Hajnrih Hajne, pesme iz programa za polaganje ispita
ANALIZA PESME GAVRAN, EDGAR ALAN PO
O Pou Edgara Alana Poa nosili su siloviti talasi zivota. Reklo bi se da im se odupirao svojim pisanjem. Papir trpi sve nase boli, strahove i promene. O pesmi Poema Gavran bila je zvezda na Edgarovom nebu. Donela mu je svetsku slavu, ciji je potpun dozivljaj prekinula smrt. „Za mene poezija nije cilj, nego strast; a sa strastima se treba odnositi s poštovanjem“, rekao je. Upitan kako je Gavran „poleteo“ objasnio je da je poema nastajala precizno i sporo kao resavanje matematickog problema. 108 stihova puni tajanstvenih simbola. Raznovrstan ritam. Tuzan, melanholican zvuk pesme. Dozivljaj smrti lepog. „Sladostrast bola“. Spoj lirskog osecaja, epske opsirnosti i dramske radnje. Spoj grotesnog sa najdubljim licnim osecanjem. Planirani kontrasti. Pesnik je tragao za rečju koja bi bila najsnažniji refren. Zakljucio je da ona mora sadržati dugo o kao najvažniji samoglasnik i r, kao najbogatiji suglasnik. Prva reč koja mu se sama nametnula bila je “never more” (nikad više). O licnom utisku Dok citam poemu saosecam se sa ozaloscenim ljubavnikom koji mi prica... „Nebo place kisu, a u meni gore secanja. Zima jos jedno vece posvecuje starim bolima zataskanim duboko u srcu. Bojis li se prolaznosti?…svaka kap me podseti na to. Pre par dana sedeo sam kod kamina I citao. Ipak, svaki pogled ka vatri bi setio na stare price.Cak me je i crveno lice plamena podsetilo na mog andjela.Cuo sam lupanje, ali na vratima nije bilo nikog. Zatim sam prisao prozoru I gle cuda tu me je cekao jedan gavran. "Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi, Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže, Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?" Cuh- Nikad vise! Pogledah u njegove ’oci zloduha’ i iznova osetih bol izgubljenih nada, strah od buducih muka. Na trenutah se zapitah da mi ovaj stvor mozda nije doneo kakav melem od Boga za ubogo srce. Da li cu opet zagrliti svoju Leonoru? Samo cuhNikad vise. Iz mog srca kljun izvadi! Tacno je... Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše Ustat neće - nikad više!“
Mojim telom prosula se jeza. Doslo mi je da vrisnem i molim za spas jedne duse koja je volela. Za spas ljubavi koja je gorela. Pozelela sam da oberucke sklonim krilatu zloslutnicu koja unosi strah, tamu i zlo. Izgledalo mi je da je ovom coveku bio potreban novi zivot, nova pesma, nova Leonora. Njegova dusa trazila je spas. Zakljucak inspirisan zivotnim iskustvom Vreme nas leci. Vreme nam nanosi bol. Neka nam tudji zivoti sluze kao opomena u sopstvenom traganju za ljubavlju i za necim samo nama lepim.
Zena (Ducic) : zena je najveca iluzija covekova. Ne postoji nijedna sreca koja je u stanju da nadmasi radost ljubavi. Zena je najveci podstrek ljudskog uma i ljudske energije.