćeš ga riješiti. Ako ikad zaboraviš to što ću ti reći, ako ikad pogriješiš, ako me ikad izdaš, uništit ću sve do čega ti je stalo, a onda ću te ubiti.” “Gdje sam?” pitala je jedva čujno, protiv volje izgovarajući jedno od pitanja koja su je mučila. Bojala se da bi, kad počne postavljati pitanja, mogla otkriti da ovo zapravo uopće nije san. “Baš me briga ako si luda”, zadovoljno se zacerekao. “Zapravo mi se sviđa da ti u glavi lepršaju šišmiši. Bog mi je svjedok, i moja ih je Janet imala. A to nije ni više ni manje nego što on zaslužuje.” “Gdje se nalazim?” ponovila je Adrienne.

28

“I Janet je to teško mogla zapamtiti.” “Pa, gdje sam?” Comyn ju je pogledavao i slegnuo ramenima. “U Škotskoj. U dvorcu Comynu - mojem  dvorcu.”  dvorcu.” Srce joj je stalo u grudima. Nemoguće. Je li doista poludjela? Adrienne se prisilila na sljedeće pitanje - očito pitanje, užasavajuće pitanje koje je pažljivo izbjegavala otkad se probudila. Naučila je da je katkad bolje ne postavljati previše pitanja - odgovori bi te mogli posve obeshrabriti. Odgovor na to pitanje mogao je narušiti njezinu ionako slabu vezu s razumom; Adrienne je sumnjala da to  gdje  se   se nalazi nije jedini problem koji je imala. Duboko udahnuvši, pažljivo je izgovorila: “Koja je godina?” Comyn se grohotom nasmijao. “Malo si slaboumna, je li, djevojko?” Adrienne ga je šutke gledala. Ponovno je slegnuo ramenima. “Tisuću petsto trinaesta.” “Oh”, tiho je rekla Adrienne. Omojbožeomojbože,  jaukala je u dubini uzburkanog uma. Udahnula je, polako i duboko, i rekla si da mora krenuti od samog početka ove zagonetke. Možda će je tako raspetljati. “A tko ste, zapravo, vi?” “Ukratko, ja sam tvoj otac, djevojko. To je prva od brojnih stvari koje nikad ne smiješ zaboraviti.” Isprekidano jecanje za trenutak joj je skrenulo pozornost s njezinih problema. Jadna Bess; Adrienne nije mogla podnijeti tuđi bol, pogotovo ako je mogla poduzeti nešto da ga spriječi. Ovaj je čovjek htio nešto od nje i možda bi u zamjenu za to ona također mogla dobiti nešto. “Pustite Bess”, rekla je. “Prisežeš li mi odanost u toj stvari?” Imao je ravne oči poput zmije, shvatila je Adrienne. Poput pitona u seattleovu zoološkom zoološkom vrtu. “Pusti je iz dvorca. Daj joj slobodu”, pojasnila je. “Ne, gospo!” vrisnula je Bess, a zvijer se toplo nasmijala. Oči su mu bile zamišljene dok je gladio Bessinu nogu. “Čini mi se, Janet Comyn, da baš i ne razumiješ ovaj svijet. Oslobodim li je, osudit ću je na smrt od gladi, silovanja ili nečega još goreg. Oslobodim li je moje ‘brižne

29

pozornosti’, sljedeći muškarac možda neće biti tako brižan. Tvoj vlastiti suprug možda neće biti takav.” Adrienne se počela jako tresti dok se borila da odvrati pogled s mlohave ruke koja je ritmično gladila nogu. Izvor Bessine boli bila je ista ruka koja ju  je hranila. “Štitila” je. Žuč joj se podignula podignula u grlu i umalo umalo je ugušila. “Nasreću, on već misli da si luda, pa poslije današnjeg dana možeš govoriti što poželiš. Ali danas, od zore do sutona, zaklet ćeš se da si Janet Comyn, jedina zakonita kći moćnoga Crvenog Comyna, zakleta nevjesta Sidheacha Douglasa. Douglasa. Ovaj ćeš dan odraditi kako ti budem naložio...” “A što je s pravom Janet?” nije odoljela da ga ne pita. Pljas! Kako ju je stigao udariti prije nego što je uspjela trepnuti? Dok je stajao iznad nje i tresao se od bijesa, rekao je: “Idući udarac neće ti biti u lice, kučko, jer to haljina ne može pokriti. Ali ima načina da te udarim tamo gdje najviše boli i gdje ne ostaju tragovi. Ne tjeraj me na to.” Adrienne je šutjela i poslušno slušala što joj je govorio. Njegova je poruka bila jasna. Ne bude li šutjela i bila poslušna, ubit će je. Bio to san ili ne, udarci su je boljeli, a imala je dojam da bi i smrt ovdje bila bolna. Tada joj je počeo nabrajati stotine detalja za koje je očekivao da ih sve zapamti što je i učinila jer ju je barem privremeno sprečavalo da razmišlja o punom opsegu njezina prividna ludila. Ponovila je svaki detalj, svako ime, svako sjećanje koje nije bilo njezino. Pažljivim promatranjem svojeg “oca” mogla je pogoditi brojna sjećanja koja su pripadala ženi čiji je identitet preuzimala. Ali sve to vrijeme mislima joj je odzvanjala tiha mantra. Ovo se ne događa. Nije moguće. Ovo se ne događa.  Ali bila je realist i shvaćala je da te riječi ne znače ništa kad se nemoguće doista događalo. Osim ako se uskoro ne probudi iz toga užasnog i realističnog r ealističnog sna, bila je u Škotskoj, godina je bila 1513., a ona se upravo spremala za svoje vjenčanje.

30

“VISOKA JE KAO JANET.” “Nema ih mnogo tako visokih.” “Tiho! Ona  je   Janet! Ne smijemo govoriti drukčije, inače će nam servirati glave na pladnjevima.” “Što se dogodilo Janet?” tiho je upitala Adrienne. Nije ju iznenadilo kad su se usta šestero sluškinja zatvorila, pa su se u grobnoj tišini posvetile njezinu odijevanju. Adrienne je zakolutala očima. Ako joj ne žele ništa reći o Janet, možda će htjeti razgovarati o mladoženji. mladoženji. “A tko je taj čovjek s kojim ću se vjenčati?” Sidhawk Douglas. Kakvo je uopće to ime Sidhawk?  Sluškinje su se zahihotale kao leglo preplašenih prepelica. “Istinu govoreći, gospo, o njemu smo čule samo priče. Zaruke je zapovjedio kralj Jakov osobno.” “I kakve ste priče čule?” podrugljivo je pitala Adrienne. “Njegovi su podvizi legendarni!” “Njegovim osvajanjima nema broja. Priča se da je proputovao cijeli svijet u društvu samo najljepših djevojaka.” “Govori se da nema zgodne djevojke u cijeloj Škotskoj koju nije okrenuo...” “... ni u Engleskoj!” “...i nijednoj se ne sjeća imena.” “Priča se da je božanski lijep i nedostižan u vještini zavođenja.” “Basnoslovno je bogat i čule smo da mu je dvorac nezamislivo luksuzan.” Adrienne je trepnula. “Baš krasno. Materijalistički, nevjeran, prekrasan plejboj koji se prepušta užicima, bezobziran prema drugima, a usto ima i loše

31

pamćenje. I sad je moj. Dragi Bože, što sam učinila da to zaslužim?” glasno se pitala. Dvaput , turobno je pomislila. Lisbelle ju je znatiželjno pogledala. “Ali glasine kažu da je čudesan ljubavnik i iznimno zgodan, gospo. Što bi u tome moglo biti lošega?” Čini mi se, Janet Comyn , da baš i ne razumiješ ovaj svijet. Možda je imao pravo. “Tuče li svoje žene?” “Ne ostaje s njima dovoljno dugo, dugo, tako barem kažu.” “Iako sam čula da ga je jedna od njegovih žena nedavno pokušala ubiti. Ne mogu zamisliti zašto”, dodala je sluškinja s nevjericom u glasu. “Kažu “ Kažu da je više nego velikodušan prema svojim ljubavnicama kad završi s njima.” “Mogu zamisliti zašto”, razdraženo je progunđala Adrienne, iznenada nestrpljiva zbog svih tih ruku na njezinu tijelu koje su je povlačile, učvršćivale, ukrašavale i uređivale. “Stanite, stanite.” Lagano je pljesnula Lisbelleinu ruku sa svoje kose koju su oprali, nemilosrdno počešljali i mukotrpno tapirali kako joj se činilo već cijelu vječnost. “Ali gospo, moramo učiniti nešto s kosom. Sasvim je ravna! Morate izgledati najbolje...” “Što se mene tiče, radije bih izgledala kao nešto što je dovukla mačka. Mokra, prljava i smrdljiva poput hrpe gnoja.” Začuli su se uzdasi nevjerice. “Djevojko, bit će ti muž, a mogla si proći i mnogo gore”, čuo se strog glas s druge strane sobe. Adrienne se polako okrenula i susrela znalački pogled žene s kojom je odmah osjetila bliskost. “U nedostatku boljeg primjera, mogla si dobiti mojega.” Adrienne je oštro udahnula. “Gospodara Comyna?” “Tvojeg oca, draga moja kćeri”, rekla je lady  Althea   Althea Comyn s kiselim osmijehom. “Otiđite - sve.” Kraljevskim je pokretom ruke pokazala sluškinjama da iziđu iz sobe, a pogled joj se posebno zadržao na Bess. “Jednoga će dana ubiti tu djevojku, doista će je ubiti”, tiho je rekla. Čvrsto je stisnula oči i dugo ostala tako. “Objasnio ti je što moraš učiniti?” Adrienne je kimnula. “I učinit ćeš to?”

32

Ponovno je kimnula. Lady  Comyn  Comyn glasno je odahnula od olakšanja. “Bude li vremena da ti se odužim za tu ljubaznost...” “Nije ljubaznost. Učinit ću to da si spasim život.” “... trebaš samo pitati. Jer spasit ćeš i moj život.” ★★★

Adrienne je uspravno stajala pred svećenikom i odrađivala svoj dio farse. “Ja sam Janet Comyn”, glasno je izjavila. Božji je čovjek vidljivo problijedio i stisnuo svoju Bibliju tako čvrsto da se činilo da će mu zglobovi prstiju popucati. On, dakle, zna da to nisam ja. Što se, zapravo, zbiva ovdje?  Osjetila je prisutnost uz svoje lijevo rame i nevoljko se okrenula da se suoči s čovjekom za kojeg će se vjenčati. Oči su joj pale malo ispod njegove prsne kosti i vidjela je da je sav oklopljen čelikom. Adrienne je počela ustajati kako bi svojeg zaručnika pogledala u oči, ali onda je, užasnuta, shvatila da ne kleči. I više nego razočarana, zabacila je glavu unatrag i progutala tisuću bijesnih prigovora koji su joj začepili grlo. Div joj je uzvratio pogled nedokučiva izraza lica, a u najmodrijim očima koje je ikad vidjela plesali su plamenovi treperavih svijeća. Ne mogu se udati za njega , u sebi je vrisnula. Ne mogu to učiniti!  Pogled joj je odlutao s njegove pojave i prešao preko prisutnih kako bi pronašla nekoga tko bi je spasio od ove propasti. Bess je sjedila u stražnjem redu, sklopljenih očiju kao da se moli. Adrienne je ustuknula i također zatvorila oči. Molim te Bože, ako sam  poludjela, ozdravi mi razum. A ako nisam poludjela i ovo se doista događa događa  žao mi je što ti nisam bila zahvalna za dvadeseto stoljeće. Žao mi je zbog onoga što sam učinila Eberhardu. Žao mi je zbog svega i obećavam da ću biti bolja osoba ako me IZBAVIŠ ODAVDE!  Kad je ponovno otvorila oči mogla se zakleti da je svećenik znao o čemu je razmišljala jer mu je u očima vidjela zadovoljni sjaj kao da se zabavlja. “Pomozite mi”, izustila je bez glasa.

33

Brzo je spustio pogled u tlo i nije ga više podizao. Iako to nije htjela, Adrienne se prisilila da pogleda trup svojeg mladoženje, a zatim je podignula pogled još više, prema njegovu lijepom licu. Dok su flautisti sve brže i radosnije svirali, podignuo je obrvu prema njoj. Od težine njegova pogleda spasila ju je iznenadna strka, a onda je začula glas svojeg “oca” kako bijesno odzvanja ispod greda. “Zašto govoriš da nije mogao sam doći?” Crveni Comyn vikao je na vojnika. “Bilo je nekakvih problema u Sjevernom Usteru. Jastreb je morao žurno odjahati, ali nije zaboravio na svoju obvezu. Želi pokazati poštovanje prema klanovima.” Vojnik je prenio svoju uvježbanu poruku. “Time što nije ovdje vrijeđa svoju zadanu riječ!” zagrmio je lord  Comyn. Tada se okrenuo muškarcu pokraj Adrienne. “A tko si ti koji si ga došao zamijeniti?” “Grimm Roderick, kapetan Jastrebove straže. Došao sam vjenčati vašu kćer kao zastupnik...” “Kuga na zastupnika! Kako se usudio ne doći sam po ruku moje kćeri?” “Sve je po zakonu. Kralj će priznati brak i obveza je ispunjena.” Adrienne nije mogla zaustaviti radost koja joj je na te riječi obasjala lice. Taj muškarac nije bio njezin muž! “Zar sam ti tako odvratan, djevojko?” pitao ju je i podrugljivo se nasmiješio jer mu nije promaknulo njezino olakšanje. Otprilike odvratan kao plitica jagoda umočenih u tamnu čokoladu i  prelivenih šlagom  šlagom , pomislila je zajedljivo. “Prije bih se udala za žabu”, rekla je Adrienne. Njegov joj je smijeh na usta izmamio slabašan smiješak. “Onda stvarno nemate sreće, gospo. Jer Jastreb sigurno nije žaba. U usporedbi s Jastrebom, ja sam doista prava žaba. Zapravo ne, trol. Još gore, rogati i bradavičavi gušter. Ili...”

34

“Shvatila sam.” Dragi Bože, oslobodi me savršenstva. “Pa gdje je onda taj moj nevoljni muž?” “Rješava posljedice ozbiljnog problema.” “A što bi to moglo biti?” “Ozbiljna i strašna pobuna.” “U Sjevernom Usteru?” “Blizu.” Usne su mu se trznule. Adrienne je zahvatio osjećaj žurbe. Ma kako bude odugovlačila, ovaj će se čin obaviti. Mora li se suočiti s nepoznatim, najbolje da se s time odmah uhvati u koštac. Čekanje je samo pogoršavalo stvari, a vika lorda   Comyna pomiješana s divljom kakofonijom flautista koji su nastojali nadglasati buku razdraživala joj je živce. Ja, živce.  Ja, Janet, sam luda? To mi odgovara. Uspravljajući se na svoju punu visinu od sto šezdeset šest centimetara, potražila je figuru svojeg “oca” koji je i dalje urlao i povikala u gužvu. “Ah, ušuti oče i završimo već jednom s tim! Čeka me vjenčanje, a ti ga samo odlažeš. Pa što ako nije došao? Ne mogu reći da mu zamjeram.” Na kapelicu se spustila grobna tišina. Adrienne se mogla zakleti da se muškarac uz nju tresao od zatomljenog smijeha, iako ga se nije ponovno usudila pogledati u oči. Kapelicom su se odbijali šapati “Luda Janet”, a Adrienne je osjetila navalu olakšanja. Glas o ludosti koji ju je pratio mogao se pokazati iznimno korisnim. Sve dok se danas bude pokoravala Comynovim zapovijedima, mogla je biti luda poput šeširdžije i nitko to ne bi smatrao nepriličnim. Adrienne se brinula da neće uspjeti zapamtiti sve detalje koje joj je Comyn rekao, da će pogriješiti i da će netko u domu njezina novog muža otkriti da je varalica. Kad je razotkriju kao šarlatana, Comyn će ispuniti svoju prijetnju i ubiti je. Iznenada je taj pritisak nestao kao u oblačiću dima. Ovdje i sada (ako je doista bila ovdje i sada) bila je luda Janet Comyn. Kako bi je se moglo držati odgovornom ako kaže ili učini nešto što nema smisla? Ludilo je bila njezina dozvola za slobodu. Dozvola da učini i kaže što god poželi - bez posljedica. Nema više Eberharda, pištolja ni strašnih sjećanja. Možda ovo mjesto i nije tako loše.

35

36

ADRIENNE JE NEKOLIKO SATI LUTALA OKO DALKEITHA kad je naletjela na kovačnicu. Preživjevši naporno dvodnevno jahanje na mrzovoljnu konju iz dvorca Comyna do njezina nova doma - Dalkeitha na Moru - planirala se srušiti na najbliži meki krevet, spavati danima i kad se probudi (ako još uvijek bude ovdje), pronaći poveću bocu viskija i napiti se do besvijesti. A zatim ponovno provjeriti je li još j oš uvijek ovdje. No ne samo da u bučnom dvorcu nije mogla pronaći mek krevet nego tu nije bilo ni viskija, ni znaka od njezina muža i svi su je u dvorcu složno ignorirali. Bilo je vrlo teško osjećati se kao kod kuće. Iako se tijekom putovanja ponašao kao pravi džentlmen, Grimm ju je napustio čim su ušli među ružičaste granitne zidine dvorca Douglasa. Ali Adrienne nije bila glupa. Nije ju trebalo udariti po glavi da shvati kako ovdje uopće nije poželjna. Udana po zastupniku, bez dobrodošlice i bez traga mužu. Očito je bila neželjena. Adrienne je odustala od jalove potrage za svojim mužem, krevetom, čak i bocom te se pošla prošetati da istraži svoj novi dom. I tako je posve slučajno prolazeći među stablima jarebika nabasala na kovačnicu smještenu na samome rubu šume. U njoj je bio muškarac, odjeven samo u kilt, koji je pritiskao kovački mijeh i oblikovao čelik u potkovu. Adrienne je čula da je njezin muž po zastupniku bio nezamislivo lijep, ali ovaj je muškarac doista pretvarao veličanstvenoga Grimma u pravu žabu. U dvadesetom stoljeću jednostavno nije bilo takvih pravih muškaraca, pomislila je u bespomoćnom divljenju gledajući ga kako radi. Da bi vidjela takvu vrstu muškarca u dvadesetom stoljeću žena bi nekako morala dobiti pristup svetištu utega i bućica, mjestu gdje je muškarac oblikovao svoje tijelo u počast samome sebi. No u ovom je stoljeću takvog muškarca jednostavno stvorila priroda. Njegov je svijet zahtijevao da bude dovoljno snažan da preživi, da zapovijeda, da ustraje.

37

Kad se kovač okrenuo i sagnuo da uzme drugi čekić, ugledala je potočić znoja koji mu je s obrva curio niz obraz i glasno kapnuo na prsa te zatim, nevjerojatno polako, tekao uzduž visokih uzvisina trbušnih mišića. Do pupka, gornjeg dijela kilta i još niže. Zadivljeno mu je gledala noge i čekala da se kap znoja pojavi na snažnim listovima te kao u bunilu razmišljala o svakom centimetru između toga. Treperava vrućina kovačkog ognjišta bila je tako velika, a njezina potreba tako neobična, da Adrienne nije ni shvatila da je prije nekoliko trenutaka prestao raditi. Sve dok nije podignula glavu s njegovih prsa i ugledala tamne, ne nasmiješene oči. Glasno je uzdahnula. Krenuo je prema njoj i znala je da bi trebala pobjeći. Ali je također znala da ne bi mogla pobjeći ni da joj je život o tome ovisio. U tim je očima bilo nečega... Grubom ju je rukom uhvatio za bradu i prisilio je da ga pogleda u sjajne srebrne oči. “Mogu li nešto učiniti za vas, lijepa kraljice? Možda vam treba nešto oblikovano i stvoreno u vatri? Ili bih ja možda mogao svoje čelično koplje preoblikovati u vatri vaše kovačnice, gospodarice?” se, zapovjedila je sama Oči su joj divlje lutale njegovim licem. Priberi se, zapovjedila sebi. Nemilosrdno ju je protresao. “Trebaju li vam moje usluge?” “To je od vrućine, ništa više”, jedva je izustila. “Da, sigurno je od vrućine , ljepotice.” Oči su mu bile kao u vraga. “Dođi.” Zgrabio ju je za ruku i počeo je brzo vući za sobom. “Ne!” Udarila ga je po ruci. r uci. “Dođi”, zapovjedio je i imala je neobičan osjećaj da očima prodire u nju i volju joj usklađuje sa svojom. svojom. Premrla je od straha na tu pomisao. “Pusti me!” viknula je. Oči su mu krenule još dublje, ali iako je znala da je posve ludo, Adrienne je osjećala da se bori za nešto iznimno važno. Znala je da ne smije

38

poći s tim čovjekom, ali nije mogla reći zašto. Osjećala je mračnu i iskonsku opasnost. Neprirodnu i drevnu opasnost koju nije mogla kontrolirati. Ako ponovno otvori svoja okrutno lijepa usta i još jednom joj kaže dođi , mogla bi to doista i učiniti. Otvorio je usta. Pripremila se za zapovijed za koju je znala da će uslijediti. “Pusti moju ženu”, začuo se iznenada dubok glas iza njih.

39

DAKLE, MUŠKARAC IZ KOVAČNICE NIJE BIO NJEZIN MUŽ . Dragi Bože, što će ugledati kad se okrene? Usudi li se okrenuti? Malo se okrenula, kao da će brzo virenje preko ramena biti sigurnije i ublažiti udarac. Adrienne je uskoro otkrila koliko je pogriješila. Ništa   nije moglo smanjiti dojam koji je ostavljao taj  muškarac.  muškarac. Valhala zdesna, vraćeni Raj slijeva. Uhvaćena između Godivina trufla i čokoladnog eklera. Između čekića i nakovnja. Dva vrlo tvrda mjesta, kako se doimalo. Mrzim lijepe muškarce , tužno je jadikovala. Mrzim ih. Mrzim ih. Mrzim ih. Ali odoljeti im... Ruke su je odostraga obuhvatile oko struka i kovač ju je povukao prema svojem isklesanom tijelu. “Pusti me!” povikala je, a neobična joj se magla povukla iz mozga. Kovač ju je pustio. A taj veliki, prekrasni muškarac pred njom - legendarni Jastreb - zurio  je u nju poput Odina koji koji se sprema na nju baciti munju. munju. Glasno je zadahtala. zadahtala. “Ne gledaj me tako ljuto. Nisi se udostojao pojaviti na našem vjenčanju.” Adrienne je počela koračati amo-tamo. Ako je stvarno bila Janet, kako bi se Janet osjećala? Kako je strašno biti vjenčan poput neke imovine i zatim tako bijedno dočekan od strane nove rodbine! “Provela sam dvije očajne, vlažne noći na leđima kljuseta i prestaje li na ovom strašnom mjestu ikad padati kiša? Trebala su nam dva dana da stignemo ovamo. Milostivi Grimm ostavio me istog trenutka kad smo stigli u Dalkeith. Ti   se nisi udostojao ni dočekati me. Nitko me nije odveo do moje sobe. Nitko mi nije dao ništa za jesti niti za piti.” Zastala je u svojoj litaniji i leđima se naslonila na stablo, s rukama na bokovima i udarajući jednom nogom o tlo. “A onda nisam mogla pronaći mjesto na kojem bih spavala jer bi moglo pripadati nekome drugom, pa sam pošla u šetnju dok se naposljetku ne udostojiš pojaviti, a ti me sad bijesno gledaš? Pa, samo da znaš...”

40

“Tiho, ženo.” “Ja nisam žena koju gurneš ustranu i ona to krotko prihvati. Znam kad nisam poželjna...” “Posve sigurno si poželjna”, ubacio se kovač. “Ne treba mi na glavu baciti tonu kamenja...” “Rekao sam da šutiš.” “Usto nisam dobila niti jedan jedini vjenčani dar!” dodala je, ponosna što se toga dosjetila. Da, Janet bi se svakako uvrijedila zbog toga. “Tišina!” zagrmio je Jastreb. “Meni se ne može zapovijedati! Auuuf!” Adrienne je glasno zagunđala kad je njezin muž naglo skočio do nje i oborio je na tlo. Kad je pala na zemlju pod težinom nosoroga, kako joj se činilo, nekoliko ju je puta prevrnuo po tlu zarobljenu u njegovu zagrljaju. Dok se nastojala iskobeljati iz njegova čeličnog zahvata, čula je kako kovač tiho psuje, a zatim i zvuk nogu u bijegu. “Budi mirna!” zarežao je Jastreb, a dah mu je bio topao na njezinu uhu. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati kako je drži gotovo zaštitnički, kao da je štiti svojim tijelom. Adrienne je podignula glavu i vidjela kako mračnim očima pomno promatra rub šume. “Što radiš?” prošaptala je uzdrhtala srca. Zbog grubog kotrljanja, uvjeravala je samu sebe, a ne zbog zagrljaja toga snažnog muškarca. Počela se vrpoljiti. “Rekao sam da budeš mirna.” Migoljila se djelomice da mu se suprotstavi, a djelomice da makne njegovu nogu između svojih bedara, ali uspjelo joj je samo da sve završi naslanjanjem njezine stražnjice o njegovu - Bože moj - valjda tako ne hoda posvuda sve  vrijeme!   vrijeme! Naglo se povukla od tog dodira i začula mukli udarac, zvuk kosti kad joj je glava glasno udarila o njegovu bradu. Tiho je opsovao, a zatim ih je grmljavina njegova promukloga baritonskog smijeha potresla dok  je čvršće stiskao ruke ruke oko nje. “Jesi li ti divlja mačka?” rekao r ekao joj je u uho. Silovito se trzala. “Pusti me!”

41

Ali nije ju pustio. Zagrljaj je oslabio samo toliko da je može okrenuti, pa  je sad bila ispružena na njemu, okrenuta licem prema njemu. Velika , velika  pogreška , pomislila je sa žaljenjem. To ju je stavilo pred niz posve novih problema, počev od toga da su joj grudi sad bile pritisnute o njega, noga mu je bila među njezinima, a dlanovi su joj bili rašireni na njegovim mišićavim prsima. Bijela mu je lanena košulja bila razdrljena i s njegovih se širokih prsa podizala muška toplina. Niz arogantno izvijenu donju usnicu curila je krv, a u  jednom je suludom trenutku čak pomislila da je obliže. Jednim ju je brzim i skladnim pokretom okrenuo pod sebe i oduzeo joj dah. Usne su joj se razdvojile. Gledala ga je u nijemom divljenju i u tom je zastrašujućem trenutku znala da će je muškarac za kojeg se udala po zastupniku poljubiti, a kad to učini bila je sigurna da joj život više nikad neće biti isti. Progunđala je. On se nasmiješio i spustio glavu prema njezinoj. Baš u tom trenutku na čistinu je iznenada izbio kovač. “Nema nikoga, kvragu!” ljutito je rekao. “Tko god da je bio, više ga nema.” Jastreb se iznenađeno podignuo i Adrienne je iskoristila trenutak da se odgurne od njega. Ali bilo je to kao da pokušava odvući Sfingu do Nila. Tek je tada Adrienne vidjela strijelu koja je još titrala na stablu ispred kojeg je samo koji trenutak prije ona stajala i bijesno korila novog muža. Oči su joj se raširile kad je upitno podignula pogled prema Jastrebu. Bilo je to previše čudno. “Koga si uvrijedila?” Muž ju je žestoko protresao. “Tko te pokušava ubiti?” “Kako znaš da strelica nije bila namijenjena tebi i da je jednostavno promašila.” “Nitko mene ne pokušava ubiti, ženo.” “A ja sam čula da je tvoja posljednja ljubavnica pokušala baš to”, zlobno mu je odgovorila. Besprijekorna mu je brončana koža za nijansu problijedjela. problijedjela. Kovač se nasmijao. Vrat ju je počeo boljeti od gledanja uvis. “Siđi s mene”, progunđala je mužu.

42

Nije bila pripremljena na trenutak kad su Jastrebove oči potamnjele, a on se prevrnuo i odgurnuo je od sebe. “Iako me ustrajno odbijaš, ženo, mislim da sam ti potreban”, tiho je rekao Jastreb. “Ja ne mislim tako”, ljutito mu je odgovorila. “Bit ću tu ako se predomisliš.” predomisliš.” “Riskirat ću. Nitko me nije ničime pokušao pogoditi dok se nisi ti pojavio. To su dva pokušaja na tebe za koja znam i nijedan na mene.” Ustala  je i otresla haljinu. Prljavština i koprive uhvatili su se za debelu tkaninu. Izvukla je nekoliko listova iz kose i oprašila stražnjicu sve dok nije postala svjesna nelagodnog osjećaja. Polako je podignula oči s odjeće i ugledala oba muškarca kako je promatraju pozorno poput vukova. Velikih, gladnih vukova. “Što je?” otresla se na njih. Kovač se ponovno nasmijao. Smijeh mu je bio dubok, mračan i zagonetan. “Mislim da gospa ne vidi kako slatko okrutno poziva takva ljepota.” “Poštedite me”, umorno je rekla. “Svijetla zora vašeg rumenila, djevo, bajna, zrela i bujna.” Njezin se suprug nije dao nadmašiti. Adrienne je udarila nogom o tlo i obojicu ih ljutito pogledala. Gdje je bio njezin Shakespeare sad kad ga je trebala? “Kleh se da si svijetla, mišljah da si plava, a ko noć si crna, ko pakao tavna”, promrmljala je. Kovač je zabacio glavu i glasno se nasmijao, a usne njezina muža izvile su se u zadovoljni smiješak. Jastreb se uspravio i ispružio ruku. “Zakuni se na mir sa mnom, djevojko.” Zakuni se. Taj je čovjek mogao i anđele natjerati u plač. Ali bila je gladna. Žedna. Umorna. Prihvatila je njegovu ruku, vatreno se zaklevši da nikad neće prihvatiti više od toga. Nikad. Dok ju je muž odvodio s čistine, kovačev ih je glas slijedio na povjetarcu koji je nosio miris jasmina. Iznenadilo ju je što joj muž nije

43

reagirao. Ili nije bio posesivan ili jednostavno nije čuo. Jer ona je jasno čula kad je kovač rekao: “Ženo koja sve muškarce čini slabima poput mačića na vrhnje, mogu te odvesti na mjesta koja si znala samo u snovima.” “Noćne more”, promrmljala je i čula njegov tihi smijeh iza sebe. Muž ju je znatiželjno pogledao. “Što je?” Duboko je uzdahnula. “Noćno jahanje nije mi prijalo. Moram na spavanje.” Kimnuo je. “A onda ćemo razgovarati.” Svakako. Ako još uvijek budem u ovoj nedođiji kad se probudim. ★★★

Sidheach James Lyon Douglas trljao je neobrijanu bradu žuljevitim prstima. Je li bio ljut? Možda. U nevjerici, sigurno. Posesivan. Odakle je to došlo, kvragu? Bijes. Da, sigurno je to. Hladan, mračan bijes izjedao ga je iznutra, a bol nije ublažavalo ništa osim jakog viskija. Stajao je i gladnim očima gledao svoju novu ženu. Vidio je kako ju je zahvatila sirova i iskonska žudnja za muškarcem - a to nije bio on. Nevjerojatno. “Nastaviš li tako piti, nećemo stići sutra u Uster”, upozorio ga je Grimm. “Ne idem sutra u Uster. Dok se vratim, moja bi žena već mogla biti noseća.” Grimm se nasmiješio. “Užasno je bijesna na tebe, znaš.” “Bijesna je na mene?”  “Bio si previše pijan da je oženiš, još manje da je odvedeš u krevet, a sad si se izbezumio jer je milo gledala Adama.” “Milo? Daj joj pladanj i ona bi ga stavila pod njega i pogostila se oblizujući usne!” “Pa?”

44

“Ona je moja žena.” “Ah, ovo postaje previše složeno za mene. Rekao si da te nije briga što će se biti s njom nakon što je oženiš. Zakleo si se da ćeš poštovati zakletvu, a to si i učinio. Pa čemu onda ovaj budalasti bijes, Jastrebe?” “Neću dopustiti da mi moja žena nabija rogove.” “Mislim da žena može nabiti mužu rogove samo ako mu je stalo do nje. Tebi nije stalo.” “Nitko me nije pitao  nije pitao  je  je li mi stalo.” Grimm je trepnuo, iznenađen Jastrebovim ponašanjem. “Sve djevojke tako gledaju Adama.” “Nije me ni zamijetila. Ona želi Adama. Dovraga, tko je uopće zaposlio tog kovača?” Grimm je mrmljao u svoje pivo. “Nije li kovač bio Thomas?” “Kad bolje razmislim, da.” “I gdje je Thomas nestao?” “Ne znam, Grimme. Zato te i pitam.” “Pa, netko je morao zaposliti Adama.” “Ti nisi?” “Ne, mislio sam da si ti, Jastrebe.” “Ne. Možda je Thomasov brat, a Thomas je obolio.” Grimm se nasmijao. “Ružni Thomas njegov brat? Nema šanse.” “Riješi ga se.” “Adama?” “Da.” Muk. A onda: “Svih mu svetaca, Jastrebe, sigurno ne misliš ozbiljno! Nije ti nalik da oduzmeš čovjeku posao zbog načina na koji ga neka djevojka gleda...” “Nije bilo koja djevojka nego moja žena.” “Da, baš ona koju nisi htio.”

45

“Predomislio sam se.” “Usto, on sasvim dobro zadovoljava Esmereldu, Esmereldu, Jastrebe.” Sidheach je duboko uzdahnuo. “To je istina.” Šutio je nekoliko ljubomornih otkucaja srca. “Grimme?” “Ha?” “Reci mu da se ne skida dok radi. To je zapovijed.” ★★★

Ali Jastreb nije mogao tek tako zaboraviti. Postao je svjestan kamo su ga noge odnijele tek kad je prešao jantarni rub svjetlosti vatre ispod stabala  jarebike u Adamovoj Adamovoj kovačnici. kovačnici. “Dobrodošao gospodaru Jastrebe od Dalkeitha na Moru.” Jastreb se okrenuo i našao nosom uz nos s blistavim kovačem koji mu se nekako uspio stvoriti iza leđa. Samo su rijetki mogli iznenaditi Jastreba i na trenutak je bio istodobno fasciniran i iziritiran kovačem. “Ja te nisam zaposlio. zaposlio. Tko si ti?” “Adam”, hladno je odgovorio kovač. “Adam što?” Kovač je razmislio, a zatim se vragolasto nasmiješio. nasmiješio. “Adam Black.” “Tko te zaposlio?” “Čuo sam da trebate čovjeka za rad u kovačnici.” “Drži se dalje od moje žene.” Jastreb se iznenadio kad je izustio te riječi. Svih mu svetaca , zvučao je poput ljubomornog muža!  Namjeravao  Namjeravao je nastaviti s pitanjem tko ga je zaposlio, ali čini se da nije samo izgubio kontrolu nad svojim nogama nego i nad riječima koje su mu izlazile iz usta, barem kad je bila riječ o njegovoj novoj ženi. Adam se zločesto nasmijao. “Neću učiniti ništa što gospodarica ne želi da učinim.” “Nećeš učiniti ništa što ja  što ja  ne  ne želim da učiniš.” “Čuo sam da gospodarica ne želi vas” 

46

“Željet će me.” “A ako ipak neće?” “Sve me žene žele.” “Zanimljivo. Ja imam isti problem.” “Nevjerojatno si nepristojan za kovača. Tko ti je prije bio gospodar?” “Nisam poznavao čovjeka dostojnog da ga zovem gospodarom.” “Smiješno, kovaču. I ja imam problem.” Dva su muškarca stajala nos uz nos. Čelik uz čelik. “Mogu te otjerati sa svoje zemlje”, odlučno je rekao Jastreb. “Ah, ali tada nećete nikad znati bi li odabrala vas ili mene? A čini mi se da ste u dubini duše ipak častan čovjek i da držite do staromodnih navada poput pravednosti i kavalirstva, poštovanja i pravde. Budalasti Jastreb. Svi će vitezovi ubrzo biti mrtvi, poput prašine snova koja nestaje po hirovitoj volji vremena.” “Drzak si. A od ovog trenutka i nezaposlen.” “Bojite se”, začudio se kovač. “Bojim se?” u nevjerici je ponovio Jastreb. Ova budala od kovača usudi se stajati na njegovoj zemlji i reći mu da se on, legendarni Jastreb, boji. “Ničega se ne bojim, a ponajmanje tebe.” “Da, bojite se. Vidjeli ste kako me vaša žena gledala. Bojite se da je nećete moći držati dalje od mene.” Gorak, podrugljivi smiješak iskrivio je Jastrebove usne. Nije bio čovjek sklon samozavaravanju. Doista  se   se bojao da neće moći svoju ženu držati dalje od kovača. To ga je grizlo i ljutilo, ali je kovač imao pravo kad je rekao da je unatoč svemu ipak častan čovjek. A ta je čast zahtijevala, kako je Grimm slutio, da ne uskrati čovjeku egzistenciju zbog nesigurnosti u vlastitu ženu. Jastreb je patio od rijetkog hendikepa - bio je do srži pošten. “Tko si ti zapravo?” “Običan kovač.”

47

Jastreb ga je proučavao na mjesečini koja se probijala kroz jarebike. Ništa ovdje nije bilo obično. Nešto mu se motalo mislima, nekakav tračak sjećanja, ali nije mogao ustanoviti što je to. “Poznajem te, zar ne?” “Sad da. A uskoro će me i ona poznavati.” “Zašto me izazivaš?” “Vi ste mene prvi izazvali kad ste zadovoljili moju kraljicu”, ispljunuo  je kovač ljutito i naglo naglo se okrenuo. Jastreb se pokušao prisjetiti kraljice koju je zadovoljio. Nijedno mu ime nije padalo na pamet, ali obično je bilo tako. Ipak, muškarac mu je barem  jasno otkrio svoju igru. Negdje, nekad, Jastreb je okrenuo glavu neke žene od tog čovjeka. A taj čovjek će sad istu igru zaigrati s njim. S njegovom ženom. Dio njega nastojao se ne zabrinuti zbog toga, ali od trenutka kad je danas ugledao Ludu Janet, znao je da je prvi put u životu u nevolji. I to u velikoj nevolji jer da su ga njezine blistave srebrne oči navukle u živi pijesak, rado bi pošao za njima makar potonuo. Što kazati čovjeku kojem si uzeo ženu? Nije bilo ničega što bi mogao reći kovaču. “Nisam imao namjeru uvrijediti”, naposljetku je izustio Jastreb. Adam se okrenuo, a smiješak mu je bio previše vedar. “I napad i obrana, sve je dopušteno u požudi. Želite li me i dalje otpraviti?” Jastreb ga je dugo gledao u oči. Kovač je imao pravo. Nešto je u njemu zazivalo pravdu. Poštena borba pod jednakim uvjetima. Ako ne može zadržati ženu, ako mu je drugi preotme... Ponos ga je pekao poput vatre. Ako ga žena napusti, bez obzira želi li je on ili ne, pa još s kovačem, legenda o Jastrebu pjevat će se na posve novu melodiju. Ali još gore od toga, otpusti li večeras kovača, nikad sa sigurnošću neće znati bi li ga njegova žena odabrala umjesto Adama Blacka. A to mu je bilo važno. Sumnja bi ga vječno razdirala. Sjećanje na to kako je naslonjena na stablo promatrala kovača - ah! Donosilo bi mu noćne more čak i kad Adama ne bi bilo. Dopustit će kovaču da ostane, a večeras će zavesti svoju ženu. Kad bude posve siguran prema kome gaji osjećaje, možda će tada  otpustiti  otpustiti ovoga gada. Jastreb je odmahnuo rukom. “Kako želiš. Neću ti zapovjediti da odeš.”

48

“Kako želim. Sviđa mi se to”, samodopadno mu je odgovorio Adam Black. ★★★

Jastreb je polako koračao dvorištem trljajući glavu koja ga je još boljela od pijanstva prije tri noći. Ukaz kralja Jakova bio je ispunjen. Jastreb se oženio Comynovom kćeri i ispunio Jakovljevu želju. Dalkeith je ponovno bio siguran. Jastreb je iskreno vjerovao da daleko od oka doista znači i daleko od misli te da će kralj Jakov zaboraviti na Dalkeith na Moru. Sve je ove godine udovoljavao Jakovljevim uvrnutim željama, ali kralj bi od njega uvijek zatražio više, sve do kraljevskog ukaza kojim je Jastrebu zapravo oduzeo posljednje pravo na slobodu. Zašto ga je to iznenadilo? Petnaest godina kralj je uživao u tome da mu uskrati mogućnosti izbora, svodeći ih samo na pokornost ili smrt, ali i smrt cijela njegova klana. Prisjetio se dana kad ga je kralj pozvao, samo tri dana prije nego što mu  je trebala završiti vojna služba. služba. Jastreb je došao, a znatiželju mu je probudilo ozračje napetog očekivanja koje je ispunjavalo prostranu prijestolnu dvoranu. Pripisujući to  još jednoj Jakovljevoj Jakovljevoj spletki - i nadajući se da nema nikakve veze s njim ili Dalkeithom - Jastreb je prišao podiju i kleknuo. “Dogovorili smo ti vjenčanje”, objavio je Jakov kad se prostorija utišala. Jastreb se ukočio. Osjećao je poglede svih dvorana na sebi. Gledali su ga kao se zabavljaju, kao da mu se rugaju i uz tračak... sažalijevanja? “Odabrali smo najprikladniju” - Jakov je zastao i pakosno se nasmijao “ženu koja će ti krasiti preostale dane u Dalkeithu.” “Koga?” Jastreb si je dopustio samo tu jednu riječ. Više od toga otkrilo bi gnjevno odbijanje koje mu je kipjelo u venama. Svaki je djelić njegova tijela buntovno vrištao i nije se usudio u sudio ništa reći ne znajući što bi mu izišlo na usta.

49

Jakov se nasmiješio i pokazao Crvenom Comynu da priđe prijestolju, a Jastreb samo što nije zaurlao od bijesa. Nije valjda zloglasna Luda Janet? Jakov ga ne bi natjerao da oženi ludu usidjelicu koju je Crveni Comyn držao u svojoj zabitnoj utvrdi! Kut Jakovljeve usne podignuo se u okrutan smiješak. “Jastrebe Douglasu, za nevjestu smo ti odabrali Janet Comyn.” Tihi se smijeh proširio dvorom, a Jakov je zadovoljno protrljao ruke. “Ne!” Riječ mu je pobjegla s usana u naletu zraka iz pluća i prekasno ju  je pokušao ponovno ponovno udahnuti. “Ne?” ponovio je Jakov, a osmijeh mu se odmah zamrznuo. “Jesmo li to upravo čuli da odbijaš našu zapovijed?” zapovijed?” Jastreb je uperio pogled u pod. Duboko je udahnuo. “Ne, kralju moj. Bojim se da se nisam jasno izrazio.” Jastreb je zastao i teško progutao. “Zapravo sam htio reći ‘ne, već ste bili tako dobri prema meni’.” Laž mu je opekla usne i na jeziku ostavila okus spaljenog ponosa. Ali barem je Dalkeith ostao siguran. Jakov se zacerekao, zabavljen brzom Jastrebovom predajom, ali i zato što je uživao u svemu što je dočaravalo doseg njegove kraljevske moći. Jastreb  je s gorčinom zaključio zaključio da su sve karte karte ponovno u Jakovljevim Jakovljevim rukama. Kad je Jakov ponovno progovorio, glas mu je bio natopljen otrovom. “Jastrebe Douglasu, ne oženiš li Comynovu kćer, iz Škotske ćemo izbrisati svaki trag Douglasovih. Ne učiniš li to, tvoja će loza nestati s lica Zemlje.” Istom tom prijetnjom Jakov je uvijek kontrolirao Jastreba Douglasa i  jedina je koja je svaki put put iznova mogla biti biti tako bezobzirno učinkovita. Jastreb je pognuo glavu da sakrije gnjev. Želio si je sam odabrati ženu. Zar je tražio previše? Tijekom petnaest godina svoje službe pomisao na odabir vlastite žene, povratak u Dalkeith i podizanje obitelji daleko od iskvarenoga Jakovljeva dvora držala mu je snove na životu, usprkos kraljevim naporima da ih jedan po jedan ukalja i uništi. Premda Jastreb više nije vjerovao u ljubav, vjerovao je u obitelj i klan, a pomisao na to da će ostatak života provesti s dobrom ženom i okružen djecom neizmjerno mu se sviđala.

50

Želio je šetati morskom obalom i pričati sinovima priče. Želio je ljupke kćeri i unučad. Želio je napuniti dječju sobu u Dalkeithu. Ah, dječja soba , pomisao ga je žacnula, nova stvarnost gorča i bolnija od svega što mu je kralj ikad učinio. Sad nikad neću moći ispuniti dječju sobu - ne ako mi žena nosi sjeme ludosti!  Za Jastreba neće biti mališana - barem ne zakonitih. Kako će izdržati da nikad u naručju ne drži vlastito dijete? Jastreb nije nikad govorio o svojoj želji za obitelji; kad bi Jakov saznao, znao je da bi se potrudio uništiti mu svaku nadu da će se to ikad ostvariti. No Jakov je očito nekako saznao ili je odlučio da kad već sam ne može imati ženu kakvu bi poželio, neće ni Jastreb. “Jastrebe, podigni glavu i pogledaj nas”, zapovjedio mu je Jakov. Jastreb je polako podignuo glavu i pogledao Jakova očima u kojima nije bilo ni traga svjetlu. Jakov ga je odmjerio i zatim okrenuo svoj sjajan pogled prema Crvenom Comynu te dodao posljednju prijetnju kako bi osigurao suradnju: “Uništit ćemo i Comyn ne bude li se poštovao ovaj ukaz. Čuješ li što sam rekao, Crveni Comyne? Nemoj nas iznevjeriti.” Vlastelina Comyna neobično je uznemirila Jakovljeva zapovijed. Klečeći pred kraljevim postoljem, Jastreb je ugasio i posljednju pobunjeničku misao. Vidio je sažalne poglede vojnika s kojima je služio, suosjećanje u Grimmovu pogledu, zadovoljnu mržnju i samodopadno ismijavanje plemića nižeg ranga koji su mu već dugo zamjerali njegove uspjehe kod žena te je prihvatio činjenicu da će oženiti Janet Comyn čak i ako je bezuba i poremećena poremećena stara vještica. Jastreb Douglas uvijek će učiniti što  je potrebno da zaštiti Dalkeith Dalkeith i sve ljude u njemu. njemu. O Janet Comyn, pomahnitaloj usidjelici, zatočenoj jer je bila neizlječivo luda, kružile su brojne priče. Dok je koračao kamenitom stazom prema ulazu u Dalkeith Jastreb se naglas nasmijao lažnoj predodžbi koju je imao o Ludoj Janet. Shvatio je da Jakov očito o njoj nije znao ništa više od drugih jer ga, da je znao kako stvarno izgleda, nikad ne bi vezao s takvom ženom. Bila je previše lijepa, previše vatrena. Jakov je htio da Jastreb pati, a jedini način na koji bi

51

muškarac mogao patiti kraj te žene bio bi da ne može staviti ruke na nju, da ne može okusiti njezine poljupce i da ne uživa u njezinoj senzualnosti. senzualnosti. Jastreb nije očekivao ništa poput toga treperavog, svilenastog bića vatrenog temperamenta koje je pronašao kraj kovačnice. Posljednjeg je dana poslao Grimma da oženi djevojku kao zastupnik i namjeravao ju je posve ignorirati kad stigne. Svima je jasno dao do znanja da joj nitko ne smije poželjeti dobrodošlicu. Život u Dalkeithu nastavit će se kao da se ništa nije dogodilo. Ako bude samo upola tako luda kako se pričalo, mislio je da vjerojatno neće ni shvatiti  da  da je udana. Zaključio je da će pronaći način da se nosi s njom, čak i ako je to značilo zatočiti je negdje daleko od Dalkeitha. Jakov mu je zapovjedio da je oženi, no nije rekao ništa o tome da moraju živjeti zajedno. A onda je ugledao “Ludu” Janet Comyn. Poput strasne božice oplela je po njemu svojim riječima, r iječima, pokazujući dovitljivost dovitljivost utjelovljenu u nezemaljskoj ljepoti. Nije se mogao sjetiti nijedne djevojke koja bi u njemu pobudila jaku, grčevitu glad kakvu je osjetio kad ju je milovao pogledom. Dok je ona svojim očima milovala prokletog kovača. Ogovaranja nisu mogla biti netočnija. Da je Jastreb mogao birati ženu za sebe, osobine koje je imala Janet - neovisnost, pamet, opojno tijelo i snažno srce - bile bi upravo one koje bi tražio. Možda mu se život, razmišljao je Jastreb, ipak okrene na bolje.

52

ADRIENNE JE ZNALA DA SANJA . BILA JE BEZNADNO zarobljena u istoj noćnoj mori koja ju je mučila mjesecima; onoj u kojoj je tamnim i praznim neworleanskim neworleanskim ulicama u licama bježala od smrti. Bez obzira na to koliko se trudila kontrolirati san, nikad ne bi dospjela na sigurno. Eberhard bi je uvijek natjerao u napušteno skladište u Blue Magnolia Laneu. Samo se jedna stvar značajno razlikovala r azlikovala od realnosti koju je Adrienne proživjela - u noćnoj mori nije na vrijeme stigla do pištolja. Probudila se drhtava i blijeda, a obrazi su joj bili orošeni kapljicama znoja. A onda je ugledala Jastreba; sjedio je na kraju njezina kreveta i u tišini  je promatrao. Adrienne se zapiljila u njega. U snenoj joj je zbunjenosti Jastrebovo tamno prekrasno lice imalo tragove Eberhardove dijabolične ljepote, zbog čega se nije mogla ne zapitati kakva je razlika među dvojicom muškaraca ako ju je uopće bilo. Noćna mora o privlačnom i smrtno opasnom muškarcu te buđenje s drugim takvim muškarcem u blizini bili su jednostavno previše za njezine istrošene živce. Iako se još nije mogla sjetiti kako se našla u šesnaestom stoljeću, druga su joj sjećanja nažalost bila netaknuta. Adrienne de Simone jedne se stvari sjećala kristalno jasno - nije voljela lijepe muškarce niti im je vjerovala. “Vrisnula si”, rekao joj je Jastreb Ja streb slatkorječivim glasom. glasom. Adrienne je zakolutala očima. Je li mogao učiniti bilo što drugo osim presti kad bi otvorio ta svoja savršena usta? Taj bi glas mogao i slijepu redovnicu natjerati da se odrekne čednosti. “Odlazi”, promrmljala je. Nasmiješio se. “Samo sam došao vidjeti jesi li možda pala kao žrtva još  jednog pokušaja pokušaja ubojstva.” “Rekla sam ti da ne traže mene” 

53

Ukočeno se uspravio, naizgled ulovljen u grčevitu unutarnju borbu. U mislima su joj se komešala neukroćena sjećanja na njezinu noćnu moru kad je povjetarac zapuhao kroz otvoreni prozor i poljubio joj kožu. Dragi Bože, njezina koža! Razdraženo je povukla svilenu plahtu na gotovo gole grudi. Prokleta oprava koju je pronašla uredno složenu na krevetu - a odabrao ju je netko tko je u odijevanju bio manje čedan od nje - teško bi se mogla nazvati spavaćicom. Sićušni rukavi spali su joj s ramena, a suknja se nabrala; metri prozirne tkanine skupljeni u prozračnu pjenu oko struka jedva su joj pokrivali bedra - i to samo ako se ne pomakne. Adrienne je čvrsto uhvatila opravu, pokušavajući je namjestiti a da drugom rukom ne ispusti plahtu. Jastreb je zastenjao hrapavim glasom koji joj je zapalio završetke svih živaca. Prisilila se da ga pogleda ravno u vatrene oči. “Janet, znam da ovaj brak nismo počeli pod najboljim okolnostima.” okolnostima.” “Adrienne. I definitivno si dobro rekao.” “Ne, zovem se Sidheach, a brat mi je Adrian. Ali većina me zove Jastreb.” “Mislila sam na sebe. Zovi me Adrienne.” Na njegov upitni pogled dodala je: “Adrienne mi je srednje ime, a više ga volim.” Jednostavna mala laž. Znala je da se neće odazivati na Janet i da će se kad-tad prevariti. “Adrienne”, grlenim je glasom ponovio Jastreb, naglašavajući posljednji slog imena. “Kao što sam rekao” - pomaknuo se uz krevet tako gipko da je prekasno shvatila koliko joj je blizu - “bojim se da nismo dobro počeli i htio bih to ispraviti.” “Možeš to ispraviti tako što ćeš ovog trenutka nestati. Odmah. Iš.” Čvršće je stegnula plahtu u šaci i drugom mu rukom pokazala da ode. Opčinjeno ju je promatrao. No nije se ni pomaknuo pa je ponovila kretnju, ali  joj je u pola pokreta uhvatio uhvatio ruku. “Imaš prekrasne ruke”, promrmljao je, okrenuo joj dlan prema gore i ovlaš je poljubio u osjetljivo središte. “Bojao sam se da je Luda Janet ružna baba. Sad znam zašto te Comyn toliko godina držao zatočenu u svojoj utvrdi. Ti si pravo srebro i zlato u Comynovoj riznici. Njegovo je bogatstvo posve nestalo sad kad te izgubio.” “Oh, prestani”, grubo ga je prekinula, a on je od iznenađenja trepnuo. “Slušaj Sidheachu ili Jastrebe ili tko god da jesi, nisi me se dojmio. Ako ćemo

54

biti prisiljeni da se trpimo pod istim krovom, moramo razjasniti neke stvari. Prvo” - podignula je ruku i počela nabrajati prstima - “ne sviđaš mi se. Navikni se na to. Drugo, nisam se udala za tebe zato što sam to željela nego zato što nisam imala drugog izbora...” “Ti želiš drugoga.” Predenje se pretvorilo u nezadovoljno mrmljanje. “Treće,” nastavila je ne zamarajući se odgovorom na taj komentar, “tvoji me muški trikovi ni najmanje ne zanimaju. Nisi moj tip...” “Ali Adam sigurno jest, ha?” Čeljust mu se stisnula, a crne oči bljesnule. “Više od tebe”, slagala je, pomislivši da bi je možda mogao ostaviti na miru ako ga u to uvjeri. “Nećeš ga imati. Sviđalo ti se ili ne, ti si moja  žena.  žena. A ja nisam nikakav rogonja...” “Moraš voljeti  nekoga  nekoga da bi postao rogonja.” “Možda bih mogao.” Možda već je, a nije mogao shvatiti zašto. “Pa, ja ne mogu.” “Zar sam ti toliko odvratan?” “Da.” Samo je zurio. Ogledao se po sobi. Promatrao grede. Nigdje u zraku nije bilo misterioznog odgovora koji je tražio. “Žene su me uvijek smatrale zgodnim”, naposljetku je rekao. “Možda je baš to tvoj problem.” “Molim?” “Ne sviđa mi se tvoj stav.” “Moj stav?” šokirano je ponovio. ponovio. “Tako je. I zato se makni s mojega kreveta, nestani mi s očiju i večeras mi se više ne obraćaj.” “Ti si najnevjerojatnija žena koju sam ikad sreo.” “A ti si najplitkiji, nepopravljivi nitkov kojeg sam ikad imala nezadovoljstvo nezadovoljstvo sresti.” “Odakle ti sve te predodžbe o meni?” čudio se. 55

“Mogli bismo početi od toga da si bio previše pijan da se pojaviš na vlastitu vjenčanju.” “Grimm ti je rekao? Grimm ti to nikad ne bi rekao!” “Prokleta muška odanost.” Adrienne je zakolutala očima. “Sve što mi je rekao bilo je da se moraš pobrinuti za neku pobunu. Tvojeg želuca, pretpostavljam. Sluškinja koja me dovela do sobe dala si je vremena da mi sve ispriča. Nije mogla prestati govoriti o tome kako ste ti i tri bačve i tri žene proveli tjedan prije našeg vjenčanja pokušavajući da te... znaš” - Adrienne je nerazgovjetno promrmljala riječ - “do besvijesti.” “Što do besvijesti?” “Znaš”, Adrienne je zakolutala očima. “Bojim se da ne znam. Koja je to riječ?” Adrienne ga je oštro pogledala. Zadirkivao ju je? Je li mu to vragolasti sjaj u očima? Polusmiješkom koji mu je zaobljavao prekrasna usta mogao je rastopiti plahtu koju je držala u ruci, a sigurno i njezinu volju. “Očito ti je uspjelo jer si još uvijek bez svijesti. Da nisi, sad  bi  bi mi se izgubio s očiju”, oštro mu je odgovorila. “Nije ih bilo tri.” Jastreb je progutao smijeh. “Ne?” “Bilo ih je pet.” Čeljust joj se zategnula. Ponovno je podignula prste. “Četvrto - to će biti brak samo na papiru. I točka.” “Bačvi vina, mislio sam.” “Nisi  smiješan.”  smiješan.” Nasmijao se opasno gromko i teško. “Dosta je bilo. Sad ćemo nabrojiti Jastrebova pravila.” Podignuo je ruku i počeo odbrojavati prstima. “Prvo, ti si moja žena, a to znači da ćeš mi se u svemu pokoravati. pokoravati. Moram li ti zapovjediti da dođeš u moj krevet, bit će tako. Drugo” - druga mu se ruka napola podignula jer je očekivao da bi ga mogla udariti, ali joj je čvrsto dlanovima obgrlio lice i pogledao je ravno u oči - “nećeš se približavati Adamu. Treće, svojski ćeš se potruditi da izgledaš oduševljeno što si udana za mene - i u  javnosti i privatno. Četvrto, peto i Šesto, klonit ćeš se Adama. Sedmo” -

56

brzom ju je kretnjom povukao i uspravio na noge - “točno ćeš mi objasniti ob jasniti što ti je na meni tako odvratno, nakon što s tobom budem vodio ljubav, i osmo, imat ćemo djecu. Mnogo djece. Možda desetke. Možda ću te od ovog trenutka  jednostavno stalno stalno držati nosećom.” Svakom njegovom riječju Adrienneine su se oči sve više širile. Do trenutka kad je došao do dijela s djecom, gotovo se posve uspaničila. Pokušala  je sabrati uzburkane misli i potražiti najučinkovitije oružje. Što je mogla reći da se obrani od tog muškarca? Njegov ego. Njegov gargantuovski ego i muški ponos. Morala ih je iskoristiti. “Učini što hoćeš. Ja ću jednostavno misliti na Adama.” Suspregnula je zijevanje i počela si proučavati nokte. Jastreb je uzmaknuo i spustio ruke s njezina tijela kao da se opekao. “Jednostavno ćeš misliti na Adama?” Protrljao je bradu, ne vjerujući sasvim onome što je čuo od prikaze pred njim, napola odjevene u oblak prozirne pjene. Srebrnoplava kosa padala je oko najljepšeg lica koje je ikad vidio. Lice joj je bilo srcoliko, brada profinjena, ali iznenađujuće snažna. Usne su joj bile pune, baršunaste ljubičaste kao u šljive i imala je j e prodorne srebrnastosive oči. Bila je živa strast, ali kao da nije bila svjesna svoje ljepote. Ili za nju nije marila. Požuda ga je čvrsto zarobila i stisnula. Crne su mu se oči napeto suzile. Imala je svijetlu kožu, prekrasna ramena, uzak struk, slasno zaobljena bedra i noge koje su se uspinjale do neba. Njezina ga je ljepota ožigosala, zarobila. Bila je čisto savršenstvo. Iako Jastreb nije bio praznovjeran, u tom se trenutku sjetio Grimmove želje kad je vidio zvijezdu padalicu. Što je točno rekao? Poželio je da Jastreb sretne “pametnu i mudru”, inteligentnu inteligentnu ženu. “Znaš li zbrajati?” iznenada je upitao. “Znam voditi knjige kao profesionalac.” Znaš li čitati i pisati?” nastavio je. “Tri jezika tečno, dva pristojno.” Bio je to glavni razlog zbog kojeg je njihovo narječje mogla tako dobro svladati i uvjeriti ih da je doista  Luda  Luda Janet Comyn. Iako su im se neke riječi i izrazi koje je upotrebljavala mogli doimati neobičnima - ali su očekivali da je ćaknuta - u Comynovu dvorcu brzo je učila, usvajajući njihov grleni govor lakoćom djeteta. Uvijek je imala uho za  jezike. Usto je i pogledala pogledala sve epizode Highlandera.

57

Jastreb je uzdahnuo. Drugi dio Grimmove želje bila je žena savršena u licu i tijelu. O tome nije trebalo postavljati nikakva pitanja. Bila je nenakićena Venera koja se uvukla u njegov svijet, ali izjedao ga je predosjećaj da njegov svijet više nikad neće biti isti. Dakle, prva dva zahtjeva koja je Grimm poželio bila su ispunjena. Žena  je istodobno posjedovala posjedovala pamet i očaravajuću očaravajuću ljepotu. Ali Jastreba je brinuo Grimmov posljednji zahtjev: Savršeno “ne” na njezinim savršenim usnama... Nije bilo žene koja bi Jastrebu ikad rekla ne. n e. “Ženo, ja te želim”, rekao je sirovim, hrapavim glasom. “Vodit ću ljubav s tobom tako čudesno kako ne možeš doživjeti s ove strane Valhale. Mogu te odvesti dalje od raja, tako da ćeš poželjeti da više nikad ne stupiš nogom na zemaljsko tlo. Hoćeš li mi dopustiti da te odvedem tamo? Želiš li me?” Čekao  je, ali već je bio siguran siguran u ono što će doći. doći. Usne su joj se slasno napućile prije nego što je s njih kliznula jedna  jedina riječ: “Ne.” ★★★

“Grimme, ukleo si me svojom prokletom željom!” Kasnije te večeri čulo se kako je gospodar Sidheach James Lyon Douglas zavijao na nebo bez zvijezda. Na čistini između stabala jarebika Adam je potaknuo žar i ispustio glas malo previše mračan da bi bio smijeh. ★★★

Adrienne je sjedila u mraku na rubu svojeg kreveta dugo nakon što je otišao i trgnula se na grleno zavijanje koje se uzdignulo da dotakne Mjesec. Kletva? Baš! Ona je bila prokleta, a ne on. Za njega je bila poput drugih, a jedino što je Adrienne de Simone naučila kad je o muškarcima riječ, bilo je da ne može podnijeti da bude jedna od mnogih.

58

Poput nebrojenih žena koje su pale prije nje, željela je tog muškarca zvanog Jastreb. Žudjela je za njim nerazumnom glađu koja je daleko nadmašivala onu prema kovaču. U očima kovača bilo je nešto gotovo zastrašujuće. Kao u Eberharda. Ali Jastreb je imao prekrasne tamne oči oprašene zlatnim pjegicama ispod gustih crnih trepavica. Jastrebove su oči nagovještavale neslućene užitke, smijeh i, ako to nije samo umišljala, svojevrsni bol koji je nastojao sakriti. Baš, rekla Baš, rekla si je zajedljivo. Bol zbog nedostatka vremena da vodi ljubav sa  svim   svim  prekrasnim ženama na svijetu. Znaš kakav je. Ženskar. Nemoj si to  ponovno učiniti. učiniti. Ne budi glupa, Adrienne. Adrienne. Ali nije se mogla otresti nelagode koju je osjećala svaki put kad se prisiljavala da mu uputi okrutne i odvratne riječi. Možda ih nije zasluživao. To što je Jastreb bio taman i prekrasan muškarac poput Eberharda, nije značilo da mu i osobnošću mora biti nalik. Mučio ju je osjećaj da je prema njemu bila nepravedna bez ikakva logičnog razloga. Ah, ali sasvim sigurno postoji logično objašnjenje kako si se i zašto iz 1997. iznenada pojavila u 1513.?  Podrugljivo  Podrugljivo se nasmijala samoj sebi. Adrienne je naučila razmotriti činjenice i suočiti se sa stvarnošću, ma koliko se ta stvarnost činila nelogičnom. Rođena i odrasla u New Orleansu, shvaćala je da ljudska logika ne može objasniti baš sve. Katkad je na djelu bila neka viša logika - nešto posve izvan dosega njezina razumijevanja. U posljednje vrijeme Adrienne su više iznenađivale stvari koje su imale smisla nego one bez njega - osobito kad bi se nelogične stvari našle na poznatu terenu. Usprkos tome što je sve to bilo jako nelogično i posve nevjerojatno, svih je njezinih pet osjetila ustrajalo u tome da se više ne nalazi u Kanzasu. Slabo joj je sjećanje draškalo pozadinu uma... Što je radila neposredno prije nego što se našla u Comynovu krilu? Sati prije toga bili su joj kao u magli, nije ih se mogla pouzdano sjetiti. Sjećala se nelagodnog osjećaja da je netko promatra... i što još? Adrienne se čvrsto uprla o veo zbunjenosti, no uspjela si je samo jako ubrzati rad srca. Za trenutak se mučila, a onda se prepustila bolu. Promrmljala je vatrenu molbu da ta viša logika skrivena iza ove nelogične stvarnosti s njom postupi dobrohotnije od one koja ju je povezala s Eberhardom. Šteta što nije zaboravila neka od tih ružnih, vrlo ružnih sjećanja. Ali nije se sjećala samo nekoliko neobičnih sati, kratkoga vremenskog razdoblja.

59

Možda joj je šok koji je doživjela zasad potiskivao sjećanje. Ali kad se privikne na novu okolinu, sigurno će shvatiti kako je proputovala kroz vrijeme. A zatim i smisliti kako da se vrati. vr ati. Međutim, počela se pitati, želi li se doista vratiti u ono što je ostavila za sobom. ★★★

Ujutro se Adrienne poprskala hladnom vodom po licu i pogledala se u mutnom, uglačanom srebrnom disku obješenom iznad lavora. Ah, ti mali luksuzi. Topla voda. Pasta za zube. Za čime je najviše žudjela? Za kavom. Sigurno je netko na svijetu 1513. uzgajao kavu. Ako joj je njezin zgodni suprug toliko željno htio ugoditi, možda bi joj mogao pronaći kavu - i to brzo. Svakog jutra trebat će joj barem bokal nastavi li gubiti toliko sna. Do trenutka kad je Jastreb sinoć napustio njezinu sobu, tresla se od glave do pete. Iskušenje koje je predstavljao kovač bilo je samo slaba jeka onoga što je svim njezinim osjetilima činio Jastreb. Sama njegova prisutnost izazivala joj je treperenje u trbuhu i klecanje koljena - mnogo gore od onoga što je doživjela s Adamom. Frknula je j e nosom prisjetivši se Jastrebovih pravila. Četiri od njih zapovijedala su joj da se kloni kovača. Dakle, to je bio siguran način da ga razdraži, poželi li to. Nakon što joj nabavi kavu. Adrienne je prekapala po “škrinji za miraz” tražeći nešto jednostavno za odjenuti. Navukla je limunskožutu haljinu (kako su u ovo doba pravili tkanine tako jarkih boja?), istaknula je zlatnim pojasom oko struka i s nekoliko zlatnih narukvica za nadlakticu koje je pronašla. Obula je meke kožnate papuče, protresla srebrnastu grivu i krenula u potragu za kavom.

★★★

60

“Kava”, zakriještala je kad je naposljetku uspjela pronaći put kroz labirint velikog dvorca i došla do nekolicine nekolicine ljudi koji su uživali u opuštenom doručku. Za stolom ih je bilo desetak, ali Adrienne je prepoznala samo Grimma i Njega, pa je riječ uputila otprilike u njihovu smjeru. Cijeli je stol zurio u nju. Adrienne im je bez treptanja uzvratila pogled. I ona je znala biti takva. “Mislim da je rekla kava,” nakon duge stanke javio se Grimm, “iako sam razgovjetnije zvukove čuo i od naših sokola.” Adrienne je zakolutala očima. Ujutro bi joj baršunasti glas uvijek zvučao pomalo promuklo. “Treba mi kava”, strpljivo je objasnila. “A glas mi je ujutro uvijek ovakav.” “Glas koji valja cijeniti, gladak i profinjen kao najbolji malt viski”, zapreo je Jastreb. Gledao ju je u lice, a zatim pogled polako spustio do stopala. Kako je, za ime Boga, samo jedan pogled na nju u njemu probudio osjećaj kao da joj je s tijela polako i s užitkom svukao haljinu? “Nije li onaj tip s Cejlona u smočnici ostavio neke čudne stvari? Usput,  ja sam Lydia Douglas, Douglas, majka ove vucibatine...” vucibatine...” “Majko...” “Tiho. Upropastio si vjenčanje i sad nastavljaš upropaštavati stvari, pa je najbolje da šutiš.” Adrienne mu je u tom trenutku oprostila gotovo sve jer je tako trepćući u tišini izgledao poput dječarca. “Gospodarice”, rekla je i pokušala joj se nakloniti, nadajući se da je Jastrebovu majku ispravno oslovila jer joj se žena odmah svidjela. Premda je rodila toga oholog ženskara. “Zovi me Lydia, a ako smijem - Adrienne? Jastreb mi je rekao da voliš da te zovu tako.” “Adrienne je odlično. Kava?” Lydia se nasmijala jer je očito nije smetala Adrienneina fanatična opsesija. “Čini mi se da si se naviknula na jaku jutarnju kavu. Moj mi iscjelitelj kaže da ima pomlađujuća svojstva i da prirodno osnažuje tijelo.” “Da.” Adrienne je snažno kimnula. “U smočnicu, Jastrebe”, potaknula je Lydia sina.

61

“Pustit ćeš me da odem”, zajedljivo je upitao. “Otkad me slušaš?” pitala ga je Lydia s iskrom u oku. “Odvedi svoju novu ženu da pronađe kavu. A Adrienne, treba li ti nešto drugo, čak i suosjećajno uho, slobodno me potraži. Većinu dana provodim u svojim vrtovima. Svi će te znati uputiti.” “Hvala.” Adrienne je to najiskrenije mislila. Kako je bilo lijepo što postoji netko tko će joj poželjeti prijateljsku dobrodošlicu! Netko tko nije muškarac, i to nepodnošljivo lijep muškarac. “Dođi.” Jastreb je ispružio ruku prema njoj. No nije ga htjela dodirnuti i samo mu je milo uzvratila: “Poslije tebe.” “Ne, ženo, poslije tebe”, pokazao je rukom. Njezina bi prekrasno zaobljena bedra slijedio i pokraj rogatih podanika pakla. “Moram inzistirati”, Adrienne se usprotivila. “Baš kao i ja”, odvratio je. “Idi”, oštro mu je rekla. Prekrižio je ruke na prsima i odlučno je pogledao u oči. “Oh, za ime Boga, moramo li se svađati i oko toga?” “Ne ako mi se pokoriš, ženo.” Iza njih Lydia se napola smijala, napola uzdisala. “Zašto jednostavno ne pođete jedno uz drugo”, potaknula ih je. “Dobro”, prasnula je Adrienne. “Dobro”, zarežao je Jastreb. ★★★

Lydia se smijala sve dok joj se u veselim zelenim očima nisu pojavile suze. Konačno - žena dostojna njezina sina.

62

JEDNO darovima.

UZ DRUGO.

NIJE

GA MORALA GLEDATI.

Hvala Bogu na malim

“A ovdje je smočnica”, rekao je Jastreb kad je otključao vrata i otvorio ih. Adrienne je odmah bila bolje volje. Nos joj se gotovo nezamjetno trznuo. Mogla je namirisati zrna kave, začine, čaj, raznorazne odlične stvari. Gotovo  je uskočila u prostoriju s Jastrebom za petama. Baš kad je htjela zavući ruku duboko u vreću iz koje se širila najslasnija aroma grešno tamne kave, Jastreb se nekako uspio uvući između Adrienne i njezine nagrade. “Čini mi se da jako voliš kavu”, primijetio je, s malo previše zanimanja za njezin ukus. “Da.” Nestrpljivo je premjestila težinu s noge na nogu, ali imao je poprilično veliko tijelo kojim joj je prepriječio put. “Pomakni se, Jastrebe”, požalila se i tiho nasmijala kad ju je velikim rukama obuhvatio oko pasa, gotovo ga posve okruživši. Adrienne se ukočila jer joj je nosnice dražio miris izazovniji od ljubljene kave. Miris kože i muškarca. Snage i seksualne moći. Smjelosti i muževnosti. Miris svega što je zamišljala u svojim snovima. “Ah, srce moje, to ima cijenu...” promrmljao je. “Ti nemaš srca”, rekla r ekla je u smjeru njegovih grudi. “Istina”, složio se. “Ti si mi ga ukrala. A sinoć sam u agoniji stajao pred tobom dok si ga trgala na komade...” “Ma daj, ohladi...” “Čudno govoriš, srce moje...” “Tvoje je srce zakržljali crni orah. Sasušen. Smežuran.” Nije ga htjela pogledati. Nasmijao se. “Ženo, zabavljat ćeš me i u moje pozne godine.” “Kava”, promrmljala je.

63

“Podliježe maltarini.” “A što mitničar želi?” “Jutros želi nešto jednostavno. Drugih će dana možda biti drukčije. Danas će te tvoja kava stajati samo malen poljubac.” “Misliš izmusti poljupce u zamjenu za kavu?” u nevjerici je uskliknula. I usprkos sebi nagnula je glavu prema natrag i pogledala ga u oči. Skoro. Oči su  joj zastale desetak centimetara ispod njegovih, na savršeno oblikovanim usnama prekrasne boje. Usta muškarca ne bi smjela biti tako lijepa i poželjna. Zaboravila je na kavu razmišljajući kako bi bilo da ga okusi, a koljena su joj ponovno počela izdajnički klecati. “Samo naprijed”, poticao ju je. Nitkov. Znao je da ga želi poljubiti. “Znam da to ne želiš, ženo, ali morat ćeš učiniti želiš li svoju kavu.” “A ako te ne poljubim?” “Ništa od kave.” Slegnuo je ramenima. “Stvarno ne tražim mnogo.” “Mislim da to nije ono na što je mislila tvoja majka.” Nasmijao se mračnim, senzualnim predenjem i osjetila je kako joj se bradavice ukrućuju. Dragi Bože, bio je opasan. “Srce moje, moja je majka samo polovično odgovorna za mene, pa je nemoj odmah uzdizati među svece.” “Prestani mi govoriti ‘srce’. Imam ime.” “Da, i zoveš se Adrienne Douglas. Moja žena. Budi sretna što tražim samo uslugu za uslugu i jednostavno ne uzmem ono što mi zakonski pripada.” Brzo poput munje uhvatila ga je za ruku i poljubila mu dlan traženim poljupcem te je odmah ispustila. “Moja kava”, zahtijevala je. Jastrebove tamne oči nestrpljivo su kipjele od žudnje. “Očito je, ženo, da te štošta moram naučiti o ljubljenju.” “Znam se ljubiti!” “Zar? Možda bi mi trebala ponovno pokazati jer ako je to bila tvoja predodžba o ljubljenju, morat ću zatražiti veću uslugu.” Nasmiješio joj se i donja mu se usna primamljivo izvila.

64

Adrienne je zatvorila oči da ne mora gledati njegove savršene usne i istog trenutka kad su joj se vjeđe zatvorile shvatila da je učinila ozbiljnu taktičku pogrešku. Jastreb joj je dlanovima obuhvatio lice i pritisnuo je uza zid, zarobljavajući je svojim snažnim tijelom. Odmah je otvorila oči. “Nisam zatvorila oči kako bi me mogao poljubiti!” uskliknula je, ali je njezino odbijanje izgubilo na snazi kad ga je pogledala u oči. Njihovo joj je prodorno crnilo pomutilo razum, probudivši u njoj želju da prihvati nasladu koju je nudio, ali znala je da ne smije. Pokušala se osloboditi njegova zahvata, ali ruke na njezinu licu nisu popuštale. “Jastrebe! Ne mislim...” “Da, misliš, ženo, i to previše”, prekinuo ju je gledajući je napola sklopljenih kapaka kao da je zadirkuje. “I zato barem na trenutak prestani razmišljati. Samo osjećaj.” Ovlaš ju je poljubio, iskorištavajući erotsku prednost njezinih usta koje su još uvijek bile poluotvorene u protestu. Adrienne se pokušala odgurnuti od njegovih grudi, ali nije se obazirao na njezin otpor. Zakopao joj je dlanove u kosu i nagnuo joj glavu prema natrag kako bi  je mogao dublje poljubiti, pa joj uronio jezikom u usta. Usne su mu bile zahtjevne, zagrljaj snažan i posjednički, a kad je pritisnuo svoja bedra o njezino tijelo, bio je nesporno pravi muškarac. Svojim ju je poljupcem izazivao, bez riječi zahtijevajući da prizna napetost koja je postojala među njima - toplinom koja je mogla sagorjeti slabo srce ili stopiti dva srca u jedno. Žudnja joj je tako žestoko prostrujala tijelom da je zbunjeno i uplašeno zastenjala. Adrienne je znala koliko je opasno uživati u njegovu dodiru, previše pogibeljnom da bi dopustila ono što bi se sigurno pretvorilo u ovisnost. Jastreb se palcem igrao kutom njezinih usana, prisiljavajući je da se posve prepusti njegovoj vještini. Uzbuđena, znatiželjna i bespomoćna da mu se odupre, Adrienne je popustila. Od poljupca kojim ju je nagradio počela se tresti; bio je to poljubac koji će joj srušiti sve obrambene zidove. I što će onda biti sa mnom? Ponovno ću biti ranjiva - ponovno zaluđena prekrasnim muškarcem. Jastrebove su ruke skliznule s njezine kose i obuhvatile joj dojke, a vlažnost između nogu koju je to izazvalo poput šoka joj je vratila svijest da ne kontrolira svoje tijelo. Adrienne se trgnula, odlučna da ne postane samo još  jedno bestidno ženskarevo osvajanje. “Pusti me! Rekao si jedan poljubac! Ovo nije bio dio pogodbe!” 65

Jastreb se ukočio. Dlanovima joj je i dalje obuhvaćao dojke, a onda je odmaknuo glavu i pomno joj, gotovo ljutito, počeo istraživati lice. Što god da  je tražio, bilo joj je jasno da nije bio zadovoljan. zadovoljan. Ni najmanje. Još je za trenutak proučavao njezine raširene oči, a zatim joj je okrenuo leđa i iz vreće izvadio punu šaku zrna kave. Adrienne je razdraženo protrljala usne kao da može obrisati tragove nezaboravnog užitka njegova dodira. Dok su u tišini izlazili iz smočnice i hodali dugim hodnikom, odbijajući pogledati jedno drugo, Jastreb je zamotao zrna kave u tkaninu i stavio je u svoj sporran . Zaustavio se ispred Velike dvorane, a odmah za njim i ona, kao da su vezani uzicom. “Reci mi da si osjetila”, tiho joj je zapovjedio, premda se i dalje nisu gledali. Ona je buljila u pod tražeći vrtloge prašine, a on je pregledavao strop u potrazi za paučinom. “Osjetila što?” Glas samo što joj nije puknuo. Poljubac na kojem se gradi san , veliki prekrasni čovječe ? Povukao ju je na svoje tijelo i nije ga omelo ni kad je okrenula lice od njega nego je spustio glavu i poljupcima joj zasuo obline dojki na mjestu gdje su kipjele iz ruba haljine. “Prestani!” Podignuo je glavu, a lice mu je zamračilo režanje. “Reci mi da si i ti osjetila!” Trenutak se razvukao, prepun mogućnosti. Rastegnuo se u nesigurnost, a onda ga je u strahu propustila. “Ja? Mislila sam na Adama.” Kako su njegove oči za manje od trenutka od napaljenih mogle postati hladne i prazne? Kako je njegovo otvoreno lice moglo postati tako zatvoreno? Plemenito lice postati tako divlje? “Ženo, sljedeći put kad budeš dovoljno glupa da to kažeš nakon što te dodirnem, neću biti odgovoran za ono što ću ti učiniti.” Adrienne je zatvorila oči. Sakrij to , sakrij to , ne dopusti mu da zna kako djeluje na tebe. “Neće tebe. “Neće biti sljedećeg puta.”

66

“Svakog će dana biti sljedeći put, Adrienne Douglas. Pripadaš mi. A i ja imam svoje granice. Adam može biti otpušten. Kave može ponestati. Ja kontroliram sve što želiš. Mogu biti jako dobar prema tebi ako želiš pokušati. Jedino o čemu neće biti pregovora je Adam. Zato pokušaj sa mnom, a ja tražim samo da zaboraviš Adama i nikad mi ne spominješ njegovo ime. Ako mi možeš učiniti tu malu uslugu, neću ništa tražiti osim cijene za tvoju  jutarnju kavu. I obećavam obećavam ti da neće biti previsoka.” previsoka.” Poljubac je bio previsoka cijena. Previše opasan. “S kojim pravom...” “Sile. To je barem jednostavno.” “Sirova sila...” “Ne zamaraj se svaljivanjem krivnje na mene. Pitaj moju majku. To ne uspijeva.” Dobro, dobro. Nema tu nikakva viteštva, zamijetila je. Ali sve u svemu, pogodba koju je nudio bila je razumnija od brojnih drugih alternativa. Mogao  je zatražiti sva svoja bračna prava, a ne samo mali poljubac svakoga jutra. Mogla se nositi s time. “Poljubac svako jutro? To je sve što tražiš od mene da ne spominjem Adama? I svaki ću dan dobiti kavu?” “Kloni se Adama. Nemoj da te nađem kraj njega. Ne izgovaraj mu ime preda mnom.” “Za poljubac svakog jutra?” Morala je to čvrsto povezati s njegovim pravilima. “Za uslugu svakog jutra.” “To nije pravedno! A što je usluga?” Nasmijao se. “A tko je rekao da je život pravedan? Tko te tako nemilice prevario? A znajući da smo vjenčani i da su alternativa mojoj dobrohotnoj ponudi sve bračne obveze, odakle tebi pravo brbljati o pravednosti?” “Pa, mogao bi to malo bolje pojasniti da me umiriš! U suprotnom ću se buditi u strahu od nepoznatih stvari.” Lice mu se zamračilo. “Želim joj pružiti putene užitke, a ona se boji ‘nepoznatih stvari’.” Ogorčeno se okrenuo.

67

“Nisam tako mislila...” zaustila je jer joj se nisu svidjeli nabori gorčine koji su mu se pojavili oko očiju. Ona im je bila uzrok. Ali zbog svoje ih je sigurnosti morala tamo zadržati pa se brzo zaustavila. No on je ionako io nako nije čuo, uronjen u turobnu zamišljenost dok je odlazio od nje. Prekasno, kad joj se već izgubio iz vida iza ugla, sjetila se svoje izgubljene kave. Bila je u vrećici koju je nosio oko kukova. A smočnicu je zaključao. ★★★

Tuš. Ništa drugo. Što bi dala za pola sata gustih oblaka pare, bogate sapunice, šampona i ulja za tijelo te mekoga bijelog ručnika da se njime obriše. Adrienne je pomno ukrašavala finije detalje svojega zamišljenog tuširanja kako ne bi mislila o Njemu dok je tražila vrtove. Pronašla ih je iza dvorca; do njih se dolazilo kroz kuhinje ili zaobilazeći dvorac - a zaobilazak je bila duga šetnja. “Provirite malo više, a ne samo tim nosićem. Rado bih vidio cijelu našu novu gospodaricu”, pozvao ju je glas iz kuhinje. Adrienne je znatiželjno ušla. Kuhinja uopće nije bila nalik na lik onome što je zamišljala da postoji tako daleko u prošlosti. Bila je golema, dobro dizajnirana i besprijekorno čista. U središtu prostorije bilo je visoko ognjište s otvorima sa svake strane koje je učetverostručilo prostor za kuhanje. Kameni dimnjak uzdizao se do otvora u visokom stropu. Pomnijim razgledavanjem shvatila je da je kuhinja sagrađena kao poseban dodatak dvorcu i dizajnirana da bude svijetla i dobro prozračena. Na dva obodna zida bili su veliki prozori, radne plohe od uglačane hrastovine okruživale su cijelu prostoriju, a pod je bio od najsvjetlijega sivoga rezanog kamena. Bez trule hrane, glodavaca i kukaca, kuhinja se po svemu mogla usporediti s njezinom kuhinjom s kraja dvadesetog stoljeća, osim što nije imala perilicu posuđa. Stubama se silazilo u ostave, police za hranu bile su lukavo uklopljene u niše, a iza otvorenih prozora prostirali su se bujni vrtovi. Na prozorskim daskama bile su poredane posudice s travama i začinima.

68

“Sviđa li vam se naša kuhinja?” Adrienne je sa strahopoštovanjem kimnula i okrenula se prema nasmiješenome muškarcu. Bio je visok i preplanuo, vitkoga tijela i podlaktica izbrazdanih nabreklim mišićima od mačevanja ili rada rukama. Tamna kosa i kratko podšišana brada bile su prosijede, a kad su mu se bistre oči susrele s njezinima, sjajile su znatiželjom i dobrodošlicom. dobrodošlicom. “Jastreb ju je dizajnirao. Prema svemu što je vidio na putovanjima. Rekao je da je vidio čuda koja život mogu učiniti mnogo ugodnijim i iskoristio ih je da unaprijedi Dalkeith.” Gospodar dvorca dolazio je u kuhinju? “Ispilio je radne plohe i sam načinio ormariće. Jako voli raditi s drvom. To mu zapošljava ruke, kaže. Premda mi nije jasno kako pronalazi vremena.” Muškarac je zakolutao očima, sklopio ruke iza glave i nagnuo stolac unatrag u snop sunčeve svjetlosti koja je ulazila kroz prozor. “Zovem se Tavis, gospodarice”, rekao joj je. “Drago mi je što vam mogu poželjeti dobrodošlicu.” “Ja sam Luda Janet”, izletjelo joj je kao odgovor na njegovu ljubaznost. “Ne znam baš jeste li ludi, ali Lydiji ste se svidjeli, a ona je jedna vrlo stroga i kritična žena, rekao bih.” Adrienne je načinila još jedan korak u kuhinju; pogled joj je preletio prostorijom diveći se jednostavnoj genijalnosti kojom je bila dizajnirana. Sve  je bilo uredno i lako dostupno. “Lydia je vani straga”, rekao joj je Tavis kao da je potiče. “Rekao bih da vas već neko vrijeme očekuje.” Namignuo joj je. “Ne dajte da vas ovi Douglasovi uplaše, gospo. Tvrdoglavi su i samouvjereni, ali srca su im od čistoga zlata. U cijeloj Škotskoj nećete im naći para. Još jednom dobrodošli, a ako vam išta zatreba, potražite Tavisa iz štavionice.” Savinuo je jake ruke. “Još uvijek radim najmekše kože s ove strane Ustera. A možda i s druge strane.” Osmijeh mu je bio pun ponosa dok ju je tjerao prema vratima. Adrienne je stupila na sunce i duboko udahnula. Kozja krv, omiljen miris iz njezina djetinjstva. Zlaćana ljepota ljutića koja se prostirala desno i lijevo ispod prozora. U zraku se osjećala lavanda, krumpirova ruža i još jedan opojan miris koji nije uspjela prepoznati. Čula je žuborenje vode koja pada u bazen. Fontana? Slijedeći taj zvuk Adrienne je lutala kamenitim stazama pokraj grmova rododendrona, bujnih šumarica, zumbula i raštrkanih

69

potočnica. Kamene su staze vodile u nekoliko smjerova, ali Adrienne je nepogrešivo slijedila žuborenje vode. Na rubu kamene fontane na četiri kata, mnogo više od nje, sjedila je lady  Lydia.  Lydia. Na vrhu fontane bio je kameni dupin u prirodnoj veličini, uhvaćen u pola skoka, iz čijih se usta izlijevala voda. “Veličanstveno”, rekla je Adrienne, a Lydia se okrenula i pozdravila je osmijehom dobrodošlice. dobrodošlice. “Moj je sin pravi izumitelj.” U svakoj joj se crti lica zrcalio ponos. “I ovo je njegovo djelo?” Adrienne se namrštila. “Većinu neobičnih stvari u Dalkeithu načinio je moj sin. Na putovanjima je uvijek tražio najnaprednije tajne drugih civilizacija kako bi ih donio svojem narodu...” “Dok je putovao svijetom u potrazi za prekrasnim priležnicama”, zlobno ju je prekinula Adrienne, prisjećajući se riječi Comynovih sluškinja. Lydia je nakrivila glavu i oči su joj zasjale kao da se zabavlja. “Tako se priča?” “Je li bilo tako?” “A da ga sama upitaš? Ali dobro promisli o tome, Adrienne. Što bi ljudi koji te ne poznaju dobro rekli o tebi?” “Imate pravo”, priznala je Adrienne, nadajući se da Lydia nikad neće otkriti njezinu šaroliku prošlost. “Luda Janet”, tiho je rekla Lydia. “Ne izgledaš mi ni najmanje luda. Zašto te je Comyn držao zatočenu u utvrdi?” Adrienne je izdeklamirala riječi koje joj je na dan njezina vjenčanja utuvio u glavu. “Bila sam previše lijepa da me vide njegovi ljudi. Tako mi je rekao.” Bez razmišljanja je dodala i svoje riječi: “Istina je da se ja nikad nisam osjećala takvom.” Lydia je prezirno otpuhnuta. “Zar se nikad nisi vidjela u zrcalu?” “Naravno da jesam. Ali ipak se nisam osjećala tako.” “Baš kao Jastreb, čini mi se”, primijetila je Lydia. “Jednom mi je rekao da zna da je zgodan samo po tome kako žene polude kad ga vide. I da žene ne rade toliku graju, smatrao bi se samo prosječno čistim i urednim...”

70

“Prosječno čistim i urednim?” ponovila je Adrienne kao da ne vjeruje što čuje. “Od glave do pete nema mu mane! U usporedbi s njime, David, grčki bogovi i Pan izgledaju neproporcionalno. On je čisti seks u odčepljenoj boci. A netko bi je trebao začepiti! On je - ahhhhl   Pih!” Adrienne se zagrcnula i zamucala kad je shvatila što je rekla jer se Lydia smijala tako glasno da su joj potekle suze. Kad je napokon uspjela doći do daha, zadovoljno je uzdahnula. “Laknulo mi je. Nisam bila sigurna jesi li imuna. On misli da jesi. Ne brini. Bit će to naša mala tajna, draga Adrienne, a sad dođi i sjedni do mene tako da ti mogu reći koliko mi je drago da si ovdje. Žao mi je samo što ti kad si došla nisam mogla prirediti pravu dobrodošlicu. Čula sam da su se svi ružno ponijeli prema tebi.” Adrienne je osjetila želju da pojuri u zagrljaj ruku koje su se u njezinu cijelom životu doimale najsličnije majčinskima. Otvrdnulo joj se srce nalazilo na opasno tankom ledu - usudi li se to učiniti? Usudi li se ne učiniti? ★★★

Iza grmova krvavocrvenih rododendrona rododendrona trznula je nečija sjena. Mrzim  je! Mrzim je!  Esmereldina   Esmereldina se ruka tresla dok je podizala cijev, a zatim ju je uspjela smiriti. Riješit će se neprijatelja i skratiti joj muke. Napućila je usne oko otvora cijevi, održavajući smrtonosno oružje ravnim. Duboko je udahnula i snažno puhnula kroz usta čvrsto stisnutih oko cijevi. Sićušna je strelica izletjela iz drugog kraja cijevi, mala poput osine bodlje. Esmerelda je gledala kako leti i zabija se u svijetlu kožu Adrienneina vrata. Zadovoljno se nasmiješila kad se Adrienne pljesnula po vratu, kao da tjera napasnu mušicu. Esmerelda je stisnula vjeđe - vidjela je sjaj strelice u Adrienneinu vratu dok je razgovarala s Lydijom. Gotovo. Posao je obavljen. ★★★

“Gdje ti je muž, Lydijo?” Adrienne se jako pljesnula po vratu. “Mušice? Zar već?” “Ima ih, naravno. To je razlog zbog kojeg u ovo doba godine imamo mrežice oko kreveta. A čini se da ih i malo metvice drži podalje. Uvijek je

71

stavim u džep pa listić ili dva uguram pod steznik.” Pružila joj je nekoliko listića, a Adrienne ih je zahvalno primila. “A što se tiče mojega muža...” Oči su joj postale zamišljene. “Taj me nemogući čovjek napustio još prije trideset godina. Umro je neposredno nakon Jastrebova rođenja.” “Kako?” Adrienne je nadlanicom obrisala čelo. Najednom je sunce postalo prevruće. “Bilo je to u bitki za kralja, a umirući se zarekao, ili je barem tako tvrdio kralj Jakov, da će mu sin petnaest godina služiti za krunu, u zamjenu za kraljevu zaštitu Dalkeitha. Zapravo, Sidheacheva je služba tek nedavno završila.” Adrienne je zbunjeno nabrala obrve. Lydijino šareno cvijeće iznenada se stopilo u omamljujući vrtlog boja. Lydia je strpljivo objašnjavala. “Dalkeith je bogat dvorac. Kad mi je suprug umro, nije bilo muškarca koji bi nas zaštitio. Ostala sam s nasljednikom kojem su bila tek dva mjeseca. Je li se moj muž doista zakleo ili  je Jakov izmislio, izmislio, nikad neću znati. Sumnjam Sumnjam da bi Douglas obećao obećao svojeg sina Jakovu na bilo koji način, ali teško je pobijediti u raspravi s kraljem. Nisam se  još bila spremna ponovno udati jer sam previše tugovala za mužem. Kraljevi su ljudi štitili Dalkeith dok sam bila u crnini. No Jakov nam je ponudio zaštitu pod uvjetom da se Jastreb na svoj osamnaesti rođendan javi u Edinburgh kako bi započeo petnaest godina službe kralju. Kao što mu je obećao moj muž, tvrdio je.” “Ne vjerujete da je vaš muž kralju obećao da će mu Jastreb služiti?” upitala je Adrienne, a vid joj se sve više mutio. Jako je trepnula i ponovno se razbistrio. Lydijino lijepo lice postalo je zamišljeno i nekoliko je trenutaka izgledala kao da neće odgovoriti. Adrienne je vidjela kako joj naviru sjećanja, neka lijepa, druga očito bolna. “ Douglasova bračna ponuda bila mi je druga, Adrienne.” “A čija je bila prva?” pitala je dalje Adrienne, provukla prste kroz svježu, hladnu vodu fontane i zatim si s nekoliko kapi navlažila sljepoočice. “Kralja Jakova.” “Ah! Odbijen muškarac.”

72

“Odbijen, tako je. I nimalo sklon opraštanju. Kralj Jakov htio se oženiti za mene i nije se dao odvratiti. Bilo mi je šesnaest ljeta i bila sam na dvoru s tvojom majkom Althejom. Obje smo tog ljeta dobile mnogo bračnih ponuda, a Jakov je bio jedan od mojih najusrdnijih udvarača. Nisam ga uzimala previše zaozbiljno jer je ipak bio kralj. Tek sam poslije spoznala koliko je bio ozbiljan. Ali bilo je prekasno. Ja sam se još kao djevojčica odlučila za Douglasa. A Douglas, pa, recimo samo da ga nije trebalo previše nagovarati.” Zelene su joj oči zatreperile lijepim sjećanjima. “Zato kralj mrzi Jastreba jer ste se odbili udati za njega? To se čini nevjerojatno djetinjastim.” “On i je djetinjast. Razmažen je od trenutka kad se rodio. Pazili su ga i mazili bez kraja i konca, povlađujući mu u svemu. Do dobi za ženidbu, nitko mu se nikad nije suprotstavio. U cijelome životu nikad nije čuo riječ ne  i   i nije  ju imao nikakvu namjeru ikad čuti. Nije uopće u opće mogao pojmiti da d a bi žena za muža odabrala običnoga grofa kad je mogla postati kraljica svih Škota.” Adrienne je pomislila na kraljevske obitelji svojega doba. Koliko se netko morao žrtvovati da postane princeza i jednog dana kraljica. Lydia je mudro odabrala kad se odučila udati iz ljubavi. “Ono zbog čega je stvarno poludio bilo je što je budalasto objavio svojem dvoru da ću biti njegova kraljica, čak i nakon što sam ga u nekoliko navrata odbila. Za svojeg sam se Douglasa vjenčala dan nakon njegova ‘proglasa’, iako smo tek poslije nekoliko tjedana, kad su vijesti stigle do Dalkeitha, saznali da je kralj otišao tako daleko i javno obznanio svoju namjeru. Muž mi je rekao da smo tog dana zadobili moćnog neprijatelja. Ali mislim da ni on ni ja nismo zapravo znali koliko doista može biti osvetoljubiv. Pretpostavljam da je mnogo toga što se tijekom njegove službe Jakovu dogodilo o čemu Jastreb nikad neće reći ni riječi. Priča se da mu je Jakov stalno prijetio uništenjem Dalkeitha ako mu ne ispuni i najmanji hir.” Glas joj je postao povjerljivo tiši. “Jastreb to ne zna, ali čim su se počele širiti glasine o njegovoj službi, zatražila sam da me Jakov primi. Preklinjala sam ga da se odrekne prava na službu mojega sina.” Oči su joj se zamaglile. “Nasmijao se i rekao mi da sam se trebala mudro udati i da bi u tom slučaju Jastreb bio kraljev sin , a ne njegov sluga.” Adrienne je protrljala vrat i teško trepnula. Zabrinulo ju je što joj se vid sve više maglio, a u glavi joj je bubnjalo. “Javno poniženje”, rekla je hrapavim glasom. “Nisam još srela muškarca koji bi se s time dobro nosio.” 73

“Mislim da je to razlog zbog kojeg je kralj Jakov zapovjedio Jastrebu da se oženi po njegovoj volji”, nastavila je tiho Lydia. “Još jedan prepreden način da produži svoju osvetu. Mislim da se smrću mojega muža osjećao gotovo izdanim, pa se često pitam što nam je mogao učiniti da mi je muž dulje poživio. Pretvorio se u nevjerojatno ogorčenog čovjeka.” Lydia je zatresla glavom. “Drago mi je da si to bila ti, Adrienne. Kralju se ne bi svidjelo da zna koliko si lijepa i koliko si doista ne-luda. Ti si točno ono što Jastrebu treba. Ne nekakva krotka ili tupava slaboumnica nego pametna i karakterna žena.” Adrienne je od zadovoljstva pocrvenjela. Povišena temperatura činila  joj je čudne stvari u glavi. “Spomenula si da si se ponovno udala. Imaš li još djece?” pitala je trudeći se svim silama držati se teme razgovora. Na Lydijino se lice vratio smiješak. “Ah, da. Adrian i Ilysse. U Francuskoj su kod moje sestre Elizabeth. U posljednjem me pismu upozorila da Adrian postaje nepopravljivi buntovnik, a gotovo da je i odustala od uljuđivanja Ilysse.” Lydia se nasmijala. “Ilysse zna biti vrlo energična i neukrotiva. Svidjela bi ti se.” Adrienne nije znala što bi na to rekla pa nije komentirala. Usto, uopće se nije osjećala dobro. Sad je dvostruko vidjela, želudac joj se bolno grčio, a usta su joj bila suha poput vate. Teško je gutala. “Vala haba ha?” zakriještala je. “Adrienne?” Lydia ju je zabrinuto pogledala. “Adrienne!” Stavila je ruku na čelo mlade žene. “Ti goriš!” Adrienne je zastenjala, presavila se prema naprijed i srušila na kamenu stazu. “Jastrebe!” vrisnula je Lydia.

74

“OTROV.” JASTREBOVO JE LICE BILO OZBILJNO I MRAČNO . POMNO  je proučavao sitnu strelicu koju je iscjelitelj stavio na tkaninu. “Callabron .” .” Iscjelitelj je prstima prolazio kroz dugu sijedu bradu i sjeo na stolac uz Adrienne. Jastreb je progunđao. Callabron   nije bio nimalo bezazlen otrov. Djelovao je polako i danima uzrokovao bolove prije nego što bi žrtvu ubio gušenjem, postupno paralizirajući tijelo izvana prema unutra. Jastreb je znao da nema lijeka. Za taj je otrov čuo dok je služio kralju Jakovu. Pričalo se da je uzrokovao smrt brojne kraljevske braće. Kad je netko htio ukloniti budućeg kralja, nije smio riskirati s otrovom koji bi mogao zakazati. Jastreb je spustio glavu u šake i grčevito protrljao bolne i zamagljene oči. Toplina podjarene vatre također nije pomagala. Ali toplina će njoj pomoći, rekao je iscjelitelj. Možda će ublažiti vrućicu. No svejedno će umrijeti. Uzmi mene , samo da ona ne umre!  poželio  poželio je Jastreb svim srcem. “Možemo joj olakšati boli. Ima stvari koje joj mogu dati”, tiho je rekao iscjelitelj. “Tko?” bjesnio je Jastreb, ignorirajući starčeve riječi. “Tko bi to poželio učiniti? Zašto ju je htio ubiti? Što je j e učinila?” Iscjelitelj je ustuknuo i čvrsto zatvorio oči. Lydia je stajala na vratima i teško uzdahnula. “Dakle, callabron  je?”  je?” “Da. Koža je pocrnjela oko rane i iz nje se šire svijetlozelene svijetlozelene linije. To je smrtonosni ugriz callabrona”  “Neću je izgubiti, Jastrebe”, zahtijevala je Lydia. Jastreb je polako podignuo glavu iz ruku. “Majko.” Riječ je zvučala kao molba, beznadna u svakom smislu. Majko pomozi joj. Ali joj. Ali znao je da ne može. “Neki kažu da je milosrdnije skratiti joj muke u ranim fazama”, tiho se opet javio iscjelitelj, ne usuđujući se pogledati Jastreba u oči. 75

“Dosta!” povikom ga je prekinuo Jastreb. “Ako je sve što možeš ponuditi tama i propast, onda je bolje da nestaneš odavde!” Ponos i ozlojeđenost ukočili su iscjeliteljeva leđa. “Gospodaru...” “Ne! Ništa od toga. Nećemo je ubiti! Ona neće umrijeti!” “Možda Romi znaju za kakav lijek”, predložila je Lydia. Iscjelitelj je prezirno frknuo. “Gospodarice, uvjeravam vas da Romi ne Romi  ne znaju ništa takva. Kažem li vam da nema lijeka, budite sigurni da je nitko ne može ozdraviti. A pogotovo ta putujuća banda koljača, varalica i lupeža ne bi...” Stari je iscjelitelj naglo ušutio kad ga je Jastreb mrko pogledao. “Vrijedilo bi pokušati”, složio se Jastreb s Lydijom. “Gospodaru!” Iscjelitelj je žestoko prosvjedovao. “Romi su samo podli opsjenari! Oni...” “Ulogoreni su na mojoj zemlji,” oštro ga je prekinuo Jastreb, “već više od trideset godina, s mojim blagoslovom, pa zato dobro pazi na svoj jezik, starče. Ako si tako siguran da ništa ne znaju, što te briga br iga ako dođu?” Iscjelitelj se podsmjehnuo. “Jednostavno ne mislim da će divlje plesanje i pjevanje te smrdljivi komadići mumificiranih koještarija ikako pomoći mojem pacijentu”, odbrusio je. Jastreb je prezirno otpuhnuo. Očito je da iscjelitelj nije znao pravu istinu o Romima, ponosnom narodu koji je bježao iz zemlje u zemlju tražeći samo slobodu da žive po svome. Poput mnogih drugih koji su se usudili boriti za ono u što su vjerovali, često su ih krivo shvaćali i ljudi su ih se bojali. Cigansko pleme koje se ulogorilo u Dalkeithu bila je čvrsto povezana zajednica nadarenih i mudrih ljudi. Iako su imali neka svoja praznovjerja, Jastreb je ustanovio da su im mnogi “instinkti” točni. Ali ovaj se iscjelitelj, baš poput mnogih drugih, bojao svega što je bilo drukčije i zato ih je osuđivao. Neznanje je rađalo strah, a on se ubrzo pretvorio u progon. Jastreb je upravio oštar pogled u starca i zarežao: “Sve što bi moglo izliječiti moju ženu   bilo bi dobro za nju. Baš me briga ako su to mumificirani žablji mozgovi. Ili mumificiran iscjeliteljev mozak, kad smo već kod toga.” Iscjelitelj je zatvorio usta i brzo se prekrižio.

76

Jastreb je protrljao oči i uzdahnuo. Romi su svakako bili dobra šansa. Brzo je rekao stražaru na vratima da u logor uputi glasnika. “Mislim da činite veliku pogrešku, gospodaru...” “Jedina pogreška u ovoj sobi bit će ako ponovno otvoriš usta”, oštro mu  je uzvratio Jastreb. Iscjelitelj je bijesno ustao pri čemu su mu stari zglobovi zaškripali od napora. Ljutito napućenih usana iz tunike je izvukao kamenu posudicu zatvorenu voskom i čvrstim čepom. Stavio ju je na ognjište, a onda se s drskošću i smionošću koje često steknu oni koji prežive pošasti, glad i rat pa dosegnu duboku starost, usudio obrecnuti na Jastreba: “Možda ćete htjeti to upotrijebiti kad vaši Romi podbace. A sigurno će podbaciti”, prije nego što je napustio sobu uz škripu zglobova i lamatanje mršavim rukama. Jastreb je zatresao glavom i turobno pogledao ženu koja se tresla na krevetu. Svoju ženu. Svoju krasnu, ponosnu, vatrenu umiruću  ženu.   ženu. Osjetio  je neopisivu bespomoćnost. bespomoćnost. Lydia je prišla s druge strane sobe i povukla sinovu glavu na svoja utješna njedra. “Jastrebe, dragi Jastrebe.” Mrmljala je besmislene zvukove koje samo majka zna. Prošao je dug trenutak prije nego što je Jastreb odmaknuo glavu. Ako nije mogao ponuditi utjehu svojoj ženi, neće ni prihvatiti utjehu od svoje majke. “Ponovno mi ispričaj što se točno dogodilo u vrtu”, rekao joj je. ★★★

“Dođi slatka kurvo”, zapovjedio je Adam, a Esmerelda ga je odmah poslušala. Više se nije mogla iskupiti. I prije nego što je otišla do njega, Esmerelda  je znala tko je Adam Black. Njezin Nj ezin je narod to oduvijek znao i u skladu su s time bili na oprezu. Posebice kad je bila riječ o ovome jer je poticanje njegova gnjeva ili jednostavno privlačenje njegove pozornosti moglo značiti smrt za cijeli narod. I premda je tako čudesna moć punila Esmeraldine vene neopisivim strahom, bio je to ujedno i neodoljiv afrodizijak. Što ga je dovelo ovamo? pitala se. Bila je to njezina posljednja razumna misao prije nego što joj je počeo raditi stvari od kojih joj se tijelo izokrenulo. 77

Požuda mu je potamnjela lice iznad nje, pozlaćeno plamenovima vatre ispod stabla jarebika. Miris sandalovine i jasmina podignuo se iz vruće zemlje oko njih. Tek se razdanilo kad je naposljetku uspjela ispuzati iz njegove kovačnice. Gledajući tu ženu kako na klecavim nogama posrće iz njegova šatora, Adam je prstima trljao sljepoočice i razmišljao o svojoj strategiji. “Ludo!” Riječ je doletjela iznenada, oštro i prijekorno. Adam se ukočio. “Zvali ste me, moj kralju?” pitao je, obraćajući se nevidljivom gospodaru. gospodaru. “Što si ovaj put učinio, Adame?” “Kad već pitate, zabavio sam se s Cigankom. Pa što?” “Ljepotica leži na samrti.” “Adrienne?” Adam je bio šokiran. “Ne od moje ruke.” “Onda se pobrini za to!” “Doista, moj kralju, nisam ništa imao s time.” “Baš me briga. Pobrini se za to. Naša bi kraljica pobješnjela kad bismo ugrozili Sporazum.” “Hoću. Ali tko bi pokušao ubiti ljepoticu?” “To je tvoja igra, ludo. Bolje je igraj. Kraljica već pita za tebe.” “Nedostajem joj?” Adam je uobraženo iskoristio trenutak. Finnbheara je prezrivo frknuo. “Možda si je usput i zadovoljio, ali ja sam njezin kralj.” ★★★

Adrienne je gorjela. Zavezana za kolac, kao srednjovjekovna vještica uhvaćena među hrpom gorućeg drva dok su je seljani spokojno promatrali. Pomozite mi! molila je kroz ispucale usne grčeći se u zagušljivom dimu. Gušila se, gušila, a onda je osjetila strašan bol kao da joj tisuće vatrenih mrava plazi neposredno ispod površine kože. Nije bila svjesna Jastreba koji joj je spužvom brisao čelo, prao tijelo hladnim tkaninama i obavijao je mekom vunenom odjećom. Odmaknuo joj je vlažne pramenove s čela i nježno ga poljubio. Potpirio je vatru i brzo se

78

okrenuo, a onda je vidio kako se divlje bacaka ispod čvrste kukuljice pokrivača za koje je iscjelitelj rekao da će joj možda smanjiti vrućicu. Potonuo je u beznađe, okrutnije i razornije od najjače gorštačke oluje. Iskonski mu je jecaj navro na usta kad ju je vidio kako snažno grebe svoju besprijekornu kožu u uzaludnom pokušaju da ublaži ub laži napad zvjerske sile kojom ju je vrućica okrutno mučila. Izgrebla bi se do krvi da je nije zaustavio, a ipak nije imao snage da joj sveže ruke kako je iscjelitelj preporučio. U mislima ju je vidio kako se pokušava osloboditi poveza i progutao je gorak urlik bespomoćnoga gnjeva. Kako da se bori protiv nevidljiva neprijatelja koji nije imao slabu točku? Kako da pobijedi otrov za koji nije bilo lijeka? Zastao je samo na trenutak, a onda sa sebe strgnuo košulju i skinuo čizme. Odjeven samo u kilt, spustio se na krevet i obgrlio je, rukama joj primaknuvši tijelo uz svoje. “Adrienne!” Opsovao je držeći je u naručju. Kako je mogao osjećati takvu žalost za nekime koga gotovo i ne poznaje? Odakle je potekao taj osjećaj da su trebali imati više vremena? Naslonio se na zid obuhvativši je nogama i rukama je čvrsto grlio dok se bacakala i tresla, a brada mu je počivala na njezinoj glavi. Duboko u noć vrućica je dosegnula vrhunac, a ona je govorila i lila srebrnaste suze. Nikad neće saznati da ih je jednu po jednu brisao poljupcima. Nikad neće znati da je teška srca slušao, kako zaziva muškarca kojeg nije smatrao vrijednim suza te da je svim srcem poželio da je on bio prvi muškarac kojeg je zavoljela. Eberhard Darrow Garrett. Kopile koje je njegovoj ženi slomilo srce. Koji bi se normalan Škot zvao Eberhard? U cik zore Jastreb je opipao glatku bjelokost šahovske figure koju mu je dao Grimm, čak i kad ju je Adrienne tražila u svojem deliriju. Proučavao je figuru i zapitao se zašto joj je toliko važna da ju je, čak i dok je umirala, očajnički tražila u tamnim hodnicima svojega uma.

79

★★★

Probudio ga je metež, iščupavši ga iz duboka i besana sna. Nije želio otvoriti oči pa je okolinu najprije proučio drugim osjetilima. Dovraga, još je gorjela! Vrućica joj se i povećala, ako je to uopće bilo moguće. Njegova nesuđena žena umirala mu je na rukama. Tko ga je probudio? Jesu li to napokon stigli Romi? “Pustite me da prođem!” Kovačev je glas grmio s druge strane zatvorenih vrata, dovoljno glasno da ih zatrese. Jastreb se posve razbudio. Glas tog  čovjeka  čovjeka doista mu je tijelo pripremio za bitku. “Jastreb će te ubiti, čovječe”, podrugljivo mu je rekao Grimm. “Već mu nisi drag, a usto sad nije ni raspoložen.” Jastreb je kimnuo da se slaže s Grimmovim riječima i bilo mu je drago što je pred vrata sobe Zelene gospe postavio polustražu. Tko zna što bi u ovakvome stanju svijesti mogao učiniti da se probudi i ugleda u gleda kako ga odozgo gleda bahati kovač. “Budale! Rekao sam vam da je mogu izliječiti”, prasnuo je kovač. Jastreb se skamenio. “Ja sam budala, ha?” Grimmov glas bio je pun nevjerice. “Ne, budala je onaj tko misli da ima lijeka za callabron!”  “Usudiš li se riskirati, Grimme?“ pitao ga je kovač hladno. “Pusti ga da prođe”, zapovjedio je Jastreb kroz zatvorena vrata. Čuo je metalni zvuk povlačenja mačeva kad su stražari odmaknuli prekrižene oštrice koje su sprečavale ulazak u sobu Zelene gospe, a zatim je na vratima stajao Adam i gotovo im ispunio okvir. “Ako si se došao ovamo igrati sa mnom, Adame Blacku, otiđi dok ti nisam prolio krv i gledao kako teče po podu. To bi mi neznatno odvratilo pozornost, ali sigurno bih se osjećao bolje.” “Zašto je tako držiš?” Tako blizu, kao da ti je draga?” Jastreb je čvršće stegnuo ruke oko nje. “Ona umire.” “Ali ti je jedva poznaješ.” “Nemam razloga koji bi se činio razumnim. Ali odbijam je izgubiti.” 80

“Ona je prekrasna”, rekao je Adam. “Poznavao sam mnogo prekrasnih žena.” “Ljepša je od drugih?” “Ona je više nešto  od  od drugih.” Jastreb ju je obrazom nježno pogladio po kosi. “Zašto si došao?” “Čuo sam da je otrovana callabronom. Mogu callabronom. Mogu je izliječiti.” “Kovaču, nemoj me izazivati nemogućim. Ne mami me u lažnu nadu  jer ćeš umrijeti uz nju.” “Nemoj ti mene   izazivati nemogućim, gospodaru Jastrebe”, vedro je ponovio Adam. “Usto, govorim istinu o lijeku.” Jastreb je na trenutak pomno promatrao kovača. “Zašto bi to učinio, ako stvarno možeš?” “Zbog posve sebičnog razloga, jamčim ti.” Adam je pristupio krevetu i sjeo na rub. Ispružio je ruku, a zatim zastao u pola pokreta bacivši pogled na Jastrebovo lice. “Ne mogu je izliječiti a da je ne dodirnem, strašni Jastrebe.” “Rugaš mi se.” “Rugam se svemu. Nemoj to shvaćati tako osobno. Premda u ovome posebnom slučaju i jest osobno. Ali govorim ti istinu. Mogu je izliječiti.” Jastreb je zagunđao i zaštitnički čvršće stisnuo ruke oko svoje žene. “Kako je moguće da običan kovač zna za tako neprocjenjiv lijek?” “Uludo trošiš vrijeme na pitanja p itanja dok gospodarica umire.” “Onda mi daj lijek, kovaču.” “A ne. Ne tako lako...” “Tko sad gubi vrijeme? Želim lijek. Daj mi ga i otiđi, ako ga doista imaš.” “Usluga za uslugu”, odrješito mu je odvratio Adam. Jastreb je znao što slijedi. Muškarac je htio njegovu ženu. “Kurvin sine. Što želiš?” Adam se vragolasto nasmiješio. “Tvoju ženu. Ako je spasim, moja je.”

81

Jastreb je zatvorio oči. Trebao je otpustiti prokletog kovača kad je imao priliku. Gdje su, dovraga, bili Romi? Dosad su već trebali stići u Dalkeith. Kovač mu je mogao izliječiti ženu, barem je tako tvrdio. Romi možda ne znaju ništa. A sve što je kovač htio u zamjenu za spas života njegove žene bila je njegova žena. Svaki živac u njegovu tijelu vrištao je u odbijanju. Povjeriti tu ženu, zavijestiti joj tijelo i raskošne darove drugome muškarcu? Nikad. Jastreb se prisilio da otvori oči i zurio je u čovjeka koji se zvao Adam. Tom je bahatome prekrasnom lupežu od kovača trebao dopustiti da spusti svoje tijelo na tijelo njegove žene i usnama zarobi uzdahe njezina užitka? Kovačeve usne već su se počele oblikovati u okrutan smiješak, uživajući u ratu koji se odvijao u Jastrebovu umu. Jastreb je znao kako smiriti lice. Nikad ne otkrivaj prave osjećaje. Kad  je bol najdublja, ne dopusti da vide što misliš. Kako je dobro od kralja Jakova naučio tu lekciju. Ipak, morao je učiniti sve da preživi. “Žena nije usluga koju se može ponuditi. Dat ću ti je ako te ona bude htjela, i samo u tom slučaju”, naposljetku je rekao. Ako umre, izgubit će je. Ako preživi po toj cijeni, također će je izgubiti. Ali možda ipak neće. Opet je zatvorio oči jer je znao da ne može ugasiti gnjev koji je gorio u njima. “Dogovoreno. Dat ćeš mi je ako me bude htjela. Sjeti htjela.  Sjeti se svojih riječi, gospodaru Jastrebe.” Jastreb je ustuknuo. Kad je ponovno otvorio oči, Adamov dlan bio je na licu njegove žene. Iznad usana i na čelu svjetlucale su joj kapljice znoja. Iz pocrnjele rane na vratu curio je zelenkasti gnoj. “Ne diraj je više nego što je potrebno da je izliječiš”, upozorio ga je Jastreb. “Zasad. Kad bude izliječena, dirat ću je koliko god ona poželi.” “Ključna riječ je ona.”  Adam je stavio dlan na Adriennein obraz, pomno gledajući ranu na vratu. “Treba mi vrela voda, zavoji i desetak prokuhanih plahti.”

82

“Donesite vrelu vodu, zavoje i desetak prokuhanih plahti”, zagrmio je Jastreb kroz zatvorena vrata. “I moraš izići iz sobe.” “Ne.” U Jastrebovu odbijanju bilo je više konačnosti nego u smrti. “Otići ćeš ili će ona umrijeti”, promrmljao je Adam, ravnodušno kao da  je rekao: “Zar ne vidiš vidiš da pada kiša?” Jastreb se nije ni pomaknuo. “Sidheache Jamesu Lyonu Douglasu, imaš li izbora?” pitao se Adam. “Znaš mi sva imena. Kako znaš toliko o meni?” “Pobrinuo sam se da saznam što više.” “Kako ću znati da nisi sam ispucao strelicu s nekim nepoznatim otrovom koji uopće nije callabron  nego  nego ga samo oponaša, pa sad samo glumiš da je iscjeljuješ - a sve kako bi mi jednostavno ukrao ženu?” “Apsolutno.” Adam je slegnuo ramenima. “Što je apsolutno?” zarežao je Jastreb. Adamove oči sjajile su poput dragog kamenja. “Ne možeš znati. Moraš odabrati. Možeš li je spasiti, gospodaru Jastrebe? Mislim da ne. Koje su ti opcije? Ona umire od nečega, to je očito. Misliš da je callabron , ali nisi siguran. Što god bilo, ubija je. Ja kažem da je mogu izliječiti, ali tražim uslugu za to. Koji ti je uopće izbor? Kažu da s tobom teške odluke izgledaju lako. Kažu da si čovjek koji bi a da ne trepne pomaknuo planinu, kad bi želio pomaknuti tu planinu. Kažu da imaš nepogrešiv osjećaj za pravdu, dobro i loše, čast i suosjećanje. Također kažu” - Adam se na to namrštio - “da nisi loš među plahtama, odnosno tako je rekla jedna žena, a to me jako povrijedilo. Zapravo, o tebi govore previše za moj ukus. Došao sam te ovamo mrziti, Jastrebe. Ali nisam došao ovamo mrziti ženu za koju tvrdiš da ti je supruga.” Adam i Jastreb zurili su jedan u drugoga jedva zatomljujući bijes. Iznenada je Adrienne bolno kriknula i zatresla se u Jastrebovu naručju. Tijelo joj se zgrčilo, zatim ukočilo i istegnulo kao na rastezačama. Jastreb je teško progutao. Kakav je izbor imao? Nije bilo izbora. Znao je što mora učiniti. “Izliječi je”, promrmljao je kroz stisnute zube.

83

“Jamčiš mi uslugu?” pitao je j e kovač. “Kao što smo se dogovorili. Samo ako te ona odabere.” “Nećeš ograničavati vrijeme koje će htjeti provoditi sa mnom. Od danas ću joj se udvarati i ti je nećeš odvraćati od mene. Slobodna je da o meni misli što želi.” “I ja joj se udvaram.” “To je naša igra, Jastrebe”, tiho je rekao Adam, a Jastreb je konačno shvatio. Kovač nije samo htio da mu je jednostavno preda. Želio se natjecati u bitki za njezinu naklonost. Želio je izazov i namjeravao je pobijediti. “Neće ti se svidjeti kad je uzmem od tebe, strašni Jastrebe”, obećao je Adam. “I zatvori vrata za sobom.”

84

“KAKO JE MOGUĆE DA SE ČOVJEKOV SVIJET IZOKRENE I PRIJE NEGO što shvati što mu se sprema i pokuša to spriječiti, Grimme?” Jastreb je počeo piti čim su se zatvorila vrata sobe u kojoj je kovač ostao s njegovom ženom. Namjerio se napiti do besvijesti, toliko da ne može hodati i da mu je zlo, ali nije mu uspijevalo. “Misliš li da je može izliječiti, Jastrebe?” Jastreb je za trenutak razmišljao. “Da, Grimme, mislim da može. Nešto  je neprirodno u Adamu Adamu Blacku i namjeravam namjeravam otkriti o čemu je riječ.” “Na što sumnjaš?” “Ne znam. Grimme, želim da o tom čovjeku saznaš sve što možeš. Razgovaraj sa svima na imanju dok ne dobiješ odgovore. Odakle je stigao, kad  je došao ovamo, tko mu je obitelj obitelj i što radi po cijele dane. dane. Želim znati za svaki njegov udah, svaki put kad ode pišati.” “Razumijem, Jastrebe.” “Odlično.” Obojica su se okrenula prema vratima sobe Zelene gospe. Prošli su već sati otkad je izišao iz sobe i za sobom zatvorio vrata. Otada iznutra nije došao nikakav zvuk. “Tko bi je pokušao ubiti, Jastrebe?” pitao se Grimm. “Luda Janet živjela  je kao pustinjak. Prema tračevima u Comynovoj Comynovoj palači, vidjelo ju je sve u svemu manje od pet ljudi. Kako je žena tako daleko od svijeta mogla uvrijediti nekoga toliko da je poželi ubiti?” Jastreb je umorno protrljao glavu. U želucu mu je kuhalo, a viski nije pomagao. Iznenada je zakotrljao bocu od sebe prema Grimmu. “Ne daj mi da više pijem. Glava mi mora biti bistra. Sad uopće ne mogu misliti. On je dira, Grimme. Možda je kupa, gleda njezino tijelo. Želim ga ubiti.” “Ubij ga kad završi s njezinim izlječenjem”, rekao je Grimm. “Ne mogu!” “Onda ću ja to učiniti u činiti za tebe”, rekao je uvijek vjerni Grimm.

85

“Ne. Sklopili smo pogodbu.” “Sklopio si pogodbu s njim?” Grimmove su se oči zapanjeno raširile. “Dovraga, čovječe! Ti nikad nisi prekršio pogodbu. Zašto bi bio tako lud da sklopiš pogodbu s čovjekom kojeg ne podnosiš?” “Može mi spasiti ženu.” “Kad si stekao te osjećaje za Ludu Janet za koju si se zakleo da ti nikad neće postati ženom?” “Začepi, Grimme.” “Kakva je pogodba, Jastrebe?” ustrajao je Grimm. “On želi Adrienne.” “Dao si mu Adrienne?”  “Grimme, dosta je pitanja. Samo otkrij sve što možeš o tom Adamu Blacku.” “Budi siguran da hoću.” ★★★

“Nema ti mane, ljepotice”, rekao je kovač klizeći ugljeno crnim očima njezinim golim tijelom umotanim u vlažne plahte. “Mana kazna”, sneno je promrmljala Adrienne. Vrućica je polako popuštala. “Definitivno kažnjivo.” Nije mogao znati. Ni u snu. “Što to znači?” Napinjala se da uobliči riječi, a nije bila sigurna ni da je proizvela ikakav zvuk. “Samo da mora biti nezakonito   biti tako lijepa žena”, nestašno joj je odgovorio. “Nema ništa nezakonita u meni”, prošaptala je. “Oh, ljepotice, mislim da u tebi ima mnogo nezakonitog.” nezakonitog.” “Nešto nije normalno s tobom, Adame”, promrmljala je i dalje se neumorno bacakajući po krevetu.

86

“Točno,” samodopadno je odgovorio, “ja sigurno nisam normalan. Daj mi ruku, ljepotice, i pokazat ću ti što je nenormalno.” A zatim je bila samo hladna voda, zapjenjeni ocean na pijesku bijelom poput pudera. Šapat valića što su zapljuskivali plažu, hladan pijesak pod njezinim golim stopalima. Nije bilo mrava, rastezača ni vatre. Samo mir u njezinu omiljenom utočištu na svijetu. Obala Mauija na kojoj je bila na odmoru s prijateljicama. Prekrasni, blaženi ljetni dani koje su provodile pijući svježe iscijeđen sok od naranče i odlazeći na beskonačna džogiranja po plaži, bosih stopala koja su pljuskala po rubu oceana. Zatim su na red došli čudniji prizori. Miris jasmina i sandalovine. Snježnobijeli pijesak posut ljubičastim svilenim šatorima i leptirima na svim granama i grančicama stabla jarebika. Mjesto iz snova. A ona je ležala na hladnome pijesku i zapljuskivali su je iscjeljujući tropski modri valovi. “Ljepoto, ljepoto moja. Želi me. Osjeti me, žudi za mnom i ja ću ti utažiti glad. ” glad. ” “Jastrebe?” Adamova je ljutnja bila gotovo opipljiva. Adrienne je s mukom provirila kroz vjeđe i teško dahnula. Da ju je tijelo slušalo, odmah bi se uspravila na krevetu. Ali nije ju slušalo. Mlitavo i slabo ležalo je na krevetu, no ćud joj je zato divlje pobunila. “Izlazi iz moje sobe!” povikala je. Barem joj glas nije izgubio na snazi. “Samo sam provjeravao je li vam se čelo ohladilo.” Adam joj se nestašno nasmiješio. “Tvrdoglavi klipane! Baš me briga zašto si ovdje, odlazi!” Naposljetku ju je tijelo počelo slušati i uspjela je uhvatiti pehar kraj kreveta. Preslaba da ga baci, uspjela ga je barem odgurnuti sa stola. Staklo je udarilo o pod i rasprsnulo se, a taj ju je zvuk malo smirio. “Umirali ste. Ja sam vas izliječio”, izliječio”, podsjetio ju je Adam. “Hvala ti. A sad idi.” Adam je trepnuo. “To je sve? Hvala i idi?” “Nemoj misliti da sam tako glupa da ne znam kako si mi dirao grudi!” bijesno je šapnula. Posramljenim izrazom lica otkrio joj je da je doista mislio

87

da nije bila pri svijesti. “To i moja zahvala su sve što ćeš dobiti od mene, kovaču!” zarežala je. “Mrzim lijepe muškarce. Mrzim  ih.”  ih.” “Znam”, Adam se nasmiješio s pravim zadovoljstvom i pokorio se njezinoj zapovijedi. Adrienne je čvrsto stisnula vjeđe, ali na ružičastosivoj pozadini vjeđa motale su se sjene. Vidjela je kako je drže Jastrebova snažna bedra, kako je obavijena rukama čvrstim poput čeličnih pojasova. Njegov joj je glas mrmljajući ponavljao ime, dozivao je, zapovijedao joj da se vrati. Zahtijevao da živi. Šaptao joj riječi... kakve? Što je rekao? ★★★

“Živa je, gospodaru Škanjče...” “Jastrebe.” “Oba su ptice grabljivice. U čemu je razlika?” r azlika?” “Škanjac je strvinar. Jastreb svoj plijen bira pomno poput sokola. Također mu se prikrada nepogrešivom upornošću. I promašuje jednako često - dakle, nikada.” “Nikada”, zamišljeno je ponovio Adam. “Ne postoji ništa što je apsolutno, gospodaru Jastrebe.” “Varaš se. Ja odabirem, ja slijedim, ja gonim, ja napadam, ja uspijevam. To, moj zabludjeli prijatelju - to je apsolutno.” Adam je odmahnuo glavom i s očitim zanimanjem proučavao Jastreba. “Dostojan protivnik. Lov počinje. Bez varanja. Bez trikova. Ne smiješ joj zabranjivati da me vidi. A znam da si to već pokušao. Odreći ćeš se svojih pravila.” Jastreb je nagnuo tamnu glavu. “Ona će odabrati”, prozborio je. “Ništa  joj neću zabraniti.” Adam je zadovoljno kimnuo, gurnuo ruke duboko u džepove širokih hlača i čekao. “Dakle? Odlazi iz mojeg dvorca, kovaču. Imaš svoje mjesto i ono je izvan mojih zidova.”

88

“Možda bi mi se mogao zahvaliti. Živa je.” “Nisam siguran nisi li ti razlog zbog kojeg je umalo umrla.” Nato su se Adamove obrve zamišljeno nabrale. “Nisam. Ali kad razmislim malo o tome, imam posla. Pitam se... tko bi pokušao ubiti ljepoticu ako to nisam bio ja? A nisam. Da jesam, bila bi mrtva. Nikakav spori otrov iz moje ruke. Brza smrt ili nikakva.” “Čudan si čovjek, kovaču.” “Ali uskoro ću joj biti najbliskiji.” “Moli se bogovima da je mudrija od toga”, mrmljao je Grimm dok je Adam odlazio u mračan hodnik. Pala je noć, a većina svjetiljki u dvorcu još nije bila upaljena. Jastreb je teško uzdahnuo. “Kakvu si pogodbu sklopio s tim vragom?” upitao je Grimm jedva čujnim glasom. “Misliš li da bi mogao biti vrag?” “Nešto s tim čovjekom nije prirodno i namjeravam otkriti što.” “Dobro. Jer on želi moju ženu, a ona ne želi mene. I u očima sam joj vidio da ga strasno želi.” Grimm se trgnuo. “Jesi li siguran da je ne želiš samo zato što ona neće tebe, a hoće njega?” Jastreb je polako odmahnuo glavom. “Grimme, nemam riječi za ono što osjećam prema njoj.” “Riječi ti nikad ne nedostaje.” “Ovaj put ih nemam, što me doista upozorava da sam u velikoj nevolji koja će se samo produbiti. Vrlo duboko jer moram zavesti tu ženu. Misliš li da  je netko bacio čini na mene?” “Ako se ljubav može spremiti u bocu ili ispaliti iz Kupidonova luka, prijatelju”, prošaptao je Grimm u povjetarac koji je Jastreb ostavio za sobom ulazeći u Adrienneinu sobu.

89

★★★

U nadolazećim tjednima Jastreb se mnogo puta pitao zašto Romi kojima  je vjerovao i koje je cijenio, i za koje je smatrao da isto osjećaju prema njemu, u tim strašnim trenucima nisu došli pomoći njegovoj bolesnoj ženi. Kad je pitao stražara, rekao mu je da je prenio poruku. Ne samo da Romi nisu došli nego su bili sumnjivo odsutni iz Dalkeitha. Nisu došli u dvorac prodavati svoju robu. Nisu provodili večeri u Velikoj dvorani ispredajući priče pred zanesenom i očaranom publikom. Nijedan se Rom nije približio Dalkeithu na Moru, držali su se svojih polja s one strane jarebika. Ta je činjenica zakratko kopkala Jastreba, ali su mu uskoro mnogo veće brige skrenule misli. Obećao si je da će odgovor na to pitanje potražiti posjetom ciganskom logoru kad mu žena posve ozdravi i kad se raščiste stvari s čudnim kovačem. Ali proći će još mnogo vremena prije nego što će naposljetku doći do romskog logora, a dotada će se stvari iz temelja promijeniti. ★★★

Adrienne se iz iscjeljujućeg sna probudila ugledavši iznad sebe svojeg muža koji ju je pozorno promatrao. “Mislio sam da sam te izgubio.” Jastrebovo je lice bilo mračno, osvijetljeno vatrom, i bilo je prvo što je ugledala kad je otvorila oči. Potrajalo  je nekoliko dugih trenutaka da otrese vatu koja joj je zamijenila mozak. Buđenjem joj se vratio i prkos. Već joj je pogled na tog čovjeka posve uzburkalo krv. “Ne možeš izgubiti nešto što nemaš. Nikad me nisi imao, gospodaru Jastrebe”, promrmljala je. “Još”, ispravio ju je. “Još te nisam imao. Barem ne u smislu u kojem ću te imati. Ispod sebe. Golu, sa svilenastom kožom vlažnom od moje ljubavi. Mojih poljubaca. Moje gladi za tobom.” Palcem joj je prošao po donjoj usni i nasmiješio se. “Nikad.”

90

“Nikad ne reci nikad. Na kraju se samo osjećaš gluplje kad moraš povući tu izjavu. A ja ne n e bih želio da se osjećaš glupo, ženo.” “Nikad”, rekla mu je još odlučnije. “A ja nikad ne kažem nikad, osim ako nisam posve sigurna da se nikad neću predomisliti.” “U tome što si rekla bilo je mnogo nikada. Budi oprezna.” “Tvoje je srce smežurana suha šljiva. A ja doista mislim sve od tih prokletih nikada.” “Misli ih koliko želiš, ženo. Bit će mi samo veće zadovoljstvo da te naučim na svoje uzde.” “Nisam kobila koju treba ukrotiti za jahanje!” “Ah, ali mnogo je sličnosti, ne misliš li? Potrebna ti je snažna ruka, Adrienne. Samouvjeren jahač koji se ne da smesti tvojom tvrdoglavošću. Potreban ti je čovjek koji može ukrotiti tvoje ritanje i uživati u tvojem trku. Neću te ukrotiti za jahanje. Ne. Samo ću te naučiti na svoju ruku i ničiju drugu. Kobili ukroćenoj za jahanje svejedno je tko je na njoj, a divlja kobila naučena na uzde samo jedne ruke ne gubi na svojoj žestini, no samo svojemu pravom gospodaru dopušta da je zajaše.” “Nijedan mi muškarac nikad nije bio gospodar i nikad neće. Utuvi si to u glavu, Douglase.” Adrienne je zaškrgutala zubima nastojeći se uspraviti na krevetu. Bilo je teško ležeći ispružena na leđima i osjećajući se suludo slabašno u razgovoru suprotstavljati se tome divovskom čovjeku. “A kad je riječ o uzjahivanju...” Na njezinu veliku žalost i Jastrebovu veliku radost, ponovno je pala u iscjeljujući san prije nego što je stigla završiti misao. No nije znao da ju je u svojim snovima završila. Nikada! kipjela je u snu čak i dok ju je privlačio veliki crni pastuh s vatrom u očima.

91

“NE POKUŠAVAJU UBITI MENE ”, PONOVILA JE ADRIENNE. Ležala je zakopana u brda mekih jastuka i vunenih pokrivača, kao da ju  je progutala planina od perja. Svaki put kad bi se pomaknula, pomaknuo bi se i prokleti krevet. Kao da je stegnuta luđačkom košuljom, svaki ju je pokret umarao. “Želim ustati, Jastrebe. Odmah.”  Nažalost,  Nažalost, glas joj nije zvučao čvrsto kako se nadala. Bio bi - trebao bi biti - da nije ležala u krevetu dok se prepirala s tim muškarcem koji joj je misli poput lišća u zimskoj oluji raznosio u zbrku strasnih slika; brončana koža uz njezinu svijetlu put, crne oči i vrući poljupci. Jastreb se nasmiješio, a ona se morala ugristi za usnu i potisnuti nagon da mu uzvrati tupavim osmijehom, poput praznoglavog idiota. Kad je bio ozbiljan bio je prekrasan, ali kad bi se nasmiješio bila je u teškoj napasti zaboraviti da je neprijatelj. A to ne smije nikad zaboraviti. Naposljetku je dobro iskoristila svoje frustracije i uspjela se dojmljivo namrgoditi. Smiješak mu je nestao s lica. “Ženo, oba puta su tebe gađali. Kad ćeš se suočiti s činjenicama? Mora te se čuvati. Naviknut ćeš se na to. Vrlo skoro nećeš ni zamjećivati da te netko čuva.” Pokazao je na desetak mišićavih muškaraca ispred sobe Zelene gospe. Ovlaš je pogledala svoju “elitnu stražu”, kako ih je nazivao. Stajali su raširenih nogu i ruku prekriženih na širokim prsima. Neumoljiva lica kao od kamena, a svi s takvim tijelima da bi Atlas razmislio da na njih prebaci pola svojeg tereta. Gdje uzgajaju takve muškarce? Na farmi za lijepe misićavce? Prezirno je otpuhnula. “Kako ne razumiješ da tolika zaokupljenost brigom za mene  daje   daje ubojici priliku da napadne onoga koga zapravo želi ubiti. Jer to nisam ja!” “Zovu li te ‘Luda Janet’ jer odbijaš prihvatiti realnost?” pitao se. “Realnost je  da   da te netko ne želi živu. Realnost je  da   da te pokušavam zaštititi. Realnost je  da  da si mi žena i uvijek ću te nastojati zaštititi da ti nitko ne naudi.” Svakom joj se riječju sve više približavao, naglašavajući riječi realnost je 

92

oštrom gestom točno pred njezinim licem. Adrienne se na svaku njegovu gestu sve više uvlačila u svoj paperjasti oblak. “To mi je dužnost, čast i zadovoljstvo”, nastavio je. Očima joj je klizio po licu i vidjela je da su potamnjele od želje. “Realnost... ah... realnost je , draga moja, da si izvanredno lijepa”, rekao je iznenada promuklijim promuklijim glasom. Glas mu je prizivao prizore slatkog vrhnja pomiješanoga s najfinijim viskijem, prelivenih preko kockica leda. Uglađen a istodobno i grub. Činio ju  je nervoznom i oduzimao joj ono malo pribranosti za koju se očajnički držala. Kad je Jastreb punu donju usnu oblizao jezikom, usta su joj se osušila poput pustinje. Tamne su mu oči sa zlatnim pjegicama obećavale beskonačnu strast. Njegove oči koje su bile fiksirane na njezine usne i, ah, poljubit će je, a ona bi sve učinila da to spriječi! “Vrijeme je da saznaš istinu. Ja nisam   Luda Janet”, oštro mu je rekla samo da bi nešto rekla, bilo što, nešto što će spriječiti da mu usne zarobe njezine u omamljujućem užitku. “I po ne znam koji put - nisam tvoja draga!” Odmah se složio. “Nisam ni mislio. Da si luda, hoću reći. Ali ti jesi moja draga, sviđalo ti se to ili ne. Usput, ni Lydia ne misli tako. Da si luda, mislim. Oboje znamo da si inteligentna i sposobna. Osim kad je riječ o dvije stvari: tvojoj sigurnosti i meni. U obje si te stvari posve iracionalna.” Slegnuo je  jednim mišićavim ramenom. “Zato i vodimo ovaj mali razgovor. Da ti pomognem da jasnije sagledaš stvari.” “Aaa! To su dvije stvari u kojima se ti  tvrdoglaviš.  tvrdoglaviš. Ja nisam u opasnosti i ne želim te!” Nasmijao se. Proklet bio, ali nasmijao se. “Jesi u opasnosti, a kad je riječ o tome koliko me želiš...” Primaknuo joj se. Smjestio se na jastuke punjene paperjem kraj nje od čega se pomaknula i opasno nagnula prema njemu. Ravno u njegove ruke. Kako prikladno , sarkastično je pomislila. Sad je shvatila zašto su u prošlosti imali te perine. I zašto su imali toliko djece. “Imaš pravo, želim...” Ukočio se. “Želiš me?” “... želim da iziđeš iz moje sobe”, nastavila je. “Da mi se makneš s očiju i iz života. Ne ulazi u moj prostor, nemoj ni udisati moj zrak , u redu?” 

93

“Kad već spominješ, to je moj zrak, kao gospodara dvorca i sve ostalo. Ali dalo bi me se nagovoriti da ga podijelim s tobom, slatka ženo.” Smiješio se! “I ja nisam  tvoja   tvoja žena! Ili barem ne ona koju si trebao dobiti! Ja sam iz tisuću devetsto devedesetih - gotovo petsto godina u budućnosti ako ne znaš zbrajati - a Comyn je ubio svoju kćer. Kako? Ne znam, imam svoje sumnje, ali nemam ni najmanjeg pojma kako sam dospjela u njegovo krilo. Ali morao je nekoga vjenčati s tobom - rekao je da me poslao sam Bog - pa je iskoristio mene kad sam se pojavila! I to je cijela priča o tome kako sam zaglavila ovdje s tobom.” Eto. Rekla je što je imala. Istinu. To bi ga trebalo zaustaviti u njegovim planovima da je zavede. Bez obzira na to što joj je Lydia možda rekla istinu o kralju Jakovu, samo će ugroziti cijeli Douglasov klan. Njezine su riječi spriječile njegove usne da se spoje s njezinima, a to je bila neposredna opasnost koja joj je prijetila. Toliko je čak ni bijes osvetoljubivih kraljeva nije plašio. Još jedan prekrasan muškarac, još jedno slomljeno srce. Jastreb je nepomično sjedio. Dugo ju je promatrao a da nije rekao ni riječ i pokušavao shvatiti što mu je upravo ispričala. A onda mu je nježan smiješak potjerao oblake iz očiju. “Grimm mi je rekao da pričaš nezemaljske priče. Rekao mi je da imaš epsku maštu. Tvoj je otac rekao Grimmu kako si ga molila da mu budeš bard, a ne kći. Ženo, nemam ništa protiv dobre priče i rado ću je saslušati, samo ako ćeš ti mene poslušati kad je riječ o tvojoj sigurnosti.” Adrienne je frustrirano izdahnula i pramenom srebrnasto plave kose očešala Jastrebovo lice. Poljubio ga je i nježno povukao preko usta. U trbuhu joj se rasplamsala vatra. Zatvorila je oči i iz zakutaka duše uspjela izvući toliko potrebnu pribranost. Neću zamišljati kako ljubi bilo koji dio mojega tijela , čvrsto je odlučila. “Ja nisam kći Crvenoga Comyna”, uzdahnula je i još čvršće stisnula vjeđe. Kad će naposljetku shvatiti da zatvaranjem očiju ništa ne rješava? Otvorila je oči. Dragi Bože, bio je prekrasan. Nakratko je ponosno razmišljala o tome kako ga tako jako mrzi, a ipak može biti objektivna o njegovu izgledu, što je bio siguran znak njezine zrelosti. “Ne, nije važno. Sad si moja žena. Samo je to važno.”

94

“Jastrebe...” “Šuti, ženo.” Adrienne se umirila, zaokupljena toplinom njegovih dlanova na svojima. Kad ju je uhvatio za ruke? I zašto ih nagonski nije povukla? I zašto je polako, čulno pomicanje njegove kože o njezinu bilo tako opojno? “Adrienne... taj callabron . Mora ući u tijelo kroz glavnu žilu da bi djelovao kako treba.” Prsti su mu ovlaš prešli preko jedva vidljive crvene mrljice koja joj je još nabirala prozirnu kožu vrata. “Ovo je bilo savršeno naciljano. Nepogrešivo.” Nepogrešivo.” “Tko bi me htio ubiti?” Teško je progutala. Zašto bi to netko htio? Nitko je ovdje nije poznavao. Ali... što ako je netko htio ubiti Ludu Janet i nije znao da to nije  ona?  ona? “Na to nemam odgovora, draga. Još. Ali sve dok ga ne saznam, čuvat će te dan i noć. Svaki trenutak, svaki tvoj udisaj. Neću ponovno ispasti glup i dovesti tvoj život u opasnost.” “Ali ja nisam Janet Comyn”, ponovno se tvrdoglavo pokušala usprotiviti. Mračnim joj je pogledom ponovno proučavao bistre sive oči. “Ženo, doista mi je svejedno tko si, tko si bila ili misliš da bi trebala biti. Želim te. U mojem naručju. U mojem krevetu. Ako ti je lakše misliti tako... da si došla iz budućnosti, budućnosti, onda misli m isli tako. Ali od ovog si dana prije svega moja žena, a ja ću te čuvati od svega što bi ti moglo naškoditi. Nikad se više ne trebaš bojati.” Adrienne je bespomoćno podignula ruke. “Dobro. Čuvaj me. Mogu li sad ustati?” ”Ne.” “Kad ću moći?” snuždeno ga je upitala. “Kad ja kažem.” Razoružavajuće se nasmiješio i pognuo glavu da ukrade poljubac. No lice mu se naglo zaustavilo pljesnuvši o njezine dlanove. Morala  je uložiti svu snagu volje da mu ne obujmi lice i ne povuče ga na svoje u poljubac koji je tražio uzdrhtalim rukama. Zarežao je i dugo je odmjeravao pogledom. “Ženo, trebao bih se prema tebi ponašati kao prema svojim sokolima.”

95

“Pusti me iz kreveta”, pomirljivo se pokušala nagoditi. Nema šanse da  ga pita kako se ponaša prema prema svojim sokolima. sokolima. Grleno je zagunđao i otišao. Ali elitna straža ostala je stajati na vratima njezine sobe. Kad je otišao sjetila se nečega što je vrlo jasno rekao. Nikad se više ne trebaš bojati. Bio bojati. Bio je predobar da bi bilo istinito. ★★★

Dani oporavka bili su pravo blaženstvo. Lydia je zanemarila Jastrebove prigovore i u vrt dala prenijeti divan za Adrienne. Iako je straža i dalje bila oko nje, na zlaćanom se suncu mogla sklupčati poput pospane, site mačke, što  je uvelike pridonijelo ozdravljenju. Dani provedeni medu ružama i u razgovorima s Lydijom, čavrljajući i katkad šuteći, nisu joj iscjeljivali samo iscrpljeno tijelo nego i dušu. Pijuckajući čaj (bila bi joj draža kava, ali to bi vratilo u priču Jastreba i njegove usluge) i razmjenjujući priče, Adrienne bi katkad protrnula od osjećaja da je ovo mjesto kojem je pripadala cijeloga života. Ljubav može rasti medu stijenama i trnjem života , pomislila je u  jednom trenutku tišine koji je bio ugodan poput omiljenoga starog pokrivača. Iz jalovih pustopoljina svojega života nekako je dospjela ovamo, a ovdje je život bio blažen - spokojan, savršen i jednostavan. Adrienne je ozdravljivala brže nego što se itko mogao nadati. Savijajući i proučavajući svoje naborane ruke, Tavis je istaknuo da je na njezinoj strani bila otpornost mladosti. A da nepopustljivu narav i ne spominje, dodao je. Misliš tvrdoglavost , ispravio ga je Jastreb. Lydia je vjerovala da joj na licu možda nazire malo rumenila ljubavi. Ha!  podrugljivo  podrugljivo se obrecnuo Jastreb. Možda ljubavi prema suncu . A Lydia se umalo glasno nasmijala na uzavrelu Jastrebovu ljubomoru prema jarkim zrakama koje su ulazile kroz kuhinjske prozore. Grimm je ponudio mišljenje da je ona tako ljuta na Jastreba jer želi što prije ozdraviti kako bi mu se mogla ravnopravno suprotstaviti. Evo muškarca koji doista pozna žene , pomislio je Jastreb.

96

Nitko od njih nije znao da su ovo zapravo bili najsretniji dani u njezinu životu i da ih je nagrđivala samo činjenica da joj je nedostajala njezina mačka. Dok je spokojno ljenčarila okupana suncem, Adrienne je uživala u blaženom neznanju. Užasnula bi se da joj je netko rekao da je u bunilu spominjala Eberharda. Ne bi razumjela ni kad bi tko rekao da je govorila o crnoj kraljici jer njezina se budeća svijest još nije sjetila šahovske figure. Provodeći ugodno vrijeme s Lydijom nije imala pojma da je Grimm otišao te da se sad vraćao iz Comynova dvorca gdje je otkrio šokantne informacije o Ludoj Janet. Spakirala bi ono malo svojih stvari i pobjegla glavom bez obzira da je znala koliko se Jastreb odlučno namjerio da mu postane žena, u svakom  smislu te riječi. Ali ona o svemu tome nije znala ništa, a dani provedeni u vrtovima Dalkeitha na Moru bit će kao dragulj s ljubavlju pohranjeni u riznicu njezinih sjećanja gdje će medu sjenama treperiti poput dijamanta.

97

NIJE BILO BAŠ ZABAVNO NJUŠKATI PO DVORCU S DESETAK OKORJELIH komandosa koji su je pratili u stopu, ali Adrienne je ipak uspijevala. Nakon nekog vremena pravila se da ih nema. Baš kao što se pravila da Jastreb nije ništa više od dosadne mušice koju stalno treba tjerati od sebe. Dalkeith na Moru bio je lijep kako je zamišljala kad se kao dijete zavlačila pod šator od deka s ukradenom ručnom svjetiljkom kako bi dugo nakon gašenja svjetla čitala bajke. Sobe su bile prostrane i prozračne, s jarko izvezenim tapiserijama obješenima na debele kamene zidove, sprečavajući prodor hladnog zraka koji se mogao probiti kroz pukotine, premda Adrienne nije mogla pronaći nijednu pukotinu - a provirila je iza nekoliko tapiserija samo da se uvjeri. Povijesna znatiželja, rekla je sama sebi. A ne traženje nesavršenosti u dvorcu ili u njegovu gospodaru. Stotine prozora s prekrasnim stupovima po sredini. Stanovnici Dalkeitha očito nisu htjeli biti zarobljeni u zatvorenome kad su mogli uživati u bespućima bujnog krajolika škotskih planina, dolina i obale. Adrienne je sjetno uzdahnula zastavši kraj lučnog prozora i uživajući u pogledu na srebrnastosive valove koji su jedan za drugim zapljuskivali hridi na zapadu. Žena se mogla zaljubiti u mjesto poput ovog. Zapeti svilenim uvojcima o fine satenske papuče i sletjeti u gomilu vrpci i uzbuđenja pod savršenim nogama savršenoga gospodara . U tom trenutku, kao da su ga njezine zabludjele misli pozvale, u dvorištu dvorca u vidokrug joj je ušao Jastreb, vodeći jednog od najvećih crnih konja kojeg je ikad vidjela. Adrienne se počela okretati od prozora, ali usprkos najboljoj namjeri da ga ignorira, noge je nisu slušale, baš kao ni oči, pa je ostala stajati na mjestu i gledati ga u bespomoćnoj b espomoćnoj očaranosti. očaranosti. Elegantnim skokom škotski se plemić odjeven u kilt bacio na leđa pastuha koji se njišteći otimao.

98

Dok je uzjahivao, lijepi mu se kilt podignuo i Adrienne omogućio letimičan grešan pogled na snažna mišićava bedra, prekrasno posuta svilenkastom crnom dlakom. Trepnula je kao da odbija razmišljati o tome što  je još mislila da je vidjela. vidjela. Sigurno su pod tim kiltovima nešto nosili. Sigurno je to bila samo njezina previše aktivna mašta, besmisleno pripisujući Jastrebovu tijelu pastuhovu očitu muževnost. Da. To je bez ikakve sumnje bilo to. Dok je gledala Jastrebove noge, kutkom oka zamijetila je pastuhove istaknute atribute i nekako ih uspjela pobrkati. Sigurno nije  vidjela  vidjela da je i Jastreb bio obdaren poput pastuha. Na tu su joj se pomisao zažarili obrazi. Naglo se okrenula na peti da potisne misao i potraži sljedeću neposjećenu sobu. Tog je jutra odlučila istražiti dvorac, velikim dijelom i zato da ne bi mislila na toga prokletog muškarca. Kakva slučajnost da je prošetao kraj jedinog prozora kroz koji je pogledala. I podignuo kilt kako bi dodao ulja na njezinu vatru. Natjerala se da se vrati razmišljanju o ljupkoj arhitekturi Dalkeitha. Nalazila se na prvom katu dvorca i već se proskitala desecima gostinjskih soba, među njima i onom u kojoj je provela prvu noć. Dalkeith je bio golem. U njemu je sigurno bilo više od stotinu soba, a mnoge su izgledale kao da već desetljećima nisu upotrebljavane. Krilo koje je upravo obilazila posljednje je obnovljeno i zato je često bilo u upotrebi. Zidovi su bili prekriveni svijetlim drvom uglačanim do sjaja i nigdje nije bilo ni zrnca prašine. Debele pletene prostirke prekrivale su podove i nigdje se nije mogao vidjeti rogoz ili goli hladni kamen. Svežnjevi mirisnih trava i osušenog cvijeća visjeli su s gotovo svake prozorske daske i mirisima prožimali hodnike. Sunčana zraka privukla je Adrienneinu pozornost na zatvorena vrata na polovici hodnika. U svijetlom drvu bio je izrezbaren elegantno propeti konj, a uzdignutu mu je grivu nosio vjetar. Sa čela mu se uzdizao jedan spiralni rog. Jednorog? Zastala je s rukom na vratima jer joj je iznenada na pamet pala slutnja da bi možda tu sobu trebalo izbjegavati. Ali znatiželja je bila jača ... ... Kad su se vrata bešumno otvorila prema unutra, ukočila se s uzdrhtalom rukom na dovratku.

99

Nevjerojatno. Jednostavno nerazumljivo. Preneraženim je pogledom prešla prostorijom od poda do stropa, s kraja na kraj i ponovno natrag. Tko je to načinio? Kao ženi, sviđao joj se svaki detalj u sobi. Priznaj si , Adrienne, namrgođeno si je rekla, cijeli dvorac ti se sviđa kao ženi. Da i ne spominjemo seksi, muževnoga gospodara dvorca. Soba je bila očito namijenjena djeci. Uređena s toliko ljubavi da je bilo gotovo pretjerano. Prije nego što ih je uspjela otjerati, tijelom joj je prošla bujica osjećaja. Bile su tu kolijevke od svijetloga hrasta, zaobljene i izbrušene vrlo glatko kako dijete ne bi treščicom ozlijedilo nježnu kožu. Na istočnom su zidu bili visoki prozori, uzdignuti od poda taman toliko da ih malo dijete ne može dosegnuti, ali okrenuti prema zlaćanom sjaju jutarnjeg sunca. Drveni pod bio je prekriven debelim prostirkama kako dječjim nožicama ne bi bilo hladno. Na policama su bili poslagani jarko obojeni drveni vojnici, a na krevetićima su ležale s ljubavlju načinjene lutke. Mali dvorac s tornjevima, opkopom i pokretnim mostom bio je pun sitnih izrezbarenih ljudi, prava pravcata srednjovjekovna kuća za lutke! Kolijevke i krevetiće prekrivale su meke dekice. Soba je bila golema i bila je uređena tako da je dijete (ili njih desetak) u njoj moglo rasti od dojenačke do rane adolescentske dobi i tek tada potražiti sobu za odraslije. Bila je to soba koja bi djetetov svijet satima ispunjavala ljubavlju, sigurnošću i zabavom. Kao da je netko osmislio ovu sobu razmišljajući kao dijete i napunio je svim blagima koja su ga u djetinjstvu usrećivala. Ali ono što ju je najviše pogodilo bilo je to što je soba djelovala kao da nekoga čeka. Otvorena, topla i primamljiva, govorila je, ispuni me smijehom djece i ljubavlju. Sve je bilo spremno, a soba je samo iščekivala - sve dok se ne pojavi prava žena i u nju udahne život pun dječjih pjesmica, snova i nade.

100

Adrienne je osjetila ubod čežnje za koju nije bila sigurna što predstavlja. Ali bilo je povezano s time što je bila siroče i s hladnim mjestom u kojem je odrasla - mjestom posve drukčijim od ove krasne sobe, u krasnome domu u krasnoj zemlji, s ljudima koji bi svoju djecu obasuli ljubavlju. ljubavlju. Oh  kako bi bilo divno podizati djecu na ovakvome mjestu. Djecu koja bi za razliku od Adrienne znala tko su im majka i otac. Djecu koja se nikad ne bi trebala pitati zašto nisu bila vrijedna da ih se zadrži. Adrienne je žestoko protrljala oči i okrenula se. Nije se mogla nositi sa svim tim. Okrenula se i gotovo se sudarila s Lydijom. “Lydia!” iznenađeno je ciknula. Naravno. Zašto bi je iznenadilo da se zabije ravno u predivnu majku predivnog muškarca koji je vjerojatno uredio ovu predivnu dječju sobu? Lydia ju je uhvatila za laktove da ne padne. “Došla sam vidjeti je li ti dobro, Adrienne. Mislila sam da je možda prerano da ustaneš i hodaš...” “Tko je uredio ovu sobu?” prošaptala je Adrienne. Lydia je pognula glavu i za trenutak je Adrienne imala apsurdan dojam da Lydia pokušava suspregnuti smijeh. “Jastreb ju je osmislio i sam izradio”, rekla je Lydia, usput namjerno izravnavajući sitne nabore na haljini. Adrienne je zakolutala očima pokušavajući uvjeriti svoj emocionalni barometar da prestane registrirati samo slabosti i posveti se nečemu sigurnijem, primjerice ljutnji. “Zašto, draga Adrienne, zar ti se ne sviđa?” ljupko je upitala Lydia. Adrienne se okrenula natrag prema sobi i razdraženim pogledom ponovno preletjela po njoj. Bila je svijetla, vesela i živa zbog toga što je njezin tvorac u nju unio vlastite emocije. Ponovno je pogledala Lydiju. “Kada? Prije ili poslije službe za kralja?” Bilo joj je neizmjerno važno da zna je li je načinio sa sedamnaest ili osamnaest godina, možda da ugodi majci, ili nedavno, nadajući se da će ju jednog dana ispuniti vlastitom djecom. “Tijekom službe. Kad mu je bilo dvadeset devet godina kralj mu je dao kratak dopust. U ovim je krajevima bilo nekih poteškoća s gorštacima i dopustio je Jastrebu da se vrati i bolje utvrdi Dalkeith. Kad su se kavge smirile, neko je vrijeme proveo ovdje. Radio je kao opsjednut, a da budem

101

iskrena, nisam točno znala što radi. Jastreb je uvijek radio s drvom, obrađivao ga i oblikovao različite predmete. Nikome nije dopuštao da vidi što je izradio i nije mnogo pričao o tome. Kad se vratio Jakovu, došla sam ovdje vidjeti što  je sve to vrijeme radio.” Lydijine oči zakratko su se zamaglile. “Reći ću ti istinu, Adrienne, rasplakala sam se. Jer sam shvatila da moj sin razmišlja o djeci i koliko su dragocjena. Zapanjilo me kad sam vidjela završenu sobu. Mislim da bi tako reagirala gotovo svaka žena. Muškarci obično ne gledaju tako na djecu. Ali Jastreb je poseban čovjek. Baš kao i njegov otac.” Nema potrebe da ga   meni reklamiraš , mrzovoljno je pomislila Adrienne. “Žao mi je Lydia. Umorna sam i moram se odmoriti”, hladno je rekla i krenula prema vratima. Kad je zakoračila u hodnik mogla se zakleti da se Lydia tiho smijala. ★★★

Jastreb je pronašao Grimma u radnoj sobi kako kroz otvorena vrata promatra hridi na zapadu. Nisu mu promaknuli Grimmovi bijeli članci na šaci kojom se držao za dovratak, baš kao ni ukočena leđa. “Dakle?” nestrpljivo je rekao Jastreb. Otišao bi i sam u Comynov dvorac da istraži prošlost svoje žene, ali to bi značilo da Adrienne mora ostaviti nasamo s prokletim kovačem. A to nije dolazilo u obzir. Niti ju je mogao povesti sa sobom, pa je poslao Grimma da otkrije što se dogodilo s Janet Comyn. Grimm se polako okrenuo, šutnuo stolac i sjeo ispred vatre. Jastreb je također sjeo, podignuo noge na stol i obojici natočio konjak. Grimm ga je zahvalno prihvatio. “Dakle? Što je rekla?” Jastreb je čvršće stisnuo čašu i čekao da čuje tko  je njegovoj ženi činio tako strašne stvari da joj se um povukao povukao u svijet mašte. Jastreb je razumio što s njom nije u redu. Vidio je muškarce prekaljene u bitkama koji su doživjeli takve strahote da su se na sličan način povukli u sebe. Previše barbarskih i krvavih žrtava natjeralo bi vojnike u svijet snova kojim bi zamijenili stvarnost, a s vremenom su mnogi počeli vjerovati da je san zapravo stvarnost. Baš kao što se dogodilo i njegovoj ženi. Nažalost, nije znao što je u njezinu slučaju uzrokovalo bolno povlačenje u tako neobičnu

102

maštariju da nije podnosila ni da je zovu pravim imenom. A što god da joj se dogodilo, dogodilo, natjeralo ju je da ne vjeruje nijednome muškarcu, osobito ne njemu. Jastreb se pripremio da posluša Grimmovu priču i da usmjeri svoj bijes tako da ga može iskoristiti kao hladno i učinkovito oružje. Ubit će njezine zmajeve i zatim joj pomoći da iscijeli. Tijelo joj je svakim danom bilo sve jače, a Jastreb je znao da je u tome veliku ulogu imala Lydijina ljubav. No htio je da  joj njegova  ljubav   ljubav iscijeli najdublje rane. A jedini način da to učini bio je da sazna i razumije što je pretrpjela. Grimm je teško progutao, provrpoljio se na stolcu, nagnuo ustranu, zatim ustao i otišao do ognjišta gdje se nemirno premještao s noge na nogu. “Progovori već jednom, čovječe!” Tjedan dana koliko Grimma nije bilo zamalo je natjeralo Jastreba u ludilo od razmišljanja o tome što je taj ta j Eberhard učinio. Ili još gore, možda je gospodar Comyn bio odgovoran za Adrienneine boli. Jastreb se bojao te mogućnosti jer bi to značilo rat među klanovima. Strašna stvar, sigurno, ali sve bi učinio da osveti svoju ženu. “Tko je taj Eberhard?” Pitanje ga je izjedalo još od one noći kad je to ime prvi put izgovorila u groznici. Grimm je uzdahnuo. “Nitko nije znao. Nitko nikad nije čuo za njega.” Jastreb je tiho opsovao. Dakle tako, Comyn očito ima tajne. “Govori”, tajne. “Govori”, zapovjedio je. Grimm je uzdahnuo. “Ona misli da je iz budućnosti.” budućnosti.” “Znam da Adrienne to misli”, nestrpljivo je rekao Jastreb. “Poslao sam te da otkriješ što lady  Comyn  Comyn ima za reći.” “Na nju sam i mislio”, odgovorio je Grimm. “Lady  Comyn   Comyn misli da je Adrienne iz budućnosti.” “Molim?” Jastrebove tamne obrve podignule su se u nevjerici. “Što mi to govoriš, Grimme? Kažeš mi da lady  Comyn  Comyn tvrdi da joj Adrienne nije prava kći?” “Tako je.” Pritajena napetost koja mu je kolala žilama iznenada je eksplodirala i Jastreb je snažno udario čizmom o pod. “Da vidim jesam li dobro shvatio. Althea Comyn rekla ti je da Adrienne nije  njezina  njezina kći?”

103

“Tako je.” Jastreb se ukočio. Nije to očekivao. Zamišljao je sve i svašta, ali ni u  jednom mu trenutku nije palo na pamet da bi ženina majka mogla imati istu fantaziju. “Pa što onda lady  Comyn  Comyn misli o toj ženi? Za koga sam se, dovraga, oženio?” povikao je. “Ona ne zna.” “Pretpostavlja li nešto?” Pitanje mu je bilo natopljeno sarkazmom. “Reci mi nešto, čovječe!” “Nemam ti mnogo za reći, Jastrebe. A to što znam... pa, sve je vraški čudno. Uopće nije ono što sam očekivao. Ah, čuo sam takve priče, Jastrebe, koje iskušavaju čovjekovu vjeru u prirodan svijet. Dovraga, ako je ono što tvrde istina, više ne znam u što čovjek može vjerovati.” “Lady  Comyn  Comyn ima iste iluzije kao i njezina kći”, čudio se Jastreb. “Ne, Jastrebe, jer osim Altheje Comyn tako misli i stotinjak drugih. Toliko je ljudi koji su vidjeli kad se pojavila niotkuda. Razgovarao sam s desecima ljudi i svi su više-manje rekli isto. Klan je bio na banketu kad se iznenada ta djevojka - Adrienne - doslovce iz zraka pojavila u krilu gospodara dvorca. Neke od sluškinja proglasile su je vješticom, ali tome se brzo stalo na kraj. Izgleda da ju je gospodar dvorca smatrao darom od anđela. Lady  Comyn   Comyn  je vidjela da je neobično odjevenoj ženi iz ruke nešto ispalo i da je to panično pokušavala naći. Bila je to crna kraljica koju mi je dala na vjenčanju, a koju sam ja dao tebi kad smo se vratili.” “I pitao sam se zašto mi je to poslala.” Jastreb je zamišljeno protrljao čeljust. “Lady   Comyn je rekla da to može poslije postati važno. Rekla je da misli kako je ta šahovska figura nekako začarana.” “Ako je tako, možda je s time putovala kroz” - ušutio je kao da ne može završiti misao. U životu je vidio mnogo čuda i nije bio čovjek koji bi posve odbacio mogućnost magije - koji bi pravi Škot odgojen da vjeruje u vile i vilenjake to mogao? Ali ipak... “Putovala kroz vrijeme”, završio je Grimm njegovu misao. Dvojica su muškaraca zurila jedan u drugoga. Jastreb je odmahnuo glavom. “Vjeruješ li...?”

104

“Vjeruješ li ti?” Pogledali su jedan drugoga, a onda su obojica pogledala u vatru. “Ne”, istodobno su se obojica podsmjehnula, pomno proučavajući proučavajući vatru. “Ali ona doista ne djeluje obično, zar ne?” naposljetku je rekao Grimm. “Mislim, neprirodno je pametna. Prekrasna. I domišljata, ah, da si čuo sve što mi je pričala kad smo se vraćali iz Comynova dvorca. Vrlo je snažna za ženu. I govori vrlo čudno. Ne znam jesi li zamijetio da katkad zna promijeniti način govora.” Jastreb je otpuhnuo. Naravno da je zamijetio. Kad je otrovana ležala u vrućici govorila je neobičnim narječjem koje nikad nije čuo. Grimm je nastavio, kao da priča sam sebi: “Takva žena može muškarca...” Prekinuo je i oštro pogledao Jastreba. Pročistio je grlo. “Lady  Comyn zna tko je bila njezina kći, Jastrebe. Pritom je ključna riječ bila. Nekoliko je sluškinja potvrdilo Lydijinu priču da je prava Janet mrtva. Glasine kažu da je umrla od očeve ruke. Morao je nekoga vjenčati za tebe. Lady Comyn je rekla da njihov klan nikad neće prozboriti o tome.” “Naravno da neće”, prezirno je otpuhnuo Jastreb. “Ako  je   je išta od toga istina, a ne kažem da jest, Comyn zna da bi nas Jakov obojicu uništio.” Jastreb  je tu gorku misao dugo vrtio po glavi i naposljetku je odbacio kao nepotrebnu brigu. Comyn bi se sigurno zakleo da je Adrienne Janet, baš kao što bi to učinio i svatko iz Douglasova klana kad bi glas o tome stigao do kralja u Edinburghu jer je o tome ovisio opstanak obaju klanova. Jastreb je barem u tome mogao računati na odanost sebičnog Comyna. “Što je Comyn o tome rekao, Grimme?” “Niti riječ. Nije potvrdio da mu je kći, ali nije to ni opovrgnuo. No razgovarao sam s Comynovim svećenikom koji mi je ispričao isto što i lady  Comyn. Usput, palio je debele bijele molitvene svijeće za dušu pokojne Janet”, smrknuto je dodao. “Drugim riječima, ako u Comynovu dvorcu ima iluzija, masovne su i u sviju su iste, prijatelju moj.” Jastreb je brzo otišao do svojeg stola. Otvorio je izrezbarenu drvenu kutiju i iz nje izvadio šahovsku figuru. Vrtio ju je među prstima i pomno proučavao.

105

Kad je ponovno podignuo pogled, oči su mu bile tamnije od ponoći, dublje od jezera i jednako tako nedokučive. “Lady Comyn misli da ju je ova figura dovela ovamo?” Grimm je kimnuo. “Znači da bi je mogla i vratiti?” Grimm je slegnuo ramenima. “Lady  Comyn   Comyn je rekla da je se Adrienne nije sjećala. Je li je tebi ikad spomenula?” Jastreb je odmahnuo glavom i zamišljeno pogledao najprije crnu kraljicu, a onda rasplamsanu vatru. Grimm je pogledao Jastreba u oči i Jastreb je znao da mu nikad neće zamjeriti, niti to ikad više spomenuti odluči li to učiniti. “Vjeruješ li?” tiho ga je upitao Grimm. ★★★

Dugo nakon što je Grimm otišao Jastreb je sjedio ispred vatre, malo vjerujući, malo ne vjerujući. Iako je bio kreativan čovjek, bio je i vrlo logičan. Putovanje kroz vrijeme jednostavno se nije uklapalo u njegovu predodžbu o prirodi i svijetu. Mogao je vjerovati u duhove koji su naviještali neizbježnu smrt i uništenje. Mogao je vjerovati čak i u druide, alkemičare i one koji su se bavili neobičnim vještinama. U djetinjstvu su ga često upozoravali da se čuva vodenih duhova u dubokim jezerima koji su zločestu djecu odvlačili u vodene grobnice. Ali putovanje kroz vrijeme? Spremajući šahovsku figuru u sporran  da  da je poslije prouči, govorio si je da je bilo i važnijih problema s kojima se morao pozabaviti. Poput kovača. I svoje tvrdoglave žene kojoj je kovačevo ime prečesto silazilo s usana. U budućnosti će biti dovoljno vremena da otkrije sve Adrienneine tajne i pronađe objašnjenje za masovne iluzije u Comynovu dvorcu. Ali najprije ju  je morao doista učiniti svojom svojom ženom. Kad to postigne, postigne, može se početi brinuti o ostalim detaljima. Tom je odlukom na stranu stavio uznemirujuće vijesti koje mu je Grimm donio, baš kao i šahovsku figuru u svojem sporranu.

106

Sve su mu brige zamijenili planovi kako zavesti svoju prekrasnu ženu. S opasnim osmijehom i odlučnošću u koraku, Jastreb je krenuo u potragu za Adrienne.

107

ADRIENNE JE NESPOKOJNO HODALA ,  A U GLAVI JOJ JE KUHALO . Kratko je odrijemala na suncu, ali nije joj pomoglo da rastjera zbrkane misli. Primjerice kako je Jastreb bio sposoban, a očito i voljan, da djecom napuni onu prokletu dječju sobu. Nagonski je izbjegavala sjevernu vanjsku stranu posjeda jer se nije htjela suočiti s kovačem i uznemirujućim prizorima koji su joj se vrzmali glavom još otkad je bila bolesna. Pošla je prema jugu kamo ju je pozivao odsjaj sunca sa staklenog krova i znatiželja duboka poput jezera. Ovi ljudi nisu bili barbari, razmišljala je. A ako nije pogriješila, hodala je ravno prema stakleniku. Kako je briljantan bio um koji je podigao Dalkeith na Moru. Sa zapada je bio neosvojiv zbog hridi koje su se okomito rušile u uzburkani ocean, a šireći se prema sjeveru, jugu i istoku, bio je zatvoren divovskim zidovima visokim između dvadeset i dvadeset pet metara. Kako neobično da je isti um koji je Dalkeith dizajnirao kao utvrdu uspio dvorac učiniti tako lijepim? Složeni um čovjeka koji se morao brinuti za ratne potrebe, ali koji je ipak uživao u miru. Budi oprezna, čini oprezna, čini se da postaješ da postaješ zaintrigirana . Stigavši do staklenika, Adrienne je zamijetila da je naslonjen na okruglu kamenu kulu. Surfajući satima po internetu mnogo su je puta privukle srednjovjekovne stvari. Sokolarnik? Čini se da su tu držali i vježbali sokolove za lov. Privučena životinjama i prisjetivši se Moonshadow koja joj je bolno nedostajala, Adrienne se približila kuli od siva kamena. Što je Jastreb mislio kad joj je rekao da se prema njoj treba ponašati kao prema svojim sokolima, pitala se. Pa, sad će to sama saznati da zna što bi trebala izbjegavati u budućnosti. Visoka i posve okrugla, kula je imala samo jedan prozor prekriven daščanom rebrenicom. Imalo je neke veze s tamom, negdje je pročitala. Znatiželjno je prišla teškim vratima i odgurnula ih te zatvorila za sobom da neki sokol ne bi došao u napast pobjeći. Nije htjela Jastrebu dati povod da je ukori.

108

Oči su joj se polako naviknule na tamu i na slabašnom je svjetlu uspjela nazrijeti nekoliko praznih prečki. Ovo je očito bio samo prostor za vježbanje. Adrienne se pokušala sjetiti kako su sokolari u stara vremena trenirali svoje ptice za lov. Kula je mirisala na lavandu i začinske trave, težak miris koji je kroz zidove dolazio iz staklenika. Bilo je to vrlo spokojno mjesto. Ah, kako bi se lako mogla naviknuti da više nikad ne čuje prometnu buku, da se više nikad ne mora sa strahom osvrtati, da više nikad ne vidi New Orleans - napokon ne bi više bilo bježanja, skrivanja ni straha. Zidovi kule na dodir su bili hladni i čisti, posve drukčiji od onih među kojima je bila zatočena u prljavoj ćeliji neworleanskog zatvora. Adrienne se stresla. Nikad neće zaboraviti tu noć. Od svih mogućih stvari, svađa je počela oko putovanja u Acapulco. Adrienne nije htjela ići. Eberhard je ustrajao. “Dobro, onda pođi sa mnom”, rekla je. Imao je posla, nije mogao uzeti godišnji, odgovorio je. “Što će ti sav taj novac ako nemaš vremena uživati u životu?” pitala ga  je Adrienne. Eberhard nije rekao ni riječ, samo ju je fiksirao razočaranim pogledom od kojeg se osjećala nelagodno poput kakve adolescentice, nespretno i neželjeno siroče. “Zašto me onda stalno šalješ samu na putovanja?” pitala je Adrienne, trudeći se da zvuči odraslo i staloženo, ali pitanje je završila plačnim tonom glasa. “Koliko ti puta moram objašnjavati? Pokušavam te obrazovati, Adrienne. Ako i na trenutak pomisliš da će siročetu koje nikad nije vidjelo svijeta biti lako postati mojom ženom, razmisli ponovno. Moja žena mora biti kulturna, profinjena, europskih nazora...” “Ne šalji me ponovno u Pariz”, prekinula ga je Adrienne naglo. “Prošli  je put tjednima padala padala kiša.” “Ne prekidaj me, Adrienne:” Glas mu je bio miran, previše miran i pomno odmjeren. “Zar ne možeš ići sa mnom m nom - barem jednom?” “Adrienne!”

109

Adrienne se ukočila, osjećajući se istodobno i glupo i kao da je pogriješila, čak i ako je znala da nije bila nerazumna. Katkad se osjećala kao da je ne želi uza se, ali to nije imalo nikakva smisla - planirali su se vjenčati. Pripremao ju je da mu postane žena. Ipak, imala je sumnji... Kad se vratila s posljednjeg puta u Rio, od starih prijateljica u Blind Lemonu saznala je da se Eberhard nije često pojavljivao u uredu - ali zato su ga viđali u njegovu drečavom Porscheu s jednako drečavom brinetom. Osjetila je žalac ljubomore. “Osim toga, čula sam da ne radiš baš previše  baš  previše  kad   kad me nema”, promrmljala je. Svađa se tada doista rasplamsala, postajući sve žešća sve dok Eberhard nije učinio nešto što ju je toliko zapanjilo i prestrašilo da je bez razmišljanja pobjegla u sparnu neworleans n eworleansku ku noć. Udario ju je. Jako. I iskoristivši njezinu zapanjenu pasivnost, nije stao na jednom udarcu. Uplakana je uskočila u Mercedes koji je Eberhard za nju uzeo na leasing.  leasing.   Nagazila je na papučicu gasa i automobil je pojurio. Vozila je naslijepo, kao na autopilotu, a suze obojene maskarom prljale su joj svileno odijelo krem boje koje joj je odabrao za tu večer. Kad ju je zaustavila policija i rekla da je vozila više od sto šezdeset na sat, znala je da lažu. Bili su to Eberhardovi prijatelji. Vjerojatno ih je nazvao čim je otišla od kuće i znao je kojim se putem uvijek vraćala. Adrienne je stajala s policajcima kraj automobila, lica prekrivena masnicama koje su počele oticati, krvavih usana, plačući i ispričavajući se glasom koji je graničio s histerijom. Tek joj je mnogo kasnije sinulo da je nijedan policajac nije pitao što joj se dogodilo s licem. Ispitivali su očito pretučenu ženu ne pokazujući ni najmanji znak zabrinutosti za nju. Kad su joj stavili lisičine, odveli je u policijsku postaju i nazvali Eberharda, nije se uopće iznenadila kad su spustili slušalicu, žalosno je pogledali i poslali u pritvor. Na tom je paklenome mjestu provela tri dana samo kako bi joj Eberhard pokazao tko je glavni.

110

Te je noći shvatila koliko je doista opasan. U hladnoći kule Adrienne je ovila ruke oko sebe, očajnički pokušavajući otjerati duh prekrasnog muškarca Eberharda Darrowa Garretta i budalaste mlade žene koja je, prije nego što ga je upoznala, živjela u sirotištu, usamljeno i odvojeno od stvarnog svijeta. Bila je lak plijen. Jesi plijen. Jesi li vidio siroče Adri-Annie? Eberbardovu ludicu.  ludicu.   Gdje je čula te podrugljive riječi? Na Rupertovoj jahti, kad su mislili da je sišla u potpalublje po piće. Snažno se stresla. Nikad više neću biti muškarčeva budala. “Nikad više”, glasno se zarekla. Adrienne je odmahnula glavom kao da od sebe tjera navalu sjećanja. Vrata su se iznenada otvorila i u kulu propustila jarku sunčevu svjetlost. Ponovno su se zatvorila i opet je postalo posve mračno. Adrienne se ukočila, čvršće stegnula ruke oko sebe i natjerala srce da uspori. Već je bila u ovakvoj situaciji. Skrivala se, čekala, previše uplašena da udahne jer se bojala da će lovac ustanoviti gdje se nalazi. Kako je trčala i skrivala se! Ali nigdje nije bilo skloništa. Sve dok naposljetku nakon mučnog putovanja zavojitim sporednim cestama između New Orleansa i pacifičkog sjeverozapada spokoj nije pronašla u zabitim ulicama Seattlea. Gorka sjećanja samo što je nisu obuzela kad je tišinu prekinulo muklo pjevušenje. Jastreb? Pjeva? Uspavanku? Gelske su se riječi kotrljale promuklo i duboko - zašto nije pretpostavila da mu je glas raskošan poput karamele? Govor mu je bio poput predenja, a pjevajući je mogao zavesti i časnu majku samostana Presvetog Srca. “Bila si znatiželjna? Vidim da si sama došla”, rekao je kad je završio refren. “Došla kamo?” prkosno ga je upitala. “Da te ukrotim svojom rukom.” Glas mu je zvučao kao da se zabavlja i čula je šuškanje njegova kilta dok je koračao u mrklome mr klome mraku. Nije ga udostojala odgovora. Slijedila je duga stanka, ponovno šuškanje tkanine i zatim: “Znaš koje osobine mora imati sokolar, srce moje?”

111

“Koje?” promrmljala je sebi usprkos i usput se polako pomicala natraške. Ispružila je ruke kao antene da joj pomognu snaći se u tami. “To je zahtjevna vještina. Malo je onih koji mogu postati sokolari. Sokolar mora biti beskonačno strpljiv, imati odličan sluh i besprijekoran vid. Mora imati odvažan duh i blagu, ali čvrstu ruku. Stalno mora biti usklađen sa svojom pticom. Znaš zašto?” “Zašto?” prošaptala je. “Zato što su sokoli osjetljive životinje koje se lako uzbude, srce moje. Toliko su osjetljivi da često pate od glavobolje i svakovrsnih drugih ljudskih boljki. Ta je ekstremna osjetljivost razlog zbog kojih su najbolji lovci svih vremena, ali su zbog nje i vrlo zahtjevni. A ako uhvate stariju pticu... ah, to je pravi izazov. Ali izazov koji nudi daleko najviše zadovoljstva.” Nije ga htjela pitati zašto. “Možda se u dubini te svoje tvrdoglave, šutljive duše pitaš zašto je tako, srce moje?” Nasmijao se tako da mu je smijeh odzvanjao iznenada toplijom kulom. “Prestani mi govoriti ‘srce moje’”, promrmljala je povlačeći se oprezno unatrag. Mora doći do zida. Kula je bila okrugla, a zid je jamčio da su u blizini sigurno i vrata. U mrklome mraku kao da je bila slijepa. Čula je njegove korake na kamenom podu. Dragi Bože, kako ju je mogao vidjeti? Ali koračao je ravno prema njoj! Polako je hodala natraške, kao da se šulja. “Mrak mi nije nepoznanica, ženo”, upozorio ju je. “Pronaći ću te. Nema boljeg sokolara od mene.” Šutjela je i nije ispuštala nikakav zvuk. “Reći ću ti zašto su odrasli sokoli takav izazov”, nastavio je, a u glasu mu se nazirao smijeh. “Sokolar je rijetko voljan ukrotiti takvu pticu, ali katkad, za doista rijetka Mjeseca, primjerice žetvenoga kakav je bio prošle noći, sokolar pronađe tako pametnu i veličanstvenu pticu da zanemari oprez i ulovi je, pa se zavjetuje da će je ukrotiti. Zavjetuje se da će je natjerati da zaboravi svoju divlju prošlost - bilo to u tami ili na svjetlosti - i prepusti se samo budućnosti sa svojim sokolarom.” Ne  smije  smije mu odgovoriti jer će joj slijediti glas.

112

“Dragi moj sokole, da ti kažem kako ću pripitomiti tu pticu?” Potpuna tišina. U tami su kružili jedno oko drugoga poput životinja. “Najprije ću joj zatvoriti oči, crnom svilenom kapuljačom da ništa ne vidi.” Adrienne je uzdrhtalom rukom zatomila ogorčeni usklik. Zašuštali su  joj nabori haljine kad je hitro hitro zakoračila ustranu. ustranu. “Zatim ću joj skratiti kandže.” Samo metar od nje kamenčić se zakotrljao po podu. Koraknula je natrag pridržavajući skute da ne proizvedu zvuk. “Na noge joj pričvrstim remenčiće i zvončiće tako da sam svjestan svakog njezina pokreta jer i ja sam u mraku.” Teško je udahnula - gotovo zadahtala - i odmah se prekorila zbog te pogreške jer je znala da će slijediti njezin izdajnički zvuk. Znala je da mu je strategija govoriti sve dok je ne potakne da mu otkrije svoj položaj. A što onda ? nije mogla da se ne zapita. Hoće li Jastreb voditi ljubav s njom ovdje u mračnoj kuli? Trnci su joj prošli kroz tijelo, ali nije bila sigurna da je riječ o strahu. Uopće nije bila sigurna. ”Zatim ću joj staviti uzicu kojom će biti svezana za prečku sve dok više ne bude potrebe da je vežem. Sve dok ne bude svojevoljno vezana. A najbolji  je dio dug i polagan proces njezina vezanja za mene. Stalno joj pjevam istu lijepu pjesmu dok se ne navikne na zvuk moga glasa, samo moga i ničijega...” Ponovno je onim dubokim milozvučnim glasom počeo pjevati uspavanku i topiti njezinu odlučnost. Adrienne je polako zakoračila unatrag, a dašak zraka otkrio joj je da je prošao samo nekoliko centimetara od nje. Gdje je više taj zid? Gotovo je vrisnula kad ju je pronašao u tami i dugo se otimala iz njegova željeznog stiska. Njegov joj je dah prošao licem i pokušavala mu se izvući iz ruku. “Smiri se, slatki sokole. Neću ti nauditi. Nikada”, promuklo je prošaptao. Adrienne je osjetila kako joj toplina njegovih bedara prodire kroz tanku  jutarnju haljinu. Omotao ju je omamljujući miris mošusa i muškarca. O,  prekrasni čovječe, zašto te nisam upoznala prije nego što mi je razbijena

113

 posljednja iluzija? Zašto te nisam srela kad sam još vjerovala? tužno je pomislila. Grlio ju je i zibao no nije se prestala otimati. “Pusti me!” Jastreb je ignorirao njezine prosvjede i čvršće ju je stegnuo u zagrljaj. “Da, morat ću ti zatvoriti vjeđe. Ili možda svezati ruke i staviti svilenu kapuljaču, golu te poleći na svoj krevet tako da se posve otvoriš za osjećaje i navikneš na moj dodir. Bi li te to pripitomilo, slatki sokole? Bi li mogla zavoljeti moj dodir? Žudjeti za njim kao što ja žudim za tvojim?” Adrienne je grčevito progutala. “Sokola se mora pridobiti upornom i grubom ljubavlju. Uzimajući ptici svjetlost i vežući joj oči, učimo je da svijet spozna preostalim osjetilima. Osjetilima koja ne lažu. Sokol je mudro stvorenje, vjeruje samo u ono što osjeća, onome što može držati u kandžama ili kljunu. Dodir, miris, sluh. Postupno mu vraćajući vid i slobodu, vezan je za ruku koja mu to omogućava. Ako ne vjeruje gospodaru i ako mu na kraju obuke ne podari apsolutnu odanost - stalno će pokušavati pobjeći.” Zastao je, a usne samo što mu nisu dodirnule njezine. “Nijedan moj sokol nije mi odletio s ruke a da se nije vratio”, upozorio ju je. “Ja nisam glupa ptica...” “Ne, nisi glupa nego najbolja. Sokol je jedina ptica koja se letom, preciznošću i brzinom može usporediti s jastrebom. Da i ne spominjem srčanost.” Pala je na njega istog trenutka kad je počeo pjevati. I nije se više bunila kad je usnama dotaknuo njezine. Niti se bunila sljedećeg trenutka kad su Jastrebove ruke na njezinu tijelu postale tvrde, vruće i zahtjevne. Kao da je nagovaraju, osvajaju. “Hoćeš li poletjeti za mene, slatki sokole? Povest ću te u visine u kojima nikad nisi bila. Naučit ću te letjeti kako si dosad mogla samo sanjati”, obećao  joj je ljubeći je po bradi, nosu i vjeđama. Rukama joj je u mraku obuhvatio čeljust, opipavši svaku oblinu, svaku ravninu i udubinu na licu i vratu, kao da upija i pamti sve detalje. “Osjeti me, ženo. Osjeti što mi radiš!” Pritisnuo je tijelo o njezino i zanjihao kukove kako bi bio siguran da je osjetila njegovu nabreklu muškost ispod kilta koja joj je draškala unutarnju stranu bedara.

114

A onda je napokon dodirnula zid koji joj je sve vrijeme očito bio neposredno iza leđa. Hladan kamen na leđima i pakao koji ju je žario kroz prednju stranu haljine. Podignula je ruke da ga udari, ali ih je Jastreb uhvatio i prikliještio uza zid iznad njezine glave. Jaki su mu prsti raširili njezine šake, isprepleli se s njezinima i draškali joj ruku. Dlan o dlan rašireni na kamenu zidu. “Slatki moj sokole”, dahnuo joj je na vrat. “Opiri mi se koliko god hoćeš, nećeš od toga imati koristi. U mislima si mi samo ti i ovo je prvi put da su ti oči svezane. U ovoj ćeš tami upoznati moje ruke koje će ti dirati svaki svilenasti centimetar tijela. Neću od tebe uzeti ništa više od toga. Želim samo da patiš pod mojim dodirima, ne moraš mi ni vidjeti lice. Bit ću strpljiv dok se ne navikneš na moje ruke.” Ruke su mu bile živa vatra, povukle su joj haljinu preko bedara, a oh!,  jutros nije imala pojma gdje da potraži donje rublje. Njegove ruke, njegove  jake, prekrasne ruke trljale su joj bedra, nježno ih razmaknule kako bi joj među njih ugurao mišićavu nogu. Kad joj je među nogama osjetio izdajničku vlažnost, trijumfalno je zapreo i promuklo zarežao. Adrienne je luđački pocrvenjela; premda to nije namjeravala, ruke su joj se zaustavile na njegovim ramenima i zaronile duboko u meku, gustu kosu. Slaba su joj koljena posve popustila kad joj je skinuo steznik i spustio glavu na dojke, ližući i dodirujući nabrekle vrhove jezikom, a zatim i zubima. Jedva je zamijetila kad je podignuo kilt, ali nije mogla odmah ne osjetiti kako joj se o bedro trlja njegova tvrda, vruća, teška erekcija. Adrienne je ispustila grleni zvuk, napola cvilež, napola molbu. Kako joj je to učinio? Jastreb je samo dodirivanjem nekako uspio srušiti sve njezine ograde koje je tako neumorno uplela u krinku ravnodušnosti koju je prividno nosila. S Eberhardom nikad nije bilo tako! Kao da joj je razum napustio tijelo i uhvatila se za ruku koja joj je zatvorila oči. Ruku koja joj je uskratila vid okusila je usnama - okrenula je glavu da  jezikom dopre do njegova prsta. Adrienne je gotovo vrisnula kad je isti taj prst smjestio u sklisku vrućinu među njezinim nogama. “Leti za mene, slatki sokole”, poticao ju je, obuhvativši joj jednu tešku dojku rukom i ližući joj nabrekli vrh. Neumorno ju je dražio, nježno grickao i dirao je posvuda. Usne su mu se s očajem izazvanim dugo neutaženom glađu vratile na njezine i zarobile ih. Glađu koja možda nikad neće popustiti. Poljubac mu je

115

bio dug, čvrst i grub, a ona je uživala u neizrečenim zahtjevima. Zajecala je kad je jagodicom palca pronašao sitnu vrelu kvržicu ugniježđenu među njezinim naborima i samo je zabacila glavu kad joj se tijelom počeo širiti val užitka. Prepuštajući se njegovim prstima, jeziku i usnama, odbacila je posljednje tragove suzdržavanja. “Adrienne,” muklo je prošaptao, “tako si krasna, tako slatka. Želi me, ženo. Trebaj me kao što ja trebam tebe.” Osjetila je žar bezimenog mjesta koje nije upoznala, a vukao ju je sve dublje. Adrienne se mučila izgovoriti riječi za koje je znala da moraju biti izrečene. Samo jednu riječ za koju je znala da će je osloboditi. Taj legendarni zavodnik žena - oh, kako je bilo lako razumjeti kako su horde žena pale pred njim! Bio je neopisivo dobar u tome što radi. Zamalo ju je uvjerio da želi samo nju i da žudi samo za njom. Zamalo je ponovno ispala budala. Ali baš zato su ih i zvali varalicama. Zavodnicima. Don Juanima. Istu su vještinu i neumornu odlučnost namijenjenu ratovanju iskorištavali i u zavođenju - u osvajanju bilo koje vrste. Oslanjajući se na ruševine svoje obrane, odlučno mu se suprotstavila. Jastreb je bio izgubljen. Izgubljen još od trenutka kad je ugledao tu očaravajuću ženu. Nisu bila važna njezina čudna sanjarenja proistekla iz tajne i strašne prošlosti. Pronaći će način da joj izbriše sve strahove. Sve ono što mu  je Grimm ispričao nije ništa značilo. Ljubavlju je s vremenom mogao prevladati sve prepreke. Sad i zauvijek bit će njegova sokolica. Cijenio je što se prepustila njegovim rukama, gostio se njezinim medenim usnama kao najslađom delicijom, drhtao na pomisao da će jednog dana za njega osjećati ono što je on osjećao prema njoj. S njom ne bi nikad bilo kao prije, isprazno i šuplje. Ne, s ovom će se ženom združiti zauvijek. Nije joj bila važna ljepota koju su druge žene tako obožavale. Ova je žena imala vlastite tajne. Vlastite užase. Dubinu duše. Sve u svemu, bila je doista rijetka žena. Tonuo je i utapao se u njezinim dubinama... poljubac je postao žešći i osjetio je j e kako mu zubima gricka donju usnu. Samo što nije poludio od želje kad je to učinila. “Oh!” dahnula je kad joj je gricnuo svilenasti vrat.

116

Ohrabren uspjehom, prošaptao je prve pokusne riječi. Morao joj je reći, morala je shvatiti da to nije igra. Da se nikad u životu nije tako osjećao i da više nikad neće. Na nju je čekao sve te godine - ona mu je ispunila srce. “Ari, ljubavi, srce moje, ja...” “Oh, šuti, Adame! Nema potrebe za riječima.” Pritisnula je usne na njegove da ga ušutka. Jastreb se ukočio, krut poput arktičkog ledenjaka i jednako tako hladan. Usne su mu još bile na njezinima i Adrienneino je srce vrištalo u agoniji. Ali koliko bi jače vrištalo ako ponovno ispadne budala? Prsti su mu snažno stisnuli njezine bokove. Ostavit će modrice koje će se vidjeti danima. Polako, vrlo polako, otpuštao je prst po prst. Rekla je njegovo  ime!  ime! “Ženo, kad sljedeći put kažeš Adamovo ime, prestat ću pitati za ono što već posjedujem i počet ću uzimati. Čini se da zaboravljaš da pripadaš meni. Nema potrebe da te zavodim kad te jednostavno mogu odvesti u svoj krevet. Izbor je na tebi, Adrienne. I biraj mudro.” Jastreb je bez ijedne druge riječi izišao iz kule, ostavivši Adrienne samu u tami.

117

ADRIENNE JE TREBALA VEĆ BITI GLADNA . OSTATAK DANA POSLIJE sokolarskog incidenta provela je lutajući oko dvorca. Hoće li ovaj dan ikad završiti?   pitala se. Vjerojatno je propješačila trideset kilometara što je zasigurno trebalo biti dovoljno da joj smiri potisnute frustracije. Čak je i njezina elitna straža izgledala pomalo umorno kad se naposljetku odlučila vratiti u dvorac i smogla snage suočiti se s Jastrebom. Za večeru je bila poslužena ukusna juha od krumpira, s topljenim sirom i začinjena s pet vrsta papričica, fina bijela riba skuhana iznad vatre u zamašćenim listovima masline i ukrašena rakovicama mekim poput maslaca, savršeno oparene šparoge, debele kobasice i hrskav kruh, pudinzi i voće, torta od limuna i pita od borovica. Adrienne nije mogla pojesti ni zalogaj. Ozračje na večeri bilo je užasno. Podigne li glavu još jednom i uhvati smrtonosni pogled kojim ju je Jastreb strijeljao, morat će si staviti šaku u usta da ne počne vrištati. Adrienne je duboko uzdahnula dok je žlicom miješala po juhi u kojoj su svi očito uživali. Vrtjela je žlicom s jedne na drugu stranu i gnječila sir. Šparoge je slagala u uredne redove kad je Jastreb napokon progovorio. “Ako ćeš se samo igrati s hranom, Adrienne, možda bi je mogla dati nekome tko je doista gladan.” “Na primjer vama, gospodaru?” Adrienne se slatko nasmiješila gledajući u Jastrebov tanjur također pun netaknute hrane. Čvrsto je stisnuo usne u mrku crtu. “Ne sviđa ti se hrana, draga Adrienne?” pitala ju je Lydia. “Odlična je. Ali mislim da mi se još nije pravo vratio apetit...” počela je. Lydia je iznenada skočila na noge. “Možda bi se još trebala odmarati, Adrienne”, povikala je i ljutito pogledala u sina. Jastreb je prevrnuo očima kao da se ne želi miješati.

118

“Oh, ne, Lydijo”, brzo je prosvjedovala Adrienne. “Posve sam se oporavila.” Nema šanse da se vrati u sobu Zelene gospe i glumi invalida. Za tu  je prostoriju veže previše čudnih sjećanja. Večeras je namjeravala pronaći drugu spavaću sobu; u golemu dvorcu nije ih manjkalo. Zapravo se veselila ponovnom istraživanju dvorca i biranju vlastite sobe. “Stvarno mi je dobro. Samo sam previše pojela za ručak.” “Nisi ručala”, komentirao je Jastreb hladno. “A kako bi ti to znao?” uzvratila mu je. “Možda sam jela u kuhinji.” “Ne, niste”, ubacio se Tavis. “Bio sam cijeli dan u kuhinji. Jednostavno ste zaboravili jesti, gospo. Rekao bih da se i meni to dogodilo koji put, a što sam bio gladniji, manje mi je bilo do jela. Zbog toga bi bilo bolje da jedete, gospo. Trebat će vam snaga, a to ću rado i ponoviti!” Značajno je kimnuo veselom glavom kako bi naglasio svoju izjavu. Adrienne je samo zurila u tanjur, buntovno rumenih obraza. Lydia je zaštitnički stala kraj Adrienneina stolca i ljutito pogledala Tavisa. “Čini mi se da ni ja nisam baš gladna”, rekla je Lydia. “A da ti i ja prošećemo vrtom...” “S onim grubijanima za leđima?” promrmljala je Adrienne i ispod spuštenih trepavica pogledala Jastreba. ”... a moj će sin za to vrijeme otići u smočnicu po zrnje i skuhati nam šalicu fine kave da nas dočeka kad se vratimo”, nastavila je Lydia, spominjući mito kao da je Adrienne nije maloprije prekinula. Adrienne je skočila na noge. Bilo što da pobjegne od njegovih očiju, a usto bi još mogla dobiti i kavu. U Jastrebovim očima vidjela se izdanost. Lydia je uhvatila Adrienne pod ruku i povukla prema vrtu. “Skuhat ću kavu, majko”, rekao je Jastreb za njima. “Ali pobrini se da Maery premjesti Adrianneine stvari u Paunovu sobu.” Lydia je zastala. Ruka kojom je držala Adrienne gotovo se nezamjetno stegnula. “Jesi li siguran, Jastrebe?” strogo ga je upitala.

119

“Čula si je. Posve se oporavila. Ona je moja žena. Gdje bih je bolje mogao zaštititi?” “Onda dobro.” “Gdje je Paunova soba?” Adrienne se okrenula na peti da ga pogleda u oči. “Na drugom katu.” “Bit ću sama u njoj?” “Kad mene ne bude. To je odaja gospodara dvorca.” “Neću  spavati  spavati s tobom...” “Ne sjećam se da sam te pitao  te pitao  hoćeš  hoćeš li...” “Bahati, uobraženi magarče...” “Stvarno, Adrienne, moj sin nije ništa od toga”, prekorila pr ekorila ju je Lydia. “To nema veze s tobom. Lydijo. Doista si mi draga”, pristojno je rekla Adrienne. Ali pristojnost je brzo isparila kad je bijesno pogledala Jastreba. “Neću spavati u tvom krevetu!” “Ovo i nije baš neka tema za razgovor r azgovor za večerom, večerom, rekao bih”, ubacio se Tavis, počešao se po glavi, a obrazi su mu se zažarili. Jastreb se nasmijao, a mračna joj je grmljavina prostrujala tijelom koje  je reagiralo ukrućenim ukrućenim bradavicama i bržim lupanjem lupanjem srca. “Ženo, večeras ćeš biti u mojoj sobi, pa makar te morao svezati i odnijeti u nju. Ili ćeš pretrpjeti to poniženje ili ćeš dragovoljno doći na svojim nogama. Nije me briga kako ćeš doći. Samo budi tamo”  U grudima joj se počeo buditi prkos koji je prijetio da će joj posve pomračiti razum. Jedva je čula kako se iza nje otvaraju i zatvaraju vrata te osjetila miris teškog parfema koji joj je okrenuo želudac. Nije znala koji je to miris, no podsjetio ju je na sirotište, na tavane i kuglice protiv moljaca te na dane kad su je opatice tjerale da riba podove i oprašuje masivan tamni namještaj. “Ljubavniče!” začuo se ushićeni ženski glas iza nje.

120

Lydijina se ruka bolno stegnula oko Adrienneine. “Olivia Dumont”, promrmljala je gotovo nečujno. “Nebesa! Sumnjam da ću današnji dan završiti zdrava uma.” “Olivia?” ponovila je Adrienne, a oči su joj poletjele prema Jastrebu. Olivia , turobno je pomislio Jastreb. Ovaj je dan brzo od lošeg postajao sve gori. Nije želio susresti Adriennein znatiželjan pogled. Kako se usudi spomenuti Adamovo ime usred vođenja ljubavi i zatim postavljati pitanja o drugoj ženi? Nije na to imala pravo. Ne nakon što je rekla njegovo  ime.  ime. Bijes ga je proždirao svaki put kad bi pomislio na to. Adam. Vidio je sebe kako trga kovačevo meso s kostiju i to ga je barem nakratko utješilo. A onda ga je preplavila tjeskoba. Sad je imao dva problema, kako da učini da ga Adrienne poželi i što da učini s Olivijom. Da namjesti Oliviju kovaču? To mu je prvi put poslije dugo vremena razvuklo usne u smiješak. Naravno, Adrienne je sve pogrešno shvatila, misleći da je smiješak namijenjen Oliviji, a tako je pomislila i Olivia. Baš kao i, sudeći po namrgođenu licu, njegova majka. Grimm je ispod glasa opsovao. Tavis je zatresao glavom, promrmljao žestoku kletvu i otišao od prepunog stola. “Olivijo.” Jastreb je nagnuo glavu. “Što te dovodi u Dalkeith?” “Jastrebe,” zaprela je Olivia, “zar moraš pitati? Nedostajao si mi na dvoru. Nisi mi... bio blizu... vrlo, vrlo dugo. Pretpostavila sam da ću ako te poželim morati doći po tebe. I tako,” završila je treptanjem trepavica i napadnim “dođi ovamo” pogledom, “ovdje sam.” sam. ” Jastreb je shvatio kakvo je glupo pitanje postavio tek kad je Adrienne hladno pogledala Oliviju. Iz iskustva je znao da je Olivia na svako pitanje ma koliko nevino bilo - mogla odgovoriti dvosmislenim aluzijama, ali neugodna sjećanja na njezino prenemaganje izbacio je iz misli čim se vratio u Dalkeith. Sinulo mu je da bi brzo trebao iskopati ta sjećanja. Ne bi bilo mudro zaboraviti Olivijinu sklonost spletkama jer je guja sad bila u njegovu gnijezdu. Čulo se kako joj je zastao dah kad je pogledala Adrienne.

121

“Pozdravljam te, Olivijo. Došla si razgovarati s mojim mužem?”  Za trenutak oslobođen Adrienneina gnjevna pogleda, Jastreb je likovao. Muž , rekla je, i to posjednički. Možda je ipak bilo nade. “U prošlosti smo razgovarali zajedničkim jezikom”, rekla je Olivia jako sporo. “Komunicirali smo bez riječi, ako znaš na što mislim. Ona vrsta razgovora koju Jastreb najviše voli.” “Onda stavi nju   u Paunovu sobu”, ispalila je Adrienne preko ramena gurajući Lydiju kroz vrata i zalupila ih za sobom.

122

“KRALJ TE MOŽDA OSLOBODIO SLUŽBE , ALI JA NE BIH NI U SNU UČINILA takvo što. U prošlosti si mi tako dobro služio, kunem se, da si me posve razmazio.” Olivia mu se polako približavala na niskoj kamenoj klupi u dvorištu i naposljetku se širokim kukom naslonila na njegovo mišićavo bedro. Lydia se u kuću vratila niti četvrt sata nakon što je izišla s Adrienne, prostrijelivši samodopadnim smiješkom sina koji je za velikim stolom sjedio s đavoljom Olivijom. Posve zaboravivši zaboravivši na kavu, Jastreb je Oliviju brzo poveo u vrt da vidi što mu radi žena. Kad ga je majka onako  pogledala,   pogledala, a imala je um poput dobro podmazanog katapulta, smrtonosnog u napadu. Zato je Oliviju brzim koracima proveo kroz veliki vrt tražeći pogledom stražare u pratnji njegove žene. Nije ih vidio. Povremeno bi mu pogled skrenuo na sjever, prema treperavom odsjaju vatre na rubu čistine među  jarebikama. “Mogu li pretpostaviti da ćemo se večeras zabaviti kao nekad, Jastrebe?” Na obrazu je osjetio Olivijin topao dah. Jastreb je jedva čujno uzdahnuo. “Olivijo, sad sam oženjen čovjek.” Olivijin smijeh zvučao je malo previše veselo podsjetivši Jastreba da je riječ o ženi koja je uživala u otimanju tuđih muževa. Što je muškarac bio nedostupniji, to je Olivia bila sretnija. Jastreb je dobro poznavao njezinu čudnu igru; uživala je u nanošenju boli drugim ženama, u razaranju njihovih snova i slamanju njihovih srdaca. Jastreb je pretpostavljao da se na neki način svetila, da joj je jednom neka žena preotela muškarca i da se od toga nikad nije oporavila - postala je ogorčena i destruktivna žena. Kad je to naposljetku shvatio, gotovo ju je počeo žaliti. Gotovo. “Ona je Luda Janet, Jastrebe”, sarkastično je rekla Olivia. “Zove se...” Naglo je ušutio. Nije joj smio dati nikakvo streljivo. Pažljivo  je udahnuo i preoblikovao rečenicu. “Srednje ime joj je Adrienne i njega više voli.” Hladno je dodao: “Možeš je zvati lady  Douglas.”   Douglas.”

123

Olivijina se obrva posprdno podignula. “Za mene nije nikakva lady. Cijela zemlja zna da je luda poput bijesnog psa. Međutim, nisam čula da je podnošljiva za oko.” Jastreb je frknuo. “Podnošljiva? Moja je žena izvanredna po svim mjerilima.” Olivia se usiljeno nasmijala, a zatim joj je glas prešao u sarkazam. “Ma, tko bi rekao? Da legendarni Jastreb možda ne misli da se zaljubio? Misli da će se beskonačni niz žena prekinuti na ovoj? Oh, prestani, mon chéri. Muka chéri. Muka mi  je od toga. Znam kakva si vrsta muškarca. Nema smisla spominjati uzvišene osjećaje za koje oboje znamo da ih nemaš.” Kad je progovorio, Jastrebov je glas bio santa leda. “Suprotno onome što misliš, nisam čovjek kakva si upoznala na Jakovljevu dvoru. O meni ne znaš ništa - osim iluzija u koje si odlučila vjerovati.” Zastao je i dugo šutio kako bi sljedećim riječima dao dodatnu težinu. “Olivijo, ovdje nema kralja koji će mi zapovjediti da ti ugodim, a ja se nikad neću vratiti na Jakovljev dvor. Gotovo  je s time. Zauvijek je gotovo.” Čim je izgovorio te riječi, srce kao da mu je poletjelo. Bio je slobodan. “To je bilo sve? Ugađao  si  si mi?” pitala je Olivia. “Znala si to.” Jastreb je posprdno frknuo. “Odbio sam te desetak puta prije nego što si otišla Jakovu. Uvjerila si samu sebe da sam se predomislio? Znaš točno što se dogodilo. Ti  si   si molila kralja da me...” Jastreb je naglo stao  jer je na mjesečini nekoliko metara od mjesta gdje su sjedili zamijetio srebrnasto-plavu kosu. Prema njima je hodala Adrienne, ruku pod ruku s Adamom, s prekrasnim grimiznim ogrtačem prebačenim preko ramena čija je svila senzualno šuštala na blagom bla gom večernjem povjetarcu. “Olivia.” Adrienne je nagnula glavu u znak pozdrava. Olivia je tiho frknula i posjednički uhvatila Jastrebovu mišićavu ruku. “Pridruži nam se”, brzo je rekao Jastreb, ne obazirući se na iznenadno štipanje Olivijinih noktiju. Pomisao na Adrienne kako s Adamom odlazi u mrak opasno mu je poremetila razum. Jastreb se namrštio shvativši da bi je bilo jednako opasno izložiti bilo čemu što bi Olivia mogla reći ili učiniti.

124

Ni u kojem slučaju nije htio da se razgovor nastavi na mjestu na kojem  je prekinut - ne pred Adrienne - bez njegova objašnjenja. Znao je da mora vratiti kontrolu, ali nije imao iskustva s takvom vrstom situacije. Nikad nije doživio da mu bivša ljubavnica pokušava isprovocirati ženu jer nikad prije nije imao ženu i nikad prije nije sudjelovao u susretu koji je imao tako opasan potencijal. Zabrinutost da bi Olivia mogla reći ili učiniti nešto što bi povrijedilo Adrienne pomutila mu je uobičajenu logiku. Nasreću ili na nesreću - ovisno kako je gledao na to - Adrienne je odbila njegovu ponudu. Laknulo mu je i odlučio se riješiti Olivije čim mu se ukaže prva prilika, a onda odvesti ženu od kovača i obaviti s njom važan razgovor. “Ne bismo vam htjeli smetati u ugodnom tête-à-tête 2 ”   odbila je Adrienne. “Zapravo, bouche-à-boucbe 3 ” promrmljala je ispod glasa. “Što si rekla?” umiljato je pitala Olivia, “Tu parles frangais ?4” “Ne”, odvratila joj je Adrienne. Olivia se živahno nasmijala i pogledala je. “Čini se da si žena s nemalo tajni, Janet Comyn. Možda bismo ti i ja mogle imati naš tête-à-tête  i razmijeniti neke od tih intimnosti. Naposljetku...” - pogled joj je posjednički pao na Jastreba - “imamo mnogo zajedničkog. Sigurno bi te zanimalo čuti kako je Jastrebu bilo na Jakovljevu dvoru. Bio je prilično zauzet …” “To bi bilo divno”, prekinula ju je Adrienne, zaustavivši bujicu Olivijinih otrovnih riječi. Utroba joj se već posve pobunila; čuje li više, vrisnut će ili zaplakati - nije znala što od toga, ali znala je da neće biti nimalo damski. “Nekom drugom prilikom, Olivijo. Sad su mi ruke pune.” Ovila je dlanove oko Adamova bicepsa, oponašajući Olivijin zahvat na Jastrebu. Priljubila se uz njega i pustila da je povede dalje. “Kovaču!” Jastreb je naposljetku smogao snage i viknuo za njima. Razgovor dviju žena slušao je sleđen od užasa, pokušavajući smisliti kako da se ubaci u riskantan okršaj riječima, ali Adrienne ga je ponovno nehotice spasila prekinuvši Oliviju prije nego što joj je Jastreb svojim sporranom  stigao  stigao začepiti zaplotnjačka, lažljiva usta.

2

 Franc. u četiri oka  Franc. usta na usta 4  Govoriš li francuski? 3

125

Adam se zaustavio u pola koraka i stisnuo se uz Adrienne. Grimizni joj  je ogrtač o grtač lelujao na blagom povjetarcu, a Jastrebu se činilo kao da ga izaziva. Odakle joj, dovraga, taj ogrtač? “Gospodaru?” Adam se pakosno nasmiješio. Velikim je preplanulim dlanom prekrio Adriennein na mjestu gdje ga je držala za ruku. “Trebat će mi potkove za devedeset dva konja. Ukupno tristo šezdeset osam potkova. Baci se na posao. Odmah.” “Svakako, gospodaru.” Adam se odvažno nasmijao. “Baš sam namjeravao potaći vatru.” Jastreb je stisnuo šake spuštene niz tijelo. “Devedeset dva! Jastrebe!” Olivia je lepezom hladila grudi. Preusmjerila  je pohotnu pozornost na kovača i pozorno ga proučavala. Jastreb je gledao kako jezikom polako oblizuje usne. “Znala sam da si bogat, ali očito imaš tu i vrhunskog mesa”, otegnuto je govorila, a oči su joj išle gore-dolje, proučavajući kovača od glave do pete. Naposljetku je odvukla pogled s Adama. “Možda bi i meni našao pastuha?” Zatreptala je trepavicama i postrance pogledala Jastreba. “Svakako.” Jastreb je uzdahnuo gledajući kako mu žena nestaje u daljini. “Što misliš o našem kovaču, Olivijo?” oprezno ju je upitao. ★★★

Što je to radila? Zar je poludjela? Kad joj je Lydia predložila da potraži Adama i s njim prošeće vrtom, ideja joj je svidjela, ali sad nije imala pojma zašto je to učinila. Zato što ju je Jastreb naljutio, eto zašto. Usudio se pomisliti da je toliko glupa da joj se može udvarati i isti dan u posjet pozvati ljubavnicu. Jednom je već bila takva budala. Nekoć bi se mogla uvjeriti da je Olivia samo neugodan uljez i da Jastreb nema ništa do iskrenih namjera. Da, nekoć bi pomislila da Eberhard doista ide na zahod, ostavljajući je u glavnoj sobi na zabavi, premda bi zapravo otišao u kućicu uz bazen na brzaka obraditi neku laku ženu. Ali ona više nije bila ta žena. I nikad više neće biti.

126

Jastreb, legendarni zavodnik žena, cijelo ju je poslijepodne pokušavao uvjeriti da je jedina koju želi, ali do večere se već pojavila nova žena. Stara ljubav. I nasmiješio joj se. S njom je prošetao vrtom. Zbog nje je zaboravio Adrienneinu kavu. Bio je jedan od muškaraca koji su pozornost posvećivali svakoj ženi koja im je bila blizu i spremna za akciju. Olivia je svakako bila spremna za akciju. A zašto te uopće briga, Adrienne?  Nije me briga. Samo mi se ne sviđa da me tretiraju kao budalu!  “Jastreb pravi budalu od tebe”, tiho je rekao Adam. Adrienne je gotovo ciknula od šoka. Čovjek kao da joj je čitao misli. Ili je to bila istina koju su svi mogli vidjeti, čak i kovač? “Zaslužuješ mnogo više, Ljepoto. Dao bih ti sve što poželiš. Svilu za tvoje savršeno tijelo. Svu kavu s Plave gore na Jamajci. A on ti ne pruža ništa.” “Nije važno. To mi ne znači ništa.” Adrienne je blago zadrhtala pod ogrtačem kojim joj je Adam ogrnuo ramena. “Trebalo bi ti značiti. Ti si najljepša žena koju sam ikad sreo, dražesna Ljepoto. Dao bih ti sve. Bilo što. Samo kaži što želiš. Zapovjedi mi. I bit će tvoje.” “Vjernost?” Adrienne je uzvratila kovaču. Nekako su došli do kovačnice, premda se Adrienne nije sjećala da su hodali tako daleko. Noge su  joj bile neobično lake, lake, a u glavi joj se vrtjelo. vrtjelo. “Zauvijek,” zapreo je kovač, “i dalje od toga.” “Doista?” pitala je Adrienne i odmah se prekorila. Zašto je uopće pitala? Muškarci lažu. Riječi ne dokazuju ništa. Eberhard Darrow Garrett Garr ett rekao joj je sve prave riječi. “Neki muškarci lažu. No s druge strane, neki muškarci ne mogu lagati. Lažeš li i ti, slatka Ljepoto? Kad bih od tebe tražio vjernost i zavjetovao se na vjernost tebi, bi li mi je podarila? Mogu li vjerovati tvojim riječima?” Naravno , pomislila je. Ja nemam problem s vjernošću. “Tako sam i mislio”, rekao je Adam. “Jedinstvena “Jedinstvena si, Ljepoto.”

127

Odgovorila mu je? Nije mislila da je nešto rekla. Adrienne se pomalo vrtjelo u glavi. “Gdje su stražari?” promrmljala je. “U mojem si kraljevstvu. Ne treba ti druga zaštita osim mene.” “Tko si ti?” pitala je Adrienne. Adam se nasmijao na njezino pitanje. “Dođi u moj svijet, Ljepoto. Dopusti mi da ti pokažem čuda o kojima ne možeš ni sanjati.” Adrienne je sanjarskim očima pogledala prema Dalkeithu, ali vidjela je samo neobično treperenje na rubu šume - svjetla dvorca nisu se vidjela. Uši  joj je ispunio zvuk valova koji zapljuskuju obalu, ali to nije mogla biti istina. Ocean je bio sa zapadne strane imanja, a ona je bila na sjeveru. Zašto nije mogla vidjeti dvorac? “Gdje je dvorac, Adame? Zašto više ne vidim Dalkeith?” Vid joj se zamaglio i obuzeo ju je nestvaran osjećaj da više nije u Škotskoj. Gdje god da je bila, nije osjećala da je dobro mjesto za nju. “Koprena je sve tanja”, preo p reo je Adam. “Morar te čeka, ljupka djevo.” Ležala je kraj njega na hladnom pijesku a da nije znala kako je dospjela ovamo. U glavi joj je bila zbrka. Želudac joj je stegnuo neprijateljski i iskonski osjećaj opasnosti. Ovaj čovjek... nešto s ovim čovjekom nije bilo sasvim u redu. “Tko si ti zapravo, Adame Blacku?” upitala ga je. Već i samo izricanje riječi bio je pravi izazov, jezik kao da joj je natekao, a mišići su postali gumeni. Adam se nasmiješio. “Bliže si istini nego što misliš, Ljepoto.” “Tko si?” ustrajala je, boreći se da zadrži kontrolu nad svojim osjetilima. Um joj je mutio opojan, težak miris jasmina i sandalovine. “Ja sam sin siriche du 5 , Ljepoto. Ja sam onaj za tebe.” “I ti si iz dvadesetoga stoljeća?” pitala je omamljeno. “Što se događa sa mnom? Zašto se osjećam tako čudno?” “Tiho, Adrienne. Pusti da te volim kako zaslužuješ. Ti si jedina za mene...” Prekasno je shvatio da je pogriješio. Jedina. Jedina. Jastreb ju je također pokušao uvjeriti u to. Po čemu se kovač razlikovao od njega? Sudeći prema čvrstoj erekciji kojom joj je 5

 Na engleskom, crni vilenjak

128

dodirivao bedro, ne pretjerano. Baš poput Eberharda. Baš poput Jastreba. Ne opet!  Adrienne  Adrienne je nastojala smiriti glas, raščistiti misli. “Pusti me, Adame.“ “Nikad.” Adamove snažne ruke zarobile su joj tijelo. Osjetila je kako joj otkopčava ogrtač i povlači ga preko grudi. Položivši je na svilenasti pijesak, uzdignuo se iznad nje, a jantarno mu je lice bilo obasjano vatrom. Na obrvama mu se skupio znoj i sjajio tik iznad njegovih okrutnih i prekrasnih usana. Adrienne se čudila nelogičnom pijesku ispod njezina tijela. Vidjela je zlatnocrveni odsjaj vatre. Gdje se nalazila? Na plaži ili u kovačnici? Kao u magli zaključila je da nije važno, samo neka je pusti. “Pusti me!” Krik joj je odnio svu snagu. Pusti je ako tako traži, ludo , zapovjedio je bestjelesni glas. Iznenada je noć posve utihnula. Zvuk valova pretopio se u cvrčanje cvrčaka. Adamove su ruke bolno stisnule Adrienneina ramena. Pusti je, Adame. Ona odabire, takva je pogodba. Poštuj dogovor... dogovor... Ali kralju Finnbheara   - ona nas obeščasćuje!  Ludo! Nemaš li časti, ubuduće nećeš lutati slobodno!  Gorak zapuh povjetarca odnio je bijesan Adamov uzdah, a ona se u idućem trenutku našla nos uz nos s Jastrebom. Lice mu je bilo mračno od bijesa. Svileni ogrtač na Adrienneinim ramenima divlje je lepršao poput plamena grimizne vatre. “Gdje si bila?” pitao je Jastreb. “Adam i ja...” počela je Adrienne, a onda se osvrnula oko sebe. Adama nije bilo na vidiku. Um joj je ponovno bio oštar i bistar; sanjarska je magla bila samo neugodno i nepotpuno sjećanje. Stajala je uz vatru u kovačnici, plamenovi su postali tek hladna žeravica, a noć je svakim trenutkom postajala sve mračnija. “Samo sam šetala”, žurno je dodala i spustila glavu da izbjegne njegov prodoran pogled.

129

“Adrienne.” Jastreb je zagunđao, gledajući odozgo na svijetli slap kose koji joj je skrivao lice od njega. “Pogledaj me.” Krenuo je rukom prema njezinoj bradi, ali ona se okrenula. “Prestani.” “Pogledaj me”, neumoljivo je ponovio. “Nemoj”, molila je. Ali nije ju poslušao. Uhvatio ju je oko pasa i povukao uz svoje čvrsto muško tijelo. Adrienne je protiv svoje volje podignula pogled i zaronila u oči tamne poput ponoći te oštre crte ratnikova lica. Njegovo je brončano, čvrsto vikinško tijelo obećavalo kataklizmičku strast. “Ženo, reci mi da nije on. Reci to. Da čujem te riječi. Čak i ako još ne osjećaš ništa prema meni, reci mi da ne osjećaš ništa ozbiljno prema njemu i  ja ću prijeći preko toga što se dogodilo.” Zastenjavši, spustio je svilenkastu tamnu glavu i naslonio je na njezinu, kao da uživa u njezinoj blizini. Čist i pikantan miris njegove kose, crne poput grijeha, probudio joj je osjetila na način koji nije mogla shvatiti ni objasniti. “Osjećam nešto za Adama.” Jezik kao da joj je otežao. U blizini tog muškarca čak joj je i tijelo nastojalo prkositi. Prisilila se da mu kaže okrutne riječi kako bi ga povrijedila, a zapravo je zaboljelo  nju.  nju. “Odakle ti taj ogrtač?” pitao ju je smirenim glasom, a ruke su mu klizile po naborima tkanine. “Adam.” Možda je nije čuo. Ničime to nije pokazao. Mirnim rukama vješto je otkopčao srebrni broš na njezinu vratu. Ne, razmišljala je, sigurno je nije čuo. Možda je to promrmljala ispod glasa. S lakoćom je skinuo ogrtač s njezina tijela. Stajala je kao ukočena od šoka dok je svojim jakim, brončanim rukama kidao ogrtač u dronjke. Lice mu je bilo ozbiljno i hladno. Sad je bila sigurna da ju je čuo. Kako ju je mogla ne dirnuti ta barbarska i prekrasna navala muškog bijesa potekla iz njegove... ljubomore? Da, ljubomore. Kakvu je ona osjećala prema Oliviji. Dragi Bože, što joj se dogodilo? 130

“ZAŠTO SI TO UČINIO?” ZAVAPILA JE KAD JE DOŠLA DO DAHA. Jastreb joj je stavio prst pod bradu i gurnuo joj glavu unatrag, tjerajući  je da ga pogleda u kristalne kristalne oči. “Strgnut ću s tebe sve što ti Adam da. Zapamti to. Nađem li njegovo tijelo omotano oko tvojeg, i njemu ću učiniti isto.” Oči su mu znakovito prešle preko komada grimizne svile uhvaćene za koru drveta gdje je lepršala na vjetru. “Zašto?” “Zato što te želim.” “Pa ti me ni ne poznaš!” Usta su mu se razvukla u prekrasan osmijeh. “Oh, slatka djevo, znam sve o tebi. Znam da si komplicirana, prepuna dvojnosti; nevina si, ali čvrsta i inteligentna” - izazovno je podignuo obrvu - “ali bez trunke obične razboritosti.” “Nije istina!” Adrienne se namrgođeno nam rgođeno pobunila. Promuklo se nasmijao. “Imaš prekrasan osjećaj za humor i često se smiješ, ali katkad si melankolična.” Zarobio ju je svojim tijelom i gledao je s visine onim mračnim, snenim očima. Adrienne je zabacila glavu i uzalud se nastojala otarasiti njegova prsta pod bradom te izbjeći njegov prodoran pogled. Čvrsto joj je objema rukama obuhvatio lice. “Ti si poželjna žena, a ja bih htio biti predmet žudnje takve poželjne žene. Htio bih da mi prepustiš svoju volju i odanost tako postojano kao što mi ih sad uskraćuješ. Ja sam odrastao muškarac, Adrienne. Bit ću strpljiv dok te osvajam - ali sigurno ću te osvojiti.” Adrienne je teško progutala. Proklet bio zbog svojih riječi! Neću ti se samo udvarati , ženo  -  posve ću te osvojiti , pomislio je također Jastreb, no te je riječi zadržao za sebe jer ih još nije mogao izreći

131

naglas. Ne kad ga je tako gledala, a donja joj je usna drhtala, drh tala, malo ali dovoljno da to zamijeti. Dovoljno da mu da nade. “Ženo, naučit ću te da cijeli život nije dovoljan za sve užitke koje ti mogu pružiti”, obećao je. Adrienne je zatvorila oči kao da ga u mislima šalje do pakla i još dalje. “Gdje je Olivia?” upitala je zatvorenih očiju. “Ako su nam bogovi naklonjeni, pala je niz liticu”, sarkastično je odgovorio odgovorio Jastreb. Adrienne je otvorila oči i nabrala nos vireći u njega. Je li u njegovu natmurenom pogledu zamijetila tračak osmijeha? Strastveni Jastreb bio je smrtonosan, ali ona se čuvala strasti. Zadirkujući Jastreb mogao joj se provući kroz obrambene zidove. “A ako doista imam sreće i bogovi su milostivi, odlutala je u Adamovo naručje i udarila ju je munja koja je udarila i mene kad sam te ugledao. Ne bi li to riješilo moje probleme?” Jedan joj je kut usana trznuo. “Postoji i bolje rješenje. Otišla je u šumu i vilenjaci su je zamijenili za nekoga svoga - recimo opakog vjesnika vjesnika smrti - i nikad se više neće vratiti.” Adrienne se nasmijala i za nagradu dobila Jastrebov osmijeh koji razoružava. Kao da ju je osmijehom topio, rušio joj obrambene zidove. A osjećaj je bio fantastičan. Ozbiljnije je dodao: “Zapovjedio sam stražarima da pošalju Oliviju natrag čim joj se konji dovoljno odmore da mogu ponovno krenuti na put.” Njegove su joj riječi r iječi odmah popravile raspoloženje. “Adrienne.” Prošaptao joj je ime glasom poput najfinijeg porta, bogatog i slatkog. “Samo si ti...” “Stani!” Iznenada mu se raspoloženje promijenilo. ”Želim te odvesti nekamo. Hajde, ženo. Podari mi ovu noć da ti pokažem pravoga sebe. To je sve što tražim.” Adrienne je u mislima vrisnula odlučno “ne”... ali možda i nije bilo tako opasno. Dopusti mi da ti pokažem pravoga sebe ... ... 132

Misliš na nešto osim toga što si nepodnošljivo lijep?  Ali kakva bi mogla biti šteta od razgovora? r azgovora? “Kakva može biti šteta od razgovora, Adrienne?” Adrienne je iznenađeno trepnula. Kao da joj je iščupao te riječi iz glave. “Gledaj, Adrienne, Mjesec izlazi, proviruje kroz jarebike.” Jastreb je pokazao rukom prema nebu, a ona ju je pratila pogledom. Klizeći mišićavom krivuljom podlaktice, podlaktice, preko snažne šake do sjajnog Mjeseca iza nje. “Hladna srebrna kugla koja nas vodi kroz snove”, tiho je govorio Jastreb. “Kladim se da u noćima poput ove ne spavaš mnogo, kad se sprema oluja i prijeti da će narušiti spokojnu noć. Osjećaš li? Kao da je i zrak nabijen napetošću. Prijeteća oluja u meni uvijek probudi nemir.” Adrienne je osjećala kako od svake njegove riječi postaje sve slabija, zavedena njegovim očaravajućim govorom. “I u tebi osjećam taj nemir. Prošetaj sa mnom, Adrienne. Nećeš zaspati vratiš li se sad u dvorac.” Jastreb je stajao s ispruženom rukom i gledao je s obećanjem u očima. Nije ju dodirivao, samo je čekao da se odluči, da se preda - makar samo za šetnju s njim. Čekao je kao bez daha. Prsti su joj se neodlučno trzali pod toplinom njegovih nasmiješenih očiju - sa sitnim borama u vanjskim kutovima. Eberhard nije imao bore. Ona nikad ne bi mogla vjerovati muškarcu bez pokoje bore oko očiju. Nije dovoljno živio i smijao se ako nije imao nekoliko jedva vidljivih bora. Kako na Jastrebovu licu dosad nije zamijetila sitne životne linije? “Podari si ovaj trenutak, ženo”, promuklo je dahnuo. “Pokušaj.” Adrienneina je ruka poput lahora skliznula u njegovu i osjetila je njegov trzaj kad su se dodirnuli. Crne su mu oči zasjale i preplavio ju je prekrasan osjećaj kad su mu se snažni prsti sklopili oko njezinih. Nagnuo se prema njoj i usnama joj ovlaš dodirnuo obraz, kao neizgovoreno hvala za priliku koja nije bila ništa više od toga. “Ovuda sam šetao kad sam bio dječak...” Uzeo ju je za ruku i poveo je prema zapadu, dalje od čistine među jarebikama i ruba šume. Pričaj joj o sebi , mislio je. O dječaku koji si bio prije nego što si otišao. O čovjeku koji nisi mogao dočekati da postaneš kad se vratiš. Ali najvažnije

133

od svega - učini da te zavoli prije nego što otkrije tko si bio između toga. Ljubav možda neće biti dovoljna da shvati, ali barem će postojati šansa. Razgovarali su i šetali, Jastreb je raspredao svoje uzbudljive priče o dječačkoj nepromišljenosti i hrabrosti, nježni je povjetarac nosio njezin tihi smijeh. Sjedili su na rubu litice i bacali kamenčiće u valove, a svjež slani zrak preplitao joj je srebrnastoplavu kosu s njegovim crnim svilenim pramenovima. Pokazao joj je gdje je objesio ležaljku, neposredno ispod ruba litice i spuštenu za visinu čovjeka, te je nasmijao pričom kako se u njoj skrivao od Lydije. Ležeći na leđima s rukama pod glavom gledao je more i sanjario dok ga je majka satima tražila po imanju i zvonkim ga glasom pozivala da se vrati. Adrienne mu je pričala o opaticama i sparnim ulicama New Orleansa i čak ga je jednom ili dvaput navela da mu izgovori ime kako su ga tada zvali. N’Awlins. A on je slušao i nije ju korio što vjeruje u tu maštariju. Nije znala je li mislio da samo smišlja priče ili je to na neki način sve stavio u kontekst šesnaestog stoljeća. Znala je samo da ju je slušao kao što to prije njega nije učinio nijedan muškarac. Pričala mu je o vudu kraljici Marie Leveau i glasovitom piratu Jeanu Laffitteu, o velikim plantažama s veličanstvenim kućama i mirisima te zvukovima Bourbon Streeta. Kad je govorila o  jazzu , ljubavnom poju bas saksofona i vrisku limenih rogova, oči su joj potamnjele od tajanstvenosti i senzualnog uzbuđenja, tako da je gotovo mogao povjerovati da je doista došla iz drugog doba. Sigurno iz neke druge zemlje. “Poljubi me, ženo.” “Ali... ne bih smjela.” Očaralo ga je njezino zadihano, promuklo mrmljanje. “Zar je tako loše?” Adrienne je duboko udahnula. Ustala je, odmaknula se od njega i nagnula glavu da pogleda u nebo. Nebo se razvedrilo, oblaci su se povukli na pučinu i oluja je prošla a da nije ni započela. Ispod njih je dopirao zvuk valova koji su zapljuskivali obalu. Zvijezde su se probile kroz ogrtač noći i Adrienne  je pokušala pronaći Velika kola kad se iznenada s neba obrušila treperava mala, sjajna zvijezda. “Vidi!” uzbuđeno je rekla. “Zvijezda padalica!” Jastreb je skočio na noge. “Ženo, što god učinila, učinila, nemoj ništa zaželjeti.”

134

Pogledala ga je s nevinim, radosnim osmijehom na licu koji ga je toliko očarao da na trenutak nije mogao ni razmišljati. “A zašto ne, Jastrebe?” “Obistinit će se”, uspio je progovoriti. Pogled joj se vratio na zvijezdu padalicu. Adrienne je zadržala dah i lijepo . svim srcem zaželjela želju. Molim te da mi se uskoro dogodi nešto vrlo lijepo . Molim te!  Nesposobna  Nesposobna da izgovori te riječi makar ispod glasa, želju je uputila zvijezdama. Uzdahnuo je. “Što si poželjela?” “Ne smijem ti reći”, drsko mu je odgovorila. odgovorila. “To se protivi pravilima.” Jastreb je znatiželjno podignuo obrvu. “Kojim pravilima, ženo?” “Znaš - pravilima o željama za zvijezde padalice”, rekla mu je glasom koji je govorio da svi  znaju  znaju ta pravila. “A što si to ti poželio da ti se ostvarilo?” Jastreb je frknuo. “Upravo si mi rekla da ne smijem reći.” Adrienne je zakolutala očima i nestrpljivo uzdahnula. “To vrijedi samo dok se ne ostvari. Poslije možeš reći kome god poželiš.” Oči su joj plamtjele znatiželjom. “Onda - da čujem.” Lagano ga je gurnula o prsa. Jastreb je očarano zurio u Adrienne. Za trajanja ovog razgovora o zvijezdama padalicama, žena kao da mu se vratila godinama unatrag. U otvorenom joj je pogledu Jastreb jasno mogao razabrati povjerljivo dijete kakvo je nekad bila. “Zapravo nije riječ o tome što sam ja zaželio nego moj prijatelj za mene”, tiho je rekao. “A to je bilo?” pritiskala ga je Adrienne. Jastreb se zamalo naglas nasmijao; čak je pomislio da će ga za kaznu udariti ne odgovori li joj dovoljno brzo za njezin ukus. “Poljubi me, Adrienne,” promuklo je rekao, “i dokaži da nije istina. Da te prijatelj ne može prokleti željom za zvijezdu padalicu.” “Hajde, Jastrebe, reci mi što je poželio!” Smijeh joj je zazvonio sa sočnih napućenih usana, a on ju je poželio ljubiti sve dok mu ne ostvari sve njegove najljepše snove. “Hoćeš li me onda poljubiti?” cjenkao se s njom. “Oh! Sve je pogodba, zar ne?” 135

Jastreb je slegnuo ramenima. “Milo za drago, ženo. Tako svijet funkcionira. Ako kmet ima grah, a nema mesa, pronađe nekoga tko ima meso, a nedostaje mu grah. Ja ti samo nudim obostrano zadovoljavajuću pogodbu.” “Hoću li dobiti i kavu?” lukavo je upitala. “Sutra ujutro? Za poljubac večeras? Maltarina plaćena unaprijed?” “Oh, ženice, tko te naučio da se tako dobro cjenjkaš?” Ali ako mu uspije, mogao bi večeras izvući od nje dovoljno slatkih poljubaca da se ujutro može samo okrenuti u krevetu i ponovno je poljubiti. U svojem krevetu. “Znači li to ‘da’, Jastrebe?” “Prestani i okani me se, ženo! Pogledaj me još jednom tim svojim zavodljivim pogledom i dat ću ti cijelu smočnicu s kavom, a možda ću dodati i nekoliko konja.” “Dakle, imam tvoju riječ?” “Imaš moju riječ i moje obećanje.” “Dogovoreno.” Adrienne je brzo zapečatila dogovor. Odgovori, kava i izgovor za poljubac. Kako je mogla tražiti više? “Najprije odgovor”, zahtijevala je. Jastrebova se velika glava nagnula i usta su mu se naslonila uz njezino uho. Leđima su joj prošli trnci kad joj je njegov dah dotaknuo vrat. “Što? Ne čujem te”, rekla je kad je promrmljao nešto posve nerazgovjetno. nerazgovjetno. “Doista je preblesavo da bih ponavljao...” “Dogovor je dogovor, Jastrebe!” požalila se, tresući se poput šibe dok su mu usne golicale njezin vrat. Jastreb je zastenjao. “Poželio mi je savršenu ženu. Da mi žena bude sve što sam se ikad usudio sanjati... sve čemu sam se nadao. A onda je poželio da mi odbije ljubav. Da me ne želi ni dodirnuti. Da ne želi sa mnom podijeliti krevet.” “Zašto bi ti prijatelj poželio tako što?” razočarano r azočarano ga je pitala. “A zašto bi žena učinila tako što?” odmah je odgovorio uz meku resicu njezina uha.

136

Osjetila je vrh njegova jezika na svojoj koži pa se i sama upitala zašto. Zašto bi žena odbila tog nevjerojatno lijepog, intrigantnog muškarca? Bilo joj se ubrzalo; okrenula je glavu i pogledala ga ravno u sjajne crne oči neslućenih dubina. Zavedena navalom uzdrhtalih emocija, prstom mu je dodirnula savršeno oblikovane usne. Um joj je očajnički pokušavao shvatiti taj novi osjećaj i ukrotiti ga, ali tijelo je tražilo da ga upozna u smislu koji nije imao ništa s razumom ili logikom. “Dopusti mi da te volim, ženo. Neću uzeti ništa što mi ne želiš dati.” Oči su mu počivale na njezinu licu, kao zavodljivo milovanje koje joj je grijalo krv, pa se počela pitati što je moglo biti da ga je srela kad je još vjerovala u sretno zajedništvo do kraja života. Kako bi se osjećala da mu dopusti da joj prekrasnim snažnim rukama prijeđe preko uzdrhtalog tijela, da  je ljubi i zadirkuje te naposljetku zadovolji zadovolji sirovim, pulsirajućim čelikom svoje žudnje. Osjetila su joj bila preplavljena Jastrebom, njegovim opojnim muškim mirisom, svilenastom kosom, tijelom koje se čvrsto naslonilo na nju.  Još jedan trenutak i onda ću ga zaustaviti, obećala si je dok joj je bradu zasipao poljupcima. Dogovor je bio jedan poljubac u usta, podsjetila se. Nakratko je umirila savjest i dopustila mu je da joj žuljevitim dlanovima miluje tijelo, a kratkom joj bradom grebe vrat. Iznenada to više nije bilo samo dopuštanje. Ruke su joj uspuzale oko njegova vrata. Zakopala mu je prste u svilenastu tamnu kosu, zatim ih niz vrat spustila na njegova snažna ramena, prateći obrise svakoga isklesanog mišića. Adrienne je uzdrhtalo i zbunjeno udahnula. U pluća joj nije stizalo dovoljno kisika, ali to više nije bilo važno kad joj je Jastreb potrebu za zrakom zamijenio potrebom za njegovim usnama, potrebom za njegovim jezikom, potrebom za njegovom potrebom za njom. “Ja sam taj, ženo”, tiho ju je upozorio. “Sve završava ovdje. Sa mnom. Najboljim i posljednjim. Oh, svakako tvojim posljednjim.” posljednjim.” Moj posljednji , nevoljko je priznala jer je sumnjala da se ijedan drugi muškarac može mjeriti s ovim. U tom trenutku između dva udisaja prošlost se izgubila u beznačajnosti. Kao da je Eberhard nikad nije dodirnuo, kao da dvadeseto stoljeće nije

137

postojalo. Kao da joj je cijeli život išao prema ovome trenutku. Prema ovome muškarcu. Prema ovoj čaroliji. Jastreb joj je poljupcima prekrio bradu i svaki centimetar lica, nos i zatvorene vjeđe koje su lagano treperile, obrve, a zatim je prestao, lebdeći senzualnim usnama iznad njezinih. Hoće li? Usuđuje li se? Adrienne je ispružila jezik i okusila muškarca za kojim je žudjela od trenutka kad ga je prvi put vidjela opčinjenim očima. “O, Bože”, prošaptala je. Željela ga je, željela je ovo više nego što je ikad poželjela nešto u životu. Iz grla mu se čulo promuklo stenjanje; raširio je dlanove na dnu njezina vrata i nagnuo joj glavu da je može bolje ljubiti. Ružičasti vrh njegova jezika kružio  joj je oko usana, okusio svaki njihov kut, sve njihove obline i dražio je do besvijesti. Sve dok nije postalo previše i usne su joj se opustile pod njegovima, stopile se s njima i otvorile za njega, baš kao što joj se cijelo tijelo naizgled otvorilo i zavapilo za njim. Bila je poput ružina pupoljka koji se otvorio na zlaćanoj sunčevoj toplini. “Veličanstveno”, prošaptala je, nesvjesna da je naglas izrekla svoje misli. Ali Jastrebu nije promaknuto - čuo ju tu njezinu riječ i žudnja ga je obuzela tako divlje da je zadrhtao. Čvrsto i vatreno, gotovo okrutno, Jastreb je stavio usta na njezina. Nasrnuo je na njih nemilosrdnom glađu od koje su joj u zatvorenim očima zatreperile zvijezde. Adrienne je otvorila oči iz čistog užitka što ga promatra i vidjela je kako gleda izravno u njih s tako vatrenim obećanjem užitka da mu je zastenjala u usta. Desetke metara pod njima priroda se urotila sirovim, nezasitnim čudom strastvenog ritma: senzualno zapljuskivanje valova, milijarde litara vode koje su žestoko udarale o obalu i zatim se vraćale u ocean. Val za valom osjeta udarao je o Adrienne, plutala je na moru takve strasti da se doslovce osjećala preoblikovanom, kao da se mijenjala pod dodirima ovog muškarca, baš kao što je stalno milovanje oceana preoblikovalo stijene pod njima. Jastrebov je jezik bio poput užarene svile, istraživao joj usta i dražio  jezik. “Oh,” prošaptala je, “nisam znala...” znala...” “Onda, je li ljubljenje sa mnom tako loše, ženo?” “Nije ljubljenje loše...” Riječi su joj se izgubile u tihom jecaju kad joj je nagnuo glavu da je ponovno poljubi.

138

“Što je loše, srce moje?” Jastreb Ja streb joj je nježno grickao vrat. “Uuuh! ...Ti!” “Ja? Ja sam loš?” Dug joj trenutak nije dao da odgovori dok joj je grickao donju usnu, zadirkivao je, uvlačio je u svoja usta, a zatim polako pustio. Adrienne je drhtavo udahnula. “Pa... mislim... ti  jesi  jesi muškarac...” “Da”, poticao ju je. “Usput i prekrasan...” “Mmm... da?” “A ja mrzim prekrasne muškarce...” Ruke su joj prelazile preko njegovih ramena, širokih mišićavih leđa i uskog struka pa niže na mišićava bedra. Šokirala ju je vlastita smionost i bila je uzbuđena zadovoljnim stenjanjem koje je izmamila od njega. “Vidim to. Mrzi me baš tako , ženo. Ponovno me mrzi tako. Mrzi me koliko hoćeš.” Jednim glatkim pokretom Jastreb ju je nježno okrenuo na tlo i svojim čvrstim tijelom prekrio njezino. Adrienne je bila zapanjena; s Eberhardom nikad nije bila tako intimna, nikad nije iskusila ništa slično, taj nevjerojatno omamljujući osjećaj ležanja pod muškarcem. Kakvo mučenje: dojkama pritisnuta o njegova široka prsa, posesivan način na koji je jednu nogu prepleo i ugurao među njezine, izbočina njegova golema kurca priljubljena uz oblinu njezina bedra. Kad je težinu premjestio tako da mu se ud tvrd poput stijene našao među njezinim nogama, tinjajuća se toplina među njima rasplamsala, uzrokujući u njoj stezanje mišića za koje nije ni znala da postoje. Zavrtio je kukovima, trljajući se o nju u sporim erotičnim krugovima. Zbog osjećaja koje je u njoj izazvao u glavi joj se zavrtjelo i nije više znala gdje je. Privila se uz njega i jednu nogu prebacila preko njegova tijela kako bi ga povukla bliže — usmjeravajući tog uspaljenog muškarca ravno u žudnju koju  je osjećala medu bedrima. Nježno joj je povukao gornji dio haljine tako da joj je kliznuo niz ramena i oslobodio joj dojke kako bi im mogao posvetiti svu pozornost. “Prekrasno”, promrmljao je, dražeći joj prstima uzdignute vrhove. Kad je  jezikom oblizao ružičaste bradavice b radavice tijelom joj se raširila vatra, kulminirajući prekrasnom toplinom u trbuhu i još niže.

139

“O, moj Bože!” Adrienne je zabacila glavu u mirisnu travu i posesivno mu provukla prste kroz tamnu kosu. Jastreb je zastenjao, a njegov joj je vruć dah prešao preko dojke. “Kako mi to činiš, ženo?” Bila je sve što je sanjao da će jednog dana imati, a onda se oštro ukorio da prestane razmišljati r azmišljati kao budalasti dječak. Ali sad se opet osjećao kao budalasti dječak. Gotovo se nasmijao jer u tome je bilo nekakve pravde. Poslije svih žena koje je imao, ovu je volio. Puno volio.  Puno značenje te spoznaje zapanjilo ga je i ushitilo; spustio je usne na njezine, bez riječi zahtijevajući od nje da mu uzvrati ljubav. Svaki djelić svoje žudnje, svaki komadić svojega divljeg zavođenja stavio je u tu nečujnu molbu - poljubio ju je tako duboko da više nije znao gdje završava on, a počinje ona. Bokovi su joj se pokorili kad se pritisnuo o nju i željno podignuli da pronađu njegove kad se odmaknuo. S usana natečenih i poplavjelih od njegovih žestokih poljubaca bježali su joj iskonski zvukovi. “Voli me, Adrienne”, grubo joj je zapovjedio. “Voli me!” Jedini njezin odgovor bio je grleno stenjanje. “Reci mi da me želiš, ženo”, gladno je zahtijevao usnama priljubljenima o njezine. “Molim te...”, jedva je izustila i čvrsto stisnula oči. Zaustavit ću ga za koji trenutak. Bit će lakše ako ga ne gledam. “Želiš li me, Adrienne?” pitao je Jastreb i odmaknuo se od njezinih usana. Njezina mu molba nije bila dovoljan odgovor, želio je čuti te riječi od nje. Želio je da čak i zatvorenih očiju zna da je on  na  na njoj, da je on  ljubi.  ljubi. Ali ona nije odgovorila i oči su joj ostale čvrsto zatvorene. Jastreb je zastenjao i ipak je ponovno poljubio, gubeći se na trenutak u dodiru i okusu njezinih slatkih usana. Ali razdirala ga je sumnja. Ako ne bude navaljivao, bio je svjestan da bi je u tom senzualnom i pijanom uzbuđenju večeras mogao odvesti u svoj krevet. Ali nije htio da Adrienne bude nesvjesna toga što se zbiva. Želio je da bude posve budna, posve svjesna i da traži od njega da je dira. Želio je da joj se oči s njegovima susretnu iskrenom, nesputanom glađu i da izgovori te riječi. Jastreb je teško dašćući otrgnuo usne s njezinih.

140

“Otvori oči, Adrienne.” Prisilio se da leži posve mirno, nepomičnih kukova pritisnutih o zavodljiv luk njezina tijela. Prošao je trenutak u kojem su bezglasno disali usana razdvojenih nekoliko centimetara. “Pogledaj me. Reci moje ime. Sad”, zapovjedio joj je Jastreb. Adrienneine su se vjeđe malo razmaknule. Ne tjeraj me da priznam ... ... nemoj od mene tražiti tako mnogo , molile su njezine oči. Tijelo joj se ponovno izvilo pokušavajući naći njegovo, moleći ga da legne na nju, da je u njezinoj pijanoj žudnji zavede tako da se sutra može praviti kao da to nije bio njezin izbor. “Pogledaj me i izgovori moje ime.” Glas mu se slomio izgovarajući te riječi. Njegova prekrasna, izvanredno oblikovana usta lebdjela su samo dah iznad njezinih. Adrienne je bez riječi zurila u njega. Suze su joj pekle oči i prijetile da će se sliti niz obraze. “Zašto to ne možeš učiniti?” pitao je, a riječi su mu zvučale poput grubog baršuna rastrganog krhotinama stakla. “Zar je tako nemoguće? Sidheach. Samo to moraš reći. Ili James, čak i Lyon. Može proći i gospodar Douglas!” Bilo što, samo da nije Adam. Adrienne je samo zurila zgađena svojom slabošću. Ništa nije naučila! Još samo centimetar, još jedan mali pokret i bila bi izgubljena kao nikad prije. Kamo tijelo ide... srce slijedi... izgovori mu ime i poljubi ga ponovno pa duši možeš zauvijek reći zbogom. Ovaj muškarac može te uništiti onako kako Eberhard nikad nije mogao. “Što treba da ga zaboraviš?” Mislio je da je riječ o Adamu, ali nije. Riječ je bila o Eberhardu. Jer ispadne li ponovno budala, ovaj put od nje neće ostati ništa. “Za Boga miloga, ženo, izgovori mi ime!” zagrmio je Jastreb. Tresao se od mješavine jedva ukroćene žudnje i nevjerice da je na njega mogla reagirati tako erotično, tako potpuno, a ipak mu ne izgovoriti ime. “Postoji li za mene i najmanja šansa, Adrienne, reci mi ime! Ako mi ne možeš reći ime, nemam nikakve šanse ikada zadobiti tvoju ljubav!”

141

Njegova je posljednja molba bila bolan urlik ranjene životinje koji joj je trgao srce. Na vratu mu je pulsirala žila, pa je podignula ruku kako bi je dodirnula uzdrhtalim prstima. Sve jače je ukrućivala svoje srce, sve dok ponovno nije bilo sigurna iza ledenjaka zaborava i kajanja. Odgurnuo joj je ruku. “Reci mi ime.” Protisnuo je svoj zahtjev kroz stisnute zube. “Ah, ovo je taaako  dirljivo.   dirljivo. Ja ću joj pomoći.” Bio je to Olivijin glas, a riječi su joj bile natopljene otrovom. “Nazovi ga kraljevskom kurvom”, zaprela je. “Na dvoru smo ga samo tako  zvali.”  zvali.” ★★★

Oluja koja je u njemu bjesnjela u tom se trenutku posve stišala. “Je li to istina?” naposljetku je prošaptala Adrienne, raširenih očiju koje su otkrivale da je povrijeđena. Povrijeđena, ali i više od toga. Jastreb joj je duboko u sivim očima vidio nijemi vrisak. Htio je zanijekati i riječima se izvući iz te noćne more. Ali svojoj ženi neće lagati. Morat će ga prihvatiti takvog kakav je ili ga uopće neće prihvatiti; kad ga prihvati, ako je još bilo šanse za to, posve će ga posjedovati. U njemu se skupila gorčina, zaogrćući ga takvim očajem da je od boli gotovo naglas zaplakao. “Zvali su me kraljevskom kurvom”, napokon je odgovorio. U sjajnim srebrnim očima zatitrale su joj sjene. Tamu za koju se zarekao da će ukloniti sad je nahranio vlastitim rukama. Skotrljao se s nje i polako ustao, zatim se išuljao u noć tiho poput vuka, ostavljajući je na rubu litice sa svojom osvetoljubivom bivšom ljubavnicom. Nadao se da će je Adrienne jednostavno gurnuti preko ruba, ali znao je da se neće tako lako izvući. Jer po njegovu je sudu sad bilo samo pitanje trenutka kad će se Adrienne naći u Adamovu krevetu. Izgubio ju je. Bilo bi bolje da nikad nije sreo tu ženu pa da nikad nije upoznao slatku navalu emocija, strast koja odrješuje i oslobađajuća krila ljubavi kakva je mogla biti.

142

Te je noći lutao izgubljen u sjećanjima na doba kad mu je zapovijedao kralj. Sve za Dalkeith i svoju majku, za Ilysse i Adriana. Da, i za lijepu Škotsku s vremena na vrijeme kad bi kralj previše poludio. Ne, nikad nije imao drugog izbora. Jastrebove su oči pretražile noćno nebo da pronađe još jednu zvijezdu padalicu. Poželio je da im svima do kraja svojega života uputi samo jednu želju. Sigurno će deset tisuća želja nadjačati jednu. Ali nebo se ponovno zastrlo oblacima i u tami koja ga je okruživala nije treperila niti jedna zvijezda.

143

“O, DRAGA, MISLILA SAM DA ZNAŠ!” NEVINO JE REKLA OLIVIA. “Idi bestraga”, tiho je odvratila Adrienne ustajući na noge. “Pokušavam ti pomoći...” “Ne, ne pokušavaš. Jedina osoba kojoj pokušavaš pomoći si ti sama - uz priličnu pomoć mojega muža.” “Ah, da. Tvoj dragocjeni muž. Zar te nimalo ne zanima kako je živio na dvoru?” Olivia je umilno zaprela. “Doista misliš da sam dovoljno glupa da pomislim kako ćeš mi reći istinu o njemu? Žena poput tebe?” Olivia je zaustila nešto reći i iznenada stala, a usta su joj ostala napola otvorena. “A što bi to trebalo značiti?” Adrienneine škriljastosive oči hladno su susrele Olivijine ovale uokvirene crnom olovkom. “Samo da si vrsta žene koja svoj uspjeh mjeri muškarcima s kojima je spavala i ženama koje je povrijedila, a jednoga dana, sudeći po tvojem izgledu u vrlo doglednoj budućnosti, nećeš biti ništa do debeljuškasta neželjena stara žena bez prijatelja. I kako ćeš tada provoditi vrijeme?” Olivia ju je možda prije mnogo godina i mogla prevariti, ali danas sasvim sigurno ne. “Kako se usuđuješ, ti  petite salope 6 !”   frknula je Olivia. “Samo sam ti ponudila pomoć...” “Slijedeći nas, špijunirajući nas i zatim spominjući njegovu prošlost? Njegove prošlosti više nema, Olivijo.” Adrienne nije bila svjesna da ga štiti dok nije čula što govori. “Neki ljudi uče iz svoje prošlosti, postaju bolji i mudriji. Moj je Jastreb to učinio. Ti si samo ljuta jer znaš da više nije čovjek kakav je bio. Da je još takav, ostao bi u vrtu s tobom umjesto da večer provede razgovarajući sa mnom.”

6

 Franc. mala kurvo

144

“Razgovarajući? On i ja smo također... tako razgovarali. Samo je privremeno napaljen novim tijelom. Proći će ga. A kad se to dogodi, vratit će se u moj krevet.” “Varaš se”, mirno je rekla Adrienne. “I znaš da je tako. To je ono što te zapravo grize.” “Stare pse ne možeš naučiti novim trikovima, slatka budalice”, zajedljivo je odvratila Olivia. Adrienne je starijoj ženi uputila najslađi osmijeh. “Možda ne. Ali katkad psi posve psi posve prestanu  izvoditi  izvoditi stare trikove.” “Govoriš kao zaljubljena žena. A ipak mu nisi htjela reći ime”, rekla je Olivia i podignula nacrtanu obrvu. Adrienne se prestala smiješiti. “Govorim u svoje i u muževo ime kad ti kažem da Dalkeith napustiš čim svane, bez obzira na to jesu li se tvoji konji odmorili ili ne. Ovdje više nisi dobrodošla. I ne vraćaj se više nikada.” ★★★

Baš ih znam odabrati, turobno odabrati, turobno je razmišljala r azmišljala hodajući kroz vrt. Isto je bilo i s Eberhardom, plejbojem preplanula tena koji je bio tako vješt u manipuliranju da nije ni znala što ju je snašlo, a već je pala na prekrasnu iluziju. Prava ljepota morala je dolaziti iznutra. Muškarac kojeg su zvali kraljevskom kurvom... gdje je u tome ljepota? Još je gora pomisao bila na ono što se spremala učiniti, što bi rado učinila s Jastrebom samo da se nije pojavila Olivia. Njegove su je molbe gotovo posve razoružale i bila je sasvim sigurna kako bi još i sad ležala pod njegovim prekrasnim tijelom i postala još jedna u nizu žena koje su pale na kraljevsku kurvu. Možda nije tako, Adrienne. Možda ne znaš cijelu priču, govorio joj je glasić iz dubine srca. Možda ne  želim   želim znati cijelu priču , zapjenjeno je pomislila. Stisnula je šake tako snažno da je osjetila bolno ubadanje noktiju u meko meso dlanova. Želim se vratiti kući, tužno je pomislila poput izgubljena djeteta. Želim Moonie.

145

To je To  je jedino što tamo vrijedi, vrijedi, mislila  mislila je. Frustrirano je dahnula. “Adrienne.” Glas mu je stigao iz sjena donjeg dijela dvorišta, tako tiho da je isprva pomislila da joj se učinilo. Okrenula se i pogledi su im se sreli. Zrake mjesečine poput kopalja su se probijale kroz krošnje, obasjavajući mu isklesano lice srebrnom svjetlošću. “Ostavi me na miru, Jastrebe.” “Što ti je Olivia rekla?” Riječi su zvučale kao da ih je protiv volje morao iščupati iz sebe. “Zašto je sam ne pitaš? Čini se da ste vas dvoje nekad komunicirali sasvim dobro. ‘Bez riječi’, ako se dobro sjećam.” “Ženo, nemoj”, zastenjao je. “Zašto ne? Boli li istina?” “Adrienne, nije bilo tako. Nije bilo...” Glas mu se izgubio i onda je uzdahnuo. “Nije bilo kako?” rekla je ledenim glasom. Adrienne je čekala. Hoće li objasniti? Riječ kurva  mogla   mogla je imati nekoliko značenja, ali nijedno od njih nije bilo laskavo. Znala je da je imao prekrasne žene, za mnogo ih je saznala od Comynovih sluškinja, ali koliko ih je doista bilo? Tisuću? Deset tisuća? Kad joj Jastreb nije odgovorio o dgovorio,, Adrienne ga je pritisnula. “Jesi li Olivijin ljubavnik?” “Ne, ženo!” “Jesi li bio?” Adrienne se natjerala da nastavi. Jastreb je uzdahnuo. “Istina je, ali bilo je to davno i ne znaš u kakvim okolnostima...” Adrienne ga je oštro pogledala. “Ne želim znati za okolnosti pod kojima si bio sa ženom poput nje! Da si bio imalo izbirljiv, nikad ne bi... Svi ste vi muškarci isti!” Jastrebov je glas postao promukliji. “Daj mi priliku, Adrienne. Saslušaj me. Nije me fer mrziti zbog toga što si doživjela s drugim muškarcima. Daj mi samo još jednu priliku - to je sve što tražim od tebe, ženo.”

146

“Dala sam ti ih i previše! p reviše! Pusti me na miru, Jastrebe Douglasu. Samo me pusti na miru!” Adrienne se okrenula i pojurila prema dvorcu prije nego što se ponizi i brižne u plač. ★★★

Sanjala je Jastreba i obećanje koje mu je nazrela u očima. Nadu. Da je znao njezinu  prošlost,  prošlost, bi li je i dalje htio? Sve ju je to mučilo u snu. Smije li si dopustiti da ga zavoli? Ili ne smije? Srce joj je još bilo prepuno ožiljaka. Nije mogla ni pomisliti na to da bi se opet onako osramotila i zažalila. Ali iskušenje da popusti svakim je danom bilo sve veće. Da je barem kod kuće u svojoj zaštitnoj kukuljici osame. Ponovno sigurna, ali tako usamljena... Sanjajući u snu, naposljetku se sjetila kako se našla ovdje i shvatila kako bi se mogla vratiti kući. Način da izbjegne Jastreba i sva njegova obećanja o strasti i boli. Sjećanje ju je iznenada prenulo iz sna. Izvukla se ispod svilenih pokrivača, otišla do prozora i zagledala se u noć crnu poput tinte. Eberhardov šahovski komplet. Napokon se savršeno jasno sjetila što je radila neposredno prije nego što  je kroz vrijeme katapultirana katapultirana u Comynovo Comynovo krilo. Bila je u svojoj knjižnici, skupljajući šahovske figure iz Eberhardova kompleta. Prokleti šahovski komplet doista je bio   uklet. Kad ga je ukrala iz Eberhardove kuće, pomno je pazila da ih ne dotakne. Eberhard je često zbijao šale o kletvi, ali Adrienne se radije držala podalje od legendi, kletvi i mitova. Kad je uzela komplet, nije ga niti raspakirala i namjeravala ga je otvoriti samo ako se odluči na prodaju. Znala je da je kad se pojavila u krilu Crvenog Comyna u ruci držala crnu kraljicu, ali gdje je nestala? Sad je posve sigurno nije imala. Možda ju je sluškinja uzela? Hoće li se morati suočiti s podlim Crvenim Comynom da je vrati? Obeshrabreno je stresla glavom. Figura je morala biti negdje  u Comynovu dvorcu, a gdje god da je bila, morat će se pomučiti da je nađe. Mogla bi je vratiti kući. 147

Bi li se znala vratiti u Comynov dvorac? Naravno, uvjeravala se. Nakon što je sporednim cestama prevalila više od tri tisuće kilometara, Adrienne de Simone nije se mogla izgubiti. Ali brzo dok je još štiti pokrivač noći. I prije nego što joj popusti odlučnost. ★★★

Pola sata poslije bila je spremna. Šuljajući se kroz kuhinju našla je nauljenu vreću i napunila je hrskavim kruhom, sirom i nekoliko jabuka. Tavis je hrkao kraj vrata u svojem stolcu, a u ruci je držao napola punu čašu nečega što je Adrienne oprezno pomirisala i zaključila da je riječ o čistom alkoholu. Još samo kratko zaustavljanje u sobi Zelene gospe gdje je ostavila čizme koje joj je dala Lydia i bit će spremna za polazak. Išuljala se iz kuhinje i brzo prošla kratkim hodnikom te otvorila vrata sobe Zelene gospe. Oči su joj se raširile od zaprepaštenja. Na krevetu je spavao Jastreb s bijelom lanenom plahtom omotanom oko nogu i golim torzom koji je milovala zora. Tamna mu je glava ležala na bijelim jastucima i spavao je sam - u rukama držeći haljinu koju je nosila kad ju je pogodila strelica. Podsjetila se da su ga zvali kraljevskom kurvom. Možda je na dvoru doista postojao takav službeni položaj. A možda je jednostavno bio tako neizbirljiv da je sam zaslužio taj naslov. Bez obzira na sve, nikad više neće biti  jedna od mnogih. mnogih. Adrienne je na drvenom sanduku uz podnožje kreveta ugledala svoje čizme. Pazeći da joj pogled ne pobjegne prema uspavanome mužu, uzela ih je s uglačanog poklopca od borovine i tiho poput mačke krenula prema vratima te ih zatvorila za sobom. Sad ju je čekao teži dio. Posvuda po dvorcu bilo je stražara. Morat će pobjeći kroz vrt, preko mosta do stražarske kule i kroz istočni toranj. Nekako će uspjeti. Uvijek je uspijevala pobjeći. Jastreb je provirio na jedno oko i gledao je kako odlazi. Zlovoljno je promrmljao, promeškoljio se i stavio mišićave ruke iza glave. Gledao je u vrata i čekao. Ostavljala ga je?

148

Nikad. Ne dok je bio živ i disao, a u njemu je bilo mnogo više snage za borbu nego što je mislila. Sišao je s kreveta i zgrabio svoj kilt, labavo ga zavezavši oko pasa. Dakle, tako će biti, gorko je razmišljao. Bježat će na prvi znak nečega neugodnog iz njegove prošlosti. Nije mislio da će biti tako plaha. Mislio je da se ispod svilenaste vanjštine skriva žena vatrena karaktera, ali samo jedan spomen njegove prošlosti bio je dovoljan da ga napusti. Poslije užitka koji je tako očito doživjela u njegovu n jegovu naručju, ipak je odlučila otići. Kvragu, pa gdje je mislila da je naučio dati ženi užitak? Oh, ne. Kad mu sljedeći put žena bude u naručju, a taj će trenutak svakako doći, popit će jedan ciganski napitak da ga malo omami. Tada će joj doista pokazati prednosti ubrane iz prošlosti koju je tako žestoko izbjegavala. Ponudio joj je svoju ljubav, slobodno i otvoreno. On koji nijednoj ženi nikad nije ponudio ništa više od kratkotrajna tjelesnog užitka, ovoj je ženi ponudio svoj život. A ipak ga nije htjela prihvatiti. Nije čak ni znala što je značilo biti kraljevska kurva. Olivia joj se spremala reći u vrtu. Olivia koja je nemilosrdno iskoristila Jastrebovu službu kralju moleći Jakova da Jastrebu zapovjedi da joj pruži tjelesne usluge koje joj  je prije odbijao dati. Olivia koja je tako kralju Jakovu dala nov način ponižavanja Jastreba. Sjećanje na to odmah ga je razljutilo i posramilo. Snagom svoje čelične volje otjerao je takve misli i slijepu srdžbu koju su u njemu stvarale. Prvi problem koji je morao riješiti bila je Adrienne. Jastreb je ljutito uzdahnuo. Je li bježala da svijet otkrije u kovačevu naručju? Da. Bio je siguran da je tako. U tom je trenutku Grimm otvorio vrata i progurao glavu u sobu, s neizrečenim pitanjem u očima. “Je li krenula na sjever?” Jastreb je bio ogorčen. “Ne”, čudio se Grimm. “I ja sam to očekivao, ali otišla je na istok.” “Do stražarske kule? Sama?” “Da. I nosi samo malu vreću.”

149

“Sigurno će se tamo naći s njim”, razmišljao je Jastreb. “Stražar je slijedi?” “Da, izdaleka. Sve dok ne zapovjediš drukčije.” Jastreb je okrenuo glavu i pogledao u gotovo ugašen žar ognjišta. Morao  je donijeti odluku. Bi li je trebao pustiti? Je li to mogao? A ako se sastane s Adamom, kako da se suzdrži i ne ubije ga golim rukama? Ne. Bolje da je zaustavi prije nego što bude siguran u njezinu izdaju. “Što si saznao o Adamu?” Jastreb je nogom udario po ognjištu. “Ništa, Jastrebe. Kao da je doletio na vilinskom povjetarcu i ovdje se ukorijenio. Jako čudno. Nitko ne zna odakle je došao. Mislim da najviše informacija možemo dobiti od Esmerelde jer mu još grije krevet. Ali nisam je  još uspio pronaći.” Grimm si je zamišljeno protrljao bradu. “Čini se da je Esmerelda svoj logor od jarebika na sjeveru preselila na pašnjake daleko na istoku.” Jastreb se okrenuo na peti i tamnim očima pomno proučavao Grimma. “Romi nikad ne sele logor. Ljeti su uvijek na sjevernim pašnjacima.” “Ovog ljeta ne.” Grimm je slegnuo ramenima. “Čudno. Čak će i žetvu poslije Samhaina7 proslaviti na novome mjestu.” “Čudno.” Jastreb je razmišljao o neobičnoj informaciji koju mu je Grimm upravo otkrio. Ali ciganskom plemenu koje je logorovalo u Dalkeithu posvetio je samo trenutak - morao se zabaviti mnogo važnijim stvarima. Žena ga je upravo ostavila. “Grimme, zaustavi je u stražarnici. Začas ću doći.” ★★★

Adrienne je znala da je prate. p rate. Bijeg iz dvorca bio je poput bijega iz zatvora. Imala je manje šanse izbjeći stražare nego se vratiti u dvadeseto stoljeće. A ovaj je put usto bila bez pištolja. Kao one noći kad je umro Eberhard - noći za koju se zaklela da nikad više neće razmišljati o njoj.

7

 Blagdan koji su Kelti 1.studenog proslavljali kao početak zime, a izra vni je prethodnik današnjeg Dana vještica

150

Nije htjela da se dogodi ništa od onoga što se naposljetku dogodilo. dogodilo. Nije ni znala što se zbiva sve do noći kad je naposljetku otkrila zašto je Eberhard šalje na ta samotnjačka putovanja. Tako ljupka i glupo lakovjerna . Nije li ga čula da je tako opisuje one noći kad se neočekivano vratila iz Londona u nadi da će ga iznenaditi. I doista ga je iznenadila. Ušuljavši se kroz stražnja garažna vrata u njegov luksuzan dom, Adrienne je načula razgovor koji nije bio namijenjen njezinim ušima. Razgovor zbog kojeg bi je ubio da je znao da ga je čula. Nije ga zazvala kad je stavila ruku na kvaku njegove radne sobe. Kroz vrata se jasno čuo Gerardov glas. “Je li se Rupert sastao s njom u Londonu?” Adrienne se ukočila. Razgovarali su o njoj. Kako su znali da je Rupert bio u Londonu? Tek ga je jučer srela ondje. Nije još bila ni nazvala Eberharda i razgovarala s njime. Vratila se noćnim letom i trebao joj je cijeli dan i pola noći da dođe kući. Pritisnula je uho na vrata i znatiželjno slušala. Eberhard se nasmijao. “Baš kao što smo planirali. Rekao joj je da je u Londonu kako bi kupio dar za ženu. Znaš kakva je Adrienne, sve će povjerovati. Nije ništa zamijetila kad joj je zamijenio prtljagu. Tako je ljupka i lakovjerna. Od početka si je dobro pročitao, Gerarde. Neopisivo je naivna. Nema šanse da shvati što radimo dok ne bude prekasno.” Adrienne se snažno trgnula, a ruka joj je i dalje bila pritisnuta na vrata. “A kad je naposljetku uhvate, Eb? Što ćeš onda učiniti?” u činiti?” Od Eberhardova smijeha zaledila joj se krv u žilama. “Ah, u tome je prava čar. Iskopat će njezin dosje iz sirotišta koji sam malo prepravio. Sad u njemu piše da je malodobna prijestupnica sa sklonošću kriminalnom ponašanju. Samo će ona stradati. U ovom gradu nema policajca koji bi pokušao išta prišiti gospodinu Eberhardu Darrowu Garretu - velikodušnome političkom pokrovitelju. Nikad ne napuštam Kraljevstvo N’Awlins. Ona je ta koja stalno putuje u inozemstvo.” Oči su joj se raširile r aširile od užasa. Što je to govorio? Gerard se nasmijao. “Eb, prošli smo mjesec njezinim Mercedesom dobili veliku pošiljku. Posao s Acapulcom bio je uistinu briljantan.”

151

Pošiljku? Adrienne je mahnito razmišljala. Pošiljku čega? Tiho se odmaknula od vrata. Glupa. Lakovjerna. Prostodušna. Što je bilo loše u prostodušnosti? prostodušnosti? pitala se šuljajući se mračnom kućom i zatomljujući jecaje. U prostodušnosti je barem bilo časti. Ako ništa drugo, nikad nikog nije povrijedila, nikad nikog nije iskoristila. Možda je i bila pomalo... lakovjerna. Možda joj je čak i nedostajalo zdravog razuma. Ali to je i više nego nadoknađivala na druge načine. Imala je dobro srce. To bi b i trebalo vrijediti nešto. Grlo joj se stegnulo od potiskivanih suza. Prestani, prekorila se. Usredotoči se. Pronađi kraljicu. Vrati se kući. U dvadesetom stoljeću nema muškaraca poput Jastreba, a poslije njega nijedan je muškarac više neće dovesti u iskušenje. Pred njom se uzdizala stražarska kula. Zašto je nisu zaustavili? Znala je da su još ovdje. Možda je Jastreb htio da je puste. Možda je bila tako naivna i neiskusna da ga zapravo uopće nije zanimala. Naposljetku, takvom muškarcu nikad neće biti teško pronaći voljnu ženu. Zašto bi kraljevska kurva marila za to? Uvijek će biti drugih žena. Ljutito je nogom šutnula kamenčić i gledala ga kako udara o zid stražarske kule. Hoće li za nju podignuti rešetku i otvoriti pokrajnja vrata? Odmotati crveni tepih kako bi proslavili p roslavili njezin odlazak? No kad je stupila u nadsvođeni prolaz, iz sjene je izronio Grimm. Zaustavila se kao da joj je laknulo. Pokušaj iznova,  iznova,  rekla je u sebi. Napiši tu scenu iznova, Adrienne de Simone. Trebalo bi biti, “zaustavila se, bijesna jer su je zaustavili zaustavili u bijegu . ” Ali ne, definitivno joj je laknulo. Uzdahnula je, a ramena su joj potonula. “Grimme, pusti me da prođem. Ovo je moj život. Makni se.” Odmahnuo je glavom. “Žao mi je, gospo.” “Grimme, moram se vratiti u Comynov dvorac.” dvorac.” “Zašto?” Nakratko ga je proučavala na prvoj dnevnoj svjetlosti. svjetlosti. Izgledao je doista zbunjeno, a pogledom je pretraživao sjeverno dvorište kao da očekuje nekoga.

152

“Jer osjećam čežnju za domom”, slagala je. Možda to i nije bila prava laž jer j er joj  je strašno nedostajala Moonie. “Ah!” Na lijepom mu je licu vidjela razumijevanje. Stajao je pred njom razmaknutih nogu i prekriženih mišićavih mišićavih ruku na prsima. “Nešto tražiš?” “Što?” Nije mogao znati! Ili možda ipak je? “Grimme, je li lady  Comyn  Comyn mislim, moja majka - rekla nešto o... pa... nečemu mojemu što sam možda ostavila tamo... kod kuće?” “Čemu, na primjer?” pitao je Grimm, prava slika i prilika nevinašca. “Da, čemu?” ponovio je glas iza nje. Nešto se u njegovu glasu definitivno promijenilo, i to na lošije. Jastrebov baršunasti glas sad je postao hladan poput uglačanog čelika. Je li ona bila odgovorna za tu promjenu? “Odvedi je u Paunovu sobu. Zaključaj vrata i donesi mi ključ, Grimme.” “Ne!” uzviknula je i okrenula se prema njemu. “Moram ići! Želim ići u Comynov dvorac!” “Što tražiš, ženo?” ledeno ju je upitao. u pitao. Prkosno ga je pogledala i nije mu ništa odgovorila. Jastreb je promrmljao mračnu kletvu. Je li moguće da je to bila istina? Je li doista bila iz budućnosti i pokušavala je pronaći način da se vrati kući? Od pomisli da bi ga mogla ostaviti zbog Adama gotovo je poludio. Međutim, tmurno je razmišljao, ako je doista tražila crnu kraljicu, sigurno je za to imala dobar razlog. Postojala je mogućnost da je s nekoga drugog mjesta, možda i iz drugog vremena , i mislila je da bi je crna kraljica mogla odvesti od njega. To može saznati samo na jedan način, zaključio je. “Tražiš li ovo, možda?” pitao ju je vadeći iz sporrana  šahovsku   šahovsku figuru i podignuo je pred njezinim očima koje su se iznenađeno raširile.

153

“DOĐI, ŽENO.” ZAPOVIJED JE BILA IZREČENA TIHO I NESUMNJIVO  je zvučala opasno. Ali čak i sad je već od jedne njegove riječi zadrhtala od žudnje. Iznenadna navala topline prigušila joj je glas. “Jastrebe...” “Nemoj.” Riječ je bila upozorenje. “Odmah. Uhvati me za ruku.” Što će učiniti? mahnito je razmišljala. Čula je kako joj se Grimm iza leđa primaknuo, tjerajući je prema Jastrebu. “Čekaj!” Podignula je ruku da ga zaustavi. “Krenite, gospo”, tiho je rekao Grimm. “Nemoj me zaključati u sobu!” “A zašto ne bih?” podsmjehnuo se Jastreb. “Kad znam da se želiš vratiti na mjesto na kojem i nisi bila previše sretna - a ipak bi radije bila tamo nego ovdje sa mnom!” “Ne vjeruješ da sam iz budućnosti!” rekla je bez daha. “Počinjem vjerovati u to”, promrmljao je. “Što misliš, kako sam znao za ovo?” U ruci je držao crnu kraljicu. Slegnula je ramenima. “Kako?” “Ti si, draga ženo, pričala o njoj dok si ležala otrovana. Brinula si se gdje je i pokušavala je pronaći...” “Ali tek sam je se sad sjetila.” “Tvoj se uspavani um sjetio prije.” “Ali kako si ti  došao  došao do nje?” Grimm joj je odgovorio. “Lady  Comyn   Comyn vidjela je da ti je ispala iz ruke one noći kad kaže da si došla.” “Ali kako...” “Poslije vjenčanja ju je dala meni, a ja sam je dao Jastrebu.”

154

“Priznala je da joj nisi prava kći. Ne vidim razlog zbog kojeg bi lagala o tome.” Osim ako Comynov dvorac nije zahvatilo neko neobično zarazno ludilo , mrzovoljno je pomislio. “Hoće li te doista vratiti odakle si stigla?” oprezno je upitao Jastreb. “Mislim da hoće. Mislim da me ona i dovela ovamo”, rekla je pogleda uprtog u stazu od kamenih kocaka. “I plan ti je bio da je nađeš i vratiš se kući? Htjela si se sama iskrasti iz Dalkeitha?” “Ne! S tvojom majkom, Jastrebe!” odbrusila mu je. “Naravno da bih išla sama!” “Dakle, htjela si otići u Comynov dvorac kako bi pronašla ovu šahovsku figuru i pokušala se vratiti odakle si došla? To ti je bio večerašnji plan?” Promaknulo joj je upozorenje u njegovu odmjerenu tonu. “Da, Jastrebe. Priznajem. U redu? Morala sam pokušati. Nisam bila sigurna da ću uspjeti, ali to je bila posljednja stvar koju sam imala u rukama prije nego što sam se našla ovdje, a legenda kaže da je taj šahovski komplet uklet. To je jedina stvar koje se mogu sjetiti, a koja me mogla dovesti ovamo. Ako me dovela ovamo, možda me može i vratiti.” Jastreb se hladno nasmiješio. Prevrtao je kraljicu kra ljicu među prstima i pomno  je proučavao. “Vikinški “Vikinški rad”, promrmljao je. “Prekrasna figura. Lijepo izrađena i dobro očuvana.” “Vjeruješ li mi sad, Jastrebe?” Morala je znati. “Da sam doista iz budućnosti?” “Dovoljno je da kažem da ne vjerujem u nepotrebno riskiranje.” Još joj nije posve vjerovao, ali je bilo beskonačno bolje biti oprezan nego poslije zažaliti. Naglo se okrenuo na peti i krenuo prema vrtu. “Dovedi je, Grimme”, viknuo je preko ramena, gotovo usput. Ali Grimm je nije morao nikamo voditi. U glavi joj je zazvonilo na uzbunu i potrčala je za njim da ga dostigne. Njegov oprezan ton, čelično držanje i njegova pitanja. Pomno je skupljao sve djeliće informacije. Jastreb nije bio čovjek bez intelekta ili bez cilja. Nadala se samo da je ovaj put krivo razumjela njegov cilj.

155

“Jastrebe!” povikala je. Ramena su mu se ukočila. Ljutnja ga je dotad već napustila i prebacio se u hladnu odlučnost. Znao je što mora učiniti pa je kroz vrt i preko dvorišta potrčao u rumenu škotsku zoru. Dok sve ne bude gotovo nije mogao dopustiti da ga dotakne, da svoje slatke ruke stavi na njegova ramena i da ga moli. Neću riskirati kad je u pitanju moja žena . “Čekaj!” potrčala je i Adrienne jer joj je strah zarobio srce kad je shvatila da trči ravno prema sjevernom dijelu imanja gdje je svijetlilo ognjište kovačnice. “Ne, Jastrebe!” vrisnula je kad se stopio s raslinjem u vrtu. Noge su joj letjele dok je jurila kroz bujno zelenilo, gazeći po gredicama šumarica i grimiznih perunika. Preskakivala je preko niskih kamenih zidova i s lica odmicala trnovite grane ruža raskrvarivši si meke dlanove. Napokon je istrčala iz vrta i ugledala ga petnaestak metara pred sobom. Hvatajući dah, upregnula je posljednju snagu u nogama. Ako i uspije, bit će vrlo tijesno, možda i pretijesno. S prozora visoko nad njima Lydia je promatrala što se zbiva. Potiskujući bol preopterećenih mišića, Adrienne je očajnički pokušavala sustići Jastreba, ali bilo je prekasno - već je stajao uz Adama, blizu  jarkocrvene žeravice žeravice u ognjištu. Hvatajući dah, bacila se naprijed baš kad ju je Grimmova ruka uhvatila za ogrtač. Snažno je potegnuo tkaninu i povukao je prema natrag. Ogrtač se potrgao i ona je kriknuvši pala na tlo. “Jastrebe, nemoj!” “Uništi to”, zapovjedio zapovjedio je Jastreb Adamu pruživši mu šahovsku figuru. “Ne!” vrisnula je Adrienne. Adam je ovlaš pogledao ljepoticu na tlu. “Čini mi se da lady ima drukčije mišljenje.” “Nisam te pitao za mišljenje, Adame Blacku, a prokleto mi je svejedno što misli lady .” .” Adam se vragolasto nasmiješio. “Znači li to da nisi uspio pripitomiti sokola, gospodaru Jastrebe?”

156

“Spali to, kovaču. Ili možda želiš da se zadovoljim spaljujući tebe umjesto kraljice?” “Adame! Ne!” molila je Adrienne. Činilo se da Adam na trenutak procjenjuje situaciju, a zatim je uz neobično trijumfalan izraz na licu slegnuo ramenima i bacio figuru u ognjište. Adrienne je ispružena ležala na tlu i imala je dojam da se sve odvija usporeno. S užasom je promatrala kako crna kraljica leti kroz zrak i pada među užareno ugljevlje. Adrienne je zatomila jecaj kad su plamenovi lakomo progutali šahovsku figuru. Jedini način kojim se mogla vratiti u svoje stoljeće sad je bio izgubljen. Jastreb je uzdahnuo od olakšanja. Adrienne je klonula na tlo, tupo gledajući u zemlju. Crne kraljice više nije bilo, afrička ebanovina nije mogla izdržati plamen toliko vruć da bi rastalio čelik. Nema više Moonie. Nema povratka kući. Zauvijek je bila ovdje u 1513. - s njim. Kad se nagnuo prema Jastrebu, Adam je ispustio zvuk malo pregrub da bi bio smijeh. Približio mu se toliko da je samo Jastreb mogao čuti riječi kojima ga je izazivao. “Brzo će mi grijati postelju, glupi Jastrebe.” Jastreb je ustuknuo. Kovač je imao pravo. Žena će ga mrziti zbog toga što je učinio. “Kojeg vraga si radio u kovačnici usred noći?” odbrusio mu je Jastreb. Adam se vragolasto nasmiješio. “Ja sam noćna ptica. Usto, nikad se ne zna kad će se ukazati prilika za čerupanje.” Jastreb je zarežao na kovača. Iza sebe je čuo kako se Adrienne podiže na nesigurne noge. Od trčanja  je još uvijek teško disala, a možda je svemu pridonio pridonio i šok. Jastreb je u grobnoj grobnoj tišini proučavao kovačnicu. Adriennein je glas podrhtavao od bijesa kad je progovorila. “Znaj jedno, gospodaru Douglase, i to je jedino što trebaš t rebaš znati. Zapamti to, pomisliš li ikada da sam se predomislila. Neću se predomisliti. Prezirem  te.  te.

157

Uzeo si od mene nešto na što nisi imao pravo. I nikad  nećeš   nećeš moći ništa učiniti da zaslužiš moj oprost. Mrzim  te!”  te!” “Mrzi me koliko god želiš”, tiho je rekao, i dalje gledajući u ognjište. “Ali sad me više ne možeš napustiti. Samo to je važno.”

158

(Ivanje) 

Množi jade, množi čari;  gori ognju; kotle vari. vari.

SHAKESPEARE, Macbeth 

159

SUTON SE PRIŠULJAO S OCEANA I PREŠAO PREKO HRIDI PURPURNIM nestrpljenjem koje je zidove Dalkeitha obojilo grimizom. Iz svoje je radne sobe Jastreb kroz otvorena vrata na zapadnom dijelu promatrao dolazak noći. Nepomično je stajala na rubu litice, a baršunasti joj je ogrtač nemirno lepršao na vjetru. O čemu je razmišljala dok je prazno zurila u more? Znao je što bi on  mislio  mislio - da ju je čak i vjetar želio razodjenuti. Mučio je samoga sebe sjećanjem na omamljujuće ružičaste vrhove koji su joj okrunjivali dojke ispod svilene haljine. Tijelo joj je bilo građeno za ovo doba, da nosi priljubljenu svilu i bogati baršun. Da bude gospa dobrome gospodaru. Da bude žena ponosnog ratnika. Dovraga, što da sad učini? Nije moglo dalje ovako. Pokušavao ju je izazvati, nadajući se da će ga toliko naljutiti da izgubi glavu i kazni je svojim tijelom. Ali svaki put kad bi navalio, reagirala bi samo hladnom uljudnošću, a s takvim odgovorom nije joj mogao ništa. Okrenuo se od vrata i zatvorio oči samo da se riješi sjećanja na svoju ženu koje ga je proganjalo. Prošlo je već nekoliko tjedana od onog dana u kovačnici - tjedana prepunih lijepih dana i prekrasnih zora, grimiznih noći i ljetnih oluja. A svih  je tih dana, dragulja škotskoga škotskoga ljeta, bilo tisuće prizora koje je htio podijeliti s njom. Prokletstvo! Udario je šakom o stol, razbacavši naokolo papire i uzdrmavši kipiće. Bila mu je žena. Nije se mogla vratiti odakle je došla, gdje god to bilo! Kad će to napokon shvatiti i na najbolji način iskoristiti situaciju u kojoj se našla? Dao bi joj sve što poželi. Sve osim opcije da ga napusti. To nikada. Život mu je bio poput pozlaćenoga paklenog kaveza iz kojeg nije bilo izlaza. Baš kao što ga je brzo obuzeo, bijes mu se jednako brzo i stišao.

160

Adrienne, usne su mu nijemo oblikovale tu riječ. Kako smo se našli u ovome pat položaju? Kako sam uspio sve tako upropastiti? ★★★

“Prošetaj sa mnom, ženo”, tiho je rekao, a ona se okrenula na rubu litice, kao čudesno lepršanje srebrne i kobaltnomodre boje. Njegovih boja, boja Douglasovih. Čini se da ih je nehotice prilično često nosila. Je li uopće znala da je u jarkim bojama odjenula niti Douglasova tartana te da je nijedno ime nije moglo više označiti njegovom ženom od toga? Rukom je pokazao stražarima da ih napuste. Prije nego što ode, morao  je ukrasti nekoliko dragocjenih trenutaka s njom nasamo. Boreći se satima sam sa sobom, donio je mnoštvo odluka. Prva i najvažnija bila je da već jako kasni s posjetom Usteru, jednom od njegovih brojnih dobara te istodobno  jednom od onih koji su mu m u zadavali najviše muka. Ponašao se kao zaljubljeni glupan i nije više smio zanemarivati svoja dobra. Gospodar se katkad morao pojaviti i pokazati zanimanje za probleme svojih podanika. Usto, ovdje nije bilo nikakva napretka. Ako u njegovoj odsutnosti odabere Adama, može jednostavno u sebi umrijeti i nastaviti glumiti da živi. Tako je preživio prvih trideset i nešto godina života. Kakva je budala postao da pomisli da bi ostatak mogao biti bolji? “Gospodaru Douglase”, odsječno je rekla. U tišini su zajedno hodali rubom litice i uputili se prema šumi. “Odlazim na neko vrijeme”, naposljetku je progovorio kad su zašli među drveće. Adrienne se ukočila. Je li to ozbiljno mislio? “Ka-kamo ideš?” I zašto ju  je to tako pogodilo? pogodilo? Oštro je udahnuo i rekao: “U Uster.” “A što je Uster?” “Jedno od mojih dobara. Dalkeithu pripada sedamnaest dobara. U Usteru su sela Duluth i Tanamorissey, a ljudi u njima prilično su neobuzdani. Bili su problem i kad su Dalkeithom upravljali kraljevi ljudi.” ljudi.” Kad su Dalkeithom upravljali kraljevi ljudi.

161

Kad je njezin muž bio kraljevska kurva. Posljednjih se tjedana žestina Adrienneine ljutnje povukla, a ostala je samo velika tuga. Jastreb ju je uglavnom izbjegavao, osim u rijetkim r ijetkim prilikama kad se zbog nekog razloga htio posvađati s njom. Čak je očekivala da će je zaključati u sobu, ali poslije one užasne noći samo se povukao u svoju radnu sobu kraj mora u kojoj bi ostao svake noći - tih, prekrasan pr ekrasan i usamljen. “Jastrebe?” počela je nesigurnim glasom. “Da?” “Što zapravo radi kraljevska kurva?” Jastreb se ukočio. Je li to bila prilika koju je čekao? Možda se ipak usudio nadati. Smijeh mu je bio ispunjen samoizrugivanjem. “Jesi li posve sigurna da želiš znati, ljupka Adrienne?” ★★★

Skrivajući se iza velikog hrasta, Esmerelda je proučavala Adrienneinu srebrnastoplavu kosu, srebrnaste oči i vedro lice. Što li je Jastreb vidio u toj mršavoj, blijedoj djevojci, a nije mogao pronaći u Esmereldinu opojnom zagrljaju? Prvi put u mnogo tjedana stražara nije bilo i kučka je šetala dovoljno nezaštićena da ju je Esmerelda mogla napasti i pobjeći u zaklon mračne šume. Voljeni će Jastreb neko vrijeme tugovati, ali kad se zemlja slegne na grobu njegove žene, u Esmereldinu će zagrljaju pronaći utjehu i slatku strast. Drhtavom je rukom podignula strijelu. Mršteći se zarila je rebrasti šiljak u meso dlana sve dok na smećkastozlatnu kožu nije potekla krv. Bol joj  je zgrčio lice, ali i smirio živce. Ovaj put p ut mora  uspjeti.   uspjeti. Esmerelda je pažljivo odabrala oružje. Otrov se pokazao previše riskantnim - nategnut će lûk poslati strelicu kamo ona želi i dovoljno snažno da se zarije u meso i kosti Adrienneinih Adrienneinih prsa. Esmerelda se spustila na koljeno i čvršće stegnula kožnatu tetivu luka. Na nju je zapela strelicu i u trenutku kad je Adrienne izišla na šumsku čistinu, naciljala. Gotovo se pokolebala kad je vidjela izraz na Jastrebovu licu dok je gledao svoju ženu. Volio je Adrienne kao što bi Esmerelda voljela njega ; onom divljom, posesivnom strašću koja ne zna za granice. Kad je 162

postala toga svjesna, iz Esmerelde je nestalo svako suosjećanje koje je mogla osjećati prema Adrienne. Smirila je luk i naciljala u Adrienneina prsa. Začuo se jedva čujan zvuk kad je strelica poletjela. Esmerelda je prigušila mahnit krik. U posljednjem se trenutku Jastreb okrenuo, kao da ju je vidio skrivenu među sjenama ili osjetio strelicu u letu. Pomaknuo se. Ne! ★★★

“Uuuuh!” ciknula je Adrienne kad joj je Jastreb snažnom rukom prekrio lice i gurnuo je uz stablo. Adrienne se pokušala izvući iza njegovih leđa, ali kao da je pokušavala pomaknuti planinu. Ovako ju je naumio ponovno osvojiti? Poslije nekoliko tjedana pažljivog obuzdavanja, je li moguće da ju je poveo u šumu kako bi je silovao? “Uuuf!” Tiho je izdahnuo i jače je pritisnuo o deblo. “Što to radiš, Jastrebe?” pitala ga je, ali a li nije joj ništa odgovorio. Jastreb se stresao, boreći se s bolom dok su mu oči pretraživale drveće. Osjećao je kako mu snaga kopni, ali još se nije mogao prepustiti slabosti. Ne dok ne pronađe i zaustavi onoga koji mu je pokušavao ubiti ženu. Ali u grmlju se ništa nije micalo. Napadač je očito pobjegao. Krv mu je navalila iz rane i Jastreb je osjetio kako ga zapljuskuje olakšanje. Kad se zaljuljao i srušio pred Adrienneine noge, ona je samo vrištala i vrištala. ★★★

U sjeni grma Esmerelda je pritisnula šaku na usta. Osjećala je kako Jastrebove oči prelaze preko mjesta na kojem se šćućurila, ali sjene su bile pretamne da mu pogled prodre kroz njih. Okrenuo se i u profilu je vidjela strijelu koja se još tresla od siline udara, zarivenu neposredno iznad njegova srca. Sklopila je oči i napeto progutala. Ubila ga je! Rebrasti šiljak strelice bio je jako izvitoperen pa ju je bilo nemoguće izvaditi a da mu ne rastrga prsa. Namjerno ju je oblikovala 163

tako da nanese više štete pri vađenju nego prodirući u tijelo. Čak i ako žrtvu ne ubije ulaskom, sigurno će je ubiti vađenjem. Esmerelda se stopila sa Šumskim tlom i puzala kroz nisko raslinje dok nije bila sigurna da je ne mogu vidjeti. Zatim je skočila na noge i potrčala ne gledajući kamo ide, a luk je ostao ležati zaboravljen na vlažnome šumskom tlu. Grančice su joj udarale o lice. Poželjela je vrisnuti, ali grlo joj se stegnulo. Dok je preskakala srušeno deblo, Esmerelda je progutala gorki jecaj. Iznenada se pred njom stvorila ispružena ruka i naglo je zaustavila. Čvrstim zahvatom oko vrata, Adam ju je povukao prema sebi. “Gdje si bila, ljupka kurvo?” Oči su mu nadnaravno sjajile. Teško je disala u njegovo lice. Adam ju je poprijeko gledao i grubo je zatresao. “Pitam te gdje si bila?” Kako i dalje nije ništa odgovorila, Adam joj je stavio ruke oko vrata i stisnuo ga. “Ciganko, tvoj mi život ništa ne znači.” Oči su mu bile ledene poput glasa. Oklijevajući, Esmerelda mu je ipak sve ispričala, preklinjući ga da spasi čovjeka kojeg je voljela, da upotrijebi svoje nadnaravne moći i vrati ga u život. Dakle, znala je tko je on. Nije se iznenadio. Romi su bili upućeni u drevne stvari. “Ako već znaš tko sam, ciganska kurvo, znaš da me tvoje želje ni najmanje ne zanimaju - baš kao ni želje ikoga drugog. A sigurno me nije ni najmanje briga za tvojega lijepog Jastreba. Zapravo, Jastreb je kučkin sin kojeg sam došao uništiti.” Esmerelda je problijedjela. “Dođi”, zapovjedio joj je. I znala je da to ne misli na način na kako je prije mislio. Ne više.

164

“KAKO TO MISLIŠ DA ME NE ŽELI VIDJETI ? JA ŽELIM VIDJETI njega i pusti me unutra”, usprotivila se Adrienne. “Osim, naravno, ako ti nije zapovjedio da baš meni  ne   ne dopustiš da uđem u sobu”, hladno je dodala. Jastreb to nikad ne bi učinio. Grimm se nije ni pomaknuo. “Ne bi to učinio! Sigurno ne misliš tako. O-on...” nesigurno je ušutjela. Jastreb je ne bi odbio. Nije nikad prije, ali... Tvrdoglavi Grimm blokirao je vrata i mračno je gledao. Adrienne se zagledala u njega. “Želiš li mi reći da mi je zabranjeno uči u muževu sobu?” “Dobio sam zapovijedi, zapovijedi, gospo.” “Ja sam mu žena!” “E pa, da ste se prije ponašali kao njegova prokleta žena, možda sad ne bi bio unutra!” Oči su mu ljutito bljesnule na savršeno isklesanom licu. “Oh!” Adrienne se povukla za korak, iznenađena njegovim bijesom. “Ja sam svojem prijatelju učinio teško zlo. Poželio sam mu nešto tako strašno da bih to, kad bih mogao, od sveg srca htio povući. Ali ne mogu.” “Ti si mu to poželio!” povikala je Adrienne. Grimm je bez kolebanja nastavio. “A da sam znao kakvu sam strašnu želju zaželio, koliko će dalekosežne i bolne biti njezine posljedice, prije bih se ubio nego je zaželio. Ne zaslužujem se zvati kapetanom straže.” S gađenjem je pljunuo na kamene kocke na tlu. “Nisam častan prijatelj. Ja sam najgori izmet najgnusnije zvijeri. Neka mi bogovi oproste, najboljem sam prijatelju zaželio tebe! I sad leži ranjen strelicom koja je bila namijenjena tebi!” Oči su joj se raširile r aširile na blijedom licu. “Nisam tako loša”, prošaptala je.

165

“Vi ste, gospo, željezna djeva8  bez srca. Otkad ste došli, niste mu donijeli ništa do boli. Sve godine koje sam proveo s Jastrebom nikad mu u očima nisam vidio takvu patnju i neću to više trpjeti ni dana. Popeo bi se na nebo i jednu po jednu skinuo sve zvijezde da ih stavi na vaše sjajno čelo, a ja ću mu reći da niste  toga   toga vrijedni. Podsmjehujete se njegovim romantičnim osjećajima, odbijate njegovu ponuđenu ljubav, ismijavate ga. Ne govorite mi da niste tako loši, Adrienne de Simone. Vi   ste najgora stvar koja se tom čovjeku ikad dogodila.” Adrienne se ugrizla za usnu. Grimm je imao tako pogrešno mišljenje o svemu! A što je sa svim nepravičnim stvarima koje je Jastreb učinio njoj? Ona  je bila nevina, a ne on! “Spalio je moju kraljicu! Ukrao mi je slobodu i zarobio me ovdje.” “Jer vas voli i ne želi vas izgubiti! Zar je to tako strašno? Vlastitim je tijelom spasio vaš život. Postavio se pred vas kao štit i dobio strelicu namijenjenu vama. Pa, ja mislim da bi bilo bolje da je dopustio da vas pogodi u grudi. To bi mu prekinulo muke i ne bi krvario iznutra ni izvana!” “Nisam tražila od njega da me spasi!” pobunila se. “Baš tako. Niste to morali  tražiti   tražiti od njega. Učinio je to svojom voljom. Baš kao što bi vam sve dao. A vi ga osuđujete iako ne znate ništa  o  o moćnome Jastrebu! Recite mi, da ste vidjeli kako strelica leti prema njemu, biste li žrtvovali svoj život za njegov? U očima vam vidim da ne biste. Žao mi je što sam mu poželio vas i svake ću noći ostatak svojega bezvrijednog života svaku zvijezdu moliti da ispravi krivicu koju sam mu učinio. A sad mi se gubite s očiju. Jastreb vas sad neće vidjeti. Možda nikad više. To je za njegovo dobro. Možda će za to vrijeme kad bude odvojen od vas ozdraviti na više od jednog načina.” Adrienne je ponosno podignula ruku i pogledala pogledala ga u razjarene oči. Nije htjela pokazati bol koji joj je zarobio srce. “Reci mu da mu zahvaljujem što me zaštitio. Reci mu da ću se vratiti sutra i dan poslije toga i dan poslije toga, sve dok me ne bude htio vidjeti i dopustiti mi da mu sama zahvalim.” “Neću mu to reći”, odbrusio joj je Grimm. “Niste dobri za njega i neću ga uvlačiti u vašu igru.” 8

 Jedna od najstrašnijih srednjovjekovnih sprava za mučenje, ormar sa željeznim šiljcima iznutra koje su trebale probosti onoga koga se zatvori unutra.

166

“Barem mu reci da mi je žao”, tiho je rekla i doista je to mislila. “Ženo, vi nemate dovoljno ljudske suosjećajnosti da biste osjećali žalost. Ledeno srce u vatrenom tijelu. Najgora vrsta čovjeka. Muškarcu ne dajete ništa osim kratkoga slatkog gutljaja, a zatim mu isporučite bačvu punu gorkog taloga.” Adrienne više nije ništa rekla, samo je odjurila niz slabo osvijetljen hodnik. ★★★

“Gdje je ona? Je li dobro? Tko je čuva?” Jastreb se nemirno bacakao po krevetu i nogama odgurnuo pokrivač sa sebe. “Ništa joj nije, Jastrebe. Dva su stražara pred Paunovom sobom. Spava.” Grimm se igrao s bocom viskija koju je na stolu ostavio iscjelitelj, zatim je u čašu obilno natočio tekućinu. Naglo se okrenuo i otišao do ognjišta. Jastreb je znatiželjno gledao Grimma. Njegov je odani prijatelj bio neobično napet - vjerojatno je krivio sebe što nije bio ondje da spriječi napad, zaključio je Jastreb. Pomno je proučavao svoju bandažiranu šaku. “Nije pitala za mene, Grimme?” Tišina je postajala sve teža dok naposljetku Jastreb nije sklonio pogled sa svoje ruke i podignuo ga prema Grimmovu ukočenu profilu. Kad je Grimm naposljetku podignuo pogled s vatre, Jastreb je u svakoj crti lica najboljeg prijatelja vidio pregolemu tugu. “Nije pitala ni hoću li preživjeti? Ni gdje me strelica probola? Bilo što?” Jastreb se trudio da mu glas zvuči mirno, ali ipak je puknuo. “Žao mi je.” Grimm je iskapio čašu i vrhom čizme udario užarenu žeravicu u ognjištu. “Dovraga, ta je žena od leda!” “Smiri se, Jastrebe”, progovorio je Grimm i dalje okrenut prema vatri. “Izgubio si mnogo krvi. Večeras si zamalo umro. Da nisi instinktivno podignuo ruku da se obraniš, strijela bi ti probola srce, a ovako ti je samo prikovala ruku za prsa.” Jastreb je slegnuo ramenima. “Mala ogrebotina na prsima...” “Vraga, u dlanu imaš rupu veliku poput šljive! Stari je iscjelitelj morao izvući strelicu kroz  dlan  dlan da je izvadi. A i sam si čuo što je rekao. Da ti 167

se zarila u prsa, što bi se i dogodilo da nisi imao nevjerojatnu sreću, ništa te ne bi spasilo jer joj je vrh bio sav izvitoperen. Ta će te ruka cijeli život boljeti i ostat će velik ožiljak.” Jastreb je mrzovoljno uzdahnuo. Još ožiljaka i još bola. Pa što? Nije se potrudila ni vidjeti je li živ. Mogla je barem hiniti da je zabrinuta. Kratko ga posjetiti da se održi dojam uljuđenosti. Ali ne. Vjerojatno se nadala da umire  jer bi njegovom smrću postala vrlo bogata žena. Možda već sad leži u Paunovoj sobi i broji zlato i ostale blagodati? “Baš nijedno pitanje, Grimme?” Jastreb je proučavao svilenaste dlačice oko zavoja koji mu je omatao gotovo cijelu šaku. “Nijedno jedino.” Jastreb nije pitao ponovno. “Grimme, spakiraj mi torbu. Pošalji pola straže i dovoljno osoblja da pripreme kuću u Usteru. Krenut ću u zoru. I prestani poticati tu prokletu vatru - ovdje je i tako već prevruće.” Grimm je uz zveket ispustio žarač na ognjište. Ukočeno se okrenuo od vatre i pogledao Jastreba u lice. “Ideš li sam?” “Upravo sam ti rekao da pripremiš pola straže.” “Mislio sam na tvoju ženu.” Jastreb je ponovno pogledao svoju šaku. Za trenutak ju je promatrao, a zatim je podignuo pogled prema Grimmu i jasno izgovorio: “Idem sam. Ako se nije mogla potruditi niti da vidi jesam li živ ili mrtav, možda je vrijeme da prestanem pokušavati. U svakom slučaju, udaljenost će mi pomoći da jasnije sagledam stvari.” Grimm je ukočeno kimnuo. “Siguran si da možeš putovati s tom ranom?” “Znaš da mi rane brzo zacjeljuju. Zaustavit ću se u romskom logoru i pokupiti malo kamilice i gavezovih obloga kojima...” “Ali možeš li jahati?” “Bit ću dobro, Grimme. Prestani se brinuti. Nisi odgovoran za to što se dogodilo.” Jastrebu nije promakao gorak osmijeh na Grimmovu licu. Malo ga  je tješilo što zna da mu je prijatelj tako ta ko odan kad već njegovu ženu nije nij e bilo briga je li živ ili mrtav. “Pravi si prijatelj, Grimme”, tiho je rekao Jastreb. Nije

168

ga iznenadilo kad je Grimm hitro izišao iz sobe. Poznavao ga je već godinama i znao je da mu je uvijek nelagodno od riječi pohvale. ★★★

U masivnu krevetu u Paunovoj sobi Adrienne se nemirno bacakala, posve budna. Nije mogla zaspati. U ovom je trenutku bila sasvim sigurna da nikad više neće moći spavati. Um joj se nikad neće oporaviti od gorke, ledene bistrine koja joj je razdirala mozak i sve što je učinila otkad je stigla u Dalkeith prikazivala u posve novom svjetlu. ★★★

Jastreb i Grimm izjahali su čim se iznad bujnih polja Dalkeitha ukazala zora. Gledajući svoj dom, Jastreba je preplavilo zadovoljstvo. Godinama je služio kralju, a sad kad je tome napokon došao kraj, bilo je vrijeme da se posveti potrebama svojih podanika i da postane gospodar kakav je trebao biti. Sad je želio još samo jednu stvar - da mu Adrienne postane žena u pravom smislu te riječi i da uz njega upravlja Dalkeithom. Više od ičega želio je da ovim imanjem hodaju njegovi sinovi i kćeri. Jastreb se prokleo što je bio tako beznadna romantična budala. “Žetva će za Samhain biti obilna”, primijetio je Grimm. “Da, bit će, Grimme. Adame.” Jastreb je uljudno kimnuo kovaču koji se približavao, a zlatno se polje razdvajalo oko njegova tamnog tijela. “Odustaješ od igre? Priznaješ poraz, strašni Jastrebe?” Adam je podrugljivo podignuo pogled. “Nemoj zazivati vraga, kovaču”, kratko ga je upozorio Grimm. Adam se nasmijao. “Zazovi vraga i prokuni ga. Ne bojim se vraga i ne klanjam se nijednom čovjeku. Usto, to te se ne tiče ili te se tiče sasvim malo ali u svakom slučaju manje nego što se čini da misliš. Jako se precjenjuješ, osorni Grimme.” Adam je gledao Jastreba u oči i nije se prestao smješkati. “Ne bojte se, brinut ću se o njoj dok vas ne bude.” “Neću ga pustiti ni blizu”, brzo ga je pokušao uvjeriti Grimm.

169

“Hoćeš, Grimme”, Jastreb je pomno birao riječi. “Ako bude tražila da ga vidi, dopustit ćeš mu da joj se približi. Ali ni pod kojim drugim okolnostima.” okolnostima.” Adam je samodopadno kimnuo. “A sigurno će pitati, i to mnogo puta onim svojim promuklim jutarnjim glasom. A Grimme, mogao bi joj reći da za nju imam kavu koju sam dobio od Roma.” “Nećeš joj to reći!” odbrusio je Jastreb. “Pokušavaš joj ograničiti kontakt sa mnom?” “Nisam pristao da ti na raspolaganje stavim i glasnika! Ipak - što će biti, bit će. Moj je stražar čuva, ali ako joj se nešto dogodi, potražit ću tebe.” “Daješ mi je na čuvanje?” “Ne, ali smatrat ću te odgovornim dogodi dogodi li joj se išta loše.” “Nikad ne bih dopustio da se bilo kojoj mojoj ženi išta dogodi - a ona je sad moja, budalasti gospodaru Jastrebe.” “Samo toliko koliko to ona želi biti”, tiho je odvratio Jastreb. A ako tako  poželi  oboje ću vas ubiti golim rukama i noću ću lakše spavati   premda iznutra mrtav  “Vi ste ili nevjerojatno drski ili nevjerojatno glupi, strašni Jastrebe”, s podsmijehom mu je odgovorio kovač. “Vratit ćete se i pronaći savršenu Adrienne u mojem naručju. Već i tako većinu popodneva provodi sa mnom u vašim vrtovima - a uskoro će ih provoditi u mojemu krevetu”, bockao je Adam. Jastrebove su se čeljusti stisnule, a tijelo mu se napelo kao da se sprema za napad. “Nije pitala za tebe, Jastrebe”, ubacio se Grimm ispod glasa, vrpoljeći se na nogama. “Nije pitala za njega, kapetane straže?” vedro je pitao Adam. “Kapetane časti, kapetane istine?” Grimm je ustuknuo kad su Adamove tamne oči potražile njegove. “Da”, škrto je odgovorio. “Kako zamršenu mrežu pletemo...” Adam je polako rekao, a na opaljenom mu se licu nazirao osmijeh. “Što se to događa među vama, Grimme?” pitao je Jastreb. 170

“Kovač je neobičan čovjek”, promrmljao je Grimm. “Poželio bih vam da vas Bog čuva na putu, ali mislim da Bog poklanja malo, a možda i ništa, pozornosti ljudima poput nas. Zato vam želim samo ratničko zbogom. I ne bojte se, čuvat ću vam ljupku Adrienne”, obećao je kovač potapšavši sapi Jastrebova pastuha. Dok je odlazio, u Jastrebovim očima plesale su sjene. “Pazi na nju, Grimme. Pokuša li je ponovno netko ubiti, pošalji mi glas u Uster”, viknuo je preko ramena i odjahao. Njegovi su je stražari mogli zaštititi, u to je bio siguran. Ali ništa je neće sačuvati od Adama. Dok je Grimm gledao najboljeg prijatelja kako odlazi, Adam je proučavao stoičkog ratnika. ratnika. “Nije pitala za njega?” tiho ga je zadirkivao. “Tko si zapravo ti, dovraga?” zarežao je Grimm na njega.

171

“POKUŠAJ S VIŠE VRELE VODE ”, REKLA JE LYDIA, A TAVIS JU JE poslušao. Oboje su zurili u tavu kad je Lydia opet uzdahnula. “Dovraga i bestraga sve to!” “Gospo! Takav jezik ne priliči ženi vašeg položaja, rekao bih”, prekorio  ju je Tavis. “Bome se ne ponaša kao čaj, zar ne, Tavise?” “Ne, ni najmanje, rekao bih, ali to ipak nije razlog da se vi ne ponašate damski.” Lydia je zagunđala. “Samo se ti, Tavise, usudiš kritizirati moje ponašanje.” “Zato što ste inače slika i prilika savršenstva, pa me i više nego malo smetaju takvi ispadi.” “Ne posustaj, Tavise, miješaj! Nemoj pustiti da stoji.” Tavis joj je uputio mrzovoljan pogled i opet počeo brzo miješati. “Ove su vješte ruke načinjene za štavljenje najboljih koža u cijeloj Škotskoj, a ne za miješanje ženskog napitka, rekao bih”, zagunđao je. Lydia se nasmijala njegovim riječima. Stalno je pričao o svojim vještim rukama! Netko bi mogao pomisliti da su načinjene od najčišćeg zlata, a ne od mesa, kostiju i nešto žuljeva. Zamišljeno ga je gledala dok je miješao napitak. Vjerni Tavis uvijek je bio kraj nje. Njezina jutra i poslijepodneva ne bi bila tako ugodna bez tog muškarca. Njezine večeri, pa, večeri je već toliko godina provodila sama da to više i nije zamjećivala - ili je barem voljela misliti da je tako. “Zašto se ne oženiš?” pitala je Tavisa prije dvadeset godina kad je još bio mladić. Ali samo joj se nasmiješio klečeći kraj bačvi u kojima je namakao  jelenje kože sve dok dok ne bi postale meke meke poput maslaca. “Ovdje imam sve što mi treba, Lydijo.” Raširio je ruke kao da bi njima htio obgrliti cijeli Dalkeith. “Zašto biste me otjerali?”

172

“Ali ne želiš li imati djecu, Tavise MacTarvittu?” ispitivala ga je. “Sinove koji će preuzeti tvoju štavionicu? Kćeri koje ćeš paziti i maziti?” Slegnuo je ramenima. “Jastreb mi je poput sina. Ne bih mogao poželjeti boljeg sina, rekao bih. A sad imamo i dva mala djeteta koja nam trče po kući i, pa... vi ste ponovno bez muža, lady  Lydia...”   Lydia...” Glas mu je postupno utihnuo, a snažnim je šakama trljao i gnječio kožu u slanoj otopini. “Kako je to što nemam muža povezano s tobom ,?” ,?” Tavis je nagnuo glavu i uputio joj strpljiv, nježan osmijeh koji joj se katkad javljao u mislima neposredno prije nego što bi navečer utonula u san. “Samo to da ću ja uvijek biti tu za vas, Lydijo. Uvijek možete računati na Tavisa iz štavionice, a to ću, ako treba, ponoviti i tisuću puta.” Oči su mu bile iskrene i pune nečega s čime se nije mogla suočiti. Dva su joj rata već odnijela dva muža, a dragi su sveci znali da je sljedeći rat bio samo pitanje trenutka. Ali Tavis MacTarvitt uvijek se vraćao. Pun ožiljaka i krvav, uvijek bi se vratio. Vratio bi se da bude uz nju u kuhinji dok suši začinske trave. Vratio bi se da joj pomogne dok kopa bogatu crnu zemlju i orezuje ruže. Bilo je trenutaka kad su zajedno klečali na zemlji, glavom uz glavu, a ona bi u trbuhu osjetila lepršanje leptirića. I trenutaka kad je sjedila pokraj ognjišta u kuhinji i zamolila ga da joj iščetka dugu tamnu kosu. Najprije bi izvukao igle, a zatim joj jednu po jednu raspleo pletenice. “Ništa se ne događa, Lydijo.” Tavisov joj je glas razbio sjetno sanjarenje i natjerao je da se vrati u sadašnjost. Stresla se i natjerala se da vrati pozornost na zadaću koja je bila pred njom. Kava. Trebala joj je kava za snahu. “Možda je poput graha ili sušenoga graška, pa je treba namakati preko noći”, zabrinuto se počešala po stražnjoj strani vrata. Jutros joj baš ništa nije išlo od ruke. Lydia se probudila rano, razmišljajući o ljupkoj ženi koja je očarala njezina sina. Razmišljala je kako situacija mora izgledati s njezina  motrišta.   motrišta. Od trenutka kad je došla u dvorac, nesreće su se samo nizale.

173

Zato je Lydia otišla u smočnicu i donijela priličnu količinu crnih zrna za kojima je njezina snaha tako žudjela. Najmanje što je mogla učiniti bilo je da danas pronađe šalicu kave za Adrienne prije nego što joj kaže da je Jastreb u zoru otišao u Uster. Ili još gore, novost koju je Tavis otkrio prije manje od sata: da je Esmerelda pokušala ubiti Adrienne, a sad je i sama bila mrtva. Sve ju je to naposljetku dovelo u situaciju da zuri u tavu punu sjajnih crnih zrna koja u kipućoj vodi i nisu izvodila bogzna što. “Možda bismo trebali razmrviti zrna, Lydijo”, rekao je Tavis i nagnuo se bliže. Toliko blizu da su mu usne bile samo nekoliko centimetara od njezinih kad je rekao: “Što ti misliš?” Lydia se razvedrila. “Tavise, mislim da si pronašao rješenje. Uzmi onaj mužar s tučkom i počni ih mrviti. Danas bih doista htjela da Adrienne započne dan kavom.” Trebat će joj. ★★★

“Stvari se otimaju kontroli, ludo. Smrtnica je mrtva”, oštro je rekao kralj Finnbheara. “Od ruku njezine rase, a ne moje”, pravdao se Adam. “Ali da ti   nisi bio tamo, to se ne bi dogodilo. Opasno si blizu da sve uništiš. Ako se Sporazum ikad naruši, bit će to voljom moje kraljice, a ne zbog tvojega idiotskog ponašanja.” “I vi ste sudjelovali u tom planu, gospodaru”, podsjetio ga je Adam. “Usto, nisam naudio nijednom smrtniku. Samo sam Romu rekao da nisam zadovoljan. Oni su učinili ostalo.” “Lijepo cjepidlačiš, ali vrlo si blizu narušavanja mira koji održavamo već dva tisućljeća. To nije bio dio igre. Žena se mora vratiti u svoje doba.” Kralj Finnbheara mahnuo je rukom i okončao razgovor. ★★★

Adrienne je šetala vrtom razmišljajući o prednostima šesnaestog stoljeća i spokojnog blaženstva neiskvarene prirode kad se dogodilo. Imala je

174

strašan dojam da pada, kao da se otvorio veliki vrtlog i nemilosrdno je počeo povlačiti u dubinu. Kad je shvatila da prepoznaje taj osjećaj, otvorila je usta da vrisne, ali iz njih nije izišao nikakav zvuk. Baš tako se osjećala neposredno prije nego što se našla u Comynovu krilu, kao da joj je tijelo jako rastegnuto i nevjerojatnom brzinom juri zjapećom tminom. Glava ju je od pritiska počela boljeti pa ju je uhvatila objema rukama i zdušno počela moliti. O, dragi Bože, ne opet , molim Te ne opet!  Osjećaj rastezanja se pojačao, pulsiranje u sljepoočnicama pretvorilo se u neizdrživi bol, a baš u trenutku kad je pomislila da će biti raspolovljena, r aspolovljena, sve  je iznenada prestalo. Za trenutak nije mogla fokusirati oči, pa su se tamni obrisi pokućstva mreškali i razlijevali u sivim nijansama. Zatim se svijet izoštrio, a ona je iznenađeno ostala bez daha. Šokirano je zurila u zavjese svoje spavaće sobe koje su lagano lepršale. Zatresla je glavom da razbistri misli i zastenjala od bola koji je izazvao čak i tako neznatan pokret. “Spavaća soba?” promrmljala je u nevjerici. Zbunjeno je pogledala oko sebe. Na prekrivačima kreveta sa šapama preko drvene prečke u dnu kreveta ležala je Moonshadow i zurila u nju jednako šokiranog izraza na njezinu mačjem licu. Zelenkastozlatne oči bile su joj raširene od iznenađenja. “Princezo!” Adrienne je krenula prema mački. m ački. ★★★

Adam je rukom načinio gestu za povratak i zažarenim očima pogledao svojega kralja. “Ona ostaje.” Kralj Finnbheara jednako je brzo pucnuo prstima. “A ja sam rekao da odlazi!”

175

★★★

Adrienne je trepnula i jako zatresla glavom. Zar se vratila u vrtove Dalkeitha na Moru? Ne, opet je bila u svojoj spavaćoj sobi. Ovaj je put čvrsto odlučila doći do Moonie, skočila je prema njoj i tako  još više preplašila zbunjenu mačku. Leđa su joj se izvila poput potkove, a sitni brkovi nakostriješili, skočila je s kreveta i hitrim šapicama brzo pobjegla iz sobe. Adrienne ju je slijedila u stopu. Ako će igrom sudbine dobiti drugu priliku, željela je samo jedno. Povesti Moonshadow sa sobom u šesnaesto stoljeće. ★★★

Adam je također pucnuo prstima. “Ni ne pomišljajte na to da sad promijenite mišljenje. Složili ste se s planom, kralju. To nije bila samo moja  ideja.” ★★★

Adrienne je zastenjala. Ponovno je bila u vrtu. Sve se u brzom redoslijedu ponovilo još triput i svaki je put očajnički pokušavala uhvatiti Moonie. Dio uma govorio joj je da se ovo jednostavno ne može događati, ali je drugi prihvaćao da bi mogla biti istina i da će, za slučaj da je doista tako, ta ko, pokušati uhvatiti voljenu mačku. Posljednji je put zbunjenu mačkicu gotovo stjerala u kuhinjski kut, ali baš je u tom trenutku u sobu ušla njezina bivša domaćica Marie. ‘“Ste to vi, gospođice De Simone?” Marie je začuđeno dahnula držeći se za okvir vrata. Adrienne se iznenađeno okrenula prema glasu. Žene su zurile jedna u drugu. Tisuću je pitanja i briga prolazilo Adrienneinom glavom; koliko je vremena prošlo? Je li domaćica Marie sad

176

živjela u kući? Je li vodila Moonie na cijepljenja? Ali nije ništa pitala jer nije znala koliko joj je vremena preostalo. Ugledavši priliku za bijeg, Moonshadow je potrčala prema vratima. Adrienne je skočila za njom i najednom se opet našla u vrtu, tresući se od glave do pete. Glasno je zastenjala. Gotovo ju je uhvatila! Samo još jednom , prošaptala je. Pošalji me natrag samo još jednom. Nije se dogodilo ništa. Adrienne se spustila na kamenu klupu da odmori uzdrhtale noge i nekoliko je puta duboko udahnula. Ovakve se stvari nisu smjele događati odmah ujutro. Bilo je gore nego kad se probudiš neukrotive kose. Kao sol na ranu dana bez kave. Nepomično je sjedila i čekala, nadajući se da će se sve još jednom ponoviti. No nije se dogodilo ništa. Još je uvijek bila u vrtu. Stresla se. Bilo je strašno doživjeti sve to, ali sad je barem znala da je s Moonie sve u redu i da Marie očito nije  predugo   čekala da se iz sobe iznad garaže preseli u kuću. I iako je Adrienne još boljela glava od putovanja kroz vrijeme, tješilo ju je da njezina Moonshadow nije bila tek kostur koji luta praznom kućom. ★★★

“Ja sam tvoj kralj. Moraš mi se pokoriti, ludo.” “Ja sam pronašao ženu, pa bi se moglo reći da sam ja započeo tu igru, gospodaru. Dopustite mi da je završim.” Kralj Finnbheara je oklijevao, a Adam je iskoristio njegovu neodlučnost. “Kralju, ona je već mnogo puta odbila muškarca koji je zadovoljio našu kraljicu. Stalno ga ponižava.”

177

Kralj je za trenutak razmišljao. On otima ženi dušu, rekla je kraljica kao u snu. Za svih stoljeća koje su zajedno proveli nikad na Aoibhealinu licu nije vidio takav izraz, osim ako on nije bio b io zaslužan za njega. U kraljevim je venama kiptio bijes. Nije se htio povući iz ove igre ništa manje od Adama - previše je uživao u Jastrebovoj muci. Finnbheara je intenzivno proučavao ludu. “Zaklinješ li se da ćeš poštovati Sporazum?” “Naravno, gospodaru”, Adam je kao od šale slagao. Smrtnik je zadovoljio moju kraljicu , turobno je pomislio kralj. “Onda ostaje”, odlučno je rekao i nestao.

178

“DOBRODOŠLI,  GOSPODARU.” RUSHKIN POZDRAV ZVUČAO JE ljubazno, ali Jastreb je u njemu ipak osjetio neobičan nedostatak topline. Crne mrlje nagrđivale su maslinastu kožu ispod starčevih umornih očiju ružičastih rubova, bilo zbog toga što je sjedio preblizu zadimljenoj vatri ili od plakanja. A Jastreb je znao da Rushka nikad ne plače. Jastreb je stajao u tišini dok je starac provlačio žuljevite prste kroz crnu kosu. Bila je obilato prošarana sivim i bijelim vlasima, a naborano mu je lice i dalje bilo lijepo, premda obilježeno tragovima vremena. Kad se nad dolinom posve razdanilo, starac je rastreseno počeo plesti dugu kosu, zureći u gotovo hladnu žeravicu. Iznad doline uzdizala se gora Brahir čiji se mutan ružičast obris isticao na svijetlome nebu. Jastreb se spustio na velik kamen pokraj kruga vatre i sjedio u tišini, što je bila osobina koja ga je omilila ovome ciganskom plemenu. Koji trenutak poslije pojavila se žena koja je pred njih stavila dvije šalice iz kojih se pušilo, a onda ostavila dvojicu muškaraca u ugodnoj tišini dvaju drugova. Stari je Ciganin zamišljeno ispijao napitak i tek kad ga je do kraja popio podignuo je pogled prema Jastrebu. “Ne sviđa ti se naša kava?” pitao je, vidjevši da Jastreb nije ni taknuo svoju šalicu. Jastreb je zbunjeno trepnuo. “Kava?” Pogledao je u šalicu. Napitak je bio gust, crn i još se pušio. Mirisao je gorko, ali zamamno. Otpio je gutljaj. “Dobra je”, zamišljeno je rekao. S malo cimeta i slatkog vrhnja napitak bi mogao biti veličanstven. Nije ni čudo da ga je Adrienne voljela. “U pitanju je žena, je li tako?” Starac se neznatno nasmiješio. “Uvijek si me znao prozreti, Rushka, prijatelju moj.” “Čuo sam da si se oženio.”

179

Jastreb je prodorno pogledao starog prijatelja. “Zašto nisi došao, Rushka? Kad je bila bolesna, poslao sam po tebe.” “Rekli su nam da je callabron.  callabron.  Nemamo lijeka za taj otrov”, rekao je starac. Rushka je odvratio oči od Jastrebova upornog pogleda. “Mislio sam da ćeš doći, ako ništa drugo da mi to kažeš, Rushka.” Starac je samo odmahnuo rukom. “Put bi bio uzaludan. Usto, mislio sam da imaš prečeg posla. Ali sve u svemu, ozdravila je i sve je dobro što se dobro završi, zar ne?” Jastreb je trepnuo. Nikad prije nije vidio svog prijatelja da se ponaša tako čudno. Rushka je obično bio ljubazan i vedar. Ali danas se u zraku osjećala takva napetost da je i disanje iziskivalo napor. Osim toga, Rushka nije govorio. Već je i to bilo jako čudno. Jastreb je pijuckao kavu, a oči su mu pratile povorku ljudi na udaljenom kraju doline. Ako je želio dobiti ikakav odgovor, morao je prestati okolišati. “Zašto ste se preselili ovamo, Rushka? Godinama ste logorovali na mojemu sjevernom polju s jarebikama.” Rushkin pogled slijedio je Jastrebov i smeđe mu je oči zasjenila gorčina. “Došao si zbog Zeldie?” iznenada je upitao. Ne mogu zaručiti Zeldie , rekao je Jastreb ovom čovjeku prije deset godina kad je službom bio vezan za svojega kralja. Rom se želio rodbinski povezati s Jastrebom i ponudio mu je najljepšu djevojku iz svojega plemena. No Jastreb mu je objasnio da se jednostavno ne može oženiti, a iako je Rushka to razumio, Esmerelda nije. Zeldie, kako su je zvali, tako se naljutila da je mijenjala muškarca za muškarcem, što je šokiralo čak i njezin slobodouman narod. Cigani nisu držali do djevičanstva - život je bio prekratak za bilo kakvu vrstu suzdržavanja, što je Jastrebu taj narod i učinilo tako zanimljivim kad je bio dječak. Bilo mu je deset godina kad je potajice gledao tamnoputu cigansku djevojku propupalih dojki i ružičastih bradavica kako vodi ljubav s muškarcem. Dva ljeta poslije prišla mu je i rekla da je red na njega. Ah, što je sve naučio od tih ljudi. “Esmerelda i ja smo se razišli.” Starac je kimnuo. “Tako je i rekla.” Rushka je pljunuo u prašinu kraj svojih nogu. “A onda se spetljala s njim.” 

180

“S kime?” pitao je Jastreb, dobro znajući što će mu Rushka odgovoriti. “Ne spominjemo mu ime. Zaposlen je na tvojoj zemlji i radi s metalima.“ “Tko je on?“ nije odustajao Jastreb. “Znaš na koga mislim.” “Da, ali tko je on zapravo?” Rushka si je umornom rukom protrljao čelo. Da, zapanjeno je shvatio Jastreb, Rushka je doista plakao prije njegova dolaska. “Postoje okolnosti pod kojima čak ni Rom ne želi trgovati, bez obzira koliko mu zlata ponudili za usluge. Esmerelda nije oduvijek bila tako mudra. Moj narod se ispričava, gospodaru”, tiho je rekao Rushka. Zar je cijeli svijet poludio? pitao se Jastreb ispijajući posljednji gutljaj kave. Rushkina priča nije imala nikakva smisla. Iznenada je njegov stari prijatelj ustao i okrenuo se prema povorci Cigana daleko daleko u dolini. “Što se događa, Rushka?” pitao je Jastreb gledajući neobičnu povorku. Izgledala je kao kakav romski obred, ali ako je bilo tako, Jastreb ga nikad nije vidio. “Esmerelda je mrtva. Predajemo je moru.” Jastreb je skočio na noge. “U more! To je smrt za brudskara. Za brudskara. Za onoga koji je izdao vlastiti narod!” “To je i učinila.” “Ali ona ti je kći, Rushka. Kako?” Starčeva su se ramena nagnula prema naprijed i Jastreb mu je u svakoj crti tijela vidio bol. “Triput je pokušala ubiti tvoju ženu”, naposljetku je progovorio. Jastreb je bio zapanjen. “Esmerelda?” “Triput. Strijelama i puhaljkom. Mi smo krivi za taj zavoj koji imaš na šaci. Ako nas protjeraš sa svoje zemlje, nikad više nećemo nagrditi tvoja polja. Iznevjerili smo tvoje povjerenje i izvrgnuli ruglu tvoju dobrohotnost.”

181

Esmerelda. Sve se slagalo. Ali razumnog, suosjećajnog i mudrog Rushku nije mogao kriviti za njezina djela. Ni njega niti bilo kojeg Roma. “Nikad vas ne bih mogao protjerati sa svoje zemlje, uvijek možete slobodno doći u Dalkeith na Moru. Njezina sramota nije tvoja, Rushka.” “Ah, ali je. Mislila je da ćeš se biti slobodan vjenčati s njom ako se riješi tvoje mladenke. Iako mi je kći, bila je čudna. U nekim sam se trenucima i sam pitao o tamnoj strani njezina srca. Ali on ju je sinoć doveo nama i na mjesečini je sve priznala. Nismo imali izbora nego djelovati s čašću koju dugujemo svim uključenim... stranama.” Povorka se kretala prema moru, a svaki je muškarac, svaka žena i svako dijete nosio bijeli jarebikin križ, izrezbaren i ukrašen jarkoplavim runama. “Kakvi su to križevi, Rushka?” pitao je Jastreb. Za sve vrijeme provedeno s tim narodom nikad nije vidio ništa slično. Rushka se ukočio. “Jedan od naših obreda za takvu smrt.” “Rushka...” “Drag si mi poput sina, Jastrebe”, odrješito ga je prekinuo Rushka. Jastreb je od iznenađenja zanijemio. Rushka je rijetko govorio o svojim osjećajima. “Godinama si svoj dom otvarao mojem narodu. Bio si darežljiv, ponašao si se dostojanstveno prema nama i nisi nas osuđivao, premda su naši običaji drukčiji od tvojih. Slavio si s nama i dopustio nam da budemo ono što jesmo.” Rushka je zastao i neznatno se nasmiješio. “Malo je takvih kao što si ti, Jastrebe. Zbog toga moram ovo reći i riskirati da naškodi mojem narodu. Čuvaj se. Veo je tanak, a vrijeme i mjesto ovdje su preblizu. Čuvaj se jer se čini da si u samome središtu stvari. Dobro se brini za one koje voliš i ma što činio, ne ostavljaj ih dugo same. Kad se događaju takve stvari, bolje je da smo na okupu...” “Kad se događaju kakve stvari, Rushka? Budi konkretniji. Kako da se borim protiv nečega što ne razumijem?” “Prijatelju moj, ne mogu ti reći ništa više. Samo još ovo: do proslave Blaženih mrtvih budi što bliže voljenima. I što dalje od onih na koje ne možeš računati. Ne.” Rushka je podignuo ruku da zaustavi Jastreba i prije nego što je otvorio usta da zatraži potpunije p otpunije odgovore. odgovore. “Ako imalo voliš moj narod, nećeš nas ponovno posjetiti dok ne proslavimo sveti Samhain. Oh,” dodao je

182

Rushka kao da se još nečega sjetio, “starica je rekla da ti kažem da crna kraljica nije ono što se čini. Znači li ti to išta?” Jedina crna kraljica koje se mogao sjetiti sad je bila hrpica pepela u ognjištu kovačnice. Jastreb je odmahnuo glavom. Starica je bila njihova vidovnjakinja, a svojim je vizijama zaslužila Jastrebovo divljenje još dok je bio dječak. “Ne. Je li rekla još što?” “Samo da će ti trebati ovo.” Rushka mu je pružio vrećicu zavezanu kožnatom uzicom. “Mast od kamilice po koju si došao.” Okrenuo se natrag prema povorci. “Moram ići. Budi oprezan i čuvaj se, prijatelju. Nadam se da ću tebe i tvoje voljene vidjeti za Samhain.” Jastreb je bez riječi promatrao kako se Rushka pridružuje pogrebnoj povorci svoje kćeri. Kad bi neki Rom iznevjerio pravila po kojima su živjeli, sami bi se pobrinuli za njega. Živjeli su u čvrsto povezanoj zajednici. Znali su biti divlji i liberalnih nazora kad je riječ o mnogim stvarima. Ali imali su pravila po kojima su živjeli i ta se pravila pr avila nisu kršila. Esmerelda je prekršila pravilo od iznimne važnosti - onima koji pruže utočište Romima ne smije se ni na koji način naškoditi. Kad je pokušala ubiti Jastrebovu ženu, Esmerelda je pokušala naškoditi samome gospodaru Dalkeitha. Ali Jastreb je osjećao da to nije bilo sve. Postojalo je još nešto što mu Rushka nije rekao. Nešto što je Esmerelda učinila naštetilo je njezinu narodu. Promatrajući vijuganje povorke prema moru, Jastreb je prošaptao romski blagoslov za kćer svoga prijatelja. Ponovno je sjeo kraj vatre, odmotao zavoj i očistio ranjenu šaku viskijem i vodom. Pažljivo je razvezao kožnatu vrećicu i znatiželjno znatiželjno pogledao nekoliko začepljenih bočica koje su ispale iz nje. Uzeo je mast i stavio je na stranu te provjerio ostatak. Što je vidovnjakinja doista vidjela? namrgođeno je razmišljao. Dala mu  je još dva napitka, a za jednoga od njih zakleo se da ga nikad više neće upotrijebiti. Jastreb je prezirno otpuhnuo. Jedan napitak bio je afrodizijak koji je kušao u mlađim danima i taj ga nije previše zabrinjavao. Onaj koji je mrzio

183

bio je načinjen da muškarca jako dugo održi u stanju seksualne uzbuđenosti, ali na neki način hladno i suzdržano. U ruci je okretao začepljenu bočicu s opakom zelenom tekućinom i promatrao kako se sunce zrcali na njezinim fasetiranim prizmama. Neko su ga vrijeme opsjedale sjene prošlosti sve dok ih njegova tvrdoglava volja nije vratila natrag u pakao. Brzo je razmazao mast koja će mu ublažiti bol i ubrzati oporavak. Šaka će mu već za dva tjedna zacijeljeti. zacijeljeti. Adam. Iako to nije otvoreno rekao, Rushka je nagovijestio da je Adam prošle noći doveo Esmereldu. A to je značilo da je Adam znao da je Esmeralda pokušavala ubiti Adrienne. Što je još Adam znao? I što je njegova prijatelja Rushku, koji se u više od trideset godina koliko ga je poznavao nikad nije ničega bojao, natjeralo da pokaže strah? Previše pitanja i nedovoljno odgovora. Svaki je od njih ukazivao na kovača koji mu je vjerojatno i u ovom trenutku pokušavao zavesti ženu. Moju ženu koja me ne želi. Moju Mo ju žena koja želi Adama. Moju ženu koju nije bilo dovoljno briga ni da pita za mene kad sam ležao ranjen. Esmerelda je bila mrtva, ali Rushka mu je jasno dao do znanja da opasnost još uvijek vreba, dovoljno blizu Dalkeithu da otjera Rome. Adam je očito bio upleten. A Jastreb je ostavio svoju ženu samu u dvorcu. Budi što bliže... U glavi mu je kuhalo dok je razmatrao malobrojne činjenice i tražio najvjerojatnije rješenje nebrojenih problema. Iznenada mu se ukazao posve  jasan odgovor. Prezirno je otpuhnuo kao da ne može vjerovati da se nije toga prije sjetio. Ali žena mu se znala tako duboko uvući pod kožu da mu u njezinoj blizini mozak nije radio kako treba. Neće to više dopustiti! Vrijeme  je da preuzme nadzor, nadzor, a ne da dopušta okolnostima okolnostima da vode igru. igru. Dogovor koji je imao s kovačem glasio je da ne smije Adrienne zabraniti da ga vida. Ali mogao joj je to jako otežati. Povest će je sa sobom u Uster. Daleko od zagonetnog i privlačnog Adama Blacka. Pa što i ako nije pitala za njega? Već mu je prvog dana jasno dala do znanja da neće s njim u krevet. Zaklela se da će ga zauvijek mrziti, a ipak bi prisegnuo na to da joj je tijelo reagiralo na njegovo. U Usteru će je imati samo za sebe i moći će provjeriti tu teoriju. 184

Kad je zapravo postao ovako pasivan? Kad si se osjetio krivim što si joj spalio kraljicu,  kraljicu,  podsjetila ga je savjest. Zarobivši je ovdje usprkos njezinoj želji, ako je doista bila iz budućnosti . Ali osjećaj krivnje bio je za gubitnike i budale, a ne za Sidheacha Douglasa. Kad je ona bila u pitanju, krivica nije igrala nikakvu ulogu. “Volim je”, rekao je vjetru. “I zato sam postao prava budala.” Lijepa  budala.  budala. Bilo je vrijeme da to ispravi. U tom trenutku kao da mu je sve postalo  jasno, a osjećaji krivnje i posesivnosti samo su isparili. Jastreb koji je okrenuo pastuha i krenuo prema Dalkeithu na Moru po svoju ženu bio je slika i prilika Sidheacha iz prošlih vremena, vikinškog osvajača koji će pregaziti svakoga tko mu se usudi suprotstaviti. Obvezujem se, osvajam, pobjeđujem. Skočio je na konja i mamuzama ga natjerao u trk. Vezat ću ti oči i noge, slatki sokole , obećao je i mračno se nasmiješio. ★★★

Ispod grana jarebike Adam se ukočio. Nije pošteno! Nije pošteno! Ne vraćaj se! Ali bilo pošteno ili ne, dogodilo se. Jastreb se okrenuo i vraća se po Adrienne. To jednostavno nije bilo prihvatljivo. Očito će morati poduzeti nešto drastično. ★★★

“Kako je to moguće?” Lydia je zabrinuto koračala kuhinjom, a za njom  je vijorio tamnocrveni tamnocrveni damast. “Nemam pojma, Lydijo. U jednom sam trenutku bila u vrtu, a u idućem u svojoj spavaćoj sobi u svojem vremenu.” “Svojem vremenu”, tiho je ponovila Lydia. Adrienne ju je pogledala u oči. “Gotovo petsto godina u budućnosti.” Lydia je nagnula glavu i zastala, kao da u sebi vodi žestoku debatu. Tišina je potrajala prilično dugo dok je procjenjivala granice svojih vjerovanja. Lydia je uvijek smatrala da su žene, kad je riječ o neobjašnjivim

185

događajima, otvorenijeg uma i prilagodljivije od muškaraca. Možda zato što su žene iz prve ruke doživljavale nepojmljivo i zapanjujuće čudo rođenja. Za ženu koja je u svojoj utrobi mogla stvoriti nov život, putovanje kroz vrijeme bilo je manje čudo od toga. Ali muškarci... muškarci su uvijek za sve pokušavali pronaći razumna objašnjenja. Kad joj je Jastreb rekao za neobične novosti koje je Grimm otkrio u Comynovu dvorcu, Lydia je pomno proučavala Adrienne, tražeći bilo kakav znak nestabilnosti ili neobičnog ponašanja. No bliskim je promatranjem postala još uvjerenija da je Adrienne duševno zdrava koliko to netko može biti. Zaključila je da je u prošlosti doživjela nešto što ju je jako povrijedilo, ali što god to bilo, nije joj oslabilo um nego ga je ojačalo poput kaljenog čelika. Oh, Lydia je znala da se iza Adrienneina zajedljivog humora i katkad hladne vanjštine skriva usamljena mlada žena, ali također je znala da neprobojni zidovi često skrivaju blago, a njezina je snaha doista bila pravo blago. Lydia ju  je neizmjerno voljela i svakako je željela da joj sin i ova ljupka mlada žena podare unuke. Pomisao da cijeli Comynov klan pati od nekoga čudnog ludila nije imala nikakva smisla. Lydia je poznavala Altheu Comyn još od prije mnogo godina kad su zajedno boravile na kraljevskom dvoru. Bila je praktična, iskusna i mudra žena, a premda je s godinama živjela sve osamljenije, Althea  je i dalje bila pragmatična pragmatična i razborita. Lydia je dugo sumnjala da je gospodar Comyn sklon grubostima i nasilju. Je li mogla vjerovati da je u napadu bezumnog nasilja ubio vlastitu kćer? Posve lako. Najmlađeg je sina poput janjeta zaklao za kaznu što je prešao klanske mede i spetljao se s jednom od Bruceovih pranećakinja. Crveni Comyn iskaljivao bi svoju izopačenu i sitničavu osvetoljubivost na mnogima, a onda bi Althea Comyn sanirala posljedice za dobrobit svojega klana. Bila je izvanredna žena koja je snagom svoje volje i odlučnosti držala djecu i unuke na okupu. Zato je Lydiji bilo teže povjerovati da bi pragmatična lady Comyn patila od fantazija nego u mogućnost putovanja kroz vrijeme. Jednostavno rečeno, Althea Comyn bila je preveliki realist da se bavi glupostima. Došavši napokon do zaključka svoje unutarnje debate, Lydia se blago nasmiješila Adrienne koja je čekala u napetoj tišini. “Adrienne, Jastreb mi je rekao što mu je kazala lady  Comyn.   Comyn. Da nisi njezina kći. Da si se pojavila iz

186

zraka. Doista, čula sam kako se tvoj govor mijenja poput nepredvidljive olujne plime.” Adrienne se odmah ražalostila. “To ste čuli?” Lydia je samo otpuhnula. “Kad si bila bolesna, govorila si sasvim drukčije, draga.” Adrienne je trepnula. “Zašto mi to nitko nije rekao?” “Ako nisi zamijetila, otkad si došla u Dalkeith ovdje baš i nije mirno. Nije prošao ni dan bez novih iznenađenja. Pokušaji ubojstva, neželjeni posjetitelji, a da i ne spominjem da se Jastreb ponaša poput zaluđenog dječarca. Usto, nadala sam se da ćeš mi se jednog dana svojevoljno povjeriti. Stražari su mi rekli da si im pred očima nestajala i ponovno se pojavljivala.” Lydia je protrljala dlanove o skute haljine i zamišljeno se zagledala negdje u daljinu. “Iz budućnosti”, tiho je promrmljala. “Moj je sin smatrao da te na tako ludu pomisao natjerala neka trauma, ali ipak...” “Ali ipak što?” pitala je Adrienne. Lydia je pogledala u Adrienneine bistre i mirne oči. Dugo su samo zurile jedna u drugu, kao da jedna drugoj pretražuju oči. Naposljetku je Lydia rekla: “Ne, u tim očima nema ni traga ludosti.” “Ja sam iz drugog doba, Lydia. Nisam luda.” “Vjerujem ti, Adrienne”, jednostavno je rekla Lydia. “Vjeruješ?” Adrienne je gotovo kriknula. “Zašto?” “Zar je važno? Dovoljno je reći da si me uvjerila. A kad se stvari ovdje naposljetku vrate u normalu, ako se to ikad dogodi, ispričat ćeš mi sve o tome. O tvojem dobu. Imam mnogo pitanja, no ona će pričekati. Zasad moramo razjasniti neke stvari.” Čelo joj se nabralo od razmišljanja. “Kako si dospjela ovamo, Adrienne?” “Ne znam.” Adrienne je bespomoćno slegnula ramenima. “Stvarno nemam pojma.” “Jastreb je mislio da je to učinila crna kraljica. Lady Comyn je rekla da  je začarana.” “I ja sam tako mislila.”

187

“Ali ipak nije bila crna kraljica... hmmm. Adrienne, moramo to posve razjasniti. Što si točno radila u trenutku kad se to dogodilo?” “Prvi put, kad sam završila u Comynovu dvorcu? dvorcu? Ili ovaj put?” “Ovaj put”, rekla je Lydia. “Iako bismo trebali ispitati i prvi put te potražiti sličnosti.” “Pa... šetala sam vrtom i razmišljala o dvadesetom stoljeću. Razmišljala sam koliko...” “Koliko želiš otići”, završila je Lydia umjesto nje s gorčinom u glasu. Adrienne je istodobno bila iznenađena i dirnuta. “Ne. Zapravo sam razmišljala koliko je ovdje lijepo. Ljudi su u 1990-ima posve poludjeli! Djeca su ubijala roditelje. Roditelji su ubijali djecu. Djeca su ubijala djecu. Svi su imali mobitele zalijepljene za uši, a ipak nikad u životu nisam vidjela veću udaljenost među ljudima koji su pokušavali biti bliski. A samo dan prije nego što sam otišla trebala si vidjeti naslove u novinama. Dječak je zadavio djevojčicu jer se nije htjela skinuti s telefona i dati ga njemu. Oh, gorko sam razmišljala o tom dobu i uspoređivala ga s domom, a dom je svakako pobjeđivao.” “Što si to posljednje rekla?” tiho ju je pitala Lydia. “Što?” zbunjeno je pitala Adrienne. “Ah da, naslovi u novinama, novine su...” počela je objašnjavati, ali ju je Lydia prekinula. “Dom.” Lydijino se lice razvuklo u prekrasan osmijeh. “Nazvala si ovo domom.” Adrienne je trepnula. “Jesam li?” Dvije su se žene dugo promatrale. “Pa, tako mi Sanhaina, Lydia, daj joj kavu, rekao bih.” S vrata se začuo Tavisov grubi glas. “Sigurno je ožednjela od toliko nestajanja i vraćanja.” “Kavu?” veselo je pitala Adrienne. “Ah.” Lydia se nasmiješila, zadovoljna sobom i dvostruko zadovoljna time što je njezina snaha nesvjesno Dalkeith nazvala svojim domom. Brzo je porculansku šalicu napunila vrelom tekućinom i ponosno je stavila na stol.

188

Adriennein se nos trznuo kad su joj okusni pupoljci veselo zaplesali i pohlepno je posegnula za šalicom. Zatvorila je oči, duboko udahnula i otpila gutljaj. I zagrcnula se. Tavis ju je pljesnuo po leđima i optužujuće pogledao Lydiju. “Rekao sam ti!” Kad je Adrienne ponovno došla do daha, obrisala je suze iz očiju i sumnjičavo zavirila u šalicu. “Oh, Lydia! Ne ostavljaš talog... ali čini mi se više kao pasta. Što si učinila? Zdrobila zrna i pomiješala ih s vodom? Fuj!” Nisam li ti rekao da bi ga trebalo propustiti kroz sito?” podsjetio ju je Tavis. “Tako bi ti se sviđao?” “U strci sam zaboravila!” Lydia je zgrabila šalicu. “Kad si tako siguran da znaš kako se radi, onda je napravi sam!” Gurnula je šalicu prema Tavisu tako snažno da se gusta smeđa tekućina prolila na pod. “Dobro. Da znaš i da hoću, rekao bih!” Nadmeno se namrštio i krenuo prema smočnici. Lydia je uzdahnula. “Adrienne, znam da ti dan baš i nije dobro počeo. Zato sam ti htjela spraviti kavu, ali što kažeš na šalicu čaja i malo razgovora?” “Eh”, uzvratila je Adrienne. “Znam taj pogled, Lydia. Što nije u redu? Osim što me bacakalo po vremenskim portalima?” “Misliš na čaj?” izbjegavala je odgovoriti Lydia. “Mislim na razgovor”, oprezno joj je uzvratila Adrienne. Kako najbolje započeti? Lydia joj nije htjela ništa sakriti. Laži i poluistine obično bi se razotkrile i pobudile nepovjerenje. Kad bi Adrienne  jasno vidjela tko je Jastreb, Lydia se nadala da joj istina ne bi naštetila, ali laži la ži kad-tad sigurno hoće. “Esmerelda je mrtva.” “Žao mi je”, odmah je odgovorila Adrienne. Adrienne. “Ali tko je Esmerelda?” “Jastrebova... hmmm... pa, bivša ljubavnica je vjerojatno najbolje objašnjenje...” “Misliš, osim Olivije? Uzgred, a gdje je nju  držao?  držao? U tamnici? U kuli? U sobi pokraj moje?”

189

Lydia je ustuknula. “Ništa takvo, Adrienne. S njom je prekinuo mjesecima prije nego što si stigla. Živjela je s Romima koji u toplim mjesecima logoruju na našim poljima. Prema onome što su njezini ovog jutra rekli Tavisu, ona te pokušavala ubiti. Dobra je vijest da si sad sigurna.” “Zar to nije ono što sam od početka govorila? Rekla sam ti da je to neka od njegovih  bivših  bivših djevojaka, zar ne? Oh!” Skočila je na noge. “Adrienne.” “Što je sad?” Oh, kvragu, turobno kvragu, turobno je pomislila Lydia. Moraš joj reći, ohrabrivala se  jer je po izrazu Adrienneina lica znala da se priprema za još jednu žestoku svađu s Jastrebom i da će poludjeti poput pomahnitale vodene vile kad shvati da od toga neće biti ništa. ““Jastreb Jastreb je u zoru otišao u Uster.” “Na kako dugo?” ljutito je j e protisnula Adrienne. “Nije mi rekao. Adrienne! Čekaj! Moramo otkriti što te dovelo ovamo!” Ali Adrienne je nije više slušala. Lydia je uzdahnula kad je Adrienne izjurila iz kuhinje mrmljajući bez prestanka ispod glasa: “Arogantni tvrdoglavi neandertalski gnjavator...”

190

TO  JE , ZAPRAVO , TVOJ  PROBLEM , ADRIENNE Š TO upitala samu sebe.

DE

IMONE ?  S IMONE  ?  BIJESNO  je

Slegnula je ramenima i uzdahnula prije nego što je iduće riječi uputila obližnjem grmu ruža: “Čini se da nešto osjećam prema tom čovjeku.” Ružin je grm mudro kimnuo na laganome ljetnom povjetarcu, a Adrienne je sve što ju je tištalo i više nego željno ispričala zanesenoj publici. “Znam da je bio s mnogo žena. Ali drukčiji je od Eberharda. Naravno, vjerojatno nitko nije poput Eberharda, osim možda peteroglave aždaje iz utrobe pakla.” Kad je ružin grm nije optužio za melodramatičnost ili zamornu poetičnost, ispustila je sažaljiv uzdah i nastavila. “Ništa u vezi s tim čovjekom ne razumijem. Najprije me želi - čak je spalio moju kraljicu da me zadrži ovdje, što očito nije djelovalo, ali namjera je u svakom slučaju postojala. Nekoliko mi je puta spasio život, iako je na neki način neizravno kriv što sam se uopće našla u opasnosti, a sad me ne želi ni vidjeti. I da stvar bude gora, samo se pokupi i ode, a da se ni ne pozdravi sa mnom!” Adrienne je razdraženo čupkala ružin grm. “Mislim da ne razumije potrebu za jasnom i pravodobnom komunikacijom. A pod pravodobnom mislim sad odmah. I gdje je uopće taj Uster?” Čak je razmatrala opciju da pronađe konja i sama odjaše tamo. Kako se samo usudio napustiti je? Da se razumijemo, ne zato što joj se ovdje u Dalkeithu na Moru nije sviđalo - mjesto je svakako bilo divno, ali što ako se ponovno vrati u svoje vrijeme i više ga nikad ne vidi? Odjednom je na sve gledala posve drukčijim očima. Nekoliko ratnika koji su se borili u njezinim grudima na tu su pomisao izdajnički promijenili strane. Kako joj prije nije sinulo da bi mogla nestati i nikad više ne vidjeti muškarca za kojeg je bila vjenčana? I da na to nikako ne može djelovati? Još je

191

dvadeset vojnika sukobljenih u njezinoj nutrini odmarširalo na Jastrebovu stranu. Dragi Bože. Ne pitaš li se , Adrienne, kako bi se osjećala ležeći kraj njega na  plahtama užarenim od veličanstvene strasti?  strasti?  U redu. Na njezinoj je strani ostao samo još jedan borac, a ime mu je bilo gospodin Nepovjerljivi Strašljivac. Izdajnici!   Namrštila se na nove Jastrebove postrojbe. Već ju je i razmišljanje o njemu raspaljivalo. Prstima je prošla kroz mjehurićavu vodu fontane neonečišćene bilo kakvim kemikalijama. Nije mogla zamisliti da nikad više ne vidi ovu prekrasnu fontanu, da više nikad ne osjeti miris lavande u djevičanskom zraku 1513. godine. Bez Lydije i Travisa. Bez dvorca kraj mora. Bez gospodara Jastreba, čovjeka od čelika i uzavrele strasti. Samo Seattle i gorka sjećanja te strah koji ju je držao u kući kao u zatvoru. Posljednje desetljeće dvadesetoga stoljeća, zasićeno smogom i ozonskim rupama. Sumnjala je da bi je Jastreb ikad samu poslao na putovanje. Činio se kao muškarac koji bi svoju ženu čuvao kao kap vode na dlanu i ne bi se odvajao od nje ako bi mu to dopustila. Ne bi je odvajao od onoga prekrasnoga mišićavog boka i onoga kilta ispod kojeg... “Sanjaj poročan san i...”, tiho je uzdahnula. Adrienne je čvrsto zatvorila oči i spustila glavu u ruke. Mnoštvo joj se pitanja motalo po glavi i polako, ali sigurno svojem je posljednjem malom vojniku pomogla da se osovi na noge, opraši i nasloni na nju dok ga je vodila na drugu stranu bojišnice. Donijela je odluku. Pokušat će. Polako je podignula glavu iz ruku i ugledala Adamove prodorne oči. Koliko je dugo stajao ovdje i promatrao je s obožavanjem u očima? Tamnim očima, crnima poput mržnje. Odakle mi samo ta pomisao ? “Mrziš Jastreba, zar ne, Adame?” pitala ga je u bljesku kristalno jasne intuicije. Potvrdno se nasmiješio. “Vi ste žene takve. Brzo zaključujete i pronicave ste. Ali mržnja jako ovisi o svojem iskazu”, zadirkivao ju je spuštajući se kraj nje na rub fontane. “Ne igraj se sa mnom riječima, Adame. Odgovori Odgovori mi na pitanje.”

192

“To želiš od muškarca? Iskrenost?” “Da.” Slegnuo je onim prekrasnim, suncem opaljenim ramenom. “Mrzim Jastreba.” “Zašto?” ozlojeđeno ga je upitala Adrienne. “Jer je budala. Odbija ti ustupiti ono što tvoja ljepota zahtijeva, Ljepoto.” “Moja što?” Njezina najmanje  važna  važna osobina. Kovačeve su se usne razvukle u prekrasan osmijeh. “On ti samo želi razmaknuti noge i uvući ti se među bedra, ali ja bih te latice orošene ljubavnim sokovima učinio besmrtnima.” Adrienne se ukočila. “Vrlo poetično, ali nema potrebe da budeš nepristojan, Adame. A usto me i ne poznaješ.” “Ne mogu zamisliti ništa na što bih radije utrošio vrijeme nego upoznajući tebe. U biblijskom smislu jer za sve drugo što kažem misliš da je previše slikovito. Je li to dovoljno dobro za tebe?” “Tko si ti?” “Mogu biti tko god želiš da budem.” “Ali tko si fi?” tvrdoglavo je ponovila. “Ja sam muškarac koji ti je j e cijeloga života bio potreban. Mogu ti dati sve što poželiš i prije nego što uopće shvatiš da to želiš. Mogu ti ispuniti svaku žudnju, izliječiti svaku ranu, ispraviti svaku nanesenu nepravdu. Imaš li neprijatelje? Nećeš ih imati kad sam ja uz tebe. Gladna si? Pronaći ću najsočniji i najzreliji zalogaj i nahraniti te golim rukama. Nešto te boli? Oslobodit ću te bola. Loše sanjaš? Potjerat ću tvoje noćne more. Za nečime žališ? Vratit ću se u prošlost i sve ispraviti. Zapovjedi mi, Ljepoto, i bit ću tvoj.” Adrienne ga je ošinula pogledom. “Sve loše što mi se dogodilo bilo je povezano s lijepim muškarcima. Zato ti savjetujem da mi se skloniš s...” “Misliš da sam lijep?” Nešto s očima ovog muškarca nije bilo kako treba. “Samo estetski”, pojasnila je. 193

“Lijep poput Jastreba?” Adrienne je zašutjela. Znala je biti oštra, ali kad bi zagustilo bilo joj je u naravi da ne povrijedi tuđe osjećaje. Radije bi prešutjela svoje mišljenje kad je znala da se drugoj strani neće svidjeti, a u ovoj je prilici njezina šutnja bila dovoljan odgovor. Adam je zategnuo čeljust. “Lijep poput Jastreba?” “Muškarci su različiti. Ne možeš uspoređivati jabuke s kruškama.” “Ni ne tražim to od tebe. Tražim da muškarca usporediš s muškarcem. Jastreba sa mnom”, zagunđao je. “Adame, ne želim se uvlačiti u tu diskusiju. Prisiljavaš me da kažem nešto ...” “Tražim samo iskren odgovor.” “Zašto ti je to tako važno? Zašto te uopće briga?” Raspoloženje mu se u trenutku promijenilo. “Pruži mi priliku, Ljepoto. Rekla si da sam lijep. Ne možeš doista uspoređivati muškarce prije nego što si imala priliku kušati zadovoljstvo koje ti mogu ponuditi. Legni sa mnom, Ljepoto. Dopusti mi...” “Prestani!” “Kad si me gledala kako kujem metal, vidio sam da goriš.” Adamove su crne oči ulazile u nju i prodirale sve dublje. Uzeo ju je za ruku, okrenuo je dlanom prema gore i približio je usnama. “Da, ali to je bilo prije nego što sam vidjela...” Zastala je prije nego što je dovršila rečenicu. “Jastreba”, ogorčeno je ispalio Adam. “Jastreba veličanstvenog. Jastreba živu legendu. Jastreba zavodničko kopile. Jastreba - kraljevsku kurvu. Sjećaš se toga?” Žalosno ga je pogledala. “Prestani, Adame”, naposljetku je rekla. “Jesi li legla s njim?”

194

“Ne tiče te se! I pusti mi ruku!” Pokušala je izvući ruku iz njegova stiska, ali ju je uhvatio još čvršće i počeo joj milovati zapešće. Osjetila joj je preplavila nekakva čudna zbunjenost. “Odgovori mi, Ljepoto. Jesi li legla s Jastrebom?” odgovoriti,   tvrdoglavo se zavjetovala u Teško je progutala. Neću mu odgovoriti,  trenutku u kojem su joj usne promrmljale: “Ne.” “Igra, dakle, nije gotova, Ljepoto, i ja moram pobijediti. Zaboravi Jastreba. Misli na Adama”, preo je i okrutnim joj poljupcem zarobio usne. Adrienne kao da je sve dublje tonula u morsku tminu koja je u njoj potaknula želju da se sklupča i uvuče u samu sebe. “Adam. Reci to, Ljepoto. Vrisni moje ime.” Gdje je bio Jastreb kad ga je trebala? “Ja-ja-jastrebe”, pro-šaptala je na Adamovim usnama. Na spomen Jastrebova imena Adam je pobjesnio i silom joj nagnuo glavu unatrag tako da ga je morala pogledati u razjarene oči. Dok ga je Adrienne gledala, tamno mu je lice počelo neobično treperiti, mijenjati se... ali to nije bilo moguće, uvjeravala se. Tamne su mu oči iznenada dobile Jastrebove zlatne mrlje, a donja mu se usna u trenu zaoblila u Jastrebov čulni poziv. “Moram li to učiniti da bih te dobio, Ljepoto?” ogorčeno je pitao Adam. Adrienne je zurila kao da je istodobno i prestravljena i opčinjena. Adamovo se lice topilo i mijenjalo oblik i u svakom je idućem trenutku bio sve sličniji njezinu mužu. “Moram li pribjeći takvoj smicalici? Je li to jedini način da me poželiš?” Adrienne je ispružila drhtavu ruku i dodirnula mu lice. “A-adame, preprestani!” “Goriš li od ovoga, Ljepoto? Kad nosim njegovo lice i njegove ruke? Jer to ću i učiniti ako je tako!” Ti sanjaš, rekla sanjaš, rekla je u sebi. Zaspala si i imaš strašnu noćnu moru, ali proći će . Adamove su joj ruke bile na dojkama, a prsti ledene vatre slali su joj trnce izvanrednog osjećaja kroz kralježnicu... ali to nije bio užitak.

195

★★★

Desetak koraka od njih Jastreb je naglo zastao nakon što je trčeći prešao preko dugog mosta u vrt. Crtu po crtu, mišić po mišić, lice mu je postalo maska bijesa i boli. Koliko ga dugo nije bilo? Desetak sati? Pola dana? Rana koju je zadobio kad joj je spasio život žarila mu je ruku baš kao što mu je želja za njom ljuto pulsirala pod kikom. Prisilio se da ih gleda nekoliko trenutaka, da u misli zauvijek ureže kolika je budala bio jer je želio tu ženu. Jer je voli čak i kad ga izdaje. Ležali su na rubu fontane, a kovačevo se čvrsto, brončano tijelo protezalo uz zamamne obline njegove žene. Prsti su mu bili zapleteni u njezinu srebrnastoplavu kosu, a usne su mu se zalijepile za podatne usne njegove žene. Jastreb ju je gledao kako stenje, a ruke su joj u žudnji lutale kovačevim tijelom... vukla ga je za kosu i divlje ga stezala za ramena. Kad se Jastreb okrenuo, petom svoje čizme s bujne je zemlje otkinuo travu i cvijeće. ★★★

Adrienne je jedva zadržavala prisebnost. “Odlazi... vraćaj se u taj pakao... iz kojeg si do-došao...” U te je riječi morala uložiti svu energiju koju  je imala nakon čega čega je malaksalo hvatala dah. Ruke koje su plazile po njoj iznenada su je pustile. S ruba fontane pljusnula je ravno u vodu. Hladna ju je voda istog trenutka osvijestila. Uplašeno se skutrila i čekala da je dohvati kovačeva ruka, ali ništa se nije dogodilo. dogodilo. “A-Adame?” Dašak nestašnog povjetarca kroz tanku tkaninu haljine zagolicao joj je navlažene bradavice. “Oh!“ brzo ih je pokrila dlanovima.

196

“A-Adame?” zazvala je nešto glasnije. Bez odgovora. “Tko si ti?” bijesno je viknula u prazan zrak.

197

ADRIENNE JE BILA TOLIKO UTUČENA DA NIJE MOGLA NI JESTI . PITALA se je li u 1513. godini bilo cigareta, ali se naposljetku predomislila i ipak odlučila nešto pojesti. Sve dok nije pronašla viski. Bilo je i vrijeme , pomislila je sjedeći u Jastrebovoj radnoj sobi s nogama na pisaćem stolu. Natočila si je viski u kristalnu čašu i popila gutljaj koji joj je užario grlo. “Oh,” zamišljeno je rekla stolu, “baš znaju napraviti dobar viski, zar ne?” Ostatak dana provela je u njegovu svetištu, skrivajući se od kovačeva zavođenja, Lydijine ustrajne brige i vlastitog bola u srcu. Čitala je njegove knjige i gledala kako pada kišica koja je počela kad je ispraznila čašu viskija. Imao je dobar ukus za knjige, pomislila je. Mogla bi se zaljubiti u čovjeka koji voli čitati. Prekapajući poslije po njegovu stolu  rekla  rekla si je  si je  da  da na to ima puno pravo  jer su ipak bili u braku. Pisma prijateljima, pisma od prijatelja, pisma majci kad je bio odsutan, sva uredno zavezana uzicama i složena u kutiji. Adrienne je pregledavala ladice i u njima pronašla minijature Jastrebove sestre i brata. Našla je i neka blaga iz njegova djetinjstva, stvari koje su joj zagrijale srce: bezbroj puta krpanu kožnatu loptu, vješto izrezbarene figurice životinja, kamenčiće i različite drangulije. Nakon druge čaše viskija, nije joj se sviđao samo više nego prije nego čak i previše. Dosta je bilo viskija , Adrienne. Već si davno trebala nešto  pojesti. Na nesigurnim se nogama uputila u Veliku dvoranu.

198

★★★

“Ženo.” U glasu mu nije bilo nimalo topline. Adrienne je ustuknula i ciknula. Okrenula se i našla licem u lice s Jastrebom. Ali zar nije otišao u Uster? Očito nije. Srce joj je zadrhtalo. Bila je spremna pokušati, ali obeshrabrilo ju je nešto u njegovu pogledu, no nije znala što točno. Suzila je oči i intenzivno ga promatrala. “Izgledaš mrzovoljno”, rekla mu je. Uplašeno je ciknula kad je skočio prema njoj. “Š-što radiš, Jastrebe?” Rukama joj je čvrsto poput okova uhvatio ručne zglobove i snažnim je tijelom priljubio na hladan zid hodnika. “Jastrebe, što...” “Šuti, ženo.” Raširenih očiju zurila je u njegovo lice, tražeći kakvu naznaku koja bi objasnila ledenu agresivnost u njegovim očima. Ugurao joj je mišićavu nogu između bedara i okrutno ih razmaknuo. “Pila si, ženo.” Na licu je osjećala njegov topao dah i u njemu jak miris alkohola. “Pa? I ti si! A ja sam mislila da si u Usteru!” Usne su mu se izobličile u gorak osmijeh. “Da, dobro znam da si mislila da sam u Usteru, ženo.” Govorio je teško, odajući tako koliko je bijesan. “Pa, ne vidim zašto se tako ljutiš na mene! Ti   si imao devet milijuna ljubavnica, ti  si  si otišao a da me nisi ni pozdravio, ti  se  se ne bi...” “Ono što je dobro za gusana ne mora biti dobro i za gusku”, zarežao je. Prstima ju je uhvatio za kosu i jako joj nagnuo glavu, ogolivši joj bijeli luk grla. “Niti u pijenju alkohola alkohola niti kad je riječ o ljubavnicima, ženo.” “Molim?” To što je govorio nije imalo nikakva smisla jer je pričao o domaćim životinjama dok je ona pokušavala s njim voditi koliko-toliko trezven razgovor. Dahnula je kad ju je nježno ugrizao za dno vrata gdje joj je puls luđački udarao. Ako tog muškarca nije mogla ukrotiti trijezna, sigurno mu se neće moći oduprijeti pripita.

199

Polako je povukao jezik niz njezin vrat i preko gornjih oblina dojki. Usta su joj se osušila, a u trbuhu joj se podignulo cijelo jato cvrkutavih ptica. “Bludnice”, dahnuo je o njezinu savršenu kožu. Adrienne je tiho zastenjala, djelomice od bola koji je izazvala ta riječ, a djelomice od užitka u njegovu dodiru. “Nevjerna, okrutna ljepoto, što sam učinio da se tako ponašaš prema meni?” “Što sam ja  sam ja  učinila...”  učinila...” “Ne!” zagrmio je. “Da nisam čuo ni riječi. Neću se izložiti zaslađenim lažima iz zmijske jame koju nazivaš ustima. Da, ženo, raspolažeš najokrutnijim otrovom. Bilo bi bolje da sam pustio da te ubije puhaljka ili samostrel. Bio sam budala što sam zbog tebe pretrpio i najmanju bol.” Sanjam li opet?  pitala   pitala se Adrienne. Ali znala je da ne sanja jer nikad u snu nije bila tako svjesna svojega tijela, svojega izdajničkog tijela koje ju je molilo da se privine uz toga ljutitog muškarca iz kojeg je i u bijesu izbijala seksualna privlačnost. “Reci mi što ti on može dati, a ja ne mogu! Reci mi za čime žudiš u tome muškarcu. A kad ti pokažem svaki centimetar onoga što ti imam za dati, onda ćeš mi reći misliš li još uvijek da ima više od mene.” “Kovač?” upitala je u nevjerici. Ignorirao je njezino pitanje, kao da ga nije ni čuo. “Trebao sam to učiniti davno. Ti si moja  žena.   žena. Ti ćeš dijeliti moj   krevet. Ti ćeš roditi moju  djecu. I posve sigurno, do trenutka kad završim s tobom, nikad više nećeš izreći tu riječ. Već sam ti jednom rekao Jastrebova pravila. Sad ću te posljednji put podsjetiti. Kovač  i Adam  riječi   riječi su koje nikad ne smiješ izreći preda mnom. Ako to učiniš, kaznit ću te tako inovativno i okrutno da ćeš poželjeti da se nikad nisi rodila.” Riječi su bile izrečene tako užarenim ali pomno nadziranim bijesom da se Adrienne nije ni usudila zapitati kakvu je to kaznu imao na umu. Nagonski  je znala da to nikad ne bi htjela saznati. Kad je otvorila usta da progovori, Jastreb je protrljao tijelo o njezino, čvrsto pritišćući svoj ukrućeni kurac medu njezina bedra. Riječi koje je namjeravala reći pretvorile su se u mek izdisaj koji je završio grlenim stenjanjem. Adrienne se željela stopiti s njim, potpuno

200

se opustiti i priljubiti uz njegovo tijelo. Nije mogla ni stajati uz tog čovjeka a da ga ne poželi. Osmijeh mu je bio podrugljiv i okrutan. “Je li kao ja, ženo? Je li mu toliko velik da ti može ponuditi vise užitka?” Nijedan muškarac nije takav, uzbuđeno je razmišljala dok su joj se kukovi požudno naslanjali o njegovo tijelo. Jastreb je tiho zagunđao i zatvorio svoja usta nad njezinima u poljupcu grubom poput kazne. Adrienne je osjetila kako mu ruka podiže njezinu haljinu i shvatila je da će je u svojem bijesu Jastreb uzeti, i to ovdje u mračnom i hladnom hodniku. Pripita ili ne, Adrienne se nije htjela ovako oprostiti od svojega teško očuvanog djevičanstva. Htjela ga je, ali ne ovako. Sigurno ne ovako. “Prestani! Jastrebe, što god mislio da sam učinila - nisam!” povikala je. Ušutkao ju je vrućim, požudnim i grubim poljupcem. Shvatila je da je kažnjava svojim tijelom, da ne vodi ljubav s njom, ali nije se mogla oduprijeti njegovu jeziku i nije se mogla zaustaviti da mu bez daha ne odgovori na poljupce. Jastreb je spustio glavu i zubima je grickao po vratu, a zatim joj preko haljine draškao ukrućene bradavice. Adrienne se tako izgubila u užitku da nije shvaćala što joj radi sve dok nije bilo prekasno. Osjetila je grebanje užeta oko zapešća kad joj je naglo povukao ruke i okrenuo je, pa joj zavezao ruke pri dnu leđa. “Kurvin sine!” prosiktala je. “Kurvin sine”, zamišljeno je ponovio. “Sad ti se ni moja majka ne sviđa?” “Ne sviđaš mi se ti   kad si ovakav! Jastrebe! Zašto to radiš? Što sam učinila?” “Šuti , ženo”, tiho je zapovjedio, a naučila je da ga se najviše treba bojati baš kad mu je glas mek i podatan poput nauljene kože. Bila je to prva od brojnih lekcija koje će je naučiti. Kad joj je niz lice kliznula svilena kapuljača, vrisnula je od bijesa i počela p očela ga tući nogama. Bacakala se, udarala ga, bjesnjela u njegovu naručju i hrapavim ga glasom proklinjala. “Ženo,” rekao joj je u uho kroz svilenu kapuljaču, “ti pripadaš meni. I uskoro se nećeš sjećati da je postojalo vrijeme kad nije bilo tako.”

201

★★★

Adam je stajao u sjeni jarebika i gledao kako se Jastreb šulja kroz noć sa zakukuljenom ženom koja mu se otimala u zagrljaju. Mislio je da može pobjeći Adamu Blacku? Jastreb je mislio da je može odvesti? Lukavo. Kad su dogovarali pravila, Adam nije naveo tu stavku. Jastreb je očito odlučio igrati posve na rubu slova njihova dogovora. Taj mu je čovjek počeo strašno ići na živce. Ne, to uopće nije bilo to što je Adam očekivao kad je izveo onu scenu u vrtu. Dakle, čovjek je bio grublji nego što je mislio. Uvelike je podcijenio svojega protivnika. Mislio je da je Jastreb previše pristojan i previše uljudan da zna kad muškarac sa ženom mora biti čvrst i nepopustljiv poput čelika. Računao je na plemenitog Jastreba kojeg će toliko povrijediti što je vidi s kovačem da će je prokleti i otjerati, možda se i razvesti od nje - a bilo što od toga, prema Adamovu planu, trebalo je Adrienne natjerati da pojuri prema njegovu užarenom ognjištu među jarebikama. Mislio je, očito posve u zabludi, da u Jastrebovu karakteru ima barem jedna ili dvije slabosti. “Šuti, ženo!” Jastrebov je bariton odzvanjao u noći. Adam se stresao. Nijedan smrtnik ne bi smio imati takav glas. Nije smio dopustiti takav razvoj događaja. Morat će se ozbiljno umiješati jer ako takav muškarac odvede ženu i neko je vrijeme zadrži, kad sa njom završi žena će mu sigurno pripadati. A Adam nikad ni u čemu nije izgubio, pa sigurno neće ni u ovome. Iskoračio je iz sjene spreman za okršaj s Jastrebom kad je iza sebe čuo strog šapat. “Ludo!” “Što je?” odbrusio je Adam i okrenuo se prema kralju Finnbheari. “Kraljica traži da dođeš.” “Sad?”

202

“Odmah. Zna što radimo. Mislim da je to zasluga one male radoznale Aine. Morat ćeš napustiti igru barem toliko dugo da smiriš kraljičine sumnje. Dođi.” “Ne mogu sad”  “Nemaš izbora. Sama će doći po tebe ako se odmah ne pojaviš. A onda nećemo imati nikakve šanse da uspijemo.” Adam je dugo samo stajao, puštajući da se vatra bijesa u njemu ugasi i da od nje ostane samo pepeo. Morao je biti oprezan s kraljicom. Ne bi mu se pisalo dobro kad bi se na bilo bi lo koji način usprotivio njezinom hiru ili volji. Još je jednom preko ramena pogledao lik koji se udaljavao na konju. “Dobro, gospodaru. Kroz ovaj pokvareni pakao, protivno mojoj volji, zavjetovan samo najljepšoj  među   među kraljicama, povedi me.”

203

PRESTALA JE VRIŠTATI TEK KAD JOJ JE POSVE PONESTALO GLASA . Glupo, rekla je u sebi. Što si time postigla? Baš ništa. Svezao te poput kokoši koju se sprema očerupati, a ne možeš ni pisnuti da se pobuniš. “Samo mi skini kapuljaču, Jastrebe”, preklinjala ga je promuklim šaptom. “Molim te.” “Pravilo broj devet. Odsad mi je ime Sidheach. Sidheach  a ne Jastreb. Kad ga upotrijebiš, bit ćeš nagrađena. Kad to ne učiniš, neću biti milostiv.” “Zašto želiš da te tako zovem?” “Tako da znam da razumiješ tko sam zapravo ja. Ne legendarni Jastreb nego čovjek. Sidheach James Lyon Douglas. Tvoj muž.” “Tko te prozvao Jastrebom?” pitala je promuklo. Prigušio je psovku i osjetila je njegove prste na grlu. “Nije “ Nije važno tko me prozvao Jastrebom. Svi su me tako zvali. Ali kralj me zvao samo tako i nikako drugačije”, zaškrgutao je kroz zube. Nije dodao da nikad u životu nijednoj ženi nije dopustio da ga zove Sidheach. Niti jednoj jedinoj. Odvezao joj je kapuljaču i skinuo je s njezina lica, a zatim joj u usta ulio hladne vode, što je malo ublažilo žarenje koje joj je ogrubjelo glas. “Noćas više nemoj vikati, ženo, jer će ti grlo prokrvariti.” “Kralj Jakov te samo tako zvao?” brzo ga je pitala. Još jedan uzdah. “Da.” “Zašto?” Osjetila je kako mu se tijelo napinje iza nje. “Jer je govorio da sam njegov zarobljeni jastreb, a to je i bila istina. Petnaest me je godina kontrolirao kao što sokolar kontrolira svoju pticu.” “Bože moj, što ti je učinio?” prošaptala je, užasnuta njegovim ledenim glasom kojim je govorio o svojoj službi kod kralja. Jastrebom je netko upravljao? Nepojmljivo. Ali ako mu je nad glavom visjelo uništenje Dalkeitha,

204

njegove majke i braće? Kraljeva prijetnja da će ubiti stotine ljudi iz njegova klana? Što bi plemeniti Jastreb učinio da to spriječi? Nije bilo teško pretpostaviti. Njezin bi snažan, mudar, etičan muž učinio sve što bi morao. Svakog bi drugog čovjeka Jastreb jednostavno ubio. Ali škotskog kralja nije mogao ubiti a da kraljeva vojska ne uništi cijeli njegov klan. Isti rezultat, bez ikakve mogućnosti izbora. Kazna od petnaest godina koju je mogao zahvaliti razmaženom kralju kojeg je neka žena odbila. “Zar me ne možeš jednostavno prihvatiti takvog kakav sam sad, ženo? Sad je sve to iza mene. Slobodan sam.” Sledila se od njegova dubokoga glasa u kojem se osjećao bol. Njegove su je riječi izbacile iz ravnoteže; takvo što je i sama mogla reći kad bi je o njezinoj prošlosti upitao netko tko joj je bio drag. Njezin je muž znao što je bol, možda i stid, a posve sigurno i kajanje. Kakvo je pravo imala suditi nekome zbog davne prošlosti? Kad bi bila posve iskrena prema sebi, priznala bi si da je njezina prošlost bila posljedica njezinih naivnih pogrešaka, dok je njegovo mučno iskustvo bila prisila koju je morao pretrpjeti kako bi sačuvao vlastiti klan i obitelj. Htjela je dotaknuti i iscijeliti muškarca koji je ukočeno sjedio podalje od nje, ali nije bila sigurna kako da počne. Međutim, bilo je sasvim jasno da kraljevska kurva, što god to bilo, nije bio svojevoljno, a to ju je prilično utješilo. Više od svega htjela je razumjeti toga strastvenoga, ponosnog muškarca. Ukloniti mu sjene iz prekrasnih tamnih očiju. Naglo se trznula kad  je osjetila dodir svile svile na bradi. “Ne! Nemoj mi opet stavljati kapuljaču. Molim te.” Jastreb se nije obazirao na njezine prosvjede i samo je uzdahnula dok je ponovno vezao uzicu. “Hoćeš li mi barem reći zašto?” “Što zašto?” “Zašto mi sad vežeš oči?” Što je učinila da ga je tako ražestila? “Uzmaknuo sam, ženo. Dao sam ti ono što ti nijedan drugi muškarac ne bi dao. Dao sam ti vremena da me svojevoljno odabereš. Ali čini se da si previše svojevoljna i treba ti više uvjeravanja. No na kraju ćeš me odabrati. A kad to učiniš, na tvojim usnama neće biti imena drugog muškarca, među tvojim nogama neće biti drugog muškarca i u tvojim mislima neće biti ničije lice osim mojega.”

205

“Ali...” Htjela je znati zašto joj je vrijeme tako naglo isteklo. Što ga je potaknulo da tako prasne? “Nema ‘ali’. Bez riječi, ženo, ne želiš li da ti svežem i usta. Odsad ćeš gledati bez pomoći svojih prekrasnih lažljivih očiju. Možda i nisam potpuna budala. Možda ćeš bolje vidjeti svojim unutarnjim očima. A možda i nećeš. Ali prva ti je lekcija da moj izgled nema nikakve veze s onime tko sam zapravo ja. Kad me napokon budeš jasno vidjela, tada i samo tada moći ćeš ponovno vidjeti svojim očima.” ★★★

U Uster su stigli nedugo nakon zore. Tjerajući konja cijelu noć, Jastreb  je dvodnevno putovanje putovanje skratio skratio na manje od jednog dana. Vodio ju je pokraj zaprepaštenog osoblja prema gospodarevoj rezidenciji, stubama do spavaće sobe na katu gdje joj je bez riječi bodežom razrezao poveze na zapešćima, gurnuo je na krevet i otišao iz sobe te za sobom zaključao vrata. ★★★

Istog trenutka kad su joj ruke bile slobodne s glave je strgnula svilenu kapuljaču. Bila ju je spremna razderati u najsitnije svilene dronjke, ali je shvatila da će, ako to učini, Jastreb jednostavno upotrijebiti nešto drugo. Usto, razmišljala je, nije se imala namjeru svađati s njim. Pred njom je bila dovoljno velika borba s vlastitim emocijama i jednostavno će ga pustiti da učini ono što misli da treba učiniti. To će joj dati više vremena da se upozna s novim osjećajima koji su se probudili u njoj. Dragi Bože, doista je bio ljut na nju. Nije znala zašto, ali i dalje je bila pri istoj odluci. Suočeni s njegovim bijesom, njezini vojnici nisu promijenili stranu. Svi su ponosno stajali na Jastrebovoj strani, a i ona je do posljednjeg čovjeka bila na njihovoj strani. Planirao ju je bešćutno zavesti? Otvoriti joj unutarnje oči da ga bolje vidi? Nije trebao znati da su joj te oči već bile otvorene i da je besramno iščekivala svaki trenutak njegova zavođenja.

206

★★★

Jastreb je polako hodao ulicama Ustera. Tako kasno navečer bile su gotovo prazne i samo su iznimno hrabri, kukavne budale ili ljudi loših namjera hodali ulicama na koje se spuštala gusta magla. Pitao se kojoj skupini on pripada. Mnogo je toga počelo danas, ali je i mnogo toga ostalo nedovršeno. Većinu jutra proveo je pregledavajući mlinareve knjige i razgovarajući s ljutitim seljanima koji su mlinara optužili da ih vara na žitu. Mlinar je bio samo jedan, a postavili su ga kraljevi ljudi prije nego što je Jastreb završio sa službom na dvoru. Kao jedini mlinar u gradu imao je apsolutan nadzor nad žitom seljana, pa je u dosluhu s lokalnim upraviteljem imanja doista varao na težini, zamjenjivao dobro žito pljesnivim brašnom i usto lijepo lij epo zarađivao u tri sjeverna grada. Jastreb je uzdahnuo. Bio je to tek prvi od desetak problema koji su zahtijevali njegovu pozornost. Želi li riješiti sve što je pošlo po zlu zbog njegova dobrohotnog zanemarivanja dok je služio Jakovu, morat će se ovdje zadržati barem dva tjedna. Ali imao je vremena da riješi brojne probleme seljana i planirao je to učiniti. Ljudima je bilo drago što se vratio i što se ponovno počeo zanimati za njihove potrebe. Od danas su tri čovjeka u Usteru imala mlinarske alate i dobila pravo obavljati mlinarski posao. Jastreb je bio zadovoljan. Konkurencija će biti dobra za njegove ljude. U prolasku ulicom ispred jedne kuće do njega je dopro miris vratića i metvice. Na vratima je stajala žena odjevena samo u umrljanu i poderanu svilenu haljinu i pozivala ga da uđe. Jastreb je podignuo jednu obrvu i nasmiješio se, no odbio je ponudu i produžio dalje svojim putem. Oči su mu potamnjele, a u pogledu mu se nazirala gorčina. Kod kuće ga je čekala žena s kojom je već imao pune ruke posla. ★★★

Adrienne je iznenađeno sjela kad je čula kako Jastreb otključava vrata njezine sobe. Zamišljala je nježno zavođenje koje joj je pripremio i morala je svim silama sakriti uzbuđenje zbog njegova dolaska.

207

“Oh, vratio si se”, rekla je polako, nadajući se da je uspjela sakriti oduševljenje. U dva je divovska koraka prešao sobu, zagrlio je i namršteno je pogledao. Neumoljivo je spustio usne prema njezinima, ali ona je okrenula glavu. Ne dajući se smesti, zubima zub ima joj se spuštao vratom vra tom sve dok nije došao do dna gdje joj je uzbuđeno pulsirala izdajnička žila. U grlu joj je zastao dah kad  ju je gricnuo i jezikom joj golicao vrat odozdo prema gore. Ako ju je samo njegova blizina toliko uzbuđivala, poljupci će je sigurno posve slomiti. Oštra  jednodnevna brada grebla joj je kožu kad joj je okrenuo glavu i nježno zagrizao ušnu resicu. Adrienne je uzdahnula od zadovoljstva i prosvjedujući malo ciknula, tek toliko da bude uvjerljivija. “Zaboravit ćeš na kovača, ženo”, obećao je. Zgrabio ju je za kosu i natjerao da ga pogleda u oči. “Ionako ga nisam planirala zapamtiti. On je samo grubi, nasilni nitkov koji si dopušta mnogo više nego što bi smio.” “Dobar pokušaj, ženo”, odgovorio joj je Jastreb zajedljivo. “Kako to misliš, ‘dobar pokušaj’? Zašto si tako opsjednut kovačem?” kovačem?” “Ti si opsjednuta kovačem!” Podignuo je kapuljaču prema njezinoj glavi. “Tako si glup da ne vidiš istinu ni kad ti je točno pred nosom.” “Ah, ali baš u tome je stvar, ženo. Neki sam dan u vrtu vlastitim očima  jasno vidio istinu. Da, i previše jasno, a sjećanje na to ne da mi mira i izluđuje me. Upravo sam bio ranjen spašavajući tvoj hiroviti život, ali tebe kao da nije bilo briga. Ti si već kovala druge, ljepše planove. Moja ti je odsutnost samo olakšala. Nije me bilo tek nekoliko sati, a ti si se već našla pod njim na fontani. Mojoj  fontani.  fontani. Moja  žena.”  žena.” Dakle , u tome je stvar , razmišljala je. Vratio se i vidio kovača kad je izvodio one zastrašujuće stvari, a ona mu se svim silama nastojala oduprijeti. Stajao je tamo i promatrao kako ju je kovač gotovo silovao, a njemu je to izgledalo kao da je ona pristala na sve. Nije mu ni palo na pamet da bi joj mogao pomoći. “Možda nisam jedina koja ne vidi posve jasno”, prekorila ga je. “Možda  je u ovoj sobi dvoje dvoje ljudi koji bi imali imali koristi od unutarnjih očiju.”

208

“O čemu to govoriš, ženo?” tiho je upitao Jastreb. Tu mu glupost neće udostojati odgovorom. Čovjek ju je gotovo silovao, a njezin je ljubomorni muž to samo promatrao. Što će više ukazivati na svoju nevinost, više će izgledati kriva. A što je više o tome razmišljala, sve se više žestila. “Samo predlažem da i ti pronađeš svoje unutarnje oko, mužu”, rekla je  jednako tiho. Njezino tiho dostojanstvo natjeralo ga je da zastane. Bez izmicanja, laganja ili ulizivanja. Bez opravdavanja. Je li možda krivo shvatio ono što je vidio na fontani? Možda. Ali zakleo se da će je natjerati da zaboravi kovača. Mrko se nasmiješio i ponovno joj na glavu navukao kapuljaču. Da, do trenutka kad završi s njom, zaboravit će da je Adam Black uopće postojao. Znao je kako će to učiniti. Bio je školovan za to. Najprije su ga podučavali Cigani, a zatim vojvotkinja od Courtlanda. “Seks nije samo trenutačno zadovoljstvo”, često mu je govorila. “To je umjetnost koju valja vježbati s osobom izučene ruke i profinjenog ukusa. Poučit ću te tome najljepšem pohodu u ljudske skandale. Kad završim s tobom, bit ćeš najbolji ljubavnik kojeg je ova zemlja ikad vidjela. A to neće biti teško jer si ionako bez ikakve sumnje najljepši.” Kad su lekcije počele, ispostavilo se da je imala pravo - bilo je uistinu mnogo toga što nije znao, a ona mu je pokazala - ovu točku ovdje, onu oblinu ondje, ovaj pokret, tisuću položaja, profinjene načine upotrebe tijela da izazove različite vrste užitka i, naposljetku, sve umne igrice koje su išle uz to. Vrijedno je učio i pohranjivao tu umjetnost u pamćenje. Ali s vremenom se njegova nestrpljiva dječačka glad postupno izgubila u besmislenom nizu osvajanja i ljubavnica. Međutim, nije bilo nikakve sumnje da je najbolji. Žene su se otimale za njega. Legenda o Jastrebu svakim je danom rasla. r asla. A onda je jednoga dana žena koju je Jastreb uporno odbijao - Olivia Dumont - od kralja Jakova zatražila Jastrebove usluge, kao da je imovina koju se moglo podariti. I baš kao kakvo kraljevsko dobro, Jakov ga je podario, pod istom onom prijetnjom uništenja Dalkeitha ako mu se usprotivi. Kralj je bio oduševljen - osobito kad je shvatio koliko je Jastreb zbog toga bio ponižen. I tako mu je kralj rekao, bit ćeš ono što Mi želimo da budeš  čak i tako jednostavna stvar kao Naša kurva kako bi zadovoljio Naše omiljene

209

dvoranke  Druge je muškarce slao u bitke. Jastreba je poslao u krevet s Olivijom. Dvostruko poniženje. Mnogi su mu muškarci zavidjeli jer je bio ljubavnik toliko prekrasnih žena. Još ga je više muškaraca mrzilo zbog njegove vještine i muževnosti te zbog legendi koje su žene isprele o njemu. Naposljetku je Jakovu dosadilo slušati legende. Dozlogrdile su mu priče žena o tome prekrasnom muškarcu, pa ga je počeo slati u inozemstvo na najbesmislenije i najopasnije zadatke. Da ukrade perzijski krunski dragulj. Da od stare nasljednice u Rimu iskamči neprocjenjivo vrijedan umjetnički predmet. Za svaku neobičnu dragocjenost za koju je gramzivi Jakov čuo, poslao bi Jastreba da je se na zakonit ili nezakonit način domogne. Kraljevska kurva bila je baš to: čovjek koji je za kralja obavljao “prljave poslove”, sve što bi hiroviti kralj u bilo kojem trenutku poželio. A sad mu se pogled vratio na ženu koja je šutke stajala pred njim. Bila je tako drukčija od svih žena koje je ikad upoznao. Od prvog dana kad ju je ugledao znao je da nije izvještačena ili lažno sramežljiva. Nazirao je da u njoj ima nešto skriveno, ali to nešto nije bilo zlonamjerno niti sebično nego posljedica patnje i samoće, a ne podmuklosti. Shvatio je da joj je srce čisto, čisto i stvarno te puno mogućnosti poput njegovih ciganskih polja, ali ga je podarila čovjeku koji to nije zasluživao! Utjelovljenju prevare prevare i neobične prijetvornosti. Adamu Blacku. Milom, silom ili na bilo koji način na koji bude potrebno udvarat će joj se i osvojit će je. Potaknut će je da shvati koliko je pogriješila - i podarila srce krivom muškarcu. Bila je zakukuljena od njega i za njega, sve dok ponovno ne nauči vidjeti svojim čistim srcem koje se povuklo u zaklon. On će ga probuditi, prodrmati i prisiliti da ponovne iziđe i suoči se sa svijetom. A kad ga napokon vidi takvim kakav doista jest, dopustit će joj da ga ponovno vidi svojim očima. Adrienne je stajala ukočena i nesigurna. Osjećala se čudno jer je znala da je on u sobi, ali ne i gdje je ili što radi. Ništa nije vidjela, što je značilo da je mogao stajati pred njom gol golcat i svjetlucav na svjetlu lojanica. Zamišljala ga je osvijetljenog mekim svjetlom svijeća. Sviđale su joj se vatre i baklje ovoga stoljeća. Fluorescentna svjetla njezina stoljeća nisu bila ugođaj za romantiku.

210

Bilo joj je žao što joj kapuljača uskraćuje pogled na njega, ali je zaključila da je tako možda i najbolje. U suprotnom bi joj vidio oči, a to bi sigurno odalo njezinu opčinjenost, opčinjenost, a možda i spremnost na sve. Osjetila je dašak zraka. Je li bio lijevo od nje? Ne, bio je desno. “Prvi ću ti put izbrisati sva sjećanja na drugoga muškarca.” Kružio je oko nje i srce joj je tutnjalo. Da je to bio neki drugi muškarac, to što ga ne vidi osjećala bi kao prijetnju, ali s Jastrebom nije bila zabrinuta. Premda je često bjesnio na nju, pokazao se časnim do srži. I premda joj je stavio kapuljaču na oči, učinio je to da zadobije njezinu ljubav i povjerenje - a ne da je pokori i ukroti. Nije bilo ničega opasnog u tome što joj je uskratio pogled na sebe jer joj je tom svilenom kapuljačom otvorio srce. Nedostatak vida izoštrio joj je sva ostala osjetila. Kad ju je rukom pomilovao po vratu, progutala je uzdah zadovoljstva. Jastreb ju je nastavio obilaziti; sa strane, s leđa, a jedan ga je trenutak dug poput vječnosti osjetila i ispred sebe. Njezine su ga uši pokušavale pronaći, a tijelo joj je drhtalo od napetosti, pitajući se i čekajući. “Drugi put bit će vrijeme za učenje. Moraš naučiti kako je to kad te voli čovjek poput mene. To nećeš nikad zaboraviti.” Dah mu je prešao preko stražnje strane njezina vrata, a prsti su mu podignuli uvojak njezine spuštene kose. Čula je samo teško disanje, ali nije bila sigurna je li njezino ili njegovo. Ukočila se kad je rukom prešao preko obline njezina bedra, kao da joj je tijelom prošla struja. “Treći ću te put svezati i ukrotiti. Obećavam ti da će to biti kraj tvojeg odupiranja.” Prstima joj je prešao niz vrat, od jedne do druge bradavice na dojkama pa niz zategnuti trbuh. Ovlaš ju je dotaknuo između nogu i brzo odmaknuo ruku, ostavivši za sobom neutaženu strast. “A četvrti put, ah, četvrti ću put slušati tvoje slatke krikove, ali taj će put biti posvećen meni, ženo. Zbog čekanja, žudnje i agonije želje za tobom. Taj će put biti samo za mene.” Ruke su mu bile na njezinim ramenima i s njih skidale svilenu haljinu. Jedan za drugim otkopčavao je sitne biserne gumbe pri dnu njezina vrata i činilo joj se da to čini... zubima? Oh! Jezikom joj je doticao osjetljivu kožu pri dnu vrata i zatim otklizao još niže. 211

Nebesa, pomislila je da bi je taj puteni dodir njegova jezika mogao dokrajčiti. Grubi baršun jezika klizio je sve niže niz kralježnicu, pa još niže. Zadrhtala je. Koljena su joj otkazivala pa se bez glasa počela ljuljati. Ne smijem se oglasiti, podsjetila se. Barem ne kakvim zvukom zadovoljstva. Smijem se samo buniti. Baš kad je bila sigurna da više ni sekunde ne može izdržati a da se ne oglasi, odmaknuo se i osjetila je dašak zraka koji je prostrujao za njim. Okrenula se i u tišini pokušala odrediti gdje je. Leđa njezine haljine bila su otvorena, a koža joj je bila vlažna od njegovih poljubaca. Šutke je iščekivala što će uslijediti. Gdje je?  Evo ga , pomislila je, osjetivši iznenada da joj je zgrabio haljinu. Povukao ju je i svila se u sekundi našla u hrpi na podu. Slijedio je prsluk, a zatim nije bilo više ničega osim samostojećih čarapa, čipkanih podvezica i papuča. Jastreb je bio zahvalan što su joj oči svezane da ne vidi kako mu se ruke tresu kad se spustio na koljena i polako joj skinuo jednu čarapu, motajući je polako niz nogu klečeći pred njom. Zatim joj je dugu, svilenastu nogu obasuo poljupcima punim obožavanja. Od gipkog bedra preko stražnje strane koljena do vitkog članka vrućim joj je poljupcima ljubio najprije jednu pa drugu nogu, pomno pazeći da ne propusti pr opusti nijedan slastan centimetar njezine svijetle kože koju nije mogao dočekati kušati. Nije pustila ni glasa, ali razumio je njezinu igru. Mrzila ga je i sigurno neće dopustiti da joj iz grla pobjegne bilo kakav zvuk zadovoljstva. A da je na to natjera, morao je zadržati hladnu glavu. Nije smio izgubiti kontrolu i početi razmišljati o sjajnim kovrčama na mjestu gdje joj se sastaju bedra, samo nekoliko centimetara od njegovih usta, ili o svilenoj kvržici koja se tu skrivala, središtu njezine žudnje. Smješten tako pod njezinim nogama mogao se diviti svakoj crti i oblini njezina savršena tijela. Pogledom joj je prešao preko čvrstih bedara, podigao oči na čvrst, malo zaobljen trbuh, pa preko bijelih dojki na alabastreni vrat gdje se sastajao s crnom svilenom kapuljačom. Ako se nešto ubrzo ne dogodi, Adrienne je znala da će joj noge otkazati i srušit će se na lice. Nije loša ideja , govorio joj je razum. Bila je šokirana. Prestravljena. Ali možda...

212

Malo se zanjihala prema naprijed. Jastreb je zastenjao kad su mu svilene kovrče dotaknule neobrijan obraz. Klečeći pred njom zatvorio je oči da otjera viziju, potrebu, posve nesvjestan da je jezikom oblizao usne, a usta su mu žudjela... Tresući se cijelim tijelom zagunđao je i skočio na noge, a zatim su mu se ruke našle na njezinu tijelu i znao je da je u ozbiljnoj nevolji. Gdje je, dovraga, nestao Jastreb?   pitao se prevalivši je grubo na krevet. Gdje je bio legendarni gospodar kontrole koji će je izludjeti preko svake mjere i posve je razoružati? Gdje mu se, dovraga, izgubila odlučnost? Koja odlučnost?  pitao  pitao se izgubljen na zelenom polju nevinosti, slađem i bujnijem od ijednog koje je ikad vidio. Adrienne je zastenjala kad joj je tijelo prekrilo njegovo i pritisnuto je na mek krevet. Svaki centimetar njegova tijela gorio je žudnjom i potrebom. Oh, božanski , prela je žena u njoj. Uzmi me , htjela je povikati. Ali ne tako lako, neće se predati prebrzo. Brzim pokretom Jastreb joj je strgnuo kapuljaču s glave i poljubio je, ukopavši prste u njezinu kosu. Poljubio ju je tako duboko da je izgubila dah i posljednje tragove straha. Već se ljubila s nekoliko muškaraca. I više nego nekoliko. Plaho poljubila, požudno poljubila. Eberhardovi poljupci ostavljali su je hladnom. Muškarac nije mogao ljubiti ovako ako nije bio istinski zaljubljen. Volio ju je. Ta ju je spoznaja najprije ovlaš dotakla, uvukla joj se pod kožu i zatim prodirala sve dublje. Kako je veličanstveno bilo što zna da je toliko voli. U to nije bilo nikakve sumnje. Lice joj je obujmio rukama kao da  je riječ o najdragocjenijoj najdragocjenijoj stvari u svemiru. Otvorila je oči i pogledala ga u napaćene oči, pokušavajući mu bez riječi pokazati sve što doista osjeća jer riječima nije mogla. Nije znala kako. Nije to nikad učinila. Kad ju je pomaknuo pod sobom i nabrekli mu se organ našao medu njezinim nogama, ipak je to učinila i iz nje je provalio glas za koji se zaklela da ga nikad neće pustiti. Gotovo je zaurlala. To je, dakle, bilo to. Od toga su ljudi ludjeli od strasti, žudnje i želje. To je i Shakespeare u neko doba svojega života upoznao kad je mogao napisati tako krasne ljubavne stihove Romea i  Julije. To  Julije. To je ono što je Jastreb nazvao Valhalom.

213

Izvila se prema njemu, a svi su joj mišići gorjeli od žudnje za nečime, bolni i prazni. “Ari”, dahnuo je spustivši glavu i nježno joj uvukao bradavicu u usta. Ljubio ju je, povlačio i grickao. Pustio je ukrućenu bradavicu i puhnuo p uhnuo hladan dah na topao vrh. Gricnuo ga je i zatim preko njega prešao kratkom bradom. Vatra joj je zahvatila tijelo, šireći se od dojki i preplavljujući je valovima požude. Počeo ju je ljubiti još niže, slijedeći liniju trbuha, oblih bokova i čvrstih bedara. Kad je zastao iznad središta njezina slatkog ognja, već joj je i sam njegov dah na osjetljivoj koži bio pravo mučenje. Jedan otkucaj srca zamijenilo je njih deset, a ona je ukočeno čekala sljedeće milovanje. Kad ga je osjetila, samo je tiho zajecala. Ljubio joj je baršunaste prepone, a zatim je okusio središte njezine žudnje. Kad joj je jezikom počeo lizati sitnu, čvrstu kvržicu, povikala je i uzdrhtalo joj je tijelo potražilo njegovo. Osjećala se kao da poseže, polijeće za nečim što joj izmiče, a zatim... oh! Kako to da nikad prije nije iskusila ništa ni šta slično? Jastreb ju je uzdignuo u zvjezdano nebo i bacio među planete, niz Mliječnu stazu do zvijezde koja je upravo eksplodirala u supernovu. Protresao joj je svemir s jedne na drugu stranu Sunčeva sustava. A kad ju je naposljetku nježno prizemljio, pod njim se stresla u agoniji i ekstazi, znajući da više nikad neće biti isto. Nešto se u njoj probudilo i trepnulo blijedim očima, nenaviknutima na zasljepljujući sjaj i nevjerojatan intenzitet novog svijeta. Ležala je, dahtala, pomalo preplašena, ali spremna. Spremna da se istinski i potpuno preda svojem mužu te da im brak poleti pod oblake kako je znala da može. Bila mu je spremna reći sve što je osjećala prema njemu. Koliko se divila njegovoj osjećajnosti i samilosti. Koliko je obožavala njegovu snagu i hrabrost. Koliko je cijenila čak i njegove nagle i strasne izljeve bijesa. Koliko joj je bilo drago što mu je žena. “Jastrebe...” “Ari, Ari... ja... ne. Ja ne mogu...” Lice mu je bilo razjareno i divlje i pružila je ruke prema njemu da ga dodirne. No promašila je. Jer Jastreb je u agoniji kriknuo i skočio s kreveta. Skočio je s nje i gotovo pobjegao iz sobe a da se nije ni osvrnuo.

214

Soba je utihnula i čulo se samo okretanje ključa u bravi. Adrienne je zbunjeno gledala u vrata. Kao da je zaspala među ružinim laticama i probudila se u blatu. Kako je samo mogao ustati i ostaviti je poslije ovoga? 

215

IDHEACH  J AMES AMES L YON YON D OUGLAS OUGLAS SE NE TRESE ,  PODSJETIO SE. NE gubi S IDHEACH kontrolu. Ne počinje zamalo kmečati poput zaljubljenog dječarca samo zato što je ženi podario orgazam života. To mu nije promaknulo.

Ali nije bila riječ o orgazmu. Čak ni o načinu na koji je drhtala uz njega ili kako je prekrasno izgledala dašćući sva vlažna pod njegovim jezikom. Bilo je to, zapravo, nešto što nikad u životu nije učinio - nikad nije izgubio sjeme izvan žene. Ali i ne samo to nego i to što ju je volio, a ona još nije izrekla njegovo ime. Čak ni na vrhuncu strasti nije mu uzviknula ime. Ništa. Možda je razmišljala o Adamu. Djelomice joj je i zbog toga morao strgnuti prokletu kapuljaču s glave. Isprva mu se činilo da je kapuljača dobra ideja, ali ipak je se morao riješiti. Sljedeći put kad bude vodio ljubav s njom natjerat će je da otvori oči i gleda ga od početka do kraja, a nije ni najmanje sumnjao da će doći do kraja. Uzdrhtali mu ud neće to mučenje moći podnijeti još jednom. Ali nije joj htio dati svoje sjeme dok ne bude znao da mu pripada. Nije želio da se dogodi da ne zna čije dijete nosi. A onda se sjetio bočice koju mu je dao stari Rom. Pomno je razmislio, pitajući se nije li vrijeme da isproba napitak. Razmišljao je da to učini, premda je mrzio nuspojave napitka. Od njega bi ostao hladan i distanciran usred najveličanstvenije strasti koju je ikad upoznao. ★★★

Sljedeći put kad joj je prišao bilo je to od početka do kraja u potpunoj tišini. Jedva četvrt sata prije toga namrštio se kad je zubima s bočice skinuo čep. Zakleo se da nikad neće ponovno popiti taj napitak, ali ovaj je put bilo

216

nužno. Htio ju je natjerati da ga želi, da je žudnjom poveže s njim kako bi mogao početi raditi na tome da ga zavoli. A za to mu je trebala bistra glava. Prošle je noći gotovo napravio budalu od sebe. Posve je izgubio kontrolu. Bio je nadomak tome da se izlije na nju tijelom i srcem; budalastim riječima o ljubavi i sjemenu i nadi za djecom i zajedničkim životom do smrti. Zabacio je glavu i progutao gorku tekućinu iz bočice te pričekao. Kad je osjetio njezine jezive prste kako mu se šire tijelom, tek je tada otišao kod Adrienne. Skinuo ju je do gola i položio je na pod. Nije mu se opirala; ostala je nijema i nečitljiva izraza u očima. Jastreb nije znao da je taj izraz tiha opčinjenost. Kad je ne bi gledao u lice, oči su joj zaljubljeno lutale svakim centimetrom njegova tijela. Divila se osjetu hladnog poda na leđima i vrućeg muškarca pred sobom, ali ovaj je put sve bilo nekako drukčije kad ju je rukama i ustima odveo na ono sjajno mjesto na nebu, i to ne jednom nego pet ili šest puta. Savršeno vješt, gotovo zastrašujuće koncentriran dok je iscrpljeno ležala pod njim. Uopće joj se nije svidjelo. Kad se okrenuo od nje, osjetila se na neki način prevarenom. Kao da nije bio u tome s njom. Pa što ako ju je dobro zadovoljio? Htjela je da mu u očima sjaji isto ono sunce, ista nekontrolirano divlja strast koja je plamtjela među njima. “Jastrebe!” zazvala ga je. Bio joj je okrenut leđima kad se na zvuk njezina glasa ukočio i zastao. Vidjela je da su mu se mišići u ramenima i leđima zgrčili. Izgledao je nedodirljivo. “Oh. Nije važno...” tiho je rekla, a oči su joj zasvjetlucale od povrijeđenosti. ★★★

Satima poslije Jastreb je peti put isprao usta i pljunuo u umivaonik. E pa, to je bila katastrofa epskih razmjera. Napitak mu je više naštetio nego što

217

mu je pomogao. Održao mu je golemu erekciju i nije mu dopustio da išta prospe. Vatra koja se smrznula, postoji li takvo što? Nikad više neće popiti taj napitak. Ne za svoju ženu. Kad je naposljetku uspio ukloniti odvratan okus iz usta, odjenuo se i krenuo do seoske dvorane za sastanke kako bi saslušao još slučajeva. Čekalo ga je još odluka i još ljudi s potrebama. A sve se to vrijeme pitao hoće li on koji je vladao brojnim imanjima, selima, utvrdama i ljudima ikad od svoje žene doživjeti da ga nazove imenom. Sidheach. Htio je samo to i ništa drugo. ★★★

Adrienne je nemirno koračala gore-dolje o sobi. Što se to danas popodne dogodilo? dogodilo? Osjećala se prljavo, kao da ju je intimno dodirivao stranac, a ne kao da je vodila ljubav s mužem. Za razliku od prošle noći kad mu je osim nevjerojatne žudnje u očima vidjela i poseban pogled, toplinu i nježnost, danas popodne je bio nekako odsutan. Kad se vratio u njihove odaje da se presvuče prije nego što je ponovno otišao, još je bio neobično distanciran. distanciran. Je li nešto učinio, je li nešto uzeo da ga...? One bočice koje je sinoć vidjela u kožnatoj vrećici na stoliću pokraj kreveta. Pošla je prema stoliću da ih potraži, no vrećice nije bilo. Kamo ju je stavio? Pogled joj je prešao na odjeću koju je ostavio na stolcu kad se poslijepodne presvlačio. Premetala je po hrpi, pronašla što je tražila i izvukla malu kožnatu vrećicu. Jedna prazna bočica i jedna puna. Ha! Usto je pronašla i ljekovitu mast kojom je mazao ruku kad bi mijenjao zavoj. Prazna bočica. Hmmm! Zaključila je da želi i ona sudjelovati u toj igri, a Jastreb će požaliti dan kad je tek tako ostavio drugu bočicu da je ona nađe. Pokazat će mu kako hladna može biti!

218

★★★

Kad se Jastreb te večeri vratio na imanje, bez ikakve je sumnje bio uvjeren da je ušao u krivu kuću. Žena ga je u zaključanoj sobi dočekala posve gola, s luđačkim izrazom u očima koji ga je uvjerio da sanja, da se izgubio ili da je posve poludio. “Jastrebe”, mazno je rekla prilazeći mu kao na oblaku. “Adrienne?” oprezno je rekao. Žena mu je bila tako prokleto prekrasna. Na trenutak ga nije bilo briga što se tako ponaša. Bio je umoran od čekanja i od žudnje. Uhvatio ju je u naručje i poljubio je, a vruće su mu usne gladno okusile njezine. U idućem je trenutku na tlu kraj kreveta ugledao bočicu. Kao da je netko popio tekućinu iz nje i bacio je na pod. Jastreb je razočarano uzdahnuo i dopustio si još jedan čeznutljiv pogled na zažarene obraze svoje žene, njezine veličanstvene dojke i raskošne obline bez kraja. Jedan pogled na njezine tamne raširene zjenice i napućene usne, zrele poput šljiva koje su pozivale na poljubac. “Ženo, zar si popila taj napitak?” oprezno ju je upitao. “A-ha”, polako je odgovorila i požudno požudno mu potražila usne. Bacio ju je na krevet tako da je glasno odjeknulo. Afrodizijak. Procijenio je da mora proći oko dvanaest sati prije nego što će biti siguran da  joj se vratila njezina uobičajena uobičajena goropadnost. goropadnost. Zapravo je zaslužila da je odmah uzme i da zaboravi na čast, pomislio je razdraženo. Nažalost, nije bilo okolnosti pod kojima je mogao zaboraviti na čast. Čak ni u trenucima kad ga je pulsirajući organ pitao kakve veze čast ima s time da pojebe vlastitu ženu. Oh, ona bi ga sigurno htjela ubiti kad ga sljedeći put vidi. Zaključao je vrata i postavio četiri stražara pred njih, rekavši im da će ubiti svakoga od njih tko bi u idućih dvanaest sati iz bilo kojeg razloga ušao u sobu.

219

A onda je legendarni Jastreb sjeo na stube i čekao da napitak prestane djelovati. ★★★

Kad je sljedeći put došao do nje, kipjela je od bijesa. “Što je bilo u toj bočici?” zagrmila je na njega. Jastreb nije izdržao da se ne nasmije. Pokušao je okrenuti glavu prije nego što mu vidi osmijeh, ali nije mu uspjelo. “Oh! Misliš da je smiješno, zar ne? Ostavio si me ovdje cijelu noć da mislim... o Bože! Nemaš pojma koliko si mi trebao...” “Ne ja, ženo.” Oči su mu bile tamne. “Nisi trebala mene. Popila si romski afrodizijak. Nisam ti ga namjeravao dati niti sam ga mislio sam upotrijebiti. Čak ga nisam ni tražio od njih. A ti si njuškala...” “Popio si napitak da prema meni budeš hladan!” povikala je. “Povrijedio si me!” Jastreb je samo zurio u nju. “Povrijedio sam te? Nikad. Nikad te ne bih povrijedio, ženo.” “E, pa, povrijedio si me!” Oči su joj bile raširene i sjajne, a usne su joj drhtale. Istog se časa našao uz nju. “Kako sam te povrijedio? Samo mi reci i odmah ću to ispraviti.” “Bio si hladan. Osjećala sam se kao da me dira neki stranac.” Srce mu je zaigralo. Vrući valovi želje nahrupili su mu u žile. Voljela je njegove dodire. “Voliš moje dodire?” dahnuo je prije negoli joj je s napućenih usana ukrao poljubac. “Ne kad me dodiruješ onako kao jučer!” Od zaprepaštenja joj se među lijepim obrvama pojavila bora, a on ju je poljupcem brzo izgladio. “Usto, kad ti je toliko stalo da me odvučeš u krevet, zašto nisi iskoristio priliku kad sam bila onako uspaljena?” rekla je uzdahnuvši dok je ju ovlaš ljubio po vjeđama, što ju je natjeralo da zatvori nemirne trepavice. Usne su mu bile vruće i

220

beskrajno nježne dok joj je ljubio vrh nosa, a zatim ne baš tako nježne kad je ustima zarobio njezina. “Kad budemo vodili ljubav, to neće biti zato što   te opila neka droga nego zato što si opijena mnome, baš kao što sam ja opijen tobom.” “Oh”, dahnula je, a on joj je raspleo kosu i pustio je da joj se slobodno prospe po ramenima. “Zašto si je zavezala?” Prstima joj je prolazio kroz gustu kosu. “Napitak je bio užasan. Nisam mogla podnijeti ni da mi kosa dotiče kožu.” “Tvoja me kosa doslovce ubija”, rekao je Jastreb nježno je preplićući među prstima. Oči su mu potamnjele, kao da su mračno otežale senzualnom pohotom. “Nemaš pojma koliko sam puta zamišljao osjećaj te srebrnastozlatne vatre preko mojeg uda, ženo.” Zamislila je prizor koji su dočaravale njegove riječi. Ohrabren žudnjom u njezinim velikim očima, polako ju je pogurao natraške prema krevetu. “Ta te pomisao zanima, ženo?” zadovoljno je mrmljao. Teško je progutala. “Moraš mi samo reći, šapnuti mi što voliš. Ispunit ću ti svaku želju.” Ohrabrila se. “Onda me poljubi, mužu. Poljubi me ovdje... i ovdje... oooh!” Odmah ju je poslušao. Usne su mu bile vrele, meke i zahtjevne. “I ovdje...” Posve je izgubila glas kad joj je skinuo haljinu i prevrnuo je na krevet pod sebe. “Želim navući zavjese oko ovog kreveta i zadržati te u njemu godinu dana”, mrmljao je s usnama na glatkoj koži njezine dojke. “Nemam ništa protiv”, promrmljala je. “Zar mi se ne bi trebala odupirati, ženo?” Jastreb se odmaknuo i pažljivo je promatrao. “Ah...”

221

“Da, samo nastavi”, poticao ju je. Znao je da mu oči plešu od radosti. Znao je da u ovom trenutku vjerojatno ima najgluplji mogući izraz lica. Je li moguće? Je li moguće da je kroćenje počelo i da je već upalilo? “Samo me diraj.” Nabrala je obrve. “Ne postavljaj toliko pitanja!” Iz grla mu je zatutnjao tihi smijeh kao obećanje beskonačne strasti. “Oh, ženo, kako ću te samo dirati.” ★★★

“Previše je. Otišao si predaleko.” “Ne znam na što mislite.” “Razmišljao sam, ludo. Moramo prekinuti. Kraljica Aoibheal zna što radimo. Čak ni vrijeme koje si proveo s njom nije joj uklonilo sumnje. A ja ni u kojem slučaju ne želim trpjeti posljedice njezine srdžbe. Ona se žena mora vratiti u svoje doba, nema druge.” Kralj Finnbheara mahnuo je rukom. ★★★

Jastreb se strovalio na krevet i zaprepašteno se ogledao po praznoj sobi. Adrienne je uz tresak pala na pod svoje kuhinje iz dvadesetog stoljeća. stoljeća. ★★★

“Jesi li vidio što i ja?” iznenađeno je pitao kralj Finnbheara. Adam je bio zapanjen. “Bila je gola. On je dahtao. Ona je... o, sranje!” Kralj je suosjećajno kimnuo i obojica su mahnula rukama. “Ostaje.”  Bilo je to jedno od zlatnih pravila. Neke se stvari nije smjelo prekidati.

222

★★★

“Ti doista jesi iz budućnosti, zar ne?” Jastreb je promuklo šapnuo kad se samo nekoliko trenutaka poslije Adrienne pojavila malo dalje od njega u krevetu. Dok je Adrienne pila u njegovoj radnoj sobi, Lydia mu je ispričala kako je nestala u vrtu. Jastreb se pokušao uvjeriti da Lydia griješi, ali stražari su mu rekli da su vidjeli kako mu je žena u brzom slijedu nekoliko puta nestala i ponovno se pojavila. Dakle, mogla se vratiti u svoje doba čak i bez šahovske figure. Crna kraljica nije ono što se čini. Vidovnjakinja čini. Vidovnjakinja je govorila istinu. Adrienne je kimnula, još ošamućena od iznenadnog putovanja kroz vrijeme. “Ali ne mogu to kontrolirati! Ne znam kad će se dogoditi!” Zgrčenim prstima hvatala je vuneni pokrivač kao da će čvrst zahvat spriječiti da se vrati u budućnost. “Svih mi svetaca”, Jastreb je tiho dahnuo. “Budućnost. Drugo doba. Doba koje se još nije dogodilo.” Neko su vrijeme nijemo zurili jedno u drugo. Crne su mu oči bile prepune sjena, a prekrasne zlatne pjegice gotovo su posve nestale. Iznenada je Adrienne posve jasno shvatila da se više ne želi vratiti u dvadeseto stoljeće. Nije htjela ostatak života provesti bez njega! Hladni prsti očaja stegnuli su joj srce. Već je bilo prekasno. Kako ga je voljela! Užasavala ju je nenadanost koja  ju je podsjetila da ne može kontrolirati koliko će još ostati, spoznaja da bi se mogla vratiti u svoje doba i više nikad ne stići ovamo, činjenica da nije imala pojma kako bi se sama mogla vratiti ovamo i je li to uopće bilo moguće. Biti vraćena, ne, osuđena , na to hladno i prazno dvadeseto stoljeće, znajući da je muškarac kojeg će vječno voljeti umro gotovo petsto godina prije nego što se ona rodila, o dragi Bože, sve je bolje od toga. Prestrašena svojim spoznajama zagledala se u njega i usne su joj se razdvojile, neskriveno ranjive. Jastreb je osjetio promjenu u njoj, svojevrsno prešutno priznanje koje se u zbilo u onom dijelu Adrienne kojem je tako dugo želio pristupiti. Gledala ga je istim nesputanim izrazom koji je vidio one noći na litici Dalkeitha kad  je uputila želju zvijezdi zvijezdi padalici. 223

Vidio je sve što je trebao. Istog se trenutka bacio na nju. Spoznaja da bi u bilo kojem trenutku mogla biti otrgnuta od njega učinila je vrijeme beskonačno dragocjenim. dragocjenim. Nisu imali ništa osim sadašnjosti, a za sutra nije bilo nikakvih jamstava. Zarobio joj je tijelo i obasuo ga olujom nesputane strasti. Ljubio ju je i uživao u njoj, očajan od straha da bi joj usne svakog trena mogle nestati pod njegovima. Adrienne se bez suzdržavanja prepustila njegovim poljupcima. Vrućina ih je obuzela kako je i trebalo biti od samoga početka da si je dopustila vjerovati da su takva strast i takva ljubav uopće moguće. Pala je natrag na krevet i rastopila se pod njim. Rukama mu je obujmila vrat i privukla njegova gladna usta bliže. “Voli me... oh, voli me”, prošaptala je. “Uvijek”, obećao joj je gledajući je u oči. Obuhvatio joj je dojke i obasuo ih poljupcima, uživajući u žestini njezine reakcije na njegove nasrtaje. Ovaj je put bilo drukčije. Doista je vidjela njega,  njega,  Sidheacha, a ne drugog muškarca kojeg je imala prije. U srcu mu je eksplodirala nada. Je li počela čeznuti za njim kao što je on čeznuo za njom? Je li se u njegovoj ženi pojavila glad koja se mogla mjeriti s njegovom? “Oh, molim te...” Izvila se i zarila glavu u jastuke. “Molim te...” dahnula  je. “Želiš li me, Adrienne?” “Da. Svakim djelićem tijela...” i duše, htjela duše, htjela je dodati, ali poklopio joj je usta dubokim, vrućim poljupcima koji su je ušutkali. Željela ga je, željela je otvoriti oči i gledati ga. Znao je da je ovaj put stvarno. Kad je rukom obuhvatila njegov nabrekli penis, kao da mu je iz grla istrgnula jecaj. “Vidjela sam te, znaš”, prošaptala je, očiju raširenih i tamnih od strasti. “U sobi Zelene gospe. Ležao si na leđima.” Šutke je zurio u nju, kao očaran. Naprezao se da kaže nešto smisleno, bilo što, ali kad je stegnula ruku oko njega iz grla mu je pobjeglo samo nerazgovijetno mrmljanje. Znači i ona je gledala njega? Kao što je on nju špijunirao kad god bi ugrabio priliku?

224

“Ležao si tamo i spavao poput kakvoga vikinškog boga i tada sam prvi put vidjela ovo.” Nježno mu je stisnula ud da bolje istakne svoje riječi. Zastenjao je. Ohrabrena njegovom reakcijom Adrienne ga je odgurnula i obasula mu isklesana prsa poljupcima. Gladnim mu je jezikom prešla niz trbuh, kušajući mu svaki mišićavi nabor. Istraživala je njegova snažna bedra i pulsirajuću muškost, zastajući da ga dodatno uzbudi laganim poljupcem baršunastoga ružičastog vrha kojem bi pozavidio čak i pastuh. “Je li ti se učinilo dovoljno... dobrim,” zastenjao je, “ono što si vidjela tada i što vidiš sada?” “Hmmmm...” Hinila je da razmišlja o njegovu pitanju, a onda mu je dugim potezom oblizala baršunasto koplje od korijena do vrha. “Poslužit će.” Zabacio je glavu i glasno se nasmijao. “Poslužit će... poslužit će? Pokazat ću ti...” Ušutio je i grubo je povukao u naručje. Usta su mu poklopila njezina i prevrnuo ju je na leđa. Bilo je prekasno da se povuče ili da se brine o sjemenu ili djeci, daleko od svake racionalne misli, nošen mošusnom ludošću koja se zvala Adrienne, vješticom sirenom koja ga je posjedovala, uvukao joj se među noge i nadvio se nad nju. Neposredno prije nego što je popustio njezinoj vrelini, rekao je: “Uvijek sam te volio ženo.” Tiho i kraljevski. Suze su joj zasvjetlucale u očima i skotrljale niz obraze. Dotaknuo je  jednu sjajnu kap i na trenutak se divio koliko se dobro osjećao što ga je napokon prihvatila. A onda nije više mogao izdržati i zario se u nju. Iznenadna bol izmamila joj je još suza na oči. Iznad nje i jedva u njoj, Jastreb  je stegnuo čeljusti i ukočio se. Zurio je u nju bez ijedne riječi, zapanjen i zadivljen. “Molim te”, navaljivala je. “Nemoj stati. Molim te, želim to.” “Adrienne”, prošaptao je, a lice mu je bilo mračno. “Ti si djevica”, tiho  je promrmljao. Dok mu je tijelo ukočeno ukočeno ležalo na njezinu, gledao ju je u oči i nije disao. Zatim je osjetio kako ga prožima žestina i probio se kroz prepreku, prodirući u nju barbarskom silinom. “Moja”, grubo je procijedio, a crne su mu oči bljeskale. “Samo moja. Prva... najbolja... i posljednja.” Izvio je prekrasnu

225

glavu unatrag, a ona mu je zarila prste duboko u kosu. Ponovno je osjetila onaj nekontrolirani drhtaj koji ga je protresao od glave do pete. Na trenutak je osjetila bol koju su brzo zamijenili vrući valovi, a zvijezde su joj dozivale ime i zvale je da poleti prema njima. Ovaj je put bilo  još intenzivnije, kao poziv iz dubine u kojoj ju je posve ispunjavao njegov ud. Nagonski joj je glas govorio kako da se miče, kako da se zadovolji i da istodobno zadovolji njega. “Ne... miči se”, zaškrgutao joj je uz uho, suzdržavajući se da ne prospe sjeme istog trenutka kad ga je obujmila njezina čvrsta toplina. Ne samo da je bio uzbuđen, gotovo je poludio od strasti u kombinaciji sa spoznajom da kovač nikad nije bio tu gdje se on sad nalazio. Čak ni legendarni Eberhard, tko god on bio. Bio joj je prvi muškarac, njezin prvi i jedini ljubavnik. “Ne mogu si pomoći... osjećam se tako... oh! Bajno!” Rukama mu je milovala leđa, a zatim mu je noktima malo zagrebla brončana ramena dok ju  je polako ljuljao pod sobom. “Prestani se micati, ženo!” “Mislila sam da bih se i ja... trebala micati”, nerazgovijetno je promrmljala. “Molim te...” “Miruj. Najprije ću te naučiti polako. Sljedeći će put biti divlje i grubo.” “Neka bude divlje i grubo sad”  jasno je zahtijevala i te su riječi prekinule povodac koji ga je dotad sputavao. Podignuo joj je noge i zabio se u nju, izbacujući iz glave zabrinutost zbog njezine djevičanske osjetljivosti. Ušao je u nju onako kako je htio od prvog trenutka kad ju je ugledao - grubo i osvajački. Snažno i zahtjevno, posjednički. Požudno i gotovo okrutno, kao da  je obilježava svojom. svojom. Adrienne je pod njim brzo gubila kontrolu, a vrhovi njezinih prstiju slijedili su zvijezde dok se raspadala u tisuću svjetlucavih točaka. Osjetila je da se ukočio i trenutak poslije snažno zadrhtao u njoj. Eksplodirali su zajedno u savršenom ritmu, u savršenom skladu. Teško dišući, Jastreb je dugo ležao na njoj dok je ona zadovoljno milovala svojega muža. Svilenasta mu se kosa oslobodila i rasula. Prstima mu  je prelazila preko meke kože čvrstih, mišićavih leđa. Prekrasan muškarac, razmišljala je, a ta pomisao više nije nosila nikakav opasan naboj. Šutke ga je milovala po kosi, divila se svome životu i koliko ga je bogatijim on činio.

226

Naposljetku se bez riječi dignuo s nje i otišao do prozora gdje se zagledao u ustersku noć. “Oh, ženo, što sam učinio?” šapnuo je u prozorsko staklo. Iza njega ni glasa. Adrienne je zaljubljeno promatrala svaki djelić tijela svojeg muškarca. “Mislio sam da si nevjerna i svadljiva. Ja sam te, slatki sokole, smatrao najgorom od varljivih otrovnica. Stalno su mi srce kopkale tmurne misli. A zapravo nisam mogao biti dalje od istine.” I dalje tišina. Nije znao da se iza njega usne njegove žene razvlače u nježan osmijeh. “Ženo iz daleke budućnosti, bačena si u muškarčevo krilo, udali su te za mene a da me nisi ni vidjela, a prije nego što si došla do mene preživjela si svoj pakao. Ja sam samo dodao još jedan. Pun mojeg - oh, ženo, što sam učinio? O, Bože, što sam ti učinio?” u činio?” “Volio si me.” To nije bilo pitanje, ali je spremno uzvratio. “Da, volim te. Više od života. Srce moje. Nisam samo odabrao slatku frazu kad sam tako rekao nego  je iz mene progovorila duša. Ne bih mogao živjeti bez svoga srca. A bez tebe ne bih mogao disati.” “Jesi li čovjek koji ima više od jednog srca?” “Ne. Imam samo jedno. Ali ono je sad ogorčeno i tmurno od goleme boli koju sam ti nanio.” Zurio je kroz prozor u noćnu tminu. Djevičanska krv na njegovu udu. Djevičanske suze na njegovim rukama. Djevičanska žena koja nikad nije spavala s Adamom, ali ni za sve svoje godine niti s jednim drugim muškarcem. Uzdrhtali dar koji je morala dati, dar koji je na silu iz nje izvukla njegova mračna strast. “Sidheach.” Riječ je bila kao opojno milovanje njezinih usana. U prvi je tren pomislio da mu se učinilo. Jastreb je mislio da će cijeli život provesti u patnji, uzalud čekajući riječ za koju je znao da je neće čuti iz njezinih usta. “Bio sam grozan prema tebi, srce moje. Kunem ti se da ću se iskupiti, pronaći ću način...”

227

“Sidheach.” Osjetio je njezine ruke na svojim bokovima, a onda ga je zagrlila odostraga. Nije više od njega mogla skrivati istinu. Morala mu je reći, morala je najbolje iskoristiti vrijeme koje će im prevrtljivi bogovi dati da uživaju jedno u drugome. Nježno je priljubila lice uz njegova leđa i osjetila drhtaj koji mu je protresao snažno tijelo. “Sanjam li izopačen san?” promuklo je prošaptao. “Volim te, Sidheache.” Sidheache.” Okrenuo se da je pogleda, tamnim očima koje su bile poluzatvorene. “Gledaj me u oči i reci to ponovno.1” zagrmio je. Adrienne mu je dlanovima obuhvatila tamno, prekrasno lice. “Volim te, Sidheache, moj mužu od krvi i mesa. To je jedini razlog zbog kojeg sam te mogla tako mrziti.” S usana mu je pobjegao usklik radosti, ali u očima mu se i dalje vidjela nevjerica. “Volim te od one noći kraj mora. I zbog toga sam te svakim trenutkom sve više mrzila.” “Ali kraljevska kurva...” “Ne govori mi o tome. Ja sam sebična žena. Sad si Adriennein muž. Nitko drugi. Ali zahvalna sam dobrome kralju što je tako usavršio tvoje vještine”, prpošno ga je zadirkivala. Neke je stvari bolje ostaviti na miru da same od sebe zacijele. A to je više nije uznemiravalo jer je shvatila da ga je njegova plemenita, viteška duša natjerala da učini sve što mora kako bi zaštitio svoje voljene. Iako joj to ni on ni Lydia nisu rekli, neke je stvari mogla i sama zaključiti. Nasmijao se njezinoj drskosti, ali se brzo otrijeznio. “Moram te ponovno vjenčati. Želim da razmijenimo zavjete. Da to učinimo ti i ja, a ne preko neke zamjenske osobe.” Možda ju je neka čarolija prebacivala kroz vrijeme? Kad je nestala doslovce iz njegova naručja naposljetku je prihvatio da mu je žena stigla s nekih dalekih vremenskih obala, a što bi to moglo biti nego magija? Magija koju nije mogao kontrolirati. Ali što kad bi oni sami izveli majušnu čaroliju? Neke su legende pričale o bračnim zavjetima izrečenima u krugu samhainskih vatri, moćne noći pred proslavu Blagoslovljenih mrtvih, koji su vezali više nego što je čovjek mogao

228

shvatiti. Što ako izreknu svoje bračne zavjete u tako svetoj noći pred mističnim Romom? Bi li on mogao vezati njegovu ženu za njega bez obzira na granice vremena? Jastreb će pokušati bilo što. “Da,” ushićeno je rekla, “učini tako.” “Žao mi je samo što sam to prvi put propustio. A da sam znao da me ti čekaš u Comynovu dvorcu, sam bih bio došao, srce moje. Već prvog dana zaruka.” Ali u očima mu se i dalje vidjela zabrinutost, pa je podignula ruku da mu odagna crne misli. Uhvatio ju je i nježno joj poljubio dlan, a zatim joj zatvorio prste preko njega. “Imaš li povjerenja u mene, ženo?” tiho je upitao. Povjerenje. Krhka, neuhvatljiva, izvanredno dragocjena stvar. Jastreb je promatrao kako joj emocije lete izražajnim licem koje je sad bilo prekrasno otvoreno za njega. Znao je da misli na mračna vremena o kojima nikad nije govorila. Jednog će mu dana povjeriti svoje najintimnije misli i strahove i shvatit će da to što joj se dogodilo u prošlosti neće nikad promijeniti njegove osjećaje prema njoj. Adrienne je s ljubavlju gledala muškarca koji ju je ponovno naučio vjerovati. Muškarca u kojeg se beznadno i bespomoćno zaljubila. Muškarca iz kojeg su doslovce izbijali čast, hrabrost, suosjećanje i viteštvo. Ni njezina niti njegova prošlost nisu imale utjecaja na takvu ljubav. “Imam li u tebe povjerenja, Sidheachu? Svim srcem i još više od toga.” Njegov ju je osmijeh zaslijepio. “Adrienne...” “ Adrienne...” “Gospodaru?” glas joj je bio tih i topao te bezbrižan kao u djevojčice. Kad ju je uzeo u naručje, zadrhtala je od požude. “Gospodaru!” ★★★

Adrienne nije vidjela kako su mu iznad njezine glave oči potamnjele. Kako će je zaštititi? Kako će joj zajamčiti sigurnost? Kako brzo može pronaći Adama i saznati što se zbiva? Jer bez obzira kakvim su mu labirintima misli lutale pokušavajući dokučiti neobične događaje povezane s njegovom ženom,

229

sve su se vraćale na prokletog kovača. A to nije bila samo ljubomora, iako bi Jastreb spremno priznao da ne trpi tog čovjeka. Adrienne mu nije donijela crna kraljica niti ju je crna kraljica okrutno otrgnula od njega. To je bila činjenica. Pa što je onda ako nije crna kraljica? Netko ili nešto imalo je tu moć. Moć da gospodara Dalkeitha uništi  jednim potezom - oduzimajući mu obožavanu ženu. Kakva se to igra, kakva se užasna, izopačena zabava odigravala na obalama Dalkeitha? Kakva je moć bila u to uključena i zašto?  Jastrebe , došao sam ovamo da te mrzim . Ali nisam došao ovamo mrziti ženu koju nazivaš svojom. Adamove svojom. Adamove su mu riječi odzvanjale mislima i počeo  je nazirati nejasne obrise pomno smišljene osvete. Ali to bi značilo da je Adam Black imao moći za koje Jastreb i nije vjerovao da postoje. Sjetio se nekih detalja romskih priča koje je čuo još kao dječak, a sad su samo izazvali nova pitanja i sumnje. Priče o druidima i Piktima i, da, čak i opakim i nevaljalim vilenjacima. Lydia je uvijek govorila da su sve legende barem djelomice utemeljene na istini, a mistični elementi bili su samo neobjašnjivi, ali ne nužno i neistiniti. neistiniti. Njegova je ljubav iskušavala same granice njegova vjerovanja u prirodni svijet i posve ih srušila. Ali ako bi priznao da vjeruje u magiju poput putovanja kroz vrijeme, koju bi magiju mogao odbaciti kao posve neutemeljenu? Nijednu. Bez pomna razmatranja nije mogao odbaciti nijednu mogućnost, ma koliko mu se činila nezemaljskom. Adam Black mogao je iscijeliti neizlječiv otrov callabron. Adam Black uvijek je znao prokleto previše. Adam Black jasno je rekao da je u Dalkeith došao kako bi se osvetio. Romi su se preselili daleko od kovačeva ognjišta. Romi koji su vjerovali  u mitove i legende. A Jastreb, zahvalan Adamu što mu je spasio ženin život, prisilio se da previdi sve neobičnosti, pripisujući ih svojoj žestokoj antipatiji prema kovaču, pa je sam sebe uvjerio da u neodređenim oblicima bezopasnih oblaka vidi zmajeve.

230

On je nikad ne bi napustio, ali postojao je netko ili nešto što mu ju je svakog trenutka moglo oduzeti. Pronaći će to, uništiti ga i osloboditi je - zakleo se svojim životom. Jer za njega nije bilo života bez nje.

231

IAKO JE JASTREB USTRAJAO DA NA PUT KRENU RANO SLJEDEĆEG JUTRA , pobrinuo se i da na putu prema Dalkeithu imaju vremena uživati jedno u drugome. Pola je straže poslao naprijed, a drugoj je polovici zapovjedio da  jašu daleko straga od njega i njegove gospe kako bi imali privatnosti. U Uster će se vratiti i obaviti ostatak poslova kad pronađe vremena, nakon što završi ovu bitku. Adrienne je bila oduševljena njegovom žurbom da se vrate u Dalkeith i obnove zavjete. Jednako je bila uzbuđena trodnevnim putovanjem i uživanjem u hladnim jezercima iskričave izvorske vode te još dužim strasnim igrama na mekoj mahovini ispod krošnji svijetloga treperavog lišća. Trenucima u kojima ju je izazivao, ugađao joj i učio je sve dok sramežljiva djevica nije postala sigurnija u svoju novootkrivenu ženstvenost, uzbuđena osjećajem ženske moći nad svojim muškarcem. Ubrzo je postala vješta u intimnim dodirima i razgovorima, vlaženju usana jezikom i pozivom u očima. Znala je ukradene nježnosti i trenutačne reakcije koje su njezina slatkog, prekrasnog muža pretvarale u pulsirajućeg, ukrućenog barbara. Zapanjeno je otkrila i kako je jesen obojila brežuljke poput najboljeg slikara; lišće u jarkim nijansama boja u rasponu od zlatne i crvene do  jantarnožute šuštalo je pod konjskim kopitima dok su prolazili kraj polja sa zlaćanim žitom. Vjeverice su skvičale i skakale s krošnje na krošnju prkoseći sili teži. Bila je to Škotska u najveličanstvenijem izdanju, dotaknuta ljubavlju i darovima prirode obojena u čudesnu tapiseriju. Adrienne nije dotad znala da  je svijet tako prekrasno prekrasno mjesto. Njihova polaganog putovanja iz Ustera u Dalkeith sjećat će se kao medenog mjeseca, vremena neopisive strasti i nježne romantike. Vremena blaženog iscjeljenja i ljubavi. Ukratko, sjećat će se tog putovanja kao najsretnijih dana svojega života.

232

★★★

Kasno drugoga dana, dok su ležali na tartanu plavih i sivih boja Douglasova klana, Adrienne se sjetila nečega što dotad još nisu bili spomenuli, a nije mogla izdržati da to prešuti. Obujmivši Jastrebovu glavu dlanovima, snažno ga je i izazovno poljubila, a zatim se odmaknula i rekla mu: “Mužu, ako mi ikad ponovno zabraniš da te vidim, kamen po kamen srušit ću zidove Dalkeitha kako bih došla do tebe.” Jastreb je zatresao glavom da je razbistri jer su mu misli bile zamućene zamamnim poljupcem, ali i zbunjene njezinim riječima. Zatvorio joj je usta  jednako strasnim poljupcem, a kad je pod njim ležala i tiho dahtala, rekao je: “Ako me ikad odbiješ vidjeti nakon što budem ranjen, u Dalkeithu ću podignuti kamenu kulu i zatočiti te u nju da mi budeš ljubavna robinja kako mi više nikad ne bi ništa uskratila.” Sad je na nju bio red da ga zbunjeno pogleda, s ružičastim usnama nabreklim od žarkog poljupca. “Ako misliš misliš na ono kad te ranila strijela, ja sam te pokušala  te pokušala  vidjeti.  vidjeti. Grimm me nije pustio k tebi.” Jastreb ju je poprijeko pogledao. “Meni je rekao da uopće nisi došla. Rekao je da spokojno spavaš u Paunovoj sobi kao da te ne mori nikakva briga, osim možda kad ću konačno umrijeti i tako te osloboditi.” Adrienne je uskliknula. “Nije istina! Bila sam s druge strane vrata. Svađala sam se s Grimmom i nagovarala ga da me pusti unutra. Ali zakleo se da si mi zabranio da uđem!” “Nikad ti to nisam zabranio. Otvorio sam ti svoju dušu i molio te da uđeš. Govoriš mi da si me te noći došla vidjeti, a Grimm ti je rekao da sam zapovjedio da te ne pusti k meni?” Raširenih očiju Adrienne je kimnula. Jastrebovo lice zastro je gnjev kad se sjetio agonije koju je prošao jer je mislio da ju nije bilo briga je li uopće živ. Iznenada je shvatio neobično ponašanje svojega prijatelja te noći. Sjetio se Grimmova nemirnog pogleda. Nervozna načina na koji je žaračem podjarivao vatru i udarao po pucketavim cjepanicama. “Grimme, kakvu to vražju igru igraš?” promrmljao je. Je li možda Grimm želio naškoditi Adrienne? Ili je svojega prijatelja i brata po oružju samo htio zaštititi od veće nesreće?

233

Bez obzira na njegove razloge, to što je učinio bilo je neprihvatljivo. Neovisno o tome što su godinama bili prijatelji, laži nikad nisu bile prihvatljive. A Grimmove su laži žarile klin između njega i njegove žene, klin koji je Jastreba natjerao da odjuri u Uster. A što bi bilo da se nije vratio po Adrienne? Koliko bi ih Grimmove laži razdvojile jedno od drugoga? Što je Adam mogao učiniti njegovoj ženi da se Jastreb nije vratio po nju? Jastreb je stisnuo usne. Adrienne mu je dlanom dotaknula obraz i tiho rekla: “Jastrebe, mislim da nije mislio ništa loše. Mislim da te htio zaštititi. Rekao je da ti nisam donijela ništa osim boli i da je za sve on kriv.” “On  je  je kriv?” “Jer je od zvijezde padalice zaželio nešto.” Jastreb je prezirno frknuo. “I praznoglava djeca znaju da zvijezde ne ispunjavaju želje.” Adrienne je vragolasto podignula obrvu. “Ali rekao je da ti je poželio savršenu ženu”, mazno mu je rekla. “A ja se uklapam u tu sliku”, izazivala ga  je. “Da, to je istina”, zagunđao je Jastreb. Vragolasto se osmjehnuo i jednu  joj dojku obuhvatio rukom, gurnuo je na tartan pa se ponovno prepustio njihovoj strasti. Prije nego što se izgubio u ljepoti i čaroliji svoje žene, glavom mu je prošla posljednja suvisla misao da mu Grimm duguje odgovore, a njegovoj ženi ispriku. A ako je već morao priznati, želje upućene zvijezdama padalicama možda su se doista ispunjavale. U posljednje vrijeme događale su se i mnogo čudnije ču dnije stvari. ★★★

Posljednjeg je dana Jastreb tjerao konja kao da mu je vrag za petama. Ukrao sam tri dana , namrgođeno je razmišljao, držeći svoju ženu pred sobom u posjedničkom zagrljaju tako da mu je njezina svilena kosa milovala obraz. U šumi se osjećao sigurno jer neprijatelj koji joj je prijetio, tko god da je bio, nije mogao znati gdje se točno nalazi. Zbog toga je odugovlačio koliko je mogao, nastojeći zaštititi ženu i spriječiti da joj išta naruši zadovoljstvo.

234

Usto, svaki put kad bi njegova zahtjevna mlada žena iskoristila njegovo tijelo, samo što se ne bi onesvijestio. Prokleto čudna stvar. Nikad se prije na tlo ne bi izvrnuo tako zasićen i zadovoljan. Ah, ta je žena znala prave  znala prave  čarolije.  čarolije. No sad se morao pozabaviti ozbiljnijim i mračnijim stvarima. Do proslave Blaženih mrtvih, upozorio ga je Rushka. Samhain je bio sutra, a dan poslije Samhaina bila je proslava Blaženih mrtvih - ili Svih svetih, kako su je neki zvali. Za Samhain je bilo opasno biti sam. Pričalo se da te noći vilenjaci dolaze u svojoj punoj slavi. Pričalo se da za Samhain vlada poročnost, pa su klanovi podizali dvostruke lomače od breza, jarebika, hrastova i borova te oko njih kopali duboke jarke. Svi bi se, svaki muškarac, žena i dijete, okupili i zajedno slavili pod zaštitničkim krugom svjetla. U tom će krugu prisegnuti životom svojoj ženi i pokušati izvesti malo svoje čarolije. Ali u kostima je osjećao da će nešto jako poći po zlu.

235

(Žetva) 

 Jer bez tebe za me prostrani je svemir Ništa, ružo moja; u njem ti si sve mi.

SHAKESPEARE, Soneti 109 

236

ODLAZEĆI S VILENJAČKOG OTOKA MORARA, ADAM JE BIJESNO SIKTAO. Vrijeme mu inače nije značilo ništa, ali sad je samo prohujalo, jedan po jedan dragocjeni su dani jurili pokraj njega. Kad je igrao smrtničku igru, vrijeme je imalo važnu ulogu. Predugo je zanemarivao svoje poslove u Dalkeithu, ali potrajalo je dok je uspio uvjeriti kraljicu da ne sprema nikakvu vragoliju. Sad se dalekovidni Adam posvetio Dalkeithu kako bi uočio promjene u Jastrebovoj igri. Ukočio se i ponovno prosiktao. Kako su se usudili? Kad je njegova kraljica izrekla kletvu koja je zapečatila Jastrebovu sudbinu, Adam je nadugo i naširoko tražio savršeno oružje osvete. Lutao je kroz stoljeća, slušao, promatrao i naposljetku je pomnom preciznošću odabrao savršenu ženu. Adam se nije često miješao u živote smrtnika, ali kad bi to učinio, rađale su se legende. I to mu se sviđalo. Neki su ga zvali Puck. Shakespeare ga je nazvao Ariel. Mnogi su ga znali kao Robina Goodfellowa9. Za Škote je bio sin siriche du   - crni vilenjak. Katkad bi uzeo obličje konjanika bez glave ili zastrašujućeg duha s kosom, a sve zato da ga smrtnici što bolje zapamte. Ali kakvu god opsjenu izveo, uvijek  bi uspio u onome što je namjerio. A ovaj je put bio posve siguran u uspjeh! Ne samo da je žena koju je izabrao odrasla u magičnom New Orleansu, nego se muškaraca odrekla s toliko uvjerenja da je to odzvanjalo kroz stoljeća. Adam  ju je tjednima promatrao prije nego što se odlučio za nju; proučavao ju je i saznao sve što se moglo znati o očaravajućoj Adrienne de Simone. Stvari koje o njoj nije znao ni njezin voljeni muž. Bio je siguran da je riječ o ženi koja će mrziti legendarnog Jastreba. A sad, dok se približavao Dalkeithu na Moru, dalekometni mu je vid pokazao presretnu Adrienne koja je sanjarila o planovima za svoje vjenčanje. Ali Jastreb, ah... Jastreb u ovom trenutku baš i nije bio spokojan. Osjećao je da nešto nije kako treba. Bit će spreman. Adam je doveo Adrienne da bi odbila Jastreba i, naravno, da je osvoji za sebe. Rijetko se rađao smrtnik uzbudljiv kao ta žena. Čak je i kralj bio očaran 9

 Puck, kojeg često nazivaju i Robin Goodfellow, lik je iz keltskog i engleskog folklora, kućni duh ili vilenjak.

237

njezinom savršenošću. Kakva slatka osveta oženiti Jastreba za ženu koja ga nikad neće voljeti, a Adam će je učiniti svojom. Nabit će rogove muškarcu koji je ponizio vilinskoga kralja. No činilo se da se u Adrienne prevario baš kao što se prevario i u Jastrebu. Oboje ih je podcijenio. Voljela je Jastreba žarom kakvim je Jastreb volio nju. Adam je zastao i podmuklo se nasmiješio kad mu je sinula ideja. Nabiti Jastrebu rogove i nije bila neka naročita osveta. Sad se sjetio nove i doista strašne mogućnosti. ★★★

Kad su se kasno te večeri Jastreb i Adrienne vratili u Dalkeith, Lydia i Tavis sjedili su na popločanoj terasi. Duboko u sjeni, tiho razgovarajući i pijuckajući slatki porto, gledali su dvoje mladih kako ulaze u dvorac, silaze s konja, hvataju se za ruke i prilaze terasi. Lydiji su od pogleda na njih oči zasjale od sreće. Adrienne je rekla nešto na što se Jastreb nasmijao. Lijeno je zastao, privukao je k sebi i poljubio, a ona mu je skinula vrpcu iz kose i bacila je u mrak. Ono što je počelo kao nježan poljubac brzo je preraslo u strastvenu glad. Prolazili su trenuci, a poljubac nije prestajao. Gospodar Dalkeitha na Moru i njegova žena ljubili su se dugo i divlje, pod gotovo punim Mjesecom, na travnjaku točno ispod terase. I nisu prestajali. Naposljetku je Lydijin smiješak izblijedio i nelagodno se promeškoljila u stolcu. Prisilila se da duboko, teško udahne i poželjela da joj srce prestane ludo lupati. Mislila je da joj je tijelo napokon zaboravilo takvu strast, no činilo se da nije. “To je pravi poljubac, rekao bih.” Javio se Tavisov duboki glas. “Pra-pravi... poljubac.” Lydia je teško progutala. Koliko je vremena prošlo otkad ju je muškarac tako poljubio? Tavis joj se gotovo nezamjetno približio, a Lydia ga je oštro pogledala. A onda joj je pogled postao zamišljen.

238

Tavis MacTarvitt bio je prilično zgodan muškarac, pomislila je. Kako to dosad nije vidjela? I čemu taj zagonetan osmijeh na njegovu licu? pitala se. “Zašto se smješkaš?” obrecnula se na njega. “Baš je lijepa noć u Dalkeithu, rekao bih”, miroljubivo je odgovorio. “Vratili su se kući. A čini mi se da će uskoro doći i djeca, a to ću rado i ponoviti ako treba.” “Ha.” Lydia je frknula. “Starče, jesi li naučio skuhati kavu? Voljela bih da je ujutro dočeka šalica dobre kave.” “Gospodarice.” Prekorio ju je nježnim pogledom. “Ja sam muškarac vještih ruku, sjećate se? Naravno da znam skuhati kavu.” Vješte ruke. Te ruke. Te su joj riječi odzvanjale glavom malo predugo za njezin ukus pa je potajice bacila pogled na te ruke. I doista su izgledale kao dobre ruke. Široke i jake, s dugim, gipkim prstima. Sposobne. Štavile su meke kože i s ljubavlju obrezivale mlade ruže. Nježno su je češljale i kuhale čaj. Kakvim su još užicima te ruke mogle obasuti ženu? Oh, Lydijo, uludo si potrošila mnogo dobrih godina. Vidiš li to, ženo?  njezino  njezino je srce, nijemo tolike godine, naposljetku progovorilo. progovorilo. Lydia se pomaknula malo bliže Tavisu tako da su im ruke opušteno padale jedna uz drugu. Dodirivale su se posve nježno no namjera tog dodira bila je da mu kaže mnogo toga. I rekao je. Duboko u mraku, kad je Tavis MacTarvitt ostarjelu, ali još jaku i sposobnu ruku položio na njezinu, Lydia od Dalkeitha pravila se da nije zamijetila. No ipak je čvrsto svinula prste oko njegovih. ★★★

Bilo je rano jutro, doba dana kad hladan Mjesec iznad zapadnog obzora pozdravlja Sunce na istoku, kad je Adrienne osjetila da se Jastreb iskrada iz kreveta u Paunovoj sobi koji je sam istesao. Zadrhtala je od iznenadne hladnoće prije nego što su je ponovno obgrlili pokrivači. Zarila je nos u njih  jer su mirisali pikantno na njega. njega. Kad su prošle noći dojahali u Dalkeith, Jastreb ju je podignuo u naručje i preskačući po tri stube svoju je ženu zažarenih obraza nosio kraj 239

zaprepaštene posluge. Naložio im je da u gospodarevoj spavaćoj sobi pripreme vruću kupku, pa su se okupali u mirisavim, putenim uljima koja su im natopila kožu. Zatim ju je žestoko i posjednički obljubio na hrpi zgužvanih prostirki pred vatrom, a natopljena aromatičnim mješavinama tijela su im klizila jedno o drugo kao podmazana. Adrienne je osvojila i označila muškarčeva ruka. Bila je oteta, oskvrnuta i posve konzumirana. Svojevoljno je prestala razmišljati racionalno, postala je životinja koja se parila s divljim crnim pastuhom. Kad  ju je odnio u krevet, rukama mu je prešla preko tijela i lica, pamteći svaku ravninu i kut, pohranjujući ih u sjećanje svojih ruku. Ali između veličanstvenog vođenja ljubavi i spavanja, među ljubavnike se uvukla tišina. Kao strančeva rukavica bačena na njihov krevet. Kad se Adrienne izgubila u strahovima koje nije mogla nadzirati, osjetila je kako se rukavica tišine steže oko nje. Očajnički je provukla prste kroz Jastrebovove. Ako je bace natrag u budućnost dok se bude čvrsto držala za njega, možda bi ga mogla povesti sa sobom. Mnogo je nespokojnih sati provela praveći se da spava. No bojala se zaspati. A sad kad se iskradao iz kreveta, osjetila je da se strah vraća. Nije ga mogla držati za ruku svake minute svakoga dana! Tiho se okrenula na bok, provirila ispod pokrivača i divila mu se. Nagnute je glave stajao kraj lučnog prozora kao da sluša pucanje zore ili tajne u krikovima galebova koji su se budili. Dlanovi su mu bili rašireni na kamenoj prozorskoj klupčici i posljednje su mu zrake mjesečine obasjavale tijelo rastaljenim srebrom. Gledao je zoru, a oči su mu bile tamna zasjenjena jezera. Ozbiljan mu je profil mogao biti isklesan od kamena od kojeg je bio izgrađen i Dalkeith na Moru. Zatvorila je oči kad je posegnuo za kiltom i počeo se oblačiti. ob lačiti. Kad je otišao iz Paunove sobe, tišina se oslobodila i omotala prste oko njezina srca. ★★★

240

Jastreb je stajao na vratima na drugome katu, očiju potamnjelih od bijesa. Bijesa zbog vlastite bespomoćnosti. bespomoćnosti. Pogriješio je kad ju je vratio u Dalkeith. Jako je pogriješio. Znao je to. Kao da je i zrak u Dalkeithu bio nabijen, kao da je dvorac netko polio uljem za uljanice i sad samo čeka da baci zapaljenu svijeću, uzmakne za korak i promatra kako im vatreni pakao uništava živote. Nije ni najmanje sumnjao da u Dalkeithu nije sigurna. Ali nestala je i u Usteru . To znači da moraju otići negdje dalje. Možda u Kinu. Ili u Afriku. Ili barem otići iz Škotske. Prokletstvo! Dalkeith je bio njegovo  mjesto.  mjesto. Njihovo  mjesto.  mjesto. Dalkeith na Moru bio mu je cijeli život. Toliko je pretrpio da bi imao ovo što sad ima. Da se vrati kući. Da gleda kako im se sinovi igraju na rubu litice. Da gleda kako njihove kćeri trče kroz vrtove, sitnim stopalima gaze po mahovini i popločanim stazama. Da za topla dana okupa djecu u bistrome modrom jezeru. Da za spokojne ljetne večeri pod treperavim zvijezdama u fontani zavede svoju ženu. Zaslužio je da ostatak svojih godina provede šetajući s Adrienne po ovim brdima i dolinama, promatrajući more i vječnu mijenu godišnjih doba na kopnu, da im podigne dom prepun ljubavi, sjećanja i pustolovina. Svaki djelić svega toga - prokletstvo - bio je tako sebičan! Želio je da se ispuni sve iz tog sna. Trebao si se držati podalje ,  Jastrebe, to dobro znaš. Zašto si pomislio da se možeš boriti protiv nečega za što ne znaš ni  kako se zove?   Čvrsto je zatvorio oči i u mraku se zanjihao. Odreći se Dalkeitha zbog nje? Glava mu je pala prema naprijed, pognuta pod opterećenjem teških odluka. Tijelom mu je prošao uzdah, tako snažan da bi mogao ugasiti krijes. Da.  Da.  Oženit će je na Samhain. Zatim će je odvesti što dalje odavde, toliko daleko koliko budu morali poći. U napetoj se tišini već počeo opraštati. Potrajalo je prilično dugo  jer bilo je toliko toga od čega se trebalo oprostiti oprostiti u Dalkeithu Dalkeithu na Moru. A da ipak riskira i ostane na mjestu gdje su nepoznate sile imale moć nad njegovom ženom? Nemoguće. “Ne možemo ostati”, rekao je sobi koja je tiho i strpljivo čekala - sobi od koje se najteže bilo oprostiti. Sobi koju je

241

uredio za svoju djecu. “Bijeg je jedino inteligentno rješenje u ovom slučaju. Jedini način da je sačuvam.” Protrljao je oči i naslonio se na okvir vrata, nastojeći obuzdati osjećaje koji su mu preplavili tijelo. Bio je zatočen, vezan preko svake mjere za ženu koja je nevino spavala u njegovu krevetu. Ova zajednička noć bila je sve što je ikad sanjao da će jednog dana doživjeti. Nevjerojatna intimnost vođenja ljubavi sa ženom čije je misli mogao pročitati. Nije to bilo samo vođenje ljubavi - večeras kad su im se tijela stopila u strasti, osjetio je bliskost koja ga  je posve izbacila iz ravnoteže. Ako ništa drugo, to što se dogodilo presložilo mu je prioritete na pravo mjesto. Ona je na prvome mjestu. Jastrebova se čeljust stisnula i tiho je opsovao. Oči su mu s ljubavlju prelazile po kolijevkama, izrezbarenim igračkama, mekim vunenim pokrivačima i visokim prozorima koji su gledali na baršunastu zoru. Mogao  joj je podariti dijete - dovraga, možda ga je već i nosila. A netko ili nešto mogao je nju i to dijete istrgnuti iz njegovih ruku i njegova života. To bi ga uništilo. Dalkeith će cvjetati i bez njega; Adrian će biti dobar gospodar. Lydia će ga pozvati kući iz Francuske. Ilysse će praviti društvo majci, a Adrian će se oženiti i napuniti ovu sobu svojom djecom. Jastreb neće žaliti ni za čime. On je djecu s Adrienne mogao imati i u kmetskoj kolibi i bio bi jednako sretan. Nepomično je stajao još koji trenutak, a onda su mu se usne izvile u neznatan osmijeh. Zatvorio je vrata starog sna uz blag smiješak i razumijevanje kakvo može imati samo zaljubljen muškarac. Dječja soba nikad nije bila njegov san. Ona  je  je bila njegov n jegov san. ★★★

“Jastrebe!” Lydijina je donja usna drhtala u neizgovorenu prosvjedu. Odvratila je pogled i počela proučavati isprepletene isprepletene ruže penjačice. “Mora biti tako, majko. Jedino tako mogu biti siguran da joj se ništa neće dogoditi.”

242

Lydia je zaposlila ruke pažljivo otkidajući suhe listove, brinući se za svoje ruže kako je činila već trideset godina. “Ali zar morate otići? I to večeras!” “Ne možemo riskirati i ostati ovdje. Ne vidim drugu mogućnost.” “Ali Adrian uopće nije ovdje”, prosvjedovala je. “Ne možeš se odreći naslova ako nema nikoga da ga preuzme!” “Majko.” Jastreb se nije ni potrudio istaknuti koliko je njezin prosvjed besmislen. Po uplašenom izrazu njezina lica bilo je očito da i sama zna da se hvata za svaku moguću izliku. “Govoriš da ćeš mi odvesti unučad!” Lydia je stisnula vjeđe da zaustavi suze. Jastreb ju je promatrao s mješavinom duboke ljubavi i strpljenja. “Govoriš o unucima kojih još nema. O unucima koje nećemo stići napraviti ako mi je oduzme to što njome upravlja.” “Jastrebe, mogao bi je odvesti daleko odavde i ipak  je   je izgubiti. Dok ne otkrijemo što je nadzire, nikad neće biti posve sigurna”. Lydia se nije dala razuvjeriti. “Nas smo dvije planirale podrobno proučiti njezina putovanja kroz vrijeme kako bismo pronašle sličnosti među njima. Jeste li to učinili?” Jastreb je zatvorenih očiju odmahnuo glavom. “Još nismo. Da budem posve iskren, bilo mi je mrsko načeti tu temu. A ona je nije spominjala, pa sam prešao preko toga. Kad se vjenčamo i odemo, bit će vremena da razgovaramo o tome.” “Jastrebe, možda Romi...” Jastreb je nestrpljivo odmahnuo glavom. Jutros je već isprobao tu taktiku. Bila mu je to posljednja šansa. Rushku je s ostatkom njegova naroda pronašao na jugozapadnom brdu gdje su kopali jarke i skupljali sedam vrsta drva za krijesove. Ali Rushka je odbio razgovarati o bilo čemu što je imalo veze s njegovom ženom. Niti ga je Jastreb uspio namamiti u razgovor o kovaču. Vraški ga je naljutilo što nije uspio dobiti odgovore čak ni od ljudi kojima je život ovisio o njegovoj gostoljubivosti. Ali Romi - pa, Romi zapravo nisu ovisili o ničijoj gostoljubivosti. Kad bi se stvari zakomplicirale,  jednostavno bi se preselili preselili na bolje mjesto. Bila Bila je to apsolutna sloboda. sloboda. Poslije neuspjeha s Romima, Jastreb nije uspio pronaći ni prokletog kovača. 243

“Majko, gdje je Adam?” “Kovač?” pitala je Lydia zbunjeno. “Da. Ognjište je bilo hladno, a kola mu nema.” “Da pravo kažem, nisam ga vidjela... čekaj malo... vjerojatno otkad ste vas dvoje otišli za Uster. Zašto, Jastrebe? Misliš li da on ima nekakve veze s Adrienne?” Jastreb je polako kimnuo. Lydia je to odmah iskoristila kao argument. “Eto vidiš! Ako odvedeš Adrienne, a Adam ima neke veze sa svim ovim, krenut će za vama. Bolje je da ostaneš ovdje i boriš se.” Iznenađeno je zinula kad ju je Jastreb mrko pogledao. “Majko, neću riskirati da je izgubim. Žao mi je što ti se to ne sviđa, ali bez nje... ah, bez nje...” Zašutio je shrvan turobnim mislima. “Bez nje što?” tiho je upitala u pitala Lydia. Jastreb je samo odmahnuo glavom i otišao. ★★★

Adrienne je polako hodala dvorištem i tražila Jastreba. Nije ga vidjela otkad je rano jutros otišao iz kreveta. Iako je znala da će uskoro stajati uz njega kako bi razmijenili zavjete, nije mogla otresti osjećaj da će nešto poći po zlu. Približivši se kamenoj kuli prekrivenoj mahovinom, pogled na nju sjetio ju je dana kad joj je Jastreb održao prvu lekciju o pripitomljavanju sokola. Kako se slasno  ovaj  ovaj sokol pripitomio. Otvorila je vrata i provirila unutra, a usne su joj se razvukle u smiješak. Jastreb ju je tog dana i prestrašio i opčinio. Doveo ju je u iskušenje i probudio  joj nadu, ali mu tada još nije nije mogla vjerovati. vjerovati. Je li to čula lepršanje krila? Pogledala je u tamnu unutrašnjost kule i zakoračila unutra. Dio nje nije se ni iznenadio kad su se za njom zatvorila vrata. 244

Kad ju je sa svih strana poklopila tmina, iznenada je shvatila. Ovo je bila opasnost koje se toliko bojala - bez obzira na to tko ili što bilo iza nje. Adrienne se još od prošle noći osjećala kao na oštrici noža, stalno očekujući da se dogodi nešto loše. Sad je potpuno razumjela što ju je držalo budnom cijele noći - bili su to ponovno njezini instinkti koji su je upozoravali na neposrednu opasnost, govoreći joj da je samo pitanje trenutka kad će joj se svijet srušiti. A tko god bio iza toga, bio je nagovještaj njezine propasti. “Ljepoto.” Adamov glas. Adrienne se ukočila. Vilica joj se zategnula, a šake stisnule kad ju je u mraku uhvatio i snažno pritisnuo kukove o obline njezine stražnjice. Poskočila je i pokušala pobjeći, ali ju je samo čvršće stegnuo i povukao natrag uz svoje tijelo. Kad ju je usnama dotaknuo po vratu pokušala je vrisnuti, ali nije mogla ispustiti ni glasa. “Znala si da ću doći,” dahnuo joj je uz uho, “zar ne, Ljepoto?” Adrienne je htjela prosvjedovati, vrištanjem mu reći da nije tako, ali dio nje znao je što se događa - duboko na podsvjesnoj razini. U tom su trenutku svi njezini neobični susreti s Adamom Blackom postali kristalno  jasni. “Učinio si da zaboravim”, prosiktala je pod navalom sjećanja. “Neobične stvari koje si učinio - kad si preuzeo Jastrebovo lice kod fontane - učinio si da zaboravim sve to”, optužila ga je. Adam se nasmijao. “Učinio sam da zaboraviš i kad sam te prije toga odveo u Morar. Sjećaš li se sad kako si sa mnom ležala na pijesku, slatka Ljepoto? Vraćam ti te ukradene trenutke. Sjećaš li se kako sam te dirao? Sjećaš li se kad sam te odveo u svoj svijet da te izliječim? I tada sam te dirao.” Adrienne se stresla kad su joj se sva ta sjećanja iznenada vratila. “Ljepoto, uzimam ono čega se ne bi trebala sjećati. Mogao bih ti iz pamćenja izbrisati neugodna sjećanja. Da učinim to, Ljepoto? Da te zauvijek oslobodim Eberharda?“ Adam je pritisnuo usne na njezin vrat i dugo ih držao tako prije nego što je ponovno progovorio. “Ne, sad znam što ću učiniti.

245

Izbrisat ću ti svako sjećanje na Jastreba - učinit ću da ga zamrziš, da ti postane potpuni stranac. Što kažeš na to?” “Tko si ti?” protisnula je Adrienne očiju punih suza. Adam ju je polako okrenuo u zagrljaju dok ga nije gledala ravno u oči. Lice mu je bilo hladno i na sivkastom polusvjetlu polusvjetlu uopće nije izgledalo ljudski. “Ja sam muškarac koji će ti uništiti muža i sve u Dalkeithu ne učiniš li kako ti kažem, ljupka Adrienne. Voliš li svoga muža, poslušat ćeš me vrlo, vrlo pažljivo.” ★★★

Jastreb nije mogao pronaći Adama. Nije mogao pronaći Grimma. A sad nije mogao pronaći ni svoju ženu. Kvragu, kakav je to dan vjenčanja? Hodao je donjim područjem dvorišta i zazivao joj ime. Dlanovi su mu bili zabrinuto stisnuti u šake. Ljudi su se već počeli okupljati na brežuljku. Pripadnici klana pristizali su sa svih strana. Do sutona će se kod Dalkeitha skupiti gotovo sedamsto tartana; Douglas je bio velik klan s mnogo kmetova koji su obrađivali zemlju. Ranije tog jutra Jastreb je poslao svoje stražare po brdima i dolinama da najave gospodarevo večerašnje vjenčanje i tako se pobrinuo da na vjenčanje dođu svi, i mladi i stari. Ali vjenčanja neće biti ako ne uspije pronaći svoju ženu. “Adrienne!” zvao ju je. Kamo je, dovraga, otišla? Nije bila u dvorcu, nije bila u vrtu... nije bila u Dalkeithu? Ne! “Adrienne!” zagrmio je i počeo trčati. Zazivajući njezino ime prošao je kraj sokolarske kule. “Jastrebe, ovdje sam!” čuo je odjek njezina glasa iza sebe. “Adrienne?” Naglo se zaustavio i okrenuo. “Ovdje sam. Žao mi je”, dodala je izlazeći iz kule i zatvarajući vrata za sobom. “Nemoj me više nikad  ostaviti  ostaviti a da mi ne kažeš kamo ideš. Zar nisi čula da te zovem?” zagunđao je glasom ogrubjelim od straha.

246

“Rekla sam da mi je žao, Jastrebe. Vjerojatno sam bila rastresena.” Zaustavila se na mjestu. Jastrebu se srce okrenulo u prsima. Pronašao ju je, ali zašto mu to nije odagnalo strah? Nešto ga je kopkalo - nešto neopipljivo, ali posve stvarno i potencijalno opasno poput nazubljenih litica Dalkeitha. U zraku oko kule lebdio je opipljivi osjećaj nečega lošeg. “Ženo, što nije u redu?” pitao ju je. Svaki mu se centimetar tijela napeo kad je izišla iz sjene na istočnoj strani niske kule. Polovica joj je lica bila u sjeni zalazećeg sunca, a druga je na slaboj svjetlosti bila vidljivo blijeda. Jastreb je doživio prolazni trenutak nemoguće dvojnosti; kao da joj je polovica lica bila nasmiješena, a druga čvrsto stisnuta u bolnu grimasu. Sablasna mu je iluzija probola srce kopljem zle slutnje. Ispružio je ruke, a kad se Adrienne nije pomaknula iz toga neobičnog položaja napola na svjetlosti i napola u sjeni, žustro je krenuo prema njoj i uzeo je u naručje. “Što te mori, draga ženo?” pitao ju je gledajući odozgo na nju. Ali nije ju povukao dovoljno prema sebi. Mrska sjena još joj je prekrivala trećinu lica i skrivala joj oči od njegovih. Tiho je opsovao i zakoračio unatrag dok se nije našla na svjetlu. Ta sjena, ta prokleta sjena kule natjerala ga je da pomisli da  joj jedna polovica postaje nestvarna, kao da bi mu mogla proći kroz prste a on bi bio bespomoćan da to spriječi. “Adrienne!” “Dobro sam, Jastrebe”, tiho je rekla i obgrlila ga rukama oko pasa. Dok joj je sve slabija svjetlost obasjavala lice, iznenada se osjećao blesavo. Pitao se kako je i na trenutak mogao pomisliti da joj sjena skriva ljupko lice. Nije ovdje bilo nikakvih sjena. Ništa osim njezinih velikih očiju koje su ga s ljubavlju promatrale. Prošao je još jedan trenutak prije nego što su joj se usne razvukle u osmijeh. S lica mu je odmaknula zalutali čuperak tamne kose i nježno ga poljubila u bradu. “Moj krasni, prekrasni Jastrebe”, promrmljala p romrmljala je. “Govori mi, ženo. Reci mi što te muči”, rekao je promuklo. Nasmiješila mu se tako očaravajuće da su mu se misli naglo zamutile. Osjetio je kako mu neizgovorena obećanja iz tog osmijeha raspršuju brige poput latica na vjetru.

247

Usnama je dotaknuo njezine i osjetio kako mu je tijelo odmah reagiralo od glave do pete. Koja sjena?   Glupi strahovi, glupa mašta, zaključio je. Dopustio je da mu se mašta razmaše na najmanji povod. Glupa joj je sjena pala na lice, a veliki je Jastreb odmah u njoj vidio propast i pustoš. Pih! Nijedna se žena ne bi tako smiješila da ju je nešto brinulo. Uzeo joj je usne u grubom, osvetničkom poljupcu. Kažnjavao ju je zbog straha koji ga je preplavio. pr eplavio. Kažnjavao ju je jer mu je bila potrebna. A ona se poput tekuće vatre stopila s njim, obavijajući ga i stišćući se o njega strasnom hitnošću. “Jastrebe”, šapnula mu je u usta. “Moj mužu, moja ljubavi, uzmi me... ponovno, molim te.” Želja mu je prostrujala žilama brišući sve tragove panike. Nije ga trebalo dodatno poticati. Pred njima je bilo još nekoliko sati prije nego što će ih božji čovjek vezati pod samhainskim plaštem. Povukao ju je prema kuli. Adrienne se odmah ukočila. “Ne, ne u kuli.” Odlučio se za konjušnicu i poveo je do debele hrpe slatke grimizne djeteline na kojoj su posljednje sate popodneva prije vjenčanja proveli poput prosjaka koji posljednje novčiće troši na raskošnu gozbu.

248

ADRIENNEINA JE VJENČANICA NADMAŠILA SVE NJEZINE DJEVOJAČKE snove. Bila je sašivena od safirnozelene svile i elegantne čipke, sa svjetlucajućim srebrnim nitima u uzorcima isprepletenih ruža utkanima u ovratnik, rukave i porub. Lydia ju je ponosno izvadila iz hrastove škrinje optočene cedrovinom, još jednoga domišljatoga Jastrebova izuma. Prozračila  ju je, parila je u zatvorenoj kuhinji iznad kotlova vrele vode i zatim lagano namirisala lavandom. Haljina je u grudima i bokovima bila priljubljena uz tijelo, a onda je u bogatim vrtlozima padala na tlo. Sašili su je Romi za Lydijino vjenčanje s Jastrebovim ocem, ispričala joj  je Lydia dok joj je s još desetak djeveruša pomagala da se pripremi za vjenčanje. Lydijino vjenčanje također je održano u Dalkeithu na Moru za proslave Beltanea, pred dvostrukim krijesovima kakvi su se palili i za Samhein. Ali Lydia je već otišla na brežuljak. Djeveruše su također otišle jer ih je Adrienne otjerala prije četvrt sata. Trebala joj je sva preostala snaga da preživi pr eživi posljednjih nekoliko sati. Lydia je bila tako ushićena da samo što nije plesala po sobi, a Adrienne se osjećala odrvenjelo i morala se prisiliti da glumi oduševljenje. Učinit će nešto zbog čega će je Lydia i Jastreb posve sigurno prezreti, ali nije imala drugog izbora. Kako će podnijeti izraze njihovih lica kad to učini? Kako će se nositi s mržnjom i izdajom koju će vidjeti u njihovim očima? Adrienne je sama stajala u Lydijinoj lijepoj spavaćoj sobi među glačalima koja su se sporo hladila i odbačenom odjećom te napola ispijenim šalicama čaja ostavljenim u nervoznom iščekivanju. iščekivanju. Trenutak se bližio. A srce joj se svakim dahom sve više hladilo. Stresla se kad ju je kroz otvoren prozor Lydijine spavače sobe zapuhnuo svježi povjetarac. Prešla je preko sobe da zatvori prozor, stavila jednu ruku na hladnu kamenu klupčicu ispod njega i iznenada se ukočila. Hipnotizirano je zurila u noć. Uvijek ću se sjećati ovoga  uvijek. 249

U sebe je upijala Dalkeith, pohranjujući u pamćenje svaki njegov detalj. Pun ju je Mjesec očarao svojom svjetlošću koja je brežuljak okupala srebrnim sjajem. Nisko nad obzorom doimao se mnogo bližim i mnogo većim nego inače. Možda je mogla zakoračiti na nebo i stati uz njega, a možda ga i snažno pogurnuti pa gledati kako se kotrlja po obzoru. Adrienne se divila svoj toj ljepoti. Ovo mjesto je čarobno. S prozora je imala savršen pogled na slavlje. Brežuljak je oživio stotinama ljudi raštrkanih na jarkim tartanima oko krijesova. Razgovarali su,  jeli i plesali. Vino, pivo i viski tekli su u potocima dok je narod proslavljao predstojeću žetvu. žetvu. Bogatu žetvu jer se njezin muž pobrinuo za to. Djeca su se igrala, trčala, cičala i vraćala se voljenim roditeljima. A glazba... oh, glazba je dopirala kroz otvoreni prozor i stapala se s udaljenim hukom oceanskih valova. Jak hipnotizirajući ritam bubnjeva, gajdi i glasnog pjevanja. Ugledala ga je između dvaju vatrenih krugova, gospodara Dalkeitha na Moru kako zabačene glave pleše sa svojim narodom i dubokim melodioznim glasom pridonosi ljepoti pjesme. Njezin muž. Barem je dobila priliku da ga nakratko voli - možda ne zauvijek, ali... Ritam bubnjeva se ubrzao i gledala ga je kako kruži oko vatre. Tako primitivno i divlje, ali i nježno te puno ljubavi. Obožavam ovo mjesto , pomislila je. Da sam u dvadesetome stoljeću ikad mogla sanjati o mjestu na koje bih otišla  sanjala bih o ovome. Naslonila je čelo na hladan kameni zid i stisnuvši oči pokušala zaustaviti provalu suza. “Volim ga više od života”, naglas je prošaptala. I upravo je to  bio  bio odlučujući argument. ★★★

“Ne.” Jastreb je podignuo ruke kao da prosvjeduje. “Morate mi ostaviti dovoljno snage da se oženim i legnem večeras sa svojom ženom”, zadirkivao  je nasmijane žene koje su su ga nagovarale na još jedan ples. ples. Usprkos razočaranim pogledima i sočnim primjedbama na račun njegove muževnosti, Jastreb se polako uputio prema vrhu brežuljka. Dok je

250

plesao, vidio je i Lydiju i Tavisa kako idu u tom smjeru. Na trenutak je zastao i osvrnuo se prema dvorcu, pogledom pomno pretražujući prozore. Eno ga. Na pozadini jarko rasvijetljenog prozora Lydijine sobe vidio je siluetu svoje žene. Gledao je kako prozoru okreće leđa. Krenula je. Dok joj je gledao leđa, hladni su mu žmarci prošli niz vrat. Dugo ju je promatrao, a kad se nije pomaknula, zapitao se što radi. Trebao sam ustrajati na tome da stražar ostane s njom. Hoće li mi stražar zakopčati gumbe na haljini? zadirkivala ga je, a njega  je definitivno obuzela ljubomora na pomisao da bi bilo koji od njegovih stražara mogao dotaknuti svilenu kožu njegove žene. S brežuljka joj je mogao vidjeti svaki korak, a dvorac čak i nije bio posve napušten. Do brežuljka je bilo samo nekoliko minuta hoda. Ona će biti dobro. Ali dobro. Ali ipak je bio zabrinut... “Jesi li vidio Grimma?” Lydia mu je ovlaš dotaknula ruku kako bi mu privukla pozornost. Jastreb je odvratio pogled s prozora. “Nisam. A ti?” “Ne. I to me brine. On ti je najbolji prijatelj, Jastrebe. Mislila sam da će biti ovdje. Što ga je moglo zadržati?” Jastreb je slegnuo ramenima i brzo pogledao prema dvorcu. Ah, konačno. Svijeće su se ugasile i njegova je žena bila na putu. Lydijina soba bila je posve mračna. Iznenada ga nije bilo briga što je s Grimmom. Čak je i njegova ozlojeđenost zbog Grimmovih laži nestala na pomisao o ljubljenoj Adrienne. Večeras ću je vezati za sebe za cijelu vječnost, zavjetovao vječnost, zavjetovao se u sebi. “Jastrebe?” Lydia mu je mahnula rukom pred licem i jedva je odvukao pogled s dvorca. “Hmmm?” “Jao meni”, uzdahnula je Lydia. “Kad tako gledaš, neopisivo  me podsjećaš na svojeg oca.” “Kako to gledam?” pitao je Jastreb, gledajući prednje stubište na kojem  je svakog trenutka očekivao vidjeti svoju ženu. “Kao divlji Viking koji želi nešto osvojiti i zarobiti.”

251

“U ovom sam slučaju ja zarobljenik, majko”, odvratio joj je Jastreb. “Mislim da me ta žena propisno začarala.” Lydia se zvonko nasmijala. “Dobro. Dakle, sve je kako i treba biti.” Ovlaš ga je poljubila. “Stići će svaki trenutak.” Lydia mu je izgladila košulju koju nije trebalo izgladiti, uredila savršenu kosu kojoj nije trebalo uređivanje i, sve u svemu, kvocala oko njega poput nervozne kvočke. “Majko”, zarežao je. “Samo želim da izgledaš što...” Lydia se prekinula. Zadržala je nervozni smijeh za sebe. “Pogledaj me, sva ustreptala i uzbuđena zbog sinova vjenčanja.” “Već me vidjela u najgorem izdanju i svejedno me voli. I zašto se tako vrtiš oko mene? Mislio sam da ne razgovaramo. Što si sad smislila?” pitao ju  je. Predobro ju je poznavao da bi pomislio kako će se bez otpora pomiriti s njegovim planom da još večeras ode iz Dalkeitha. “Jastrebe,” prosvjedovala je Lydia, “to me boli!” Jastreb je glasno otpuhnuo. “Pitam te ponovno, kakav si opak plan smislila da nas zadržiš ovdje? Stavila si nam nešto u vino? Unajmila si nemilosrdne plaćenike koji će nas zatočiti u mome dvorcu? A ne ne, sad znam - poslala si glasnika MacLeodu da mu kaže da bi sad bio pravi trenutak za opsadu Dalkeitha, zar ne?” Ne bi ga iznenadilo da je učinila bilo što od toga. Lydia je bila nezaustavljiva kad bi se na nešto namjerila. Učinila bi sve kad bi to značilo da će zadržati Adrienne uza se. Kakva majka, takav sin, priznao si je. Lydia je samo odvratila pogled. “Do trenutka kad to doista ne učinite,  jednostavno ne mogu zamisliti da ćete otići. Dotad namjeravam uživati u svakom trenutku sinova vjenčanja. Osim toga, posve je jasno da Adrienne nema pojma što planiraš. I nisam sigurna da se neće prikloniti mojoj strani”, otresito mu je odgovorila. “Evo je, dolazi.” Tavis je prekinuo njihovo rječkanje i pokazao na stubište koje se spuštalo u gornje dvorište. “Oh! Nije li lijepa?” dahnula je Lydia. Začuo se kolektivni uzdah koji se stopio s noćnim povjetarcem na brežuljku. “Izgleda kao princeza!”

252

“Ne, kao kraljica!” “Ljepša je od vilinske kraljice!” Djevojčica sa svijetlim uvojcima radosno  je pljesnula rukama. “Gospodarica Dalkeitha na Moru.” Kmet je skinuo kapu i u znak odanosti stavio je preko srca. No Lydijin je smiješak brzo izblijedio kad je shvatila da Adrienne odlazi prema konjušnici. Svi su šutjeli dok se nekoliko trenutaka poslije nije ponovno pojavila vodeći konja. “Ali, što? Što je to... konj? Ah, pretpostavljam da će dojahati ovamo”, zbunjeno je promrmljala Lydia. Na konju? Zašto nije jednostavno došetala? Put je prilično kratak, rekao bih”, čudio se Tavis. Pod sjajnom su Mjesecom jasno vidjeli kad je zakoračila na nizak kamen i zajahala konja - i dalje odjevena u vjenčanicu. Jastrebove su se oči zamišljeno stisnule. Tijelo mu se ukočilo i zatomio  je psovku kad je ugledao Rushku. Rom je u tišini stajao blizu njih i gestikulirao rukama po zraku. “Što to radiš?” zagunđao je Jastreb i uhvatio ga za ruku. Rushka je prestao mahati i smeđim očima punim blagosti i duboke tuge pogledao Jastreba. “Nadali smo se da on neće doći. Poduzeli smo sve mjere opreza... križeve od jarebika. Rune. Učinio sam sve što sam mogao da to spriječim.” “Da tko neće doći? O čemu govoriš? Da spriječiš što?” ispitivao ga je Jastreb. Svaki mu je djelić tijela iznenada oživio. Cijeli ga je dan nešto mučilo i zahtijevalo da poduzme nešto, a sad je eksplodiralo u vatru koja mu je potekla žilama. Htio je nešto poduzeti - ali protiv čega? Što se događalo? Topot konjskih kopita zatresao je tlo oko njih. “On dolazi.” Rushka je pokušavao osloboditi ruku iz Jastrebova čeličnog zahvata, ali vjerojatno bi bilo lakše skinuti kamenu gromadu s prsa. Začuo se topot konjskih kopita koji je svakim trenom postajao sve bliži. “Govori”, zaškrgutao je Jastreb, svisoka gledajući Rushku. Rushku. “Odmah”  “Jastrebe?” zabrinuto se ubacila Lydia.

253

“Jastrebe”, upozorio ga je Tavis. “Jastrebe.” Iz mraka iza njih javio se mukli glas njegove žene. Jastreb se ukočio, a pogled mu je i dalje bio prikovan za staroga Roma koji mu je toliko godina bio poput oca. Treptaj u njegovim očima upozorio ga  je da se ne okreće. Da se pravi kao da se ništa ne događa. Ne gledaj svoju ženu , govorile su Rushkine oči. Ali vidio ju je duboko u odrazu njegovih smeđih očiju. Da se ne okrene? Nemoguće. Jastreb je odvratio bijesni pogled od Rushke. Polako se okrenuo na peti. Njegova žena. A uz nju je na Jastrebovu crnom pastuhu sjedio Adam. Jastreb je stajao u tišini, ruku spuštenih niz tijelo i stisnutih šaka. Brežuljak je bio sablasno tih, nije se čuo glas nijednog djeteta, nijedan kmet nije ispustio dah niti nešto promrmljao. “Čuvaru običaja.” Adam je kimnuo prema Rushki, a Jastrebov je pogled letio između čudnog kovača i romskog prijatelja. Rushkino je lice bilo blijedo poput svježe napadalog snijega. Raskolačio je smeđe oči, a vitko mu se tijelo posve ukočilo. Nije uzvratio pozdravom nego je upro pogled u tlo i žustro rukama po zraku crtao neobične simbole. Adam se nasmijao. “Mislio sam da si dosad shvatio da to ne pomaže, starče. Okani se ćorava posla. Čak ni tvoja... žrtva... nije pomogla. Iako me malo odobrovoljila.” Lydia je glasno dahnula. “Kakva žrtva?” Nitko joj nije odgovorio. “Kakva žrtva?” napeto je ponovila. “Misli li na Esmereldu?” Kad nitko nije odgovorio, protresla je Rushkinu ruku. “Misli li na nju?” Pogled joj se vratio na Adama. “Tko si ti?” zahtijevala je, a oči su joj se suzile kao u medvjedice koja se sprema obraniti svoje mladunče. Rushka ju je povukao prema sebi. “Budite mirni, gospo”, procijedio je kroza zube. “Ne miješajte se u ono što ne razumijete.” “Ne govori mi što...”  vatreno  vatreno je počela Lydia, ali ju je ušutkao Jastrebov ubojiti pogled. Jastreb se okrenuo prema Adrienne i mirno podignuo ruke kako bi joj pomogao da sjaše, kao da je sve u najboljem redu.

254

Adam se ponovno nasmijao, smijehom od kojeg se Jastrebu naježila koža. “Ona ide sa mnom, gospodaru Škanjče.” Škanjče.” “Ona ostaje sa mnom. Moja je žena. A ja sam Jastreb, za tebe gospodar Jastreb.” “Ne. Škanjac, bijedni strvinar koji traži ostatke, gospodar Škanjac. Dogovor je bio da ona bira, b ira, sjećaš se? Spasio sam ti ženu po ugovorenoj cijeni. Cijena je sad plaćena. Izgubio si.” “Ne.” Jastreb je polako odmahnuo glavom. “Već je odabrala i odabrala  je mene.” Izgleda da se predomislila”, rugao mu se Adam. “Silazi s mojega konja, kovaču. Ovog trena.” “Jastrebe!” upozorio ga je Rushka, tiho i zabrinuto. “Jastrebe.” Kad se oglasila Adrienne, ukočio se u pola koraka. Sve dosad Jastreb je svoju pozornost i bijes usmjerio na kovača. A znao je i zašto. Zbog istog se razloga oklijevao okrenuti kad je čuo približavanje konja. I zato je uporno gledao u Rushku. Bojao se pogledati svoju ženu, bojao se što je mogao vidjeti u njezinim ljupkim očima. Je li se doista predomislila? predomislila? Je li mogao tako pogriješiti? Zastao je s rukom na dršku mača i natjerao se da je pogleda. Nesigurnost koja ga je obuzela onoga prvog dana kad je svoju ženu pronašao u kovačnici sad se vratila i posve ga obuzela. Lice joj je bilo ukočeno, lišeno emocija. “Rekao je istinu. Odabrala sam njega.” Jastreb je zaprepašteno zurio u nju. U srebrnim očima nije bilo ni traga emocijama. “Ženo, kako te natjerao da lažeš?” Jastreb nije htio povjerovati njezinim riječima i nastavio se držati za svoju vjeru u nju. “Čime ti je zaprijetio, srce moje?” “Ničime,” hladno mu je odgovorila Adrienne, “i prestani me tako zvati! Nikad nisam bila tvoje srce. Od početka sam ti to rekla. Ne želim te. Uvijek sam htjela samo Adama.” Jastreb joj je pogledom pretraživao lice. Hladna i staložena, na kobili je sjedila poput kraljice. Kraljevski i nedodirljivo. “A što je onda bilo ono u Usteru?” zarežao je.

255

Slegnula je ramenima i podignula dlanove u zrak. “Godišnji odmor?” drsko mu je odgovorila. Jastreb se ukočio i zaškrgutao zubima. “A što se danas popodne dogodilo u konjušnici...” “Pogreška”, odsječno se ubacio Adam. “Pogreška koju neće ponoviti.” Jastrebov pogled nije silazio s Adrienne. “Je li bila pogreška?” tiho je upitao. Adrienne je nagnula glavu. Stanka duga poput otkucaja srca. “Da.” Jastreb joj na licu nije zamijetio ni trzaj. “Kakvu to igru igraš, ženo?” dahnuo je, a opasnost je izbijala iz svakog dijela njegova ukočena tijela i nabijala zrak oko njih. Noć je bila tamna i teška. Na brežuljku se nitko nije ni pomaknuo, svi kao da su bili prikovani zastrašujućim prizorom pred njim. “Nije to nikakva igra, Jastrebe. S nama je gotovo. Žao mi je.” Još jedno ravnodušno slijeganje ramenima. “Adrienne, prestani se šaliti...” zarežao je. “Ne šalim se“, prekinula ga je iznenadnim bijesom. “Jedina šala ovdje si ti! Nisi valjda mislio da mogu ostati ovdje? Kako da ne!” Rukom je prezrivo mahnula prema raskošnoj ženidbenoj gozbi. “Ja sam iz dvadesetoga stoljeća, budalo. Naviknula sam se na luksuz. Male stvari koje te razmaze. Kava. Vrući tuševi, limuzine, sjaj i vreva. Ovo je bila lijepa razonoda - zgodno utočište s nekima od najfascinantnijih  muškaraca...”   muškaraca...” Nasmiješila se Adamu, a Jastreb se na jedvite jade suzdržao da ne skoči na kovača i golim mu rukama iz bahatog tijela ne iscijedi život. No nije to učinio nego je stajao poput mramornog kipa, a šake su mu zgrčeno padale uz tijelo. “Bila si djevica...” “Pa? Naučio si me užicima. Ali kovač mi je dao više. To je sve.” Adrienne se poigravala vodicama svoje kobile. “Ne!” zagrmio je Jastreb. “Ovo je nekakva igra. Čime si zaprijetio mojoj ženi, kovaču?”

256

Ali odgovor je stigao od Adrienne i to istim onim mirnim, posve ravnodušnim glasom. Muklim glasom koji ga je natjerao da samo što ne poludi jer su riječi koje je čuo sigurno bile laži. Međutim, nije izgledala kao da je netko prisiljava da se tako ponaša. Nitko joj nije držao mač prislonjen na vrat. U očima joj nisu treperile suze. A glas joj je, ah... glas joj je bio spokojan i miran. “Zaprijetio mi je samo većim užicima od onih koje si mi ti u stanju pružiti. Na raspolaganju mu je prava magija. Ne trati svoje vrijeme tražeći nas. Nećeš nas naći. Obećao mi je da će me odvesti na mjesta o kojima nisam mogla ni sanjati.” Adrienne je potjerala konja bliže kovačevu. Adamov je osmijeh oslijepio Jastreba. “Izgleda da si na kraju ipak izgubio, lijepa ptico.” “Ne!” zagrmio je Jastreb, skočio na kovača i u jednome glatkom potezu izvukao mač. Pastuh se prestrašio Jastrebova usklika i naglo ustuknuo. Rushka je zgrabio Jastrebovu ruku i udario je prema dolje tako snažno da se mač zabio u tlo pred njegovim nogama. Adam je podignuo ruku. “Ne!” Adrienne je brzo zadržala kovačevu ruku. “Nećeš ga ozlijediti! Bez prolivene krvi. Obeć... gadno je”, dodala je. “Ne volim krv. Mučno mi je od nje.” Adam je nagnuo glavu i spustio ruku. “Tvoja želja za mene je zapovijed, Ljepoto.” “To je ono što doista želiš, ženo?” Jastrebove oči bile su posve tamne i prazne. “Da”, tiho je rekla. Oprezno. “Ne prisiljava te?” Reci mi, kaži samo riječ, ženo, i ubit ću ga golim rukama. Odmahnula je glavom i pogledala ga ravno u oči. “Reci”, proškrgutao je Jastreb. “Ne prisiljava te?” “Ne... prisiljava... me...” “Voliš li... ga?” Mrzio je samoga sebe jer mu je glas pucao na svakoj riječi. Grlo mu je bilo tako stegnuto da je jedva disao.

257

“Volim ga kao što sam voljela Eberharda”, uzdahnula je. Nasmiješila se Adamu koji je, začuvši posljednju njezinu riječ, iznenada upitno suzio oči. “Dosta je bilo, Ljepoto.” Adam ju je uhvatio za ruku. “Svemir čeka na nas, a tvoj je užitak meni zapovijed.” Jastreb samo što nije svisnuo od jada. Prokleti Eberhard. Njezina prva ljubav, bez obzira na to je li ikad vodio ljubav s njom ili ne. Okrenuo se prije nego što je došao u napast da na brežuljku počini krvoproliće. krvoproliće. Kad je naposljetku vratio pogled prema njoj, bilo je prekasno - nestala  je. Stotine ljudi na brežuljku kraj Dalkeitha na Moru nijemo je gledalo kako oba konja s jahačima nestaju u noćnome zraku. U jednom su trenutku bili tu, a u drugom ih više nije bilo. Ali na povjetarcu je i dalje lebdio tihi glas. Imao si pravo za svoje sokole , Sidheachu , povjetarcem su stigle čudne posljednje riječi žene koju je volio, a koja je upravo posve uništila nekoć ponosnoga gospodara Dalkeitha na Moru. Lydia ga je malaksalo uhvatila za rukav. Rushka je žestoko opsovao na jeziku koji nitko od njih nikad prije nije čuo. Jastreb je samo slijepo zurio u noć.

258

“GDJE SMO?” ADRIENNE JE TUPO UPITALA ADAMA. Za vođice je vodio njezina konja mračnom stazom u čudnoj šumi. Guste grane su im se iznad glava preplele u tunel. Mrak bi katkad probila samo zraka slabe svjetlosti, a škripave grane sjajile su poput izbijeljenih kostiju. Nisu se čuli cvrčci. Nije bilo nikakvih uobičajenih zvukova, samo kriještanje neobičnih letećih stvorenja. Paprat je šuštala i zakratko otkrivala patuljke divlja izraza lica. Cijelo joj je tijelo drhtalo pa se obgrlila rukama. “U mojem si carstvu.” “Tko si zapravo   ti, Adame Blacku?” Glas joj se slomio na toj  jednostavnoj rečenici, rečenici, bolan i pun strepnje. strepnje. Odgovor je stigao u obliku podrugljiva podrugljiva smiješka. Ništa više. “Reci mi”, uporno je zahtijevala. Ali tamni je muškarac kraj nje jahao bez riječi. “Barem mi reci zašto”  “Što zašto?” Znatiželjno je podignuo obrvu prema njoj. “Zašto si mi to učinio? Što sam skrivila? Zašto si me poslao kroz vrijeme i zatim ponovno dovukao ovamo?” I slomio mi srce i ostavio me da umrem iznutra?  Adam je zaustavio konje, a na tamnom mu se licu vidjelo da se zabavlja. Ispružio je ruku da je pogladi po blijedom obrazu i zadrhtala je pod njegovim dodirom. “O, Ljepoto, tako misliš? Kako si samo egoistična i krajnje dražesna.” Glasno se nasmijao. Ali dušu su joj poput noža probole sljedeće njegove riječi. “Nije to imalo nikakve veze s tobom, moja osvojiva ljepotice. Poslužila bi mi bilo koja lijepa žena. Ali mislio sam da ti mrziš lijepe muškarce. Čuo sam te, tamo u tvojoj knjižnici, kako proklinješ muškarce, sve muškarce. No čini se da sam pogriješio. pogriješio. Ili si lagala, što je vjerojatnije.”

259

“Što to govoriš?” dahnula je. Poslužila bi mu bilo koja žena? Zlokobna igra ovog muškarca ogoljela joj je i rasparala srce, a on se usudio otvoreno reći da uopće i nije važno tko je ona? Bila je samo pijun? Opet? Čeljusti su joj se na trenutak ukočile. Neću vrištati. Neću.  Neću.  Kad je bila sigurna da može progovoriti a da ne pobjesni, hladno je rekla: “Dobio si što si htio. Zašto mi onda ne kažeš tko si?” Morala je saznati što više o ovome muškarcu želi li mu se osvetiti. Osvetiti se za sebe i za svoga muža. “Točno. Dobio sam što sam htio. Jastreb je izgledao posve shrvano, zar ne? Uništeno.” Adam je ovlaš rukom prešao preko njezine. “Obavila si dobar posao večeras, Ljepoto. Ali reci mi” - oči su mu pomno pretraživale njezine, a ona se ukočila kad je shvatila da joj mogu prodrijeti u dušu - “što si mislila kad si rekla ono za sokole?” Adrienne je zastao dah. “Jednom mi je rekao da su mu svi sokoli odletjeli”, glatko je slagala. “Rekao si mi da moram biti posve uvjerljiva ne želim li da ga ubiješ, pa sam to dodala kako bi bolje shvatio. To je sve.” “I bolje ti je da je to sve.” Lice mu je bilo hladno i nepopustljivo. Baš kakvo je bilo u kuli prije nego što ju je Jastreb došao potražiti. Prije onoga što  je trebalo biti vjenčanje iz snova. Ledenim joj je glasom zorno i detaljno opisao kako će uništiti Jastreba i sve u Dalkeithu ne bude li se pokorila njegovoj volji. Zatim joj je pokazao stvari koje je mogao učiniti. Stvari koje njezin um još nije stigao sasvim pojmiti. Ali shvatila je da je i više nego sposoban izvesti masovno ubojstvo kojim je zaprijetio. Ponudio joj je dvije mogućnosti - da laže i Jastrebu slomi srce, a pritom i svoje, ili će ga pred njezinim očima ubiti svojim nadnaravnim moćima. Zatim Lydiju. A onda i sve muškarce, žene i djecu Dalkeitha. Ne, nije imala izbora. Ta joj je paklena odluka koju je morala donijeti napokon omogućila da shvati patnju koju je proživio muškarac kojeg su zvali kraljevskom kurvom. Kad je zadihana i blijeda izišla iz kule, iskoristila je posljednje trenutke koje je imala. Strastveno je vodila ljubav s Jastrebom. Oprostila se od njega i u sebi umrla. Znala je da će biti strašno kad mu bude lagala, ali nije mogla znati koliko će je slomiti. No Adam nije popuštao. Jasno joj je rekao da mora uvjeriti Jastreba da ne želi njega nego Adama. A poslije one čarobne intimnosti u konjušnici,

260

znala je da će morati izgovoriti neke doista strašne stvari kako bi ga uvjerila u to. Zadrhtala je kad joj je Adamov palac dotaknuo donju usnu. Bojala se, no ipak ga je udarila po ruci. “Ne diraj me.” “Da i na trenutak pomislim da si mu htjela reći nešto više, ovog bih se trena vratio i ubio ga, Ljepoto.” “Dala sam ti što si htio, kopile!” povikala je Adrienne. “Dalkeith je sad siguran od tebe.” “Nije važno.” Adam je slegnuo ramenima kao da ga nije briga. “Ionako  je mrtav.” Povukao je vođice njezine kobile, pa su nastavili polako napredovati ispod šuštećih grana. “Molim?” prosiktala je Adrienne. Adam se vragolasto nasmiješio. “Mislio sam da ćeš pri povratku uživati u panoramskoj ruti. Ova staza prolazi kroz vrijeme i upravo smo prošli godinu 1857. To je onaj magloviti zavoj tamo između... stabala... u nedostatku bolje riječi. Jastreb je mrtav već tristo godina.“ U njoj se počeo dizati nijemi vrisak. “Tko si  ti?”  ti?” “Zvali su nas bogovima”, ravnodušno je rekao. “Za tebe  bi  bi bilo dobro da me obožavaš.” “Prije ću te vidjeti u paklu”, dahnula je. “Nemoguće, Ljepoto. Mi ne umiremo.”

261

STUDENI 1997. ADRIENNE JE ZAMAHNULA RUKOM I BACILA KNJIGU POPUT FRIZBIJA . Trebala  je preletjeti sobu i glasno udariti u zid no u stvarnosti je polako padala i završila na podu uz podnožje kreveta. S gađenjem je pogledala knjigu i spazila da se otvorila o tvorila na jednoj stranici. Škiljeći je pokušavala pročitati što piše na njoj sjedeći na dnu kreveta. Snovi o začepljenim zahodima mogu simbolizirati mnogo toga:  sanjar toga:  sanjar potiskuje emocije. Preporučuje se emocionalno i/ili tjelesno pročišćivanje. Ponavljajući san te vrste znači da je sanjar doživio traumatično iskustvo iskustvo kojeg se na neki način mora  osloboditi  osloboditi jer u suprotnome može uzrokovati ozbiljnu psihološku štetu. Toliko o znaku s neba. Adrienne je zatomila smijeh koji se pretvorio u jecaj. Tko piše takve stvari?  Bosa su joj stopala visjela preko ruba kreveta i nožnim je palcem zatvorila knjigu. 1001 mali san. Baš san. Baš bizarno. Nije ni znala da ima tu knjigu. Još je bizarnije bilo to što je deset noći uzastopno sanjala zahode. Ništa drugo. Samo začepljene zahode koji se prelijevaju. Baš krasno. Ali nije ju morala u glavu pogoditi sanjarica. Znala je što s njom ne valja. Prije petnaest dana materijalizirala se u svojoj velikoj viktorijanskoj kuci na adresi 93 Coattail Lane, Seattle, SAD. Od trenutka kad se to dogodilo ni sa kime nije progovorila ni riječ. Svaki atom energije trošila je da sačuva pribranost. Svoju napetu kožu. Napete suhe oči. Napeto umiranje iznutra. Ako joj iz suhog kuta oka potekne makar

262

 jedna jedina suza, bilo joj je potpuno jasno da neće biti odgovorna za poplavu koja bi mogla izazvati masovnu evakuaciju diljem države. Napetom je rukom počešala napeto vlasište i napeto potapšala Mooniena svilenasta leđa. Brzim je, ekonomičnim pokretom dodirnula Mooniein ružičasti nos. U mačjem svijetu nema začepljenih zahoda , razmišljala je Adrienne kad joj je Moonie zarila šape u kosu i glasno zaprela. Upravo ju je Mooneino gladno mijaukanje potjeralo iz kreveta. Adrienne je izvukla umorno tijelo ispod mekih pokrivača i polako otapkala u kuhinju. Bože, osjećala se kao da joj je petsto godina, od glave do pete u bolu od slomljenog srca za koje je znala da nikad neće zacijeljeti. zacijeljeti. Bezvoljno je otvorila konzervu tunjevine. Dugoperajna tuna. Za Moonie samo najbolje. Srozala se na pod i iritirano odgurnula ruku koja joj je pred oči stavila knjigu. “Odlazi, Marie, moram biti sama.” Adrienne se divila svijetlim zelenkastim vijugama na tamnije zelenim kuhinjskim podnim pločicama i čudila se kako ih nikad prije nije zamijetila. Prstima je ovlaš prešla preko jedne vijuge. Pločice od škriljevca mogle su biti tako zanimljive. Čak opčinjavajuće. opčinjavajuće. “Ova knjiga ispala vam”, rekla je Marie na lošem engleskome. Adrienne se nije ni pomaknula. Knjiga joj je dodirnula obraz. Nebesa, ova je žena baš bila uporna. Oštar ugao knjige zabio joj se u meki donji dio vrata. Vjerojatno još jedna glupa sanjarica. E pa, neće je ni pogledati. “Prestani me gurati.” Adrienne je uzela knjigu i ne pogledavši je jer su  joj oči bile čvrsto zatvorene. “Odlazi”, promrmljala je. Eto. Nije bilo tako strašno. Pohvalila se jer je nešto obavila kako treba. Bez suza. Nijedna pomisao na... stvar o kojoj nije razmišljala. Adrienne je duboko udahnula i na silu se nasmiješila stisnutih usnica. Sve će biti u redu. Male stvari sad, a uskoro će uslijediti i veće. v eće. “Mislim trebate čaj”, rekla je Marie. M arie. Adriennein se želudac zaljuljao i okrenuo. “Ne.” “Mislim onda senoriti  treba  treba ručak.” “Nisam gladna. Odlazi.”

263

“Okej. Stvari selim u garažu”, progunđala je Marie. Preselit će stvari? Otići iz kuće? “Ne!” Adrienne je uz krajnji napor volje kontrolirala glas. “Mislim, nema potrebe, Marie. Ova je stara kuća dovoljno velika za nas dvije.” “Nije dobro. Nisam dobra vama. Preselim se natrag u garažu.” Marie ju  je pomno promatrala. Adrienne je uzdahnula. Marie je jednostavno morala  ostati u kući. Znala je da ne bi mogla podnijeti grobnu tišinu i prazne sobe. Mogla bi poludjeti od brujanja hladnjaka. “Marie, ne želim da se odseliš iz kuće. Doista želim da ostaneš s...” Adrienne je otvorila oči, a glas joj se naglo utišao kad je ugledala knjigu u svojoj ruci. Studija srednjovjekovnoga srednjovjekovnoga sokolarstva. Saberi se! Hoćeš li poletjeti za mene, sokole? Povest ću te u visine u kojima nikad nisi bila. Naučit ću te svladati visine kakve si mogla samo sanjati. To je obećanje u svakom slučaju ispunio. A sad je s tih nevjerojatnih visina padala bez padobrana, kišobrana Mary Poppins ili bilo čega drugoga što bi joj ublažilo pad. Adrienne de Simone Douglas rukama je obgrlila trbuh i počela vrištati. Sićušna Kubanka kleknula je kraj nje i nježno je zagrlila. Polako ju je zibala, gladila je po kosi i pokušavala sve da je utješi. Adrienne je danima bez prestanka ležala na leđima i sva svoja sjećanja reproducirala na praznom ekranu stropa iznad sebe. Na prozore je navukla zavjese i ugasila sva svjetla. Svijet bez njega nije mogao imati svjetla. Marie je ulazila i izlazila, donosila hranu i napitke koji bi ostali nedirnuti, a Moonie je ni na trenutak nije napuštala. Adrienne je često gubila svijest jer joj se um nije mogao nositi s preteškom tugom. Naposljetku je uspjela doći k sebi, ali dugim, zaobilaznim putem.

264

★★★

Na blistavu kremenom pijesku Morara Adam Black bahatom je otmjenošću pristupio svojoj kraljici. “Gdje si to lutao, minstrele moj?” svilenastim ga je glasom pitala kraljica Aoibheal. “Kakve si nove priče i zabavu pronašao za mene?” “Oh, priču bolju od svih koje ste dosad čuli! Čudesnu epsku pustolovinu”, hvalio se Adam, mameći otmjene dvorane da im se približe. Vilenjaci su voljeli dobru priču, a što je bolji bio zaplet, što su strasti bile intenzivnije, dvor bi se više uzbudio. Već su se davno zasitili sretnih završetaka, a s obzirom na to da su sami bili imuni na patnju, rado su slušali o mukama i trpljenju smrtnika. Kraljici su se najviše sviđale tragikomedije pogrešaka, a nova je priča pripadala upravo tom žanru. “Pričaj nam ludo, pjevaj nam i sviraj!” povikao je dvor naroda Tuatha De Danaana. Adam se ozareno nasmiješio. Pogled mu je uhvatio kraljičin i dugo ga držao. “Jednom davno živio je muškarac. Muškarac tako lijep da ga je zapazila za pazila i vilinska kraljica...” Kraljica ga je slušala blistavih očiju, isprva zabavljeno, ali nakon nekog vremena vidljivo potresena te naposljetku s osjećajem koji je pomalo nalikovao grizodušju.

265

LYDIA JE PROBIRALA SJEMENJE I GLASNO UZDAHNULA . Nova godina vukla se brzinom puža. Nije se htjela ni sjetiti turobnog Božića. Zima se svom snagom spustila na Dalkeith - sige su u gomilama visjele s prozorskih kapaka, a prokleta vrata na ulazno stubište jutros su se zamrznula, zarobivši je u vlastitu domu. Sjećala se vremena kad je voljela zimu. Kad je uživala u svakome godišnjem dobu i jedinstvenim užicima koje je donosilo. Božić joj je nekad bio najdraži blagdan. Ali sada... nedostajali su joj Adrian i Ilysse. Vratite se kući, djeco. Trebam vas, molila vas, molila je u sebi. Zrakom se iznenada prolomio zvuk cijepanja drva natjeravši je da naglo podigne glavu i iz ruku ispusti sjemenje. Prokleto bezobzirno da cijepaju drva vani kraj prozora. Lydia je nervozno prošla rukom kroz kosu i počela skupljati rasuto sjemenje. Sanjala je o cvijeću koje će zasaditi - ako se proljeće ikad vrati. Velikom dvoranom prolomio se još jedan glasan tresak. Lydia je zatomila ne damsku psovku i odložila sjemenje na stranu. “Stišajte se tamo! Čovjek ovdje ne može ni razmišljati!” povikala je. No zaglušujući su se udarci ipak nastavili. “Ne nedostaje nam ogrjeva, momci!” zagrmila je Lydia kroz zamrznuta vrata. Umjesto odgovora začula je strašnu škripu. “Sad bi bilo dosta. Sad bi bilo dosta!” Kipteći od bijesa skočila je sa stolca. Ta užasna škripa kao da se čula... s kata? Nagnula je glavu ustranu. Netko je odlučio da je vani prehladno za cijepanje drva ili je bio zabavljen pretvaranjem namještaja u triješće. Poslije treska začuo se zvuk lomljenja stakla. “Svih mu svetaca!”  promrmljala je Lydia, kako je znala reći njezina ljupka snaha. Okrenula se na peti, podignula skute haljine i potrčala uza stube kao djevojka od dvadeset

266

ljeta. Držeći ruku na srcu, pojurila je hodnikom kraj zabezeknutih sluškinja i napetih vojnika. Koliko je tu ljudi stajalo i slušalo to suludo uništavanje dok je ona sjedila u prizemlju? Samo ne dječju sobu , molila je, samo ne to. Njezin sin nikad ne bi uništio sobu svojih snova. Istina, nije baš bio posve priseban, ali ipak... Ne. Sigurno ne bi učinio nešto tako strašno. Ne njezin sin. Ali za ime Božje, oh, učinio u činio bi to. I upravo je to činio. Disala je kao da guta užareni zrak gledajući zabezeknuto sina kako stoji u dječjoj sobi okružen razbacanom gomilom uništenog namještaja. Doslovce  je trgao predmete koje koje je s ljubavlju načinio. načinio. Na sebi je imao samo kilt, kilt, a torzo mu se sjajio od znoja. Vene na rukama su mu nabrekle, a dlanovi su mu bili izranjavani i krvavi. Crna mu je kosa bila raspuštena, osim što je na svakoj sljepoočnici imao ratnu pletenicu. Dragi Bože, oboji li lice u plavo, neću ni znati da je to moj sin!  pomislila  pomislila je Lydia. Jastreb je stajao na mjestu, razjarenih očiju i u tišini. Na licu mu je bila krvava mrlja gdje je rukom obrisao znoj. Lydia je kao skamenjena gledala kako naginje posudu s uljem i polijeva ga po ostacima namještaja, igračkama i knjigama te prekrasnoj kući za lutke koju je u nekontroliranom bijesu posve sravnio. Kad je ispustio svijeću, tihi joj je krik širom otvorio usta. Plamenovi su liznuli uvis, proždrljivo gutajući hrpu Jastrebovih i Lydijinih uništenih snova. Tresući se od bola i bijesa, Lydia je dlanom pokrila usta i zatomila jecaj. Okrenula se prije nego što je životinja koja je nekoć bila njezin sin mogla vidjeti njezine suze. ★★★

“Moramo nešto učiniti”, tupo je promrmljala Lydia, bezizražajno gledajući u kuhinjsko ognjište. Tavis joj je prišao s leđa, s rukama u zraku neposredno iznad njezina struka. Nagnuo je glavu prema naprijed i duboko udahnuo njezin miris. “Razgovarat ću s njim, Lydijo...”

267

“Neće slušati”, zagrcnula se dok se okretala prema njemu. “Pokušala sam. Dragi Bože, svi smo pokušali. Kao da se pretvorio u bijesnog psa koji reži i pjena mu ide na usta i oh, Tavise! Moja dječja soba! Moja unučad!” “Ja još nisam pokušao”, mirno je rekao Tavis i spustio ruke da je uhvati za struk. Lydia je nagnula glavu kao da se divi bezuvjetnom autoritetu u njegovim riječima. Opet ju je uspio iznenaditi, taj nježan muškarac koji je tako dugo strpljivo bio uz nju. “Razgovarat ćeš s njim?” s nadom je ponovila njegove riječi, a oči su joj zasvjetlucale od neisplakanih suza. “Hoću”, potvrdio je. Odgovor mu je bio nabijen snagom i uvjerljivošću. Zašto joj je trebalo tako dugo da shvati kakav je čovjek? U njezinu se pogledu očito naziralo zaprepaštenje jer joj se strpljivo nasmiješio i nježno joj rekao: “Znao sam da ćeš jednoga dana progledati, Lydijo. Također sam znao da će to biti vrijedno svake minute čekanja”, tiho je dodao. Lydia je teško progutala preplavljena valom topline, nade i omamljujuće ljubavi. Ljubav. Koliko je već dugo zaljubljena u ovog muškarca? nijemo se zapitala. Tavis je usnama ovlaš dotaknuo njezine, blagi dodir koji je obećavao neusporedivo više. više. “Nemoj “ Nemoj brinuti. Drag mi je kao da je moj, Lydijo. I baš kao da je moj, vrijeme je da razgovaramo kao otac i sin.” “Ali što ako ne bude htio slušati?” brinula se. Tavis se nasmiješio. “Slušat će. To ti obećava Tavis MacTarvitt, rekao bih.” ★★★

Jastreb je turobno gledao u vatru i zurio u duhove koji su plesali među plamenovima. Dolazili su iz sjećanja i odlazili u pakao, kao i on. Ali zato mu  je čistilište - a možda i raj - bilo nadomak ruke, spremljeno u bocu kojom je nazdravio duhovima tjerajući ih u zaborav.

268

Uzeo je još jednu bocu viskija i okrenuo je u ruci, pijanim uvažavanjem proučavajući njezinu tamno jantarnu boju. S rukom na grliću podignuo ju je prema ustima i zubima iščupao čep. Na trenutak se sjetio kako je na isti način odčepio bočicu s ciganskim napitkom. Sjetio se i kako je svojim tijelom pokrio tijelo svoje žene i kušao ga, dirao, ljubio... Bio je dovoljno blesav da vjeruje u ljubav. Pih! Adam! Uvijek je željela Adama. Od prvog dana kad ju je vidio. Stajala je naslonjena na stablo i požudno promatrala prokletog kovača. Ispio  je gutljaj viskija i počeo razmišljati o tome da se vrati na dvor. Natrag kralju Jakovu. Gorak mu je osmijeh iskrivio usne. Dok se zamišljao kako ponovno posjećuje edinburške ložnice, drugi mu je dio uma prizivao oblake guste pare koji su se podizali iz mirisave kupke, sjaj ulja na njezinoj koži kad bi zabacila glavu i ogolila vrat za njegove ugrize. Cijela mu se ogolila. Ili je barem tako mislio. Adrienne... Podmukla, izdajnička, lažljiva nevjerna kučka. “Položite me u mrtvu zemlju da završimo s tim”, promrmljao je u vatru. Uopće nije reagirao kad su se vrata sobe otvorila tako naglo da su tresnula o zid. “Čovječe, zatvori vrata. Propuh mi hladi kosti”, rekao je Jastreb pletući  jezikom, ni ne pogledavši tko mu je narušio pijanu omamu pakla u kojem je živio. Ponovno je nagnuo bocu prema ustima i dobro potegnuo iz nje. Tavis je u tri odmjerena koraka prešao prostoriju i izbio bocu iz Jastrebove ruke takvom snagom da se razbila o kameno ognjište i zalila ga viskijem. Jastreb ga je zbunjeno pogledao, a onda je j e kao da ga nema posegnuo za drugom bocom. Tavis je stao između Jastreba i sanduka s viskijem. “Makni mi se s puta, starče”, zarežao je Jastreb, napinjući se da ustane. Jedva da se uspravio na noge kad ga je u bradu pogodila Tavisova šaka, tako  jako da se samo svalio natrag u stolac. Jastreb je nadlanicom obrisao usta i zabuljio se u Tavisa, “Zašto si to učinio, Tavise MacTarvittu?” promrmljao je i ne pokušavajući se obraniti. 286

269

“Nije me ni najmanje briga što činiš sebi, gospodaru  sebi,  gospodaru ”, ”, prezirno mu je odvratio Tavis. “Samo otiđi iz prokletog dvorca i ne čini to pred svojom majkom.” “Što si umišljaš, tko si ti?” “Znam tko sam! Ja sam čovjek koji te gledao kako od dječarca postaješ dobar gospodar. Ja sam čovjek koji je pucao od ponosa gledajući te kako donosiš teške odluke.” Tavisov se glas naglo utišao. “Da, ja sam samo čovjek koji te volio od dana kad si prvi put gladno udahnuo zrak. A sad sam čovjek koji će te prebiti kao zeca ako se konačno ne pribereš.” Jastreb je samo otvorio usta, a onda zlovoljno mahnuo rukom prema Tavisu. “Odlazi.” Umorno je zatvorio oči. “Oh, nisam još završio, dječače”, procijedio je Tavis kroz stisnute zube. “Nisi dostojan ni da budeš gospodar gnojišta. Očito se nemaš namjeru srediti, pa dok to ne učiniš, lijepo se pokupi iz Lydijina dvorca. Ovog trena! Poslat ću poruku Adrianu i pozvati ga da se vrati kući. On će biti dobar gospodar...” Jastreb je razrogačio oči. “Samo preko mene mrtvoga”, zarežao je. “Dobro. Neka bude tako”, odbrusio mu je Tavis. “Ovakav nisi od koristi nikome. Tvoji ljudi nemaju ništa od tebe i možda bi bilo najbolje da padneš na svoj mač.” “Ja sam ovdje gospodar!” zaplitao je jezikom ljutiti Jastreb. “A ti... ti, starce, dovraga, otpušten si.” Iako je namjeravao - da je još imao svoju ženu prepustiti svoj položaj Adrianu, sad je bilo prokleto hladno vani i nije namjeravao nikamo po toj hladnoći. Možda na proljeće, ako se dotad d otad ne utopi u viskiju. Tavis je odlučnim pokretom povukao Jastreba na noge, tako naglo da je iznenadio pijanoga gospodara. “Prilično si snažan za starca”, promrmljao je Jastreb. Tavis je vukao posrćućeg Jastreba prema vratima radne sobe. “Pusti me!” zatulio je Jastreb. “Očekivao sam više od tebe, dječače. Možda sam budala, ali mislio sam da si muškarac koji se bori za ono što želi. A ti si se samo raspao suočen s najmanjom nedaćom...”

270

“Ah, to što me žena ostavila zbog drugoga, to je mala nedaća? Tako ti na to gledaš?” Jezik mu se sve više petljao i, što je bio ljući, govorio je sve ne razgovjetnije. “Bez obzira na to kako ti  doživljavaš  doživljavaš ono što se dogodilo, ovdje još imaš obitelj i klan kojem je potreban gospodar. Ako ne možeš obavljati taj posao, prepusti ga nekome tko može!” “Tko te, dovraga, zadužio za mene?” zagrmio je Jastreb. Tavis je podivljao od bijesa. “Tvoja majka, glupi idiote! Čak i da me nije pitala, sam bih te doveo u red! Možeš se ubijati, dječače, ali neću da pritom mučiš Lydiju!” “Ne radim ništa nego malo pijem, starče”, pobunio se Jastreb. “Ti sad već ‘malo piješ’ više od mjesec dana. A ja sam već umoran od toga kako se ubijaš alkoholom. Ako ne možeš ostaviti bocu, gubi se odavde. Otiđi ispišati noć u snježni nanos gdje te ljudi koji te vole neće biti prisiljeni gledati.” Tavis je udarcem nogom otvorio vrata i posrćućeg Jastreba naglavačke bacio u snijeg. “I ne vraćaj se dok se ne budeš mogao pristojno ponašati prema majci. Kad ponovno budeš spreman biti gospodar i odrekneš se boce, možeš se vratiti. Ali dotad se ne pojavljuj!” grmio je Tavis dok je Jastreb pokušavao podignuti lice iz snijega. Kad se Jastreb naposljetku uspio osoviti na noge, u nevjerici je zagunđao vidjevši da je čovjek kojeg je smatrao štaviteljem blaga karaktera poslao stražare da raskoračenih nogu stanu pred vrata i da mu ruku prekriženih na prsima zapriječe ulaz u njegov dvorac. “Ne ulazi!” povikao je Tavis tako glasno da ga je Jastreb čuo kroz teška drvena ulazna vrata dvorca. ★★★

Adrienne nije shvaćala koliko zapravo mrzi zimu. Sat sa svijetlim brojčanikom iznad kamina zazvonio je jednom, dvaput, a onda prestao. Dva sata ujutro, doba kad se onaj tko je budan osjeća kao

271

 jedino živo biće na planetu. A Adrienne se osjećala osjećala baš tako, sve dok nije čula Marie kako tiho ulazi u knjižnicu. Adrienne je podignula glavu i htjela joj poželjeti laku noć, ali usprkos brani koju je mukotrpno podignula, iznenada  je iz nje provalila bujica bujica riječi. Marie se sklupčala u naslonjač i preko krila stavila pokrivač. Dok je joj pričala priču koju nikome nikad nije ispričala, Adrienne je žaračem podjarivala vatru i otvorila bocu slatkog porta. Priču o djevojci iz sirotišta koja je mislila da se zaljubila u princa, a onda je otkrila da je Eberhard Darrow Garrett kralj organiziranog kriminala te da ju je slao na putovanja kako bi u svojoj prtljazi, automobilu ili zašivenu u odjeću preko granice prenosila drogu. A budući da su je uvijek pakirali i raspakiravali njegovi pomoćnici, nije ni slutila što se događa. Jednostavno je uživala nositi njegov deseterokaratni dijamantni zaručnički prsten, voziti se u njegovim limuzinama i pokazivati dugi nos sestrama franjevkama u starome sirotištu u Prvoj ulici. Nije znala da FBI polako plete mrežu oko Eberharda. Vidjela je samo da je bogati i bez ikakve sumnje naočiti muškarac zasipa ljubavlju, barem je tako u to vrijeme mislila. Nije imala pojma da mu je bila posljednja nada za prebacivanje nekoliko pošiljki u inozemstvo. Nije ni pomislila da mu ne znači ništa - bila je samo prekrasna, nevina mlada žena u koju nitko nikad ne bi posumnjao. Savršena mula. Sve do dana kad je slučajno čula strašan razgovor koji nije bio namijenjen njezinim ušima. Tihim je glasom ispričala Marie kako se nagodila s državnim odvjetnikom i kupila si slobodu. A zatim kako je Eberhard, kojeg FBI ipak nije uspio uloviti, krenuo u lov za njom da joj se osveti. Marie je pijuckala porto i slušala. Ispričala je Marie kako ju je Eberhard na kraju stjerao u staro, napušteno skladište, a ona je, umorna od bježanja, skrivanja i straha učinila  jedino što je mogla mogla kad je podignuo podignuo pištolj prema njoj. Ubila ga je prije nego što je on stigao ubiti nju.

272

★★★

U tom je trenutku Marie nestrpljivo odmahnula. “To ne stvarna priča. Zašto mi pričate?” pitala ju je, a u glasu joj se osjećalo negodovanje. negodovanje. Adrienne je trepnula. Upravo je toj ženi ispričala ono što se bojala kazati ikome. Da je ubila čovjeka. Istina, učinila je to u samoobrani, ali ipak je ubila čovjeka. Rekla je Marie ono što nikad prije nije povjerila nikome, a ona  je samo odmahnula rukom. Gotovo da ju je optužila da joj trati vrijeme. “Kako to misliš, Marie? To se dogodilo”, pokušala se obraniti. “Dogodilo se. Meni.” Marie je prekapala po svojemu skromnome engleskome vokabularu kako bi pronašla odgovarajuće riječi. “Da da, senorita . Možda istina, ali ne važno. Gotovo i zaboravljeno. I ne plačete zato kao da je smak svijeta. Ispričajte pravu priču. Koga briga odakle došli, ili ja? Važno samo danas. Jučer samo koža zmije, stalno se presvlači.” Adrienne je dugo šutke sjedila osjećajući trnce u leđima koji su se niz kralježnicu spuštali prema trbuhu. Sat je odzvonio četvrt sata i Adrienne je s novim poštovanjem pogledala Marie. Duboko udahnuvši, Adrienne joj je počela pričati o Dalkeithu na Moru. O Lydiji. I o Sidheachu. Marieine su oči zasvjetlucale od zanimanja, a Adrienne je imala priliku vidjeti nešto što je vjerojatno vidjelo vrlo malo ljudi. Dok je slušala o njezinoj ljubavi i vremenu provedenom s Jastrebom, ženica maslinaste kože smijala se i pljeskala svojim malim rukama. Jako su je zanimale pojedinosti, divila se dječjoj sobi, ljuto je gledala kad je previše spominjala Adama, zaneseno slušala o vremenu koje su proveli u Usteru i uzdisala zbog neodržanog vjenčanja. “Ah... konačno... to stvarna  priča.”  priča.” Marie je kimnula. ★★★

U godini 1514. Jastreb je bezuspješno pokušavao zaspati. Čuo je da čovjek može umrijeti zaspe li u snijegu. Ali u tom je nanosu bilo prokleto hladno ili on nije bio dovoljno pijan da zaspe. No znao je kako će riješiti taj problem. Dršćući, čvršće se ogrnuo tartanom da se zaštiti od hladnoga,

273

zavijajućeg vjetra. Nespretno se uspravljajući na noge teško je održavao ravnotežu uspinjući se vanjskim stubištem do krova, znajući da će tamo sigurno naći nekoliko boca koje su stražari ostavili da se zagriju na straži. No nije imao sreće. Na krovu nije bilo ni boca ni stražara. Kako je to mogao zaboraviti? Svi su stražari bili unutra , na toplome. Samo je on bio vani. Besciljno je nogom opalio po snijegu na krovu, a onda se trznuo kad je na sjajnome bijelom snijegu spazio tamnu sjenu koja se micala. Stisnutih je vjeđa pokušavao vidjeti kroz vlažne uskomešane pahulje. “Kojeg vraga radiš ovdje, Grimme?” Grimm je nevoljko prestao proučavati suton u daljini. Zaustio je da mu sve objasni, ali onda je vidio Jastrebovo lice i odustao. “Grimme, pitao sam te što radiš ovdje? Rekli su mi da sad živiš na mojemu krovu.” Grimm se iznenada razbjesnio i odbrusio mu: “A meni su rekli da ti živiš u boci viskija!” Jastreb se ukočio i protrljao neobrijanu čeljust. “Ne viči na mene, kurvin sine! Lagao si mi o mojoj...” Nije mogao izreći tu riječ. Nije mogao ni misliti na nju. Njegovoj ženi, za koju je Grimm imao pravo. Njegovoj ženi, koja ga je ostavila zbog Adama. “Tako si nevjerojatno glup da ne vidiš istinu ni kad ti je pred nosom”, obrecnuo se Grimm. Jastreb se pijano zaljuljao, Bože, gdje je već čuo iste te riječi? Zašto mu  je zbog njih poskočilo poskočilo srce u grudima? “Što radiš ovdje, Grimme?” tvrdoglavo tvr doglavo  je ponovio, hvatajući hvatajući se za prsobran da ne padne. padne. “Čekam prokletu zvijezdu padalicu da zaželim njezin povratak, pijana budalo.” “Ne želim da se vrati”, zarežao je Jastreb. Grimm je prezirno frknuo. “Možda sam jednom zasrao, ali nisam bio  jedini koji je dopustio da mu emocije pomute razum. Kad bi samo zaobišao svoj budalasti ponos i ljutnju, shvatio bi da te ta cura nikad ne bi svojevoljno napustila zbog prokletog kovača!” Jastreb je ustuknuo i protrljao si lice. “Čovječe, što to govoriš?”

274

Grimm je slegnuo ramenima i okrenuo se, a oči su mu pomno pretraživale nebo. “Kad sam mislio da ti slama srce, pokušao sam vas razdvojiti. Bilo je to skroz glupo od mene, sad to dobro znam, ali učinio sam što sam u tom trenutku mislio da je najbolje. Kako sam, dovraga, mogao znati da se zaljubljujete jedno u drugo? Nikad tako što nisam doživio. Meni je to izgledalo kao krvava bitka! Ali sad kad o tome razmišljam mislim da te voljela od prvog trenutka. Kad bismo barem takvom jasnoćom mogli vidjeti i budućnost. Kad bi izvukao glavu iz te boce i iz svoje tvrdoglave guzice, možda bi i ti vidio jasnije.” “Rekla-je-da-voli-kovača”, “Rekla-je-da-voli-kovača”, Jastreb je pažljivo izgovarao svaku riječ. “Sigurno se sjećaš da je zapravo rekla da ga voli kao Eberharda. Reci mi, Jastrebe, kako je to voljela svojeg Eberharda?” “Ne znam”, zajedljivo je odgovorio Jastreb. “Pokušaj zamisliti. Sam si mi rekao da joj je slomio srce. Da je govorila o njemu dok si je držao...” “Začepi, Grimme!” zagrmio je Jastreb i otišao. ★★★

Jastreb je lutao vrtom prekrivenim snijegom ne skidajući ruke s ušiju kako bi zatomio bujicu glasova u glavi. Spustio bi ruke samo da ponovno potegne iz boce koju je ukrao konjušaru. Ali zaborav nije dolazio i glasovi se nisu stišavali - baš naprotiv, postajali su sve glasniji i jasniji. Volim te, Sidheachu. Vjerujem ti svim srcem i više od toga . toga . Nijedan sokol nikad nije odletio s moje ruke a da mi se nije vratio, upozorio ju je na početku toga čarobnog ljeta. Imao si pravo za svoje sokole, Sidheachu,  Sidheachu,   rekla je kad je otišla s Adamom. Mnogo je noći probdio razmišljajući o tim riječima i zašto ih je rekla, ali i dalje mu nisu imale smisla. No sad mu se kroz pijani mamurluk probio tračak razumijevanj r azumijevanja. a. Imao je pravo za svoje sokole... Zar su mu ljubomora i nesigurnost zbog kovača tako pomutile razum?

275

Nijedan od mojih sokola nije odletio s moje ruke ... ... Jastreb se naglo uspravio kad mu je na pamet pala strašna misao. Na dan njihova vjenčanja nije bila uz njega više od dva sata. Nije ju mogao pronaći. A onda je užurbano izišla iz sokolarske kule. Htio ju je povesti natrag u ugodan hlad kule kako bi vodio ljubav s njom, ali ga je odlučno odvela u drugom smjeru. Umjesto u kulu, otišli su u konjušnicu. Što je na dan njihova vjenčanja radila u kuli? Pohitao je kroz zaleđeni vrt i preskočio niski zid, pa potrčao prema donjem dijelu dvorišta. Otvorio je vrata kule i zastao na njima, duboko uvlačeći zrak u pluća. Noć je već padala i u kuli je bilo premračno. Vratio se van i otvorio kapke. Nije bilo mnogo svjetla, ali možda će dostajati. Stajao je u središtu okrugle kule gdje su sa svih strana prema njemu navirala sjećanja. Naposljetku su mu se oči naviknute na tamu. Što si mi pokušavala reći, ženo? Misli su mu se komešale dok je očima proučavao pod, strop, zidove... Tamo. Otišao je do zida kraj vrata na kojem je ugledao nekakva sitna slova. Napisana komadom bijeloga vapnenca na tamnome zidu. Nijedan tvoj sokol nije te svojevoljno napustio , ljubavi moja. Uvijek tvoja! A.D.S.D. U brani njegove muke pojavila se pukotina kroz koju je procurio tanak mlaz bola, a jednom kad je potekao, nije prestajao teći. Pokušala mu je reći. Ne prisiljava me, to me, to su riječi koje mu je rekla. Ali prisilu je kovač očito morao upotrijebiti prema nekome ili nečemu što je Adrienne značilo više od vlastite sreće. Kako to nije prije shvatio? Da bi njegova obožavana žena žrtvovala sve da sačuva Dalkeith, baš kao što bi i on učinio. Da je njezina ljubav bila tako duboka, tako nesebična, da bi otišla u pakao i vratila se samo da zaštiti ono što voli. Jastreb je glasno zastenjao dok su mu se glavom kovitlala sjećanja. Adrienne koja ga je pri povratku iz Ustera prala u hladnom izvoru i obožavanje koje joj je izviralo iz očiju dok je gledala divlji škotski krajolik. Adrienneine bi oči uvijek zasjale kad bi pogledala Dalkeithove kamene

276

zidove. Adrienneina nježnost i dobro srce pomno skriveni iza naizgled ravnodušnog lica. Prokleti kovač sigurno ju je pronašao u kuli ili ju je možda pratio. I sigurno joj je zaprijetio da će svojim nadnaravnim moćima uništiti Dalkeith, a Adrienne je učinila sve da to spriječi. Ili joj je možda zaprijetio da će uništiti njega, Jastreba? Ta ga je pomisao  još više razjarila. Njegova se žena žrtvovala da ga zaštiti i ostavila mu ljubavnu poruku kako bi znao da mu to nije mogla reći jer je bilo preopasno. Reći mu da će ga uvijek voljeti. Njezine su čudne riječi bile pomno odabrane da se zapita zašto ih je rekla. Da ga natjeraju da ode u sokolarsku kulu i provjeri. Nije mogla riskirati i biti jasnija jer se bojala da Adam ne shvati što radi. Te je riječi vjerojatno napisala samo nekoliko trenutaka prije nego što  ju je pronašao na dan vjenčanja. Znala je da ga mora napustiti da bi ga spasila, a htjela je jednu posljednju stvar - da ne prestane vjerovati u nju. A on je učinio suprotno. Bjesnio je poput ranjene životinje i odmah povjerovao u najgore. Progutao je gorku žuč srama. Nikad ga nije prestala voljeti. Nije ga svojevoljno napustila. napustila. Bila je to mala utjeha. Kako je ikad mogao posumnjati u nju? Boca mu je ispala iz ruku i tupo udarila u tlo. Sidheach James Lyon Douglas, najljepši muškarac i ljubavnik poznat na tri kontinenta, muškarac kojem su mogli zavidjeti i vilenjaci, pao je na tlo i ostao mirno sjediti. Tako mirno da bi mu se suze gotovo zaledile na licu prije nego što bi se skotrljale na tlo. ★★★

Satima poslije Jastreb se trijezan vratio na krov i sjeo kraj Grimma. Kao da razgovor koji su prije vodili nisu ni prekinuli, rekao je: “Eberhard... Rekla  je da ju je iskoristio kao budalu i plakala je.” Grimm je pogledao najboljeg prijatelja i zamalo uskliknuo od olakšanja. U Jastrebovim divljim crnim očima ponovno se razabirao razum. Oštri, krhki dijelovi njegova srca više nisu bili vidljivi. Na licu mu se vidio tračak stare 277

odlučnosti i snage , ali i taj je tračak bio dobar početak. “Jastrebe, prijatelju moj, u Dalkeithu nema muškarca, žene ili djeteta koje bi povjerovalo da te napustila svojevoljno. Ili ću ja ostati ovdje čekajući zvijezdu padalicu dok mi ne otpadnu smrznuta muda ili ćeš sam pokušati učiniti nešto u vezi s time. U svakom slučaju, ja – i moji smrznuti visuljci - bili bismo ti itekako zahvalni. Baš kao i cijeli Dalkeith. Učini  nešto,  nešto, čovječe.” Jastreb je zatvorio oči i duboko udahnuo. “A što da učinim? Vidio si da su samo nestali u zraku. Ne znam ni gdje bih je potražio.” Grimm je bez riječi pokazao na zamagljeni vrh Brahira, a Jastreb je polako kimnuo. “Da. Romi.” Grimm i Jastreb na trenutak su u tišini gledali uskovitlanu sivu maglu. “Jastrebe?” “Ha?” “Vratit ćemo je”, obećao mu je Grimm.

278

FRUSTRIRAJUĆA POTRAGA ZA ROMIMA POTRAJALA JE VIŠE OD MJESEC

dana. Preselili su se u toplije krajeve gdje su ostali cijelu zimu. Grimm im je naposljetku ušao u trag i doveo Rushku u Dalkeith. Jastreb to nije znao, ali Adriennein je povratak za Grimma postao neka vrsta osobne pokore, a pronalaženje Roma bio je tek mali korak prema tom cilju. “Tko je Adam Black?” pitao je Jastreb. Svi okupljeni u Velikoj dvorani u nekom su si trenutku tijekom boravka čudnog kovača u dvorcu postavili isto pitanje i svi su naćuljenih ušiju čekali odgovor. “Vi gorštaci taj narod nazivate daoine sith. Adam sith. Adam je vilenjak. Luda na dvoru vilinske kraljice.” Rushka je uzdahnuo i zabrinuto provukao prste kroz sijedu kosu. “Vilenjaci”, polako je ponovio Grimm. “Oh, nemoj mi se sada prestrašiti, Grimme Rodericku”, rekao mu je Rushka. “Sam  si   si čuo vjesnika smrti one noći kad je stradao tvoj narod. Vidio si bean nighe , pralju, kako pere krvavu haljinu tvoje majke prije nego što je umrla. Pitam se što si još vidio, a da o tome ne govoriš.” Rushka je naglo ušutio i zatresao glavom. “Ali nema od toga nikakve koristi. Činjenica je da ove otoke naseljavaju vilenjaci. Tu su bili mnogo prije nego što smo mi došli, a vjerojatno će i ostati tu dugo nakon što nas više ne bude.” “Uvijek sam vjerovala da je tako”, tiho je rekla Lydia. Jastreb se nemirno promeškoljio kraj vatre. Odgojen je na legendama o vilenjacima, a vilenjačka luda - sin siriche du   - bio je najopasniji od njih. “Rushka, reci mi kako da ga pobijedim. Reci mi sve što znaš o njima.” Usmena predaja bila je iznimna sposobnost i nisu svi Romi mogli u svojim glavama držati tako golemu količinu podataka. Ali Rushka je bio jedan od najboljih čuvara tradicije i svi su ga štovali jer je naizust znao drevne priče - riječi njegova oca i one oca njegova oca - unatrag pedeset naraštaja. “Ovako su mi ispričali.” Rushka je duboko udahnuo i počeo.

279

“Dva su načina kako se osigurati od vilenjaka. Jedan je iznuditi kraljičinu prisegu na sporazum s narodom Tuatha De Danaan. Njega je gotovo nemoguće dobiti jer se kraljica rijetko zamara susretima sa smrtnicima. Drugi je saznati pravo ime vilenjaka s kojim imaš posla. Ime mu se mora izgovoriti ispravno, na jeziku tog bića, gledajući ga ravno u oči i izdajući mu izravnu naredbu. Naredba mora biti jasna i potpuna jer će biti izvršena točno do u riječ. Nema ograničenja dužine naredbe, ali mora biti izgovorena bez zastajkivanja i zadrške, u neprekinutom slijedu. Može se načiniti stanka, ali rečenica ne smije biti završena dok naredba nije izgovorena u cijelosti. Ako se naredbu prekine da bi se obratio nekom drugom ili uključio u neki razgovor, više ne postoji obveza njezina izvršenja.” Rushka je na trenutak zastao i proučavao vatru. “Dakle, naša nam povijest govori da te vilenjak mora poslušati pogledaš li ga ravno u oči i izgovoriš mu pravo ime.” Rushka je nervozno koračao pred ognjištem u Velikoj dvorani. “Koje mu je pravo ime?” Rushka se neznatno nasmiješio i u pepelu ognjišta nacrtao nekoliko simbola. “Ne izgovaramo ga naglas. Ali on je crni vilenjak koji nosi zaborav. Ima i mnogo drugih imena, ali tebi je samo ovo važno.” Jastreb nije mogao vjerovati. Samo da je Adamovo ime izgovorio na gelskome, imao bi ga. “Zar je tako jednostavno, Rushka? Želiš li mi reći da je bio tako samouvjeren i siguran u sebe da se nazvao Adam Black?” Amadan Dubh.  Dubh.  Jastreb je u mislima ponovio Adamovo gelsko ime. Doslovce prevedeno značilo je Adam Black. “Da. Ali postoji kvaka. Najprije ga moraš pronaći. Natjerati ga da ti se pokori možeš samo ako je prisutan i ako mu izgovoriš ime gledajući ga ravno u oči. A kažu da te njegove oči brzo mogu natjerati u ludilo.“ “To sam već doživio”, odsutno je promrmljao Jastreb. “Zašto mi to nisi rekao dok je još bio ovdje? Prije nego što je odveo Adrienne?” Rushka je zatresao glavom. “Bi li mi povjerovao da sam ti rekao da je Adam pripadnik mitske rase? Da smo vjerovali kako je djevojku doveo ovamo ovamo zbog neke čudne osvete? Lydia mi je rekla da nisi vjerovao ni da je Adrienne iz budućnosti dok je sam nisi vidio kako nestaje.” Jastrebove su se oči zamaglile i nestrpljivo je protrljao bradu. “To je istina”, naposljetku je nevoljko priznao. “Ali mogao si me upozoriti...”

280

“Upozorio sam te, Jastrebe, zar se ne sjećaš? Koliko sam mogao, onog dana kad smo pokapali Zeldie.” Jastreb je ozbiljno kimnuo. To je bila istina. Ali glava mu je bila toliko obuzeta razmišljanjima o njegovoj ženi da je vlastite žudnje pretpostavio upozorenjima. “Usto, čak i da sam mislio da ćeš mi povjerovati, vjerojatno ti ne bih rekao. Natjerati vilenjaka da te posluša posljednje je što ćeš učiniti. Iznimno  je opasno. Ludinim pravim imenom možeš ga natjerati na poslušnost samo  jednom - i to prema slovu vašega dogovora. Luda će poslušati točno ono što mu kažeš. Kad bi mu, primjerice, rekao: “Naređujem ti da mi vratiš Adrienne, morao bi ti je vratiti. Ali mogla bi biti mrtva jer mu nisi rekao u kakvom stanju treba biti.” Jastreb je zabacio glavu i frustrirano jauknuo. Rushka je nastavio. “Ili, kad bi mu rekao: ‘Odvedi me k njoj’, morao bi i to učiniti, ali bi ti   mogao biti mrtav. Teško je natjerati vilenjačku ludu na poslušnost. I opasno.” Jastreb je protrljao svježe obrijano lice i turobno se zagledao u vatru, pozorno slušajući što mu Rushka govori. Iz bujice informacija pažljivo je odabirao najvažnije. Bilo je izvedivo. Postojao je način. Kad je Rushka naposljetku završio, Velika dvorana utonula je u tišinu koju je prekidalo samo pucketanje vatre. “Odlučiš li pokušati, ostaje nam još jedan mali problem, prijatelju moj”, upozorio je Rushka. “Koji?” odsutno je upitao Jastreb. “Otišao je. Kako ćeš ga pronaći? Jastrebe, poznavao sam ljude koji su legendarne vilenjake tražili cijeloga života, ali nikad nisu ugledali ni zalutaloga vodenog duha.” Jastreb je na trenutak razmišljao o tome, a onda se nasmiješio. “Rekao si da je egoističan?” “Da.” “I tašt.” “Da”, potvrdio je Rushka.

281

“Mislim da si rekao i da je sklon provalama bijesa i podvalama.” “Da.” “A čini se da je ovamo došao natjeran posve ljudskom osobinom ljubomore. Na mene.” “Istina je.” “Odlično. Onda ću mu malo protresti taj njegov pokvareni svijet.” “Jastrebe, što imaš na umu?” pitao je Rushka, a na izboranu mu se licu pojavio tračak osmijeha. Jastreb se također nasmiješio i skočio na noge. Čekalo ga je mnogo posla. ★★★

Adrienne je potrčala stubama na adresi 93 Coattail Lane žustro kao što nije učinila već mjesecima. “Marie! Marie!” povikala je već s vrata, tražeći sitnu Kubanku koja joj je proteklih mjesec dana postala i više od domaćice; bila joj je poput majke i drage prijateljice. Adrienne je zapovjedila Marie da se doseli k njoj u kuću i polako su stekle naviku ugodnih prijateljskih rituala; večernji čajevi, jutarnji razgovori, smijeh i suze. “Marie!” Ponovno je zazvala. Ugledavši Moonie, podignula ju je u naručje i sa iznenađenom mačkom počela počela plesati predvorjem. “Adrienne?” Marie se pojavila na vratima, a oči su joj zasvjetlucale od nade. Pažljivo je odmjerila Adrienne, njezino nasmiješeno lice, blistave oči. “Bila... kod doktora?” Adrienne je odrješito kimnula i čvršće stisnula Moonie u naručju. Mačka je nezadovoljno frknula i uzvrpoljila se. Adrienne i Marie gledale su se preko mačkine glave. “I što doktor rekao...” poticala ju je Marie.

282

“Marie, imala si pravo! Zato mi je bilo tako mučno. Nosim Jastrebovo dijete, Marie”, uskliknula je Adrienne, ne mogavši tu vijest više držati u sebi. “Nosim Jastrebovo dijete!” Marie je pljesnula rukama i oduševljeno se nasmijala. Adrienne će se s vremenom oporaviti. Imati dijete čovjeka kojeg je voljela ulilo bi nadu u srce svake žene. ★★★

Jastreb je unajmio pedeset harfista i lakrdijaša te ih podučio novim pjesmama. Pjesme o kržljavoj vilenjačkoj ludi kojeg je iz Dalkeitha na Moru otjerao legendarni Jastreb. A budući da je već u svoje doba bio takva legenda, priče o njemu smatrali su neospornim istinama. Svirači i pjevači bili su oduševljeni oduševljeni epskom ljepotom priče pune strasti. Kad su do savršenstva uvježbali napjeve i refrene u kojima se govorilo o ludinu porazu, Jastreb ih je poslao po engleskim i škotskim grofovijama. Grimm je pratio skupinu glazbenika koja je putovala u Edinburgh kako bi i sam pomogao u širenju priče, a Jastreb je za to vrijeme dokasna pisao uz svjetlost svijeće, uređujući i usavršavajući svoju zapovijed, spremajući se za ludin dolazak. Katkad bi u sitne jutarnje sate posegnuo za svojim kompletom oštrih šila i oštrica, pa bi jednog za drugim rezbario male vojnike i lutke. ★★★

Na otoku Moraru kraljica je malom rukom prekrila usta kako bi zatomila tihi smijeh kad su preko mora stigle prve inačice nove priče. Adam  je prezrivo otpuhnuo. otpuhnuo. Luda se već mjesecima naslađivao svojom pobjedom nad Jastrebom. Samodopadno je govorio kralju i svakom tko bi ga slušao: “Možda je i bio zgodan, ali nije mi bio ravan. r avan. Lijepo lice i šuplja glava.” Kralj je nestašno podignuo obrvu kao da ne može odoljeti a da malo ne podbode ludu. “Šuplja glava, kažeš? Pobijedio si ga? Hej, hej, ludo, izgleda da smo ti dali dobro ime. Legenda o vilenjačkoj ludi dobila je novo poglavlje. Smrtnici će se do vječnosti sjećati tvojega poraza, a ne njegova.”

283

Luda je bijesno kriknuo i u trenu nestao. Ovaj je put Finnbheara otišao ravno do svoje kraljice. “Luda je otišao Jastrebu”, obavijestio ju je. Adam je djelovao pomahnitalo, a jednom je već gotovo uništio njihovu rasu. Sporazum se ne smije prekršiti. Kraljica se okrenula na bok i dugo promatrala supruga. Zatim mu je ponudila svoje usne da ih obaspe poljupcima i Finnbheara je znao z nao da ponovno ima naklonost svoje ljubavi. “Dobro si učinio kad si mi to rekao, dragi.” ★★★

Katkad bi kasno navečer Adrienne sanjala da ponovno šeta zelenim padinama Dalkeitha. Svjež, slan zrak s natruhom mirisa ruža prošao bi joj kroz kosu i pomilovao kožu. U snovima bi je Jastreb uvijek čekao na obali; njezin veličanstveni škotski gospodar u kiltu. Nasmiješio bi joj se i kutovi očiju bi mu se nabrali, a pogled potamnio od uzavrele strasti. Uhvatila bi ga za ruku i nježno je stavila na nabrekli trbuh, a lice bi mu zasjalo srećom i ponosom. Zatim bi je na rubu litice nježno uzeo u ritmu oceanskih valova koji su zapljuskivali hrid. Žestoko bi je i posjednički obljubio, a ona bi se čvrsto privila uz njega. Ali prije zore nestao bi poput dima u zraku. Adrienne bi se probudila obraza vlažnih od suza, a ruke joj ne bi držale ništa osim pokrivača ili jastuka. ja stuka.

284

1.TRAVNJA 1514. Bio JE BLIZU. JASTREB GA JE MOGAO OSJETITI DOK JE U RADNOJ SOBI polirao maloga drvenog vojnika do visokog sjaja, promatrajući kroz prozor kako se preko mora prevlači prva danja svjetlost. Pri dnu leđa osjetio je trnce koji su se penjali kralježnicom i izoštrili mu sva osjetila. Jastreb se mračno nasmiješio i oprezno odložio igračku. Približava se nešto zlokobno. Da. Ali ovaj put sam spreman , kopile!  Došao je do radnog stola, smotao debeli svežanj pergamenta i zataknuo ga za pojas sporrana. Bio sporrana. Bio ga je spreman upotrijebiti, ali tek nakon što bude imao zadovoljstvo boriti se s kovačem pod smrtničkim uvjetima. Iskoračio je u rano jutro osjećajući se posve živo. Već se mjesecima nije osjećao tako. Čuvaj se i vjeruj u mene , ljubavi , prošaptao je kroz stoljeća. Jer ljubav i vjera bili su sami po sebi ozbiljna magija. ★★★

“Iziđi, kukavice”, viknuo je, a glas mu se smrzavao u hladnome  jutarnjem zraku. Snijeg je prestao prije nekoliko tjedana i na tlu ga je još bilo samo na zasjenjenim mjestima. Proljeće će uskoro ponovno ukrasiti Dalkeith na Moru. Kao i moja žena , vatreno se zakleo u sebi. Danima je već bio napet  jer je znao da će se nešto dogoditi. Osjetio je to u srcu, baš kao što su Romi katkad imali pretkazanja. A jutros se probudio u sitne sate, znajući da je kucnuo čas. Danas će se dogoditi bitka, bitka u kojoj će pobijediti. “Pokaži se! Lako se boriti iz sjene. To mi samo govori da si prevelika kukavica da se suočiš sa mnom”, podrugivao se maglovitu zraku. Na trenutak se osjećao blesavo što se obraća zraku, ali je brzo potisnuo taj osjećaj. Adam Black bio je blizu, znao je da je tako, osjećao je u kostima. Namamili su ga minstrelski igrokazi i vlastita slabost. 285

“Neprijatelju! Suoči se sa mnom! Kukavički, kržljavi, cendravi okote. Kladim se da si se kao malen skrivao iza majčinih skuta, je li tako? Drhtao si i rugao se zaštićen ženskim leđima, baš kao i sad.” Jastreb se ismijavao u tiho  jutro. “Iskoristio si ženu kao pijuna. Svatko bi mogao odigrati takav slabašan potez. Izazivam te na pravo natjecanje, kukavni crve.” Povjetarac se pojačao i postao nestašniji, ali nitko nije došao. Zrak se uskovitlao u brzo nadirućim oblacima tamnih trbuha. Jastreb se glasno nasmijao, osjećajući kako mu kroz vene nadire snaga. “Smrtnik sad zna istinu o tebi, Adame - da nisi mogao osvojiti moju ženu, da te zbog mene prezrela.” Naravno, izostavio je činjenicu da ga je Adam privremeno uvjerio da je Adrienne s njim otišla dobrovoljno. Ali Jastreb se osvijestio, baš kao što je vratio vjeru i povjerenje u svoju ženu. “Znam da te odbila, kovaču! Znam da si je natjerao da me napusti protiv svoje volje. Odabrala je mene umjesto tebe i to sad cijela zemlja zna.“ “Prestani, smrtniče”, povjetarac je donio d onio Adamov glas. Jastreb se nasmijao. “Smiješno ti je? Misliš izazvati moj gnjev, preživjeti ga i poslije se tome smijati? Jesi li doista toliko lud? Nisi mi ravan.” Jastreb se još smiješio kad je tiho rekao: “Bio sam ti i više nego ravan kad je riječ o Adrienne.” “Suoči se sa svojim krvnikom, lijepa ptico.” Adam je prijeteći iskoračio iz guste gorske magle. Dva su se muškarca bijesno odmjeravala. Adam je zakoračio bliže. Jastreb je učinio isto. “Pošteno ćemo se boriti, prevrtljivi vilenjače. Osim ako se previše ne bojiš.” “Zbog toga si me zvao? Da se borimo goloruki?” “Preuzmi smrtni oblik, Adame. Bori se sa mnom do smrti.” “Mi ne umiremo.” Podrugljivo Podrugljivo je odvratio Adam. “Onda se bori do neriješena ishoda. Bori se pošteno.” Oprezno su obilazili jedan drugoga, a mišićava su im se tijela napinjala od oslobođene agresivnosti. Nasilje koje se kuhalo od trenutka kad su se dvojica muškaraca

286

prvi put srela napokon je uskipjelo. Za Jastreba je bilo olakšanje što će se sve napokon riješiti. I konačno će mu to kopile od kovača proći kroz šake! “Ja sam se uvijek borio pošteno.” “Lažeš, ludo. Varao si na svakom koraku.” “Nikad nisam varao!” “Dobro, onda ni sada nemoj varati”, upozorio ga je Jastreb dok su se omjeravali. “Goloruki. Veličinom si mi jednak. Ali jesi li i snagom, hitrinom i lukavošću? Ne bih rekao.” Adam je nemarno slegnuo ramenima. “Zažalit ćeš što si se rodio, lijepa ptico. Već sam te pobijedio i uzeo ti ženu, a danas ću ti zapečatiti sudbinu. Danas ću uništiti Dalkeith sve dok od njega ne ostanu samo sa mo granitne krhotine koje će pasti u gladan ocean. Među njima će biti i tvoje kosti, Jastrebe.” Jastreb je zabacio tamnu glavu i grohotom se nasmijao. ★★★

Zaogrnut gustom maglom, dvor Tuatha Dé Danaana promatrao je borbu. “Jastreb pobjeđuje!” Svilenasti uzdah. “Kakav muškarac.” “Pogledaj kako se kreće! Brz poput pantere, smrtonosan poput pitona.” “Ne razmišljajte o njemu, sad je siguran od svih nas. Tako sam zapovjedila”, rekla je kraljica na ledenom zapuhu zraka. Duga tišina. “Hoće li se luda boriti pošteno?” zanimalo je Aine, tihu, plahu vilu. Kraljica je uzdahnula. “Je li to ikad učinio?” ★★★

Adrienne je uhvatila Marie za ruku i glasno uzdahnula osjetivši slab udarac u trbuhu. Nekako joj se činilo da je Jastreb blizu i da su mu potrebni njezina snaga i ljubav. Kao da je u zraku lebdjelo nešto magično, što bi gotovo

287

mogla uhvatiti svojim vitkim prstima. Čvrsto je zatvorila oči i poslala svoje srce preko ponora vremena. ★★★

Adam je zagunđao. “Dosta je bilo te smrtničke gluposti. Vrijeme je da se ovo završi jednom zauvijek.” Krvario je iz rasječene usne i razbijenog nosa. Upotrijebio je svoju besmrtničku snagu da baci Jastreba na tlo pred svojim nogama. U ruci mu se pojavio mač čiji je vrh prislonio na smrtnikovo grlo. “Dovraga i Sporazum”, promrmljao je Adam, držeći mač oštar poput britve na Jastrebovoj vratnoj veni. Izvio je jednu obrvu i zadirkivao paloga smrtnika. “Na trenutak sam se zabrinuo da si uspio nešto saznati o našoj rasi, nešto što ne volimo da smrtnici znaju. Ali čini mi se da sam sve vrijeme imao pravo kad je o tebi riječ i da sam se brinuo nizašto. Stvarno si glup. Mislio si da me goloruk možeš pobijediti?” Adam je zatresao glavom i podrugljivo prosiktao. “Kako da ne. Potrebno je mnogo više da se pobijedi moja vrsta. I usput, pripremi se da umreš, smrtniče.” Ali legendarni muškarac pod njegovim nogama nije ni trepnuo na te riječi. Jastreb je rukom zgrabio oštricu i pogledao Adama ravno u oči. Smrtnikov intenzivan pogled nevjerojatnom se snagom usredotočio na Adamov. Adam se napeo, a licem mu je prošao bljesak nesigurnosti. Jastreb se nasmiješio. “Amadane Dubhu , obvezujem te ovako...” Adam se ukočio i otvorio usta iz kojih je ispustio posve ljudski izraz zaprepaštenja. Kad su ga čvrsto zarobile riječi drevnog rituala obveze, mač mu je nestao iz ruke. “Ne možeš to učiniti!” procijedio je Adam. Ali Jastreb je mogao i učinio je to. Adam je muklo zarežao, zvukom koji nije bio sve samo ne ljudski. Dvadeset minuta poslije Adam je samo zurio u nevjerici. Jastreb je odmotao pergament zataknut za pojas sporrana  i   i s njega čitao vrlo dug, vrlo konkretan popis zahtjeva. “...i nikad više nećeš se ni približiti Dalkeithu na Moru...” Adam se stresao. “Hoćeš li konačno završiti, lijepa ptico?”

288

Jastreb je bez prekida nastavio, dalje odmotavajući svitak pergamenta. “Napisao si prokletu knjigu? Ne ide to tako”, procijedio je Adam kroz stisnute zube. “Imaš jednu zapovijed. Ne možeš sve to pročitati.” Jastreb samo što se nije naglas nasmijao. Znao je da će vilenjak početi s trikovima. Pokušat će iskoristiti svaku priliku koja mu se ukaže. Ali Jastreb nije ništa propustio i nije mu namjeravao pružiti nijednu priliku koju bi mogao iskoristiti. Nastavio je čitati. “Rekao sam da prestaneš, djetinjasti, kukavni smrtniče. Neće ti uspjeti.” “... i nikad nećeš...”, nastavio je Jastreb. Adam se pjenio i bjesnio, a ledeno mu je lice bilo sve bljeđe. “Proklet ću tvoju djecu i djecu tvoje djece; proklet ću Adrienne i svu njezinu djecu...” Adam je opako prijetio. Jastreb se ukočio i zastao. Oči su mu poletjele prema Adamovim. Adam je zatomio uzdah zadovoljstva jer je bio siguran da će Jastreb pogriješiti i prekinuti svoju zapovijed. Iz Jastrebovih se usta začulo žestoko režanje: "... i nikad nećeš pokušati prokleti moju obitelj, moj soj, mene ili sjeme ili osobu za koju ti naređujem da  je se kloniš ili bilo kojeg Douglasa za kojeg ti naređujem da se kloniš... uključujući i Adrienne; Douglas se izričito definira kao svaki rođak izravnom krvnom vezom, ženidbom ili posvojenjem, soj se definira kao potomstvo, posvojena ili na drugi način dobivena djeca; nećeš učiniti nikakvo zlo životinjama koje pripadaju...” Adam je nervozno hodao amo-tamo, a u svakom mu se koraku nazirao strah. “…pokornost se definira kao... a kad mi vratiš Adrienne, sve će biti u redu u Dalkeithu na Moru... Jastreb i svi njegovi ljudi bit će zaštićeni od zle kobi, živi i u dobru zdravlju bez ikakvih smicalica... a Adrienne će sa sobom kroz vrijeme sigurno dovesti i svoju mačku... i...” Adamovo nekad lijepo lice sad se pretvorilo u masku prepunu mržnje, ”Neću  izgubiti!   izgubiti! Pronaći ću način da te pobijedim, Jastrebe.” “... i okanit o kanit ćeš se svih misli i djela osvete protiv Douglasa...”

289

Adam je mahnuo rukom i pred njima se pojavila Adrienne. Izgledala je zbunjeno i zapanjeno, a u rukama je držala mačku koja je izvukla pandže i otimala se. Jastreb je gotovo nezamjetno zadrhtao jer je znao da je to još jedan Adamov trik kako bi prekinuo izgovaranje naredbe. Pet mjeseci, pet strašnih, bezdušnih mjeseci nije mogao vidjeti lice svoje voljene, a sad je stajala pred njim. Njezina mu je ljepota oduzimala dah i slamala srce. Jastrebov joj je pogled gutao lice, njezinu srebrnastu kosu, bujno tijelo, zaobljeni trbuh... Zaobljeni trbuh? Oči su mu se razrogačile od čuđenja i bojazni te poletjele prema Adrienneinim, a tijelo mu je snažno potresla posesivnost. Njegovo dijete! Njegova kći ili sin. Krv njegove krvi - njegove i Adrienneine. Adrienne je bila trudna. Jastreb je ostao bez riječi. Nije mu promaknulo da se Adam zlokobno nasmiješio. Neće izgubiti Adrienne. Imao je još previše toga za pročitati. Čeličnom  je voljom Jastreb odvratio odvratio pogled od od voljene žene. žene. Bila je to najteža stvar koju je u životu učinio. Adrienne ga je gutala pogledom. pogledom. Bojala se prekinuti ih, bojala se i pomaknuti. Na neki je način čudesno odvučena iz svoje knjižnice s Moonie koja se nalazila na drugom kraju sobe kraj kamina, a sad joj se stiskala u naručju. Još je vidjela Marieno iznenađeno lice kako joj nestaje pred očima. Pred njom je stajao Jastreb, njezin voljeni suprug, njezin život. “Kako si mi mogla odoljeti, Ljepoto?” Adam se ponovno pretvorio u kovača, odjeven u kilt i svjetlucava tijela. Lijep sam poput Jastreba i mogao bih te zadovoljiti onako kako ne možeš ni zamisliti. Mogao bih te iskrenuti iznutra prema van i natjerati te da zaplačeš od ekstaze. Kako si me mogla odbaciti?” “Volim svoga muža.” Mnogo je mjeseci provela držeći se za nadu koju  joj je davalo Jastrebovo dijete u trbuhu i proučavajući sve o keltskom folkloru

290

što bi joj moglo pomoći da otkrije kako da se vrati u Dalkeith. Ali čini se da je Jastreb pronašao rješenje umjesto nje. “Ljubav. Što je ta ljubav koju vi smrtnici toliko cijenite?” rugao se Adam. Dosta je, ludo, odjeknuo ludo, odjeknuo je iznenada kristalni glas vilinske kraljice. Čak je i Jastreb počeo zaplitati jezikom kad ga je čuo. A bilo bi dosta i od tebe, prekrasni muškarče, legendarni Jastrebe. Ljepši od zvonjave kristalnih zvonaca, glas joj je bio poput putenog milovanja s neba. Ali Jastreb je nastavio bez zastajkivanja, ... a upotrijebljena u zapovijedi, riječ osoba će značiti i uključivati, kad je potrebno, pojedinca ili neko biće; ako je potrebno, množina će zamijeniti jedninu, a jednina množinu; riječi u bilo kojem rodu uključivat će i drugi rod...” Adrienne je promatrala svojega muža, očiju blistavih od ljubavi i ponosa. Luda će me poslušati. Ja sam njegova kraljica. Jastreb je na trenutak zastao, nedovoljno da naruši kontinuitet, ali dovoljno da joj pokaže da ju je čuo. Usto, više ne zapovijedaš. Sad samo ukrašavaš i ponavljaš stvari. Ipak, dobro si obavio posao, smrtniče. Ona je sigurna, oboje ste sigurni. Pobrinut ću se da tako bude sada i dovijeka. Jastreb je nastavio: “... svi rečenični dijelovi povezani s ako ili i, odnosno drugim veznicima neće, budu li naizgled proturječni, djelovati isključivo niti će na bilo koji način nešto ograničavati, nego će povezivati, preklapati i dopuštati najširu moguću definiciju upotrijebljenih pojmova...” Vilinska je kraljica uzdahnula. Ahhh, shvaćam. Nećeš prestati s tim naklapanjem dok ti ne ponudim jamstvo. Pametno. Tražiš moju prisegu? Dat ću ti je. Imaš prisegu vilinske kraljice prema Sporazumu naroda Tuatha De Danaana. Ona ne može biti razvrgnuta jer bi to značilo nestanak naše rase. Jastreb je ispustio svitak koji se učas smotao i glasno zatvorio. Tek kad  ju je pobjedonosno pobjedonosno pogledao u oči, oči, Adrienne je uočila uočila da mu ruke dršću.

291

“Dala nam je zaštitu i prisegu.” Osmijeh mu je mogao zapaliti samhainske krijesove. Pogledao ju je od glave do pete, zaljubljeno se zadržavajući na svakom centimetru između njih. “Sigurni smo?” šapnula je Adrienne, a na oči su joj navrle suze. Osobno ću se pobrinuti za to, pjevušio to, pjevušio je zvonki glas. Sada i zauvijek. Ludo?  Adam je zastenjao. Izgleda da te ne mogu spriječiti da izvodiš ludorije, pa ti dajem novu družicu. Aine će idućih petsto godina biti s tobom. Pokušat će te držati na uzici. Ne Aine! Adamova Aine!  Adamova molba samo što se nije pretvorila u cmizdrenje. Ta radoznala mala vila zaljubljena je u mene! Mogao bih svoje vrijeme provoditi ugađajući vama, kraljice moja. Dopustite mi!  Ugađat ćeš Aine, ludo, ili ćeš idućih tisuću godina provesti sam u  podnožju planine. planine. Misliš li da ti je sada dosadno?  dosadno?  Adam je za kraj još jednom prostrijelio Jastreba pogledom i nestao. Gdje smo ono stali?  pitala   pitala je kraljica. Adrienne je škiljeći pogledala u smjeru iz kojeg je dolazio glas. Jedva je uspijevala nazrijeti treperavi obris žene koja je lebdjela u maglovitu zraku iza Jastreba. Ah, da. Vi ste se dvoje trebali vjenčati na brežuljku pokraj mora. Luda  je to vrlo neprilično prekinuo. Ja ću nastaviti tamo gdje vas je on omeo. Ja, Aoibheal, kraljica naroda Tuatha De Danaana, proglašavam vas mužem i ženom. Ni smrtnik niti besmrtnik nikad vas neće rastaviti jer će ga u suprotnome sustići moj vječni gnjev. Eto. Vjenčala vas je vilinska kraljica. To se nikad još nije dogodilo i tako je rođena nova legenda. Adrienne i Jastreb i dalje su se gledali preko lijeha, kao da se oboje boje pomaknuti makar i centimetar. Što čekaš ? Poljubi ženu veliki prekrasni muškarce! Hajde. Jastreb je promuklo udahnuo. udahnuo. Promijenio se, shvatila je Adrienne. Proteklih je mjeseci postao još ljepši. Nije znala da je on u istom trenutku to mislio o njoj. Pogledom je

292

prešao preko nje, od srebrnaste kose do golih nožnih prstiju koji su joj izvirivali ispod neobičnih hlača. A onda mu je bila u rukama, u snažnom zagrljaju koji je sanjala svake noći ležeći u krevetu s rukom na zaobljenom trbuhu, moleći nebesa za još  jedan dan s mužem. Usnama je lagano dodirnuo njezine. “Srce moje.” “Tvoje srce je... oh!” Izgubila je dah pod njegovim gladnim usnama. “Ahhh”,  “Ahhh”,  divila se kraljica jer je i narod Tuatha De Danaana osjećao strahopoštovanje prema pravoj ljubavi. Dostojni ste onoga što vam sada dajem , prošaptala je neposredno prije nego što je nestala. Neka vam to bude vjenčani dar...

293

ADRIENNE JE DUBOKO UDAHNULA. NIŠTA SE NIJE MOGLO USPOREDITI s mirisom ruža i proljetnom kišom, hukom valova koji su udarali o zapadne hridi i daškom soli u djevičanski čistom zraku. Otišla je vani kako bi gledala prelijevanje sutona po moru. Zatim će se vratiti Lydiji i planovima za dijete. Dlanom je pokrila usne i zatomila smijeh. Lydia je naposljetku Jastrebu izravno naredila da ode, žaleći se da svojoj snahi ne može poželjeti dobrodošlicu i pripremiti se za unuka ako je on ne prekine ljubiti. Adrienne, doduše, nije imala ništa protiv toga. Jastreb se ražestio poput ukorenog dječarca. “Cijeli čete život provesti zajedno,” zajedljivo je primijetila Lydia, “dok mi žene imamo samo nekoliko kratkih mjeseci da se pripremimo za dijete.” “Nekoliko kratkih mjeseci?” Jastreb je izgledao iznenađeno. Zatim zabrinuto. A onda je odjurio, mrmljajući nešto u pola glasa. Adrienne je zabačene glave stajala na kamenom stubištu i upijala spokojnu ljepotu baršunastog neba kad joj je pogled privukao nekakav pokret na krovu. Grimm ju je pogledao preko prsobrana i lijepo mu je lice zabljesnuo osmijeh. Jastreb joj je tog popodneva ispričao sve što se dogodilo dok je nije bilo, uključujući i to kako je Grimm pomogao da je vrate u Dalkeith. Samo nekoliko sati prije Grimm je s rukom na srcu klečeći molio Adrienne da mu oprosti što joj je lagao. Naravno da mu je odmah oprostila. “Grimme, nadam se da ne tražiš zvijezdu padalicu”, viknula je prema njemu. “Nikad više”, zakleo se. Adrienne je glasno dahnula jer je baš u tom trenutku ugledala sićušnu bijelu mrlju koja je bljesnula i ugasila se te t e za sobom ostavila bijeli dimni trag. “Moj Bože, Grimme, pogledaj! Zvijezda padalica!” Čvrsto je zatvorila oči i u sebi vatreno izrekla želju. “Što si poželjela?” zarežao je odozgo na nju, ukočen od napetosti.

294

Kad je ponovno otvorila oči, vragolasto mu je odgovorila: “Ne mogu ti reći, protivi se pravilima.” “Što si zaželjela?” zagrmio je opet. “Hej, nisi li malo previše praznovjeran?” izazivala ga je smijući se. Strijeljao ju je pogledom s krova cijelim putem dok se vraćala u dvorac. Pogledavši ga preko ramena, uputila mu je vragolasti smiješak. “Grimme, pripremi se. Reći ću ti samo ovo - želju sam utrošila na tebe”  “Ženo, zar ne znaš koliko je opasno razbacivati se beskorisnim željama!” zagrmio je. “Ah, ova uopće nije bila beskorisna”, veselo mu je odgovorila prije nego što su se za njom zatvorila vrata. Na krovu Dalkeitha Grimm je pao na koljena i zurio u nebo, očajnički se nadajući da će ugledati još jednu zvijezdu padalicu... za svaki slučaj. ★★★

Adrienneina haljina šuštala je dok je koračala hodnikom. Lydia joj je rekla gdje bi mogla naći Jastreba i uz šalicu mirisava čaja od metvice ispričala  joj neke stvari koje joj je Jastreb propustio reći. Primjerice da je uništio obožavanu dječju sobu, onu o kojoj je budna sanjala nasukana u dvadesetom stoljeću. Dakle, tamo mu se žurilo kad je onako zabrinuto shvatio da je “ostalo samo nekoliko kratkih mjeseci”. Ušla je u sobu tako tiho da je Jastreb uopće nije čuo. Prstima je lagano dotaknula i s ljubavlju pomilovala prekrasno izrađenu lutkicu i zastala. Jastreb je klečao kraj kolijevke i mekom krpom utrljavao ulje u drvo. Na sebi je imao samo kilt s plavo-srebrnim tartanom, a tamna mu je kosa padala naprijed u svilenastom valu. Dječju su sobu obasjavali deseci uljanica i moćni mu torzo kupali brončanom svjetlošću. Gledala ga je kako koncentrirano utrljava ulje u drvo pri čemu mu se mišići u rukama stežu i opuštaju. Adrienne se naslonila na dovratak i tiho ga promatrala, brojeći skroman namještaj u sobi. Bilo je mnogo igračaka, ali kolijevki i krevetića nije bilo. Kakva je nevjerojatna žestina morala bjesnjeti u njemu! n jemu! 295

“Pretpostavljam da bih se trebala osjećati polaskano”, tiho je progovorila. Naglo je podignuo glavu kao da ga je zatekla u nečemu. Adrienne je ušla u sobu, svjesna da joj se pod haljinom njišu dojke, nabrekle u trudnoći, i da je Jastreb bio opčinjen zrelošću njezinih bujnih oblina. Tog su poslijepodneva poslijepodneva vodili ljubav, očajnički, brzo br zo i pomamno, jedva smogavši snage da iz vrta odu u privatnost svoje spavaće sobe. Lydia je strpljivo pričekala cijeli sat prije nego što je pokucala na vrata i zatražila da vidi snahu. Kad je Adrienne bila zarobljena u dvadesetom stoljeću i bojala se da više nikad neće biti intimna sa svojim mužem, sjećanja na njihovu nevjerojatnu strast kovitlala su joj se mislima s primjesom tuge, povećavajući svjesnost na sve putene užitke koje je htjela podijeliti s Jastrebom, ali su joj bili uskraćeni. Ti dugi mjeseci žudnje, u kombinaciji sa zahtjevnim hormonima trudnoće, sad su je samo dodatno ohrabrili. Nije mogla dočekati polako, bajno vođenje ljubavi koje je smatrala zauvijek izgubljenim u prošlosti. “Jastrebe?” Pogledao ju je još čučeći na podu, spreman na skok ako se ona pomakne samo koji centimetar. Adrienne se pomaknula - namjerno i erotično. Sagnuta se da podigne drvenog vojnika, spustivši se tako duboko da su joj dojke gotovo ispale iz dekoltea. Ugrizla se za donju usnicu i zavodljivo ga pogledala. U trenu se našao na nogama. “Stani!” Adrienne je podignula ruku kako bi ga zaustavila. Jastreb se ukočio usred koraka. “Što želiš od mene, Adrienne?” promuklo je prošaptao. “Trebam te”, rekla mu je bez daha. Pojurio je prema njoj, a ona je ponovno podignula podignula ruku. “Ne, “ Ne, pusti me da te gledam”, rekla je polako kružeći oko njega. Nasmiješila se kad su mu se oči raširile. “Kad sam bila u svojem vremenu, jedna od stvari koju sam svakako htjela razjasniti bilo je pitanje o Škotima i njihovim kiltovima...” “Koje pitanje?” “Jednog sam te dana vidjela kad si uzjahivao konja...”

296

“Znam da si me vidjela”, samodopadno je rekao. “Bila si na prozoru kraj dječje sobe.” “Oh! Učinio si to namjerno !” !” Jastreb se nasmijao, a oči su mu se vragolasto stisnule, što je samo potaknulo njezinu odlučnost. Ako je on mogao zadirkivati nju - mogla je i ona zadirkivati njega. Vidjet će koliko će dobro podnijeti da se malo poigra s njegovom žudnjom. Približivši mu se, Adrienne mu je stavila ruku na mišićavo bedro i izazovno ga pogledala u oči. Nosnice su mu se raširile, a oči potamnjele ispod zasjenjenih vjeđa. Drugom je rukom povukla gornji dio haljine tako da su joj dojke ispale preko ruba. Osjećala se prekrasno grešno, znajući da su joj se ružičaste bradavice ukrutile i samo što ne mole da ih se poljubi. Kad se nagnuo da učini baš to, zaigrano ga je odgurnula, skliznula rukom uz njegovo bedro i rukom mu obuhvatila ud, oduševljena njegovim promuklim uzdisanjem. “Nema ničeg ispod tartana, baš kao što sam pretpostavljala”, drsko je komentirala. “Adrienne. Ubijaš  me.”  me.” “Tek sam počela, ljubavi.” Prstima je obuhvatila njegovu veličanstvenu erekciju i mekim je pokretima pomicala gore-dolje. gore-dolje. Jastreb ju je uhvatio za bokove i spustio glavu da je poljubi, ali je okrenula glavu i nasmijala se kad je umjesto toga zakopao glavu među njezine dojke. “Prestani”, zapovjedila mu je. “Što?” zapitao je u nevjerici. “Odmakni se”, rekla mu je. “Ne diraj me dok to ne zatražim. Pusti da ja diram tebe.” Jastreb je glasno zastenjao, ali pustio je da mu ruke padnu s njezina tijela. Oči su mu bile divlje i razjarene i Adrienne je sumnjala da će joj još dugo dopuštati da ga tako suptilno muči. Bez žurbe mu je rastvorila kilt i bacila ga na tlo. Njezin je muž gol stajao pred njom, brončano mu je tijelo sjalo na svjetlosti svijeća, a tvrdi mu se ud trzao. Adrienne je uzbuđeno rukom prešla preko njegovih ramena i širokih, mišićavih prsa. Usnama je ovlaš prešla preko njegovih, poljubila ga u

297

bradu, bradavice, jezikom mu draškala mišićavi trbuh, zatim se spustila na koljena tako da su joj usne bile samo nekoliko centimetara od njegova uda i raširila dlanove preko njegovih bedara. “Adrienne!”  Poljubila je njegovu slast, povlačeći jezik gore-dolje po njegovu ukrućenom udu. Jastreb joj je zavukao prste u kosu i zagrmio duboko u grlu. “Dosta!” Uspravio ju je na noge i leđima naslonio na prozorsku klupčicu. Zgrabio ju je, posjeo na klupčicu, podignuo joj haljinu i raširio joj noge kako bi ušao među njih. Sad , Adrienne. Želim te sad”  Žestoko   Žestoko ju je ljubio dok je nježno, ali nezaustavljivo ulazio u njezinu slatku vlažnost. Kad ju je posve ispunio, Adrienne je zastenjala od užitka. Jastreb nije skidao pogled s njezina lica, obraćajući pozornost na svaki njezin drhtaj, svaki jecaj koji bi joj pobjegao iz usta, a kad se sva u grču približila izvanrednom vrhuncu, baš kad  je osjetila da počinje najslađi drhtaj - prestao se micati. “Jastrebe! ”  “Hoćeš li me opet tako izazivati, ljubavi”, promrmljao je. “Apsolutno”, drsko mu je odgovorila. “Hoćeš? ”  “Naravno. Jer znam da me moj muž nikad  ne  ne bi ostavio nezadovoljenu. Baš kao što ga ja nikad  ne   ne bih izazivala a da mu posve ne utažim želju. Zato me zadovolji, moj slatki gorštački gospodaru. Mužu, odvedi me u Valhalu.” Tiho se nasmijao, a onda se pažljivo i nježno zarivao u nju dok nisu svršili u savršenu skladu. Intenzitet njihova sjedinjenja, savršen tjelesno i duševno, natjerao je Adrienne da u tom čudesnom trenutku glasno krikne. Poslije je Jastreb zatvorio vrata dječje sobe i odnio svoju pospanu, zadovoljenu ženu u Paunovu sobu gdje ju je cijelu noć držao u naručju, razmišljajući zadivljeno kako mu je život činila potpunim. ★★★

Lydia se nasmiješila kad je čula zatvaranje vrata dječje sobe na katu iznad nje. U Dalkeithu na Moru sve je bilo u najboljem redu. Zastala je i na trenutak sanjarila o dječici koja će uskoro doći u dječju sobu.

298

Život nikad nije bio ljepši. Ali mogao bi biti još ljepši, Lydijo. Zamišljeno se zagledala u leđa Tavisa MacTarvitta koji je stajao kraj vatre, očito zadubljen u misli. Zapljusnuo ju je val krivnje kad se sjetila kako se vratio k njoj one noći nakon što je razgovarao s Jastrebom, a ona ga je hladno ostavila i ponovno se povukla u poznatu sigurnost formalnosti. Napetost u njegovu strpljivom smiješku bio je jedini znak prijekora koji  je pokazao. Ljubavi , zazvao ju je, a ona se osjećala krivom što je imala ljubav kad je njezin sin bio posve sam pa ju je odbila priznati. Koliko još vremena planiraš uludo izgubiti , ženo?  Lydia je tiho izvadila ukosnice iz pletenica i raspustila kestenjastu kosu. Nije skidala oči s Tavisovih leđa. Sa smiješkom punim nade zabacila je glavu, prstima raščešljala kosu u razbarušene uvojke i pustila ih da joj se prospu po leđima. Toliko godina!  Nervozno je izravnala haljinu, na trenutak mu je još proučavala leđa, a onda je slegnula ramenima i otkopčala nekoliko bisernih gumba na ovratniku. Duboko je udahnula osjetivši lepršanje svilenih krila leptirića u trbuhu. “Tavise?” tiho ga je pozvala. Sad kad je donijela odluku, nije više htjela protratiti nijedan dragocjeni trenutak. Tavisova su se leđa izravnala i ovlaš ju je pogledao preko ramena. Samo što se nije glasno nasmijala kad su mu se oči razrogačile i naglo se okrenuo prema njoj prelazeći pogledom preko raspuštene kose, raskopčanog ovratnika i rastvorenih usnica. “Lydia?” U toj je riječi čula stotinu pitanja i bila je oduševljena što će mu napokon dati pravi odgovor. “Vidiš starče, nešto sam razmišljala”, rekla je tapšajući klupu kraj sebe. “Te tvoje ruke...” Glas joj se stišao, a u očima joj se pojavio grešan sjaj. Koketno je jezikom ovlažila donju usnu u pozivu starijem od samoga vremena.

299

“Da?” Glas mu je imao hrapav prizvuk. “Budući da su tako vješte i jake...” ja ke...” “Da?” Podignuo je obrve. Dah mu je zastao u grlu kad je Lydia tim rukama predložila nešto što je istodobno šokiralo i oduševilo Tavisa MacTarvitta. ★★★

Kad je Grimm te večeri naposljetku sišao s krova i ušao u Veliku dvoranu, jedva se suzdržao da ne opsuje i brže-bolje pobjegao iz prostorije. U dvorani, od svih mogućih mjesta! Lydia! I Lydia!  I Tavis!  “Oh! Ljubav!” progunđao je zvijezdama koje su sjale iznad njega u veličanstvenom spokoju. ★★★

Tri mjeseca poslije hodnicima Dalkeitha na Moru odjeknuo je plač zdravoga dječačića. Pucajući od ponosa, Jastreb Douglas sjedio je na krevetu kraj Adrienne. “Pogledaj ga, Jastrebe! Savršen je!” uskliknula je Adrienne. “Nije jedini”, promuklo je dodao Jastreb, odmičući joj kosu s čela. Adrienne mu se nasmiješila. Držao ju je za ruku tijekom poroda, ne znajući bi li opsovao sebe ili nju što mu je dopustila da je učini trudnom. Ali bit će još mnogo takvih trenutaka, razmišljala je Adrienne jer je čvrsto odlučila imati šestoro djece. Jastreb će se samo morati naviknuti na proces njihova dovođenja na svijet. Adrienne mu je znatiželjno dotaknula obraz. “Plačeš”, prošaptala je. “Od sreće. Podarila si mi novi život, Adrienne - život o kakvom nisam mogao ni sanjati.” Zaljubljeno ga je pogledala s djetetom priljubljenim medu njima.

300

Adrienne je tako mogla ostati satima, ali u tom je trenutku u Paunovu sobu ušao Grimm, odrješito zapovijedajući stražarima. “Stavite je tamo, kraj kreveta.” Jastreb je pogledao preko ramena. “Ah, kolijevka. Sinoć sam je završio. Pretpostavljam da neko vrijeme i neće biti previše u upotrebi.” Jastreb je zaštitnički uzeo sina u naručje. “Ne misliš li da bi neko vrijeme trebao spavati s nama?” “Mislim da neću moći odvojiti pogleda od njega, zar ne?” Jastreb je potvrdno kimnuo i zagledao se u sina. “Ima moju čeljust”, ponosno je rekao. “Pogledaj “Pogledaj samo te istaknute kutove.” Adrienne se nasmijala. “Tvrdoglave kutove,” zadirkivala ga je, “a već ima tamnu kosu.” Iza njih se Grimm prigušeno nakašljao. Jastreb ga je upitno pogledao preko ramena. “Kakvo je to prokleto čudo... ah, oprostite mi, gospodarice,” rekao je Adrienne, “a neka mi oprosti i maleni”, obratio se djetetu. “Ali, “ Ali, Jastrebe, zašto si na kolijevku urezao ovo?” pitao je Grimm. “Nije li nam svima dosta prokletih vilenjaka?” Jastreb je zbunjeno podignuo obrve. “O čemu to govoriš, Grimme?” Nježno je prepustio sina Adrienne i krenuo prema kolijevki. Ukrasna su slova bila urezana duboko u drvo. Cijela je kolijevka sjala kao da je posuta zlatnim prahom. Jastreb je dugo promatrao riječi za koje je znao da ih nije on urezao. Usne su mu se izvile u smiješak dok je naglas čitao Adrienne: Smrtniče , sjeti se da imate svoju vrstu besmrtnosti   - besmrtnost ljubavi . Blagoslovljeni bili Douglasovi. Aoibheal, vilinska kraljica 

301

Karen Marie Moning diplomirala je društvene znanosti i pravo na Sveučilištu Purdue. Romani su joj bili bestseleri USA Todaya  i   i pojavili su se na proširenom popisu bestselera New York Timesa. Za Timesa. Za njih je dobila brojne nagrade, među njima i vrlo cijenjenu Nagradu RITA. Kontaktirati je možete preko internetske stranice www.karenmoning.com. www.karenmoning.com.

302