Florence Hartmann Krv Realpolitike

Florence Hartmann

IZDAVAČ buybook Radićeva 4, Sarajevo Tel: + 387 33 550-495 Fax: + 387 33 550-496 [email protected] www.buybook.ba buybook Turinina 7, Zagreb Tel: + 385 98 232-813 [email protected] ZA IZDAVAČA Goran Samardžić Damir Uzunović Lada Jurković NASLOV IZVORNIKA Le sang de la realpolitik - L’affaire Srebrenica / Florence Hartmann © 2015, Florence Hartmann © Buybook, 2015. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja izdavača. PREVOD S FRANCUSKOG Sabina Subašić-Galijatović UREDNICE Sabina Subašić-Galijatović Ida Hamidović LEKTURA I KOREKTURA Iza Maljevac LAYOUT Boriša Gavrilović DIZAJN NASLOVNICE Aleksandra Nina Knežević FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI Dženat Dreković ŠTAMPA Dobra knjiga, Sarajevo

Florence Hartmann

KRV R E A L P OL ITIKE Afera Srebrenica S francuskog prevela Sabina Subašić-Galijatović

Sarajevo / Zagreb, 2015.

Evropi ljudskih prava i prosvjetiteljstva Žrtvama njenih izdatih obećanja Žrtvama posljednjeg genocida XX vijeka

Posebno se zahvaljujem na podršci, pomoći i iskrenom prijateljstvu dragim ljudima bez kojih ovaj rad ne bi bio moguć: Hamdiji Demiroviću, Slobodanu Blagojeviću, Mustafi Galijatoviću, Suadu Galijatoviću, Savki-Željki Vrtikapa, Muniri Subašić, Almi Hasanović, Šahidi Abdurahmanović, Hasanu Nuhanoviću, kao i svim mojim dragim Srebreničanima.

“Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog zlih ljudi, nego zbog onih koji dopuštaju da se zlo dogodi.” Albert Einstein

Predgovor Priča o srebreničkom masakru je naznačajniji narativ moderne Evrope. Bio je to najmračniji trenutak našeg kontinenta, najgori pojedinačni čin pokolja još od pada Trećeg rajha. Svježa nam je u sjećanju ta rijeka od desetina hiljada ljudi koji su se okupili u Potočarima ovoga ljeta na dvadesetu godišnjicu: dolazak predsjednika Billa Clintona; govori i počasti u Memorijalnom kompleksu i na mezarju; kamenje bačeno na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića. Ali nijedna propovijed ili besjeda nisu postavljale ili odgovarale na očigledno pitanje: kako se Srebrenica uopće dogodila? Zašto su odredi smrti bosanskih Srba mogli, neometani ni od koga, ubiti više od 8.000 muškaraca i dječaka za samo nekoliko dana, pod nosom trupama Ujedinjenih nacija koje su bile zakonski obavezane da ih zaštite? Ko je izručio “sigurnu zonu” UN-a u Srebrenici odredima smrti i zašto? Sve dosad, mislili smo da znamo ovu priču: opsceni neuspjeh onih na svim nivoima Ujedinjenih nacija koji su bili zaduženi za “zaštitu” nečega što su sami proglasili “sigurnom zonom”; pred umišljajno masovno ubistvo, okvalifikovano u Hagu kao genocid, koji su počinili oni koji su tri godine pretvarali ovaj divni gradić, imenovan po rudniku srebra i ušuškan u dolini, u “koncentracioni logor na otvorenom”. Ispostavlja se, međutim, da priču nismo znali, barem ne cijelu priču. Ispostavlja se, također, da je samo jedna osoba mogla ispričati tu priču; samo jedna osoba koja je živjela u Beogradu prije uragana nasilja, izvještavala o tome kao novinar, a potom otišla da radi u Tribunal u Hagu, gdje je stručnim okom pregledala obilje dokumentacije i dokaza – milione i milione riječi – u kojima

12

KRV REALPOLITIKE / Florence Hartmann

se cijela priča skrivala. Samo jedna osoba, koju su kasnije – groteskno i apsurdno – osudili baš njeni bivši poslodavci u Hagu jer je imala hrabrosti da objasni svijetu (u knjizi naslovljenoj Paix et Châtiment u prevodu Mir i kazna) da cijelu priču skriva od našeg pogleda upravo Tribunal, vjerujući – za razliku od sudija i pravnika – da preživjeli i ožalošćeni imaju pravo znati cijelu istinu. Samo jedna osoba, koja je potom mogla primijeniti istu stručnost i posvećenost izučavanju hiljada stranica zvaničnih dokumenata od tada deklasificiranih, te sabrati sve to, tokom mnogo godina, u jednu priču za svijet – i bivšu Jugoslaviju – o tome šta se tačno dogodilo i zašto. Ta osoba je Florence Hartmann, a ovo je njena priča. Priča je to o izdaji Srebrenice, ne na nekom putu ka paklu popločanom dobrim namjerama, kako bi se izrazio pjesnik William Blake; ne zbog nezgrapnosti, nehata, beskičmenjaštva i kapitulacije pred ubilačkom mašinom bosanskih Srba i njihovih pomagača u Beogradu. Ne, izdaja koja se ovdje razotkriva bila je hladno sračunata, cinična politika koju su unaprijed smislile i osmislile vlade triju “velikih sila” koje tvrde da su vodeće u “međunarodnoj zajednici”: Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska. To je priča o bešćutnoj “realpolitici”, nesposobnoj i ciničnoj diplomatiji i jasnim upozorenjima koja su ignorisana. Ona objašnjava, do u detalj s karakterom otkrovenja, kako i zašto se Srebrenica morala predati i kako velike sile nisu mogle biti nesvjesne vjerovatnoće pokolja takvih razmjera. Pad Srebrenice, s masakrom koji je uslijedio, bio je ključni element strategije koju su provodile SAD, Britanija i Francuska, i nije bio zaprepašćujući ili neočekivani događaj, kao što nam vlade tih zemalja već dugo tvrde. Mislili smo da znamo kako se to desilo. Krivica je od onda, unutar “međunarodne zajednice” zadužene da štiti Srebrenicu, ne

Florence Hartmann / KRV REALPOLITIKE

13

bez razloga, pripisivana generalu Bernardu Janvieru, zapovjedniku UN-ovih snaga na tom području, zbog opiranja intervenciji – prije svega zračnim udarima – koji su mogli zaustaviti srpsko napredovanje. Isto tako opravdano, krivica se sručila na holandske vojnike koji, ne samo da nisu ispunili svoju dužnost da zaštite Srebrenicu, nego su i istjerali iz svoga štaba prestravljene civile koji su tražili zaštitu, te nijemo gledali kako Srbi odvajaju žene i malu djecu od njihove muške lovine. Ova knjiga Florence Hartmann, zasnovana na istraživanju mase dokaza koji dokumentuju opsadu Srebrenice, pokazuje da je postojala mnogo šira upletenost u događaje koji su vodili do pada enklave. Deklasificirane depeše, ekskluzivni intervjui i svjedočenja pred Haškim tribunalom pokazuju da su vlade Britanije, SAD-a i Francuske prihvatale, a katkad i tvrdile, da su Srebrenica i dvije preostale UN-ove zaštićene, sigurne zone bile “neodržive” mnogo prije nego što je general Ratko Mladić zauzeo grad, te bile spremne da ustupe Srebrenicu Srbima, u težnji da dođu do mape koja bi bila prihvatljiva Slobodanu Miloševiću, srbijanskom predsjedniku, u zamjenu za mir. I dok su razmatrale ideju da poklone Srebrenicu Srbima, zapadne sile su, također, znale, ili su morale znati, za vojnu Direktivu 7 vojske bosanskih Srba kojom se naređivalo “trajno uklanjanje” bosanskih Muslimana iz sigurnih zona. Znale su i to da je Mladić izjavio pred Skupštinom bosanskih Srba: “Jedina stvar koja me zanima je da (Muslimani) potpuno nestanu”, a da je Karadžić obećao “krv do koljena”, ako njegova vojska osvoji Srebrenicu. Istraživanje Florence Hartmann otkriva da su Britanija i SAD znale šest nedjelja prije masakra da će enklava pasti – ali su odlučile da je žrtvuju u svojim pokušajima da dođu do mirovnog rješenja. Robert Frasure, američki diplomata, koji je radio kao međunarodni izaslanik, izvijestio je Washington da Milošević neće

14


prihvatiti mirovnu mapu, ako se sigurne zone ne ustupe Srbima. Njegov šef, Anthony Lake, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, preferirao je revidiranu mapu kojom se Srebrenica ustupa Srbima, a tvorci američke politike iz Direktorata Bijele kuće (Principals Committee) pozivali su da se UN-ove trupe “izvuku iz ranjivih pozicija” – ergo, iz sigurnih zona. Francuska i Britanija su se složile s ovim viđenjem, a britanski ministar odbrane, Malcolm Rifkind tvrdio je da su sigurne zone “neodržive”. Kako su Mladićeve trupe napredovale prema Srebrenici, tako je Zapad propuštao da prihvati upozorenja o neminovnom padu ovoga grada. A onda su se, kada je ubijanje bilo na vrhuncu, najviši zapadni posrednici sreli s Mladićem i Miloševićem ni ne spominjući pitanje masovnih zločina, iako su deklasificirane američke depeše ukazivale na to da je CIA posmatrala zločine po stratištima gotovo “uživo” iz satelita i aviona. Nije bilo pokušaja da se lociraju pokolji na terenu, a kamoli da se zaustave. Srebrenicu su prodali, Srebrenicu su napustili, Srebrenicu su izdali, Srebrenicu su žrtvovali, Srebrenicu su slomili – kao što ova knjiga definitivno pokazuje – i to kao stvar politike, u potrazi za mirom po bilo koju cijenu. A tek kakav je to mir bio! La Pace della Tomba, kao što lik Don Carlosa pjeva u Verdijevoj velikoj istoimenoj operi, mir grobova. Mir, potpisan u decembru prije dvadeset godina, za koji su muškarci i dječaci, i udovice, i srebrenička djeca bez očeva platili cijenu. Sporazum koji su izradile Sjedinjenje Američke Države i potpisale u Daytonu, talijanski je novinar Jacopo Zanchini opisao kao “mir zasnovan na Srebrenici” na nedavnoj konferenciji u Ferrari (početkom oktobra 2015). Mir je to u kojem se priča o neupokojenim mrtvima nastavlja, čak i dvije decenije nakon masakra; mir 8.000 mrtvih, od kojih se


15

za njih 1.000 još uvijek traga, crnim rupama u srcima i sjećanjima njihovih preživjelih srodnika i prijatelja, koji žive u vakuumu neprestanog traganja. Mjesecima su se drumovi istočne Bosne ugibali pod kamionima punim fragmenata i ostataka ljudskih bića, koji su bili raskopavani, pa ukopavani, pa opet raskopavani i ponovo ukopavani da se dokazi prikriju. Pa ipak, niko nije ni riječ rekao, jer tako je bilo mračno i duboko saučesništvo i poricanje. (Ujedinjene nacije su, proizlazi iz ove knjige, osigurale gorivo za te kamione, kao i za transport 8.000 ljudi i njihovih ubica do stratišta.) Mir je to kojim su počinioci trogodišnjeg nasilja nagrađeni za izgon i ubistvo onih drugačijeg etničkog porijekla, dobivši skoro sve što su tražili, uključujući – kao što Florence Hartmann ovdje pokazuje – i tri “sigurne zone”, u istočnoj Bosni koje je zahtijevao Slobodan Milošević od američkih diplomata s kojima se upustio u dijaboličku igru i iscrtavanje mapa – kontura na papiru koje su se u stvarnosti sastojale od desetina hiljada očajnih ljudskih bića, nevažnih Miloševiću i nevažnih, ispostavlja se ovdje, i trima “velikim silama”. Mir u kojem su masovne ubice dobile ono što su tražile jer su im pružili to što su tražili, da bi na kraju i poricali ono što su učinili, te izabrali lidere koji nastavljaju to poricati s pozicija moći. Kada su se, jula ove godine, besjede izgovorile i kamenje pobacalo, masa ljudi se razišla, kao i svake godine; predsjednik Clinton je otputovao, a premijer Srbije Vučić otpraćen je kući. Svjetska štampa okrenula se novim pričama. Šta, dakle, znači fraza “Srebrenica – nikada više”? Znači li to da se karavan usrdnog pokajništva više nikada neće vratiti na ovaj način? Šta je historija historije pokolja u Srebrenici? Ta, zar Srebrenica nije bila jednako cinično “prodana”, mada na drugi način, u mirnodopskim okolnostima kao što je to bilo i u ratu! Predsjednik

16


Clinton dočekan je s dobrodošlicom na dvadesetogodišnjici komemoracije, kao da njegova administracija nije igrala nikakvu ulogu u toj užasnoj historiji. Umjesto da privuče pažnju i na druge – sve manje poznate, ali jednako zgražavajuće – masakre širom Bosne u periodu između 1992. i 1995. godine, Srebrenica ih je na neki način zasjenila, u smislu međunarodne pažnje, postavši tako sredstvom pomoću kojeg “međunarodna zajednica”, koja je izručila Srebrenicu njenim ubicama, može doći da lije krokodilske suze i “pere ruke” od Bosne. Ko više uopće spominje, osim onih koji dolaze odatle, Vlasenicu, Bijeljinu, Rogaticu, Višegrad, Foču, Prijedor, Ključ, Sanski Most, Stolac, Čapljinu, Vitez... i druga nebrojena mjesta? Na koncu, šta u praksi znači slogan “Pamtimo Srebrenicu” za one razbijene i razasute diljem Evrope i svijeta zbog propusta Zapada i Mladićevog krvništva? Ma kako elokventne bile pokajničke besjede, ma kako bogata retorika kampanja (poput one britanske da “Pamtimo Srebrenicu”, koju podržava i premijer Cameron, kao i sve britanske stranačke vođe), te ma kako veliko i skupo bilo međunarodno prisustvo u Bosni, sve ovo je obični teatar. Istina, zabilježen je značajan napredak u pronalaženju i identifikaciji mrtvih i, gdje je to moguće, predaji ostataka živim srodnicima da ih sahrane. No, dok se predstavnici “međunarodne zajednice” jate oko Sarajeva i uživaju u restoranima po jadranskoj obali, ništa – čak ni ono najosnovnije – se ne čini za sam grad, niti da “pamtimo Srebrenicu” u bilo kom smislu koji bi bio od koristi preživjelima i ožalošćenima ili koji bi dao glasa njihovim mrtvima. Ovdje, u ovoj knjizi, cijela šokantna i istinita priča prvi put je ispričana. 15. oktobar 2015. Ed Vulliamy

Uvod Pred kamerama BBC-ja, koje ga 11. jula 1995. godine snimaju u njegovoj hotelskoj sobi prilikom posjete Africi, generalni sekretar Ujedinjenih nacija Boutros Boutros-Ghali priznaje da su u Srebrenici Ujedinjene nacije upravo bile “ponižene i prevarene”, te da “moraju živjeti s tim”. Zatim dodaje: “Ali za nekoliko dana, sve će to pripadati prošlosti.” Danas, Srebrenica, uz Auschwitz, predstavlja paradigmu ljudskog barbarizma te, pored masakra u Katinskoj šumi, staje uz bok najmračnijim epizodama u kolektivnom pamćenju Evrope. Prije dvadeset godina srpske snage pod komandom generala Mladića zauzele su grad Srebrenicu i hladnokrvno pogubile oko 8.000 muškaraca i dječaka, čiji je opstanak ugrožavao planirano etničko čišćenje dijela bivše Jugoslavije, procesa započetog u Hrvatskoj 1991. a nastavljenog u Bosni i Hercegovini od 1992. nadalje. Dvije međunarodne pravosudne institucije, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ), okvalifikovali su taj masakr kao zločin genocida. Uz Ruandu Srebrenica je danas sinonim za jedno od najbolnijih poglavlja u historiji zapadne diplomatije s kraja prošlog vijeka. Krivci za taj barbarski čin su tadašnji srpski lideri i snage pod njihovom komandom. Ali pored ove primarne odgovornosti, postoji i odgovornost same međunarodne zajednice. Neuspjeh Ujedinjenih nacija u Srebrenici je očiti neuspjeh država članica Vijeća sigurnosti, među kojima su u prvom redu Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države – sve tri uključene u rješavanje sukoba. Ovo je poznata činjenica. Pa ipak, tri velike sile odbacile su svaku odgovornost, priznajući samo da su počini-

18


le greške. A šta su bile te greške? Nisu, eto, imale u vidu niti mogućnost da Srebrenica padne, niti krvoproliće koje je uslijedilo, te nisu preduzele odgovarajuće mjere da spriječe još jedan genocid u Evropi. Prvi put u svojoj historiji, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija ipak je odobrilo upotrebu sile, uključujući i NATO-ove zračne udare, da zaštiti stanovništvo Bosne i Hercegovine, kojem je bilo namijenjeno istrebljenje. Prema tome, razlozi ovog neuspjeha ne mogu se tražiti u nedostatku pravnih ili vojnih sredstava, kao što ni korijeni srebreničke tragedije ne leže ni u nedostatku političke volje Francuske, Velike Britanije i SAD-a, ni kod bošnjačkih lidera. A upravo to je ono što se već dvadeset godina ponavlja u svim institucionalnim izvještajima o ovom bolnom pitanju – od izvještaja Ujedinjenih nacija, preko izvještaja holandskog Instituta za vojnu historiju, pa do istrage francuskog Parlamenta. U konačnici, detaljan uvid u diplomatske procese u nedjeljama koje su prethodile tragediji otkriva da velike sile snose mnogo veći teret odgovornosti. Dugogodišnje istrage, olakšane skorašnjim pristupom jednom dijelu međunarodnih arhiva, naročito američkih, kao i pročešljavanje hiljada stranica u potrazi za informacijama koje su izbjegle pažnji službi zaduženih da ih oslobode oznake tajnosti, navode na ovaj zaključak. Ni London, ni Pariz, ni Washington nisu ništa učinili da se spriječi ono što se događalo, čak i kada su o tome bili obaviješteni. No, unatoč poricanju, već dvije decenije ova istina proganja savjest Evrope i svijeta. Sumnjali smo da se iza ove pasivnosti krije smišljena i krajnje politička kalkulacija, usmjerena na eliminisanje posljednjih prepreka miru u svrhu pojednostavljivanja diplomatskih pregovora. Srebrenica je pokopana u ime državnih interesa koje treba tražiti u prijestonicama tih triju država, a nesumnjivo i u Sarajevu. Na Bošnjacima je, međutim, da ispitaju


19

osnovanost odluka koje su donosili njihovi lideri tokom rata, a naročito 1995. godine. Vrijeme je da se otvori i ta bolna rana. Dugo godina se nije moglo dokazati da su Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države aktivno podržavale nestanak ovih teritorija, iako se znalo da je to bio krajnji srpski ratni cilj. Ovaj istraživački rad pokazuje kako i zašto su ove tri sile pregovorale o napuštanju Srebrenice i kako su tom lakovjernom trgovinom postale potpomagači posljednjeg genocida dvadesetog vijeka. Vanjska politika se uvijek svodi na traganje za rješenjima u teškim okolnostima, s protivnicima, pa čak i neprijateljima. Neki, kao bivši francuski ministar vanjskih poslova, Hubert Vedrine uvjereni su da je “manje krvi u historiji prosuto u ime realpolitik nego u ime idealizma”. Politika realizma, međutim, nije uvijek sinonim za razum ili mudrost. Ona, također, može voditi kukavičluku, cinizmu i izdaji temeljnih vrijednosti. Srebrenica je primjer za to: ona je paradigma tog drugog barbarstva, hladnog, ledenog, proračunatog, kojeg Edgar Morin opisuje kada govori o ekonomiji, mada se ono jednako može primijeniti i na vanjsku politiku. Juli 2015.

Diplomatske igre i odgovor oružja U proljeće 1995. godine Bosna i Hercegovina ulazi u treću godinu rata. Oružje je utihnulo jedan dobar dio zime, ali primirje koje je krajem decembra 1994. dogovorio bivši američki predsjednik Jimmy Carter neprestano se kršilo. S obzirom na to da nisu uspjeli da nagovore zaraćene strane da se dogovore o mirovnom planu, zapadne sile su se bojale nove eskalacije. S hiljadama svojih mirovnih snaga na terenu, izloženih sve većem riziku, Evropljani prijete povlačenjem ukoliko Clintonova administracija odbije da se uključi u rješavanje sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Washington prihvata da preuzme diplomatsku inicijativu i šalje u Beograd zamjenika pomoćnika državnog sekretara za evropske poslove, Roberta Frasurea, desnu ruku Richarda Holbrookea, kako bi ubijedio srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića da se vrati za pregovarački sto. “S Miloševićevim čvrstim i konačnim ‘ne’ mirovnom prijedlogu Kontakt grupe1 11. aprila diplomatski napori u Bosni dospjeli su u ćorsokak. (...) Bilo bi pogrešno smatrati da je Kontakt grupa još uvijek aktivna i da radi na idejama koje mogu dovesti do okončanja sukoba. To bi samo potkopalo naš kredibilitet, kako u regiji tako i pred našom javnošću i medijima”, pišu sredinom aprila 1995. godine zvaničnici američkog State Departmenta zaduženi za Bosnu.2 1 Kontakt grupa za Balkan, sa svojih pet članova (Njemačka, SAD, Francuska, Velika Britanija i Rusija), uspostavljena je u aprilu 1994. godine, sa svrhom da se SAD aktivnije uključi u rješavanje sukoba, budući da su Evropljani vjerovali da to neće uspjeti sami. 2 Depeša američkog State Departmenta od 12. aprila 1995, http://clinton.presidentiallibraries.us/items/show/12431, i od 14. aprila 1995, http://clinton.presidentiallibraries.us/items/show/12435, Clinton Digital Library.


21

Robert Frasure, predstavnik SAD-a u okviru Kontakt grupe, izravno svjedoči neuspjehu pregovora. Nekoliko dana kasnije, po povratku u glavni grad Srbije, on ponovo pokreće pregovore s Miloševićem koji traju sve do početka juna, kada je pozvan da se vrati u Washington. Njegova misija: ubijediti Miloševića da prizna suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine u zamjenu za obustavu međunarodnog embarga koji je srbijansku ekonomiju bacio na koljena.3 Ali još jedanput Milošević ne popušta. Milošević je, svejedno, bio spreman da isposluje mirovni dogovor. Korak po korak, velike sile, okupljene u okviru Kontakt grupe, popustile su krvavom diktatu nacionalista i predložile podjelu Bosne i Hercegovine na dva entiteta po etničkim linijama. Prošla su vremena kada je, kao 1993. godine, svaka rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija potvrđivala da trajno rješenje sukoba počiva na “povlačenju s teritorija otetih silom i ‘etničkim čišćenjem’”, kao i na “poništavanju posljedica ‘etničkog čišćenja’ priznavanjem prava svih izbjeglih da se vrate u svoje domove(...)”. Zbog nedostatka volje da se drže tih principa, velike sile su se zadovoljile pozivanjem na “rješenje postignuto pregovorima koje bi lišilo Srbe dijela njihovih nepravednih ratnih dobitaka”. Pod pritiskom Washingtona, bosanski Hrvati odrekli su se zahtjeva za podjelu Bosne i Hercegovine na tri dijela. U martu 1994. obnovili su prekinuti savez s Bošnjacima. Prema ovom sporazumu “muslimansko-hrvatska federacija” bi dobila 51% teritorije a ostalih 49% bi pripalo bosanskim Srbima. Milošević je prihvatio taj “teritorijalni kompromis” jer je on djelimično zadovoljavao njegove zahtjeve. Ovaj čovjek je stajao 3

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija izglasalo je 30. maja 1992. godine ekonomske sankcije protiv SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), zbog sumnje za umiješanost u rat u Bosni i Hercegovini. Sankcijama se zahtijevalo od svih zemalja članica da prekinu trgovačke veze, zamrznu srpsku imovinu u inostranstvu, uvedu embargo na naftu, zabrane sve kulturne ili sportske razmjene i obustave zračne letove.

22


iza plana da se Bosna silom rasparča i, barbarstvom etničkog čišćenja, stvori nova država isključivo za Srbe, na teritoriji gdje su različite zajednice dugo bile neraskidivo vezane. Međutim, počeo je tvrdoglavo osporavati radne mape i dio dokumenata koje su evropski posrednici predlagali već mjesecima. Razlog neslaganja je bio pojas teritorije na istoku, duž granice sa Srbijom, i stepen autonomije entiteta koji bi trebao pripasti Srbima. On je zahtijevao kompaktniju i održiviju teritoriju za bosanske Srbe, sa širokom autonomijom i s kvazidržavnim ovlastima. Ako bi Bosna i Hercegovina postala labava unija dvaju entiteta sličnih republikama i pod uslovom da Srbi ostvare koherentnu teritoriju naslonjenu na Srbiju, onda bi Milošević priznao međunarodne granice one iste bosanske države za koju je učinio sve da je uguši u krvi još od 1992. godine. U to vrijeme Milošević je još uvijek imao sredstva za ostvarenje svojih ciljeva. Srpske snage kontrolisale su gotovo 70% teritorije Bosne i Hercegovine (iako su Srbi činili 30% stanovništva) i nikada ne bi vratili 20% osvojene teritorije da ih na to nije prisilio Beograd. Predsjednik Srbije se nadao da će ubijediti zapadne diplomate da popuste pred njegovim zahtjevima. Velike sile su se složile da Srbima ustupe istočne dijelove zemlje, gdje je muslimansko slavensko stanovništvo bilo većinsko prije munjevite kampanje etničkog čišćenja sprovedenog u prvih nekoliko nedjelja rata.4 Tri posljednja komadića teritorije naseljene Bošnjacima, a sada izolirana usred srpskih osvajanja u istočnoj Bosni, među4

“Imajući u vidu da je jedan od strateških ciljeva bosanskih Srba, predstavljenih u maju 1992, bio ‘uspostaviti koridor u Podrinju’, odnosno eliminisati Drinu kao granicu između srpskih država”, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da je, “vodstvo bosanskih Srba razumjelo i namjeravalo da stvaranje srpskih etničkih teritorija uključuje podjelu Bosne i Hercegovine, kao i odvajanje i trajno uklanjanje etničkog stanovništva iz opština označenih kao srpske, bilo sporazumno ili silom.” (Tužilac protiv Miroslava Deronjića, Presuda o kazni, paragrafi 57, 68). Tokom 17. sjednice Skupštine bosansko-srpskih separatista, 24–26. jula 1992. godine, Radovan Karadžić je precizirao – “ovaj sukob je pokrenut s ciljem da se eliminišu Muslimani”.


23

tim, nisu bila uključena u budući srpski entitet. Na radnoj mapi Kontakt grupe, teritorije oko gradova Srebrenice, Žepe i Goražda, gdje su desetine hiljada preživjelih žrtava pokolja našli utočište, bile su sačuvane i međusobno povezane i pripojene bošnjačko-hrvatskom entitetu.5 Milošević je odbacio kartu na kojoj entitet dat Hrvatima i Bošnjacima ima “monstruoznu izraslinu”, koja se poput klina zabija u budući entitet bosanskih Srba. Cilj mu je bio povezati srpska osvajanja u istočnoj Bosni radi buduće aneksije i utapanja u Srbiju. Već od proljeća 1994. i prisilnog braka Hrvata i Bošnjaka, koji su im nametnuli Amerikanci, Milošević je znao da međunarodna zajednica neće nikada odobriti raspad multietničke Republike Bosne i Hercegovine i da nikada neće priznati marionetsku državu bosanskih srpskih separatista očišćenu od nesrpskog stanovništva kao rezultat masovnih zločina. Već u ljeto 1994. godine on svom bliskom okruženju povjerava da mu je novi plan Kontakt grupe, utemeljen na teritorijalnoj podjeli na dva entiteta, prihvatljiv: “Sada, kada međunarodna zajednica na polovini teritorije bivše Bosne i Hercegovine predlaže priznavanje ‘srpske Republike’ koju smo stvorili, krajnji cilj koji smo postavili uskoro bi trebao biti postignut.”6 U decembru 1994. godine, on potvrđuje jednom hrvatskom izaslaniku: “Srbi ne mogu zahtijevati više od pola Bosne. Ja sam postigao svoj cilj i sada želim da se posvetim miru.”7 Od tada, on pokušava lidere bosanskih Srba privoljeti da se zadovolje srpskim entitetom s kvazidržavnim ovlastima. Po mišljenju Miloševića, 5 Alain Juppé, tadašnji francuski ministar vanjskih poslova, pokazao je radnu mapu Kontakt grupe autorici ove knjige u Parizu, juna1994. godine. 6 Sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) od 30. augusta 1994, citirano u: Florence Hartmann, Mir i kazna, tajni ratovi međunarodne politike i pravosuđa, Buybook, Sarajevo, 2007, str. 84. 7 Hrvoje Šarinić, Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem, 1993-1995, Globus, Zagreb, 1999, str. 187; citirano u: Florence Hartmann, Milošević, dijagonala luđaka, Adamić, Rijeka, 2002, str. 296.

24


ovaj scenarij, daleko realniji, ne ugrožava srpske planove, jer Bosna i Hercegovina ne bi imala nikakve šanse da preživi etničku podjelu svoje teritorije. “Bosanski Srbi će uspostaviti konfederaciju sa Srbijom. To neće predstavljati problem, jer se svi slažu, Rusi, ali i Amerikanci, iako to ne žele otvoreno reći”, rekao je krajem 1994. godine. Ipak, on je zahtijevao da “enklave istočne Bosne pripadnu Srbima u zamenu za teritorije u zapadnoj Bosni”.8 U to vrijeme, Milošević je planirao predati teritorije koje su bosanski Srbi ranije osvojili između Livna i Drvara, na zapadnom boku Bosne, uz granicu s Hrvatskom, prijedlog koji su podržavali i hrvatski lideri i koji su, također, zagovarali izmjene mape Kontakt grupe na štetu Bošnjaka. Međunarodni posrednici koji su crtali mape za buduću mirovnu konferenciju već dugo su predlagali razmjenu teritorija koja bi uključivala Srebrenicu, Žepu i, možda, Goražde. Po njima bi ovo bilo “najrealnije” rješenje, ali i moralno najupitnije. To je bio razlog da u tišini pokušaju dovesti bošnjačku stranu do toga da napusti jedine preostale teritorije u istočnoj Bosni na kojima su do tada bili izbjegnuti masakri. Prvi pritisci na bošnjačke lidere da razmijene izolirane enklave počinju u augustu 1993. godine. Na britanskom nosaču aviona Invincible, poprištu pregovora o mirovnom planu koji su posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg i njegov evropski kolega David Owen predstavili nekoliko dana ranije u Ženevi, međunarodni emisari otvoreno su tražili da Bošnjaci ozbiljno razmotre srpske prijedloge o zamjeni Srebrenice i Žepe za srpske teritorije osvojene oko Sarajeva.9 8 Hrvoje Šarinić, ibid., str. 178; Florence Hartmann, ibid., str. 295. 9 Mirovni plan o kome se diskutovalo u tom momentu predviđao je transformaciju Bosne i Hercegovine u “uniju” triju republika – srpske, hrvatske i muslimanske. Prvoj bi bilo dodijeljeno 52%, drugoj 18% i trećoj 30% teritorije.


25

Bošnjački lider, Alija Izetbegović, predsjednik Bosne i Hercego vine, obavijestio je 28. septembra 1993. predstavnike Srebrenice da je razmjena teritorija cijena za uspostavu mira i očuvanje međunarodnih granica države. Ali delegacija iz Srebrenice odbacila je ovu ideju. Mirovni plan je odbačen kada se Parlament Bosne i Hercego vine, nekoliko dana kasnije, usprotivio nagodbi, s obrazloženjem da ona nagrađuje etničko čišćenje. Srpsko rukovodstvo odbilo je sve naredne mirovne prijedloge koji bi očuvali opkoljene gradove u istočnoj Bosni. S diplomatskim naporima u zastoju, SAD su shvatile da su istočne enklave “zaglavljene kao tri riblje kosti u grlu Srba”, kako je doslovno navedeno u jednom deklasificiranom izvještaju CIA-e. Ali Amerika nije htjela da Kontakt grupa, čiji je ona član, otvoreno predloži predaju Srebrenice, Žepe i Goražda Srbima u strahu od reakcije javnosti, kako je to priznao Charles Redman, prvi američki predstavnik u Kontakt grupi.10 Krajem 1994. godine Washington u tajnosti traži od hrvatskih lidera da nagovore Bošnjake da se nagode, no uprkos obećanju o značajnoj teritorijalnoj kompenzaciji na zapadu zemlje, bošnjački čelnici nisu popustili.11 Miloševićevi zahtjevi za ove tri sporne enklave nisu, prema tome, predstavljali nikakvo iznenađenje za Roberta Frasurea kada se sastao s Miloševićem 1995. Američki diplomata je tad već bio uvjeren da ništa neće natjerati srpskog predsjednika da se pridruži pregovaračkom stolu i prizna nezavisnost i suverenitet Bosne i Hercegovine, ukoliko mu ne bi bila ponuđena modificirana radna mapa za srpski entitet uz ukidanje svih međunarodnih sankcija protiv Srbije. 10 Jan Willem Honig i Norbert Both, Srebrenica: Record of a War Crime, Penguin, London, 1998. 11 Hrvoje Šarinić, op. cit., str. 184.

26


Budući da su Francuska i Britanija početkom 1995. godine najavile povlačenje svojih vojnika iz Bosne do kraja te godine, ukoliko ne dođe do prekida neprijateljstava, Kontakt grupa više nije isključivala nijednu opciju.12 Evropljani su Robertu Frasureu dali zeleno svjetlo za zaključenje “bilo kakvog sporazuma”, kako bi mirovne snage što brže bile izvučene iz bosanskog blata. Anthony Lake, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD-a, također je bio saglasan za preuređivanje karata kako bi se zaustavilo nasilje u Bosni. “Bilo je jasno da on nije bio zainteresovan za Srebrenicu”, prisjeća se bivši holandski ministar odbrane Joris Voorhoeve, koji je razgovarao s Anthonyjem Lakeom u martu 1995. godine. On dodaje: “Bilo je mnogo ljudi (a kojima se neće svidjeti da ih se na to podsjeti) koji su tada mislili da su enklave, u krajnjoj liniji, neodbranjive. U toku njihovog promišljanja o šansama za postizanje stabilnog mira dogovorom između Srba, Hrvata i Muslimana, došli su do zaključka da je situacija u enklavama vrlo komplikovana, da se radi o zatvoru pod otvorenim nebom, te da je enklave teško integrisati u buduću kartu podjele Bosne u svrhu postizanja mirovnog sporazuma.”13 Predsjednik Bill Clinton pokazao je skepticizam po pitanju očuvanja enklava u istočnoj Bosni, nazivajući ih “strelištima” za srpske vojnike. Pa ipak svima je bilo jasno da bi teritorijalna razmjena podrazumijevala premještanje stanovništva. Kao što je Winston Churchill priznao decembra 1943. na Konferenciji u Teheranu: “Stvarno uspostavljanje graničnih linija zahtijeva pažljivo proučavanje i, možda, u nekom momentu, razdvajanje stanovništva”, a sve to je rekao 12 O američkoj poziciji prema povlačenju UN-a iz Bosne i pomoći očekivanoj od NATO-a u tom slučaju, vidjeti arhive deklasificiranih dokumenta iz tog perioda. Posebno izvještaj Anthonyja Lakea predsjedniku Clintonu od 9. marta 1995: http://clinton. presidentiallibraries.us/items/show/12418 13 Radio 1, emisija Argos, I dio, emitovana 22. decembra 2006. u Holandiji.


27

tokom diskusije o komadanju poslijeratne Njemačke i pomjeranju poljske granice prema zapadu u zamjenu za njene istočne teritorije, kojih bi se odrekla u korist Rusije. Pola vijeka kasnije, Pariz, London i Washington, kao i Churchill nekada, vidjeli su u premještanju i razdvajanju stanovništva način da se trajno utiša oružje. Oni to rješenje ne smatraju nerazumnim jer, kako tvrde, “80% stanovništva enklava istočne Bosne već je raseljeno”. Ni Evropljani ni Amerikanci nisu bili spremni javno podržati diplomatski prijedlog kojim bi se posljednji ostaci bošnjačkog prisustva u istočnoj Bosni ustupili Srbima. Htjeli su da tu odluku donesu bošnjački lideri. Do 1945. godine britanski zvaničnici nastojali su da ubijede poljsku vladu u egzilu da prihvati rusku “ponudu”, uz obrazloženje da bi Rusija svakako izvršila aneksiju istočnih dijelova Poljske. U proljeće 1995. godine, predstavnici Foreign Officea pokušavaju zavrnuti ruku bošnjačkom rukovodstvu. “Poruka je bila jasna”, sjeća se Mirza Hajrić, tadašnji šef kabineta predsjednika Izetbegovića, “rečeno je da enklave nemaju nikakvu budućnost, da su izgubljene, da će stanovništvo svakako iz njih otići, te da je stoga bolje ‘unovčiti’ ih dok je to još moguće nego ih izgubiti kasnije, a da se ne dobije ništa zauzvrat.” Sukobi na terenu su se rasplamsavali. Kao i svakog proljeća srpske snage intenzivirale su pritisak na posljednje enklave u istočnoj Bosni. Naredbe izdate početkom marta 1995. nalažu: “Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.” Od munjevite ofanzive u proljeće 1992. godine na istoku Bosne srpska misija ostaje nepromijenjena: eliminisati jedan po jedan džepove otpora u kojima je zbijeno bošnjačko stanovništvo koje je preživjelo etničko čišćenje, a s ciljem da se osigura srpska prevlast nad cijelim područjem istočne Bosne.

28


19. novembra 1992, nakon što su srpske snage zauzele veći dio ovog područja, Operativnom direktivom broj 4, koju su potpisali general Ratko Mladić, komandant srpskih snaga u Bosni, i Radovan Karadžić, njihov politički vođa, naloženo je: “Očistiti od muslimanskog stanovništva područja Birača (Srebrenica i okolina), Žepe i Goražda.” Cilj je bio jasan: “Iznurivati neprijatelja, nanositi mu što veće gubitke i prisiliti ga da s muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda”, kako bi se na tim područjima stvorila “srpska država”.14 Sredinom marta 1993. godine, nakon što su Srbi eliminisali džepove Cerska i Konjević-Polje, srpske snage okupljaju se u blizini Srebrenice. Izolirana u dolini, usred šumovitih planina duž rijeke Drine, enklava je bila osuđena na propast. Naredbe generala Mladića identične su za sve enklave: zauzeti ih i ubiti sve zarobljene vojno sposobne muškarce, dok se ostatak stanovništva treba protjerati. Međutim, general Philippe Morillon, šef snaga UN-a u Bosni, poremetio je njegove planove. On dolazi u Srebrenicu i staje u odbranu izgladnjelog i nemilosrdno bombardovanog stanovništva. Na hiljade ljudi, uključujući žene i djecu, blokirali su vozila UN-a i upozorili francuskog generala da će srpske snage, ukoliko on ode, ući u Srebrenicu i izazvati krvoproliće. “Nemojte se plašiti, vi ste sada pod zaštitom UN-a (...). Ja vas nikada neću napustiti”, rekao je francuski oficir masi. Medijski odjek njegovog gesta stavio je velike sile u nezgodnu situaciju i spriječio ulazak Mladićevih snaga u Srebrenicu i 14 Operativne direktive je potpisao Radovan Karadžić, politički lider srpskih separatista iz Bosne i Hercegovine, kao vrhovni komandant njihovih oružanih snaga. Ali sve ove direktive sačinilo je vojno rukovodstvo u koordinaciji s Beogradom. Direktivu broj 4 iz 1992. godine sačinio je general Manojlo Milovanović (ICTY, proces Karadžić, ročište od 29. februara 2012. i 11. februara 2009). General Radivoje Miletić je bio autor Direktive broj 7, od 8. marta 1995, kojom se naređivalo protjerivanje muslimanskog stanovništva iz enklava Srebrenica i Žepa (ICTY, predmet Karadžić, Optužnica od 19. oktobra 2009). Oba oficira su generali iz Srbije koje je platio Beograd za službu u Glavnom štabu srpske vojske u Bosni.


29

počinjenje masakra. Nakon što su kritikovane zbog svoje pasivnosti, zapadne sile početkom aprila 1993. predlažu da pomognu stanovnicima opkoljene enklave tako što će evakuisati one koji iskažu želju da odu, “jer ih čeka samo smrt, ako ostanu tu”. Bošnjački lideri odbijaju prihvati evakuaciju, jer bi to bilo prihvatanje srpske politike etničkog čišćenja i predaja prazne enklave srpskim snagama. General Mladić, u međuvremenu, odbacio je prijedlog da se vojno sposobni muškarci evakuišu. Visoki komesarijat Ujedinje nih nacija za izbjeglice (UNHCR) 29. marta 1993. u devetnaest kamiona odvozi 2.140 ljudi: 884 žene, 1.208 djece i 48 starijih lica. U jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine general Mladić ponavlja naredbu da se zauzme enklava, navodeći da prilikom ulaska u grad treba “ubiti sve oni koji nose oružje, a civili i ranjenici moraju biti izmješteni izvan grada”15. Hasan Nuhanović, koji je s porodicom izbjegao u Srebrenicu sjeća se: “Napad je počeo već ujutro i nije prestajao cijeli dan. Tukli su bez pauze (...) Pucnjava /s juga, iz pravca Zelenog Jadra/ je silazila niz Guber pravo ka nama (...) u našu ulicu (...). To cijelo popodne, dok su granate padale, prepirali smo se oko toga da li da bježimo iz kuće dole ka centru grada (...). Izaći na ulicu bilo je skoro ravno samoubistvu (...), mislio sam (...) bolje da ginemo od granata nego da nas žive hvataju i kolju (...). Još nekoliko ljudi se iz podruma popelo na sprat. Jedan je imao tranzistor. Čule su se vijesti radija Bosne i Hercegovine. Spiker je govorio nešto o sjednici Savjeta sigurnosti UN-a koja se upravo održava u New Yorku. Rekao je da se ubrzo očekuje zaključak i da bi Srebrenica mogla biti proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija. (...) Mi jednostavno nismo mogli vjerovati da smo to upravo čuli.”16 Trupe generala Mladića 15 Suđenje Ratku Mladiću, ICTY, ročište od 1. decembra 2014, http://www.icty.org/x/ cases/mladic/trans/ en/141201ED.htm 16 Hasan Nuhanović, Zbijeg, put u Srebrenicu, Mediacentar, Sarajevo, 2013, str. 368–373.

30


su u tom trenutku nepunih dvije stotine metara od njegove kuće u ulici Crvena rijeka kada u New Yorku, nekoliko sati kasnije, Vijeće sigurnosti UN-a proglašava Srebrenicu i njenu okolinu prvom “sigurnom zonom” Ujedinjenih nacija. Zauzimanjem odlučnog stava, ovog puta, velike sile su zaustavile Mladićeve tenkove. Uskoro nakon toga pet drugih opkoljenih područja u zonama koje su osvojile srpske snage stavljene su pod zaštitu Ujedinjenih nacija i njihovih mirovnih snaga, u koje se one raspoređuju tokom nedjelja koje slijede.17 Države UN-a obavezuju se osigurati kapacitete za zaštitu ovih “sigurnih zona” i rezolucijama UN-a im se odobrava upotreba sile “kao odgovor na bombardovanja sigurnih zona od bilo koje strane, oružane upade, namjerne prepreke stavljene unutar ovih zona ili njihove okoline, slobodu kretanja UNPROFOR-a ili zaštićenih humanitarnih konvoja”18. Ali general Morillon ipak shvata da samo odlučnost velikih sila da održe svoje prijetnje može prisiliti Mladića da odustane od svojih planova. Na kraju svoje misije u Bosni, 25. juna 1993. godine, on kaže Mladiću: “Znam za vaše planove da preuzmete kontrolu nad Srebrenicom, Žepom i Goraždem. Ali svijet neće pristati na evakuaciju muslimanskog stanovništva. Uzdržite se od etničkog čišćenja ovih područja!19 Vi za sebe mislite da ste srpski Napoleon, ali zapamtite da je Napoleon skončao na Elbi i Svetoj Heleni, gdje je i umro kao zatočenik.”20 Pod prijetnjom zračnih udara NATO-a Srbi mijenjaju strategiju. Odlučuju da enklavu Srebrenicu prepuste “laganom gušenju” kako bi kao zrela kruška pala kada se ispune uslovi za pokretanje 17 Rezolucija 819 od 16. aprila 1993. (Srebrenica), rezolucija 824 od 6. maja 1993. (Sarajevo, Bihać, Goražde, Tuzla, Žepa), rezolucija 836 od 4. juna 1993. (koja odobrava upotrebu sile u svrhu poštivanja šest sigurnih zona). 18 Rezolucija 824 od 6. maja 1993. ili 836 od 4. juna 1993, tačka 9. 19 Zabilješke Ratka Mladića, oduzete u februaru 2010. iz Mladićevog stana u Beogradu i predate ICTY-u koji ih je učinio dostupnim javnosti u oktobru 2010. 20 General Morillon, intervju s autoricom, januar 2011.


31

završnog napada. Humanitarni konvoji UN-a prolaze vrlo rijetko. Srebrenica počinje patiti od gladi, uprkos dostavi paketa hrane i lijekova koju provodi avijacija zapadnih zemalja. Snajperska vatra i sporadična granatiranja dovode muslimansko stanovništvo u stanje totalne nesigurnosti koje čini da svaki put gube nadu da bi mogli opstati na ovoj teritoriji. Kako mjeseci prolaze obećanje da će ih štiti Ujedinjene nacije čini se sve iluzornijim. U toku 1994. godine Karadžić i Mladić u više navrata upozoravaju da neće odustati od protjerivanja i uništenja muslimanskog stanovništva iz enklava. “Nije me briga da oni (Bošnjaci) stvore (muslimansku) državu u Bosni. Jedina stvar koja me zanima je da potpuno nestanu”, izjavljuje Mladić pred poslanicima Skupštine bosanskih Srba u januaru 1994. U međuvremenu, uz podršku Srbije, vođe bosanskih Srba učestalim napadima protiv šest “sigurnih zona” stavljaju na probu riješenost Vijeća sigurnosti da djeluje kako bi se ispoštovale donesene rezolucije. Mladićev napad na Goražde, najveću od tri enklave u istočnoj Bosni, početkom aprila 1994. godine, izaziva protivudar NATO-a na srpske artiljerijske položaje. Prvi put od svog osnivanja 1949. godine Savez provodi bombardovanje na kopnu. Američki avioni F-16 su već intervenisali, ali u sklopu operacije Deny Flight 28. februara 1994, obaranjem četiri srpska aviona zbog kršenja zabrane letenja nad Bosnom.21 U skladu s obavezom koju je dala godinu dana ranije, međunarodna zajednica pokazuje odlučnost da zaštiti sigurne zone UN-a. Mladić se povlači, ali samo kako bi se bolje posvetio Srebrenici. 21 Djelovanje NATO-a na terenu bivše Jugoslavije datira iz 1992. godine. NATO-ove snage su prvo bile uključene 1992. godine u operacije pomorskog nadzora embarga na oružje (Sharp Guard) i kontrole poštivanja zabrane letenja nad Bosnom 1993. godine (Deny Flight). NATO je, također, ovlašćen za upotrebu zračnih udara u svrhu zaštite mirovnih snaga UN-a na terenu. Od ljeta 1993. godine, NATO može, također, intervenisati protiv strana koje ne poštuju rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a vezano za humanitarnu pomoć ili zaštitu enklava koje su proglašene sigurnim zonama.

32


U julu 1994. godine njegovim trupama raspoređenim u istočnoj Bosni dato je naređenje da nastave “pripremu za izvršenje ovog ključnog zadatka – protjerivanje Muslimana iz srebreničke enklave. Nikakvo povlačenje nije moguće u slučaju Srebrenice, moramo ići naprijed. Moramo našim neprijateljima učiniti život neodrživim i njihov privremeni ostanak u enklavi nemogućim, kako bi masovno otišli što je prije moguće, kada shvate da ne mogu opstati na ovim prostorima”. Operativnom direktivom broj 7 od 8. marta 1995. godine, u cilju “definitivnog oslobađanja cijelog Podrinja” srpski lideri prekidaju čekanje na koji ih je primorao general Morillon dvije godine ranije. Srpske snage ponovo imaju zeleno svjetlo da zauzmu Srebrenicu i da trajno isele njeno bošnjačko stanovništvo. Od početka 1995. godine srpske snage pojačavaju blokadu enklava. Čak i konvoji predviđeni za snabdijevanje snaga UN-a više ne ulaze u enklave. Sa zalihama hrane i municije na najnižem nivou mirovne snage UN-a više nisu u stanju zaštititi sigurne zone Srebrenice i Žepe. Krajem marta general Mladić naređuje Drinskom korpusu da potpuno neutrališe mirovne snage UN-a u istočnim enklavama i da se pripremi za novu ofanzivu. Zapad je upoznat sa srpskim planovima. Već 8. marta, u hotelu Panorama u Vlasenici, Mladić obavještava komandanta snaga UN-a u bivšoj Jugoslaviji, generala Bernarda Janviera da će sudbina enklava biti riješena vojnim putem. Nekoliko dana kasnije potvrđuje to i britanskom generalu Rupertu Smithu, komandantu mirovnih snaga UN-a u Bosni i Hercegovini. “Mladić je izvadio mapu i komadićem papira povukao liniju preko svake od ovih enklava”, sjeća se potpukovnik Baxter, Smithov pomoćnik koji je, također, prisustvovao tom sastanku. Mladić otkriva svoje planove na zahtjev Miloševića, koji nastoji dati do znanja, prije dolaska Roberta Frasurea u Beograd, da će uzeti istočne enklave, ako ih ne dobije za pregovaračkim stolom.


33

Snimci američkih obavještajnih satelita, koji potvrđuju pripreme ofanzive srpskih snaga na Srebrenicu, počeli su neslužbeno kružiti u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija u New Yorku. “U to vrijeme dobijali smo (...) redovne izvještaje u New Yorku, uključujući i one od generala Smitha, o situaciji na terenu koji su jasno pokazivali da su snage bosanskih Srba imale namjeru napasti ‘sigurnu zonu’ Srebrenica”, priznaje general Manfred Eisele.22 Ovaj njemački oficir koji je na čelu odjela “planiranja i podrške” unutar Odjela za mirovne operacije UN-a u New Yorku (DPKO, ekvivalent Ministarstva odbrane UN-a) razmišlja kako se suprotstaviti ovim prijetnjama. Pet stotina lako naoružanih holandskih pješadinaca, raspoređenih u srebreničkoj enklavi, nisu mogli pružiti nikakav otpor srpskoj artiljeriji. Nekoliko izvještaja UN-a iz tog perioda naglašavaju slabost mehanizma zaštite sigurnih zona i preporučuju promjene kako bi se osigurala efikasnija zaštita u slučaju masovnih napada. Eiseleovi vojni savjetnici iz DPKO-a stoga predlažu da se ojača zaštita srebreničkog džepa uz pomoć danskih trupa i tenkova stacioniranih sedamdeset kilometara dalje, u Tuzli.23 Danska i holandska vlada to podržavaju. Međutim, 2. aprila 1995, na sastanku Kofija Annana, šefa DPKO-a, i Madeleine Albright, američke ambasadorice u Ujedinjenim nacijama, SAD odbijaju ovaj prijedlog. Oni prijedlog smatraju vojno neizvodljivim, uz obrazloženje da bi takva operacija zahtijevala ne samo zračnu podršku NATO-a, nego i angažman helikoptera SAD-a za transport vojnika i tenkova u opkoljenu enklavu. U stvari, oni znaju da što je više vojnika mirovnih snaga UN-a zatočeno unutar ovih džepova, to bi više vojnih sredstava bilo potrebno da se ga22 Intervju generala Eiselea, Radio 1, VPRO, Argos, Holandija, 5. april 2002. 23 Jaspers Huub, Recherchieren am Extrem – das Massaker von Srebrenica – Konferencija na zimskoj akademiji Udruženja njemačkih novinara (DJV), Sarajevo, mart, 2005, http://www.bits.de/public/gast/jaspers05-1.htm

34


rantuje njihova sigurnost. Clintonova administracija želi izbjeći situaciju u kojoj bi bila uhvaćena u spiralu koja bi neizbježno uvela američke trupe u bosanski haos. Američki predsjednik uporno je odbijao slanje kopnenih trupa u Bosnu, osim za slučaj pomoći u provedbi mirovnog sporazuma. Samo godinu i par mjeseci prije predsjedničkih izbora on ne namjerava promijeniti stav. Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska radije se odlučuju da pritisnu bošnjačke vođe da razmijene izolovane bosanske enklave “dok još imaju izbora”. Milošević upravo računa na kombinovani vojni i diplomatski pritisak kako bi se ishodovala dobrovoljna predaja bez rizika od NATO-ove odmazde iz zraka.24 Pritisnut uza zid, predsjednik Alija Izetbegović šalje izaslanika u Beograd da pregovara sa Miloševićem o mogućim teritorijalnim razmjenama. Bošnjački lider oklijeva i prepušta Srebrenicu hirovima zapadnih sila, te na milost i nemilost Mladićeve vojske. Nekoliko dana kasnije Alija Izetbegović okuplja sve svoje komandante korpusa i ukazuje da je prioritet deblokada Sarajeva, glavnog grada BiH, već tri godine granatiranog i mučenog pod opsadom srpskih snaga. Komandant odbrane Srebrenice, Naser Orić došao je s petnaestak svojih najvjernijih boraca, predlažući ofanzivu kojom bi se s leđa napale srpske snage prije nego što se koncentrišu oko Srebrenice. Njegov prijedlog nije ni razmatran. Aprila 1995. godine Oriću i njegovim saborcima bit će odbijena dozvola da se vrate u enklavu, unatoč upozoravajućim znacima predstojećeg srpskog napada. Nedostatku oružja, hrane i medicinske njege od kojih pati Srebrenica, sada je dodato i odsustvo vojnih komandanata. 24 UN i NATO su se 1993. godine složili za upotrebu zračne sile Atlantskog saveza u slučaju: 1. napada na snage UN-a; 2. bombardovanja “zaštićenih zona”; 3. upada u “zaštićene zone”; 4. ometanja slobode kretanja vojnika mirovnih snaga ili humanitarnih konvoja.


35

Neki to vide kao dokaz da su Srebrenicu napustili Izetbegović i njegova visoka vojna komanda.. U tom momentu, komandant bosanske Armije, Rasim Delić smatra da su Srebrenica i ostale enklave istočne Bosne “dodatni teret za bosansku vojsku i vladu”. Neki drugi, među kojima i David Harland, bivši šef civilnih poslova UN-a u Bosni, smatraju, naprotiv, da je Izetbegović odbijao da “poklekne pred etničkim čišćenjem”, tako što bi naredio evakuaciju izbjeglica i stanovništva Srebrenice.25 U očima bosanskog rukovodstva, međunarodna zajednica je nametnula embargo na oružje i preuzela odgovornost odbrane izolovanih enklava i stanovništva; Zapad je prema tome imao obavezu da se bori sa Srbima ukoliko bi oni pokušali da osvoje sigurne zone koje su bile duboko uklještene u teritorijama pod srpskom kontrolom, te ih slabo opremljena bosanska vojska nije mogla efikasno braniti. Milošević 7. maja 1995. godine saziva političko vodstvo bosanskih Srba u svoju rezidenciju u Karađorđevu, u skrovitu lovačku kuću u šumi, stotinjak kilometara udaljenu od Beograda. Dan ranije on je na istom mjestu vodio cjelodnevne razgovore s američkim posrednikom Robertom Frasureom. Kako bi naveo zapadne zvaničnike da ustupe Srbima tri željene enklave, on je prvo morao ubijediti Radovana Karadžića da se zadovolji sa 49% Bosne. Ali impulsivni lider bosanskih Srba još je vjerovao da Srbi mogu dobiti rat pod svojim uslovima. Već godinu dana Milošević i Karadžić bili su u sukobu. Milošević je znao iskoristiti tvrdolinijašku poziciju svog bivšeg sljedbenika. Od ciničnog i nefleksibilnog lidera, uvijek spremnog da prevari i ne ispuni svoja obećanja, predsjednik Srbije, kojeg međunarodni mediji nazivaju “balkanskim kasapinom”, preobrazio se u nezaobilaznog partnera za postizanje mirovnog rješenja. Zapad se, više nego ikada, oslanjao 25 Svjedočenje Davida Harlanda na suđenju u predmetu Karadžić na ICTY-u, ročište od 7. maja 2010.

36


na njega da zaustavi eskalaciju rata kroz izolaciju bosanskih Srba, čije “barbarstvo” i sama Rusija – tradicionalni srpski saveznik – više nije htjela tolerisati. Milošević se u Karađorđevu, međutim, više pokazuje kao gospodar rata nego kao posrednik za uspostavljanje mira. Svojim gostima potvrđuje da se neće pridružiti pregovaračkom stolu dok se ne promijeni karta podjele entiteta. Njegovi prioriteti nisu se promijenili od početka 1991. godine, kada je podstrekavao na rat i slao svoje izaslanike među bosanske srpske nacionaliste kako bi ih naoružao i prenio im instrukcije da će “područje pedeset kilometara od reke Drine biti u potpunosti srpsko”.26 Milošević im naređuje da okončaju misiju koju im je povjerio četiri godine ranije i da, jednom zauvijek, eliminišu preostalo muslimansko stanovništvo prisutno u dolini Drine. Karadžić ga pokušava uvjeriti da napadne i Bihać, četvrtu enklavu. Za vođe bosanskih Srba, muslimanski džep na krajnjem sjeverozapadu Bosne, uklješten između osvojenih srpskih teritorija u Bosni i Hrvatskoj, samim svojim postojanjem sprečava stvaranje Velike Srbije.27 Ali Milošević se protivi. On nalaže Karadžiću da odustane od svoje maksimalističke politike, koja bi mogla dovesti do srpskog poraza u Bosni. Hitno je, naglašava on, da se “istočne enklave dovedu do tačke ključanja”, kako bi došlo do njihovog kolapsa. Tog 7. maja u Karađorđevu Milošević i njegovi gosti razgovaraju o sudbini hiljada bošnjačkih muškaraca kada istočne enklave budu zauzete. Nakon sastanka, Radovan Karadžić o tome upoznaje jednog od svojih najbližih savjetnika, koji je o tome deset godina kasnije, pod uslovom da ostane anoniman, rekao: “Nisu 26 Tužilac protiv Miroslava Deronjića, prvostepena presuda, ICTY, predmet IT-02-61-S, paragraf 54. Vidjeti, također, izjavu Miroslava Deronjića pred istražiocima ICTY-a, od 26. novembra 2003, paragraf 17, str. 6. 27 Bihaćki džep imao je značajno veću površinu od malih enklava istočne Bosne i brojao je 200.000 ljudi, među kojima 1/5 izbjeglica koje su preživjele etničko čišćenje.


37

imali namjeru da ubijaju civile, ali činjenica da su civili mogli nakon dva dana (nakon njihovog protjerivanja) postati vojnici, predstavljala im je problem.” Isto pitanje (sudbine bošnjačkih muškaraca) bilo je postavljeno i 1993. godine, kada je Mladić naredio svojim trupama da zauzmu Srebrenicu. Presretnuti telefonski razgovori od 16. aprila 1993. godine, objelodanjeni u decembru 2014. godine, pokazuju da su već tada srpski oficiri na terenu imali nalog da “ubiju sve koje nose oružje”.28 Sutradan, 8. maja 1995, Milošević pred generalom Mladićem žustro kritikuje “čistu ludost” političkog vodstva bosanskih Srba. On pritom ne osuđuje njihov ubilački pohod, već samo njihovu megalomaniju. “Ako ih pustiš da donose odluke, nećemo nigde stići (...). Mi ne možemo zadržati 70% teritorije (...). Nastaviti rat kada je celi svet protiv nas vratit će nas u kameno doba!” Milošević je toga dana u Beogradu pozvao na sastanak generala Mladića i generala Momčila Perišića, načelnika Generalštaba Vojske Srbije i de facto srpskih snaga u Bosni i Hrvatskoj. Mladić prima naređenja Beograda. Milošević, glavni finansijer rata, namjerava da izvrši pritisak na buntovnog Karadžića preko Mladića, čiju lojalnost predsjednik Srbije slavi, govoreći ponekada svojim savjetnicima: “On je s nama dvesta posto.”

28 Suđenje Ratku Mladiću, ICTY, ročište od 1. decembra 2014, op. cit.

Mirovnjaci odlaze Dok pregovori u Beogradu između Roberta Frasurea i Slobodana Miloševića zapinju, borbe na terenu se intenziviraju. Američki diplomata ne može ponuditi novu kartu teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine, jer bošnjački lideri ne pristaju na trgovinu enklavama i ne žele pozvati stanovništvo na evakuaciju. Washington u početku to vidi kao još jedan neuspješan diplomatski pokušaj, ali nijednu opciju na stolu ne može ozbiljno uzeti u razmatranje. “Američka politika prema Bosni prolazi kroz kritičnu fazu, u kojoj bi moglo doći do povlačenja UNPROFOR-a i raspoređivanja kopnenih snaga NATO-a i SAD-a čiji je ishod neizvjestan”, priznaje tim za vanjsku politiku Bijele kuće u svojim izvještajima od 17. i 18. maja 1995. godine.29 Iako se čvrsto opiru slanju kopnenih trupa, Sjedinjene Američke Države nemaju drugog izbora nego obećati da će poslati 20.000 vojnika da izvuku dio od 31.000 vojnika mirovnih snaga UN-a iz balkanskog košmara, pri čemu bi stvarnu operaciju spasavanja izveo NATO. Mogućnost angažovanja nekoliko hiljada američkih vojnika kako bi se osiguralo koliko ponižavajuće, toliko i opasno povlačenje snaga UN-a iz Bosne, ukazuje na hitnost da se “preispitaju osnovni principi koji vode našu politiku i odrede mjere koje treba preduzeti kako bismo oblikovali događaje umjesto da situacija na terenu diktira naše strateške odluke”.30 29 Američke arhive: NSC discussion Paper re Bosnia Strategic Choices, 17. maj 1995; DCI Interagency Balkan Task Force (BTF) Memorandum re Principals Committee Meeting on Bosnia and Croatia May 19th, 1995, 18. maj 1995, Clinton Digital Library, http:// clinton.presidentiallibraries.us/items/show/12462 http://clinton.presidentiallibraries. us/items/show/12463 30 Ibid.


39

19. maja, na sastanku Vanjskopolitičkog direktorata (Principals Committee) – jednog od primarnih foruma Clintonove administracije za odlučivanje o ključnim vanjskopolitičkim pitanjima – “Direktorat potvrđuje (...) da je ostanak UNPROFOR-a u Bosni od ključnog značaja za američke interese”. U to vrijeme smatralo se da je “jedina realna opcija okupiti saveznike oko ideje povlačenja UNPROFOR-a s najugroženijih mjesta u kombinaciji sa snažnijom akcijom mirovnih snaga UN-a, uključujući i upotrebu zračnih udara NATO-a”. Iako je opcija nazvana “pregrupisanje i osnaživanje” (retrench and reinvigorate) “mogla zadovoljiti i Francuze i Britance”, Bijelu kuću je zabrinjavalo da bi se to “moglo vidjeti kao trgovina istočnim enklavama za efikasnije provođenje misije oko Sarajeva”. Clintonovi savjetnici su nadalje upozoravali da se uzme u obzir “slika u javnosti i moralna cijena napuštanja enklava istočne Bosne”.31 Sredinom maja 1995. godine Clintonovi najbliži savjetnici oklijevaju, svjesni da imaju vrlo ograničen prostor za manevar, zbog imperativa da po svaku cijenu plave šljemove zadrže u Bosni. SAD naprosto nije mogao dozvoliti “održavanje statusa quo, budući da je Francuska već bila najavila povlačenje svojih trupa iz Bosne ukoliko bi trenutno stanje ostalo nepromijenjeno”.32 Poput Evropljana, ni Washington više nije bio spreman silom nametnuti mirovno rješenje koje Srbi odbijaju.

31 NSC discussion Paper re Bosnia Strategic Choices, 17. maj 1995, op. cit. 32 Ibid.

Enklave postaju teret “Enklave su neodbranjive a status quo neodrživ”, upozorio je nekoliko dana kasnije francuski general Bernard Janvier, 24. maja 1995, pred članovima Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i predstavnicima država koje imaju trupe u Bosni, ovaj vojni komandant UN-a u bivšoj Jugoslaviji tražio je da se poboljša zaštita sigurnih zona. Već mjesecima oficiri UN-a uzalud ukazuju na nesklad između mandata i sredstava koja su im na raspolaganju u Bosni. Zabrinjava ih ranjivost vojnika UN-a izolovanih u enklavama i izloženih riziku odmazde ukoliko bi tražili zračnu podršku NATO-a da bi ispunili misiju koja im je povjerena. Na zatvorenoj sjednici, general Janvier zahtijeva brzu odluku, s obzirom na to da su ove slabosti ugrožavale ne samo plave šljemove, nego i civilno stanovništvo koje su trebali štititi. Kako bi se mehanizam učinio efikasnijim, konzistentno logici rezolucija Vijeća sigurnosti, Janvier zagovara ili masovni porast broja trupa u najugroženijim enklavama na istoku zemlje ili njihovo povlačenje u druge dijelove Bosne, kako bi se u slučaju srpske prijetnje omogućili odlučni zračni udari NATO-a – “jedinog efikasnog sredstva koje imamo na raspolaganju”, pa dodaje: “Malo je vremena pred nama. Moramo preduzeti mjere koje će nam omogućiti da ograničimo rizike kojima su izložene naše snage.” Francuski general nadalje insistira: “Budimo pošteni prema sebi, a naročito prema onima čija je sigurnost u našim rukama: ako nemaš gromobrana, drži se podalje od oluje!” Madeleine Albright se žestoko usprotivila Janvierovom prijedlogu o preraspoređivanju snaga UN-a, iako su savjetnici Bijele kuće to preporučili kao “jedinu realnu opciju” samo nedjelju


41

dana ranije; optužila je francuskog generala da se želi “otarasiti sigurnih zona”. Informacije koje su o ovom izlaganju generala Janviera iza zatvorenih vrata u New Yorku procurile u štampu u jesen 1995. godine doprinijele su da se javnost uvjeri da je upravo ovaj francuski oficir imao ključnu ulogu u napuštanju najugroženijih enklava.33 Madeleine Albright nije kritikovala generala Janviera kako bi spasila istočne enklave. Generalni sekretar UN-a, Boutros Boutros-Ghali je već tokom zatvorenog sastanka 16. maja 1995. upozorio članove Vijeća sigurnosti da je “promjena na terenu neophodna s obzirom na eskalaciju neprijateljstava i prijetnje mirovnim snagama”, sugerišući da se “smanji broj mirovnih snaga UN-a u Bosni i trupe pregrupišu”. On je predlagao da se napuste neodržive pozicije, posebno neke od najizolovanijih “sigurnih zona” u istočnoj Bosni.34 Clintonovoj administraciji nisu se svidjeli prijedlozi za strateško povlačenje, kao ni oni za potpuno povlačenje Ujedinjenih nacija iz Bosne, jer bi američke trupe u oba slučaja bile neophodne za evakuaciju mirovnih snaga UN-a. Tog 24. maja 1995. Madeleine Albright je bilo naloženo da “obeshrabi Francuze i ostale zemlje koje imaju trupe na terenu da traže pomoć NATO-a za preraspoređivanje (u srednju Bosnu)”.35 Operativni plan NATO-a broj 40104, pripremljen krajem 1994. godine, predviđao je da se 20.000 američkih vojnika rasporedi kao dio snaga od 60.000 vojnika, koje bi učestvovale u eventualnom povlačenju 33 Robert Block, UN left 8.000 to die in Bosnia, The Independent, London, 30. oktobar 1995, http://www.independent.co.uk/news/un-left-8000-to-die-in-bosnia-1580101. html 34 BTF (DCI Interagency Balkan Task Force) List re Balkan Crisis Chronology of International Response, Significant Events, 1. septembar 1995, str. 55, Clinton Digital Library, http://clinton.presidentiallibraries.us/items/show/12527 35 Anthony Lake to President Clinton re Policy for Bosnia Use of U.S. Ground Forces to Support NATO Assistance for Redeployment of UNPROFOR within Bosnia, 29. maj 1995, Clinton Digital Library, http://clinton.presidentiallibraries.us/items/show/12471

42


plavih šljemova iz najizolovanijih područja, uključujući i istočne enklave. U međuvremenu, pregovori između Slobodana Miloševića i Roberta Frasurea u Beogradu dostigli su prelomnu tačku. Američki izaslanik ponudio je Miloševiću ukidanje međunarodnog embarga protiv Srbije na probni period od dvije stotine dana te da budući entitet bosanskih Srba bude legalizovan pod ratnim nazivom Republika Srpska. Ali Washington ne odobrava ovu ponudu, s obrazloženjem da nema mehanizama kojim bi se međunarodne sankcije ponovno uvele ukoliko bi Milošević pogazio svoje obećanje da će natjerati nacionalističke vođe bosanskih Srba da prihvate mirovni plan. Predsjednik Srbije, međutim, 22. maja 1995. povlači načelnu saglasnost u vezi s ovom ponudom i nalaže svojim poslušnicima u Bosni da silom zauzmu ono što nije dobio za pregovaračkim stolom. U razgovoru sa Yasushijem Akashijem, političkim šefom misije UN-a u bivšoj Jugoslaviji, tokom njegove posjete Beogradu u proljeće 1995, Frasure je rekao za Miloševića: “Gledajte na njega ovako: on je šef mafije koji se umorio od dilanja droge u južnom Bronxu i sada hoće da se preseli u Palm Beach da se bavi špekulacijama na berzi.”36 Milošević je bio spreman trgovati, ali ne po svaku cijenu. U jednoj depeši za Washington, Frasure je upozorio: “Ako želiš postići dogovor sa šefom čikaške mafije, moraš biti spreman ustupiti mu dovoljno prostora da budeš siguran da će on ispuniti svoj dio dogovora. Isto je i s Miloševićem.”37 Mladićeve su trupe odmah potom prerasporedile tešku artiljeriju i počele s intenzivnim granatiranjem Sarajeva, jednog od šest zaštićenih područja, s prezirom tretirajući zahtjeve komandanata 36 Citat Misha Glenny, Washington Will Miss Skilled Envoy Whose Bosnia Mission was Repudiated, London Times, 21. august 1995. 37 Misha Glenny, ibid. (citirano u: Florence Hartmann, Milošević, dijagonala luđaka, op. cit.)


43

UN-a da prekinu vatru. Dana 25. maja, avioni NATO-a bombardovali su dva skladišta municije u blizini Pala, uporištu bosanskih Srba. Srpske snage u znak odmazde udaraju na Srebrenicu najsilovitijim artiljerijskim napadom od 1993. godine, te gađaju zaštićeno područje Tuzle; granata sa srpskih položaja pala je na centar grada, gdje se u kafićima okupljala omladina, i ubila sedamdeset jednu osobu. NATO odgovara protivudarom, ali Srbi ne odustaju; već sutradan, 26. maja 1995, zarobljavaju 370 plavih šljemova, držeći ih kao taoce i koristeći kao živi štit ne bi li spriječili nove NATO-ove udare. Televizije širom svijeta emituju ponižavajuće slike vojnika mirovnih snaga vezanih za stubove ili kako se s bijelom zastavom u rukama predaju Srbima. Bosna se ponovo našla na vrhu međunarodne agende, kao i neuspjeh Zapada da privede kraju ovo beskonačno krvoproliće u srcu Evrope. Talačka kriza dodatno je potkopala mirovne napore u regionu, a Washington se bojao reakcije svojih evropskih partnera. U telefonskom razgovoru 27. maja 1995. s tek izabranim francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom, kao i u razgovoru s britanskim premijerom Johnom Majorom toga istog dana, Clinton ih pokušava nagovoriti da ne povlače svoje snage iz Bosne. Sa 7.000 francuskih i 4.000 britanskih snaga na terenu, ove dvije zemlje su imale najviše vojnika i već ih je na desetine bilo ubijeno. U prvi mah, predsjednik Chirac nije isključio mogućnost da zadrži francuske trupe u Bosni, pod uslovom da velike sile “zauzmu mnogo odlučniji pristup, podržan dodatnim vojnim sredstvima, uključujući i raspoređivanje snaga za brzu reakciju, ako je neophodno”. Njegov stav bio je u suprotnosti s pozicijom njegovog prethodnika, Françoisa Mitterranda koji je konstantno odbijao da “zarati” sa Srbima. Jacques Chirac je zauzeo agresivniji stav, nazivajući teroristima Srbe koji su uzeli taoce, te osuđujući

44


bespomoćnu i ponižavajuću poziciju francuske vojske. Dan ranije, na zatvorenom sastanku Vijeća za odbranu u Jelisejskoj palati, on je čak osudio “popustljivost” plavih šljemova, izazivajući bijes admirala Jacquesa Lanxadea, načelnika štaba oružanih snaga Francuske od 1991. godine, koji mu je odmah podnio ostavku. Te iste večeri, Chirac je lično pozvao francuske vojne komandante na terenu da im čvrsto stavi na znanje da, od sad pa nadalje, naređenja ima da primjenjuju s krajnjom odlučnošću. Tek imenovani šef snaga UN-a u Sarajevu, general Hervé Gobillard stoga nije oklijevao kada su Srbi, prerušeni u francuske vojnike, narednog dana u zoru zauzeli kontrolni punkt na Vrbanja mostu u centru Sarajeva. Uz podršku oklopnih vozila, jedinice mornaričke pješadije francuskog bataljona izvršile su protivnapad i istog jutra vratile ovaj strateški položaj, nanoseći Srbima značajne gubitke, ali uz dva poginula i sedamnaest ranjenih na francuskoj strani. Nekoliko sati kasnije, u telefonskom razgovoru s predsjednikom Clintonom, Chirac je tražio od svog američkog kolege da pomogne “ponovnom pokretanju političkog procesa kako bi se napokon došlo do mirovnog sporazuma”. Drugim riječima, novi francuski predsjednik dovodi u direktnu vezu zadržavanje svojih vojnika u mirovnim snagama u Bosni s ishodom pregovora s Miloševićem. Za britanskog generala Ruperta Smitha, koji je naredio zračne udare NATO-a na skladišta oružja i srpske položaje s kojih je granatirano Sarajevo, misija UNPROFOR-a u Bosni pod njegovom komandom bila je “nepopravljivo narušena”, te više nije imala nikakvog smisla. Američkom ambasadoru u Sarajevu, Johnu Menziesu general Smith je 27. maja 1995. rekao: “Pitanje za hiljadu dolara je: ratujemo li ili ne? (...) Ako nismo spremni ratovati i preskočiti tu bolnu prepreku, ne govorite mi više o zračnim udarima, tačkama za skupljanje oružja, zonama isključenja ili ‘sigur-


45

nim zonama’.” U tom bi se slučaju, dodaje on, “Ujedinjene nacije morale povući”, a bile bi potrebne NATO-ove snage za izvlačenje. U depeši koju je istoga dana poslao državnom sekretaru Warrenu Christopheru, američki ambasador zaključuje: “Vjerovatno se približavamo konačnoj krizi misije UNPROFOR-a u Bosni.”38 Tog 27. maja 1995. u telefonskom razgovoru s Billom Clinto nom, predsjednik Chirac i premijer Major dobijaju načelnu saglasnost američkog predsjednika da američke trupe pomognu UNPROFOR-u u povlačenju iz Bosne ukoliko se mirovno rješenje ne postigne do jeseni. Ni francuski ni britanski lider nisu bili spremni razmotriti bilo kakvo daljnje vojno angažovanje u Bosni, ukoliko se Clinton ne bi obavezao da pošalje američke trupe. Bilo je očigledno da bi nedostatak američkog angažovanja u snagama za izvlačenje pod komandom NATO-a značilo kraj američke vodeće uloge u Sjeverno-atlantskom savezu. U isto vrijeme, učešće američkih trupa u kopnenoj operaciji, koja bi zapečatila “neuspjeh zapadnih demokratija u Bosni”, moglo bi narušiti njihov ugled i Clintona koštati predsjedničkih izbora 1996. godine. Čelnici američkog Kongresa upozorili su da, u svakom slučaju, neće odobriti sredstva u visini od 700 miliona dolara za američki doprinos NATO-ovim operacijama u Bosni. Oni bi radije ukinuli embargo na oružje koji je, ionako, uglavnom pogađao muslimansko stanovništvo. Ali dizanje međunarodnog embarga na oružje bi neizbježno vodilo eskalaciji i izazvalo kolaps snaga UN-a, te time uvuklo američku vojsku u sukobe u srcu Balkana. Clintonova administracija je bila pred teškom dilemom, pogotovo otkako su srpske snage uzele pripadnike mirovnih sna38 Department of State Cable re I’ve Broken the Machine, 27. maj 1995, Clinton Digital Library, http://clinton.presidentiallibraries.us/items/show/12469 Vidjeti također: Department of State Cable re Smith We Either Fight or We Don’t, 28. maj 1995, Clinton Digital Library, http://clinton.presidentiallibraries.us/items/ show/12470

46


ga UN-a za taoce. Kako se izrazio Anthony Lake, Bosna je postala “rak-rana koja nagriza američku vanjsku politiku”. Clinton sebi nije mogao dozvoliti da ga Bosna košta drugog mandata, kao što je to bio slučaj s predsjednikom Johnsonom tokom rata u Vijetnamu. 29. maja 1995. Anthony Lake traži od predsjednika Clintona da “odluči da li se načelna saglasnost (koju je dao) Chiracu i Majoru o angažovanju američkih snaga, također, odnosi i na podršku u preraspoređivanju jedinica UNPROFOR-a iz istočnih enklava na lakše odbranjive pozicije drugdje u Bosni”. U dopisu američkom predsjedniku, Lake navodi: “Mi, članovi Direktorata (Principals Committee), ne bismo voljeli vidjeti povlačenje iz istočnih enklava i sav taj humanitarni košmar za civile u sigurnim zonama kojima je UN obećao zaštitu.” Već neko vrijeme ovaj Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost nije vjerovao u opstanak istočnih enklava. Ipak je upozorio predsjednika da će Bijela kuća “biti pod snažnim pritiskom (sa svih strana) da odbije zahtjev za pomoć ukoliko dođe do operacije NATO saveza” za izvlačenje mirovnih snaga UN-a iz enklava. Lake sugeriše: “Nije u našem interesu da mirovne snage UN-a napuste enklave u istočnoj Bosni.”39

39 Anthony Lake to President Clinton re Policy for Bosnia Use of U.S. Ground Forces to Support NATO Assistance for Redeployment of UNPROFOR within Bosnia, 29. maj 1995, Clinton Digital Library, http://clinton.presidentiallibraries.us/items/show/12471

Tri velike sile postižu tajni dogovor Svom francuskom kolegi i britanskom premijeru Clinton je već 27. maja obećao da će “podržati korake koji bi smanjili ranjivost vojnika mirovnih snaga UN-a”, kako bi se odgodio njihov odlazak iz Bosne. Iza te tajnovite formule krije se odluka trojice lidera da se obustavi upotreba zračnih udara. Francuska, Velika Britanija, Kanada i ostale države čije vojnike su držali kao taoce usprotivile su se novim NATO-ovim zračnim udarima, kako bi dobile na vremenu i isposlovale njihovo oslobađanje, te rasporedile dodatna vojna sredstva u cilju povećanja sposobnosti i mogućnosti odgovora UN-ovih snaga na terenu. Ali ovaj tajni dogovor će uskoro poslužiti u drugu svrhu. Anthony Lake sutradan popodne saziva sastanak Direktorata u sobi za krize (situation room) Bijele kuće. Mogućnost američkog vojnog angažmana u Bosni, ne u svrhu zaustavljanja pokolja, nego s ciljem izvlačenja UN-ovih trupa u rasulu i prepuštanja lokalnog stanovništva njegovoj sudbini, svakim danom postaje sve izvjesnija. Lake zato ističe hitnu potrebu da se pronađe izlaz iz političkog ćorsokaka i izradi strategija uklanjanja preostalih glavnih prepreka na putu ka mirovnom rješenju. Clinton se angažuje u oživljavanju diplomatske dinamike u zamjenu za obećanje Chiraca i Majora da će njihove snage ostati u Bosni barem do ljeta. Lake predlaže da se pregovori s Miloševićem nastave i da Robert Frasure ostane u Beogradu još neko vrijeme. Zatim, u najvećoj tajnosti, Direktorat formalizira sporazum postignut dan prije između Clintona i njegovog francuskog i britanskog kolege i odlučuje da se “u doglednoj budućnosti obustavi upotreba zračnih napada NATO-a protiv Srba”.40 40 Derek Chollet i Bennett Freeman, The Secret History of Dayton, U.S. Diplomacy and the Bosnia Peace Process 1995, U.S. Department of State, Dayton History Project, Washington, maj 1997. S publikacije je skinuta oznaka tajnosti za desetogodišnjicu

48


Ova informacija biva slučajno otkrivena u novembru 2005. godine u deklasificiranom dosijeu o američkim mirovnim naporima u Bosni, čiji su autori dva bivša visoka zvaničnika američkog State Departmenta koji su imali privilegovan pristup diplomatskim arhivima. Deset godina nakon njenog otkrivanja, sadržaj ove odluke od 28. maja 1995. ostaje nepoznat javnosti. U svom dopisu predsjedniku Clintonu od 29. maja 1995. godine Anthony Lake naglašava neophodnost najveće tajnosti: “Privatno, mi ćemo prihvatiti napraviti pauzu u novim zračnim udarima, ali nećemo dati nikakvu izjavu o tome.”41 Za razliku od uobičajne prakse, zaključci s ovog sastanka nisu distribuirani unutar američke administracije zbog njihove strogo povjerljive prirode i ostaju još i danas nedostupni, iako je s većine odluka sa sastanaka Direktorata o Bosni, održanih u proljeće 1995, skinuta oznaka tajnosti 2013. godine. Logično, svako pozivanje na tu ključnu odluku američkog rukovodstva moralo je biti prečišćeno iz deklasificiranih dokumenata o Bosni, jer bi njeno objavljivanje poništilo zvaničnu verziju priče. Od 1995. zapadne države, a posebno SAD, tvrde da se ni u jednom trenutku nisu odrekle upotrebe zračnih snaga NATO-a, čak i za vrijeme krize talaca kada je takva odluka mogla biti legitimna. Iako su neke evropske zemlje, kao što je Francuska, na koncu priznale, mada nevoljko, da su se osigurale da će NATOovi avioni ostati prizemljeni do oslobađanja talaca, one su i dalje kategorički negirale bilo kakav sporazum između velikih sila o privremenoj obustavi zračnih udara ne bi li se mirovni proces pokrenuo s mrtve tačke. Tako se dvadeset godina laži i manipulacija Dejtonskog mirovnog sporazuma i dostupna je u: National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171, Poglavlje 1, str. 5, 21. novembar 2005, http://www.gwu.edu/~nsarchiv/NSAEBB/NSAEBB171/ 41 Anthony Lake to President Clinton re Policy for Bosnia Use of U.S. Ground Forces to Support NATO Assistance for Redeployment of UNPROFOR within Bosnia, op. cit.


49

konačno razotkrilo; dvije decenije su se SAD, Francuska i Velika Britanija skrivale iza UN-a kako bi prikrile svoj sramni politički izbor. Koristeći se obmanama, nedorečenostima i prešućivanjem, oni i danas tvrde kako je niz grešaka i nedostataka, koji se prvenstveno pripisuju vojnim zvaničnicima UN-a na terenu, doprinio paralizi međunarodne zajednice i doveo do onoga što će u julu 1995. postati “najveći neuspjeh kolektivne sigurnosti Zapada još od tridesetih godina”, kako je to rekao Richard Holbrooke. Ovo mračno poglavlje u historiji zapadne diplomatije otkriva jednu potpuno drugačiju priču. Krajem maja tri velike sile nisu se samo odrekle jedinog sredstva borbe protiv srpskih snaga, koje su već počele pripremati napad na Srebrenicu, nego su zračne snage NATO-a bile jedino osiguranje za preživljavanje ugroženih enklava u Podrinju. Dok je privremena obustava NATO-ovih udara mogla biti smatrana odrazom mudre predostrožnosti, mjere koje su uslijedile svjedoče o sasvim drugačijoj namjeri. U manje od četrdeset osam sati i mandat UNPROFOR-a i ključevi aktiviranja NATO-ovih udara u tajnosti su promijenjeni. Prvi put od početka rata zapadne sile svjesno su se odrekle svojih sredstava za vojnu akciju. 28. maja 1995. godine Yasushi Akashi, specijalni izaslanik generalnog sekretara UN-a za bivšu Jugoslaviju, prenio je nove direktive generalu Janvieru, koji se upravo vratio na svoj položaj u komandu UN-a u Zagrebu. Japanski diplomata obavijestio ga je da će ubuduće “izvršenje mandata biti od sekundarnog zanačaja u odnosu na sigurnost osoblja Ujedinjenih nacija”. Trupe će se morati striktno ograničiti na “principe očuvanja mira” i “izbjegavati bilo kakvu akciju koja bi se mogla pretvoriti u sukob ili novu eskalaciju tenzija koje bi dovele do upotrebe zračnih snaga NATO-a”. Bez NATO-ove zračne podrške, snage UN-a nisu bile u mogućnosti “osigurati puno poštivanje šest sigurnih zona”, u skladu

50


sa “proširenim mandatom” koji im je povjerilo Vijeće sigurnosti UN-a u junu 1993. godine (Rezolucija 836). Generalni sekretar Ujedinjenih nacija, stoga, nije imao izbora nego da ograniči misiju plavih šljemova na striktni minimum. No, on ne djeluje na svoju ruku, nego postupa u skladu sa vrhovnim autoritetom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.42 Ni SAD, ni Francuska, ni Velika Britanija nisu bile spremne djelovati javno, već preko posrednika, uspostavljajući sve potrebne mjere da privremeno neutrališu zračne snage NATO-a. Jedna od tih mjera treba im pružiti punu kontrolu angažovanja zračnih snaga, što je do tada bilo isključivo u rukama vojnih komandanata. Tako je 25. i 26. maja britanski general Rupert Smith, komandant mirovnih snaga u Bosni, pokrenuo inicijativu i zahtijevao NATO-ove udare. Njegov zahtjev su morali odobriti i UN i NATO, što je značilo primjenu mehanizma tzv. duplog ključa. Na strani UN-a, ovlasti su bile u rukama vojnih komandanata na terenu, tj. onih koji su bili u najboljem položaju da procijene potrebu podrške UN-ovim trupama i odrede mete napada. Na strani NATO-a, ključ je bio u rukama komandanta savezničkih snaga u Evropi. Nove smjernice koje je New York poslao snagama UN-a u bivšoj Jugoslaviji ne zabranjuju zračne udare: rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a koje su im davale ovakve ovlasti još od 1993. godine i dalje su bile na snazi, a SAD ih ni pod kojim okolnostima ne bi formalno ukinule i rizikovale da Rusija uloži veto na neku novu rezoluciju kojom bi se NATO-ova prijetnja obnovila u slučaju potrebe. U svom dopisu predsjedniku Clintonu od 29. maja 1995. godine Anthony Lake objasnio je potrebu da opcija zračnih napada ostane otvorena: “Mogućnost daljnjih udara neće biti isključena, ali, ukoliko bi zračni udari ponovo postali neophodni, morali bi42 Rezolucija 836 Vijeća sigurnosti UN-a od 4. juna 1993. godine, paragraf 10.


51

smo slijediti robusniji pristup koji bi dozvoljavao UN-u i NATO-u da odgovore u vrijeme i na mjestu po njihovom izboru, umjesto da se nastavi s ograničavanjem opcija ‘striktne proporcionalnosti’”, dodavši, “državni sekretar (Warren Christopher) će ispitati reakcije saveznika na planiranje opcija masivnih zračnih udara ukoliko bi ponašanje Srba, poput ubijanja talaca, zahtijevalo značajnije napade.”43 U načelu, dakle, vojni komandanti UNPROFOR-a mogli su se i dalje obratiti NATO-u za zračnu podršku u slučaju neposredne opasnosti. Da bi ih spriječile u tome, tri zapadne sile lišile su vojne komandante UNPROFOR-a ovog prerogativa, ponovo prepuštajući generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija, Boutrosu Boutrosu-Ghaliju ovlasti da izmijeni proceduru. Krajem maja 1995. godine Boutros-Ghali je oduzeo generalu Janvieru i njegovim komandantima u Bosni ovlašćenje da odobre NATO-ove zračne udare, napominjući da će se sve buduće odluke donositi u sjedištu UN-a u New Yorku i Glavnom štabu NATO-a. Dupli ključ je tako prebačen u ruke političkih lidera hiljadama kilometara daleko od mjesta događaja. U praksi, odobravanje zračnih udara je od sada u rukama generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, dok je to ranije, u svrhu efikasnosti, bila odgovornost njegovog specijalnog predstavnika u Glavnom štabu mirovnih snaga UN-a u Zagrebu, japanskog diplomate Yasushija Akashija. U međuvremenu, odobravanje ograničenih zračnih udara (tzv. bliska zračna podrška – close air support, CAS) sada je prešla u nadležnost Akashija u saradnji s Boutros-Ghalijem u New Yorku, dok je to ranije bilo u isključivoj nadležnosti vojnih komandanata UN-a na terenu. Prema zvaničnoj verziji, kako svjedoči većina publikacija na ovu temu, odlučnost Zapada da zaštiti sigurne zone podrivao je 43 Anthony Lake to President Clinton re Policy for Bosnia Use of U.S. Ground Forces to Support NATO Assistance for Redeployment of UNPROFOR within Bosnia, op. cit.

52


neadekvatni model duplog ključa, koji je zapinjao na višim nivoima vojnog lanca komande Ujedinjenih nacija. U stvarnosti, ovaj model duplog ključa bio je odbačen i promijenjen nekoliko nedjelja prije pada Srebrenice, kao što su UN-ovi oficiri u enklavama, na svoje veliko razočarenje, otkrili početkom juna 1995. 29. maja 1995. godine general Janvier prenosi generalu Smithu i njegovim podređenima u Bosni nove instrukcije iz New Yorka. Vojni komandanti UN-a na terenu nisu znali da je na najvišem političkom nivou bila donesena odluka da se do daljnjeg zaustave zračni udari. Pod izgovorom neuspjeha zračnih udara krajem maja koji su za posljedicu imali uzimanje talaca, Post Air Strike Guidance (instrukcije za djelovanje nakon zračnih udara) uvele su ograničenja za upotrebu zračnih snaga. Plavim šljemovima je bilo naređeno da se uzdrže od zahtjeva za upotrebu zračne podrške, osim u krajnjoj nuždi, kako bi se izbjegla opasnost od odmazde. Ako su u opasnosti, od sada im je bilo dozvoljeno da napuste “neodbranjive položaje”. Da bi se UN-ovim trupama, u odsustvu NATO-ove podrške, pružila zaštita, mandat UN-a u Bosni bio je redefinisan bez pribjegavanja novoj rezoluciji Vijeća sigurnosti. Odlučni da sakriju svoju igru, zapadni lideri počeli su organizovati ciljano curenje informacija medijima, u pokušaju da prebace odgovornost za pasivnost sa SAD-a i evropskih kreatora politike prema Bosni na Ujedinjene nacije i njihovog vojnog komandanta. Krivica je pripisana generalu Janvieru, šefu vojnog krila UN-a u bivšoj Jugoslaviji, uz sugestiju da su nove smjernice došle na njegovu inicijativu. Njegove “ograničene, povjerljive i krajnje urgentne” depeše britanskom generalu Rupertu Smithu, kao i njegova jednako povjerljiva prepiska i sastanci sa Yasushijem Akashijem u vezi s novim smjernicama i procedurama koje su određivale da je “provedba mandata od sekundarnog zanačaja u odnosu na sigurnost osoblja UN-a”, sistematski su “curile” pre-


53

ma novinarima, koji su sumnjali da će se namjerno dozvoliti da Srebrenica padne. Često kritikovane zbog komplikovanih procedura, nesposobnosti i nejasnog mandata mirovnih snaga u Bosni, Ujedinjene nacije su bile laka meta, a njihovi vojni komandanti savršeni žrtveni jarci. Uprkos vlastitim tvrdnjama da su one “moralna savjest svijeta”, Ujedinjene nacije su prethodne godine stajale po strani kada je 800.000 Tutsi civila bilo masakrirano mačetama u tri mjeseca genocidnog pira u Ruandi, a sada su nijemo posmatrale nepopravljivu tragediju u Bosni. UN je izgubio povjerenje javnog mnijenja: njihove proklamacije o humanitarnim i mirovnim načelima, kao i obećanje bolje budućnosti zasnovane na univerzalnim vrijednostima, zvučale su otrcano. General Bernard Janvier bio je utjelovljenje UN-a u regiji i bit će smatran glavnim krivcem za tragediju iz jula 1995. godine. Njegove očite greške u prosudbi u pogledu srpske vojske i njenog komandanta u Bosni, generala Mladića, njegovo oklijevanje i odsustvo hrabrosti da kao čovjek i vojnik podnese ostavku i odupre se neadekvatnim naređenjima njegovih nadređenih, ne govore u prilog francuskom generalu. Parlamentarne istrage i druge stručne grupe koje su tokom protekle dvije decenije tražile istinu o padu Srebrenice, vrlo obzirno su ukazivale na dvosmislenu politiku Londona, Pariza i Washingtona u tih nekoliko sudbonosnih nedjelja prije tragedije. One su na taj način umanjile ulogu triju velikih sila, propustile da preispitaju njihove vanjskopolitičke poteze, a UN i njegov manjkavi sistem održavanja mira je na koncu postao aktivnim katalizatorom genocida u Evropi. General Rupert Smith odmah prenosi holandskom bataljonu u Srebrenici nove instrukcije: “Naređeno mi je danas, 29. maja 1995. godine, da je provedba mandata od drugorazrednog značaja u odnosu na sigurnost osoblja Ujedinjenih nacija. Namjera

54


je da se izbjegne gubitak života zarad puke odbrane položaja i nepotrebnog izlaganja riziku da se (vojnici UN-a) uzimaju za taoce.” Potom je dodao: “Moje tumačenje ove direktive je (...) da se položaji koji se mogu ojačati ili koje je moguće povratiti protivnapadom, ne trebaju napuštati; položaje izolovane na teritorijama pod kontrolom vojske bosanskih Srba i koje nije moguće pomagati, dozvoljeno je napustiti po diskrecionoj volji glavnokomandujućeg kada su ugrožene i kada su, po njegovoj procjeni, život ili životi izgubljeni ili bi mogli biti izgubljeni.” Holandske mirovne snage su, u skladu s ovom instrukcijom, već do 31. maja napustile šest izolovanih položaja oko srebreničke enklave. Komandant Drinskog korpusa 1. juna 1995. traži od komandanta Holandskog bataljona (Dutchbat), Thoma Karremansa da se povuče s još jednog isturenog i strateškog položaja na raskrsnici triju puteva s kojeg su kontrolisali južni pristup sigurnoj zoni Srebrenica. Narednog dana, srpski vojnici napadaju i osvajaju taj UN-ov osmatrački položaj. Zahtjev potpukovnika Karremansa za zračnu podršku NATO-a kako bi zaštitio svoje vojnike bio je odbijen, uz izgovor da bi čak i ograničeni NATO-ov odgovor mogao ugroziti tekuće mirovne napore Kontakt grupe. Holandski oficir nije znao za dogovor triju velikih sila, koji se već provodio. Istog dana srpske snage oborile su američki lovački avion F-16 koji je bio u misiji nadgledanja “zone zabrane leta” nad Banjom Lukom, ali na to nije bilo reakcije. Pilot Scott O’Grady uspio je iskočiti i preživjeti. 3. juna Srbi su oslobodili 121 pripadnika mirovnih snaga, ali u tom trenutku su i dalje držali još 257 talaca. U međuvremenu, na sastanku u Parizu, ministri odbrane zemalja Evropske unije i NATO-a odobrili su slanje borbenih trupa da ojačaju sigurnost svojih mirovnih snaga u Bosni i Hercegovini. Odlučili su osigurati neophodna vojna sredstva kako bi mogli “reagovati kad god su vojnici UN-a napadnuti, poniženi ili im je


55

uskraćena sloboda kretanja”, kako se izrazio predsjednik Chirac. Ali ove snage za brzu reakciju (Rapid Reaction Force, RRF) nemaju za cilj braniti istočne enklave. Umjesto toga, od njih bi se čak moglo zahtijevati da pomognu u povlačenju plavih šljemova. U telefonskom razgovoru krajem maja, Clinton, Chirac i Major dogovaraju se da pokušaju “prerasporediti i osnažiti” (redeploy and reinvigorate) UNPROFOR prije priznavanja neuspjeha i povlačenja plavih šljemova iz zemlje. U danima koji su uslijedili, Jacques Chirac i John Major razrađuju ideju o formiranju međunarodnih kopnenih snaga od 12.000 ljudi pod mandatom UN-a, opremljenih tenkovima, teškom artiljerijom i jurišnim helikopterima. Sa snagama za brzu reakciju Francuzi i Britanci mogli su hitno rasporediti dodatna vojna sredstva, a Washington je dobio uvjeravanja da Evropljani neće, barem u dogledno vrijeme, tražiti podršku kopnenih snaga NATO-a – tj. američkih trupa – da osiguraju povlačenje najizolovanijih i najizloženijih pripadnika mirovnih snaga. Uprkos žestokom zalaganju britanskog ministra odbrane Malcolma Rifkinda44 da se napuste istočne enklave, koje su bile glavna prepreka u pregovorima s Miloševićem, evropski ministri odbrane i predstavnici NATO-a prisutni na sastanku u Parizu 3. juna, nisu bili nimalo spremniji od Amerikanaca da pošalju novoformirane snage za brzu reakciju da evakuišu plave šljemove te, samim tim, civilno stanovništvo iz triju opkoljenih enklava pod zaštitom UN-a. “Za Srbe bi bilo najprihvatljivije da im se enklave prepuste. Ovo je realniji pristup i ima smisla s vojne tačke gledišta, ali međunarodna zajednica to ne može prihvatiti”, priznao je nekoliko dana kasnije general Bernard Janvier. Francuski oficir govorio je o tome na sastanku s generalom Rupertom Smithom i Yasushijem Akashijem 9. juna. Politički iza44 Malcolm Rifkind postao je ministar vanjskih poslova Velike Britanije 5. jula 1995.

56


slanik UN-a pozvao je oba generala na sastanak u hrvatskoj luci Split da procijene situaciju u svjetlu talačke krize. Također, želio im je objasniti novi pristup, zahtijevajući da se UN “striktno drži principa održavanja mira” i uzdrži se od traženja bliske zračne podrške NATO-a za zaštitu sigurnih zona. Upozorio ih je da velike sile i zemlje koje imaju svoje trupe na terenu ne žele ni po koju cijenu preći “liniju iz Mogadishua” – graničnu crtu između održavanja mira i nametanja mira, što bi vodilo haosu i nepredvidivim posljedicama za mirovne snage, kao što je to bio slučaj s fijaskom u Somaliji 1993. godine – i time uzrokovati povlačenje UN-a iz Bosne jednom zauvijek. Novi pristup bio je kristalno jasan: UN više nije bio u Bosni da provede rezolucije Vijeća sigurnosti koje garantuju opstanak enklava i tamošnjeg civilnog stanovništva već samo da obezbijedi sigurnost svojih mirovnih snaga, zaglibljenih u ratu bez kraja. “Mi smo već prešli liniju Mogadishu”, rekao je general Smith, tvrdeći da sa stotinama plavih šljemova u zatočeništvu, “Srbi neće na nas gledati kao na mirovnjake” nego kao na neprijatelje. Komandantu UNPROFOR-a u Bosni tada nije bilo jasno da li će buduće snage za brzu reakciju, koje bi trebale biti pod mandatom UN-a, pomagati u procesu koncentrisanja snaga izvan izolovanih i izloženih položaja na teritoriji pod srpskom kontrolom, kako bi se otvorio put za robusniju vojnu akciju na terenu. Smith je tražio odgovor na pitanje, “da li ćemo ova pojačanja iskoristiti za borbu? Ako ne, nisam siguran da li ih želim – bit će to onda samo više usta koja se trebaju nahraniti i stvorit će očekivanja koja neću moći ispuniti (...). Ako se povinujemo Mladićevim uslovima”, odricanjem od upotrebe sile, “on će uspjeti da nas neutrališe”. General Janvier je prokomentarisao: “Htjeli mi to priznati ili ne, Srbi kontrolišu situaciju.” Zbog opasnosti da UN-ove trupe u Srebrenici, Žepi i Goraždu budu uzete za taoce, “sve dok postoje enklave, mi ćemo u određenoj mjeri biti neutralisani”, zaključio je francuski oficir.


57

U Splitu britanski general Rupert Smith potvrđuje da ostaje “uvjeren da Srbi žele okončati rat ove godine i da su spremni preuzeti svaki rizik da to ostvare”. Prema njegovim riječima, “da bi zadržali kontrolu nad situacijom, Srbi će tokom ljeta otpočeti napad (...) na enklave Podrinja”, možda čak “u roku od mjesec dana”. Direktor Odjela za Balkan američke Centralne obavještajne direkcije (DCI) dijelio je isto mišljenje: “Srbi žele istočne enklave”, napisao je u izvještaju za Bijelu kuću 1. juna 1995. Prema tom izvještaju, “sve tri istočne enklave su krajnje ranjive u slučaju koncentrisane ofanzive vojske bosanskih Srba (...), Srebrenica je najranjivija (...), Žepa, s najmanjim brojem stanovnika, okružena je visokim planinama, a Goražde, s najvećim brojem stanovnika, posjeduje tvornicu oružja i brani ga 7 do 8.000 vladinih vojnika”. Pa ipak, sjećaju se američki obavještajni eksperti, “komandanti vladinih snaga priznali su da ne bi bili u stanju spasiti enklave, ukoliko bi srpske snage pokrenule veliku ofanzivu”. U izvještaju se dalje navodi da će se srpske snage najvjerovatnije “osloniti na svoju tradicionalnu strategiju osvajanja najviših kota oko važnijih gradova za artiljerijske položaje i bombardovanje civilnog stanovništva ne bi li ih odande istjerali. Ako civili odu, snage bosanske Vlade će, gotovo izvjesno, napustiti enklave”. Ovaj izvještaj opetovano naglašava da je većina ljudi zatočenih u opkoljenim enkalavama, njih oko 120.000, već raseljena. U izvještaju se upozorava da bi svaka zimska ofanziva nakon odlaska UN-a “dovela do značajnog broja žrtava među civilima” tokom njihove deportacije prema Tuzli ili Sarajevu. Ovaj izvještaj, s kojeg je u oktobru 2013. skinuta oznaka tajnosti, nigdje ne pominje potencijalnu sudbinu vojno sposobnih muškaraca u slučaju pada enklave.45 45 Izvještaj DCI, BTF Report re Prospects for the Eastern Enclaves Following a UN Retrenchment, 1. juni 1995, Clinton Digital Library, http://clinton.presidentiallibraries.us/items/show/12473

Misliti nezamislivo Kriza talaca znatno je ojačala Miloševićevu pregovaračku poziciju. Suočene s novim neumjerenostima srpskih separatističkih lidera u Bosni, zapadne sile vidjele su u Miloševiću ključnu osobu za mir u regionu, i zaista, ovaj je bio više nego spreman da im ponudi svoje usluge. Predsjednik Srbije uvijek je bio vrlo vješt kada je u pitanju predlaganje rješenja za probleme koje je sam stvorio, a naročito neprihvatljivih rješenja koja su, kako se situacija pogoršavala, na kraju ipak bila prihvatana. Uzimanje talaca je predstavljalo samo još jednu epizodu ove zloslutne komedije. “Suočeni smo s teškim izborom ili ćemo napustiti ove pregovore i rizikovati da Rusi, Britanci ili Francuzi popune prazninu ili ćemo prihvatiti da platimo cijenu koju balkanski politički ubica sada traži u zamjenu za obećanje da će riješiti naš bosanski problem”, piše Robert Frasure u svom posljednjem dopisu iz Beograda, 5. juna 1995. godine. Zatim upozorava: “Neki to mogu smatrati kukavičkim dogovorom, ali to će biti manje strašno od povlačenja UN-a.”46 Frasure je 6. juna pozvan natrag u Washington “na konsultacije s obzirom na nedostatak napretka u planiranom uzajamnom priznavanju” Bosne i Hercegovine i Srbije. Istoga dana, na sastanku Direktorata u Bijeloj kući, odlučeno je da se uspostavi sveobuhvatna strategija za rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji. “Izgledi za bilo kakav diplomatski napredak mogli bi nestati, ako bismo samo čekali da bosanski Srbi ‘prihvate’ plan Kontakt grupe kao ‘početnu tačku’ za pregovore”, upozorio je tada 46 Diplomatska depeša 2699 od 5. juna 1995, citirana u: The Secret History of Dayton, op. cit., Poglavlje 1, str. 7, http://www2.gwu.edu/~nsarchiv/NSAEBB/NSAEBB171/ch01. pdf


59

Anthony Lake.47 Mogućnost da mirovne trupe ne budu na terenu dovoljno dugo da doprinesu uspješnom okončanju pregovora “primorali su nas da se suočimo sa stvarnošću (...) i promijenimo prirodu balkanske igre”, priznao je Richard Holbrooke u svojim memoarima.48 Ili, kako bi rekao Anthony Lake, “početi misliti nezamislivo”.49 Direktorat se slaže da “se nastavi igrati na Miloševićevu kartu”. Jedino je srbijanski despot bio u stanju nametnuti diplomatsko rješenje političkom vodstvu bosanskih Srba i isposlovati njihovo povlačenje na teritoriju koja im je namijenjena. Ali svaki kompromis s njim podrazumijevao bi ustupanje istočnih enklava Srbima. “Shvatili smo da je jedini način da se mirovni sporazum postigne bio da se pomire minimalni zahtjevi svake strane, tj. najmanje nerazumni zahtjevi, o kojima se nije moglo dalje pregovarati”, prisjeća se američki diplomata uključen u pregovore. Za samozvane realiste, jednačina je zapravo bila prilično jednostavna: Milošević želi enklave istočne Bosne; Tuđman, koji je upravo vratio zapadnu Slavoniju, koja je bila u rukama srpskih snaga od 1991. godine, zahtijeva povratak suvereniteta Hrvatske i gleda da porazi srpski separatizam na svojoj teritoriji; Izetbegović traži očuvanje države Bosne i Hercegovine u okviru njenih međunarodno priznatih granica, a nema sredstava da vojno odbrani enklave u istočnoj Bosni. Što se tiče zapadnih sila, nakon što su srpske snage uzele više od tri stotine pripadnika plavih šljemova za taoce, svima je postalo jasno da robusnije nametanje mandata Ujedinjenih nacija kako bi se UNPROFOR zadržao u Bosni podrazumijeva izvlačenje mirovnjaka izvan neodrživih položaja, odnosno iz istočnih enklava u Podrinju. 47 Vidjeti posebno NSC Memorandum re Foreign Policy Group Meeting on Bosnia (scheduled on) Wednesday June 21, 1995, http://www.clintonlibrary.gov/bosniadeclassdocs. html 48 Holbrooke, To End a War, Random House, New York, 1998, str. 65. 49 The Secret History of Dayton, op. cit., Poglavlje 1, str. 12.

60


Ovoga puta Washington se odlučuje “da plati cijenu koju balkanski politički ubica sada traži u zamjenu za obećanje da će riješiti bosanski problem” Sjedinjenih Američkih Država. Godinama poslije, Alexander (Sandy) Vershbow nevoljko priznaje: “Već u junu 1995. godine, budućnost Srebrenice činila se prilično sumornom. Mi smo već tada smatrali da bi bilo mudro da se barem najmanje istočne enklave razmijene za druge teritorije.”50 Ovaj specijalni pomoćnik predsjednika Clintona za Bosnu i sadašnji zamjenik generalnog sekretara NATO-a, ipak je bio jedini koji je u junu 1995. godine, mjesec dana prije pada Srebrenice, javno priznao da “Amerika treba ohrabriti Bosance da razmišljaju o kompaktnijim i koherentnijm teritorijalnim cjelinama”. Američka administracija je sada vidjela izlaz iz ovog ćorsokaka, ali prije nego što će dozvoliti Miloševiću i njegovim bosansko-srpskim poslušnicima da se dočepaju enklava i stvore “nove činjenice na terenu”, čemu se Beograd, a sada i Zapad, nadao, učinila je posljednji pokušaj da primora bosansku vladu na zamjenu teritorija. Harisu Silajdžiću, tadašnjem premijeru Bosne i Hercegovine, tokom njegove posjete Washingtonu 8. juna, rečeno je: “Vrijeme je da se odreknete enklava, koje su ionako izgubljene, kako bi se Srbi primorali da uđu u pregovore.” Muhamed Šaćirbegović, tadašnji ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, prisjeća se: “Prijetnja da oni enklave neće braniti, ako mi ne prihvatimo da ih razmijenimo, implicitna prije nego eksplicitna, bila je ipak prijetnja.”51 Nedugo po povratku u Washington 8. juna 1995. godine, nakon medenog mjeseca provedenog u Evropi, Richard Holbrooke (inače Frasureov nadređeni) dobija od Anthonyja Lakea in50 Mark Danner, Bosnia: The Great Betrayal, The New York Review of Books, 26. mart 1998, http://www.markdanner.com/articles/bosnia-the-great-betrayal; Olenka Frankiel, Secrecy still shrouds Srebrenica, BBC 2, 22. oktobar 2009, http://news.bbc.co.uk/ go/pr/fr/-/2/hi/programmes/newsnight/8321388.stm 51 Razgovor s autoricom, 2010.


61

strukciju da “žrtvuje Srebrenicu, Žepu i Goražde”.52 Predsjednik Clinton postaje nestrpljiv, pa se u junu 1995. žali savjetnicima: “Moramo uspostaviti jasnu politiku ili ćemo opet samo odlagati rješenje problema. Trenutno, imamo neodrživu situaciju, nemamo jasnu misiju, niko ne kontroliše događaje.”53 Amerika radije ne bi nagradila etničko čišćenje, ali kao što su priznali eksperti Bijele kuće krajem februara 1995: “Nemamo sredstava da postignemo politički cilj koji smo sebi postavili, a nismo bili ni spremni da ta sredstva upotrijebimo. Štaviše, javna podrška u Americi ili Evropi za takvo nešto je ograničena.”54 Imperativ je ostao “da se američke kopnene trupe ne uključuju, osim u kontekstu primjene političkog rješenja”, odnosno prema riječima Anthonyja Lakea, “da se ova stvar (Bosna) skine s dnevnog reda”. Da bi se ovo postiglo, Washington bira kompromis s Miloše vićem i prepušta vodeću ulogu u pregovorima Evropljanima i njihovom novom pregovaraču, bivšem švedskom premijeru, Carlu Bildtu koji je upravo na tom mjestu zamijenio Britanca Davida Owena, da on malo vodi stvari, na “mjesec ili dva”. Ta “nova činjenica” počela se odigravati na terenu, pa je Washington na taj način namjeravao izvršiti svoj utjecaj i prije ponovnog preuzimanja inicijative u mirovnim pregovorima. “Nova strategija” savjetnika Bijele kuće iz juna 1995. ne ograničava se samo na ustupke srpskim vođama. 55 Washington želi uspostaviti novi odnos vojnih snaga na terenu s ciljem da srpske trupe liši vojne prednosti koja ih od samog početka sukoba ohrabruje da odbijaju svaki kompromis. Čim su Evropljani rekli da bi 52 Richard Holbrooke, intervju Elvira Čamdžića, Hayat TV, Sarajevo, 21. novembar 2005. Holbrooke je u prvo vrijeme uvjeravao da je odbacio zahtjeve, da bi kasnije priznao da se samo suprostavio tome da primora bošnjačko rukovodstvo da napuste Goražde. 53 The Secret History of Dayton, op. cit., Poglavlje 1, str. 8–9. 54 SC Paper re Former Yugoslavia Policy Review, 27. februar 1995, Clinton Digital Library, http://clinton.presidentiallibraries.us/items/show/12413 55 Ibid., str. 12.

62


mogli povući svoje trupe, Sjedinjene Američke Države su počele mijenjati odnos snaga na terenu kako odlazak UNPROFOR-a ne bi ostavio sudbinu regije u rukama srpskih snaga. Još od kraja 1994. godine, Clintonova administracija je počela pomagati hrvatskim snagama da se naoružaju i obuče.56 Operacija se provodi u najvećoj tajnosti zbog međunarodnog embarga na oružje nametnutog regiji od 1991. godine. Petnaestak umirovljenih visokih oficira američke vojske, koje je angažovala konsultantska agencije Eda Soystera, bivšeg direktora DIA-e (ekvivalent CIA-e, ali unutar Pentagona) došlo je na prostor bivše Jugoslavije da obučavaju hrvatsku vojsku za oslobađanje okupiranih područja. Strategija se pokazala efikasnom kada je početkom maja 1995. hrvatska vojska, sada bolje opremljena i obučena, bez poteškoća i bez reakcije iz Beograda, preuzela kontrolu nad zapadnom Slavonijom, jednim od tri dijela Hrvatske koji su od 1991. u srpskim rukama i pod zaštitom mirovnih snaga UN-a. Po mišljenju američkog vodstva, ova hrvatska vojna pobjeda predstavlja upozorenje za srpske gospodare rata: ako se ne budu brzo vratili za pregovarački sto, mogli bi izgubiti sve što su osvojili. Washington je sada bio odlučan da u potpunosti iskoristi prednosti promijenjenog odnosa snaga, što je stvaralo izglede da se neriješena teritorijalna pitanja razjasne a diplomatski pregovori olakšaju. Zbog zastoja u pregovorima između Frasurea i Miloševića, 23. maja 1995. godine, Direktorat je odobrio da se 56 Jedan dio oružja koji tada dolazi u Hrvatsku pod nadzorom Sjedinjenih Američkih Država namijenjen je Bosni i Hercegovini. Odluka je donesena nakon Washingtonskog sporazuma iz marta 1994. godine, kojim je uspostavljen hrvatsko-bošnjački entitet u Bosni i Hercegovini, ali također i vojni savez između dvije predhodno suprostavljene vojske. Oružje je dostavljeno preko Hrvatske i jedan dio je predviđen za vladine snage u Bosni. Ovo posljednje je isporučeno iz Irana u okviru jednog sporazuma sa SAD. Odatle potiče naziv Irangate I, http://www.hri.org/news/balkans/bosnet/1996/96-05-24.bos.html#01 Vidjeti, također, dijelove iz Izvještaja Srebrenica, NIOD, posebno stranice 2752–2758, http://publications.niod.knaw.nl/publications/srebrenicareportniod_en.pdf


63

Bošnjaci naoružaju i obuče, te da im se pruži zračna podrška u slučaju povlačenja UN-a.57 Time što je omogućio vojskama na terenu da preoblikuju mape Kontakt grupe, Washington se nadao da će entiteti biti održiviji, ali i da će nove linije fronta odgovarati graničnim linijama budućih entiteta kada zaraćene strane opet sjednu za pregovarački sto. Ovo novo crtanje mapa vojnim sredstvima, koje nije podrazumijevalo angažman zapadnih kopnenih trupa, imalo je za cilj “promijeniti prirodu balkanske igre” i, u isto vrijeme, olakšati primjenu eventualnog mirovnog sporazuma. To je bilo ključno pitanje za Bijelu kuću, koja se u načelu složila da pošalje američke kopnene trupe u Bosnu, ali pod uslovom da se postigne mirovno rješenje, te da njihova misija bude ograničena na njegovo učvršćivanje. Amerika, međutim, nije željela primijeniti silu da nametne mir i bosanske srpske snage potisne izvan granica koje su im bile namijenjene.

57 The Secret History of Dayton, op. cit., Poglavlje 1, str. 4, nota 13. Vidjeti, također, sintezu sa sastanka: http://clinton.presidentiallibraries.us/items/show/12467

Žrtvovanje enklava – preduslov za mir Zvanično, završna strategija Anthonyja Lakea i njegovog tima koju Clinton zahtijeva početkom juna 1995. formulisana je tek nakon pada Srebrenice, a zatim je potvrđuje američki predsjednik početkom augusta 1995. godine. Tragedija Srebrenice će zasigurno iskristalisati propuste međunarodne zajednice u upravljanju konfliktima, ali ona nije prekretnica, kako nam to zvanična historija kazuje. Žrtvovanje istočnih enklava nije bilo ništa doli prva faza “dvofazne” završne strategije koju su aktivirale SAD u junu 1995, uz francusko i britansko odobravanje. U očima svih aktera, podrinjske enklave bile su prepreka i mirovnom sporazumu i “robusnoj akciji” koju je Washington već duže vrijeme zahtijevao, a za koju se zalagao Chirac od početka krize talaca i preuzimanja funkcije predsjednika. Mislilo se da bi njihova eliminacija oživjela proces preraspodjele svih snaga na terenu, uključujući i UNPROFOR, čije bi pregrupisanje bilo preduslov za pokretanje zračnih udara. U drugoj fazi, ovi bi zračni udari raščistili put za mirovno rješenje uz podršku snaga za brzu reakciju (RRF). Početkom augusta 1995. godine, Clinton daje zeleno svjetlo, ali ne za “završnu strategiju”, nego za pokretanje finalne faze jedne strategije koja je već bila u toku i koja je zahtijevala značajna dodatna sredstva da bi bila dovedena do kraja. Ovo nije trivijalna distinkcija. Zapravo je riječ o suštinskoj razlici, budući da ona baca drugačije svjetlo na događaje i na odgovornost zapadnih sila za tragediju Srebrenice. Već dvadeset godina se zemlje koje su bile uključene u rješavanje sukoba sumnjiče za cinizam. Niko nije htio spasiti Srebrenicu, niti pokušati spriječiti Srbe u postizanju onoga za šta se znalo da


65

su njihovi “ključni” ratni ciljevi. Pa ipak, nijednoj od tih zemalja se ne stavlja na teret da je aktivno favorizovala nestanak enklava. Uprkos tome, pad Srebrenice bio je rezultat političke kalkulacije s ciljem da se pojednostave diplomatski pregovori uz jasniju kartu etničke podjele Bosne i Hercegovine, kako bi se trasirao put za mirovni sporazum. Ukratko, Srebrenica je morala pasti iz državnih razloga, kojima je izvor u Parizu, Londonu, Washingtonu, a možda čak i u Sarajevu.

Izaslanici neizrecivog Jacques Chirac se pokazao manje proaktivnim nego odlučnim. Francuska mora osloboditi svoje vojnike koje su Srbi držali za taoce i postići mirovni sporazum u Bosni prije zime. Francuski lideri nisu samo vratili samopouzdanje Srbima, koji su uslovljavali oslobađanje talaca obustavom zračnih udara; poput Britanaca, slali su izaslanike Miloševiću i Mladiću da testiraju spremnost srpskog rukovodstva da sjedne za pregovarački sto u zamjenu za revidiranu mapu podjele Bosne i Hercegovine na dva entiteta. “Francuska vlada je odlučna da nađe brzo rješenje, iako to može biti nepopularno”, obznanio je Pariz 29. maja 1995. General De La Presle, savjetnik francuske vlade za odbranu i prethodnik Bernarda Janviera na čelu mirovnih snaga UN-a u bivšoj Jugoslaviji, stigao je 29. maja u Vlasenicu, sjedište Drinskog korpusa, koji će nekoliko nedelja kasnije učestvovati u genocidu u Srebrenici. General Mladić je u svojim zabilješkama zapisao tajnu poruku “francuskog predsjednika i vlade”.58 “Upravo ste izvojevali pobjedu, jer ste praktički ostvarili sve vaše vojne ciljeve, ali je RS (Republika Srpska, srpski entitet u Bosni) izgubila imidž. Politički dijalog (s rukovodstvom bosanskih Srba) ne može započeti dok se neki uslovi ne ispune”, rekao je izaslanik francuskog Predsjednika, pa dodao, “Ono što Francuska može postići je usko povezano s rezultatima na terenu, a tiče se zarobljenih plavih šljemova i slobode kretanja snaga UNPROFOR-a.” Pritom, francuski izaslanik je upozorio: “ukoliko se pitanje zatvorenika (UN talaca) odmah riješi, moglo bi doći do nekih pozitivnih rješenja”, 58 Zabilješke generala Mladića zaplijenjene su u njegovom beogradskom stanu 2008. godine i predate ICTY-u koji ih je učinio javno dostupnima.


67

primjećujući da, “ako se situacija sa zatvorenicima (UN taocima) hitno ne poboljša, UNPROFOR će napustiti Bosnu (...) a vi ćete se naći sami naspram NATO-a”. Francuski oficir naglasio je da je Francuska apelovala na EU da imenuje jedinstvenog predstavnika kako bi se olakšao nastavak pregovora. “Upravo radimo na izboru jednog pregovarača, imamo na umu nekoga ko neće biti pristrasan. On će imati samo jednog vojnog savjetnika, a to ću biti ja”, precizirao je general De La Presle.59 “Francuska vlada vjeruje da vi (rukovodstvo bosanskih Srba) možete biti reintegrisani u pregovarački proces. (...) Glavna teškoća koju treba svladati je vaš stav prema planu Kontakt grupe. Francuska razumije vašu zabrinutost i primjedbe na mapu Kontakt grupe. Tri amandmana prijedloga Kontakt grupe usvojena su na inicijativu Francuske i Velike Britanije još od jesenas (1994). Neke nove promjene se mogu napraviti tokom pregovora, a zadaća novog pregovarača bit će upravo to, da ubijedi obje strane da nađu zajednički jezik. Drugo, oba entiteta bit će tretirana kao ravnopravna, što znači da će RS imati pravo da uspostavi veze sa Srbijom i Crnom Gorom.” Da bi uvjerio Mladića, De La Presle je dodao: “Od srpskih snaga se neće tražiti da se povuku sve dok se ne postigne sporazum između vas i Muslimana u vezi s razmjenom određenih teritorija i konačnog razgraničenja entiteta. Naša vlada je otvorena za nove ideje. Naravno, ovaj cijeli demarš podrazumijeva trenutačno oslobađanje UN-ovih vojnika koje držite kao taoce. Njihovo oslobađanje učinilo bi mnogo da se smekšaju stavovi UN-a i NATO-a.” Mladić u svojim zabilješkama ne pominje da li je eksplicitno razgovarao o sudbini Srebrenice i njenog stanovništva s generalom De La Presleom, ali o tome govori s drugim francuskim izaslanicima koji su ga posjetili tokom juna kako bi isposlovali 59 Sredinom juna 1995. De La Presle obavještava Mladića o imenovanju novog pregovarača Evropske unije, bivšeg švedskog premijera Carla Bildta.

68


oslobađanje zatočenih francuskih pripadnika mirovnih snaga, te pregovarali o uslovima za brz nastavak mirovnih pregovora. Obraćajući se prefektu (visoki francuski dužnosnik) JeanCharlesu Marchianiju i, bivšem komandantu francuskih antiterorističkih snaga (GIGN), Paulu Barrilu Mladić ponavlja predstavu koju je već igrao s generalom Rupertom Smithom u martu iste godine, pokazujući im na mapi Bosne predmet svoje želje.60 Jedina ambicija srspkog komandanta u tom momentu je da neutrališe vojni mehanizam UN-a, odnosno NATO-a, prije pokretanja napada na Srebrenicu, a taoci su mu bili sredstvo kojim je planirao to postići. S generalom Janvierom sreće se 4. juna u Lovnici, manastiru tridesetak kilometara od Zvornika. Prethodnog dana, trećina vojnika mirovnih snaga je oslobođena, a šef UNPROFOR-a je došao da razgovara o oslobađanju preostalih 247 talaca. Mladić odmah prelazi na stvar, o čemu svjedoče njegove zabilješke: “Suspendujte sve odluke za upotrebu sile protiv srpskog naroda i izglasajte rezoluciju u Vijeću sigurnosti koja će garantovati punu neutralnost i jednak tretman svih zaraćenih strana, spriječite upotrebu sile ili nametanja mira silom i osigurajte bezuslovan nastavak pregovora kako bismo postigli dogovoreni mir.” U svom izvještaju Akashiju o ovom sastanku Janvier je istakao da je Mladić, također, tražio da se “pregovori između vojnih rukovodstava održe na neutralnoj lokaciji, moguće u Parizu, kako bi se postigao dogovor o vojnim aspektima i time olakšao posao diplomatama.”61 Mladić nije tražio odgovor od komandanta snaga UN-a, on je htio da se velike sile obavežu na to, a to je i dobio. Pariz i London 60 Izjava Paula Barrila 2004. godine osobi koju autor poznaje. Zdravstveno stanje gospodina Barrila onemogućilo je da se njegova izjava uzme direktno. 61 Službena prepiska generala Janviera sa svojim nadređenima u okviru UN-a, od 14. do 30. juna 1995, Susret između generala Janviera i generala Mladića, komandanta srpskih snaga u Bosni, Bosna, 4. juna 1995. koju Akashi šalje Kofiju Annanu u New York, 15. juna 1994, No. Z-955.


69

se odbijaju izričito izjasniti o okončanju NATO-ovih zračnih udara, ali te dvije zemlje s najvećim brojem vojnika u jedinicama UN-a u bivšoj Jugoslaviji ipak su rekle srpskim vođama da mogu računati na produženje moratorija na NATO-ove zračne udare kada oslobode taoce. 12. juna, otpravnik poslova ambasade Francuske u Beogradu, Gabriel Keller i njegov britanski kolega, Ivor Roberts pobrinuli su se da ova poruka stigne i do Radovana Karadžića. Političko rukovodstvo bosanskih Srba na Palama je bilo odstranjeno iz pregovora skoro godinu dana zbog njihovog čvrstog odbijanja plana Kontakt grupe. Palama se nije sviđalo da se o oslobađanju talaca razgovara iza njihovih leđa, u Beogradu, jer su se bojali da bi nakon oslobađanja svih talaca mogli ponovo uslijediti zračni udari NATO-a, kao što je to bilo krajem maja, kada su bombardovana skladišta oružja u blizini Pala. Na jednom sastanku s ostalim evropskim otpravnicima poslova, ovo dvoje diplomata tražilo je od Charlesa Kirudje, koordinatora civilnih poslova UN-a u Beogradu, da obavijesti Pale da ne postoje planovi da se zračni udari obnove nakon oslobađanja talaca.62 Početkom juna SAD Miloševićevom okruženju daju na znanje da se NATO neće miješati, ako srpske snage zauzmu Srebrenicu. Bivši holandski ministar odbrane Joris Voorhoeve prisjetio se 2001. da mu je “visoki obavještajni dužnosnik, koji je službovao u Beogradu kao obavještajac, rekao da je vrlo blizak saradnik srpskog lidera Slobodana Miloševića pitao jednu savezničku zemlju 1995: ‘Šta bi se moglo desiti, ako bismo mi (Srbi) zauzeli tri istočne enklave?’ Nije dobio odgovor.”63 Drugi izvori potvrđuju da je zemlja kojoj je 1995. ovo pitanje bilo postavljeno bila zaista SAD, te sugerišu da je taj vrlo bliski saradnik najvjerovatnije bio 62 Izvještaj Srebrenica, NIOD, dio III, sekcija 8, str. 1467, http://publications.niod.knaw. nl/publications/srebrenicareportniod_en.pdf 63 Waarom Srebrenica moest vallen? (Zašto je Srebrenica morala pasti?), 2Doc, VPRO, Holandija, dokumentarni film prikazan na holandskoj televiziji NPO2, 29. juna 2015.

70


Miloševićev šef obavještajne službe, Jovica Stanišić, drugi najmoćniji čovjek u Srbiji devedesetih. Zahvaljujući jakim vezama sa zapadnom obavještajnom zajednicom, a posebno s CIA-om, Stanišić je često igrao ulogu posrednika za Miloševića. Juna 1995. godine, on je ključni čovjek u pregovorima za oslobađanje vojnika mirovnih snaga.64 Na čuvenoj godišnjoj skupštini grupe Bilderberg, koja je te godine održana od 8. do 11. juna u Zürichu, Richard Holbrooke nagovještava da će mapa Kontakt grupe biti prije oblikovana upotrebom sile na terenu nego za pregovoračkim stolom. Zamjenik američkog državnog sekretara za evropska pitanja sugerisao je holandskoj kraljici Beatrix, čiji vojnici su bili u Srebrenici pod UN-ovom zastavom da zaštite enklavu i njene stanovnike, da bi trebala “ozbiljno razmotriti povlačenje holandskih trupa iz Srebrenice, jer će se nešto opipljivo desiti ondje”.65 Holandska vlada je već prije toga tražila da njeni iscrpljeni i lako naoružani mirovnjaci budu izmješteni iz Srebrenice do 1. jula 1995. i zamijenjeni ukrajinskim kontingentom. Srbi su, međutim, pokrenuli svoj napad prije dolaska svježih, bolje opremljenih trupa. Drugi svjedok tvrdi da se zapadne sile nisu ograničile samo na to da obavijeste Beograd o zelenom svjetlu za osvajanje Srebrenice. Bob Đurđević, američki poduzetnik srpskog porijekla, koji je imao privilegovane kontakte s rukovodstvom bosanskih Srba i često posjećivao Pale i Beograd tokom rata, otkrio je u svom dnevniku koji je predat ICTY-u 2002. godine i koji je bio upotrijebljen kao dokaz protiv Radovana Karadžića, da je i bri64 Za veze između Stanišića o CIA-e vidjeti Portret Stanišića u: Dejan Anastasijević, Naš čovjek u Beogradu, Vreme, broj 948, Beograd, 5. mart 2009. Optužio ga je ICTY za zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj i u Bosni, posebno zato što je formirao i rukovodio specijalnim jedinicama, čiji je zadatak bio da siju smrt izvan Srbije, Jovica Stanišić je oslobođen prvostepenom presudom. Presuda je izazvala opće nerazumijevanje. Trenutno je u žalbenom postupku. 65 Po riječima bivšeg holandskog ministra, razgovor s autoricom, u decembru 2010.


71

tanska vlada sličnu poruku prenijela bosanskim Srbima. Tokom svog boravka na Palama, 13. jula 1995. godine, Đurđević zapisuje: “Koljević (potpredsjednik samozvane srpske države u Bosni) rekao je da je njegov brat (...) primio poziv da dođe na prijem u ambasadu Velike Britanije u Beogradu povodom proslave Kraljicinog rođendana. Tokom ovog događaja, britanski ‘ambasador’ (sic!) Ivor Roberts prišao je Koljevićevom bratu i u prolazu mu prenio sljedeću poruku: ‘Kraljica (sic!) ne bi imala primjedbi, ako bi Srbi u Bosni riješili svoje teritorijalne sporove na terenu’.” Nikola Koljević je ovu poruku shvatio kao “zeleno svjetlo koje britanska vlada daje Republici Srpskoj da pokrene napad na muslimanske enklave u istočnoj Bosni (Srebrenica, Žepa i Goražde), što su bosanski Srbi, naravno, i učinili u julu”, Đurđević piše u svom dnevniku.66 Po ulasku u Srebrenici, u julu 1995. godine, i sam general Mladić se hvalisao da je “imao dozvolu od SAD-a da zauzme Srebrenicu”.67 U danima oko 10. juna 1995, kada britanske ambasade širom Evrope slave Kraljicin rođendan, britanski otpravnik poslova Ivor Roberts u Beogradu već dvije nedjelje s Miloševićevim okruženjem pregovara o oslobađanju britanskih vojnika koje su bosanski Srbi držali kao taoce. Koncem maja, sreo se i s Nikolom Koljevićem, čovjekom broj dva na Palama, da razgovaraju o taocima, ali su zapadne prijestonice u tom trenutku izbjegavale svaki direktan kontakt s političkim rukovodstvom bosanskih Srba sve dok se taoci ne oslobode. Brat Nikole Koljevića je bio diskretan čovjek, poštovani akademik, koji je prije rata proveo nekoliko godina u Velikoj Britaniji. Kada je izbio rat u Bosni, preselio se u Novi Sad, na sjeveru Srbije, gdje je živio mirnim životom, ne 66 Bilješke Roberta Boba Đurđevića dostupne su javnosti: http://www.truthinmedia. org/Bulletins/tim97-1-7.html 67 Izvještaj Srebrenica, NIOD, str. 1454, http://publications.niod.knaw.nl/publications/ srebrenicareportniod_en.pdf

72


miješajući se u politiku. Robertsu je, dakle, bilo lako da ga pozove na prijem i prenese mu ovu poruku. Ivor Roberts priznaje da je poznavao Svetozara Koljevića, ali negira Đurđevićevu verziju ovog događaja, koju naziva “čistom fantazijom”. On ipak potvrđuje da je u proljeće 1995. godine vlada Johna Majora bila odlučila da izvuče britanske trupe iz Bosne prije dolaska zime i podrži svaku inicijativu koja bi brzo okončala rat u Bosni. Potvrdio je i to da su neki britanski ministri smatrali kako tri male enklave u istočnoj Bosni treba žrtvovati. Svetozar Koljević, međutim, tvrdi kako se ne sjeća nikakve takve poruke i dodaje: “Uostalom, ja sam star čovjek.”68 Ipak, Miloševiću je bilo prijeko potrebno da zapadne sile potvrde da više ne stoje na putu rukovodstvu na Palama ukoliko one osvoje male enklave na istoku. Uprkos tome što je iskoristio talačku krizu i testirao međunarodnu spremnost da zaustavi NATO-ove udare i izmijeni mape podjele Bosne, Milošević i dalje nije uspijevao nagovoriti rukovodstvo na Palama da vrate neke od osvojenih teritorija i zadovolje se polovinom Bosne. Ni o jednom od ovih tajnih kontakata američke, francuske i britanske vlade javnost nije bila obaviještena ni 1995, ni u godinama koje su uslijedile. Pa ipak, oni bacaju novo svjetlo na proces kojim su velike sile nepovratno povezale mir u Bosni s eliminacijom posljednjih bošnjačkih utočišta u Podrinju. Samo su sastanci između UN-ovih čelnika i Ratka Mladića tokom talačke krize bili predmetom ciljanog curenja informacija, ne ostavljajući medijima drugog izbora nego da prenose iskrivljenu verziju događaja. Čim je Janvier svoj izvještaj o sastanku s Mladićem 4. juna poslao svojim nadređenima počele su kružiti glasine o tajnom 68 Telefonski razgovori s autoricom, decembar 2009. (I. Roberts) i april 2010. (S. Koljević). Nikola Koljević, Svetozarov brat, izvršio je samoubistvo u januaru 1997, nakon završetka rata.


73

dogovoru između ove dvojice o obustavi zračnih udara u zamjenu za oslobađanje UN talaca.69 Iako su se spremale da Srbima odobre zauzimanje Srebrenice, zapadne sile su savršeno dobro znale da odsustvo NATO-ovog odgovora na napad na Srebrenicu neće proći nezapaženo. Predviđajući takav razvoj događaja, dale su se na sijanje sumnje kako bi im to kasnije pomoglo da objasne neobjašnjivo. Janvier je uz svoj izvještaj priložio i kopiju dokumenta od tri tačke koji mu je predao Mladić, a u kojem se “vojska bosanskih Srba obavezuje da će osloboditi taoce i prestati ugrožavati živote ili sigurnost mirovnih trupa” ako se, zauzvrat, UN obaveže da će se uzdržati od pozivanja NATO-a na upotrebu sile. Janvier nije ništa potpisao budući da nije ni imao ovlasti za to. Nakon tragedije, ovaj dokument je namjerno procurio u medije, zajedno s odlomcima izlaganja ovog francuskog oficira pred Vijećem sigurnosti UN-a u New Yorku u maju, kao i s njegovim komentarima sastanka u Splitu s Yasushijem Akashijem i Rupertom Smithom, 9. juna 1995.70 Ove glasine su se širile tokom narednih mjeseci, pojačavale se i ustrajavale godinama, bez obzira na činjenice. Historija će pamtiti sastanak u Zvorniku 4. juna 1995. (a prema Mladiću u Lovnici) kao smrtnu presudu podrinjskim enklavama i njihovim stanovnicima. No, time se prelazi preko činjenice da je među zemljama koje su imale trupe na terenu postojao konsenzus o potrebi da se uzdrže od upotrebe zračnih snaga sve do oslobađanja svih talaca. Također, zaboravlja se i drugi konsenzus među zapadnim silama – da se od obustave zračnih udara na69 Kurt Schork, Reuters, 19. juni 1995, Washington Post, 22. juni 1995; Roger Cohen, France held secret talks with Serbs, New York Times, 23. juni 1995. 70 Među prvim člancima na ovu temu: Roy Gutman, UN’s Deadly Deal: How troop-hostage talks led to slaughter of Srebrenica, Newsday, 29. maj 1996; Srebrenica: A Bosnian Betrayal, Dispatches, Channel 4/BBC, 29. maj 1996; Frank Westerman, Slachting Srebrenica gevold van bewuste keuze, NRC Handelsblad, 29.maj 1996; Mark Danner, Bosnia: Breaking the Machine, The New York Review of Books, 19. februar 1998.

74


pravi poluga za oživljavanje diplomatskog procesa, te da se takvo stanje održava sve dok se na terenu ne stvore povoljniji uslovi za mirovni sporazum. U konačnici, riječ je o vremenu potrebnom da se riješe enklava i tako pojednostave karte podjele bosanske teritorije.

Prekretnica u Halifaxu Prva posjeta novoizabranog francuskog predsjednika Washing tonu 14. juna 1995, povodom samita Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, “brzo se pretvorila u zasjedanje o bosanskoj krizi”, prisjeća se Richard Holbrooke. Od početka juna, snage za brzu reakciju (RRF) koje čine britanske, francuske i holandske trupe, čekale su rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija za raspoređivanje u Bosni, ali Sjedinjene Američke Države su stvarale prepreke. Većinski republikanski Kongres odbio je da finansira snage za brzu reakciju u Bosni. Republikanci bi radije ukinuli embargo na oružje i podržali hrvatske i bošnjačke snage, koje brane više od tri četvrtine stanovništva Bosne i Hercegovine, mada u stvarnosti kontrolišu manje od trećine teritorije. Ali Chirac je ubijedio Clintona i vođe Kongresa da je “apsolutno nužno” – kao što je to pokazala talačka kriza – da se ravnoteža vojne moći na terenu promijeni. To je ujedno značilo i ojačavanje kontingenata UN-a kako bi mogli silom odgovoriti na bilo kakvu provokaciju. Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija broj 998 od 15. juna 1995. formalno je odobren mandat RRF-a, uz finansijski aranžman koji bi trebao biti “naknadno određen”. Nigdje nije pomenuta odluka da se prijetnja zračnim udarima ne obnovi dok većina pojačanja trupa od 12.500 vojnika RRF-a ne bude raspoređena, što je operacija za koju se očekivalo da traje nekoliko nedjelja. Ipak, ovo pitanje se ponovo našlo na stolu godišnjeg samita zemalja G7 u Halifaxu, Kanada, gdje Clinton i Chirac stižu 15. juna. Samo dva dana ranije, u Beogradu, Milošević je tražio od ministrice vanjskih poslova Italije, Susanne

76


Agnelli da u Halifaxu prenese njegovu želju za nastavkom mirovnih pregovora kada se posljednji taoci oslobode. 130 pripadnika mirovih snaga UN-a koji su držani kao taoci prebačeno je 12. juna u Srbiju i tamo oslobođeno. Sada je još samo njih 26 ostalo u rukama pobunjenih bosanskih Srba. U svojoj poruci, Milošević je rekao da je “u potpunosti uveren da će uspeti ubediti Karadžića da prihvati mirovni predlog” na osnovu plana Kontakt grupe.71 Za Sjedinjene Američke Države, Francusku i Veliku Britaniju ova poruka je značila potvrdu Miloševićevog pristanka da se srpska kontrola nad istočnim enklavama poveže s povlačenjem srpskih snaga na 49% teritorije namijenjene budućem srpskom entitetu. Drugim riječima, ako cijelo Podrinje pređe u srpske ruke, Milošević će nametnuti mirovno rješenje Karadžiću i rukovodstvu na Palama. Činilo se da je mir nadohvat ruke. U Halifaxu, šefovi država i vlada sedam najrazvijenijih industrijskih zemalja apelovali su na sve strane u sukobu da odmah prekinu vojne operacije i počnu pregovore “na osnovu prijedloga Kontakt grupe”. Istoga jutra Armija Bosne i Hercegovine pokrenula je ofanzivu s ciljem da prekine opsadu Sarajeva, koja je već više od hiljadu dana gušila glavni grad. Ofanziva je izazvala silovit srpski odgovor. Ruski predsjednik Boris Jeljcin stigao je na samit G7 u Halifaxu 16. juna i odmah se pridružio sastanku o Bosni i Hercegovini. Kako su sada svi pozvani bili prisutni, petočlana Kontakt grupa mogla je odlučivati koliko manevarskog prostora će dati posredniku u pregovorima – Carlu Bildtu. Kako bi podstakli bosanske Srbe da pristanu na mir, razmatrali su dva ustupka: ustavnu prilagodbu da omoguće srpskom entitetu jače veze sa Srbijom i reviziju mapa kojom bi Srbi dobili tri istočne enklave, a bošnjačko-hrvatski entitet kontrolu nad Sarajevom. Na taj način, Kontakt grupa je odobrila moguću revi71 Izvještaj Srebrenica, NIOD, dio III, poglavlje 3, paragraf 6.


77

ziju svog vlastitog mirovnog prijedloga. Ali samo nekolicina njih je tada znala da se ove izmjene neće postići pregovorima nego će biti nametnute silom. Niko od prisutnih novinara u Halifaxu nije ni slutio da je tog juna 1995. godine došlo do prekretnice u stavovima velikih sila. Na pitanje o ishodu sastanka, britanski premijer John Major odgovorio je da gospodin Jeljcin “nije donio nikakvih novih ideja za rješenje sukoba”, dodajući da “ni Jeljcin, niti bilo ko drugi, nema jednostavnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu”. Na sastanku s Yasushijem Akashijem u Beogradu 17. juna, Slobodan Milošević se hvalisao da je dobio uvjeravanja od predsjednika Clintona i Chiraca, ali i potvrdu od Borisa Jeljcina, da je moratorijum na zračne udare produžen za dogledno vrijeme. “Prema riječima srpskog predsjednika (...) Chirac je potvrdio da nije imao namjeru da uvede u akciju (protiv Srba) novoformirane snage za brzu reakciju, ali da je očekivao da bi one mogle pomoći nastavku pregovora”, izvještava Akashi u dopisu Kofiju Annanu, tada čovjeku broj dva u sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku i čelniku DPKO-a, Odjela za mirovne operacije.72 Istoga dana, u štabu Drinskog korpusa u Vlasenici, general Janvier rekao je Mladiću: “Imate mjesec dana da preduzmete konkretne inicijative koje bi vodile miru.” Nakon toga, RRF će biti operativno i borbeno spremne da omoguće Ujedinjenim nacijama da provedu svoj mandat. To je u suštini ono što je čelni čovjek mirovnih snaga, prema Mladićevim zabilješkama, prenio srpskom gospodaru rata na tom sastanku. Pod nadzorom Miloševićevog šefa tajnih službi, Jovice Staniši ća dvadeset šest mirovnjaka UN-a koji su još bili u zatočeništvu, pušteno je na slobodu 18. juna 1995. U saopćenju za medije isto72 Diplomatska depeša Akashija upućena Annanu, 19. juna 1995, broj Z-1020. Vidjeti, također, Roger Cohen, France held secret talks with the Serbs, New York Times, 23. juni 1995, http://www.nytimes.com/1995/06/23/world/france-held-secret-talks-with-serbs.html

78


ga dana Yasushi Akashi je objavio da će se UN ubuduće: “strogo držati principa očuvanja mira”, što je značilo samo to da zračne podrške NATO-a neće biti. Prethodnog dana, na sastanku u Beogradu, Milošević je od Akashija tražio da odobrovolji bosanske Srbe prije nego što oni oslobode preostale taoce. Ovo je otvorilo mogućnost srpskom rukovodstvu da u nekih tri do četiri nedjelje silom zauzme željene enklave prije nego što bi UN i NATO mogli pokrenuti akciju. Ali zapadne sile su još jednom porekle da se išta promijenilo, odbacujući Miloševićevu tvrdnju o obustavi NATO-ovih udara, nazivajući je “čistom izmišljotinom”.73 Uzimanje talaca se Miloševiću isplatilo; izvukao je od Kontakt grupe ono što mu je do tada bilo odbijano i dobio mjesec dana da na terenu ponovo iscrta konture budućeg srpskog entiteta u Bosni – mjesec dana tokom kojeg se američka administracija povlači s glavne scene kako bi prepustila Carlu Bildtu, novom evropskom posredniku, da privoli sve strane u sukobu da pristanu na pojednostavljenu mapu podjele Bosne.74 “Niko nije mogao zamisliti da će se ovaj kratki period, u kome je novi evropski pregovarač preuzeo vodstvo, podudariti s nekim od najtragičnijih događaja u ratu”, napisao je, ne bez cinizma, u svojim memoarima Richard Holbrooke.75 “Bilo je sasvim jasno da je operacija s ciljem zauzimanja enklave bila unaprijed dobro pripremljena. Informacije koje smo imali bile su dovoljno jasne da omoguće realnu prognozu situacije, uključujući i da će stanovniš73 Ovakvu formulaciju, između ostalog, koristila je Madeleine Albright. Vidjeti Izvještaj Srebrenica, NIOD, dio III, tačka VI, strana 1462, http://publications.niod.knaw.nl/publications/srebrenicareportniod_en.pdf 74 Iako je Carl Bildt zvanično imenovan evropskim posrednikom sredinom juna 1995, nekoliko Amerikanaca, uključujići i Richarda Holbrookea (To End a war, op. cit., str. 63), sugerišu da je novoimenovani evropski posrednik preuzeo funkciju krajem maja 1995. Ovi datumi su bili pomjereni s namjerom da sakriju ulogu Sjedinjenih Američkih Država tokom triju ključnih nedjelja u kojima je postignut tajni dogovor s Miloševićem. 75 Holbrooke, op. cit.


79

tvo biti protjerano”, rekao je njemački general Manfred Eisele, bivši čelni čovjek UN DPKO-ovog Odjela za planiranje i podršku.76 Zbog bojazni da najgore ne samo da je bilo moguće, već čak i izvjesno, velike sile su 1993. godine ove izolovane i ranjive enklave proglasile “sigurnim zonama”. Odlučivši da ih neće braniti vojnim sredstvima tokom ovog specifičnog vremenskog perioda, vrlo dobro su znale da time ljude koji su tražili utočište prepuštaju pravo u ruke njihovih budućih ubica. Odbijale su da vide da je njihova tajna nagodba s čovjekom koji je iz Beograda rukovodio masovnim uništenjem nesrpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini bila koliko nemoralna toliko i opasna. One su radije gurale glavu u pijesak i ubjeđivale same sebe da su potencijalne negativne posljedice napuštanja ovih enklava i njihovog stanovništva manje ozbiljne od očiglednih katastrofalnih posljedica povlačenja UN-ovih snaga iz Bosne – što je za Zapad bilo sinonimom krajnje sramote i potpunog neuspjeha. Završna strategija koju je Zapad izabrao ostavljala je malo prostora za moralne ili humanitarne obzire. Njihova glavna briga nije bila cijena u ljudskim životima nego samo i isključivo politička cijena napuštanja podrinjskih enklava. Odatle dolazi odluka Clintonove administracije da se baš u tom trenutku povuče u diplomatsku pozadinu, kao sredstvo kontrole štete u godini pred izbore, kako bi se zaštitila od predvidljivo negativih posljedica žrtvovanja enklava. Kontrola štete je, također, podrazumijevala i napore da se novinari poput Rogera Cohena iz New York Timesa i Kurta Schorka iz Reutersa, prevedu na njihovu stranu, jer su ovi čitave prethodne tri godine nemilosrdno razotkrivali zlodjela u Bosni i predviđali pad Srebrenice. Ali “supstancijalni, iako posredni, dokazi o tajnim nagodbama između UN-a i bosanskih Srba s ciljem oslobađanja talaca”, o 76 Manfred Eisele, Radio 1, emisija Argos, Holandija, 22. decembar 2006.

80


kojima Holbrooke govori u svojim memoarima, bili su iskrivljena verzija istine.77 No, ove poluistine su namjerno širene već od 19. juna nadalje da bi se stvorila dimna zavjesa i mediji doveli u zabludu i prije pada Srebrenice. Već dvadeset godina Washington se čvrsto drži iste priče za medije kad god se pojave pitanja o neuspjehu Zapada u Srebrenici: “Sjedinjene Američke Države su imale marginalan utjecaj” ili “neka novinari ta svoja pitanja postave Evropljanima koji su imali svoje trupe u Bosni” prije američke intervencije u augustu 1995. godine.

77 Holbrooke, op. cit., str. 64.

Put za srpske snage je slobodan Srpske vođe nikada ne bi pokrenule ofanzivu na istočne enklave, a da nisu primile uvjeravanja da neće biti odgovora zapadnih sila, ni zračnih udara, te da neće biti prisiljeni da se povuku ili obustave svoje napade, kao što je to bio slučaj 1993. Uzimanjem talaca prije pokretanja prve faze operacije napada na Srebrenicu, Mladić je uspio da prizemlji NATO-ove avione. Početna faza pod kodnim nazivom operacija Jadar pokrenuta je 2. juna zauzimanjem UNove osmatračke tačke u Zelenom Jadru koja je omogućavala kontrolu južnog pristupa srebreničkoj enklavi. Time je bila postavljena scena za nadolazeću glavnu vojnu operaciju po kodnim nazivom Krivaja. Prema pisanim naređenjima, svrha ove operacije je bila “uništiti muslimanske snage u ovim enklavama i definitivno osloboditi Podrinje”. Sredinom juna, dok su se velike sile na samitu u Halifaxu dogovarale da žrtvuju istočne enklave, srbijanska policija počela je regrutaciju bosanskih Srba izbjeglih u Srbiju. Do 23. juna više od 1.500 ih je već bilo regrutovano u Mladićeve snage. Beograd je potom poslao dva odreda specijalnih snaga MUP-a Srbije u područje operacija kod Srebrenice. Između 17. juna i 2. jula, Mladić i general Momčilo Perišić, njegov šef u Beogradu, razradili su završne detalje operacije Krivaja. Njihove telefonske ili radiokomunikacije koje su presreli američki obavještajaci pokazuju da su oni razgovarali skoro svakodnevno, nekada i više puta tokom jednog dana, o sredstvima potrebnim za napad, pojačanju u ljudstvu iz Srbije, broju tenkova i teške artiljerije koje je trebalo angažovati kao i o planu raspoređivanja različitih jedinica oko enklave.78 78 Andreas Zumach, Berliner Tageszeitung, 12. oktobar 1995. Vidjeti, također, intervju Andreasa Zumacha u: Vlada Azinović, Dok je svijet spavao: međunarodna zajednica i rat u BiH, 1992–1995, dokumentarna radioserija, dio Zapadne obavještajne službe i

82


Malo toga je izmaklo pažnji obavještajnih službi UN-a i zapadnih sila, koje su sistematski izvještavale svoje nadređene o kretanju srpskih snaga i njihovim borbenim pripremama za veliku ofanzivu na Srebrenicu. Tokom cijelog mjeseca juna, oni su nadgledali gomilanje trupa oko enklave, protok teškog naoružanja i pojačanja iz Srbije, uključujući i po zlu poznate specijalne jedinice koje su se pojavljivale na mjestima gdje se nešto trebalo desiti i koje su bile uključene u operacije etničkog čišćenja. Britanski obavještajci stacionirani u Srebrenici izvijestili su 8. juna o svom ubjeđenju da su srpske snage na pragu da pokrenu masovne napade na tri istočnobosanske enklave u nedjeljama koje slijede, možda čak i prije kraja mjeseca.79 I francuski obavještajci presreli su razgovore srpskih oficira koji potvrđuju njihove namjere da uskoro eliminišu srebreničku enklavu.80 Svi znakovi skorašnjeg napada su bili tu. Uz to, Mladić se veoma trudio da o tome obavijesti komandante UN-a i zapadne izaslanike koji su se s njim sretali tokom talačke krize. Uz pristanak Beograda general Mladić je jasno naznačio svoje namjere u svom konačnom pokušaju da ubijedi Ujedinjene nacije da evakuišu enklavu prije nego što on pokrene svoju operaciju Krivaja. Preotimanje komadića teritorije, u kojem je bilo nagomilano najmanje 40.000 ljudi, predstavljalo je za njega ozbiljan logistički izazov. Početkom juna Mladić je odlučio da izvrši pritisak na snage UN-a, koje su već bile oslabljene talačkom krizom i operacijom Jadar. Nadajući se da će UN ubijediti Bošnjake da se pad Srebrenice, epizoda 3, Prisluškivanje, Radio Slobodna Evropa, 2005, www.slobodnaevropa.org/specials/djss/zos/zos_epizoda_3.htm Vidjeti, također: Gordan Malić, Transkripti prisluškivanih razgovora CIA-e koji se odnose na generala Mladića, Globus, Zagreb, 6. januar 2006, dostupno na engleskom: http://srebrenica-genocide.blogspot.com/2006/01/cia-transcripts-on-mladic.html 79 Thom Karremans, Srebrenica: Who cares?, Arko, Nieuwegein, 1998, str. 149. 80 Andreas Zumach, Dayton evidence withheld, Berliner Tageszeitung, 31. januar 1996; Andreas Zumach, New Evidence Further Implicates France in Fall of Srebrenica, Basic Reports, broj 56, 11. februar 1997.


83

“spakuju i napuste enklavu”, Mladić im jasno stavlja do znanja da njegove trupe planiraju zauzeti Srebrenicu i izvršiti masakr. U prvim danima juna major Joseph Kingori, vojni posmatrač UN-a u Srebrenici, bio je na večeri u hotelu Fontana u Bratuncu, gradiću pod srpskom kontrolom nadomak enklave, tokom koje su mu tri visoka oficira Mladićeve vojske prenijeli poruku za njega. “Pukovnik (Radomir) Vuković insistirao je da sazna kakva bi bila reakcija UN-a u slučaju da vojska bosanskih Srba zauzme enklavu i protjera stanovništvo. (...) Pod zauzimanjem enklave on nije mislio na to da bi Muslimani bili slobodni da žive u njoj. Ono što je stvarno rekao bilo je da će zauzeti enklavu i protjerati stanovništvo. Stanovništvo ovdje, koliko sam mogao razumjeti, nije podrazumijevalo vojnike Armije BiH, nego bukvalno sve ljude koji su živjeli unutar enklave”, prisjeća se Kingori i dodaje da su Mladićevi oficiri otvoreno prijetili “da će ubiti kompletno stanovništvo” ukoliko svi ne napuste enklavu prije njihovog dolaska, ali da će im biti ponuđen siguran prolaz do Tuzle, ako odu dobrovoljno.81 U kasnijem izvještaju nadređenima od 28. do 29. juna 1995. godine Kingori i njegove kolege precizirali su da se srpski prijedlog da se stanovništvo pusti da dobrovoljno ode iz enklave ne odnosi na “ratne zločince”. Kingori potom zaključuje da su mu srpski sagovornici nagovijestili da samo bošnjački muškarci koji nisu bili pod oružjem mogu biti evakuisani preko Srbije u treće zemlje izvan regiona, pod uslovom da se ne vrate u Bosnu da se bore. Prema tome, vojnim komandantima UN-a bilo je savršeno jasno da srpske snage planiraju razdvojiti vojno sposobne muškarce od ostatka stanovništva i zarobiti ih. Bili su upozoreni i na plan srpskih snaga da ubiju “sve”, ako se enklava ne evakuiše prije njihovog dolaska. 81 Pukovnik Joseph Kingori, vojni posmatrač UN-a 1995. godine, svjedočio je pred ICTY-em, između ostalog i u predmetima Radislav Krstić (31. mart i 3. april 2000) i Radovan Karadžić (2011).

84


Za Josepha Kingorija nije bilo dvojbe: srpski oficiri su najavili svoje namjere i UNPROFOR-ovim komandantima u Sarajevu i Zagrebu. “Poslije tog sastanka imao sam osjećaj da se nešto sprema, da se nešto planira, nešto što će potvrditi sve ono što mi je pukovnik Vuković rekao da će se dogoditi – Muslimani će morati napustiti enklavu i dobit će slobodan prolaz, a ako to ne urade, nešto će se vjerovatno desiti. Sumnjali smo da bi se takvo nešto moglo desiti, a to su i oni sami nagovijestili štabu”, posvjedočio je Kingori tokom nekoliko suđenja pred Haškim tribunalom. 82 Samo oni koji su htjeli biti slijepi kod očiju mogli su vjerovati da će tajna nagodba za obnovu mira na Balkanu sa srpskim gospodarima rata spriječiti masakr. Srpski oficiri su podsjećali sve koji su bili spremni slušati da je žrtvovanje teritorija podrazumijevalo žrtvovanje naroda koji ondje živi. Dajući UN-u, bošnjačkim vođama i zapadnim vladama izbor između pražnjenja Srebrenice od njenog stanovništva ili prepuštanja tog stanovništva istrebljenju, srpski nacionalisti su ih, u najboljem slučaju, učinili svojim saveznicima u završnom poglavlju etničkog čišćenja, a u najgorem slučaju prešutnim saučesnicima pokolja na pomolu. I velike sile i UN tvrde da nisu znale za ovu prijetnju i, da bi negirale i samo postojanje te prijetnje, one poriču da su Srbi ikada i imali namjeru zauzeti enklavu. S druge strane, bošnjačke vođe podvlačile su značaj ove opasnosti i koristili se sablasnom mogućnošću masovnih ubistava da prisile Evropljane i Amerikance da promijene svoju strategiju i poraze srpske separatiste. Svi su vjerovali da mogu izvući koristi od žrtvovanja Srebrenice. “Obavještajne službe, najmanje dvije od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, znale su već početkom juna 1995. godine, dakle mjesec i po dana prije srpskog napada, da su srpske snage imale namjeru da u narednim nedjeljama zauzmu 82 Ibid., predmet Krstić, TPIY, ročište od 31. marta 2000, T.1820.


85

tri enklave u istočnoj Bosni – Srebrenicu, Žepu i Goražde (...). Dvije velike zemlje koje su imale informacije o borbenim planovima srpskih snaga prije napada nisu ih podijelile s Holandijom.” To tvrdi Joris Voorhoeve na osnovu izvještaja koji je dobio od holandske vojne obavještajne službe 1996. godine, kada je on bio holandski ministar odbrane. Ovaj izvještaj je imao za cilj da tačno odredi “koje zemlje su posjedovale kritične informacije uoči srpskog zauzimanje Srebrenice”.83 Voorhoeve je bio mišljenja da je puno više zemalja u junu 1995. godine imalo prethodna saznanja o nastupajućoj vojnoj operaciji i srpskoj namjeri da iskorijeni enklavu. Američke, francuske, britanske i njemačke obavještajne agencije su bile prisutne na terenu. Amerikanci i Francuzi su, uz to, imali i svoje vlastite satelitske snimke i sredstva presretanja telefonskih i radioveza. Nadalje, srpski komandanti u tom trenutku više nisu ni krili svoje namjere. Pa ipak, Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija bile su jedine koje su dale zeleno svjetlo za zauzimanje Srebrenice kada su rekle srpskim vođama da će zadržati moratorij na zračne udare u tim ključnim nedjeljama 1995. Ne obavještavajući svoje saveznike, čak ni one koje su imali svoje trupe u istočnim enklavama, one su se praktički obavezale da Srbima daju odriješene ruke. “Odluka da se isključi mogućnost upotrebe zračne podrške nikada nije bila prenesena Holandiji niti bilo kome drugome. To ovu odluku čini tajnom odlukom. Prema tome, postojala je strategija da se ne reaguje na srpski napad na Srebrenicu, a Holandija je time dozvolila sebi da postane instrument ove strategije”, ogorčeno zaključuje bivši holandski ministar 83 Joris Voorhoeve u Spraakmakende Zaken (Znamenita pitanja), program pod vodstvom Paula Rosenmöllera, holandska televizija IKON, 9. juli 2005. Također, u holandskoj radio emisiji Argos, Radio 1, dio I, objavljena 22. decembra 2006. Vidjeti prevod na engleski jezik: http://www.domovina.net/archive/2007/20070110_argose.php. Vidjeti također: Olenka Frankiel, BBC 2, Secrecy still shrouds Srebrenica, 22. oktobar 2009, http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/programmes/newsnight/8321388.stm

86


odbrane.84 Jedina informacija koja je Holanđanima ustupljena bio je onaj pomalo enigmatični savjet Richarda Holbrookea holandskoj kraljici Beatrix na konferenciji Bilderberg grupe u Zürichu juna 1995. (vidi fusnotu 65; op. prev.). “Ne kažem da su dvije stalne članice Vijeća sigurnosti znale da će napad popratiti masovna ubistva, nego da će stanovnici brzo pobjeći u srednju Bosnu. U svakom slučaju, sve i da su znale, nisu ništa učinile”, nastavlja Joris Voorhoeve.85 S obzirom na to da su bile pravno vezane rezolucijama Vijeća sigurnosti da obezbijede sigurnost enklava “svim potrebnim sredstvima, uključujući i upotrebu sile”, SAD, Francuska i Britanija poricale su da su išta znale i stvorile dimnu zavjesu da sakriju od svojih partnera ono što se spremalo jer, kao što je to juna 1995. istakao holandski pukovnik De Jonge iz glavnog štaba UN-a u Zagrebu, svi su mogli vidjeti da holandski bataljon u Srebrenici nije mogao spriječiti pad Srebrenice niti zaštititi stanovništvo: “Zračni udari su bili jedino vojno sredstvo odvaraćanja koje nam je bilo na raspolaganju”, rekao je De Jonge.86 Umjesto toga, velike sile su glumile da su iznenađene razvojem događaja, insistirajući da to nije bila stvar namjerne politike, jer bi to onda uključivalo i odgovornost za ishod. Početkom jula i Britanci, i Amerikanci povukli su nekoliko svojih visokih oficira iz Glavnog štaba mirovnih snaga u regionu. Britanski general Rupert Smith, operativni komandant u Bosni, s 84 Joris Voorhoeve, emisija Argos, Radio 1, dio II, objavljena 5. janara 2007. 85 Ibid. Bivši ministar odbrane do sada je odbijao objelodaniti imena dviju stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a navedenih u holandskom izvještaju iz 1996. godine. Rekao je samo da se radi o “jednoj velikoj i jednoj još većoj zemlji”. Drugi izvori koji su imali pristup izvještaju navode da se radi o Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji. 86 Florence Hartmann, Chronologie d’une négligence criminelle: le génocide de Srebrenica (Hronologija jednog kriminalnog nemara: genocid u Srebrenici) u: L’Ex-Yougoslavie en Europe, de la faillite des démocraties au processus de paix (Bivša Jugoslavija u Evropi, od neuspjeha demokratskih država do mirovnog procesa), L’Harmattan, Paris 1997.


87

reputacijom čovjeka koji je bio spreman suprotstaviti se srpskim snagama otišao je, sa svojim oficirom za vezu s NATO-om, na godišnji odmor na jedan hrvatski otok u Jadranu. Mada su bili tek na pola dana putovanja cestom od Sarajeva ili otprilike dva sata helikopterom od Zagreba, nijedan od ove dvojice britanskih oficira nije bio pozvan da se vrati na dužnost tokom svih šest dana završne srpske ofanzive na Srebrenicu. Iako Amerikanci nisu imali mirovnih trupa na Balkanu, veći broj američkih obavještajaca radio je unutar G2 (vojno-obavještajnog odsjeka mirovnih snaga UN-a u regionu) ili na službi u zagrebačkom Glavnom štabu UN-a kao oficiri za vezu s NATO-om. I oni su otišli iz Zagreba u prvim danima jula. Tri čelna predstavnika Vijeća sigurnosti su, također, odsutna tokom napada na Srebrenicu. Yasushi Akashi, jedini predstavnik UN-a u regiji s ovlašćenjem da zahtijeva zračnu podršku NATO-a, proveo je većinu tih kritičnih dana na putu između Ženeve, gdje je 8. jula, kao i general Janvier, prisustvovao sastanku Ujedinjenih nacija, i Dubrovnika, gdje se zadržao na poziv hrvatske Vlade sve do kasno uvečer 10. jula. Kofi Annan, šef mirovnih operacija, otišao je iz svog ureda u New Yorku za Ženevu, potom na godišnji odmor u Stockholm, dok je Shashi Tharoor, šef jugoslovenskog deska pri DPKO, uzeo nekoliko dana dopusta, nakon učešća na sastanku vijeća NATO-ovih ambasadora u Virginiji (SAD). A što se tiče njihovog šefa, generalnog sekretara Boutros-Ghalija, on je putovao po Africi. Bez ovlasti da traži NATO-ove zračne udare, ali s autoritetom da ih preporuči, general Janvier je 6. jula otišao na konsultacije u Pariz, vrativši se u svoj ured u Zagrebu 9. jula, tek nakon što je u Ženevi prisustvovao sastanku u Ujedinjenim nacijama.

Saučesnička šutnja Kada su srpske snage u zoru 6. jula pokrenule vojnu operaciju Krivaja, više nije bilo nikakve sumnje o njihovim ciljevima. “Za Pariz, za mene i moje osoblje u Bosni, tada je postalo potpuno jasno da srpske trupe namjeravaju provesti svoju vojnu operaciju do kraja. Svojim nadređenima u UN-u, što telefonom, što napismeno, rekao sam da je ova operacija usmjerena na zauzimanje enklave”, pripovijeda francuski general Hervé Gobillard, vršilac dužnost komandanta snaga UN-a u Bosni u odsustvu generala Smitha.87 Nepokolebljiva odlučnost srpskih vođa “da očiste istočnu Bosnu od Bošnjaka je i onda bila očita i neminovno je vodila (događanjima) u Srebrenici”, priznao je generalni sekretar Ujedinjenih nacija u svom izvještaju o padu Srebrenice iz 1999. godine. Velike sile su svejedno negirale da je to Srbima bila namjera, te dovele u zabludu čelnike UN-a koji su nasjeli na priču da srpski napad nije imao za cilj zauzimanje Srebrenice nego ceste južno od enklave. Ovo bi, po njima, Srbima uklonilo potrebu da naprave 60-kilometarsko skretanje da bi stigli do glavnog putnog pravca u istočnoj Bosni. Dan prije ofanzive na Srebrenicu, američki zamjenik šefa G2 u Glavnom štabu UN-a u Zagrebu, rekao je svojim šefovima da bi bilo bolje da svoju pažnju usmjere na Hrvatsku, za čiju armiju se očekivalo da pokrene operaciju povrata vlastitog suvereniteta nad područjem Krajine koje su srpski secesionisti okupirali i gdje su još od 1992. godine bile raspoređene snage UNPROFOR-a. U međuvremenu su bombe padale po Srebrenici, a holandski vojnici masovno napuštali svoje osmatračke položaje pred srpskim 87 Hervé Gobillard, intervju objavljen u La Prise du pont Vrbanja: un acte de guerre par les soldats de la paix (Zauzimanje Vrbanja mosta: ratni čin vojnika mira), časopis Cites, broj 32, 2007, http://www.cairn.info/revue-cites-2007-4-p-93.htm


89

napredovanjem, ali šutnja je tada bila nepisano pravilo. Carl Bildt, koji se sreo s Miloševićem i Mladićem u Beogradu 7. jula, govorio je o mirovnom planu ne pominjući situaciju u Srebrenici. Na vrhuncu krize general Janvier je došao u Pariz da govori, ne o Srebrenici, nego o snagama za brzu reakciju i da sazna da li će one biti pod njegovom ili kontrolom NATO-a. Nije bilo ni riječi o Srebrenici ni u Ženevi, 8. jula, kada su čelnici UN-a došli iz New Yorka da razgovaraju o situaciji u bivšoj Jugoslaviji s glavnim komandantima UN-a u regionu. Rupert Smith, koji je i sam bio na tom sastanku, ponudio je da se vrati u Sarajevo, ali su ga odgovorili od prekidanja godišnjeg odmora, te je on produžio za Korčulu. U Glavnom štabu UN-a u Zagrebu američki obavještajci su u međuvremenu odista pominjali Srebrenicu, ali samo da uvjere druge da Srbi nemaju šta dobiti zauzimanjem enklave, budući da “nemaju pojma šta da rade sa svim tim lokalnim bosanskim Muslimanima”.88 Snimci američkih izviđačkih aviona, koji su tada bili aktivni u tom području, prenijeli su, međutim, alarmantnu sliku oko enklave.89 U svom izvještaju od 8. jula 1995, upućenom vojnoj komandi UN-ovih snaga u Zagrebu, vojni posmatrači UN-a na terenu napisali su da su “UNPROFOR i sveukupno stanovništvo Srebrenice ostavljeni na milost i nemilost snagama bosanskih Srba (...). Reakcija Ujedinjenih nacija je sramotna. Moramo iznaći načina da se izbjegne opći pokolj”. Za vodeće sile sve ovo nije značilo ništa doli neočekivanu seriju koincidencija, odbacujući svaku sugestiju da su bilo koga namjerno dovele u zabludu kako bi prikrile plan napuštanja ugroženih enklava. “Svi smo znali da su enklave neodržive. Iako je svima, unutar i izvan našeg Glavnog štaba, bilo poznato da enklave nemaju bu88 Izvještaj Srebrenica, NIOD, dio III, 2004, http://srebrenica.brightside.nl/srebrenica/ toc/p3 89 Andras Zumach, US Intelligence knew Serbs were plannning an Assault on Srebrenica, Basic Reports, London, 16. oktobar 1995.

90


dućnost, te da će prije ili kasnije ‘nestati’, civilne i vojne strukture u mirovnim snagama UN-a u Zagrebu nisu imale informaciju kada će se to desiti”, tvrdi jedan belgijski član G2 u Zagrebu. “Da li bi general potpukovnik Rupert Smith zaista bio odsutan da je znao da će Srebrenica pasti?”, dodao je on. Na to je Gobillard, Smithov zamjenik, odgovorio potvrdno.90 General Gobillard je bio ubijeđen da nije bilo nikakve slučajnosti u odsustvu njegovog britanskog šefa. Napredovanje srpskih snaga nije učinilo ništa da podrije uvjerenje čelnika UN-ovih snaga u Zagrebu: oni su nastavili vjerovati uvjeravanjima generala Zdravka Tolimira, Mladićevog oficira za vezu, koji se kleo da njegove trupe nemaju namjeru zauzeti cijelu enklavu.91 Nasjevši na tvrdnje srpskih oficira i zapadnih obavještajnih službi, u analizi naslovljenoj Namjere zaraćenih strana u istočnim enklavama, obavještajno osbolje G2 u Zagrebu pružilo je uvjeravanja 9. jula da srpske snage nemaju u planu da promijene svoju strategiju, nego da će nastaviti stezati obruč oko Srebrenice, što je dovelo do strahovanja od “daljnjeg pogoršanja životnih okolnosti u enklavi i mogućih nereda”. Ovaj izvještaj sugeriše da bi, “dugoročno” njihov vojni pritisak mogao dovesti do kapitulacije bosanskih snaga u enklavi, bez potrebe da Srbi dovode dodatne snage. U zaključku izvještaja G2 navodi se: “Malo je vjerovatno da će srpske snage početi ofanzivne operacije velikih razmjera kako bi eliminisale enklave.”92 Istoga dana, vojni posmatrači UN-a u Srebrenici upozorili su u svom izvještaju da su “snage bosanskih Srba sada u poziciji da pregaze enklavu, ako to žele. S obzirom na to da od90 Intervju s autoricom, 2002. 91 Momir Nikolić, Tolimirov podređeni, pred ICTY-em je priznao da je vojna operacija, pokrenuta 1995. godine sa zadatkom da se pojača blokada i napadne enklava, imala za konačni cilj “eliminaciju enklave” (suđenje Tolimiru, ročište od 5. aprila 2011). U decembru 2012. godine Tolimir je osuđen na doživotnu kaznu za zločin genocida. U svojim završnim riječima, tužilac ga je opisao kao bivšu Mladićevu desnu ruku i “oličenje genocida u Srebrenici”. 92 Izvještaj Srebrenica, NIOD, 2002, str. 2928.


91

govora UN-a takoreći nema, oni će nastaviti sve dok ne postignu svoje ciljeve”.93 Niko ih nije slušao. Pentagon je 10. jula izdao saopćenje za štampu: “Ne mislimo da grad pada (...) iako je pod znatnim pritiskom (...), vjerujemo da se to dešava u znak odmazde za ofanzivu vladinih snaga oko Sarajeva.”94 Bolnica u Srebrenici bila je pretrpana velikim brojem novih ranjenika, koji su stizali još od ranog jutra u ponedjeljak, 10. jula. Uprkos granatiranju, UNPROFOR je izvijestio da je situacija u enklavi stabilna. Oko 10:30 ujutro u blizini bolnice eksplodirala je granata razbivši prozore operacione sale i apoteke. Sada je i gradska bolnica postala meta. Tokom popodneva dr. Ilijaz Pilav, jedini hirurg u bolnici, zatražio je pomoć od medicinskih timova UNPROFOR-a. U nedostatku osoblja, tim bošnjačkih ljekara danonoćno je vršio operacije i bila mu je neophodna pomoć da bi se nosio s navalom ranjenih civila. Holandski oficiri su im, međutim, odbili pružiti pomoć uz izgovor da su dužni “obezbijediti medicinsku pomoć (holandskim) vojnicima”. Te večeri vojska bosanskih Srba ušla je u južni dio grada. “Teško da mogu precizno opisati atmosferu koja je vladala, ali osjećaj panike i totalne histerije obuzeo je stanovništvo. Svi stanovnici južnog dijela i centra Srebrenice požurili su prema sjeveru grada, oko naše bolnice. Ljudi su bili uvjereni da će, ako padnu u ruke bosanskim Srbima, biti ubijeni. Ovaj strah mogao se napipati”, ispričala je Christina Schmitz, medicinska sestra Ljekara bez granica (Médecins Sans Frontières – MSF). “Osamdesetak ljudi ušlo je u naš bunker. Preklinjali su nas da im ustupimo svoj radio i kažemo svijetu šta se dešava. ‘Ujedinjene nacije su obećale da će nas štititi,’ govorili su, ‘Molimo vas, učinite nešto prije nego što bude kasno.’”, rekao je Daniel O’Brien, australijski ljekar koji je, također, radio 93 Izvještaj UN-a o padu Srebrenice, 1999, paragraf 264. 94 Chris Hedges, Serb Forces Fight Dutch UN Troops in Eastern Bosnia, New York Times, 11. juli 1995.

92


za MSF. Potom su mirovnjaci rekli ovim MSF-ovim ljekarima da srpske trupe još nisu ušle u grad, te da su oni blokirali cestu južno od Srebrenice s četiri oklopna vozila da spriječe Srbe da uđu u grad. Pokušavali su umanjiti bojazni ljekara MSF-a, govoreći da će tražiti podršku zračnih snaga NATO-a, ako Srbi pređu postavljenu prepreku.95 Čista kratkovidost zvaničnika UN-a u Zagrebu paralizirala je sistem i tako dovela do pada Srebrenice. Barem je to zvanično objašnjenje iz izvještaja UN-a o padu Srebrenice iz 1999. godine. Gubitak enklave je, tvrdi ovaj dokument, “logična posljedica grešaka mirovnih snaga UN-a, strukturalnih grešaka u njihovom mandatu, te definicije sigurnih zona, kao i nedostataka i grešaka pojedinaca, uglavnom unutar vojnog lanca komande UN-a”. Pa ipak, ovo zamazivanje očiju izostavlja pomenuti najopipljivije činjenice manipulacije kojom su velike sile navele zvaničnike UN-a da – protivno svakoj logici i činjenicama – isključe čak i mogućnost zauzimanja Srebrenice.

95 Saslušanje Daniel O’Brien i Christina Schmitz pred Istražnom komisijom francuskog Parlamenta, 29. marta 2001, op. cit.

Zataškavanje činjenica Dvadeset godina poslije historija se sjeća samo detaljne naracije o uzaludnim pokušajima vojnih komandanata UN-a u Bosni da traže zračnu podršku NATO-a, faksova koji su se gubili na svom putu ili bivali odbacivani. Ove anegdote, zasnovane na selekciji strogo povjerljivih dokumenata, čije je curenje prema novinarima koji su istraživali okolnosti srebreničke tragedije stručno izvođeno, plijene pažnju i pomažu da se sakriju pravi razlozi pada Srebrenice.96 Ovo “pričanje priča”, proces tkanja priča “da se oblikuje ljudska svijest”, svodi ovu tragediju na neodlučnost, lakovjernost ili kukavičluk vojnika UNa.97 “General Bernard Janvier uporno je odbijao da se odazove očajničkim pozivima snaga UN-a u enklavi” i “odbacio je najmanje pet puta zahtjeve za zračnu podršku koji su dolazili od komandanta holandskog bataljona u Srebrenici”, izvještavali su mediji 1995. – mit na koji su nasjele sve historijske studije koje su uslijedile. Ovi pedantno konstruisani narativi potpuno ignorišu činjenicu da početkom jula 1995. godine vojni komandanti UN-a nisu imali ovlašćenje da traže zračne udare. Velike sile im, stoga, nisu morale narediti da sjede skrštenih ruku i ništa ne čine. Dovoljno je bilo samo da stoje po strani i čekaju na vojske da prekroje mape i pojednostave diplomatske pregovore u tom procesu. Ova pogubna igra kulminirala je naj96 Prvu detaljnu rekonstrukciju uradili su američki i britanski novinari Roy Gutman i Cabell Bruce, A Bosnian Betrayal, dokumentarni film prikazan na Channel 4, Ujedinjeno Kraljevstvo, maj 1996. Slijediće knjiga američkog novinara Davida Rohdea, Endgame: The Betrayal and Fall of Srebrenica, Europe’s Worst Massacre since WWII, Farrar, Strauss and Giroux, New York, 1997. 97 Prema formulacji Christiana Salmona u svojoj knjizi Storytelling, La Découverte, Pariz, 2007.

94


gorim masakrom u Evropi od pada Trećeg rajha; to je moralo biti skriveno od javnosti po svaku cijenu. Jedini zvaničnik UN-a u regionu koji je u vrijeme srpske ofanzive imao ovlašćenje da reaguje na izmijenjenu situaciju na terenu bio je specijalni predstavnik generalnog sekretara, japanski diplomata Yasushi Akashi. Nakon sastanka u sjedištu UN-a u Ženevi 8. jula, on se ne vraća u svoj ured u Zagrebu, već na poziv vlade Republike Hrvatske odlazi u Dubrovnik. U tom “biseru Jadrana” ostat će narednih četrdeset osam sati, dok su u Srebrenici srpske snage već prodirale u južni dio enklave i nalazile se pred kapijama grada. Ni njegovi pretpostavljeni, ni Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija nisu mu naložili da se smjesta vrati u Zagreb. Napredujući duž jedinog puta koji vodi u Srebrenicu, srpske snage su mogle lako biti zaustavljene da je NATO-ovim avionima bilo naređeno da djeluju. Po povratku u Zagreb, u noći između 10. i 11. jula, Akashi nije pohitao u svoj ured. To je učinio tek ujutro 11. jula, kada je već za sve bilo kasno. Čak i danas, 2015. godine, zapadne vlade poriču da su namjerno obmanule vojno rukovodstvo mirovnih snaga UN-a u Zagrebu, tvrdeći da je “plan zauzimanja enklave iskrsnuo tek u kasnoj fazi i u veoma kratkom vremenskom periodu”. Oni insistiraju da su bili zatečeni; da bi poduprli svoju verziju događaja navode Karadžićevu operativnu naredbu od 9. jula 1995. da se cijela enklava osvoji. Svi izvještaji o padu Srebrenice, od tada pa nadalje, podupirali su ovu naraciju.98 No, Mladić nikada nije krio svoje vojne ciljeve, a ni Milošević nije krio šta je očekivao u zamjenu za 98 Izvještaj UN-a o padu Srebrenice, 1998; Izvještaj Srebrenica, NIOD iz 2002; Informativni izvještaj parlamentarne skupštine, Francuska, 2001. (http:www.assemblee-nationale.fr/11/dossiers/srebrenica.asp), Izvještaj (vojnog eksperta) Richarda Butlera za ICTY, Iskaz o vojnim događajima u Srebrenici – Operacija Krivaja 1995, 1. novembar 2002, preuzet u svim presudama koje se odnose na Srebrenicu (https://pescanik.net/ wp-content/PDF/srebrenica_knjiga.pdf, str. 198–358, dostupno na engleskom jeziku na: https://archive.org/stream/274491-srebrenica-military-narrative-operation-krivaja-95/274491-srebrenica-military-narrative-operation-krivaja-95_djvu.txt.


95

podršku mirovnom sporazumu. Štaviše, i izvještaji s terena koji su stizali od proljeća 1995. državama članicama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija upozoravali su na predstojeći napad. Ali velike sile jednostavno nisu mogle javno priznati da su ugroženi narod pod njihovom zaštitom predale u ruke njihovim krvnicima, tj. da su ih žrtvovale zbog viših ciljeva. Nisu mogle priznati svijetu da su Srebrenicu tretirale kao kolateralnu štetu u zamjenu za izglede za mir na Balkanu. Namjerno napuštanje Srebrenice implicira izvjesni oblik saučesništva koji je nešto više od pukog pitanja morala. Odatle i imperativna potreba zapadnih vlada da negiraju ne samo postojanje tajnog dogovora, nego i predvidljivost srpskog zauzimanja Srebrenice, u želji da zadrže kontrolu nad naracijom o ovoj tragediji. Tu priču, koja je stekla autoritativan status otkako su je prihvatile sudije ICTY-a, dugujemo jednom američkom obavještajcu, koji je tokom posljednjih petnaest godina svjedočio kao vojni ekspert u svim predmetima vezanim za Srebrenicu pred Haškim tribunalom. Izvještaj Richarda Butlera o padu Srebrenice, zasnovan na bogatstvu dokumenata, rekonstruira do u detalj lanac komande srpskih snaga i pokrete trupa na mjestima egzekucija, omogućujući Sudu da identifikuje počinioce i dovede neke od njih pred lice pravde. S obzirom na to da se taj njegov izvještaj citira u svim presudama koje se odnose na masovna zlodjela počinjena u Srebrenici u julu 1995, Butlerov narativ postao je neka vrsta neupitne verzije događaja, iako je eklatantno u suprotnosti s nekim dokazanim činjenicama. Po cijenu prešućivanja i iskrivljavanja namjera srpskih čelnika, kao i slijeda njihovih odluka, Butler isključuje i samu mogućnost zauzimanja Srebrenice, iako je takva mogućnost bila više nego očigledna u izvještajima UN-a s terena još u proljeće 1995. godine. Richard Butler preuzeo je istu priču kao i američke obavještajne službe u negiranju stvarnosti, tvrdeći da u julu 1995. godine

96


srpske snage nisu imale pojma šta da rade sa 40.000 ljudi naguranih u Srebrenici, pa stoga nisu imale namjeru ući u grad, nego samo zategnuti omču oko njega kako bi ga doveli do kolapsa. Ovo objašnjenje nastoji pretvoriti samu svrhu masovnog napada od 6. jula 1995. u najobičniji sretan ishod za Srbe koji su, eto, odlučili da zgrabe priliku koja im se neočekivano pružila. Drugim riječima, Butler tvrdi da su srpske snage napredovale i dostigle gradske kapije s jednom jedinom svrhom – da sjede i čekaju da se ovaj zadavljeni, gladujući komadić teritorije preda, kao dio nekakve “integralne komponente dugoročne strategije srpskih snaga za Srebrenicu”. Ali upravo to što ovaj pokušaj da se grad uguši nije uspio polučiti željeni rezultat, dovelo je do toga da je srpsko rukovodstvo, u želji da privede rat kraju prije nego što se situacija okrene protiv njih, promijenilo svoju strategiju i naredilo operaciju Krivaja. Kada i presude ICTY-a podržavaju puke pretpostavke, onda se te pretpostavke smatraju prihvaćenim istinama koje imaju status već presuđene pravne stvari (res judicata), a da ih se čak ni ne propituje u svjetlu dostupnih dokaza.99 Time je sudijama ICTY-a bilo omogućeno da zaključe: “Ohrabren ovim vojnim uspjehom i iznenađujućim nedostatatkom otpora bosanskih muslimana, kao i odsustvom bilo kakve značajne reakcije međunarodne zajednice” Drinski korpus bosanskih Srba je uvečer 9. jula primio naredbu da zauzme enklavu.100 Ovo tvrdoglavo insistiranje da se zauzimanje Srebrenice, te progoni i masakri koji su uslijedili, predstave kao odluka donesena da se iskoristi trenutak ne doprinosi ni razumijevanju događaja ni jasnom pripisivanju kriminalne odgovornosti, jer negira svaku pomisao na predumišljaj u postupcima srpskog rukovod99 Vidjeti posebno: Predmet Radislav Krstić, prvostepena presuda, ICTY, 2001, paragraf 120–121, http://www.icty.org/x/cases/Krstic/tjug/fr/010802f.pdf 100 Ibid., paragraf 33.


97

stva. Time se tragedija Srebrenice pretvara u sporedni igrokaz, ne toliko zbog razmjera zločina koliko u smislu digresije u naraciji o srpskoj kampanji etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini, koja se odvijala još od 1992. Eto, kakve su neželjene konsekvence potrebne da se zapadne vlade operu od odgovornosti za pad jedne enklave koja je trebala biti pod međunarodnom zašitom! Kada je 27. februara 1945. godine šef britanske diplomatije Anthony Eden rekao u Donjem domu Parlamenta da je Velika Britanija na Potsdamskoj konferenciji zauzela stav da je prisilno masovno protjerivanje manjina (uglavnom njemačkih i poljskih) iz njihovih domovina jedno od mogućih rješenja teritorijalnih razmirica između velikih sila, laburistički zastupnik George Strauss ogorčeno je primijetio: “Slobodni smo da učinimo nepravdu jer to možemo učiniti nekažnjeno.” Na tlu Evrope, historija opet posrće. Od marta 1995. nadalje, kada je Direktivom broj 7 izdao naređenje da se “definitivno oslobodi Podrinje” i da se stvore okolnosti “besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”, Mladić ovo provodi u fazama. Počevši s proljeća 1995. on je najprije pojačao blokadu srebreničke enklave “bez izazivanja osude međunarodne zajednice i javnog mnijenja”, kako je nalagala Direktiva broj 7. Potom je, krajem maja zategao omču, nagomilao svoje trupe i zauzeo nekoliko položaja UN-a oko enklave (operacija Jadar), u nadi da će kombinacijom vojnog pritska i pritiska Miloševića na međunarodne posrednike natjerati enklavu na predaju. Kao dio operacije Krivaja, njegove su trupe prodrle četiri kilometra unutar enklave i 9. jula stajale na južnim ulazima grada Srebrenice. U tom trenutku, stanovnici Srebrenice su još uvijek mogli pregovarati o sigurnom prolazu i tražiti od UN-a da nadgleda njihovu evakuaciju. Ali oni nisu imali nikakvu iluziju o tome šta ih čeka, ako tokom evakuacije

98


padnu u srpske ruke, pa su stoga radije ostajali u “sigurnoj zoni”, pogrešno vjerujući da će ih UN-ovi mirovnjaci zaštititi u skladu s rezolucijama Vijeća sigurnosti. Ni bošnjački lideri u Sarajevu, koji već 8. jula govore svojim zapadnim kolegama da se boje “genocida nad civilnim stanovništvom Srebrenice”, ako enklava padne u ruke trupa generala Mladića, nisu pozivali da se enkalava evakuiše pod međunarodnom zaštitom. Srpske snage, dakle, “moraju” dovršiti osvajanje Srebrenice vojnim sredstvima. Što se tiče pojedinačnih faza ovog procesa, započetog u proljeće, završnu etapu potvrđuje operativna naredba Radovana Karadžića, predsjednika srpskih secesionista i vrhovnog komandanta srpskih snaga u Bosni. Onog trenutka kada su najznačajnije NATOove sile dale zeleno svjetlo srpskim snagama, jedina nepoznanica je bila da li će završni napad uopće biti potreban ili će enklava biti evakuisana prije nego što Mladićeve trupe pobjedonosno umarširaju u Srebrenicu. Srpske snage su sad imale odriješene ruke. Evropljani i Amerikanci stajali su po strani dok se ofanziva odvijala. Štaviše, čak su i poslali mirovnog posrednika EU Carla Bildta u Beograd da nastavi pregovorati s Miloševićem o priznavanju Bosne i Hercegovine i Hrvatske u zamjenu za ukidanje ekonomskih sankcija. Neki među njima su ipak znali, zahvaljujući svojim obavještajnim službama, da je Milošević držao sve konce vojne operacije zauzimanja Srebrenice u svojim rukama. Ta operacija je bila planirana u Beogradu, s ciljem da se “pojednostave mape” prije nego što sjednu za pregovarački sto, te da je Milošević bio taj koji je nastavio koordinirati operacije protiv enklave preko generala Mladića i Perišića.101 Svi su, međutim, dobro znali da imaju posla 101 Iz izvještaja uprave holandske vojne obavještajne službe, predatog 1996. godine holandskom ministru odbrane Jorisu Voorhoeveu, prema presretnutim razgovorima između srpskih vojnih i političkih rukovodilaca koje su snimile zapadne službe prije i poslije pada Srebrenice. Vidjeti Izvještaj Srebrenica, NIOD, str. 1781.


99

“s beskrupuloznim i ubilačkim režimom”, kako to stoji i u izvještaju UN-a o padu Srebrenice.102 U odsustvu prijetnje zračnim udarima, vojni komandanti UN-a nisu mogli ništa doli protestovati kod Mladića. Presretnute komunikacije u posjedu CIA-e ovjekovječuju besplodne pokušaje generala Janviera, koji se tad vratio u Zagreb iz Ženeve, da spriječi zauzimanje Srebrenice. “Morate narediti povlačenje svojih trupa koje napadaju Srebrenicu, napad mora prestati do sutra u 8 sati ujutro!”, poručio je francuski komandant Mladićevom osoblju u telefonskom razgovoru putem svog prevodioca 9. jula 1995. godine. Ali komandant srpskih snaga u Bosni nije preuzimao Janvierov poziv: “General Mladić nije trenutno u glavnom štabu... Otišao je negdje, ne znamo gdje...”, odgovorio je glas na drugoj strani linije.103 Te iste večeri, Mladić je naredio svojim trupama da prošire ofanzivu na sjeverni sektor enklave i okupiraju Srebrenicu. 11. jula srpska se zastava vijorila nad Srebrenicom. Mladić je ušao u osvojeni grad u podne. Govoreći pred kamerama zvanične televizije bosanskih Srba, izjavio je: “Došao je čas da se osvetimo Turcima.” Potom je naredio da se pored srpske zastave podigne i grčka, u znak zahvalnosti grčkim dobrovoljcima za njihovo učešće u preuzimanju grada u ime Evrope slobodne od muslimana.104 Srpske snage su već slavile svoju pobjedu kada su, negdje oko 2:45 popodne, dva holandska borbena aviona F-16 izbacila dvije dimne bombe. Zvanično, dva američka F-16 preletjela su preko zone Srebrenice dva sata kasnije i promašila svoje mete zbog dima koji se nadvijao iz srpskog tenka koji su prethodno pogodili 102 Izvještaj UN-a o Srebrenici, str. 108, paragraf 502. 103 Gordan Malić, op. cit. 104 U martu 1995. jedna jedinica grčkih dobrovoljaca pridružena je vojsci Drinskog korpusa. Bazirana u Vlasenici, jedinica u julu 1995. učestvuje u zauzimanju enklave. Sastavljena je od članova grčkih dobrovoljnih gardista Chrsyja Avgija (Zlatna zora). Neki grčki dobrovoljci, također, su učestvovali u masovnim egzekucijama.

100


holandski avioni. Ovlašćenje za zračnu podršku je, zapravo, bilo suspendovano već oko 4 sata popodne, kao dio dogovora između UN-a i NATO-a. Ovi početni zračni udari imali su za svrhu tek to da prikriju odbijanje velikih sila da stanu na put preuzimanju Srebrenice i kao puki signal svjetskom javnom mnijenju, šokiranom nedostatkom reakcije Zapada. Već nekoliko dana uslovi da se NATO angažuje kako bi se zaštitili vojnici mirovnih snaga bili su ispunjeni: holandske trupe su bile meta direktnog napada, a ultimatum upućen srpskim snagama bio je ignorisan. Neshvatljivo je zašto su general Janvier, a prije njega i holandski general Cees Nicolai, koji ga je u periodu prije 9. jula zamjenjivao, propustili odgovoriti na pet očajničkih poziva komandanta holandskog bataljona za ograničenu zračnu podršku tokom napada na enklavu. Nekoliko usmjerenih udara na južne prilaze enklavi vjerovatno bi bilo dovoljno da zaustave srpsko napredovanje. Štaviše, malo ljudi je znalo da francuski general više nije imao ovlasti da odobri zračnu podršku NATO-a, jer su ove ovlasti sada bile isključivo u rukama Yasushija Akashija, u sprezi s New Yorkom. Iznenađenje za vojne komandante UN-a bilo je još veće kada su, ujutro 11. jula, u toku osvajanja enklave, stigle nove smjernice iz New Yorka koje su ograničavale upotrebu zračnih udara NATO-a čak i u svrhe samoodbrane. NATO-ovim avionima više nije bilo dopušteno da eliminišu ni direktne prijetnje mirovnjacima neutralizacijom napadačkih snaga i njihovog teškog naoružanja. “Da bi se izbjegla eskalacija” samo ona oružja koja su direktno napadala neku jedinicu UN-a mogla su postati metom. Sada je već bilo jasno svima u Glavnom štabu UN-a u Zagrebu da su politička rukovodstva otpisala enklavu.105 105 Cornelis Nicolaï, holandski general, bivši načelnik štaba komande UN-ovih snaga u Bosni, svjedočenje od 19. aprila 2001. pred Istražnom komisijom francuskog Parla menta, Izvještaj Srebrenica, NIOD, Paris, 2001, http://www.assemblee-nationale.fr/ dossiers/srebrenica/audition14.asp


101

Po povratku iz Dubrovnika Yasushi Akashi se konačno pojavio u sjedištu UN-a u Zagrebu, ujutro 11. jula, baš kada su Srbi već zauzimali Srebrenicu. Posljednji poziv za blisku zračnu podršku, koji je poslao holandski komandant u Srebrenici u 10 sati, sada je mogao biti podnesen jedinoj osobi s ovlastima da donese takvu odluku. Akashi je mogao djelovati samo na preporuku vojnih autoriteta, jer su samo oni bili u poziciji da procijene stvarnu potrebu za zračnom podrškom. General Janvier potpisao je svoj zahtjev u podne: “Preporučujem da UN odobri primjenu Plave sablje (Blue Sword).”106 U pisanoj bilješci uz ovaj zahtjev, suprotno direktivama primljenim iz New Yorka toga jutra, Janvier je dodao “za napade na bilo koje snage koje napadaju ili blokiraju poziciju UNPROFOR-a južno od Srebrenice i teška oružja za koja se utvrdi da granatiraju položaje UN-a u gradu Srebrenica”.107 Trebalo je skoro dva sata da Akashijev potpis bude potvrđen u UN-u u New Yorku – dovoljno vremena da kaže Miloševiću da se ne brine i da mu objasni, u telefonskom razgovoru oko 3 sata popodne, razliku između zračnih udara i bliske zračne podrške NATO-a, kojoj nije cilj da ugrozi tekući proces pregovora. Holandski ministar odbrane, Joris Voorhoeve koji se 10. jula uvečer pojavio na holandskoj televiziji da najavi nastupajuće zračne udare i pozove svoje sugrađane da se pripreme za eventualne žrtve među holandskim vojnicima stacioniranim u Srebrenici, bio je kategoričan: “Dozvola (za udare) dobijena je u posljednjem trenutku. To je akcija zračne podrške pro formae kako bi se ublažile optužbe da nikakve podrške nikada nije ni bilo.”108 Ali javno 106 Prema proceduri angažovanja avijacije NATO-a, Blue Sword (Plava sablja) odnosi se na bliske zračne udare (close air support), čiji je cilj podrška napadnutim trupama UN-a, dok se procedura Gold Sword (Zlatna sablja) odnosi na masovne napade (air strike), ne direktno na snage koje napadaju UNPROFOR, već na njihovu pozadinu, logistiku, skladišta oružja, kasarne, artiljeriju, itd. 107 Izvještaj Srebrenica, NIOD, dio III, poglavlje 6, paragraf 20. 108 Joris Voorhoeve, razgovor, emisija Argos, Radio 1, Holandija, dio II, 5. januar 2007.

102


mnijenje ovo nije progutalo. Čak ni Srbi nisu nasjeli ismijavajući NATO-ov mlitavi zakašnjeli odgovor.109 Na velike sile sručila se žestoka kritička paljba javnosti zbog njihovog neuspjeha da odbiju napade na sigurnu zonu UN-a, no one su reagovale tako što su prebacile krivicu za napuštanje enklave na bošnjačke snage u Srebrenici, optužujući ih za nedostatak otpora i povlačenje pred relativno malim srpskim snagama nekoliko sati prije pada Srebrenice, zajedno s rukovodstvom u Sarajevu, za koje su tvrdili da je namjerno oslabilo odbranu enklave u rano proljeće opozivom Nasera Orića, vojnog komandanta tog područja. Ali ova verzija događaja nije uspjela uvjeriti nikoga; borcima Srebrenice očito su nedostajala sredstva da brane ovu teritoriju, budući da su i holandski mirovnjaci odbili da im vrate oružje koje su im konfiskovali 1993. godine, kada je UN preuzeo odgovornost za zaštitu enklave i njenog stanovništva.110 Holandsku vladu su neko vrijeme optuživali da je sama tražila obustavu zračne podrške kako ne bi ugrozila vlastite trupe u Srebrenici, od kojih su njih tridesetak Srbi uzeli za taoce 9. jula.111 A onda su se mediji ostrvili na Evropljane zbog odsustva međunarodne akcije u Srebrenici. U svojim memoarima, objavljenim 1998, Richard Holbrooke je ponovio ove optužbe, iako su 109 “Oni su ispustili samo četiri bombe na cijelu zonu, bez znanja na koga ili na šta ciljaju. (...) Informacije koje su im dostavile njihove obavještajne službe nisu bile dobre i prevarili su se”, pojašnjava 11. jula 1995. poslije podne jedan oficir obavještajne službe Mladićevog glavnog štaba glavnom uredniku jedne beogradske novinske agencije. Prema jednom telefonskom razgovoru koji je presrela CIA a koji je citirao Gordan Malić, op. cit. 110 Razloge nemogućnosti bosanske Armije da odbrani Srebrenicu pojasnili su američki eksperti u deklasificiranim dokumentima Bijele kuće, 1995-07-18A, BTF Report re The Bosnian Army in Srebrenica, te nadalje u 1995-08-03A, BTF Report re An Evaluation of the Washington Post Article, http://www.clintonlibrary.gov/bosniadeclassdocs. html 111 Holandski ministar odbrane Joris Voorhoeve je 11. jula 1995. oko 17 sati telefonom pozvao Yasushija Akashija i tražio da otkaže svaku novu seriju bliskih zračnih udara oko Srebrenice. Njegov zahtjev, međutim, nije imao nikakav utjecaj, jer je odluka da se avioni NATO-a vrate u njihovu bazu u Aviano, Italija, bila već prethodno donesena na najvišem nivou, u okviru UN-a i NATO-a.


103

ih činjenice u međuvremenu opovrgle: “Prva linija otpora svakoj akciji bila je holandska vlada, koja je odbijala da dozvoli zračne udare sve dok se njihovi vojnici ne izvuku iz Bosne.112 Kroz sve moguće kanale, u Londonu, Parizu i u sjedištu NATO-a, mi smo vršili pritisak da se (Srbima) nekako odgovori (...) ali bezuspješno.” Hoolbroke tvrdi: “Srbi su ovo znali, pa su držali veći dio holandskih snaga zatočene u bazi UN-a u Potočarima sve dok nisu završili svoj prljavi posao u Srebrenici.”113 U konačnici, krivica je bačena na Ujedinjene nacije i, posebno, na njihove vojne komandante. Glavni komandant UN-a bio je kritikovan zbog opiranja zračnim udarima sve dok nije postalo prekasno, iako on više nije imao ovlašćenja da takve udare naredi. Njega su, također, optužili i za preporuku da se upotrijebi bliska zračna podrška ograničenog dometa, iako mu je bilo onemogućeno da kaže da su vodeće zapadne sile tajno zabranile masovne zračne udare. Holandski bataljon u Srebrenici je, u međuvremenu, optužen za kapitulaciju pred Srbima, mada on nije imao ni streljiva, ni sredstava da uspori srpski napad bez zračne podrške NATO-a. Narednik Johan Bos objasnio je u holandskoj štampi okolnosti pada Srebrenice u septembru 1995. godine na ovaj način: “Našao sam se na jednom grebenu s Muslimanima iza mene i Srbima ispred mene. Tako smo čekali, a onda su se nakon nekog vremena pojavili Srbi i rekli nam da će s nama dobro postupati, ako se predamo i da ćemo ići kući čim to bude moguće, pa smo im predali svoje oružje i opremu i to je bilo to.” Zapadne vlade su svim silama nastojale da izbjegnu odgovornost i tvrdile su da avioni nisu mogli djelovati zbog odsustva kontrolora na terenu koji bi navodili NATO-ove pilote nad Srebrenicom na njihove mete. Ali u stvarnosti na terenu su bila 112 Izvještaj Srebrenica, NIOD, str. 1776–1787 i Richard Holbrooke, To End a War, op. cit., str. 70. 113 Richard Holbrooke, op. cit.

104


dva tima za navođenje u to vrijeme, jedan britanski i jedan holandski. Kada je 2002. godine oficir SAS-a, koji je vodio tročlanu britansku patrolu koja je operisala u Srebrenici u julu 1995, obznanio da “nije bilo nikakve namjere da se brani ovo mjesto, niti je takvog plana ikada bilo” britansko ministarstvo odbrane zaprijetilo mu je sudskim procesom, ako objavi ma kakve dodatne detalje o svojoj službi u Bosni.114 Štaviše, specijalni izaslanik EU, Carl Bildt i sam je 11. jula 1995. rekao da nikada nije postojao nikakav plan za spas Srebrenice ili odbranu Žepe i Goražda. On je ovo povjerio Muhamedu Šaćirbegoviću, ministru vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, na samitu u Strasbourgu na sami dan pada Srebrenice, priznanje koje je poslije povukao. UN i njegovi vojni komandanti u bivšoj Jugoslaviji očigledno ne mogu izbjeći kritiku s obzirom na brojne taktičke i operativne propuste, užasavajući kukavičluk holandskog bataljona i njegov odurni cinizam... Neko bi morao previdjeti planinu dokaza da nasjedne na bilo koju od verzija koje su smislile zapadne vlade, od 1995. naovamo, i kojima je jedini cilj da razvodne njihovu političku odgovornost. Ujedinjene nacije su prije svega instrument u službi država članica. Njihova je uloga da primijene u praksi, koliko god je to moguće, ono što su im naložile njihove članice, a prije svih stalne članice Vijeća sigurnosti. Generalni sekretar UN-a, Kofi Annan štiti svoje ondašnje nadređene u izvještaju o padu Srebrenice objavljenom 1999. godine. On ih opisuje kao žrtve glomazne i kompleksne strukture Ujedinjenih nacija. Upravo je on bio taj koji je vodio Odjel za mirovne operacije (DPKO) tokom kriza u Ruandi i Bosni, prije nego što je preuzeo kormilo UN-a krajem 1996. godine. Njegov izvještaj vjerno reprodukuje “diplomatsku verziju” pada Srebrenice, kada piše da je historija UN-a u Srebrenici “serija ljudskih i institucionalnih propusta 114 Sunday Times, London, 7, 14. i 21. juli 2002.


105

na mnogo razina (...) za koje je osoblje Organizacije djelimično odgovorno”. Njegov izvještaj, među ostalim, optužuje generala Janviera da je propustio pravilno obavještavati svoje nadređene u New Yorku, pa time i članice Vijeća sigurnosti UN-a, o onome što se stvarno dešavalo u Srebrenici, lišavajući ih na taj način sposobnosti da preduzmu adekvatne mjere. Za UN ove “greške u prosudbi” bile su “ukorijenjene u filozofiji nepristrasnosti i nenasilja” mirovnih misija “u potpunosti neprimjerenih za konflikt u Bosni i Hercegovini”. UN-ov izvještaj tvrdi da su “temeljitije greške” počinjene na strani “država članica Vijeća sigurnosti i Kontakt grupe, koje moraju prihvatiti svoj dio odgovornosti, jer su dopustile ove tragične događaje ustrajnim odbijanjem da primijene silu u ranim fazama rata. (...) Kada se mirovne operacije upotrijebe kao zamjena za (...) politički konsenzus, onda su one osuđene na neuspjeh”. Izvještaj UN-a nije stavio tačku na pitanja koja su iskrsla. Kao što je to bilo primijećeno u francuskoj parlamentarnoj istrazi dvije godine kasnije, “odsustvo kredibilnog zvaničnog objašnjenja nastavlja pothranjivati glasine o razlozima izostanka zračne podrške NATO-a tokom napada snaga bosanskih Srba na Srebrenicu”. U svom konačnom izvještaju o srebreničkoj tragediji, objavljenom 2001, istražna komisija francuskog Parlamenta priznala je da su iza UN-a i njenog osoblja stajale države članice, a na prvom mjestu velike sile, koje su 1995. godine izabrale “da olakšaju diplomatske pregovore pojednostavljivanjem etničke mape Bosne i Hercegovine”. Iako je postojala “izvjesna forma odricanja”, rekli su francuski parlamentarci, Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države ni u jednom trenutku nisu “aktivno promovisale nestanak enklava, kao što nijedna od njih nije spriječila Srbe da ostvare ono što je bilo poznato kao njihovi suštinski ratni ciljevi”. Francuski izvještaj insistira:

106


“Nijedna od država uključenih u rješavanje bosanskog konflikta nije željela da spasi Srebrenicu, mada se ne može govoriti ni o kakvoj zavjeri.” Parlamentarna istraga iz 2001. godine nije posjedovala dokaze za bilo kakav drugačiji zaključak. Elementi koji nedostaju ovoj priči rasuti su na mnogo različitih mjesta i valjalo bi ih iznova sastaviti da bi se rekonstruisao začarani krug koji kulminira srebreničkim masakrom. Ovo će nam pomoći i da razumijemo da glavni razlozi za pad Srebrenice ne leže u nedostaku političke volje da se interveniše, niti u stvarnoj ili navodnoj nekompetenciji vojnika UN-a, nego u svjesnoj odluci da se mir postigne po svaku cijenu. Svi su znali, pa čak i “bošnjački lideri da je mirovno rješenje značilo gubitak ove enklave, tako da je s ove tačke gledišta ono što se desilo učinilo stvari jednostavnijim”, priznao je evropski posrednik Carl Bildt u svojim memoarima.115 Tog 11. jula 1995. godine, manje od tri sata nakon pada Srebrenice, generalni sekretar Ujedinjenih nacija Boutros Boutros-Ghali rekao je svom predstavniku u bivšoj Jugoslaviji, Yasushiju Akashiju da bi događaji koji su se upravo odigrali, kao i očekivani pad preostalih dviju istočnih enklava, Žepe i Goražda, mogli u konačnici stvoriti okruženje za “racionalizaciju i pregrupisanje” UNPROFOR-a, kojem su se velike sile nadale.116 Samo sat kasnije na sastanku s Akashijem i višim osobljem misije u Glavnom štabu UN-a u Zagrebu, general Janvier je primijetio: “Mislim da smo dostigli trenutak koji znači kraj sigurnih zona. Na tragu uspješnog napada na Srebrenicu, bojim se da su Žepa i Goražde sljedeće. Srbi će htjeti ostvariti svoje ciljeve (...) i učiniti da mapa istočne Bosne postane etnički čista.”117 115 Carl Bildt, Peace Journey: The Struggle for Peace in Bosnia, Orion, London, 1999. 116 Anthony Banbury (asistent Yasushija Akashija 1995. godine), zabilješke sa sastanka koji je 11. jula 1995. u 18:30 organizovao sa svojim saradnicima u Zagrebu. 117 David Rodhe, Endgame, op. cit.


107

Završna strategija bila je u zamahu, ali postojala je jedna poteškoća, a to je reakcija javnog mnijenja. Na sastanku sa svojim osobljem u Zagrebu kasno popodne 11. jula, Akashi je upozorio: “Bilo koji znak da napuštamo enklave bit će teško (objasniti). Kako prodati ovakvu politiku? Suočit ćemo se s općom medijskom ofanzivom.”118

118 Anthony Banbury, op. cit.

Implicitna dozvola za ubistva Suočeni s kolapsom holandskih trupa u Srebrenici, lišeni jasnih instrukcija i bez zračne podrške koja bi im pomogla u njihovoj misiji, vojni zvaničnici UN-a bili su prisiljeni da improvizuju. Kasno popodne 11. jula francuski general Gobillard naredio je holandskom bataljonu da spriječi prolaz Srbima i da im se vojno suprotstavi. Holandski mirovnjaci povukli su se u svoju bazu u jednoj napuštenoj tvornici u Potočarima, naselju na sjevernim prilazima Srebrenici. Pridružilo im se 30.000 ljudi – žene, djeca, stariji i ranjenici – koji su tražili zaštitu u nadi da će biti evakuisani u humanim okolnostima. Vrlo malo muškaraca pridružilo se svojim porodicama u Potočarima. Većina vojno sposobnih muškaraca, uključujući i dječake adolescentske dobi, u strahu za svoje živote, ako ih uhvate srpske snage, okupila se po brdima sjeverozapadno od Srebrenice i krenula pješice, noću, ka Tuzli, najbližoj teritoriji pod kontrolom vlade u Sarajevu. U 6:30 popodne Gobillard je naredio komandantu Dutchbata Thomu Karremansu da preduzme “sve mjere da zaštiti izbjeglice i civile u njegovoj nadležnosti”. Gobillard se prisjeća: “Obavijestio sam ga u pisanoj formi da ‘faire Camarón’ u Srebrenici, tj. da se bore na život i smrt (kao što je to učinila francuska legija 1863. u Meksiku) kako bi se stanovništvo zaštitilo, ali to je bilo potpuno strano njegovom mentalnom sklopu, tako da me nije ni mogao shvatiti (...) oni su propustili učiniti u Srebrenici ono što smo mi učinili na Vrbanja mostu. Nisu razumjeli da se od njih tražilo da promijene svoje držanje. Posljedice su bile dramatične.”119 119 Hervé-Michel Gobillard, intervju u Zauzimanje Vrbanja mosta: ratni čin vojnika mira (La prise du Pont Vrbanja: un acte de guerre par les soldats de la paix), op. cit.


109

Karremans je ignorisao naređenja i sreo se s Mladićem te večeri. Sutradan je pisao generalu Janvieru, tvrdeći da je bio “nemoćan da zaštiti i stanovništvo i svoje ljude (...). Ja mislim da postoji samo jedno rješenje: pregovori na najvišem nivou, što će reći s generalnim sekretarom, svjetskim liderima i vladama Bošnjaka i bosanskih Srba”. Holandski oficir je dobro znao kakve su konsekvence njegovog popuštanja srpskim snagama. On je i sam obavijestio nekoliko dana ranije Glavni štab UN-a u Zagrebu da, u slučaju da Srbi zauzmu cijelu enklavu, “Mladić vjerovatno neće dozvoliti muškarcima da odu iz Srebrenice i da će ih pokušati odvojiti od žena i djece”.120 Shvativši opasnost koja je prijetila stanovništvu, komandant holandskog bataljona naredio je svojim ljudima da okupe izbjeglice unutar tvornice akumulatora kojom se on koristio kao vojnom bazom i rasporedio tenkove i oklopna vozila duž cijele ograde, kako bi držao srpske snage na distanci dok zapadne vlade ne ispregovaraju uslove njihove evakuacije. “Nismo mogli ni zamisliti da će mirovne snage predati narod srpskim snagama”, prisjećaju se Daniel O’Brien i Christina Schmitz. Njih dvoje su stigli u Srebrenicu 24. juna 1995. kao članovi tima Ljekara bez granica (MSF) i bili svjedocima ulasku Mladića i njegovih trupa u Srebrenicu. Karremans je upravo bio zatvorio pristup bazi UN-a izbjeglicama i upustio se u pregovore o predaji svog bataljona Mladiću, koji je diktirao uslove predaje. Mirovnjaci su se složili da sarađuju sa srpskim vojnicima. Prema svjedočenju O’Briena i Schmitz: “Holanđani su učestvovali u sortiranju izbjeglica i pomagali Srbima da kontrolišu masu prije nego što su prisilili izbjeglice da se ukrcaju u autobuse koje je general Mladić zaplijenio da ih deportuje. Neki mirovnjaci su čak bili prisiljeni da predaju svoje uniforme, oružje i vozila 120 Izvještaj Srebrenica, NIOD, vidjeti posebno dio III, poglavlje 7, paragraf 6, stranica 1779 i naredne.

110


srpskim vojnicima, kojima su se oni onda koristili za počinjenje svojih zločina, da razdvoje muškarce od žena i love one koji su pobjegli u šumu. Muškarci koji su našli utočište u Potočarima u uvjerenju da uživaju zaštitu UN-a bili su predani snagama bosanskih Srba, a neke od njih su razoružali sami pripadnici trupa Ujedinjenih nacija. Oko 700 muškaraca našlo je utočište u bazi UN-a u Potočarima. Skoro 2.000 drugih bilo je u poljima i hangarima izvan baze UN-a. Pod izgovorom zaštite žena i djece, na sve muškarce iz Srebrenice mirovnjaci su gledali kao na ‘potencijalne borce’ i sve ih predali snagama bosanskih Srba. Nije bilo važno što su bili nenaoružani. Nije bilo važno ni to što su pucnji koji su se čuli iz hangara nadomak baze UNPROFOR-a u Potočarima bili jasan znak da su pogubljenja već počela.”121 Nešto više od sto ljudi je tada bilo pogubljeno na prvom spratu ruinirane građevine na samo par koraka od holandske baze. Zvanično, nije se činilo da je iko shvatio razmjere užasa koji je otpočeo. Ali činjenice su još jednom govorile suprotno, jer su svi glavni akteri na terenu, međunarodni i domaći, predviđali pokolj. Neki su čak predvidjeli i razmjere ubijanja, a prije svih srpski i bošnjački lideri, te nekolicina međunarodnih novinara i neki pripadnici UN-a. Philip Corwin, šef Političkog odjela UN-a u Bosni, napisao je u svom dnevniku 12. jula 1995: “Niko među nama ne vjeruje da će muslimansko stanovništvo Srebrenice biti sigurno. Obrazac je suviše poznat, a to je obrazac kojim se koriste i Hrvati i Muslimani. Vojno sposobni muškarci će biti odvojeni od svojih porodica, potom mučeni, zatvoreni i pogubljeni. Žene će biti silovane. Masovne grobnice će se na brzinu iskopavati da sakriju dokaze.”122 Major Robert Franken, zamjenik komandanta 121 Pierre Salignon, saslušanje pred Istražnom komisijom francuskog Parlamenta, Izvještaj, Francuska, 17. maj 2001. 122 Phillip Corwin, Dubious mandate: A Memoir of the UN in Bosnia, Summer 1995, Durham, NC: Duke University Press, 1999, str. 212.


111

Dutchbata, priznao je da su on i ostali pripadnici holandskog bataljona znali šta će se dogoditi Bošnjacima koje Srbi zarobe: “S obzirom na historiju srpske strane, ne samo u području Srebrenice nego uopće, očekivao sam da će srpske snage početi ubijati civile neselektivno.”123 Pierre Salignon, koordinirator Ljekara bez granica (MSF) na Balkanu, prisjeća se da mu je u martu 1995. bilo dopušteno da uđe u Srebrenicu: “Nakon nekoliko sati pregovaranja s lokalnim vlastima u Bratuncu, srpske snage nisu krile – citiram – da će, ‘kada dođe vrijeme’, poubijati sve Muslimane. Masakri su se, dakle, mogli predvidjeti.” Potom dodaje: “Već 1994, u kolumni objavljenoj u francuskom dnevnom listu Libération, napisao sam da je budućnost stanovnika Srebrenice, Goražda i Žepe ‘ovisila o dobroj volji međunarodne zajednice da oni prežive’. Bio sam uvjeren da će bez podrške međunarodne zajednice Srebrenica i Žepa uskoro pasti i da će se dogoditi ono najgore.”124 U svom izvještaju s terena od 10. jula 1995, neposredno pred ulazak srpskih snaga u Srebrenicu, vojni posmatrači UN-a prisutni u enklavi napisali su: “Ako se ova (ofanziva) nastavi, moguć je masakr.” U svom uredu u Ministarstvu odbrane u Parizu, general Morillon čuo je od svog ministra, Charlesa Millona da je sigurna zona pala. Čovjek koji je spasio Srebrenicu 1993. odmah je shvatio užasavajuće implikacije te novosti: “Srbi će pobiti sve (muslimanske) muškarce.”125 “Ljudi koji su tako strateški razmišljali za svojim stolovima kako da dođu do nagodbe načinili su veliku grešku ne uzevši u obzir činjenicu da bi odustati od Srebrenice ili pustiti da ona padne vodilo ka masovnim ubistvima.” “Očekivalo se da će stanovnici brzo pobjeći i da će možda biti samo nekoli123 Robert Franken, saslušanje u predmetu Radislav Krstić, ICTY, 4. april 2000. Vidjeti, također, NRC Handelsblad, Holandija, 21. januar 2001. 124 Pierre Salignon, saslušanje pred Istražnom komisijom francuskog Parlamenta, Izvještaj, Francuska, 17. maj 2001. 125 David Rohde, op. cit.

112


ko desetina mrtvih. Možda ovi stratezi jesu tražili rješenje za rat u Bosni, ali su potpuno pogrešno proračunali posljedice svojih odluka, premda je bilo dovoljno razloga za sumnju da Srbi imaju veoma loše namjere”, bila je procjena bivšeg holandskog ministra odbrane Voorhoevea.126 Metode etničkog čišćenja generala Mladića i njegovih jedinica bile su svima dobro poznate. Od početka rata 1992. godine srpske snage su stotine gradova i sela sistematski pljačkale, uništavale i spaljivale, a njihovo stanovništvo protjerivale. Desetine hiljada civila bivali su zatvarani i mučeni, a “elite” masakrirane u koncentracionim logorima po brižljivo smišljenom planu. Između 1992. i 1993. u gradovima Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Višegrad, Foča i Rogatica, u istočnoj Bosni, masakri su pretvorili lijevu obalu Drine u ogromnu masovnu grobnicu.127 Sve ove operacija bivale su metodično organizovane; vojno sposobni muškarci i adolescenti bili bi zatvoreni i pogubljeni, dok su žene silovane, mučene ili protjerane. Mjesecima su se tijela žrtava etničkog čišćenja mogla vidjeti kako plutaju niz Drinu. Ovo su bili klasični slučajevi sistematskih i široko rasprostranjenih zločina koji su jasno potpadali pod jurisdikciju Međunarodnog tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY), čiji je glavni tužilac već u aprilu 1995. objavio svoju namjeru da uskoro optuži Mladića i Karadžića za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene u Bosni i Hercegovini.128 126 Joris Voorhoeve, emisija Argos, Radio 1, Holandija, dio I i II, 22. decembar 2006. i 5. januar 2007. 127 Za više informacija vidjeti sintezu studije Daniela Toljage, Prelude to the Srebrenica genocide: mass murder and ethnic cleansing of Bosniaks in the Srebrenica region during the first three months of the Bosnian war (April–June 1992), London, 23. novembar 2010, http://www.bosniak.org/prelude-to-the-srebrenica-genocide-mass-murder-and-ethnic-cleansing-of-bosniaks-in-the-srebrenica-region-during-the-first-three-months-ofthe-bosnian-war-april-june-1992/ 128 Tužilac ICTY-a, Richard Goldstone je 25. aprila 1995. iznio ovu najavu. 25. jula 1995. optužio je Karadžića i Mladića za genocid i zločine protiv čovječnosti u Bosni. U novembru 1995. optužnica za genocid bit će proširena na zločine počinjene u Srebrenici.


113

Unatoč svim ovim informacijama, zapadne sile odlučile su da naprosto sjede i čekaju. Ni političko vodstvo UN-a nije se žurilo da ih razuvjeri. Yasushi Akashi izvijestio je pretpostavljene u New Yorku 11. jula da je “vrlo vjerovatno da će vojska bosanskih Srba razdvojiti vojno sposobne muškarce od ostatka stanovništva, mogućnost za koju jedinice UNPROFOR-a neće biti u stanju učiniti mnogo (...). Činjenica da će vojska bosanskih Srba imati praktičnih poteškoća da kontroliše 40.000 ljudi može biti argument protiv težnje da se produži ili oteža patnja stanovništva Srebrenice”. Tokom svoje posjete Kairu, 11. jula, generalni sekretar BoutrosGhali nije se doimao zabrinutim. Velike sile su pristale na pad Srebrenice u ime mira po svaku cijenu, ali su time lakomisleno ignorisale činjenicu da pustiti Mladića i njegove ljude da uđu u opsjednuti bošnjački geto implicitno znači dati im dozvolu da ubijaju. Pretpostavljale su, a da se nisu potrudile to verifikovati, da će Srbi poštovati tajni dogovor i izbjeći “pretjerivanja”. Pomoćnik američkog državnog sekretara za ljudska prava, John Shattuck po okončanju svih ovih događaja priznao je: “Imali smo model Omarske na umu.”129 Drugim riječima, očekivalo se da srebrenički muškarci budu zatočeni u koncentracione logore, podvrgnuti zlostavljanju, neki da budu i ubijeni, ali bi većina bila zadržana na životu da kopaju rovove ili da budu razmijenjeni. Ovo je verzija koju je predstavio ICTY-u američki ekspert Richard Butler i koja je sad ugrađena kao historijska istina u presudama Tribunala u Hagu: “Srbi nisu imali razloga da se liše krajnje dragocjenog aduta za cjenkanje koji bi zatočeni muškarci u Srebrenici predstavljali za moguće teritorijalne ili čak političke ustupke.” 11. jula, holandska vlada se, također, nadala da “krvoproliće ne bi bilo u interesu bosanskih Srba, s obzirom na međunarodne reperkusije”.130 129 Samantha Power, A Problem from Hell, America and the Age of Genocide, Paperback, 2003, str. 410. 130 Izvještaj Srebrenica, NIOD, str. 1771.

114


Mladić ih je brzo spustio na zemlju uzimajući ih za svjedoke okrutnosti kazne koju je namijenio ljudima Srebrenice kada je, 11. jula uveče, lično zaklao svinju pred oficirima Dutchbata koji su došli da razgovaraju o uslovima svoje predaje. Prvo što su u zapadnim prijestonicama pomislili bila je sablazan Ruande kada su sljedećeg dana saznali za ovaj incident.131 Pretpostavljalo se da Mladić pokušava uplašiti holandske oficire i prisiliti ih da što brže spakuju kofere, kao što je to bio slučaj u Kigaliju (Ruanda) u aprilu 1994, kada je ubistvo deseterice belgijskih mirovnjaka u ranoj fazi genocida dovelo do toga da se belgijski kontingent navrat-nanos evakuiše, ostavljajući hiljade civila pod njihovom zaštitom na milost i nemilost ubicama Interahamwea.132 Dana 12. jula 1995, dok su u Potočarima srpske snage razdvajale muškarce od žena, Amerikancama i Evropljanima bio je prioritet dobiti od holandskih vlasti uvjeravanja da će “njihove trupe ostati u enklavi sve dok i posljednji izbjeglica ne napusti to područje”.133 Jean-Claude Mallet, direktor strateškog odjela francuskog Ministarstva odbrane 1995, svjedoči: “Nadali smo se da će međunarodno prisustvo u Srebrenici biti element koji će Srbima nametnuti određenu uzdržanost. Lično, međutim, ja nisam imao iluzija da zvjerstva neće biti i počinjena (o tome smo i ranije izvještavali), ali nisam mogao ni zamisliti da će poprimiti takve razmjere.”134 131 U prilog tome svjedoči diplomatska depeša, oslobođena oznake tajnosti, između Washingtona i misije Sjedinjenih Američkih Država pri UN-u u New Yorku, datirana 12. jula 1995. Nadalje, brojne diplomatske depeše izazvale su strahove od ponavljanja ruandanskog scenarija. Vidi dosije o Srebrenici, koji sadrži veliku zbirku američkih diplomatskih dokumenata koji su izašli u javnost kao rezultat američkog zakona Freedom of Information Act, u Intelwire.com na http://intelfiles.egoplex.com/ Srebrenica-Binder-01.pdf 132 7. aprila 1994, u Kigaliju, premijerku Agathe Uwilingiyimana ubile su genocidne oru žane formacije u isto vrijeme kada i deset belgijskih vojnika mirovnih snaga koji su je pokušali zaštititi. 133 Američka diplomatska prepiska oslobođena oznake tajnosti. Vidjeti: Intelwire.com, ibid. 134 Istražna komisija francuskog Parlamenta, op. cit., http://www.assemblee-nationale. fr/11/dossiers/srebrenica/audition12.asp


115

Njihova strahovanja bila su ublažena 13. jula uveče; većinu od 25.000 prestravljenih ljudi okupljenih ispred ograde baze UN-a u Potočarima srpski vojnici, potpomognuti holandskim mirovnjacima, već su potrpali u autobuse i odvezli izvan enklave. Oko 2.000 muškaraca civila koji su vjerovali UN-u i došli sa svojim porodicama u Potočare umjesto da bježe kroz šume, također, odvedeni su autobusima 12. jula, s obrazloženjem da će biti ispitani u Bratuncu. “Iza stakala autobuskih prozora, ljudi su vrištali”, prisjeća se jedan holandski oficir, pa dodaje, “Govorili su nam: ‘Vi dobro znate da će nas poubijati, a ništa ne činite da ih spriječite!’ U stvarnosti, mi nismo ni znali kuda ih vode.” Mladić nije ni morao izbaciti holandske mirovnjake iz Potočara da bi dobio odriješene ruke za svoj krvavi pir. Velike sile su se već bile dogovorile da ga puste da protjera na hiljade ljudi koji su došli zatražiti zaštitu u Potočarima, što je značilo da je srpski komandant mogao odvesti zarobljene muškarce gdje god je htio. Neposredno po padu enklave, američki i evropski lideri bili su suočeni s dilemom; sa svojim mirovnjacima na licu mjesta, holandski ministri i vojni komandanti odmah su počeli diskutovati da li da “pomognu” pri deportacijama, “jer je bolje učestvovati u razdvajanju nego gledati kako se dešavaju etnička ubistva, jer će UNPROFOR biti optužen za saučesništvo”.135 U New Yorku, 11. jula, rukovodstvo Ujedinjenih nacija razmatralo je mogućnost da, imajući u vidu rizik od pokolja, agencije UN-a organizuju “evakuaciju” stanovnika Srebrenice, u skladu s obavezama koje proističu iz rezolucija Vijeća sigurnosti. Tokom neformalnih konsultacija s državama članicama Vijeća sigurnosti, priznali su da bi za takvo nešto bila potrebna “masovna logistička operacija”, koja “ne bi prošla nezapaženo i mediji bi optužili UN da učestvuje u 135 Vidjeti u holandskoj štampi NRC Handelsblad, od 13. augusta 1998. i od 21.oktobra 1995. kao i Izvještaj Srebrenica, NIOD, str. 1769, str. 1771, itd.

116


etničkom čišćenju”. Oni tada predlažu da se problem zaobiđe, uz tvrdnju da će nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu, “većina stanovništva jedva dočekati da ode iz Srebrenice (...) jer većinu stanovništva Srebrenice ionako čine ljudi koji su već bili raseljeni od 1993. naovamo”, istjerani iz obližnjih gradova i sela tokom srpske ofanzive iz februara i marta 1993. “Oni ionako nemaju neke dugoročne povezanosti s domovima i imanjima u enklavi, pa bi vjerovatno bili zainteresovani da odu za Tuzlu”, insistirao je Akashi u dopisu Kofiju Annanu od 11. jula 1995.136 Velike sile, međutim, ovo odbijaju. Izvještaji koji su pristizali s terena svejedno nisu ostavljali mjesta sumnji u opasnost koja je prijetila stanovništvu. Uvečer 11. jula general Mladić sazvao je sastanak u hotelu Fontana u Bratuncu da saopći komandantima holandskog bataljona da opstanak stanovnika Srebrenice ovisi o vojnoj predaji. Drugim riječima, zahtijevao je da se svi vojno sposobni muškarci predaju, dok bi ženama, djeci i starijim osobama bilo dopušteno da napuste enklavu i odu na teritoriju pod kontrolom bosanske Armije. Potom je predložio da Ujedinjene nacije obezbijede autobuse i gorivo za njihov transport. Velike sile su bile nevoljne da dijele odgovornost za deportaciju s Mladićem, čak i nakon što je srpski komandant zaklao svinju pred očima zaprepaštenih holandskih oficira. Kada se pukovnik Thom Karremans vratio u hotel Fontana 12. jula ujutro da se sretne s Mladićem, naređenje koje je primio bilo je da “pusti srpske snage da (same) organizuju transport”.137 Tokom noći, Mladić je već komandovao svim autobusima i kamionima u Podrinju. Ujutro, blizu 200 vozila prošlo je kroz 136 Akashijev telegram Annanu od 11. jula 1995, dio citiran u http://www.tpiy.org/x/cases/popovic/trans/fr/071108IT.htm 137 Vidjeti američku diplomatsku prepisku iz jula 1995. oslobođenu oznake tajnosti, kao i Izvještaj Srebrenica, NIOD, Amsterdam, 2002, posebno dio III, poglavlje 7, tačka 6.


117

Bratunac ka Potočarima, gdje je deportacija žena i djece počela oko podneva. “Ne samo da nije bilo zračnih udara NATO-a kako bi se spriječilo osvajanje Srebrenice, nego nijedan drugi scenario nije bio planiran ili primijenjen da se obezbijedi sigurna evakuacija civilnog stanovništva i onih koji nisu imali status boraca”, sa žaljenjem konstatuje Pierre Salignon iz Ljekara bez granica. “Bilo je neprihvatljivo osloniti se na Mladićeve snage u organizaciji evakuacije stanovništva iz tog područja”, piše u svom dnevniku Anthony Banbury, bivši politički savjetnik Yasushija Akashija u Zagrebu. Ali postojalo je i nešto još neprihvatljivije: na Mladićev zahtjev Ujedinjene nacije su prikupile i isporučile 30.000 litara dizel goriva i tako potpomogle genocid. “Srpske snage obezbijedile su gorivo potrebno za evakuaciju izbjeglica – jer ga Dutchbat u to vrijeme nije imao – ali su tražile da im gorivo bude ‘nadoknađeno’”, zapisao je general Van der Wind u svom izvještaju o saslušanju Dutchbatovih vojnika u Assenu između 4. septembra i 4. oktobra 1995. On nadalje objašnjava: “Uz odobrenje UNPROFOR-a, gorivo je bilo isporučeno u Bratuncu po dolasku logističkog konvoja.”138 Isporuka je izvršena sutradan, 13. jula, tačno na vrijeme da omogući Mladićevim trupama da odvezu muškarce i dječake Srebrenice ka poljima smrti, te dovezu bagere da iskopaju grobnice i ukopaju tijela.

138 General Onno Van der Wind, zapisnik sa sastanka (Dutchbata) o Srebrenici, Ministarstvo odbrane Holandije, Assen, 4. oktobar 1995, str. 75, paragraf 6.40, http://www. slobodan-milosevic.org/documents/debrief.pdf

Pojedinosti o pogubljenjima prodiru u javnost Velike sile su znale da se dešavaju masakri već 13. jula i da mlade žene bivaju silovane na putevima, pa i ispred baze UN-a. Informacije im stižu u izvještajima holandskog bataljona koji do u detalj opisuju prva masovna pogubljenja muškaraca u Potočarima i gomile leševa duž puta na izlazu iz enklave. U Tuzli, gdje autobusi počinju pristizati iz Srebrenice, UN sa zabrinutošću primjećuje da nema muškaraca u njima, a žene im kazuju da su na hiljade muškaraca na fudbalskom terenu u blizini ceste. Brojne američke diplomatske depeše, deklasificirane nakon 2000. godine, otkrivaju da su velike sile imale detaljne, pravovremene i pouzdane informacije, pa su se i same bojale da će zatočeni muškarci biti pogubljeni. Brzo su shvatile razmjere tragedije koja se odvijala u istočnoj Bosni i, uprkos intenzivnim konsultacijama, konačno su ipak odlučile da ne urade ništa kako ne bi ugrozile mirovni proces koji su same pokrenule nekoliko nedjelja ranije. Zvanično, upravo ih je nedostatak informacija ostavio nemoćnima u suočenju s barbarstvom koje je bješnjelo oko Srebrenice. Sudbina ljudi u enklavi bila je zapečaćena, a zapadne vođe su to shvatile dok su još imale vremena da spase živote hiljada ljudi kojima su obećali zaštitu. Sistematske egzekucije hiljada zatočenika počele su tek kasno popodne 13. jula, kada su srpske trupe završile deportaciju žena i djece i preuzele autobuse koji će muškarce odvesti na mjesta pogubljenja. Tog dana je DPKO nedvosmisleno upozorio države članice da su: “Bosanski Srbi prekršili ‘sve humanitarne konvencije’ tokom prisilnog raseljavanja (...) a sudbina 4.000 muškaraca i dječaka koje su srpske snage zarobile


119

u Potočarima predstavlja razlog za zabrinutost.” Jednako nedvosmislen je bio i dopis od 13. jula, koji je Yasushi Akashi poslao u sjedište UN-a. Japanski diplomata uvjeravao je UN da ne snose krivicu, s obzirom na to da “UNPROFOR-ovi vozači ili vozila ni u jednom trenutku nisu pomagali u evakuaciji civilnog stanovništva”. Budući da su države odbijale djelovati, rukovodstvo UN-a više se brinulo zbog mogućnosti međunarodnog skandala nego zbog opstanka hiljada ljudi koji su bili predati u ruke njihovih krvnika iz čistog cinizma. Zapadne vlade ne namjeravaju eksplicitno upozoriti srpske lidere da neće tolerisati ubijanja, više zauzete brigom da sakriju od javnosti svoju odluku da puste stvari da se odvijaju svojim tokom kako bi olakšale nastavak mirovnih pregovora. Od Srba nisu tražile ni to da im kažu gdje drže hiljade zatvorenika i u kojim uslovima. Za Mladića je njihova šutnja značila da se može baciti na istrebljivanje. Vijeće sigurnosti je 14. jula izdalo predsjedničko saopćenje u potpunoj suprotnosti sa stvarnom prijetnjom koja je visila nad životima hiljada srebreničkih muškaraca, mada su posjedovale informacije o događajima. Umjesto da jasno naznače s kakvom su se opasnošću ovi ljudi suočavali, velike sile su izražavale svoju duboku zabrinutost nad “izvještajima o teškom zlostavljanju i ubijanju nevinih civila i saznanjem da je blizu 4.000 muškaraca i dječaka silom premješteno” zahtijevajući njihovo oslobađanje.139 Upozorenje o mogućim posljedicama, ako se masakri dogode, nije bilo dato; nikakve mjere nisu bile preduzete da se zvjerstva zaustave, uprkos dobro poznatoj reputaciji Mladića i njegovih snaga još od 1992. i nasuprot svemu što su zapadne sile već znale jer, kako je priznao Alain Juppé, tadašnji francuski premijer, “svi smo znali da će muškarci biti uništeni ili, u najmanju 139 Vidjeti: http://www.refworld.org/publisher, UNSC, PRESSTATEMENTS, BiH, 3b00 f27920,0.html

120


ruku, da neće biti zarobljenika”.140 Vijeće sigurnosti je radije šutjelo kako bi imalo odriješene ruke. Rezolucija 819 iz aprila 1993, kojom je uspostavljena sigurna zona Srebrenica, već u svojoj preambuli aludirala na “rizik od genocida”, ako Srbi zauzmu enklavu. U svakom slučaju, države članice imale su čvrstu obavezu, po rezolucijama Vijeća sigurnosti, da zaštite stanovništvo enklava od mogućih pokolja. Ako bi uz to postojao i rizik od genocida, države članice su imale dodatnu i obavezujuću dužnost da spriječe takve zločine, prema međunarodnoj Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. S obzirom na njihove bojazni, zasnovane na informacijama koje su im do tada bile dostupne, one su bile obavezne da, u najmanju ruku, učine sve što je moguće da spriječe ove tragične događaje, čije razmjere su bile barem zamislive, ako ne i apsolutno predvidive. Ali zapadni kreatori politike radije su prihvatali stravičnu realnost nego da spasavaju živote – po cijenu prolongiranja nepravde protiv koje su se navodno borile pokušajima postizanja mira. Bosanska vlada nije bila sama u svojoj procjeni rizika od genocida u dramatičnim događajima iz jula 1995. Već 13. jula, rezolucija njemačkog Bundestaga “oštro je osudila” srpsku “ilegalnu okupaciju Srebrenice (...) i ciljani genocid nad bosanskim Muslimanima”, opisujući srpski plan kao “ni više ni manje nego izgon i uništenje njihove kulture na Balkanu”. Na sastanku u Bijeloj kući 18. jula američki potpredsjednik Al Gore pozvao je predsjednika Clintona da “ne pristane na genocid”. I, zaista, rizik od genocida nije bio pretjerivanje. “S obzirom na svu zabrinutost međunarodne zajednice o tome šta bi se moglo dogoditi u Srebrenici, te na opasnost koja je prijetila ljudima i koja bi mogla ukazati da je postojala namjera za počinjenje genocida, ako se 140 Sylvie Matton, Srebrenica, najavljeni genocid (Srebrenica, un génocide annoncé), Flammarion, Paris, 2006, str. 375.


121

ništa ne učini da se ta opasnost ukloni”, Međunarodni sud pravde (ICJ) zaključio je 2007. godine da je “moralo biti jasno da postoji ozbiljan rizik od genocida u Srebrenici”.141 Nakon pada Srebrenice, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija zahtijevalo je “da se snage bosanskih Srba povuku iz sigurne zone i u potpunosti poštuju njen status”, ali ovo je bilo samo verbalno poziranje za javno mnijenje. Kao ilustracija ovoga, izjava Jacquesa Chiraca od 11. jula da je Francuska voljna vojnim sredstvima vratiti Srebrenicu izazvala je ogromnu iritaciju kod saveznika. Prema deklasificiranim američkim diplomatskim dopisima, pokušaji francuskog ambasadora u UN-u, Jean-Bernarda Merimèea da u narednim danima stavi na dnevni red operaciju zauzimanja Srebrenice i odbranu Žepe i Goražda, više su zabrinuli Sjedinjene Američke Države, Veliku Britaniju, Holandiju i Njemačku, nego sudbina stanovnika Srebrenice.142 Kako god bilo, Chiracovi napori da ubijedi svog američkog kolegu da mu pruži helikoptersku podršku za vojnu intervenciju (koja je u konačnici odbačena kao “nerealna”) jasno pokazuju da su evropski i američki lideri znali šta da očekuju kada je Mladić u pitanju. U ranim večernjim satima 13. jula Chirac je u telefonskom razgovoru rekao Billu Clintonu: “Vojno sposobnim muškarcima Srebrenice prijeti pokolj; odvajaju ih od žena, kojima prijeti opasnost od silovanja. Civilizirane nacije moraju se suprotstaviti fašizmu (...). Ne možemo stajati po strani dok se načela humanizma i demokratije gaze. Ukoliko se Francuska, SAD, Velika Britanija i Njemačka ne slože o ograničenoj zajedničkoj vojnoj operaciji da se povrati Srebrenica i ne zajamče integritet Žepe i Goražda, te obezbijede sigurnost nekih 200.000 Muslimana, naše vodeće de141 Međunarodni sud pravde, Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, Presuda od 26. februara 2007, paragraf 438, http://www.icj-cij.org/docket/files/91/13684.pdf 142 Dosije Bosna, američke deklasificirane arhive, Clinton Digital Library, http://clinton. presidentiallibraries.us/items/show/16187

122


mokratije opredijelit će se za politiku napuštanja sličnu onoj koja je dovela do Drugog svjetskog rata. Pad Srebrenice, a sutra najvjerovatnije i pad Žepe, možda uskoro i Goražda, predstavljao bi ogroman neuspjeh UN-a, NATO-a i demokratija (kao takvih).”143 Neće biti ponovnog zauzimanja Srebrenice, niti bilo kakve druge akcije da se spase muškarci i dječaci kojima je bilo suđeno da budu ubijeni. Okruženje predsjednika Chiraca osjetilo se osokoljenim da ustvrdi da “Amerikanci ne žele da se uključe, čak ni ako bi u tome uzeli učešća samo naši, vlastiti vojnici”.144 Enklava i njen narod žrtvovani su na oltaru mirovnih pregovora i činilo se da ništa ne može promijeniti odluku Zapada – čak ni Mladićevi demonski planovi. Masovna ubistva bila su dio ciljeva srpskih vođa, a glavne sile nisu htjele učiniti ništa da ih spriječe. “Ne možemo se boriti samo zato što Ujedinjene nacije kažu da su (enklave) sigurne zone”, odgovorio je Clinton Chiracu u telefonskom razgovoru 13. jula, nakon što je odbacio ideju o povratu Srebrenice. London je bio saglasan s Washingtonom, jer se britanska vlada protivila ne samo akciji da se povrati Srebrenica, nego čak i odbrani Žepe i Goražda.145 U međuvremenu su se srpske snage dale u lov na ljude. Kolona od 10.000 do 15.000 ljudi koji su pobjegli kroz okolne šume sada je morala proći putevima pod srpskom kontrolom, a potom šumovitim brdima ka Tuzli. Trećina ove kolone, na čelu s većinom srebreničke brigade bosanske Armije, probila se kroz srpske linije 12. jula uveče. Prvi 143 Jean-David Levitte, savjetnik predsjednika Chiraca od 1995. do 1999. godine, saslušanje od 30. januara 2001, Izvještaj nacionalne skupštine o Srebrenici, Paris, 2001, vidjeti www.assemblee-nationale.fr/dossiers/srebrenica. Vidjeti također arhivu predsjednika Clintona, http://www.clintonlibrary.gov/assets/storage/Research%20-%20 Digital%20Library/Declassified/2012-0800-M%20Bosnia.pdf 144 Vincent Hugeux, Bosna: Chirac u ratu (Bosnie: Chirac dans la guerre), L’Express, 27. juli 1995, http://www.lexpress.fr/informations/bosnie-chirac-dans-la-guerre_608983. html 145 Diplomatska depeša američke ambasade u Londonu, poslata 14. jula 1995. u Washington.


123

među njima stigli su na teritoriju pod kontrolom njihove armije četiri dana kasnije, ali ostatak kolone je bio u zastoju, blokiran srpskim pojačanjima koja su svu noć granatirala šumu s ceste. Ujutro 13. jula bjegunci su bili hvatani ili su se masovno predavali, uvjereni da im vojnici u plavim šljemovima koji su se pojavili u bijelim vozilima UN-a dolaze u pomoć. Ali kada su došli do padina brda već je bilo prekasno, jer su se suočili sa srpskim vojnicima prerušenim u uniforme ukradene od holandskih mirovnjaka ujutro 13. jula. Svi pohvatani bili su pogubljeni između 13. i 19. jula. Samo ih je dvanaest preživjelo, zaštićeni tijelima drugih žrtava. CIA je posmatrala masakre “uživo”. Već 13. jula uočila je dokaze na fotografijama špijunskih satelita i U2 aviona da masovna ubistva više nisu bila ograničena na enklavu, nego su se sad odvijala i izvan nje i na očigledno masovnijoj skali. Ove rane fotografije pokazivale su “ljude koji stoje, okružene drugim naoružanim ljudima; kasnije fotografije ih prikazuju kako leže mrtvi u poljima”. Fotografije snimljene narednih dana jasno pokazuju lokacije masovnih grobnica vidljive na osnovu svježe prekopane zemlje u blizini mjesta na kojima su uočena tijela ubijenih. “Ne samo Washington, nego i svi američki partneri odmah su bili obaviješteni o tome”, kako je rekao jedan visoki dužnosnik američkog State Departmenta, prisutan u operativnom centru CIA-e u srednjoj Evropi dok su satelitske slike pristizale na ekrane.146 Velike sile su svejedno odlučile da pošalju svoje predstavnike u Beograd u pokušaju da od srpskih vođa iznude “obećanje da će izbjeglice i raseljene osobe biti humano tretirane, u skladu s međunarodnim humanitarnim normama”, te da traže Miloše vićeve usluge, ako to bude neophodno.147 Nesklad između njihove misije i ozbiljnosti situacije na terenu bio je flagrantan. Ali kao 146 La Croix, Paris, 8. juli 1996. 147 Izvještaj Ujedinjenih nacija o padu Srebrenice, 1999, A/54/549, paragraf 360.

124


što je Carl Bildt pisao Miloševiću 11. jula, netom nakon pada Srebrenice, obnova mirovnog procesa i dalje je bila prioritet, bez obzira na trenutne nepovoljne okolnosti. Ovaj evropski posrednik bio je prva osoba koja je došla u Beograd, gdje se 14. jula sreo s Miloševićem i Mladićem, u trenutku kada je srpska ubilačka mašina radila punom parom. Prema Mladićevim ličnim zabilješkama, poruka ovog posrednika bila je: “Moramo se potruditi da učinimo nešto tokom vikenda, inače ćemo se suočiti s ozbiljnim poteškoćama.” Bildtu je bilo najvažnije da oslobodi tridesetak holandskih mirovnjaka koje su Srbi uzeli za taoce tokom napada na enklavu, a koje je ostatak holandskog bataljona očekivao prije definitivnog povlačenja iz enklave. Ipak je sugerisao da je “neophodno osloboditi dječake i mlađe odrasle osobe iz Srebrenice koji su odvedeni u Bratunac”, također, insistirajući i da se Međunarodnom komitetu Crvenog krsta (ICRC) dozvoli da “počne registrovati one koji su bili zatočeni kao ratni zarobljenici”. U svom izvještaju Bildt ističe da je “general Mladić spremno pristao na većinu zahtjeva u vezi sa Srebrenicom”. Ali šta vrijedi riječ jednog gospodara rata kada je, prije odlaska za Beograd, obećao grupi od 1.000 zatvorenika da će biti odvedeni na hladno i sjenovito mjesto, a onda ih ugurao u hangar i naredio srpskim vojnicima da bacaju ručne granate i pucaju iz automatskog oružja u gusto zbijeno mnoštvo? Mladić je bio slobodan da uzme nekoliko sati pauze da se posavjetuje s Miloševićem u Beogradu. “Bio je to savršeno organizovan proces, s koordinatama transfera zatvorenika na prethodno određena mjesta zatočenja – od kojih su neka bila udaljena 70 kilometara od Srebrenice – te egzekuciju na mjestima koja su, također, ranije bila predviđena i gdje su odmah poslali buldožere da prikriju zločine.” Jean-René Ruez, francuski viši policijski službenik, koji je proveo deset godina istražujući srebreničke zločine za ICTY,


125

svjedoči: “Pokolji su se odvijali nekoliko dana. Dana 17. jula sve grobnice su bile već popunjene. Operacije istrebljenja svih vojno sposobnih muškaraca i deportacija preostalog stanovništva bile su metodične, namjerne i planirane na najvišem nivou.” Ova istraga, također, potkopava tezu da je ovdje bilo riječi o osveti za napade Nasera Orića i njegovih vojnika na obližnja srpska sela. Ubistva su bila naređena i počinjena s kliničkom efikasnošću, pod nadzorom srpskog vojnog rukovodstva, i uključivala su vojne i policijske jedinice iz ostalih dijelova Bosne, pa čak i iz Srbije. Bildt se sreo s Miloševićem i Mladićem i na ručku 15. jula u bivšoj Titovoj podzemnoj rezidenciji u Dobanovcima kod Beo grada. Ovoga puta mu se pridružuju specijalni izaslanik generalnog sekretara UN-a, Thorvald Stoltenberg, Yasushi Akashi te novoimenovani Bildtov vojni savjetnik general De La Presle i UNPROFOR-ov komandant u Bosni, general Rupert Smith. Ponovo je pitanje zarobljenih srebreničkih muškaraca bilo na dnu dnevnog reda, iako ih je već 3.500 bilo pogubljeno izvan enklave, a masovno ubijanje 4.000 Srebreničana koji su u koloni pokušali pobjeći ka Tuzli otpočelo. Samo se general Smith, koji je sve vrijeme srpske ofanzive bio držan po strani, konfrontirao s generalom Mladićem: “Imamo informacije o masovnim ubistvima i silovanjima”, rekao mu je, zaklinjući se da će zatražiti zračne udare “ako snage UN-a (tj. Dutchbata) budu napadnute na putu ili u njihovoj bazi”. Smith je bio jedan od onih koji su od početka bili uvjereni da će Mladićeve trupe otići onoliko daleko koliko im UN i NATO dopuste, te da će ih odvratiti samo čvrsta demonstracija sile. Jedino što su međunarodni posrednici uspjeli izvući od Milo ševića i Mladića bila je dozvola vojnicima Dutchbata u Srebrenici da sa svojom opremom napuste enklavu oko 21. jula sa tridesetak svojih vojnika koje su i dalje držali kao taoce u Bratuncu. Na diplomatskom planu često se predviđaju mjere kako bi se ostavio

126


utisak da su vlade aktivne, da se nose s problemom, kako bi odvratile pažnju od svoje pasivnosti. Ova dva sastanka u Beogradu bila su defintivno dio te strategije. Nakon što su odbile da brane enklavu, zapadne sile nisu smjele nipošto pokazati da nemaju ni volje da spase muškarce i dječake Srebrenice. Milošević je prihvatio igru i skoro svakodnevno primao Carla Bildta u Beogradu, sve do 19. jula – dovoljno vremena da se pogubljenja završe i buldožeri zatrpaju masovne grobnice. Čak je i srpski lider morao očuvati neki privid kooperativnosti. U svojim memoarima, koje je objavio već 1998, Bildt se veoma trudio da naglasi da tačne informacije o toku događaja u Srebrenici nisu bile dostupne u to vrijeme. “Kada sam se vratio u Beograd, u petak 14. jula, razmjere onoga što se desilo nisu nam bile jasne.”148 UN je ponovio ovu tvrdnju u svom izvještaju o Srebrenici naredne godine, koja se i danas smatra neospornom činjenicom: “Visoki međunarodni dužnosnici znali su da je moguće da su teške zloupotrebe ljudskih prava bile počinjene protiv muškaraca i dječaka Srebrenice, ali nisu znale da su počela masovna i sistematska pogubljenja.”149 Svjedoci su osporili ove tvrdnje zapadnih vlada. “Kada su se ljudi već našli u Mladićevim rukama, zaboravili smo na njih, znajući da ne možemo ništa učiniti za njih”, prisjeća se jedan američki zvaničnik.150 Velike sile znale su da bi cijena postizanja mira primjenom sile podrazumijevala prisilni transfer stanovništva i da bi masakri bili njegove neminovne posljedice. Čak je i Carl Bildt to priznao u svom svjedočenju 27. oktobra 2010. pred ICTY-em na suđenju generalu Momčilu Perišiću: “Nije bilo sumnje o po148 Carl Bildt, Peace Journey: The Struggle for Peace in Bosnia, op. cit., str. 66. 149 Izvještaj UN-a, op. cit., paragraf 375. 150 Samantha Power, Međunarodna naučna konferencija Genocid nad Bošnjacima sigurne zone UN-a, Srebrenica juli 1995 – lekcije za buduće generacije, Sarajevo, 12–15. jula 2005.


127

sljedicama zauzimanja enklave (...), moglo se pretpostaviti da će biti ubistava, ubistava na masovnoj skali – to je nažalost bio obrazac u bosanskom ratu – ali ne takvih razmjera, ne kao istrebljenje.” Zapadnim kreatorima politike bilo je dobro poznato kakvi su rezultati Mladićeve strategije, koji nikada nije krio da želi da eliminiše Muslimane iz istočne Bosne. No, oni jednostavno nisu htjeli da pretpostave posljedice mogućeg genocida nad muškom populacijom enklave i tako ugroze svoje diplomatske napore. “Etničko čišćenje nije bilo prioritetno za našu politiku... Kada već na početku odlučite da nećete reagovati kada se takve stvari dogode, onda, žao mi je, takve stvari će se i dogoditi”, priznaje pomoćnik američkog državnog sekretara za obavještajne i istražne poslove, Toby Gati.151 “Sasvim je jasno da su muškarci Srebrenice bili žrtvovani u ime viših političkih interesa.”, kaže Christopher Gunness, bivši glasnogovornik UN-a u Zagrebu, koji je bio svjedok napuštanja Srebrenice i njenih stanovnika, pa primjećuje, “To jeste veoma cinično, ali budući da su se otvorile mogućnosti za mir, diplomatija se pretvorila u neku vrstu čudovišta koje je zgromilo sve što joj se našlo na putu. Bošnjački muškarci bili su njene žrtve.”

151 Samantha Power, A Problem from Hell, op. cit., str. 420.

Poricanje i konstrukcija mita Velike sile čak i danas ne prestaju da tvrde da nisu imale prethodnih saznanja o masakrima. Pa ipak su u aprilu 1993. ustanovile sigurnu zonu i stavile Srebrenicu pod zaštitu UN-a, jer su znale da se stanovništvo enklave suočava sa “puzajućim genocidom”.152 Čak su se pribojavale i masakra u kojem bi “moglo biti i do 25.000 žrtava”, ako bi srpske snage ušle u Srebrenicu, kako navodi izvještaj delegacije Vijeća sigurnosti UN-a koja je posjetila Srebrenicu krajem aprila 1993. I general Morillon se “lično pribojavao da bi se moglo desiti najgore, ako bi bosanskim Srbima uspjelo da uđu u Srebrenicu”. Svjedočeći pred ICTY-em 2004. godine rekao je da je već tokom svog putovanja u regiji od 10. do 11. marta 1993. godine “vidio apsolutnu mizeriju koja je prijetila stvarnom mogućnošću da desetine hiljada ljudi budu ubijene”.153 Milošević nije učinio ništa da ih uvjeri u suprotno. 16. aprila 1993. on je potvrdio Davidu Owenu, Bildtovom prethodniku, da se i on sam pribojavao “krvoprolića”, ako bi snage bosanskih Srba upale u Srebrenicu. Tri mjeseca poslije, 20. jula 1993, Karadžić je izjavio pred Skupštinom bosanskih Srba da će biti “krvi do koljena”, ako srpske trupe osvoje Srebrenicu. Osnivanje, u to isto vrijeme, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) s mandatom da goni odgovorne za zločin protiv čovječnosti i genocid u bivšoj Jugoslaviji trebalo je da djeluje kao sredstvo odvraćanja. 152 Izvještaj misije, 1993, http://www.securitycouncilreport.org/atf/cf/%7B65BFCF9B-6D27-4E9C-8CD3-CF6E4FF96FF9%7D/s_25700.pdf, paragraf 19. 153 Tužilac protiv Slobodana Miloševića, ICTY, 12. februar 2004, svjedočenje generala Philippea Morillona, http://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/trans/fr/0402 12FE.htm


129

Ovo nije bio prvi put da srpske snage odvajaju muškarce od žena kako bi ih razmijenili ili eliminisali. Niti im je bio prvi put da po završetku opsade ubijaju ljude koji su im pružali otpor. U bolnici u Srebrenici, 10. jula 1995, kada su srpske trupe bile nadomak ulaska u grad, “ljekari i ostalo medicinsko osoblje, imajući Vukovar na umu, pokušavali su evakuisati sve ranjenike u Potočare kako bi ih stavili pod zaštitu UN-a”, kaže Daniel O’Brien iz Ljekara bez granica. Novembra 1991. godine, nakon tromjesečne opsade, srpske snage preuzele su kontrolu nad Vukovarom, gradom na obali Dunava u istočnoj Hrvatskoj, upale u gradsku bolnicu i pristupile trijaži. Odveli su sve muškarce za koje su sumnjali da su se borili na strani hrvatskih snaga, uključujući i ranjenike, zajedno s dijelom osoblja bolnice, kao i žene i majke branitelja koji su uspjeli ranije pobjeći. Pogubili su njih tri stotine i bacili njihova tijela te iste večeri u dvije masovne grobnice izvan Vukovara.154 “Nije bilo ničega u historiji ovog rata, koliko god brutalnog, što bi sugerisalo da će ih Mladić poubijati do posljednjeg čovjeka”, izjavio je Toby Gati, pomoćnik državnog sekretara SAD-a za obaveštajne poslove i istraživanje.155 Maskri u Srebrenici su odista bili bez presedana. Čak i na vrhuncu etničkog čišćenja, između aprila i septembra 1992, broj ljudi ubijenih širom Bosne i Hercegovine nije prelazio 30.000. Niko nije mogao predvidjeti da će Mladić i njegovi podređeni ubiti 8.000 muškaraca i dječaka za samo nekoliko dana. Pa ipak José Maria Mendiluce, predstavnik Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice u bivšoj Jugoslaviji (UNHCR) od 1991. do sredine 1993, tvrdi suprotno: “Znali smo da će se ovo dogoditi u Srebrenici. Mladić će biti nemilosrdniji nego igdje drugdje 154 Više ubica iz hangara na Ovčari, u blizini Vukovara, učestvuju (u okviru specijalne jedinice Škorpioni) i u vansudskim egzekucijama u Srebrenici koje se dešavaju četiri godine kasnije. 155 Samantha Power, op. cit., str. 410.

130


iz osvete za neuspjehe koje je ondje pretrpio. Samo budala to nije mogla predvidjeti ili neko krajnje neinformisan.” Tokom cijelog rata, rijetko kada su srpski lideri izražavali tako dosljedno i eksplicitno svoju odlučnost da (Bošnjaci) “potpuno nestanu”, kao što su to uradili u slučaju bošnjačkog stanovništva Srebrenice; isto tako, rijetko kada je njihova namjera da se Bošnjacima učini nemogućim “opstanak” rezultirala “ubistvom svih muškaraca” sposobnih da nose oružje. Stoga su 1995. godine zapadne vlade brzo shvatile da nemaju mnogo toga dobiti upornim ponavljanjem da nisu mogle predvidjeti pad Srebrenice i očekivane masakre. Došlo je do ogromnog javnog nezadovoljstva i opće nespremnosti da se takva priča o padu Srebrenice prihvati; ljudima je bilo neshvatljivo kako su se takve zloupotrebe mogle dogoditi u zoni za koju su UN i Atlantski savez imali moć i sredstva da je zaštite. Da bi pridobile javno mnijenje, zapadne sile su sada tvrdile da srpske vođe i njihova vojska nisu ništa unaprijed planirali, nego su do takvih odluka dolazili progresivno, u skladu s razvojem situacije. Zapadne sile implicirale su da je srebrenički genocid bio “oportunistički” čin, isključujući svaku sugestiju da je njihova vlastita inercija mogla na neki način pomoći da se stvore uslovi za počinjenje takvog zločina. Već krajem jula 1995. godine State Department je izdao memorandum s uputama za američke zvaničnike u njihovoj komunikaciji s medijima. U suočenju s kritikom američki zvaničnici morali su reći da SAD nisu znale ništa više od UN-a o bilo kakvim srpskim planovima da zauzmu enklavu. Na pitanja o predvidivosti mogućih pokolja u Srebrenici bilo im je naloženo da odgovore: “Nismo imali nikakvih informacija o bilo kakvim namjerama bosanskih Srba da počine zlodjela protiv muslimanskih odbrambenih snaga ili stanovništva.”156 156 Ibid.


131

Posljednjih dvadeset godina, američki i evropski zvaničnici su pomno oblikovali svoj diskurs u pravcu izbjegavanja odgovornosti za napuštanje enklave i njihov neuspjeh da djeluju kako bi spriječili genocid. Čak i 2009. godine, bivša politička direktorica britanskog Foreign Officea, Pauline Neville-Jones samouvjereno je rekla novinarima koji su je pitali o mogućem saučesništvu zapadnih vlada u srebreničkom masakru: “I dalje ostaje da se utvrdi da li su (Srbi) imali dugoročnu i dalekosežnu namjeru da počine (genocid).” Poput većine njenih zapadnih kolega, ona tvrdi da su se “srpske snage angažovale u kampanji etničkog čišćenja da očiste Srebrenicu od njenih Muslimana, a to se na kraju izrodilo u genocid kada je donesena odluka da se razdvoje muškarci određeni za istrebljenje od žena i male djece”.157 ICTY je davao kredibilitet ovoj verziji događaja sve od 2001. naovamo i odbijao stanovište da je ubistvo srebreničkih muškaraca bilo planirano mnogo prije zauzimanja enklave.

157 Olenka Frankiel, Secrecy still shrouds Srebrenica, BBC 2, 22. oktobar 2009, http:// news.bbc.co.uk/2/hi/programmes/newsnight/8321388.stm

Pravda priskače u pomoć zvaničnoj verziji ICTY je augusta 2001. godine tokom suđenja Radislavu Krstiću, komandantu Drinskog korpusa u vrijeme počinjenjenja zločina, prvi put priznao da se srebrenički masakri mogu okvalifikovati kao genocid. Ovaj sud je ustanovio da su srpske snage pogubile sve muškarce koji su im pali u ruke, od tinejdžera do osamdesetogodišnjaka, ne praveći nikakvu razliku između boraca i onih koji nisu bili pod oružjem. Bilo je samo trinaest preživijelih: dvanaest koji su preživjeli strijeljanja i jedan koji je ranije pobjegao iz Potočara. Sve u svemu, oko 8.000 ljudi bilo je eliminisano s “namjerom da se uništi dio muške bošnjačke populacije Srebrenice”. No, iz činjenica koje su prihvaćene kao dokazi ne može se jasno ustanoviti u kojem trenutku je ova specifična namjera iskrsla. Da li je ona prethodila osvajanju Srebrenice ili je uslijedila nakon njenog pada? Suočen s istim problemom u svojim prvim presudama za genocid u Ruandi Međunarodni krivični tribunal za Ruandu (ICTR) se 1998. suzdržao od ustanovljavanja u kojem je trenutku genocidni plan za uništenje Tutsija bio formulisan. Optuženom Jean-Paulu Akayesuu, gradonačelniku Tabe, bilo je suđeno, kao i Krstiću, za njegovu ulogu u genocidu, a ne kao osobi koja ga je planirala. Tako je u ovom slučaju pitanje ostalo otvoreno do eventualnih novih dokaza. U slučaju Srebrenice međunarodne sudije ICTY-a prekoračile su svoja ovlašćenja i, na osnovu pukih pretpostavki, zaključile 2001. godine da je odluka da se muškarci Srebrenice unište bila donesena u posljednjem trenutku i to tek nakon što su srpske snage zatočile hiljade muškaraca u Potočarima.


133

Već neko vrijeme, brojni eksperti se slažu, s obzirom na prisustvo međunarodnih snaga pod zastavom UN-a u isto vrijeme kada su i počele pripreme za pokolj, “da se nije mogao ni zamisliti genocid koji bi bilo lakše spriječiti” od onog počinjenog u Ruandi 1994. godine.158 Teorija da “genocid može izbiti trenutačno”159, kao što je rečeno za Srebrenicu – a poslije prihvaćeno i u slučaju Ruande – je očigledno stvorena da se u korijenu sasječe rasprava o odgovornosti međunarodne zajednice i olakša velikim silama da nastave izbjegavati odgovornost za svoje nedjelovanje. Ovo stanovište konzistentno nalazi izraza u svim presudama za Srebrenicu od 2001. naovamo postižući tako status ustanovljene činjenice, uprkos odsustvu bilo kakvih opipljivih dokaza koji idu u prilog takvoj teoriji. Sudije ICTY-a su imale poteškoća da dokažu da su tri različite faze genocidnog plana – njegova zamisao, planiranje i izvršenje – bile podudarne. Za genocid nije neophodno da ima elemente predumišljaja, ali on mora biti planiran. “Bez detaljnog planiranja ne bi bilo moguće poubijati toliko ljudi, na tako sistematičan način i u tako kratkom vremenu – period između 13. i 17. jula”, priznaju sudije Tribunala. Krstićevo suđenje je razotkrilo logističke pojedinosti neophodne da se pogubljenja izvrše, uključujući pripremu transporta, izbor mjesta zatočenja, odabir stražara, poveze za oči i ligature za vezivanje ruku te, naravno, streljačke vodove i rovokopače koje je trebalo dopremiti na stratišta. Tribunal je, međutim, ipak priznao da nije “bio u stanju utvrditi tačan datum kada je odluka da se ubiju svi vojno sposobni (bošnjački) muškarci bila donesena”. Da bi se zločin okarakterisao kao genocid potrebno je imati 158 Howard Adelman, Genocidists and Saviour in Rwanda, Other Voices, Univerzitet Pennsylvania, februar 2000; izvještaj OUA, Ruanda, genocid koji se mogao izbjeći (Rwanda, le génocide evitable), 1998; Scott R. Feil, Preventing Genocide, Carnegie Commission on Preventing Deadly Conflict, Washington, 1998, str. 39, itd. 159 Izraz dolazi od britanskog generala Richarda Dannatta, vojnog sudskog eksperta citiranog u svim suđenjima pred ICTY-em za Srebrenicu, http://www.telegraph.co.uk/ news/worldnews/middleeast/iraq/11023847/Lord-Dannatt-We-know-the-dangersof-inaction-the-West-must-intervene-in-Iraq.html

134


stanje mens rea prije samog počinjenja genocidnog čina. Sudije su ipak naglasile da stvarni vremenski period između formulisanja specifične namjere i genocidnog čina ne može sa sigurnošću biti utvrđen. Naglašavaju, međutim da “genocidni čin ne zahtijeva nužno postojanje predumišljaja u nekom dužem vremenskom periodu (...) niti je neophodno da, u slučaju da takav plan postoji, mora proći neko vrijeme između njegove zamisli i realizacije”. Kako bi mogli umanjiti ovaj vremenski period i smjestiti odluku da se počini genocid u vrijeme nakon pada Srebrenice, sudije su nastojale pokazati da su pogubljenja bila pomno organizovana i planirana bez namjere da se počini genocid. Početna namjera, tvrdili su, bila je da se eliminiše većina boraca, ali se ona iznenada pretvorila u želju za sistematskim istrebljenjem u trenutku počinjenja. Tako su sudije mogle braniti svoju tezu da je ovo bio nagli ili trenutačni genocid, uprkos njegovim dugotrajnim i brižljivim pripremama. Sve ovo je čista spekulacija. “Moguće je zamisliti da na početku operacije namjera nije bila uništenje grupe, nego da je to postala kasnije tokom izvršenja operacije”, stoji u sudskoj odluci u slučaju Krstić. “Naprimjer, oružane snage mogle bi odlučiti da unište neku zaštićenu grupu tokom vojne operacije čiji je primarni cilj bio potpuno nevezan za sudbinu te grupe.” Iako ne pružaju nikakvih dokaza koji bi potkrijepili njihove tvrdnje, oni ipak sugerišu da su srpske snage “u početku možda imale za cilj da ubiju samo vojnike” ili “nije izvjesno da su od početka namjeravale ubiti sve zarobljene muslimanske muškarace, uključujući i civile u koloni”. Ovo je daleko od standarda dokazivanja zvanog “van svake razumne sumnje” koji ICTY zahtijeva. Sudije nadalje tvrde: “Nije nerazumno pretpostaviti da su zarobljeni muškarci mogli kasnije poslužiti kao sredstvo cjenkanja, kao što je to često bio slučaj tokom cijelog konflikta u bivšoj Jugoslaviji.” Istina je, međutim, da su se sudije zadovoljile teorijama koje su propagirali


135

vojni eksperti koje je Tužilaštvo pozivalo u svakom pojedinačnom slučaju u predmetima vezanim za Srebrenicu, kao što su američki obavještajac Richard Butler i britanski general Richard Dannatt, bivši šef britanskog Generalštaba. Na osnovu ovih pretpostavki, Sud je zaključio da genocidne namjere, koja je bila donesena na najvišem nivou, nije bilo sve do pada Srebrenice. “Sudsko vijeće ne tvrdi, niti to želi da sugeriše, da je plan počinjenja genocida postojao i prije napada na Srebrenicu”, pa čak ni neposredno prije pada grada. “Sudsko vijeće ističe da je odluka da se muškarci ubiju donesena tek nakon odluke o transferu žena, djece i starijih ljudi.” Ovdje, međutim, nema ničega što bi se uklapalo u kriterij zvani “van svake razumne sumnje”. Jedino što je sasvim izvjesno, na osnovu dostupnih dokaza, jest to da je namjera da se počini genocid već postojala 12. jula, te da se počela provoditi u djelo već 13. jula. Sudije su svejedno odlučile da odu korak dalje i odbace sve dokaze suprotne njihovoj teoriji, kao što su eksplicitne prijetnje da će svi muškarci biti ubijeni, koje su Mladić i neki njegovi oficiri izgovarali u prisustvu predstavnika UN-a, uključujući i vojne posmatrače, dugo prije zauzimanja Srebrenice. Sudije ističu: “Ono što je bilo važno u to vrijeme bilo je protjerati sve bosanske Muslimane iz enklave, uključujući žene, djecu i starije osobe.” Sudije, dakle, tvrde 2001. godine da je originalna odluka srpskih snaga bila “da izvrše etničko čišćenje srebreničke enklave.” Ali iz razloga koje sudije “nisu bile u stanju precizirati”, nakon što su žene, djeca i starije osobe bile prisilno odvezene iz enklave, “donijeta je odluka da se ubiju svi vojno sposobni muškarci i tako onemogući opstanak bosanskog muslimanskog stanovništva u Srebrenici (...). Ono što je počelo kao etničko čišćenje završilo je kao genocid”.160 160 Za sve citate vezane za predmet Radislav Krstić pred ICTY-em vidjeti presudu od 2. avgusta 2001, paragrafi 203, 361, 547, 572, 573, itd.,kao i rezime presude: http://www. icty.org/x/cases/Krstić/tjug/fr/010802_Krstić_summary_fr.pdf

136


Od 2010. naovamo sudije Tribunala su nešto ublažile svoje prvobitne nalaze, te sada priznaju da Srbi nisu nikada imali namjeru samo protjerati muškarce, nego ih sve eliminisati, i borce i one koji to nisu bili. Malo su se povukli, ali nisu popustili u pogledu suštine svojih prethodnih stavova. Dvadeset godina nakon događaja, oni još “nisu u stanju precizno odrediti kada je plan za ubijanje bio formulisan”. Oni, međutim, imaju dokaze da su 12. jula ujutro oficiri Drinskog korpusa već bili primili naredbu da eliminišu sve bošnjačke muškaraca iz Potočara te da su taj plan počeli primjenjivati popodne tog istog dana.161 Slijedeći svoju čudnu logiku i ignorišući činjenice koje im ne idu u prilog, oni zaključuju da je genocidna namjera najvjerovatnije dobila svoj oblik nakon zauzimanja enklave, vjerovatno 11. jula 1995. uvečer. U skladu s preporukama zapadnih vlada, sudije Tribunala su očigledno stavile sebi zadatak da čuvaju integritet međunarodne zajednice, koja je priznala svoj neuspjeh u Srebrenici, ali ne i vlastitu odgovornost. Zapadne vlade nisu dijelile kriminalne namjere srpskih gospodara rata, niti su one počinile genocid u Srebrenici. Srpski lideri su jedini arhitekti i naredbodavci genocida, a snage pod njihovom komandom su bile njihovi izvršioci. Posljedično, odgovornost velikih sila nije došla pod jurisdikciju međunarodne krivične pravde, a sudije Tribunala za bivšu Jugoslaviju mogu legitimno držati ovo pitanje izvan rasprave. Ni pod kojim okolnostima, međutim, sudije ne mogu okrenuti glavu od relevantnih činjenica i, umjesto toga, “promašiti temu” i suditi o potpuno različitom pitanju. Pa ipak je upravo to ono što su učinili svojim poricanjem da su srpske vođe imale namjeru zauzeti Srebrenicu prije stvarnog dolaska srpskih snaga na južne kapije grada 9. jula 161 Predmet Popović i ostali, ICTY, presuda, 10. juni 2010, paragrafi 1051, 1052, http:// www.icty.org/x/cases/popovic/tjug/fr/100610_1.pdf


137

1995, kao i odbijanjem da je uopće postojao plan da se svi srebrenički muškarci ubiju prije nego što su Srbi enklavu i zauzeli. Nema ničeg slučajnog u njihovom insistiranju da je odluka o zauzimanju Srebrenice bila preduslov za genocidnu namjeru, iako činjenice jasno pokazuju da je u stvarnosti zauzimanje enklave bilo conditio sine qua non za masakre i, prema tome, za počinjenje genocida. Ova distinkcija je od ključne važnosti, budući da stav koji zastupaju sudije Tribunala ne prejudicira odgovornost međunarodne zajednice. Ona ne sugeriše ništa u vezi s ulogom zapadnih vlada, ali ništa ni ne isključuje: enklava je pala, ideja genocida se oblikovala i sprovedena je u djelo. Alternativni stav, podržan dokazima, jasno ukazuje na odgovornost zapadnih država koje su, u najboljem slučaju, omogućile, a u najgorem ispregovarale (kao što sugeriše ova studija) napuštanje enklave. Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija se, tako, pojavljuju kao tri sile bez kojih genocida ne bi ni bilo. Drugi dokazi potvrđuju očigledno odbijanje međunarodnih sudija da iznesu potpuno nezavisnu procjenu činjenica, što bi pomoglo da se ustanovi u kojem trenutku je namjera za počinjenje genocida bila formulisana. Kada je 9. jula stigla naredba da se zauzme Srebrenica, srpskim vođama je bilo jasno da niko – ni bosanska vlada, ni velike sile, ni Ujedinjene nacije – neće doći da spasi stanovnike iz kandži njegovih krvnika. U njihovom viđenju situacije, to je bilo ravno prihvatanju posljedica; drugim riječima, dobili su dozvolu za ubijanje. Tako je put za počinjenje genocida bio otvoren. Tog istog dana, Miloševićev šef službe državne bezbjednosti, Jovica Stanišić bio je na Palama da razgovara o Srebrenici s Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom. Načelnik općine Bratunac, Miroslav Deronjić sreo se s njima ispred Karadžićevog ureda kasnije tog dana. Karadžić je prišao Deronjiću

138


i rekao mu da će naredba o zauzimanju enklave uskoro biti izdata snagama na terenu. Upozorio ga je da će veliki broj srebreničkih zatvorenika proći kroz Bratunac i dodao: “Miroslave, to sve treba pobiti.” A zatim je dodao: “Sve što stignete.” Svjedočenje ovog bliskog saradnika Radovana Karadžića objavljeno je 2003. na suđenju Slobodanu Miloševiću, a onda ponovljeno u slučajevima koji su pred Tribunalom uslijedili.162 I ovoga puta međunarodne sudije zatvaraju oči i drže se teorije da su srpske vođe naglo promijenile strategiju nakon pada Srebrenice.163 Dvadeset godina nakon događaja, pitanje predumišljaja u srebreničkom genocidu i dalje predstavlja tabu. Samo suđenja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, čije se okončanje očekuje najranije 2016. i 2017. godine, mogla bi načeti ovaj tabu. Po njihovom hapšenju, Karadžića 2008, a Mladića 2011, nakon godina koje su proveli u bjekstvu, tužilaštvo Haškog tribunala nije imalo izbora nego da izmijeni njihove optužnice i optuži ih da su “unutar nekoliko dana nakon napada započetog 6. jula formulisali zajednički cilj da eliminišu bosanske Muslimane u Srebrenici ubijanjem muškaraca i dječaka i prisilnim raseljavanjem žena, male djece i nekih starijih ljudi”.164 Iako se historija ne piše u sudnicama, čak i djelimično odricanje od traženja istine tek da bi se udovoljilo državama – u kontekstu neuspjeha međunarodne zajednice u Srebrenici – iskrivljuje našu percepciju događaja iz 162 Miroslav Deronjić je osuđen 2004. godine za zločine protiv čovječnosti pred ICTY-em zbog svoje uloge u etničkom čišćenju opštine Bratunac 1992. godine. Priznao je krivicu 2003. godine i dobio kaznu od deset godina zatvora. Nakon toga je nastavio sarađivati s pravdom. Umro je 2007. godine. 163 Ne samo sudije ICTY-a, već i sudije Međunarodnog suda pravde, tvrde 2007. godine u presudi Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore da se “genocidna namjera konstituisala tek nakon promjene vojnog cilja i zauzimanja Srebrenice”. Vidjeti http:// www.icj-cij.org/docket/files/91/13685.pdf 164 Vidjeti vezano za promjene optužnica protiv Karadžića i Mladića: Florence Hartmann, http://srebrenica-genocide.blogspot.fr/2009/12/srebrenica-through-ictys-eyesflorence.html. Nadalje, citat je preuzet iz optužnice protiv Ratka Mladića, ICTY, 2011, paragraf 44.


139

prošlosti. Time je Sud trajno zamaglio tragove koji su historičarima neophodni da ustanove činjenice, istraže uzroke i posljedice, te rasvijetle procese koji su doveli do ovog najužasnijeg masakra na evropskom tlu još od Drugog svjetskog rata.” Genocid počinjen u Srebrenici bio je rezultat svjesnog izbora, a ne čin osvetničkog ludila, kao što to tvrde srpske vođe i zapadne vlade, niti “lanca mržnje i šljivovice”, kako su to govorili neki vojni komandanti UN-a. Prije pokretanja napada na enklavu, srpski gospodari rata znali su savršeno dobro šta da rade sa 40.000 ljudi naguranih u Srebrenici. Upozoravali su da će poštedjeti neke muškarce samo ako se enklava dobrovoljno preda, a ovi zauvijek napuste Balkan. U suprotnom, svi muškarci bit će ubijeni. Ovo je bila pomno smišljena odluka, koju su Slobodan Milošević i političko vodstvo bosanskih Srba razmatrali 7. maja u Miloševićevoj predsjedničkoj rezidenciji u Karađorđevu, na granici Srbije i Hrvatske. Do danas ne postoje dokazi koji bi nam omogućili da rekonstruišemo proces donošenja odluka u prošlosti, ali odluka o počinjenju genocida morala je biti najprije razmotrena s generalom Mladićem, s obzirom na to da je upravo njemu Milošević povjerio zadatak da Podrinje konačno i nepovratno učini srpskom zemljom. Mladić je bio čovjek koji je rukovodio planiranjem operativnih rješenja da se to postigne. Mladić je procijenio da u Srebrenici ima oko 10.000 ljudi pod oružjem, dok su holandski mirovnjaci taj broj stavljali na najviše 3 do 4.000. Mladić nije izdao nikakve instrukcije za pripreme da se zatvore hiljade muškaraca. Model Omarska, tj. osnivanje koncentracionih logora, bio je očigledno neadekvatan za ovu svrhu i zahtijevao bi značajnu logistiku, što bi vezalo dio njegovih trupa za ovaj zadatak. Istrebljenje srebreničkih muškaraca bi zahtijevalo i značajna vojna sredstva na kratko vrijeme, ali bi to dugoročno značilo “konačno rješenje”. Ima neke ledene racionalnosti u raz-

140


mišljanjima ljudi koji su donijeli odluku da se počini genocid. Isto se odnosi i na motivaciju zapadnih sila, koje su izabrale da ne čine ništa što bi moglo ugroziti izglede za mirovno rješenje zasnovano na etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine, a što je podrazumijevalo nestanak enklava. Ova dva toka rezonovanja su se ukrstila kako bi olakšala počinjenje zločina svih zločina u Srebrenici. Velike sile nisu imale “onu vrstu informacija koja bi ih nagnala da shvate šta je mogao biti sljedeći srpski korak. Možda smo morali znati da će jednoga dana oni promijeniti svoju igru, ali nismo”, rekla je 2009. Britanka Pauline Neville-Jones.165 S obzirom na hitnost okončavanja započetog, srpski gospodari rata su se logično okrenuli od “puzajućeg genocida” ka totalnom genocidu. Međunarodna zajednica je to mogla predvidjeti ili bar naslutiti. Američka, francuska i britanska vlada su ipak odbacile svaku sugestiju da će njihovo mirenje sa srpskim zločinačkim akcijama kulminirati u njihovom nehotičnom mirenju s genocidom. Srebrenički masakri su bili i logičan ishod kontinuiranog procesa još od početka konflikta i njegov najupečatljiviji izraz. Oni su ujedno razgolitili nedosljednosti međunarodne politike u suočenju s povratkom barbarstva u srcu tek ujedinjene Evrope. Srebrenica je simbol, a ne izuzetak. Ona označava prekretnicu poslije koje ne možemo više gurati glavu u pijesak kada se konfrontiramo s grozotama rasno i etnički motivisanih zločina. Ovaj najgori masakr još od pada Trećeg rajha bio je samo epizoda u dugoj litaniji zločina, kada se, u periodu od tri godine, nezamislivo takmičilo s neoprostivim, a neopravdano s neprihvatljivim.

165 Olenka Frankiel, Secrecy still shrouds Srebrenica, BBC 2, London, 22. oktobar 2009.

Žepa ostavljena na cjedilu Očigledno da se srpsko rukovodstvo nije bojalo nikoga i ničega, čak ni rizika da bi ovaj nevjerovatni, zapanjujući masakr mogao ugroziti i mogućnost dobijanja Srebrenice za pregovaračkim stolom. Trinaestog jula, kada su pogubljenja postala sistematična a hiljade bošnjačkih muškaraca odvođene na stratišta, Radovan Karadžić i Nikola Koljević su na Palama izražavali optimizam. Uvjeravali su svoje pomalo skeptične posjetioce da “vjeruju da je kraj rata na vidiku” i da će on rezultirati “poboljšanim političkim paketom koji će Republici Srpskoj (entitet bosanskih Srba) dati elemente suverene državnosti unutar bilo kakvog bosanskog paketa do kojeg se u završnici pregovora dođe”.166 Bili su u pravu. Od 12. jula Washington je “ispipavao” mišljenja svojih evropskih saveznika ne bi li procijenio “kakav bi efekat eventualna uspješna srpska ofanziva na Žepu i Goražde mogla imati na budućnost mirovnih snaga UN-a”. Ali mir ima svoju cijenu, u ovom slučaju žrtvovanje 120.000 Bošnjaka zarobljenih u trima istočnim enklavama, u ime navodno “realne” politike. Čini se da barbarstvo koje se okomilo na prvu od njih nije ništa promijenilo, o čemu svjedoče američke diplomatske depeše iz jula 1995, s kojih je postepeno skidana oznaka tajnosti od 2000. godine naovamo. Još jedanput vođe bosanskih Srba nisu tajile svoju namjeru da se sada, kada je Srebenica pala, ustreme na Žepu i Goražde. I velike sile su se već pripremale na to. “Očekuje se da će enklava Žepa pasti u narednih dan ili dva (...), u Goraždu, njihovoj mogućoj trećoj meti, zasad je mirno, ali vjerovatno ne zadugo”, 166 Lični dnevnik Srđe Sergea Trifkovića, citiran tokom njegovog svjedočenja pred ICTY-em. Predmet Popović i drugi, ročište od 4. septembra 2008. Također na: http:// www.truthinmedia.org, 13 i 14. juli 1995. godine.

142


piše u kodiranim depešama američkog State Departmenta od 12. jula 1995. U narednim danima, američki diplomati su izvijestili da se “situacija u Žepi pogoršava”. “Granatiranje pozicija UN-a se pojačava, Mladić je rekao Bosancima u Žepi da polože oružje. Ukrajinski kontingent u Žepi neće biti u mogućnosti da uspješno odbrani enklavu, ako vojska bosanskih Srba pokrene odlučan napad. Vojne aktivnosti su, također, pojačane na području Goražda.” Američki zvaničnici su, također, tačno predvidjeli šta će se dogoditi: “Brzoj evakuaciji koju organizuju bosanski Srbi je cilj očistiti Žepu od njenog stanovništva prije nego što međunarodna zajednica bude imala vremena da se pobuni. (...) Srbi će obeshrabriti svako nastojanje da se Muslimanima omogući da tu ostanu. (...) Lako naoružani branitelji Žepe iz redova bosanske Armije će se razbježati, ukrajinski UNPROFOR će se ili povući ili biti zarobljen, a 15.000 stanovnika relativno malene enklave će dobiti karte u jednom pravcu na kamionima bosanskih Srba, ako se borbe produže. (...) Ako Srbi pregaze Goražde, njegovih 60.000 stanovnika moglo bi pobjeći prema Sarajevu, a moguće i prema srednjoj Bosni prije nego ka Tuzli.”167 Većina Evropljana je gubitak triju enklava vidjela kao priliku da se pregrupišu mirovne snage UN-a u srednjoj Bosni i oko Sarajeva, te da se ojača zaštita tih područja od srpskih napada uspostavljanjem vjerodostojne prijetnje silom i smanjivanjem rizika od represalija protiv UN-ovih kontingenata. Washington je bio “posvećen naporima za jačanje UNPROFOR-a, tako da mogu ostati u Bosni” i zagovarao je robusniju akciju protiv Srba, kako bi se podržala završna strategija koju je Anthony Lake i njegov tim formulisao u junu. Uhvaćeni između NATO-ovih zračnih udara i predstojeće hrvatske ofanzive u saradnji s bosanskom Armijom, čiji je cilj povrat teritorija, Srbi će na kraju biti prisiljeni pristati 167 Kolekcija Bosna, američki arhivi oslobođeni oznake tajnosti.


143

na mirovni plan. Washington će, međutim, promijeniti svoj stav samo kada bude riješeno pitanje triju enklava. No, sada je Chirac prijetio da će povući svoje snage, ako Žepa ili Goražde padnu u srpske ruke. Američki diplomati su se zabrinuto raspitivali o tome kod svojih francuskih kolega 13. jula. Odgovor je bio nedvosmislen: ako snage UN-a budu ponovo poražene, u Žepi ili Goraždu, francuske trupe će se povući. “Upitala sam da li bi Pariz odgodio odluku o povlačenju bar do raspoređivanja Snaga za brzu reakciju”, američka ambasadorica u UN-u, Madeleine Albright, izvijestila je u dopisu Anthonyju Lakeu od 14. jula. Francuz ju je, međutim, “upozorio da bi moglo doći do reakcije, ako snage UN-a u Žepi ili Goraždu budu ponižene”. Ali, istakla je ona, Pariz nije bio voljan “da napusti istočne enklave, priznajući u isto vrijeme da UN ne može braniti Goražde, iako su tamošnje bošnjačke snage mnogo jače”. Albright je, stoga, upozorila da Pariz možda želi “povući crvenu liniju u Goraždu”. Francuska je zaista zauzela stav da “bi gubitak istočnih enklava doveo do toga da bude teže povući crvenu liniju u Sarajevu”, koje bi onda bilo ugroženo. Madeleine Albright navodi u svojoj depeši da je ukazala francuskom diplomati da bi Snage za brzu reakciju trebalo da budu operativne najkasnije do početka augusta, te da bi se “mogle koristiti kao podrška u području Sarajeva”. Kako bi se bojazni Francuza ublažile, SAD su ih uvjeravale da “ako Srbi zauzmu Žepu i Goražde, UNPROFOR bi mogao učvrstiti položaje bosanske vlade u Sarajevu i glavno područje Federacije (entitet dodijeljen Hrvatima i Bošnjacima)”. Mladić je, u međuvremenu, pokušavao da procijeni namjere Zapada. Dva bliska saradnika obavještavala su ga o tome još od početka rata. Miloš Kostić, penzionisani američki oficir srpskog porijekla, pokrivao je Sjedinjene Američke Države; Aleksandar Đorđević, srpski lobista s adresom u Briselu, redovno ga je in-

144


formisao o mogućim reakcijama NATO-a. Presretnuti razgovori CIA-e ukazuju da se, za vrijeme i nakon zauzimanja Srebrenice, Mladić redovno s njima konsultovao. “Šefe, slušaj, oni hoće sve, osim da šalju trupe. (...) Francuzi viču, galame, ali ne žele da angažuju svoje trupe. Englezi su protiv svake intervencije u Goraždu, na kojoj Francuzi insistiraju. (...) Moguće je da Francuzi na ovaj način žele prebaciti odgovornosti na druge, ako Goražde padne, da se izvuku iz svega (...), mislim da će i Amerikanci ukinuti embargo na oružje za Muslimane i naoružati ih (...). Zato je važno da povežeš sve linije fronta i isprazniš enklave bez oklijevanja!”, preporučio je Kostić Mladiću 16. jula, 1995. On je, također, upozorio Mladića da im Clintonova administracija nije prijatelj i da (uključujući i Clintona) podržava agresivniju intervenciju protiv Srba. Prema Kostiću jedini mogući preokret situacije bio bi povlačenje međunarodnih snaga, koje bi u tom slučaju ostavile preko 3.000 protivoklopnih raketa svih vrsta, uključujući i protivtenkovske rakete, Muslimanima. “Oni bi mogli kazniti Srbe. Oni bi mogli početi masovnu ofanzivu na naše položaje. Zato moramo okončati ovo što prije, a ne odlagati (...), ne očekujemo da će nam oni praviti velike probleme oko Žepe i nadam se da će to danas biti završeno”, zaključio je Kostić.168 Chirac je ponovo telefonirao Clintonu 14. jula. Obojica su znali da su masakri u toku. Za francuskog predsjednika, pad Srebrenice i pokolj koji je uslijedio suočio je velike sile s neugodnim izborom: ili da proglase misiju UN-a neuspjehom i povuku se iz Bosne ili da budu spremne da brane sigurne zone prijetnjom masovnih udara NATO-a. “Ili ćemo intervenisati zajedno, brzom i ograničenom vojnom operacijom da zaustavimo Srbe ili ćemo izabrati opciju povlačenja i ukidanje embarga na oružje, što bi u početku značilo poraz Muslimana. Sjedinjene Američke Države 168 Gordan Malić, op. cit.


145

bi se onda suočile s izborom između masovne, a ne ograničene, vojne intervencije da spriječe slom snaga bosanske vlade ili, pak, da ne učine ništa, što bi značilo pristajanje na poraz Bošnjaka, a to bi bilo teško prihvatiti s moralnog stanovišta”, tvrdio je Chirac.169 Kada su prve preživjele žrtve Srebrenice stigle do teritorije pod kontrolom bosanske Armije i ispričale o sistematskim pogubljenjima zatvorenika, malena enklava Žepa još nije bila pala. Ali to ništa nije promijenilo. Uskoro će i ova najmanja enklava biti namjerno prepuštena svojoj sudbini. Zapadne vlade oklijevale su šta dalje da rade, rastrzane između povlačenja trupa UN-a iz Bosne i upotrebe sile protiv Srba. Pod teškim pritiskom javnog mnijenja Kanadi je više odgovaralo da povuče svoj kontingent. Holandska vlada htjela je da se tri enklave napuste i zagovarala je zračne udare kada se snage UN-a pregrupišu u srednjoj Bosni. Švedska je podržavala ideju povlačenja “kredibilne crvene linije u Sarajevu ili eventualno Goraždu”. U dopisu Robertu Frasureu Richard Holbrooke ga izvještava da Stockholm, koji se opirao svakom pokušaju ponovnog zauzimanja Srebrenice, preporučuje da se “Srebrenica ne ustupi bosanskim Srbima”. London, s druge strane, nije htio ni čuti za neku robusniju vojnu akciju. Govoreći na prvoj parlamentarnoj debati o Srebrenici 19. jula Michael Portillo, novoimenovani britanski ministar odbrane, bio je kategoričan: “Privesti ovaj rat kraju vojnim sredstvima zahtijevalo bi angažovanje stotina hiljada ljudi, opreme i naoružanja, uz ogroman rizik za te snage (...) naši izgledi na uspjeh bili bi blijedi (...) jedini način na koji se ovaj rat može završiti jest politička nagodba.” Britanska vlada je čvrsto stajala pri stanovištu da Britanci nisu bili u Bosni da ratuju, insistirajući da se snage za brzu reakciju ne smiju pretvoriti u borbenu silu, 169 Jean-David Levitte, savjetnik predsjednika Jacquesa Chiraca 1995. godine, u Izvještaju o padu Srebrenice, Nacionalna skupština, Pariz, 2001.

146


nego da se moraju ograničiti na otvaranje koridora za konvoje humanitarne pomoći kroz teritorije pod srpskom kontrolom. Washingtonu nije pošlo za rukom da postigne konsenzus o upotrebi zračnih udara NATO-a protiv Srba kada tri istočne enklave padnu u ruke snaga generala Mladića. Vijesti o masovnim ubistvima i hiljadama nestalih u Srebrenici uvjerile su Veliku Britaniju i Francusku da ne napuste Goražde. Francuska je odbila da bude saučesnik u politici mirenja sa situacijom, a Chirac upozoravao da neće stajati po strani i gledati još jednu seriju deportacija skrštenih ruku. Britanska vlada je, zauzvrat, htjela povući crvenu liniju u Goraždu, gdje su bile stacionirane britanske trupe, i izbjeći isto poniženje vlastitih vojnika kakvo je zadesilo holandske mirovnjake u Srebrenici gdje su, po riječima njihovih diplomata, Holanđani bili “izmanipulisani na gotovo isti način kao što se nacistička Njemačke koristila kaposima u koncentracionim logorima”. Gubitak Goražda, najnaseljenije od tri podrinjske enklave, doveo bi do povlačenja mirovnih snaga UN-a, upozoravali su francuski i britanski lideri. Washington je popustio. I tako je Goražde bilo spašeno. Odluka da se povuče crvena linija u Goraždu donijeta je 18. jula na sastanku Direktorata u Bijeloj kući. Clinton se pribojavao da bi očuvanje goraždanske enklave moglo oslabiti Miloševićevu podršku mirovnom planu zasnovanom na dogovoru o kojem se razgovaralo u proljeće te godine i na kojem je evropski posrednik Carl Bildt radio posljednjih nekoliko nedjelja tokom svojih posjeta Beogradu. Po mišljenju Anthonyja Lakea nije bilo ničega što bi spriječilo da Goražde bude razmijenjeno naknadno u pregovorima između Srba i Bošnjaka. Američki savjetnik za nacionalnu sigurnost predlagao je da se nastavi završna strategija u skladu s memorandumom koji su on i njegovo osoblje pripremili u junu, te da se kombinuju diplomatski napori s upotrebom sile kako bi


147

se srpsko rukovodstvo prisililo da brzo zaključi mir. Kako su srpske snage počele precrtavati mape u svoju korist, ni dalje nisu ustupale ništa zauzvrat. Niti su se povukle na teritoriju budućeg entiteta bosanskih Srba, niti su se povukle iz Hrvatske. Sjedinjene Američke Države su, stoga, morale privoljeti svoje evropske saveznike da se što je brže moguće slože s upotrebom NATO-ovih udara kako bi se Mladićeva vojska držala na odstojanju. To bi omogućilo Hrvatskoj da oslobodi hrvatsku teritoriju i, uz pomoć bosanske Armije, natjera srpske snage da se povuku na 49% teritorije Bosne i Hercegovine koju im je Kontakt grupa planirana namijeniti.170 “Suočavamo se s jednostavnim i vrlo teškim izborom. Ili će međunarodna zajednica brzo preuduzeti čvrste korake da is puni svoju misiju u Bosni ili će njena misija doživjeti kolaps. Međunarodna zajednica i narod Bosne jednostavno ne mogu sebi priuštiti nove prazne prijetnje”, rekao je Evropljanima šef američke diplomatije Warren Christopher na samitu o Balkanu u Londonu 21. jula. Otići ili djelovati? To je bila dilema zapadnih sila. Otpisale su Žepu i prije nego što je pala i odlučile da povuku crvenu liniju u Goraždu. Ali došlo je do raskola između Francuza, koji su favorizovali slanje nekih hiljadu vojnika u pomoć Goraždu, i njihovih američkih partnera, koji su preferirali masovne zračne udare da zaštite preostale sigurne zone. Pod pritiskom Washingtona, Britanci, iako u početku protivni vojnoj akciji, na kraju su ipak podržali “supstancijalni i odlučni” odgovor NATO-a u slučaju srpskih napada na Sarajevo, Goražde, Tuzlu i Bihać, četiri od šest sigurnih zona koje su Evropljani i Amerikanci u konačnici pristali da brane. Pod pokroviteljstvom jednog američkog diplomate, šef hrvatske države Franjo Tuđman, bosanski predsjednik, Alija Izetbego 170 The Secret History of Dayton, op. cit., Poglavlje 1, str. 19–20.

148


vić, i predsjednik bošnjačko-hrvatskog entiteta, Krešimir Zubak, potpisuju 22. jula 1995. godine u Splitu sporazum o “zajedničkoj odbrani”. Ovo je, ubrzo potom, rezultiralo razmještanjem dijela vojnih snaga Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu (u augustu) i operacijom Ljeto 1995, usmjerenom na odbacivanje srpskih snaga iza linija budućeg entiteta bosanskih Srba. 23. jula, Pariz, London i Washington, tri sile koje su samo nekoliko nedjelja ranije zamrznule operacije NATO-a u Bosni, sada su poslale trio generala da se sretnu s Ratkom Mladićem u Beogradu – da ga upozore o nastupajućoj reaktivaciji zračnih udara.171 Svaki novi napad na četiri od početnih šest sigurnih zona, rekli su mu, pokrenuo bi krajnje silovit odgovor. U očima javnog mnijenja, ovo je bilo puko gestikuliranje. “Previše iznevjernih obećanja, previše praznih prijetnji. Previše izbjegavanja i izvrdavanja. Svijet je izgubio vjeru, Zapad svoju dušu. I same riječi su izgubile svoje značenje. Kako neko još uopće može konjugirati glagol ‘zahtijevati’, kojim se tako često mahalo, kako bi se prikrila izdaja? Ova riječ izvrtana je i iskrivljavana, kao i tolike druge. Na tržištu riječi, ‘sigurnost’ i ‘zaštita’ sada ne vrijede više od njihove težine u praznom zraku. Šteta je načinjena”, pisao je francuski nedjeljnik L’Express u komentaru o londonskoj konferenciji. Niko nije vjerovao da je to upozorenje bilo iskreno, pa ni Mladić. I, zaista, zašto bi se on bojao nečega što je do tada nekažnjeno bagatelisao? Njegova je artiljerija sipala vatru, ubivši osam i ranivši trideset šest ljudi u srcu bosanske prijestonice 23. jula, u onom istom trenutku kada su visoki francuski, britanski i američki oficiri držali lekcije srpskom vojnom poglavici. Među 171 Delegaciju koja je otišla u Beograd čine: general James Jamerson, komandant američkih snaga u Evropi, general William Wratten, komandant komande za operacije Royal Air Force, general Raymond Germanos, zamjenik načelnika operacija francuskog generalštaba oružanih snaga, u pratnji francuskog zamjenika pomoćnika državnog sekretara za odbranu Josepha Kruzela.


149

žrtvama su bila i dva francuska mirovnjaka. Njihove francuske kolege su u znak odmazde gađale tri srpska artiljerijska položaja 120-milimetarskim minobacačima. Bio je to ograničen odgovor, ali je Pariz time već najavljivao da su se “poruka i kalibar promijenili”. Možda, ali napuštanje Žepe koje je tad bilo u toku i srpska ofanziva protiv sigurne zone Bihać – ogromnog geta na sjeverozapadu zemlje, u kojem je 200.000 Bošnjaka bilo u zamci – učinilo je da ova tvrdnja zazvuči sumnjivo. Mladić se vratio u Bosnu 24. jula da odluči sudbinu Žepe. Put mu je sad bio otvoren. Zapadne sile su, na konferenciji u Londonu, jasno nagovijestile da neće braniti ovu najmanju enklavu, koja je bila podvrgnuta nemilosrdnom granatiranju još od 14. jula. Srbi su sada bili na kapijama grada, a stanovnici Žepe, pozvani da izaberu između kofera i kovčega, izabrali su ovo prvo. Srpski autobusi su 25. jula bili spremni i deportacije su počele, ovoga puta pod nadzorom UN-a. General Hervé Gobillard, komandant UNPROFOR-a za sektor Sarajevo, koji je uključivao i Žepu, uputio se u enklavu na čelu odreda od 130 mirovnjaka u oklopnim vozilima. Dodatnih 150 vojnika UN-a stiglo je u enklavu narednog dana. Gobillardov izvorni plan bio je da ojača jedinicu koja je u tom trenutku štitila enklavu – manje od 100 ukrajinskih vojnika u tom trenutku – kako bi držao srpske snage na odstojanju i spriječio drugu Srebrenicu. Ali u Parizu Načelnik štaba oružanih snaga Francuske, admiral Lanxade, naredio mu je da se vrati u Sarajevo. No, ovaj francuski general pod zastavom UN-a, nije poslušao naredbu i držao se svoga plana.172 On je na svoju ruku naredio da se mirovnjaci ukrcaju na svaki autobus koji je vozio izbjeglice i sastavio listu osoba koje se protjeruju. Prisustvo plavih šljemova nije bilo dovoljno da odvrati Srbe od 172 Hervé Gobillard, razgovor u Srebrenica 1995, periodična publikacija Cultures et Conflits, proljeće 2007, fusnota sa str. 81, http://conflits.revues.org/2221?lang=en#ftn2

150


zarobljavanja petnaest Bošnjaka, koje su potom ubili. Kao i u Srebrenici, Mladić je naredio da se mogu deportovati samo žene, djeca i starije osobe. Komandant žepske brigade Avdo Palić, njegov zamjenik Mehmed Hajrić, kao i dva civilna zvaničnika koji su pregovarali o uslovima evakuacije 16.000 stanovnika enklave u prisustvu komandanta ukrajinskog bataljona i ostalih predstavnika UN-a, bili su pogubljeni po naređenju Mladića čim su pregovori okončani. Ostali muškarci iz Žepe pobjegli su u šumu i čekali da vide hoće li UN sprovesti evakuaciju. Mladić je bio nepopustljiv. Ovi su se muškarci bojali ponavljanja lova na ljude koji je uslijedio nakon pada Srebrenice, kada su srpske snage gonile i ubijale ljude u zbjegu. Šačica preživjelih iz Srebrenice, koji su bili odvojeni od ostalih tokom srpskih zasjeda, uspjeli su se probiti do Žepe i upozoriti na ovaj rizik. Većina ljudi iz Žepske brigade prešla je Drinu pod okriljem noći 27. jula i stigla u Srbiju, gdje je njih više od 1.000 uhapšeno. Nakon onoga što se desilo u Srebrenici, Milošević ih više nije mogao predati Mladiću. Tako su oni ostali ondje kao zarobljenici sve do kraja rata, a međunarodna zajednica ovoga puta bila je prisiljena da im ponudi utočište u drugim zemljama kako bi ih odvratila od povratka u Bosnu. Mladić 24. jula zapisuje u svoj dnevnik: “Milošević traži da ih UNPROFOR odveze iz enklave (...). On smatra da su nam Srebrenica i Žepa nanijele veliku štetu.” Diplomatski pritisak i hrabrost nekolicine oficira UNPROFOR-a na kraju su spasili većinu stanovnika sićušne žepske enklave. Pravovremeno upozorenje velikih sila prije ulaska srpskih snaga u Srebrenicu bi vjerovatno spasilo živote i odvratilo srpske gospodare rata od primjene njihovih genocidnih planova. Nedopustiva šutnja velikih sila početkom jula dala je Mladiću dozvolu da ubije i svih 2.000 muškaraca i tinejdžera koji su tražili utočište kod snaga UN-a u Potočarima. Otprilike polovina onih koji su, ne vjerujući prekršenim obeća-


151

njima, radije formirali kolonu i rizikovali prelazak preko srpskih vojnih linija i minskih polja na taj su način izbjegli sigurnu smrt. Kako su se dokazi o masovnim pokoljima gomilali, specijalni izvjestilac UN-a za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji, Tadeusz Mazowiecki podnio je ostavku. U svom pismu ostavke Boutrosu Boutros-Ghaliju od 27. jula 1995. Mazowiecki naglašava: “Ne davne odluke londonske konferencije, kojima je prihvaćen pad Srebrenice i kojim se mirimo sa sudbinom Žepe, za mene su neprihvatljive.” Nekadašnji savjetnik Solidarnosti u Poljskoj i prvi premijer neke nekomunističke vlade u istočnoj Evropi, pobrojao je metode i činove etničkog čišćenja još od njegovog imenovanja na tu funkciju u augustu 1992: “Ne mogu nastaviti biti sudionikom u pretvaranju da se štite ljudska prava”, pisao je on, kritikujući “nedostatak dosljednosti i hrabrosti međunarodne zajednice i njenih lidera”. Po njegovom mišljenju: “Ovaj kritični trenutak nas prisiljava da sagledamo stvarni karakter ovih zločina i odgovornost Evrope i međunarodne zajednice u njihovoj bespomoćnosti da se s tim nose.” Dva dana ranije, Tribunal je izdao optužnicu protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića za genocid i zločine protiv čovječnosti i njihovu ulogu uoči masakra u Srebrenici. Mazowiecki je jedini visoki zvaničnik UN-a koji je dao ostavku nakon Srebrenice.

Podmazivanje brave “duplog ključa” Sad kada je Žepa bila u srpskim rukama, velike sile obnovile su mehanizam “duplog ključa” na način kako je on funkcionisao do konca maja, kada je u tajnosti donesena odluka da se privremeno obustave zračni udari NATO-a. Velike sile u počeku nisu imale razloga da ovo obznane, budući da javnosti nije bilo poznato da je procedura za naređenje zračnih udara prešla u druge ruke tokom tih sudbonosnih nedjelja. Javno mnijenje je bilo zaprepašteno prvim izvještajima preživjelih iz Srebrenice koji su pješice stigli u Tuzlu i trebalo ih je ubijediti da je ta komplikovana i glomazna procedura, potpuno neprikladna hitnim situacijama, bila razlog koji je sprečavao upotrebu zračne sile da se zaštite enklave. Zapadni lideri su se, isto tako, trudili da objasne novinarima teškoće s kojima se NATO susretao u primjeni svojih mjera odmazde, kao što je to bilo dogovoreno u Londonu između 21. i 25. jula. Nije bilo moguće, tvrdili su oni, upustiti se u ovu proširenu zračnu kampanju, usmjerenu na dovođenje zaraćenih strana do nagodbe, dok se mehanizam ne razradi. U stvarnosti, sve što je NATO-u trebalo da postigne veću operativnu fleksibilnost bilo je da se ključ UN-a, koji je privremeno bio prebačen na političare dok se ne eliminišu podrinjske enklave, ponovo preda u ruke vojnih komandanata. Ukratko, sve što je trebalo učiniti bilo je vratiti se na početne pozicije i obnoviti ovlasti generalu Janvieru koje su mu bile oduzete tokom srpske ofanzive na Srebrenicu. UN i tri zapadne sile u Vijeću sigurnosti morali su objasniti ovu kontradikciju. Poput brojnih drugih izvještaja i izvještaj UN-a o padu Srebrenice nedvosmisleno osuđuje vojnu komandu UNPROFOR-a, a naročito generala Janviera, čije su greške u pro-


153

sudbi i nespremnost da se upotrijebi sila, učinile mogućom tragediju Srebrenice. No, kako je vojna komanda UNPROFOR-a, a još više njen šef, general Janvier – čovjek kojeg je štampa optuživala da je sklopio tajnu nagodbu s Mladićem i “opetovano odbijao da usliši očajničke molbe za podršku od snaga UN-a u enklavi (...) i odbacio najmanje pet zahtjeva za zračnom podrškom koje mu je uputio komandant holandskog bataljona u Srebrenici” – sada naglo postao ključna osoba za robusnu intervenciju NATO-a u Bosni?173 Ali kako je Bernard Janvier mogao u isto vrijeme biti čovjek situacije i predmet curenja informacija usmjerenih da svale čitav teret odgovornosti za “namjerno puštanje Srebrenice da padne u srpske ruke”, a da se prikrije činjenica da on nije imao ovlašćenje da zatraži zračne udare dok se tragedija odvijala? “Neće više biti ograničenih udara”, bila je poruka koja je sada stizala iz Jelisejke palate i Bijele kuće. Kucnuo je čas za akciju. Tamo gdje postoji volja, ni greške u prosudbi, ni birokratija, ni disfunkcionalne procedure, čak niti oklijevanje UN-a da upotrijebi zračnu silu, nisu mogle stajati na putu odlučnosti da se srpski topovi koji prijete ostalim sigurnim zonama utišaju. Srebrenica nije bila neuspjeh Ujedinjenih nacija nego njenih država članica. One su bile te koje su odlučile da žrtvuju živote drugih da bi se što je moguće brže izvukle iz balkanskog košmara – uprkos njihovim očiglednim pokušajima da iskrive činjenice i prebace odgovornost na niže ešalone, utapajući tu odgovornost u meandrima međunarodnih organizacija gdje ništa, ili bi tako htjeli da vjerujemo, nikada ne biva odlučeno na najvišim nivoima vlasti. Kada su mu vratili njegove ovlasti, general Janvier je bio i dalje ista osoba, uvjeren da sigurnost njegovih UN trupa ima prioritet nad izvršenjem povjerene mu misije. No, zapadnim silama je sada bio po173 Vidjeti između ostalog: Robert Block, UN left 8.000 to die in Bosnia, The Independent, 30. oktobar 1995, http://www.independent.co.uk/news/un-left-8000-to-die-in-bosnia-1580101.html

154


treban vlastiti čovjek da “okrene ključ” i ponovo oslobodi njihovu zračnu silu. Janvier je bio čovjek trenutka; moglo se računati na to da će on poštovati naredbe iz Pariza i sarađivati s evropskim i američkim saveznicima Francuske, za razliku od generalnog sekretara UN-a Boutros-Ghalija ili njegovog predstavnika na licu mjesta Yasushija Akashija, koji su se morali držati preporuka pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, uključujući i Rusiju. Ništa više nije bilo prepušteno slučaju. SAD su reagovale i prije nego što su dobile zeleno svjetlo od svojih evropskih partnera na londonskoj konferenciji. Dan nakon sastanka Direktorata u Bijeloj kući, 19. jula, Madeleine Albright pozvala je Boutros-Ghalija telefonom i upozorila ga prije nego što su dobili zeleno svjetlo: “Život bi vam bio lakši, ako bi se Amerikanci, Britanci i Francuzi dogovorili o akcijama koje treba preduzeti”, tvrdeći da bi modifikacija sistema duplog ključa “uklonila potrebu da se nosimo s toliko različitih viđenja unutar UN-a”. Slijedom londonske konferencije Amerikanci su neko vrijeme pokušavali ubijediti svoje evropske partnere da se odreknu principa duplog ključa u korist jedinstvenog ključa, koji bi bio u rukama NATO-a, kako bi se Alijansi dale potpuno odriješene ruke.174 Ali Evropljani i Kanađani, koje je progonila sudbina njihovih mirovnjaka na terenu, bili su odlučni da se dupli ključ zadrži kao neka vrsta garancije. Konačnu odluku da se obnove ovlasti generala Janviera i vojnih komandanata UN-a zapadne sile donijele su 25. jula na sastanku Sjeverno-atlantskog vijeća, najvišeg političkog organa NATO-a, upravo u trenutku kada su Mladićevi ljudi protjerivali stanovnike Žepe. Sljedećeg dana Boutros-Ghali pisao je generalnom sekretaru NATO-a Willyju Claesu i obavijestio ga o toj odluci. Washington je zatražio od Kofija Annana, 174 Telegram oslobođen oznake tajnosti američke ambasade u Holandiji upućen američkom državnom sekretaru 24. jula 1995.


155

pomoćnika generalnog sekretara UN-a za mirovne operacije, i generala Janviera, da otputuju u Brisel i “podmažu” mehanizam duplog ključa u dogovoru s NATO-om.175 Za Washington, sve prepreke NATO-ovoj intervenciji su sada bile otklonjene, što je u njihovim očima predstavljalo “ključni korak ka obnovi povjerenja u međunarodnu zajednicu”. Time je ponovo bio uspostavljen isti onaj mehanizam duplog ključa koji je bio u primjeni između juna 1993. i juna 1995. godine. Sastavljene su upute i trebalo ih je samo primijeniti. Američki diplomati su na neki način ovo i priznali na konferenciji u Londonu, kada su odbacili zahtjev njihovih partnera da se donese potpuno nova rezolucija Vijeća sigurnosti koja bi odobrila masovne udare. “Robusna akcija u odbranu sigurnih zona UN-a može se postići i bez promjene mandata, jer će biti konzistentna sa već postojećom Rezolucijom 836 Vijeća sigurnosti iz juna 1993.”, tvrdila je Madeleine Albright tokom konsultacija u sjedištu UN-a u New Yorku krajem jula. Rusija nije imala izbora nego da se povinuje, budući da je odobrila onu rezoluciju od prije dvije godine, znajući pri tom da zapadne sile, iako voljne da obećaju, neće ni prstom maknuti da spriječe Mladića i njegove kohorte da krvlju nastave iscrtavati nove granice u srcu Evrope. U nedjelji između 20. i 27. jula 1995, kada se održavala konferencija u Londonu, Amerikanci i Evropljani su se složili da promijene svoj stav kako bi se došlo do rješenja situacije prije jeseni. Sa Srebrenicom i Žepom u srpskim rukama, više nije bilo nekih većih prepreka mirovnom rješenju.

175 Telegram oslobođen oznake tajnosti američke ambasade pri sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku od 27. jula 1995. Također, citirano u: The secret History of Dayton, op. cit., poglavlje 2, str. 25–31.

Spoljašnjost zavarava Kampanja masovnog bombardovanja pod kodnim imenom De iberate Force (Odlučna snaga) protiv položaja vojske bosanskih Srba, koja je uslijedila mjesec dana kasnije, ni na koji način nije bila odgovor na masakr u Srebrenici. Ona nije bila ni izraz zapadne odlučnosti da zaustavi moguća nova zvjerstva. Zvanična naracija, međutim, sugeriše da je šok Srebrenice poslužio kao poziv na buđenje i dovela do općeg konsenzusa u redovima međunarodne zajednice. “Srebrenica je bila početak kraja genocida u Evropi. Ona mi je omogućila da osiguram NATO-ovu podršku za bombardovanje koje je dovelo do... mira”, rekao je bivši predsjednik Clinton septembra 2003. na otvaranju Memorijala u Potočarima, gdje su žrtve kampanje istrebljenja iz jula 1995. bile sahranjene. Srebrenica zaista jeste prekretnica, mada je to više bio rezultat strateške kalkulacije, nego moralnog odgovora na ekstremno barbarstvo. Govoreći na holandskoj televiziji 20. oktobra 1995, glasnogovornik holandskog Ministarstva vanjskih poslova i budući generalni sekretar NATO-a, Jaap de Hoop Scheffer otvoreno je priznao: “Odustajanje od enklava, za koje se smatralo da su neodbranjive, značilo je približavanje trenutku, da kažemo to sasvim jasno, kada je NATO mogao otpočeti s bombardovanjem bez opasnosti da ima taoce u enklavi. To je suština priče, čini mi se.” Ili, drugim riječima, 8.000 ljudi pogubljeni su po kratkom postupku, a desetine hiljada deportovano u samo nekoliko dana, tako da su se mirovnjaci mogli pomaknuti iz svoje ranjive pozicije i pregrupisati, te tako omogućiti međunarodnoj zajednici da djeluje u skladu s rezolucijom Vijeća sigurnosti usvojenoj dvije godine ranije. Bio je to, dakle, slučaj genocida kao preduslova za “bombardovanje u ime mira”.


157

Kao posljednji genocid dvadesetog vijeka, Srebrenica nije simbol nemoći Ujedinjenih nacija, niti međunarodne pasivnosti, kao što se to često tvrdi, nego ledenog cinizma koji se reflektuje, ne u želji da se sačuvaju životi evropskih mirovnjaka uhvaćenih u zamku u brdima Podrinja, nego u načinu na koji su velike sile potajno isporučile enklavu i njene stanovnike u ruke Mladiću. Budući očigledno više zabrinute za svoju sliku u javnosti, nego za živote stanovnika, one su se uzdržale od nametanja evakuacije Srebrenice pod međunarodnom kontrolom prije konačne srpske ofanzive, mada su to, nakon potpisivanja mirovnog rješenja, mogle kompenzirati tako što bi pomogle onima koji se žele vratiti da to i učine. Kako bi izbjegle medijsku oluju, velike sile su hiljade ljudi prepustile na milost i nemilost streljačkim vodovima. Cilj je opravdavao sredstva: napuštanje enklava bilo je preduslov za mirovni sporazum, a NATO-ovi zračni udari bili su ključni za uspjeh najtvrđeg dijela diplomatskih pregovora. U skladu sa strategijom Bijele kuće, koju su u kasno proljeće 1995. razradili članovi njenog Direktorata, mir je trebao biti postignut upotrebom sile da se odrede konture budućih entiteta i isposluje srpsko povlačenje na 49% bosanske teritorije koja im je bila namijenjena, ostavljajući da se pregovori fokusiraju na druge aspekte mirovnog plana. Početkom augusta, Zagreb je pokrenuo kontraofanzivu u Kra jini, uz izričito zeleno svjetlo iz Washingtona i pomoć američkih vojnih savjetnika na terenu; za samo nekoliko dana, Hrvatska je povratila suverenitet nad teritorijom koju je izgubila prije više od četiri godine. Uoči operacije pod kodnim imenom Oluja, Peter Galbraith, američki ambasador u Hrvatskoj, tražio je od hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da rat bude “brz i čist”.176 150.000 176 Laura Silber i Alan Little, Yugoslavia: The Death of a Nation, Penguin Books, New York, 1997, str. 360.

158


Srba iz regiona pobjeglo je ili je bilo protjerano prije nego što će njihovi domovi biti opljačkani ili spaljeni, a nekoliko stotina Srba koji su ostali bili su ubijeni. Mirovni plan nastavio se odvijati po cijenu etničkog čišćenja, pred očima američkih izaslanika, koji su iz predostrožnosti tražili od bosanske vojske da ne napada koridor pod srpskom kontrolom u sjevernoj Bosni kako bi se otvorio put za egzodus hrvatskih Srba u Srbiju i Crnu Goru.177 Sljedećeg dana, hrvatska vojska prešla je granicu da pomogne Armiji Bosne i Hercegovine na sjeverozapadu zemlje i razbije jednom zauvijek obruč oko Bihaća prije nego što će preoteti veći dio zapadnog dijela zemlje od Srba. Milošević jedva da je protestovao. On je bio obećao Zapadu da će se Srbi povući u “svojih” 49% teritorije, iako nije bio u stanju garantovati da to može postići prije početka mirovne konferencije. Ovo je dokinulo potrebu da se neodlučni Karadžić nagovori da vrati 20% srpskih osvajanja u Bosni. To je, također, oslobodilo Miloševića potrebe da opravda činjenicu, pet godina nakon što je uvukao hrvatske Srbe u rat (s obećanjem da više nikada neće morati da žive pod hrvatskom vlašću) da ih je on svjesno prepustio njihovoj sudbini ili egzodusu. “Hrvatska ofanziva otvorila je prvi put u mnogo, mnogo mjeseci mogućnost da se postigne mirovni sporazum pregovorima”, naglasio je, američki ministar odbrane, William Perry na konferenciji za štampu, 8. augusta 1995. Po padu Srebrenice Sjedinjene Američke Države su se vratile na centralnu pozornicu otvoreno preuzimajući vodstvo u vojno-diplomatskim manevrima uvjerene razvojem događaja na bojišnici da je sveobuhvatno mirovno rješenje u bivšoj Jugoslaviji sada bilo nadohvat ruke. Mir bi se, naravno, postigao pod američkim vodstvom. Predsjedniku Clintonu je bilo veoma stalo da 177 Muhamed Šaćirbegović, svjedočenje, Al Jazeera, Sarajevo, 28. novembar 2011, http:// balkans.aljazeera.net/vijesti/zasto-me-holbrooke-cekao-u-sobi


159

ukaže na diplomatsku pobjedu u kampanji za predsjedničke izbore 1996. Ali njegova administracija je najprije morala iskonstruisati službenu naraciju, očišćenu od njenih neslavnih epizoda. Washington je 8. augusta 1995. pokrenuo takozvanu Lakeovu inicijativu. Zvanično, po završetku konferencije u Londonu krajem jula, predsjednik Clinton je navodno zahtijevao od svog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Anthonyja Lakea da formuliše završnu strategiju. U samo dvije nedjelje, američka administracija formulisala je kompleksnu i detaljnu strategiju da se balkanski konflikt privede kraju.178 U Lakeovoj inicijativi nije bilo ničega novog. Ona je zvanično priznala strategiju koja se tajno provodila već više od mjesec dana, bez pominjanja najkontroverznijeg aspekta, tj. napuštanja Srebrenice i Žepe, s obzirom na to da je već bilo urađeno. Clintonova administracija igrala je na dva razboja: s jedne strane, htjela je pokazati američkoj javnosti da njen predsjednik nije sjedio skrštenih ruku usred užasa u srcu Evrope i da je odlučan preuzeti vodstvo u Bosni. Istovremeno, htjela je iskoristiti srebrenički masakr da ojača krhku odlučnost međunarodne zajednice da se vojno suprotstavi Srbima. Kada je 10. augusta Washington potvrdio razmjere pokolja, Washington je raspršio posljednje preostale dileme oko nametanja mira silom. Sedam snimaka srebreničkog područja koje su načinili američki špijunski sateliti predstavljeni su na zatvorenoj sjednici Vijeća sigurnosti; snimci jasno pokazuju masovne grobnice u poljima, a predstavljeno je i svjedočenje jednog 63-godišnjeg Bošnjaka koji je preživio ma178 Vidjeti naročito deklasificirane dokumente Bijele kuće o inicijativi Lake, koji pokazuju da je plan otišao daleko od svoje embrioničke faze i otkriva mnoge detalje koji se tiču njegove primjene. Također, vrijedno pažnje: ovaj arhiv ne sadrži dokumenta između 23. juna i 11. jula 1995: 1995-07-20A, NSC Paper re Bosnia Endgame Strategy; 1995-07-25A, Office of the Vice President, National Security Advisor Chart re Schematic of Bosnia Endgame Strategy, http://www.clintonlibrary.gov/bosniadeclassdocs. html

160


sovne egzekucije. Više nije moglo biti nikakve sumnje o sudbini hiljada muškaraca koji su nestali kada je enklava bila zauzeta. Madeleine Albright razdijelila je povjerljive snimke novinarima poslije sastanka. Srebrenica je, izgleda, prevladala neodlučnost Zapada, a NATO-ove sile su sada bile spremne da pokažu zube. Zvanično tumačenje događaja se više nije dovodilo u pitanje i od tada je postalo prihvaćeno kao historijska istina, dok je teret sumnje da je Srebrenica ostavljena na cjedilu bio prebačen na Ujedinjenje nacije. U stvarnosti, srebrenički masakr nije promijenio ništa, bar ne što se tiče zapadnih lidera, koji su se držali svog obećanja Miloševiću (pa su tako Srebrenica i Žepa bile ugrađene u srpski entitet u zamjenu za beogradsko priznavanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine) i prije nego što je vojska koju je on finansirao istrijebila 8.000 ljudi. Washington je ovo potvrdio Miloševiću 13. augusta. No, to je još uvijek ostavljalo pitanje Goražda, posljednje preostale enklave u istočnoj Bosni, koju je američka administracija i dalje namjeravala namijeniti Srbima. Madeleine Albright ukazala je na ovo pitanje u memorandumu Anthonyju Lakeu od 3. augusta u kojem ona predviđa načine da se potpomogne mirovno rješenje u Bosni i političko vodstvo bosanskih Srba ohrabri da ga prihvati. Ona je predložila da se izvrši pritisak na bosansku vladu da ustupi Srbima “pravo da se odvoje od Bosne mirnim putem i pridruže potencijalnoj Velikoj Srbiji”, te razmijene teritorije sa Srbima u zamjenu za američku intervenciju.179 Ona je u tom memorandumu priznala da to podrazumijeva “premještanje stanovništva na koje mi ranije nismo pristajali”. Sredinom augusta američki izaslanici su se dali na posao da prisile bosansku vladu da preda Goražde, posljednje utočište 179 http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1817859/1995-0803B.pdf


161

bošnjačke zajednice, koja je do 1992. godine predstavljala većinu stanovništva Podrinja. Richard Holbrooke, koji je sada vodio pripremne razgovore za mirovnu konferenciju, zaustavio se 15. augusta u Splitu da ubjeđuje ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Muhameda Šaćirbegovića da pristane na ovu teritorijalnu razmjenu. Sjedeći u avionu američkog State Departmenta na pisti splitskog aerodroma, ova dvojica razgovorali su devedeset minuta, od kojih je sedamdeset pet bilo posvećeno napuštanju Goražda. Ali Šaćirbegoviću je bilo sugerisano da ne kaže ništa novinarima, koji su čekali na saopćenje o napretku u pregovorima.180 Dan ranije, Swanee Hunt, američka ambasadorica u Austriji, vršila je pritisak na bosanskog potpredsjednika Ejupa Ganića, koji se u bolnici nadomak Beča liječio nakon saobraćajne nesreće. Ganić je odbacio ovaj prijedlog, tvrdeći da bi “odustajanje od Goražda predstavljalo moralni poraz za Bosnu”.181 U septembru Washington još nije odustajao od svog plana da Miloševiću da ono što mu je bilo obećano, jer je Holbrooke još jedanput pokušavao testirati Evropljane u vezi s idejom da se Goražde ustupi Srbima.182 Pa ipak, zapadni lideri znaju da je Miloševićev režim impliciran u onome što je već postalo dobro poznato kao najgori masakr u Evropi od Drugog svjetskog rata. Holbrookeov vojni savjetnik, Wesley Clark pitao je predsjednika Miloševića tokom posjete Beogradu 17. augusta: “Ako imate toliko utjecaja kod ovih (bosanskih) Srba, kako ste mogli dozvoliti generalu Mladiću da pou180 Muhamed Šaćirbegović, telefonski razgovor s autoricom, 2008–2009. Vidjeti, također, svjedočenje Muhameda Šaćirbegovića, 28. novembra 2011, http://balkans.aljazeera.net/vijesti/zasto-me-holbrooke-cekao-u-sobi 181 Prema izvještaju od jedanaest stranica koji je S. Hunt napisala 15. augusta 1995. nakon susreta i poslala Robertu Frasureu, koji je stradao 19. augusta 1995. na planini Igman u blizini Sarajeva s čitavom američkom delegacijom, http://poskok.info/ wp/?p=14197 182 Claire Tréan, Zaključci koji sakrivaju nekoliko krucijalnih momenata, Le Monde, 30. novembar 2001, str. 6.

162


bija sve te ljude u Srebrenici?” Milošević mu je odgovorio: “Znate šta, generale Clark, upozorio sam ga da to ne čini, ali me nije poslušao.”183 Ranije tokom augusta, na sastanku u Bijeloj kući, američki potpredsjednik Al Gore upozorio je svoje evropske saveznike da Milošević “apsolutno nije prijatelj Zapada”, pročitavši im transkript presretnutog razgovora između Mladića i Miloševića tokom srebreničke krize.184 Milošević im definitvno nije bio prijatelj. Ali on je upravo uspio prisiliti rukovodstvo bosanskih Srba da mu daju odriješene ruke u pregovorima o mirovnom sporazumu, što ga je faktički učinilo saveznikom Zapada. U samo nekoliko nedjelja, njega su pozdravljali kao čovjeka mira. Sad, kada je on bio ključni igrač u pacifikaciji Balkana, Zapad je zažmirio na dokaze o njegovoj ulozi u padu Srebrenice i masakrima i nastavio se tako ponašati dugo nakon rata. Kada je 2002. godine Milošević konačno priveden pravdi na Tribunalu u Hagu da se, između ostalog, suoči s optužbom za genocid u Srebrenici, CIA je podnijela izvještaj u kojem se tvrdilo: “Iako postoje indicije da su VJ (Vojska Jugoslavije, tj. srbijanska armija) i RDB (Republička državna bezbjednost Srbije) možda unekoliko doprinijele srebreničkoj bici, ne postoje slični dokazi da su snage pod kontrolom Beograda bile uključene u bilo kakve masakre koji su uslijedili.”185 U svojoj gorljivosti da ubijede sudije Tribunala, ovim se izvještajem sugerisalo, uprkos nedokumentovanim tvrdnjama: “Moguće je da su izjave preživjelih svjedoka nesavršeno sjećanje na događaje i da su previdjeli neke detalje. Naracije i ostali dostupni dokazi sugerišu da su samo trupe bosanskih Srba bile angažovane u zvjerstvima i pogubljenjima 183 Predmet Milošević, ICTY, svjedočenje Wesleyja Clarka, 16. decembar 2003. 184 Ovaj presretnuti telefonski razgovor nije bio nikada predat Tribunalu uprkos zahtjevima koji su američkim vlastima stigli od Suda. Njegov sadržaj ostaje nedostupan do dan-danas, a prisutni na tom sastanku bili su obavezani da ne otkrivaju sadržaj diskusije. 185 Balkan Battlegrounds, 2002, str. 353.


163

nakon vojnog osvajanja Srebrenice.” No, ova zapadna verzija događaja bila je ozbiljno uzdrmana video snimkom koji su načinile ubice iz paravojne jedinice Škorpioni (prisajedinjena formacija Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije), a koji je bio prikazan javnosti na suđenju Miloševiću 2004. godine. 28. augusta, pet granata palo je na pijacu Markale, u samom srcu Sarajeva, ubivši 43 i ranivši 100 civila. To je bio trenutak koji je označio da su Srbi konačno prešli crvenu liniju, pa su 30. augusta, oko četiri sata ujutro, francuska i britanska artiljerija iz sastava Snaga za brzu reakciju otpočele s teškim granatiranjem srpskih položaja, a iz zraka ih je bombardovalo šezdeset borbenih aviona NATO-a. Operacija je trajala sve do sredine septembra, pogodivši pedeset meta u Bosni, poput srpskih skladišta oružja, te komandnih i komunikacijskih centara. Upotreba vojne sile u odmazdu za ovu, već drugu, tragediju na pijaci Markale bila je samo djelimično motivisana obavezom da se zaštite civili u sigurnim zonama. Primarni motiv ove operacije bila je težnja da se radikalno promijene vojne okolnosti kako bi diplomatski pregovori dobili novi podsticaj, a rat se okončao prije zime. “Znali smo da diplomatija ne može uspjeti sve dok Srbi ne pretrpe značajne gubitke na terenu”, priznaje Bill Clinton u svojim memoarima. Gubici na koje bivši američki predsjednik aludira nisu bili ljudski nego teritorijalni. Clintonov cilj je bio da prisili Srbe na povlačenje u onih 49% teritorije koji su im bili namijenjeni mirovnim planom, kako je bilo dogovoreno s Miloševićem. Tokom operacije Odlučna snaga, bosanska i hrvatska vojska otpočele su seriju ofanziva u zapadnoj Bosni (operacije Maestral i Južni potez) i povratile 20% okupirane teritorije, odbacujući srpske snage u prostor unutar granica njihovog budućeg entiteta. Predsjednik Srbije nije se bunio. U oktobru bosanske i hrvatske snage zaustavio je pred kapijama Banje Luke američki ultimatum. Cilj nije bio poraziti Srbe,

164


a još manje osporiti posljedice etničkog čišćenja, nego uskladiti linije fronta s mapom na pregovaračkom stolu. “Tuđman je htio nastaviti ofanzivu, ali smo mi već imali našu granicu od 49 naspram 51. Konačno je shvatio da mora stati”, prisjeća se američki ambasador, Peter Galbraith koji je bio prisutan kada je Richard Holbrooke kritikovao hrvatskog predsjednika. Isto upozorenje upućeno je i bosanskoj vladi još od samog početka ovih operacija. “Bosanskoj vladi mora se otvoreno reći da naša podrška ovoj inicijativi zavisi od njihovog obećanja da ne pokušavaju steći vojnu prednost iznad onoga što je predviđeno planom Kontakt grupe”, napisala je Madeleine Albright već 3. augusta u dopisu upućenom Anthonyju Lakeu. Mir koji se sada nazirao na bojnim poljima nije bio pravedan mir. Brigada sačinjena od preživjelih iz srpskih koncentracionih logora na području Prijedora iz 1992. godine sada je bila na rubu da preotme sablasno pusta sela iz kojih je sve bošnjačko stanovništvo bilo istjerano tri godine ranije. No, čak i ovdje su se Bosanci morali povući, jer su se ta sela nalazila na teritoriji koja je trebala pripasti budućem srpskom entitetu. Od sredine ljeta Richard Holbrooke se pobrinuo da sve tri strane prihvate nacrt mirovnog plana. U Ženevi, 8. septembra, srpski, hrvatski i bošnjački lideri nagodili su se o principima podjele na bazi 51% za bošnjačko-hrvatsku federaciju i 49% za Srbe, a složili su se i da srpski entitet zadrži ratno ime samozvane republike srpskih pobunjenika u Bosni, Republika Srpska. Kao potpisnik tog dogovora, Milošević više nije prigovarao očuvanju Bosne i Hercegovine unutar njenih granica, ali se pobrinuo da država na koju je potrošio skoro četiri godine da je uništi sada postane obična fikcija. Široka autonomija koju su dva entiteta dobila neminovno je podrivala bosansku državu koja se uzdizala iz pepela. Milošević se o tome dogovorio sa Zagrebom, na sastanku u Beogradu 29. augusta, sa specijalnim izaslanikom Franje


165

Tuđmana, Hrvojem Šarinićem. “Rešit ćemo ovaj problem među nama, bez međunarodne zajednice. Svako od nas pripojit će svoj deo Bosne. Ali na konferenciji (u Ženevi, 8. septembra) moramo dobiti isti status za oba entiteta (koji bi i jednom i drugom entitetu dopustio pridruživanje Hrvatskoj, odnosno Srbiji) i od početka braniti iste pozicije na pregovorima”, govorio je Milošević, sada potpuno spreman da dođe do mirovnog rješenja.186 Sredinom septembra predsjednik Tuđman odrekao se ideje o upotrebi sile da povrati istočnu Slavoniju, posljednji komadić teritorije Hrvatske na granici sa Srbijom koji je još bio pod okupacijom separatističkih milicija. Milošević je obećao da će priznati Hrvatsku unutar njenih granica. Diplomatski maraton se nastavio, a operacija Odlučna snaga u Bosni i Hercegovini je okončana. Pripremni dogovor između zaraćenih strana, 26. septembra u New Yorku, zacrtao je “institucionalne principe” i odredio ustavni ustroj poslijeratne Bosne i Hercegovine i izbore koji su trebali biti održani kada topovi utihnu. Prekid vatre, trideset šesti od početka rata, stupio je na snagu 12. oktobra. Ovo je pripremilo pozornicu za početak Dejtonske mirovne konferencije u američkoj državi Ohio, koja je otvorena početkom novembra i imala za cilj ispeglati posljednja preostala neslaganja oko granica i razraditi završne pojedinosti okvirnog sporazuma. I Hrvatska je bila na dnevnom redu, a predsjednici Srbije i Hrvatske usaglasili su završne detalje kompromisa oko istočne Slavonije, koji je podrazumijevao postupnu obnovu suvereniteta Hrvatske nad cijelom svojom teritorijom.187 Prema zvaničnoj naraciji kada se nakon Srebrenice, postigla volja da se djeluje, udari NATO-a okončali su rat u samo nekoliko nedjelja. 186 Hrvoje Šarinić, op. cit., str. 297. 187 Sporazum o istočnoj Slavoniji (područje Vukovara, na Dunavu – granica između Hrvatske i Srbije) potpisali su Tuđman i Milošević 12. novembra 1995. u Daytonu. Sporazum će kasnije biti upotpunjen dodatnim sporazumima, što je dovelo do mirne integracije istočne Slavonije u Hrvatsku 1996. godine.

166


Milošević, Tuđman i Izetbegović stigli su u Dayton upravo u vrijeme kada su tijela srebreničkih žrtava ukopavana u nekih trideset sekundarnih grobnica, lociranih na najnepristupačnijim tačkama rasutim duž cijelog Podrinja. U okolini osvojene enklave srpske snage pripremale su se za mir prikrivajući sve tragove svojih zločina. U Daytonu Richard Holbrooke je prijetio članovima bosanske delegacije da će biti odgovorni za neuspjeh pregovora, ako odbiju mirovni plan kojim se gradovi mučenici, Srebrenica i Žepa, ustupaju Srbima. Zauzvrat, obećao je da će Goražde biti pripojeno bošnjačko-hrvatskom entitetu. Ovo je zahtijevalo teške razgovore s Miloševićem, jer je srpski predsjednik insistirao da koridor preko planina koji bi povezivao Goražde s bošnjačkim teritorijama ne bude širi od tri kilometra. Ali nakon iscrpljujućih diskusija i pokoje čašice viskija, Milošević se konačno složio da koridor bude širok osam kilometara, dovoljno prostran za cestu kroz ovaj težak teren, ironično nazvan Whisky Road. Beogradski velmoža će na kraju pristati i na vraćanje područja oko Sarajeva svojim bivšim protivnicima. Mir u Bosni i Hercegovini zaključen je 21. novembra i svečano potpisan u Parizu 14. decembra 1995. godine, baš na vrijeme da snage UN-a izbjegnu još jednu zimu rata. Po povratku u Beograd, Milošević je slavio, kako se izrazio, “historijsku pobedu” za Srbe i pohvalio se svojim saradnicima na sastanku Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) 6. decembra 1995. godine: “Imamo polovinu Bosne! Republiku! Od četiri (mirovna) plana, ovaj je najbolji za Srbe. Oni (bosanski Srbi) dobijaju sve gradove duž reke Save, tri grada u unutrašnjosti i celo Podrinje, s izuzetkom Goražda. To je pedeset gradova i 25.000 km2! Naš je zadatak vratiti sve (srpske) izbeglice koje su ovde (u Srbiji) da popune ove teritorije.” Etničko čišćenje bilo je kompletirano, a sporazumi nametnuti u Daytonu nisu mogli učiniti ništa da promijene ovu dramatič-


167

nu činjenicu. Od Bosne i Hercegovine – “stoljećima najliberalnije evropske zemlje, gdje su muslimani, katolici, pravoslavci i židovi živjeli vijekovima zajedno u miru”, kao što je to bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić imao običaj reći – sve što je preostalo bila je teritorija podijeljena u tri etnički homogene zone. Nekadašnje linije fronta pretvorile su se u jednako nepropusne granice. Riječi su zamijenile zviždanje granata, a poricanja zločine. Mir se pretvorio u vođenje rata drugim sredstvima. “Jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju”, zapisao je Tukidid u svojoj Historiji peloponeskog rata. Ovom pravilu, koje tako često upravlja međunarodnim odnosima, Bosna i Hercegovina se morala povinovati kao cijeni da se rat okonča. Narod Bosne i Hercegovine i danas plaća ovu cijenu.

Odgovornost zaštite “Dužni smo žrtvama, preživjelim članovima njihovih porodica i budućim generacijama da spriječimo da se ovakva zlodjela više ikada ponove. Naša zajednička vjera u vrijednosti slobode i mira ujedinjuje nas i motivira da djelujemo”, izjavila je američka državna sekretarka, Hillary Clinton 11. jula 2010, povodom petnaeste godišnjice srebreničkog masakra. Potaknuti sjećanjem na godine pasivnosti u suočenju s ovim strahotama u srcu Evrope, svjetski lideri su 2005. godine ustanovili nove međunarodne norme za sprečavanje i zaustavljanje masovnih zlodjela i time stvorili dojam da su naučili lekciju iz Srebrenice. Sramota koju su doživjeli dopuštajući da se dogodi nešto tako nezamislivo na kraju je dovela do prekretnice u međunarodnim odnosima i dala legitimaciju upotrebi sile u ime “prava na intervenciju”, koje su sad nazivali “odgovornošću da se zaštiti stanovništvo od masovnih zlodjela”. No, ipak, pitanja koja progone savjest Evrope i svijeta u posljednjih dvadeset godina zahtijevaju potpuno drugačiji odgovor. Uostalom, tri velike demokratije koje se međusobno takmiče za naziv “kolijevke ljudskih prava”, postale su u julu 1995. godine nehotični potpomagači genocida, budući prevarene od istih onih ljudi s kojima su sklopile nagodbu. One su svejedno odgovorne jer su, makar i nehotično, izručile cijelo jedno ugroženo stanovništvo njegovim krvnicima – stanovništvo za koje su imale pravnu obavezu da ga štite. Odgovornost Francuske, Sjedinjenih Američkih Država i Ve like Britanije, koju su one izbjegavale i nakon 1995. godine, sadržana je u tome što nisu spriječile akt genocida koji su, u najmanju ruku, mogle predvidjeti, čak i ako nisu bile sigurne da će se


169

stvarno dogoditi. Odgovornost je tim teža što su na raspolaganju imale pravne instrumente, kao i diplomatska i vojna sredstva, da spriječe kontakt između budućih žrtava i njihovih ubica, te zato što nisu učinile ništa da spriječe masakr, čak ni nakon što su saznale šta se dešava. Međutim, onog trenutka kada neka vlada sazna ili bi normalno morala znati da negdje postoji ozbiljan rizik od genocida, ta vlada ima obavezu da ga spriječi i odvrati one na koje se sumnja da ga planiraju da to stvarno i učine. U Srebrenici, velike sile su prekršile Konvenciju o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida (CPPCG) iz 1948. godine koja je obećanje poznato pod frazom “nikada više” pretvorila u pravnu normu. Budući da nisu poduprle ovu formu odgovornosti, one i danas glasno ponavljaju da nisu znale ono što su morale znati i, prema tome, spriječiti. Ako nam sjećanje na holokaust ikada treba poslužiti da spriječimo buduće genocide, onda moramo naučiti lekcije iz Srebrenice. To podrazumijeva brižljivo preispitivanje ispravnosti opcija naših vlada i logike kojom se rukovode, te suočavanje s odgovornostima koje iz toga proizlaze.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 327:341.485(497.6 Srebrenica)“1995” 94(497.6)“1992/1995” HARTMANN, Florence Krv realpolitike : afera Srebrenica / Florence Hartmann ; s francuskog prevela Sabina Subašić-Galijatović. - Sarajevo ; Zagreb : Buybook, 2015. - 170 str. ; 21 cm. - (Biblioteka Memorija) Prijevod djela: Le sang de la realpolitik l’affaire Srebrenica. - Bilješke uz tekst. ISBN 978-9958-30-272-5 I. Artman, Florans vidi Hartmann, Florence COBISS.BH-ID 22488838

Florence Hartmann Krv Realpolitike

Recommend Documents