Stara je poučka svjetske diplomacije kako je najveća tajna britanske diplomacije da Velika Britanija uopće nema diplomacije. Taj prividni paradoks duboko je istinit, jer želi istaknuti kako su britanski političari posljednjih nekoliko stoljeća vodili pragmatičnu politiku prilagodbe danim okolnostima. Osnovno je načelo bilo krajnji pragmatizam - pobijediti, u ratovima i osvajanjima, svim sredstvima: ratom,
terorom, trgovinom, vjerom ili tek pukim prividom sile. Autor Mark Curtis kao insider britanskog Foreign Officea (Ministarstva vanjskih poslova) u ovoj je knjizi svjedok vremena i događaja unutar britanske diplomacije poslije Drugoga svjetskog rata. Vrijeme je to u kojemu Velika Britanija nestaje kao prva kolonijalna sila svijeta da bi se istodobno, kao feniks, ugnijezdila u svojoj drugoj domovini- Sjedinjenim Američkim Državama. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL UVOD Ova je knjiga pokušaj razotkrivanja stvarne vanjske politike Velike Britanije od napada na Irak iz 2003. U njoj se analizira i nekoliko velikih epizoda iz dosadašnje britanske vanjske politike, istražuje do u tančine nekoć tajne dokumente britanske Vlade o kojima vodeći britanski mediji ne žele govoriti. A oni razotkrivaju istinu skrivenu iza navodne predanosti britanske Vlade velikim načelima, kao što su ljudska prava, demokracija, mir i razvoj zemalja Trećega svijeta. Velika Britanija zaglibila je u omraženu okupaciju Bliskoga istoka. Toj državi ljudi sve manje vjeruju. Optužbe za špijuniranje Ujedinjenih naroda još su više potkopale njezinu međunarodnu ulogu. Velika je Britanija vrlo učinkovito marginalizirana i u Europskoj uniji. Gledano iz perspektive krugova moći, Tony Blair postao je najveće opterećenje, odmah iza Anthonvja Edena, koji nije bio kriv zato što je napao stranu zemlju (jer je to uobičajena praksa Velike Britanije), nego zato što je doživio poraz u Sueskoj krizi 1956. godine. Silno protivljenje britanske javnosti napadu na Irak uznemirilo je Vladu, a možda će se pokazati da ju je i odvratilo od drugih sličnih pothvata. Pa ipak, vanjska politika stranke novih laburista od toga je napada pogubna u pogledu ljudskih prava, a ta se politika i dalje provodi izvan bilo kakve razborite kontrole javnosti. Britansku vanjsku politiku vodi malobrojna elita, ne samo pregršt ministara u sukcesivnim vladama, nego i državnih službenika, veleposlanika, savjetnika i ostalih neodgovornih mandarina britanskih vlada, koji sastavljaju državni program i Mll prioritete te utvrđuju ulogu ove zemlje u svijetu. Od ožujka 2003. ti donositelji odluka poduzimaju cijeli niz izvanrednih koraka. Prvo, Engleska pojačava svoju potporu državnom terorizmu u znatnom broju zemalja. Drugo, donose se planovi bez presedana, koji bi trebali povećati sposobnost vojne intervencije Velike Britanije širom svijeta. Treće, Vlada povećava broj operacija državne propagande usmjerene prema engleskoj javnosti. I, četvrto, planeri iz britanske Vlade uistinu su javno obznanili da ih međunarodno pravo više ne obvezuje. Glavne žrtve takve britanske politike jesu obični ljudi - oni čije se živote drži bezvrijednima i potrošivima u utrci za moći i gospodarskom dobiti - ljudi predodređeni za odstrel. Oni su suvremeni ekvivalent "divljaka" iz kolonijalnih
dana, koje su engleske puške mogle kositi u tajnosti ili u uvjetima u kojima se zločince veličalo kao branitelje civilizacije. Ti bezvrijedni ljudi, nazvani ljudi za odstrel, središnja su tema ove knjige, u kontekstu svake prošle i sadašnje engleske politike. Vlastitom intervencijom ili uz potporu svojih ključnih saveznika, poput Sjedinjenih Američkih Država i različitih represivnih režima, Engleska je oduvijek bila, a i danas je, sustavan i ozbiljan kršitelj ljudskih prava. Izračunao sam da Velika Britanija snosi znatnu odgovornost za ubojstva oko 10 milijuna ljudi od 1945. do danas (vidi tablicu) - u Nigeriji, Indoneziji, arapskim zemljama, Ugandi, čileu, Vijetnamu i mnogim drugim zemljama. često je odgovornost politike nepoznata javnosti, a ne istražuju je ni novinari ni znanstvenici. Cilj mi je u ovoj knjizi prvi put dokumentirati tajni arhiv nekih epizoda u planiranju britanske Vlade. Objelodanjeni dokumenti na koje se pozivam vrlo su poučni, ne samo zbog svjetlosti koju bacaju na prošlost. Oni izravno govore i o engleskoj vanjskoj politici u Iraku, vojnoj intervenciji i "ratu protiv terorizma". Interesi i prioriteti Velike Britanije neznatno su se izmijenili tijekom vremena. Mijenjale su se samo taktike za njihovo postizanje. Od načela iz tih spisa, na temelju kojih su se donosile odluke, tri su osobito primjerena za razmatranje sadašnjih događaja. Prvo načelo glasi: laži engleskih ministara upućene javnosti jesu sustavne i sasvim uobičajene. Mnogi su ljudi bili šokirani kada su doznali do koje je mjere Tony Blair lagao o događajima u Iraku. Vjerojatno još uvijek ima onih koji ne vjeruju daje lagao. Ali, kad god sam proučavao vanjsku politiku Velike Britanije u prošlosti, spisi su pokazali da su ministri i ostali dužnosnici sustavno navodili javnost na krivi put. Ta "kultura" laži i zavaravanja biračkoga tijela duboko je usađena u politiku Velike Britanije. Drugo načelo, povezano s prvim, jest da su političari u tajnim spisima većinom iskreni kada je riječ o njihovim stvarnim ciljevima. I zato su objelodanjeni dokumenti dobar temelj za razumijevanje njihovih stvarnih ciljeva. Taj jaz između stvarnih ciljeva i javnih izjava, po mojemu mišljenju, obično nije rezultat svjesne zavjere. Doduše, planirana državna propaganda zacijelo ima ključnu ulogu u vanjskoj politici Velike Britanije. No, strategija zavođenja javnosti na krivi put, koja se krije iza toga, ipak potječe iz manje svjesnoga, endemskoga prijezira prema narodu. Sustav donošenja odluka u vanjskoj politici toliko je tajanstven, elitistički i bez odgovornosti prema javnosti da su političari svjesni kako se uvijek mogu vrlo lako izvući i kadri su upotrijebiti sve moguće argumente da to i postignu. Treće temeljno načelo jest da briga za ljude nema nikakvu ulogu u logici koja stoji iza vanjske politike Velike Britanije. U tisućama Vladinih spisa, koje sam pregledao radi pisanja ove i drugih knjiga, nisam naišao gotovo ni na kakvo spominjanje ljudskih prava, a kada se na takve vrijednosti pozivaju, onda to rade isključivo u svrhu odnosa s javnošću. Danas nas mnogi komentatori iz vodećih medija žele uvjeriti kako postoji
"Blairova doktrina" utemeljena na vojnoj intervenciji u humanitarne svrhe. To je čin vjere tih komentatora, dobar primjer kako se proglasi državnih vođa u javnosti, bez ikakva propitivanja, rabe kao okvir analize unutar liberalne političke kulture. Ako takva Blairova doktrina uopće i postoji, onda ona, doista, obuhvaća do sada neviđen broj vojnih intervencija, ali samo u svrhu postizanja nekih vrlo tradicionalnih britanskih ciljeva. Stvarni utjecaj britanske vanjske politike na strane zemlje i ljude jednako je irelevantan danas kao i uvijek u povijesti. I Prvi dio IRAK Prvo poglavlje OKUPACIJA IRAKA - NAPAD NA DEMOKRACIJU Današnja politika Velike Britanije prema Iraku po mnogoče-mu nije ništa novoga. Mnogi aspekti napada i okupacije te zemlje dio su uobičajene i stalne vanjske politike Velike Britanije, a posebice njezinoga kršenja međunarodnoga prava, zloporabe Ujedinjenih naroda, njezinoga obmanjivanja javnosti i potpore britanske Vlade agresiji Sjedinjenih Američkih Država. No, upravo je napad na Irak velikom broju ljudi otkrio pravu narav vanjske politike Velike Britanije - svitu savjetnika oko premijera, koje narod nije izabrao i koji odluke donose centralizirano i neodgovorno. Oni preziru ograničenja svojih ovlasti koja im nameću javno mišljenje i međunarodno pravo. I, doista, engleska i iračka javnost imaju nešto zajedničko -po mišljenju političara, i jedna i druga opasne su po same političare, i tu opasnostu u slučaju Iraka treba nadvladati nasiljem, a u slučaju Engleske propagandom. Postoji simetrija između napada na demokraciju u Engleskoj (koji se očitovao u invaziji, unatoč protivljenju većega dijela javnosti) i napada na demokraciju u Iraku (koji se očitovao u okupaciji kojom se sve širem pokretu otpora pokušavaju nametnuti anglo-američke prioritete). Mark Curtis Britanska demokracija na djelu U epizodi zvanoj Irak postoje tri ključna čimbenika - britanska Vlada, Parlament i mediji - koji pokazuju trenutačnu narav "demokracije" u Engleskoj. Na čelu do sada neviđene propagandne kampanje stoji Blai-rova svita, koja se sastoji od njegovih najbližih savjetnika za vanjsku politiku u Downing Streetu (službena rezidencija britanske Vlade, nap. prev.). Svrha joj je obmanjivanje javnosti, a državnu je moć prisvojila do neviđena stupnja, čak do točke otimanja njezinih pravnih ovlasti. Britanski "demokratski" politički sustav sve se više otkriva kao svojevrsna osobna samovolja. Štoviše, u okviru britanskoga političkog sustava ne postoje nikakvi zakonski mehanizmi ograničavanja te samovolje. Istrage u slučajevima Hutton i Butler, koje je pokrenuo predsjednik Vlade, oprale su Vladu kako se i očekivalo, od svake sumnje u njezino djelovanje s prijevarnim nakanama ili u "napuhivanje" obavještajnih podataka o Iraku, unatoč svim dokazima. No, te nam istrage pokazuju kako ne postoji odgovornost onih na vrhu, što je neviđeno
izvan bivšega sovjetskoga bloka. Razmotrimo i neuspjeh raznih svestranačkih parlamentarnih odbora u pozivanju Vlade na odgovornost. Primjerice, u izvješću Odbora Ministarstva vanjskih poslova o odluci da se krene u rat stoji da "ministri nisu zavodili Parlament na krivi put" te je Odbor suglasan s Vladom u tome da Irak predstavlja "stvarnu, postojeću opasnost". U zaključku toga izvješća stoji da su tvrdnje iznesene u Vladinu dosjeu od rujna 2002., u kojima se navode opasnosti svake vrste od Iraka, "dobro utemeljene na podatcima obavještajnih služba kojima se tada raspolagalo"1. Kasnije se pokazalo da su te tvrdnje čista besmislica. A ti probrani odbori pomno ispitivaju politiku u ime javnosti. 1 Donji dom, Odbor za vanjske poslove. The decision togo to war in Iraq, Deveto izvješće, sjednice 2002.-2003., 7. srpnja 2003., zaključak. LJUDI ZA ODSTREL Večer uoči samoga napada na Irak pokazalo se da je većina britanske javnosti, njih 58%, protiv rata. Zapovjednik britanskoga Ratnog zrakoplovstva Brian Burridge, zapovjednik britanskih vojnih snaga tijekom napada, poslije je izjavio kako "smo u ovu kampanju ušli sa samo 33% potpore javnosti"2. No, Parlament je i dalje podupirao rat, i to u tolikoj mjeri da je više članova Parlamenta glasovalo protiv prijedloga Vlade o zabrani lova na lisice nego protiv prijedloga o napadu na Irak. To dokazuje da su onima koji, navodno, zastupaju britanski narod životinje važnije od ljudi, tj. od ljudi za odstrel. Poslije parlamentarne rasprave o izvješću Butler u srpnju 2004. samo je 41 zastupnik u Parlamentu glasovao protiv Vladina prijedloga. A istodobno su istraživanja javnoga mišljenja pokazala kako 55% javnosti vjeruje da im je Tony Blair glede rata protiv Iraka lagao. Sada se očituje "demokratski deficit" u britanskoj političkoj kulturi. Napad na Irak pokazao j e potrebu za preobrazbom načina vla-danja Engleskom, a to se sada čini očitim i nekim zagovaračima rata. Izvješća, većinom alternativnih medija, o tome programu moralo bi se ubrojiti među najveće uspjehe propagandne elite, kao još jedan znak krajnjega nedostatka demokracije u današnjoj britanskoj kulturi. I, dok se u medijima mnogi hvale kako nisu dopustili Blairu da "podvuče crtu" ispod afere Irak, po pitanju mnogih važnih aspekata upravo su to učinili. Gledano iz te perspektive, sve veća medijska kritika Blairove osobnosti samo je popratna predstava; jer, problem je u sustavu a ne u osobama koje su trenutačno na čelu toga sustava. A zaštita sustava temeljna je zadaća glavnih medija, jer možemo slobodno očekivati da će se, kada jednom Blair padne i kada na vlast dođu nova lica, (koja će nedvojbeno promovirati potpuno jed2 Paul Whiteley, „Baghdad backlash", Guardian, 6. svibnja 2003.; Iskaz pred Odborom za obranu, 11. lipnja 2003., 0.407, www.parliamnet.the-stationarvoffice.co.uk/pa/cm200203: „PM: Authoritv of the United Nations 'is on the line'", 28. veljače 2003., www.pm.gov.uk Mark Curtis naku politiku), stvarni problemi samo još dublje zakopati. I doista, mnogi u medijima otvoreno prozivaju Blaira i traže njegovu ostavku upravo zbog toga stoje
postao opterećenjem za sustav; jer sve veći dio javnosti više ne vjeruje sustavu, zna da je "demokracija" samo fasada i zato on predstavlja opasnost širim elitnim krugovima. No, problem te elite jest to što je i njima teško ukloniti Blairovu svitu, budući daje zvijer koju su sami stvorili vrlo centralizirana. Istina je da su vodeći mediji od samoga početka napada izražavali snažnu kritiku Vladine politike te da su listovi Guardian i Independent podrobno izvješćivali o spoznajama iz istrage u slučaju Hutton. Takvo se stajalište dade djelomično objasniti potrebom medija da se obrane od Alastaira Campbella, bivšeg Blairovog direktora "Komunikacija", ali i od napada na BBC-ju u izvješću o slučaju Hutton. Također treba podsjetiti da su okvire prihvatljive rasprave znatno proširili sami krugovi moći, čija se većina protivila napadu na Irak, ali iz vlastitih interesa. Dopis iz travnja 2004., koji se protivi britanskoj politici u Iraku i u Izraelu i koji je potpisalo 52-oje bivših viših diplomata, pokazuje kako je Blairova svita eliminirala čak i članove vlastite elite. Pa ipak, zbog neuspjeha medija u razotkrivanju očite propagande, a odveć često i njihove spremnosti da se jednostavno mehanički ponavljaju kao papagaji, Vladi je uspjelo napasti i okupirati Irak. U vrijeme kada je objavljen dosje iz rujna 2002. bilo je jasno da je Blairova svita već donijela čvrstu odluku o napadu na Irak i da će za to pronaći opravdanje. No, vodeći mediji nisu taj dokument ismijali kao očitu državnu propagandu. Mnogo su toga uzimali zdravo za gotovo, i to ne samo žuti tisak, te uz vrlo blagu kritiku i površnu analizu. Od tada do napada neprestano se izvješćivalo vrlo nekritično, uz nabrajanja britanske i američke Vlade o tome kako Irak posjeduje oružja za masovno uništenje i kako je blisko povezan s Al Kaidom. Jednako neupitno bilo je i predstavljanje "obavještajnih agencija" i "tajnih služba" kao neovisnih i neutralnih aktera, koji ViaI LJUDI ZA ODSTREL du opskrbljuju objektivnim materijalom, na temelju kojega ona djeluje. No, dobar dio posla "obavještajnih" agencija sastoji se od širenja dezinformacija, a o toj ćemo ulozi medija govoriti u 3. poglavlju. Apsurdna je bila i medijska naklonost u predstavljanju Velike Britanije kao sile predane smanjenju oružja za masovno uništenje. Ne samo što je Velika Britanija vodeća nuklearna sila, koja nema uopće ne kani uništiti vlastiti arsenal (unatoč njezinim međunarodnim obvezama), nego ona još razvija i novu generaciju takva oružja. I dok se raspravljalo o oružju za masovno uništenje u rukama Iraka, izaslanstvo Velike Britanije u Ujedinjenim narodima glasovalo je protiv nekoliko rezolucija Opće skupštine UN-a kojima su se nuklearne sile pozivale na smanjenje i ukidanje svojih arsenala. Na 57. zasjedanju Glavne skupštine UN-a, koje je počelo u rujnu 2002., Velika je Britanija glasovala protiv tri takve rezolucije, a u dvije je bila suzdržana. Tijekom svih tih glasovanja više od stotinu država glasovalo je za, a Velika Britanija mogla je računati s manje od pet saveznika od kojih je jedan, neizbježno, SAD.3 O tome vodeći mediji nisu uopće izvješćivali, ali su, umjesto toga, ozbiljno shvaćali moralno predanje stranke novih laburista glede uništavanja
iračkoga oružja za masovno uništenje. Ideološka uloga vodećih medija po pitanju Iraka vrlo je dobro dokumentirana u brojnim znanstvenim studijama, kao i u organizaciji Medialens, koja trenutačno daje najpronicljiviju analizu medijskog izvješćivanja. Ona, primjerice, bilježi: "Važne laži, tj. da je proteklo iskustvo pokazalo da je rat bio nužan kako bi se Irak prisililo na razoružanje, da je oružje za masovno uništenje koje se, navodno, nalazi u rukama Iraka, predstavljalo ozbiljnu opasnost, da je postojao 'moralni razlog za 3 Vidi Stephen Shalom, „The United States in the General Assembly", Znet, 22. travnja 2003. Mark Curtis rat', te da su britanska i američka Vlada 'očajnički nastojale pronaći diplomatsku alternativu' ratu, BBC ni ostali britanski mediji uopće nisu dovodili u pitanje".4 Predstavljanje BBC-ja kao neutralnog medija ili čak kao medija koji se protivi ratu još je jedno zapanjujuće postignuće odnosa s javnošću. A zapravo su neovisne analize pokazale da "vijesti" koje objavljuje ta medijska kuća dosljedno podupiru ciljeve države.5 Blairove se "moralne" obveze glede Iraka rijetko propituje, zapravo, društveno je prihvatljivo propitivati samo taktike kojima se postiže svoje, navodno "humanitarne", ciljeve. Gotovo se nikada ne spominje činjenicu da su stotine tisuća Iračana umrle zahvaljujući i ekonomskim sankcijama koje su nekoć provodile Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države. A vodeći mediji i dalje objavljuju tvrdnje Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država da one samo žele dovesti "demokraciju" u Irak, a pobunjenike nikada ne opisuju kao pokret otpora, što oni zapravo jesu. U svibnju 2004. mediji su obratili veliku pozornost zlostavljanju zarobljenih Iračana od američkih vojnika. A ti stravični zločini bili su samo sporedna predstava u usporedbi s pokoljem stotina Iračana u Faludži i drugdje, koji se događao istodobno. Događajima u Abu Hraibu dana je sva pozornost, čime je osigurano da pobune ne dođu u novinske stupce, a njihovo gušenje rijetko je kada opisivano kao ono što se doista dogodilo, kao pokolj. I LJUDI ZA ODSTREL 4 Medialens, „Chaining the vvatchdog", dio 2., 3. svibnja 2003., www.medialens.org s Vidi Web ofDeceit, poglavlja 18. i 19., za ulogu medija. Vidi i Justin Lewis i Rod Brookes, „Reporting the war on television" u David Miller, Teli me lies: Propaganda and media distortion in the attack on /raj, Pluto, London, 2004. Napad i okupacija Iraka Blairova je vlada britanske vojne snage poslala u okrutni napad i okupaciju, ali ne kao reakciju na opasnost koja je prijetila od Iraka. Učinila je to u svrhu promicanja tradicionalnih interesa britanske vanjske politike i demonstriranja posebnih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. A sve se to događa u vrijeme kada je SAD jasno objavio svoju namjeru da će svijetom zagospodariti silom. To provodi ne poštujući međunarodno pravo i bez poštivanja ikakvih ograničenja koje nameću mnoge međunarodne institucije i sporazumi. Blair se ponašao kao najveći
zagovornik vanjske politike SAD-a pod Bushovom vladom. "Nikada se još nije dogodilo daje moć Sjedinjenih Američkih Država bila toliko nužna i toliko pogrješno shvaćena", izjavio je pred američkim Kongresom u srpnju 2003. godine.6 čini se da je Washington donio odluku o napadu na Irak najviše dva dana poslije 11. rujna 2001., kada su ministar obrane Donald Rumsfeld i njegov zamjenik Paul Wolfowitz raspravljali o napadu na Bagdad, ali su ipak odlučili prvo napasti Afganistan. Tjedan dana kasnije, tijekom jednog privatnoga prijama u Washingtonu, George Bush je od Tonvja Blaira tražio potporu za uklanjanje Sadama, sudeći prema izjavama Christophera Meye-ra, bivšega britanskoga veleposlanika u SAD-u. Bush se složio s Blairom daje potrebno prvo napasti Afganistan, ali je rekao da "se moramo vratiti i u Irak", čemu se, prema Meveru, Blair "uopće nije usprotivio". Samo dva tjedna poslije 11. rujna sir Ri-chard Dearlove, prvi čovjek britanske obavještajne službe MI6, navodno je otputovao u Washington kako bi s američkom savjetnicom za nacionalnu sigurnost Condoleezom Riče razgovarao o zajedničkoj politici glede promjene režima u Iraku i glede Al Kaide.7 6 "Prime Minister's speech to Congress", 18. srpnja 2003., www.pm.gov.uk 7 Jason Leopold, "Wolfowitz admits Iraq war was planned two days after 9/ 11", Znet, 2. lipnja 2003.; Mark Hollingsworth, "Spies like us", Guardian, 5. Izgleda daje Tony Blair svoju odluku o pridruženju SAD-u u napadu na Irak donio najkasnije u rujnu 2002., ali najvjerojatnije još u travnju 2002., tijekom sastanaka s predsjednikom Bu-shom.8 S tim u svezi zanimljivo je Izvješće Butler, koje se poziva na "promjenu britanske politike prema Iraku početkom 2002. godine". U ožujku je Vlada razmatrala dvije opcije "za ostvarivanje cilja razoružanja Iraka" "zaoštravanje postojeće politike sprječavanja Iraka u širenju utjecaja i promjenu režima u Iraku vojnim sredstvima". U izvješću Butler navodi se: "...zaključak Vlade iz proljeća 2002. o nužnosti poduzimanja jačih mjera (iako ne nužno vojnih) kako bi se Irak prisililo na razoružanje nije utemeljen ni na kakvim novim događajima glede trenutačne obavještajne slike o Iraku. Tijekom svojega svjedočenja premijer je potvrdio mišljenje koje se tada izražavalo -da se nije promijenila brzina programa naoružavanja Iraka zabranjenim oružjem, koja nije u dramatičnom porastu, nego toleriranje takvih programa poslije napada od 11. rujna 2001. godine . studenoga 2003.; Ravmond Whitaker, "Blair told US was targeting Saddam 'just davs after 9/11"', Independent nedjeljom, 4. travnja 2004. 8 Postoje razni dokazi o tome kada je Blair donio odluku da se pridruži Sjedinjenim Američkim Državama u napadu, ali svi ukazuju na 2002.: Clare Short izjavila je da je ona, dok ju je Blair uvjeravao u svoju obvezu da osigura drugu rezoluciju Vijeća sigurnosti, primijetila da su trojica "iznimno visokih dužnosnika u sustavu Whitehalla" izjavili da se premijer već složio s predsjednikom Bushom
"prošlo ljeto" da napadnu Irak u veljači sljedeće godine (što se kasnije odgodilo do ožujka, jer je Turska odbila prihvatiti vojne snage Sjedinjenih Američkih Država). "Mislim da su Sjedinjene Američke Države u rat htjele poći u proljeće, a Ujedinjeno Kraljevstvo je, to sada mislim, prethodno pristalo na taj vremenski raspored", primijetila je Short; Iskazi pred Odborom za vanjske poslove Donjega doma, 17. lipnja 2003., Q64.83.124.129. www.publications.parliament.uk/pa/cm200203; U knjizi Petera Stotoharda, 30 days, upućuje se na to da je Blair vjerovao da su do rujna 2002. Sjedinjene Američke Države već bile odlučile da pođu u rat te daje Blair već bio donio odluku da im se Velika Britanija pridruži. Peter Stothard, 30 days: A month at the heart ofBlair's war, Harper Collins, 2003. Butler također navodi kako tada "nije bilo nikakvih novijih obavještajnih podataka koji bi navodili na zaključak da se pitanjima Iraka trebalo pozabaviti žurnije nego aktivnostima nekih drugih zemalja".9 Velika se Britanija, navodno, pridružila vojnim planovima Sjedinjenih Američkih Država o napadu na Irak u lipnju 2002., u vrijeme kada se, prema vojnim zapovjednicima Velike Britanije, kao ciljni datum napada razmatralo "proljeće ili jesen 2003". Podrobnije vojno planiranje, koje je uključivalo i "medijske operacije", započeto je u rujnu 2002. godine.10 A taj se datum podudara s vremenom kada je Blair zapovjedio izradu dosjea sa svrhom da se proizvede razlog za napad na Irak. Istodobno je tvrdio da taj dosje sadrži samo opći pregled obavještajnih podataka o opasnostima od Iraka, kojima je raspolagala Velika Britanija. Mjesecima, vjerojatno čak i godinu dana, održavao se prema javnosti privid da još nije donesena odluka o pokretanju rata. Do početka 2003. stvarna opasnost Iraka po Velikoj Britaniji nije bilo iračko oružje za masovno uništenje, nego činjenica da je Irak počeo surađivati s inspektorima za oružje. Dana 7. ožujka, dva tjedna prije napada, glavni inspektor UN-a za zabranjena oružja Hans Blix izjavio je pred Vijećem sigurnosti da je Irak, iako još uvijek ne surađuje potpuno, ipak poduzeo "mnoge inicijative... sa svrhom rješavanja već više godina otvorenog pitanja razoružanja" te da "se to može držati 'aktivnom' ili čak 'proaktivnom' suradnjom". Poslije napada na Irak Blix je izvijestio Vijeće sigurnosti kako njegovo Povjerenstvo za provjeru oružja, 9 Review ofintelligence on weapons ofmass destruction: Report ofa committee ofprivy counsellors, HC 898, HMSO, London, 14. srpnja 2004. (u daljnjem tekstu: izvješće Butler), članci 429, 427. 10 Vidi iskaze pred Odborom za obranu, 5. veljače 2004., u kojemu se citiraju prethodni dokazi koje je pružio zapovjednik ratnoga zrakoplovstva Bur-ridge, www.publications.parliament.uk/pa/cm200304 Mark Curtis UNMOVIC, "tijekom provjere u Iraku nije pronašlo nikakav dokaz da Irak nastavlja ili započinje s programima oružja za masovno uništenje te da nije pronašlo značajnije količine zabranjenog oružja, ni prije, ni poslije 1991".n A stvarni ciljevi napadača na Irak bili su osigurati prozapad-njačku vladu u Iraku,
koja će Sjedinjenim Američkim Državama osigurati vojne baze potrebne za preoblikovanje Bliskoga istoka i puteve nafte koji će zadovoljiti interese Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Postizanje ovoga drugoga cilja omogućit će alternativu američkome oslanjanju na Saudijsku Arabiju. Pregled interesa Velike Britanije u osiguravanju novih zaliha energije iz stranih zemalja dan je u 4. poglavlju. Daje opasnost od iračkoga oružja za masovno uništenje bila uglavnom samo izlika za postizanje temeljnih interesa Sjedinjenih Američkih Država, priznao je i zamjenik američkoga ministra obrane Paul Wolfowitz. On je za časopis Vanity Fair izjavio kako je pitanje oružja za masovno uništenje izabrano zbog političke primjerenosti: "Istina je da smo, zbog razloga dobrim dijelom povezanih s birokracijom američke Vlade, kao bitan povod odabrali jedino pitanje oko kojega su se svi mogli dogovoriti, a to je pitanje oružja za masovno uništenje". Nadalje je rekao kako je "golem" rezultat rata to što je SAD time stekao priliku svoje vojne snage povući iz Saudijske Arabije.12 11 Citira se u Glen Rangwala, ,,Iraq's vveapons of mass destruction: the assessment of British government - Problems, contradictions, falsehoods" i „Mislead into war", 21. ožujka 2003., www.middleeastreference.org.uk: Hans Blix, Notes for the briefing of the Security Council on the 13th qaurterly report of UNMOVIC, UN News Centre 2003. 12 Julian Borger, „Intelligence was wrong, admits general", Guardian, 31. svibnja 2003. LJUDI ZA ODSTREL Umirovljeni general Američke vojske Jay Garner, koji je u početku bio na čelu okupacijskih vlasti u Iraku, nedavno je izjavio: "Jedna od najvažnijih stvari koje trenutačno možemo učiniti jest početi s ostvarivanjem temeljnih prava... Osvrnimo se na Filipine na prijelazu u 20. stoljeće: bili su luka za opskrbu mornarice ugljenom, a to nam je omogućilo da budemo uvelike nazočni na Tihom oceanu. To je ono što će sljedećih nekoliko desetljeća biti Irak - naša luka za opskrbu ugljenom koja će nam omogućiti veliku nazočnost na Bliskom istoku."'3 I doista, do početka 2004. godine američki je tisak izvješćivao kako "američki vojni inženjeri nadziru izgradnju poboljšanog sustava američkih baza projektiranih tako da traju godinama" i daje izgrađeno četrnaest "stalnih baza", za koje se planiralo da će funkcionirati iz bivših iračkih baza u Bagdadu, Mosulu, Taji, Baladu, Kirkuku i na područjima u blizini Nasirijaha, Tikri-ta, Faludže te između Irbila i Kirkuka. Očekivalo se da će broj američkih vojnika, koji se danas u Iraku kreće oko 110.000, ostati nepromijenjen sve do 2006. godine.14 A postojao je još jedan razlog za rat, koji je Blair naveo više puta u svojim govorima i na konferencijama za tisak. Taj je cilj bio jednak onome koji se navodio za bombardiranje Jugoslavije 1999. i Afganistana 2001., a o kojemu se opet dobrim dijelom nije izvješćivalo. Mjesec dana prije napada Blair je izjavio, "ako izostane
naša reakcija", "što će onda biti s našim autoritetom kada se počnemo baviti drugim opasnostima? A kada sljedeći put budemo nešto zahtijevali, što će biti s našom vjerodostojnošću?" Na konferenciji za tisak održanoj u veljači u Camp Davidu rekao je da, ako "sada uzmaknemo" i ako "svijet digne ruke", 13 Jim Lobe, „Chalabi, Garner provides new clues to war", Hi Pakistan, 26. veljače 2004., www.occupationwatch.org 14 Christine Spolar, „14 'enduring bases' set in Iraq", Chicago Tribune, 23. ožujka 2004. €> Mark Curtis "razmislimo o tome kakav ćemo signal time poslati svim okrutnim diktatorima diljem svijeta".15 Ono što Blair govori jest da vladari svijeta moraju podređenima pokazati tko je gazda, jer bi u protivnom "vjerodostojnost" tih vladara mogla postati upitnom. Takva demonstracija gole sile ima svoju vrijednost. Poslije napada na Irak Blair je izjavio: "To možete vidjeti na primjeru zemalja kao što su Sirija i Iran, gdje još uvijek imamo velika neriješena pitanja o kojima moramo s njima raspravljati i koja moramo s njima rješavati. A sada to ipak možemo učiniti u posve drukčijem ozračju nego što nam je to bilo moguće prije nekoliko mjeseci."16 Ili u prijevodu: "Sada kada smo porazili Irak, lakše ćemo u red dovesti i ostale naše neprijatelje". To je pravo lice zlobe koja se krije iza podle vanjske politike Velike Britanije. Napad na Irak bio je krajnje surov. Broj poginulih civila kreće se oko 10.000, a najmanje je 20.000 ranjenih. Prema nekim procjenama bilo je između 22.000 i 55.000 žrtava, ali ta brojka obuhvaća i vojnike i civile koji su umrli zbog nemogućnosti liječenja, jer su bolnice ratom uništene.17 Dužnosnici Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije ne računaju broj poginulih civila, ni tijekom rata ni tijekom okupacije. "Nemamo izvedivih načina utvrđivanja broja Iračana poginulih i ranjenih tijekom sukoba", izjavila je Vlada u nekoliko navrata. Također je odbila naložiti Parlamentu utvrđivanje broja poginulih tijekom invazije.18 15 "PM statement on Iraq", 25. veljače 2003., www.pm.pov.uk: Zajednička konferencija za tisak s predsjednikom Bushom u Camp Davidu, 27. ožujak 2003., www.pm.gov.uk 16 "PM thanks troops in Iraq", 29. svibnja 2003., www.pm.gov.uk 17 Organizacija Iraq body count, "Civilian deaths in 'noble' Iraq mission pass 10,000", www.iraqbodvcount.net: Amnestv International, "One vear after the war the human rights situation remains critical", 18. ožujka 2004., www.amnestv.org: Studija organizacije Medact u Shaista Azizu, "War killed 55,000 Iraq civilians", 11. studenoga 2003., Al Džazira. 18 Donji dom, Hansard, 15. listopada 2003., stupac 244., 1. rujna, stupac 905 LJUDI ZA ODSTREL
Američke i britanske vojne snage upotrijebile su oko 13.000 kasetnih bomba koje su sadržavale 2 milijuna "zvončića" koji su usmrtili ili ranili više od 1.000 civila. Prema organizaciji Human Rights Watch, sa sjedištem u SAD-u, oko 90.000 "zvončića" nije eksplodiralo, što znači daje ta zemlja načičkana minama. Velika Britanija upotrijebila je oko 2.170 kasetnih bomba, koje su sadržavale 113.190 "zvončića". Ali, u lipnju 2003. Vlada se ipak drznula tvrditi da "smo svjesni kako nema dokaza da su kasetne bombe Velike Britanije prouzročile civilne gubitke".19 Nasuprot tome, organizacija Human Rights Watch izvješćuje: "Vojne snage Velike Britanije prouzročile su smrt desetaka civila kada su u Basri i oko nje upotrijebile kasetne rakete koje se ¦ ispaljuje sa zemlje. Tri četvrti u južnom dijelu grada osobito su teško pogođene. U podne 23. ožujka jedna kasetna raketa pogodila je Hadž al Muhandisin al Kubru (inženjerski okrug) dok je trinaestogodišnji Abas Kadim iznosio smeće. Zadobio je akutne ozljede crijeva i jetara, a djelić zvončića zabio mu se u blizini srca i nije ga bilo moguće odstraniti... Poslije tri sata zvončići su prekrili četvrt Al Mišrak al Džadid, smještenu oko dva i pol kilometra sjeveroistočno. Dok je dvadesetšestogodišnji tesar Ijad Jasim Ibrahim spavao u svojoj kući, u sobi s pogledom na ulicu, pogođen je šrapnelom i izgubio je svijest. Umro je tijekom operacije. Deset članova njegove obitelji koji su spavali drugdje u kući također su pogođeni šrapnelima. Na drugoj strani ulice kasetna je raketa ranila troje djece." Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija provele su zrakoplovne napade i na medijske kuće te na objekte distribucije električne energije. "Neki od napada na objekte distribucije električne energije u Iraku vjerojatno će imati ozbiljne i dugoročne posljedice po civilno stanovništvo", i to posljedice po vodu i postrojenja za preradu otpadnih voda te medicinsku skrb, kaže organizacija Human Rights Watch. I, dalje, izjavljuje kako je "upitna zakonitost" američkoga razaranja triju posebnih iračkih ' Donji dom, Hansard, 3. lipnja 2003., stupac 293. Mark Curtis medijskih kuća, jer nisu postojali dokazi da su ti mediji korišteni za potporu iračkim vojnim snagama.20 Upotrijebljeno je i između 1.000 i 2.000 tona osiromašena urana. Prema Vijeću za medicinsko istraživanje urana (Uranium Medical Research Council), najveći irački gradovi zatrovani su radijacijom iz takvih granata i projektila.21 Neposredno poslije pada Sadamovoga režima tijek okupacije postao je nasilan. Od samoga početka američki su vojnici, što se moglo i očekivati, pucali u nenaoružane civile i ubijali prosvjed-nike. Američki su vojnici pucali i na vozila Hitne pomoći te ubijali i ranjavali putnike u tim vozilima. Tijekom prve godine okupacije ubijene su stotine ljudi, a većinom ih je ubila američka vojska koja je često primjenjivala surove metode nadzora iračkoga stanovništva. Rušila je stambene objekte i kuće, kao oblik kolektivne kazne, što je zločin. Tisak je izvješćivao i o postojanju tajne policije, koja u južnom Iraku operira s "blagoslovom" Velike Britanije. Ta je tajna policija optužena za otmice osumnjičenika koji su poslije u pritvoru zlostavljani, a
neki su čak i "nestali". Izvješćivalo se i o tome kako izraelski savjetnici obučavaju specijalne postrojbe Sjedinjenih Američkih Država u "agresivnim protuustaničkim operacijama", uključujući i odrede za atentate.22 Suočen sa sve većim otporom okupaciji, kao i sa snažnim napadima na američke i iračke ciljeve, u studenome 2003. SAD je ubrzao rat. Upravo su tada počele nove "ofenzivne operacije", usmjerene na sve veći irački "gerilski pokret", koje su obuhvaćale i uporabu teškoga naoružanja, poput borbenih helikoptera, kao i 20 Human Rights Watch, "Off target: The conduct of the war and dvilian casualties in Iraq", prosinac 2003., 21 Paul Brown, "Uranium hazard prompts cancer check on troops", Guardian, 25. travnja 2003.; John Pilger, "A year later", Znet, 23. ožujka 2004. 22 Cirkular organizacije Voices in the Wilderness, veljača/ožujak 2004., u kojemu se citira list Sunday Times od 25. siječnja, www.viw.uk: Julian Borger, "Israel trains US assassination squads in Iraq", Guardian, 9. prosinca 2003. LJUDI ZA ODSTREL uporabu borbenih zrakoplova prvi put nakon što je Bush objavio prestanak rata. Sljedeća, još okrutnija faza, započeta je u travnju 2004., kada su Sjedinjene Američke Države, kao reakciju na ubojstvo četvorice američkih privatnih zaštitara, odlučile pritegnuti šijitskoga religijskoga vođu Moktada al Sadra. Tijekom te faze započeli su stravični napadi na Faludžu i druge gradove, u kojima su poubijane stotine ljudi, a polovica poubijenih bili su civili i djeca. U svibnju 2004. godine, vojne snage Velike Britanije nedaleko od grada Amare počinile su pokolj u kojemu su usmrtile oko 40 ljudi.23 Napad na Faludžu započet je uništavanjem izvora energije, a intenzivno bombardiranje trajalo je danima. Grad su bombardirali bombama Mk.82 (250 kg). Iz izvješća se dade zaključiti da su američki vojnici nasumce pucali po ljudima i vozilima Hitne pomoći, a američki su marinci na više od dva tjedna zatvorili glavnu gradsku bolnicu, namijenjenu za 300.000 građana, i koristili je kao vojni položaj, što je kršenje Ženevske konvencije. Prema djelatnicima međunarodne pomoći, to je prouzročilo smrt mnogih ranjenika. Poslije toga napada djelatnici međunarodne pomoći opisali su grad kao grad duhova, nakon što su u bolnicu nagrnuli desetci tisuća stanovnika.24 Kao rezultat tih operacija jedan član Vladajućega vijeća Iraka, kojega su imenovale Sjedinjene Američke Države, dao je ostavku na članstvo u tome tijelu. Jedan drugi član Vijeća te je operacije nazvao "masovnim kažnjavanjem građana Faludže" koje je "neprihvatljivo i nezakonito". Ali, napad na Faludžu potpuno je podržavao Tony Blair. On je britanskim parlamentarcima rekao kako je "savršeno ispravno i u redu protiv tih ustanika poduzeti 23 Rory McCarthv, "Gunships ram home might of US firepower", Guardian, 15. studenoga 2003. 24 Rory McCarthv, "Uneasv truce in the city of ghosts", Guardian, 24. travnja 2004.; Nicolas Pelham, "No retreat from Falluja, says US", Financial Times, 1. svibnja 2004.
Mark Curtis odgovarajuće mjere" te je dodao: "Duboko žalim zbog smrti svakoga civila u Faludži, ali je prijeko potrebno da ponovno uvedemo red". Blair je taj napad opravdao općom izlikom borbe protiv "elemenata bivšega režima" i "vanjskih terorista". Ipak, list Guardian izvijestio je da "ljudi iz Faludže ne mogu razumjeti takvu optužbu. Ti ustanici nisu teroristi nego Iračani, oni ne podupiru stari režim i samo se bore u domoljubnom ratu protiv američke okupacije". Mediji su brzo preletjeli preko pokolja u Faludži, ali je zato terorističko ubojstvo 200 ljudi u Madridu bilo intenzivno medijski praćeno više od dva tjedna.25 Do svibnja 2004. postalo je jasno kako se SAD i Velika Britanija suočavaju sa sve širim pokretom otpora. Ta je okupacija sličila na nekadašnje gušenje nacionalnih ustanaka u britanskim kolonijama, a na obzorju se nazirao rat za nacionalno oslobođenje koji je ujedinjavao različite skupine. U dopisu britanskoga Ministarstva vanjskih poslova iz svibnja 2004., koji je procurio u javnost, stoji, sasvim suprotno objavama britanskih ministara u javnosti, da ustanak "uživa veliku potporu, barem među sunitima".26 Odgovor je bio jednostavan; "Borit ćemo se protiv njih, nametnut ćemo im našu volju i zarobljavati ih. I, bude li potrebno, ubijat ćemo ih sve dok ne uvedemo red i zakon u tu zemlju". Izjavio je to američki povjerenik Paul Bremer, i pritom zvučao kao dojmljiv kraljevski namjesnik, prije negoli je napustio zemlju poslije fiktivnog "prenošenja ovlasti" sredinom 2004. godine.27 25 Rory McCarthy, "None killed in US convoy as Shia militias fight on", Guardian, 10. travnja 2004.; Patrick \Vintour, "Army chiefs resist call for more Iraq troops", Guardian, 29. travnja 2004.; Luke Harding, "It's hell... evervthing will be destroved", Guardian, 30. travnja 2004. 26 Michael White, "Leaked memo reveals fear that US tactics are endange-ring troops", Guardian, 24. svibnja 2004. 27 David Teather, "US begins crackdovvn as soldiers found dead", Guardian, 30. lipnja 2003. LJUDI ZA ODSTREL U izvješću organizacije Centar za gospodarska i socijalna prava (Centre for Economic and Social Rights), sa sjedištem u SAD-u, iz lipnja 2004., stoji da "Bushova vlada u Iraku čini ratne zločine i druga ozbiljna kršenja međunarodnoga prava kao rutinsku politiku". To izvješće dokumentira deset kategorija kršenja prava. One obuhvaćaju: "nezakonite napade", koji nanose "velike i bespotrebne civilne žrtve", "nezakonite pritvore i mučenje", koji obuhvaćaju i proizvoljna masovna uhićenja u kojima oko 90 posto pritvorenih jesu nedužni promatrači pokupljeni u tim nezakonitim masovnim uhićenjima, i "kolektivnu kaznu", koja obuhvaća "ravnanje prema izraelskim taktikama na okupiranom području", razaranje domova civila, izoliranje cijelih gradova i sela te "neselektivnu primjenu znatno nadmoćnije sile u prenapučenim urbanim područjima".28 Američke i britanske okupacijske snage i dalje djeluju nekažnjeno. U listopadu 2003. organizacija Human Rights Wa-tch izvijestila je da su samo u Bagdadu
ubijena 94 civila "pod pravno vrlo upitnim okolnostima, koje nalažu istragu", a da Američka vojska "uporno ne pokreće pravu istragu o ubijanju civila koje je rezultat pretjerane i nekontrolirane primjene sile". Godinu dana poslije okupacije ni protiv jednog američkog vojnika nije pokrenut krivični postupak zbog bahatog i samovoljnog ubijanja iračkih civila.29 Sredinom 2004. britanska je vojska počela istraživati ubojstva 75-ero iračkih civila, koje su poubijali britanski vojnici. Phil Shi-ner, odvjetnik žrtava stradalih od vojnih snaga Velike Britanije, kaže: "Vojne snage Velike Britanije i njihovi zapovjednici mogu nekažnjeno ubijati, jer ne postoji učinkovit mehanizam preuzi28 Centar za gospodarska i socijalna prava, "Bevond torture: US violations of occupation law in Iraq", vyyyw.cesr.org 29 "Human Rights Watch, Civilian deaths need US investigation", 21. listopada 2002.; Amnestv, "One vear after the war the human rights situation remains critical", 18. ožujka 2004. Mark Curtis manja odgovornosti ni u nacionalnom ni u međunarodnom pravu". Britanska vojska i dalje ima tajnu postrojbu u zatvoru Camp Bucca, pod američkom upravom, nedaleko od lučkoga grada Um Kasre, u kojemu su američki vojnici poznati po maltretiranju Iračana.30 U izvješću Crvenoga križa iz svibnja 2004. navedeno je daje SAD počinio "niz ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnoga prava", između ostaloga i "okrutnost" u pritvoru, "fizičko ili psihološko prisiljavanje tijekom ispitivanja", produljeno za-točenje u samicama bez dnevne svjetlosti i, "pretjeranu i neprimjerenu primjenu sile čije su posljedice smrt ili ranjavanje". Metode koje se primjenjuju obuhvaćaju stavljanje kukuljica i lisičina, "pritiskanje lica o zemlju čizmom", prijetnje, skidanje do gola na nekoliko dana, ponižavajuća djela, izlaganje velikoj buci. Te metode, a neke su i ratni zločini, postale su uobičajenom i prihvaćenom praksom SAD-a. Primjenjivane su i u zaljevu Guantanamo i u Afganistanu, a možda i u drugim američkim središtima za pritvor u Pakistanu, Jordanu i Diego Garciji. I doista, vojni obavještajci SAD-a i Velike Britanije obučeni su za te metode u vojnim bazama u Velikoj Britaniji i drugdje, a one su poznate kao tehnike pri "opiranju ispitivanju". A možda upravo one najbolje svjedoče o tome kako Bushova vlada vidi međunarodno pravo. To pokazuje i Bushova osobna reakcija na događaje od 11. rujna: "Ne zanima me što kažu stručnjaci za međunarodno pravo, mi ćemo nekoga dobro isprašiti".31 30 Andrevv Johnson, "Did British soldiers lose ali control and decencv at the notorious Camp Bucca?", lndependent, 15. veljače 2004.; Richard Norton-Tavlor, "Big rise in civilian death inquires", Guardian, 9. veljače 2004.; Phil Shiner, "End this lawlessness", Guardian, 10. lipnja 2004. 31 "Violations 'were tantamount to torture'", Guardian, 8. svibnja 2004.; David Leigh, "UK force taught torture methods", Guardian, 8. svibnja 2004.; citirano u Centru za gospodarska i socijalna prava, Beyond torture: US violations of occupation law in Iraq, www.cesr.org
LJUDI ZA ODSTREL Rat protiv demokracije U vodećim se krugovima čini nepojmljivim da bi se Velika Britanija mogla protiviti demokraciji u Iraku ili u nekoj drugoj zemlji. Naprotiv, ona slovi kao zemlja koja podupire demokraciju, a neki tek priznaju mogućnost da se tijekom toga procesa može potkrasti i poneka "pogrješka", jer bi, u protivnom, vođe imali previsoke "ideale". Rezultat toga jest da se na Blairove i Bushove izjave o tome kako u Irak žele uvesti demokraciju rijetko uzvraća protuudarcem, unatoč svim dokazima koji govore da je istina potpuno suprotna. Samo tijekom razdoblja okupacije Iraka Velika je Britanija davala potporu očigledno neregularnim izborima u Rusiji, čeče-niji i Nigeriji. U biti, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države imaju duboku averziju prema istinskoj demokraciji, posebice na Bliskom istoku, gdje najpopularniji politički pokreti obično imaju "čudne zamisli o uporabi prirodnih bogatstava svojih zemalja u svrhu nacionalnog razvoja, umjesto u korist zapadnih korporacija." U Iraku je poslije vojne ubrzo uslijedila i gospodarska okupacija. Tu se zemlju trenutačno podvrgava uobičajenoj dozi tržišnog fundamentalizma, zajedničkoga svim državama Trećega svijeta koje su sluge Zapada. Taj se proces u vodećim medijima opisuje kao "obnova". Američke snage, pod krinkom Privremene koalicijske uprave (Coalition Provisional Authoritv, skraćeno CPA), donose cijeli niz gospodarskih "reforma" u Iraku. Ozakonjuju tako sveopću privatizaciju, stopostotno strano vlasništvo nad iračkim bankama i tvornicama, a ulagačima daju mogućnost ostvarivanja stopostotne dobiti. Dekretom broj 12, o "politici liberalizacije trgovine", Privremena koalicijska uprava je u Iraku ukinula sve trgovinske pristojbe i uvela "razvoj slobodnoga tržišnoga gospodarstva". "Obnovom" upravljaju i provode je gotovo isključivo strani stručnjaci. Zbog strategije koja tvrtkama bliskim Bushovoj vladi Mark Curtis osigurava poslove teške više milijuna dolara, britanska je Vlada počela lobirati kako bi se zajamčilo da i "britanske tvrtke osiguraju za sebe velik dio toga kolača novih ugovora", riječi su britanskoga ministra vanjskih poslova Mikea O'Briena. Potkraj 2003. petero dužnosnika britanskoga Ministarstva trgovine i industrije radilo je u Iraku, u Privremenoj koalicijskoj upravi, kako "bi pružilo potporu britanskim tvrtkama u Iraku", rekla je ministrica toga ministarstva zadužena za trgovinu Patricia Hewitt. "Očekujemo da će britanske tvrtke odigrati važnu ulogu u ponovnom razvitku Iraka", izjavila je, a njezino je ministarstvo izjavljivalo kako su britanskim kompanijama ondje "dostupne mnoge prilike". To je bilo suprotno njezinoj prethodnoj izjavi pred britanskim Parlamentom, kada je rekla da britanska Vlada "nije upletena u Iraku radi poslovnih mogućnosti".32 Prema nekadašnjem vodećem ekonomistu Svjetske banke Josephu Stiglitzu, Sjedinjene Američke Države "guraju Irak u još radikalniju šok terapiju od one koja se provodila u bivšem sovjetskom bloku". Danas, kaže Stiglitz, postoji konsenzus o tome daje ta šok terapija "zakazala" i da su te zemlje "suočene s naglim padom
svojih dohodaka i osjetnim porastom siromaštva". Brza privatizacija u Iraku vjerojatno će imati još ozbiljnije posljedice, a "međunarodna bi zajednica svoj novac trebala usmjeriti u humanitarne svrhe, kao što su bolnice i škole, a ne na davanje potpore američkim planovima".33 Gospodarske "reforme" nametnute Iraku zasigurno su nezakonite u okviru međunarodnoga prava. Odredbe Ženevske konvencije iz 1949. i Haaške uredbe iz 1907. zahtijevaju poštivanje postojećih zakona u okupiranim zemljama. Od donošenja Rezo32 "British companies must play their part in Iraq", govor, 21. studenoga 2003., www.fco.gov.uk: Donji dom, Hansard, 9. prosinca 2993., stupac 449 i 20. lipnja 2003., stupac 499; 1. travnja 2003., stupac 624. 33 Joseph Stiglitz, "Iraq's next shock will be shock therapv", Znet, 17. ožujka 2004. LJUDI ZA ODSTREL lucije broj 1483 Vijeća sigurnosti UN-a, iz svibnja 2003., britanska Vlada navodi kako to "daje zdrav pravni temelj" za privatizaciju i druge reforme, koje su stupile na snagu pod okupacijskom vlašću Paula Bremera. Ipak, rezolucija broj 1483 i dalje zahtijeva puno poštivanje "obveza preuzetih međunarodnim pravom", koje obuhvaćaju i odredbe Ženevske konvencije i Haašku uredbu.34 činilo se daje iračka naftna industrija izbjegla privatizaciju i daje predviđena za državno upravljanje, djelomice zbog bojazni od raspirivanja nacionalističkoga bijesa. Tonv Blair je Donjemu domu britanskoga Parlamenta, u samo predvečerje rata, rekao kako bi "naftne prihode, za koje ljudi pogrješno tvrde da ih se mi želimo dokopati, trebalo staviti u zakladu za narod Iraka, kojom će upravljati Ujedinjeni narodi". A zatim je Velika Britanija sudjelovala u proguravanju rezolucije UN-a iz svibnja 2003., kojom je Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji dan nadzor nad iračkim naftnim prihodima, i to bez ikakve zaklade kojom bi upravljali Ujedinjeni narodi.35 Jedan od ključnih poslova jest izvoz naoružanja. Velika je Britanija za sebe već osigurala posebno izuzeće od embarga UN-a na izvoz oružja pa je od listopada 2003. isporučivala oružje Iraku, i to "automatske puške i pištolje namijenjene privatnim zaštitarskim tvrtkama koje su ugovorom obvezane pružati dobru zaštitu zaposlenicima" Privremene koalicijske uprave. Odgovarajući na pitanja u britanskome Parlamentu, u ožujku 2003., Mike O'Brien izjavio je da će Velika Britanija podržati ukidanje embarga UN-a na oružje "kako i kada to okolnosti budu opravdavale".36 34 Donji dom, Hansard, 20. studenoga 2003., stupac 1308; UN-ovo Vijeće sigurnosti, Rezolucija 1483, 22. svibnja 2003., članak 4. 35 David Teather, "US set to back state control of Iraqi oil", Guardian, 8. siječnja 2004.; Glen Rangwala, „Changing stories on Iraq", 23. siječnja 2004., www.middleeastreference.org.uk 36 Donji dom, Hansard, 21. listopada 2003., stupac 163; 11. ožujka 2003., stupac 158.
Mark Curtis Još jedan unosan posao jest posao "privatnih zaštitara" (tj. plaćenika) koji rade u toj zemlji. S ugovorima za koje se procjenjuje da vrijede oko milijardu dolara, vjeruje se da britanske kompanije imaju u njima najveći udio. Oko 1.500 bivših britanskih vojnika i policajaca, uključujući i bivše časnike odreda SAS, marince i padobrance, trenutačno radi u Iraku, a većinu njih plaćaju britanski porezni obveznici. Izvješćuje se da su Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo za međunarodni razvoj već potrošili gotovo 25 milijuna dolara na zapošljavanje tjelohranitelja i za sigurnost savjetnika koji štite njihove državne službenike. Novačenjem tisuća plaćenika u SAD-u obuhvaćeni su i veterani iz Pinochetovog režima u čileu i iz režima apartheida u Južnoafričkoj Republici. Postoje i izvješća o privatnim plaćenicima koji rade na ugovor i koji su nadzirali ispitivanja u zatvorima.37 Izbornim sustavima u Iraku manipuliralo se na jednak način kao i njegovim gospodarskim resursima. Šijitski religijski vođa u Iraku, veliki Ajatolah al Sistani, poveo je kampanju kako bi inzistirao na prijevremenim izborima. Usprotivili su mu se i Washington i London, vjerojatno zbog bojazni da njihov kandidat ne izgubi na izborima. "Bushova vlada želi uredan proces koji će moći nadzirati", komentirao je list Washington Post.iS Mediji su, općenito, vjerno izvješćivali o onome što se potkraj 2003. reklamiralo kao "prijenos vlasti" u Iraku, iako je još nekoliko mjeseci prije toga postalo jasno da su angloameričke okupacijske snage namjeravale postići upravo suprotno. Tako, primjerice, "okupacijski dekret" izdan u ožujku 2003. nagovješćuje nakanu SAD-a da zadrže nadzor nad iračkom vojskom i poslije "prijeno37 Robert Fisk, "Britain's secret armv in Iraq", Independent, 28. ožujka 2004.; Julian Borger, "US military in torture scandal", Guardian, 30. travnja 2004.; Bili Berkovvitz, Mercanaries 'R' us", Alternet, 24. ožujka 2004., www.occupationwatch.org 38 Rajiv Chandrasekaran, "How cleric trumped US plan for Iraq", Washington Post Foreign Service, 26. studenoga 2003. LJUDI ZA ODSTREL sa vlasti". Njime se također zahtijeva od SAD-a da imenuje nekoliko ključnih službenika - načelnika vojnoga stožera, savjetnika za nacionalnu sigurnost i glavnog inspektora - i to na mandate koji će trajati po nekoliko godina. A zapravo je bilo vrlo malo vjerojatno da će bilo kakva iračka vlada zamijeniti te imenovane službenike prije državnih izbora 2006. godine. I novinska agencija Associated Press, u članku pod naslovom "Sjedinjene Američke Države zadržat će vlast u Iraku i poslije prijenosa suverenosti", izvijestila je da će "većina moći i dalje ostati unutar toga veleposlanstva SAD-a, najvećega na svijetu (koje se gradilo u Bagdadu), uz potporu snaga koje su brojile 110.000 vojnika". List Wall Street Journal izvijestio je o tome kako "Bremer i drugi dužnosnici potiho grade institucije koje će Sjedinjenim Američkim Državama osigurati poluge moći za provedbu utjecaja na gotovo svaku važnu odluku koju će donijeti privremena
vlada". Također kaže kako je Bremer nizom ukaza donesenih tijekom proljeća iste godine "osnovao odbore koji vrlo djelotvorno, doslovce, oduzimaju sve ovlasti koje su nekoć bile u rukama više ministarstava". Najavio je i to da će Sjedinjene Američke Države i međunarodni „savjetnici" ostati u doslovce svakom preostalom ministarstvu poslije te "primopredaje vlasti". Sredinom 2004. godine ministar vanjskih poslova Velike Britanije Mike O'Brien izjavio je kako je tijekom proteklih nekoliko mjeseci "gotovo 200" britanskih dužnosnika premješteno u okupacijske vlasti i u iračka ministarstva.39 Pomoćnik Američkoga ministra vanj skih poslova Mare Gros-sman priznao je da se, zapravo, radilo o prijenosu "ograničenih ovlasti". Bivši najviši dužnosnik američkoga Ministarstva vanjskih poslova zadužen za Bliski istok, Edward Walker, izjavio je kako 39 John Burns i Thom Shanker, "US officials fashion legal basis to keep force in Iraq", New York Times, 26. ožujka 2004.; Yochi Dreazen, "Behind the scenes, US tightens grip on Iraq's future", Wall Street Journal, 13. svibnja 2004.; Mike O'Brien, "Iraq stands at the dawn of a new era", 25. lipnja 2004., Sww.fco.gov.uk Mark Curtis će Sjedinjene Američke Države nastaviti uspješno upravljati iračkim proračunom, budući da žele nadzirati dijeljenje milijarda dolara američke pomoći. Kazao je kako "definitivno nije riječ o pravom prijenosu vlasti ako u rukama nemaš sigurnost svoje zemlje i ako, zapravo, nemaš prihoda".40 Tonv Blair je pred Donjim domom britanskoga Parlamenta uspio izjaviti: "Na irački narod trebao bi se prenijeti puni suverenitet, a međunarodne snage trebale bi ostati pod zapovjedništvom Sjedinjenih Američkih Država". Njegov službeni glasnogovornik objasnio je potrebu Iraka za "punim nedjeljivim suverenitetom, što znači da iračka Vlada mora dati pristanak ulozi međunarodnih snaga poslije 1. srpnja".41 "Prijenos ovlasti", 30. lipnja značio, je konsolidiranje moći Sjedinjenih Američkih Država, a time, zapravo, i državni udar. Na vlast je čak doveo Ijada Alavija, čovjeka američke i britanske obavještajne službe, koji je istodobno bio i izvor informacija britanske Vlade o tome da bi Irak mogao početi koristiti oružje za masovno uništenje u roku od samo 45 minuta. Bio je to državni udar, proveden na najotvoreniji mogući način, što je još jedan primjer o stajalištima okupatora prema demokraciji. Još jedna angloamerička antidemokratska strategija u određivanju budućnosti Iraka jest držanje Kurda na sjeveru zemlje što je moguće dalje od neovisnosti. Tijekom napada na Irak Velika Britanija i SAD posebno su uvjeravale Tursku da će "teritorijalni integritet" Iraka biti očuvan. Američki su vođe, navodno, uvjeravali tursku Vladu u potrebu uvođenja "federativnoga sustava" u Iraku, koji bi Kurdima dao ograničenu autonomiju. Tome nasuprot, neki kurdski vođe tvrde kako im je Amerika uoči samo40 Ewen Macaskill, "US clings to the burdens of power", Guardian, 18. svibnja 2004.; Timothv Phelps, "US will control Iraqi forces", Newsday, 10. travnja 2004.
41 Citirao Ed Johnson u "Blair backpedals on Iraq comments", Toronto Star, 26. svibnja 2004.; Ewen Macaskill i Šarah Hali, "US vows to stay in control of Iraqi troops", Guardian, 17. svibnja 2005. LJUDI ZA ODSTREL ga napada na Irak obećala znatno širu autonomiju unutar federativnog sustava, što Sjedinjene Američke Države niječu. Usvojenim privremenim iračkim Ustavom Kurdima je početkom 2004. godine dano pravo na veto na bilo kakav budući trajni ustav i jamstva za samoupravu u kurdskoj pokrajini. Ali, te ovlasti nisu unesene i u rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, donesenu u lipnju 2004. Američki su dužnosnici žestoko odbacili lobiranje Kurda zbog bojazni da bi time uvrijedili iračke šijitske vođe, koji su se protivili davanju takvih ovlasti Kurdima.42 Jedan od dokumenata britanske Vlade, objelodanjen tijekom istrage u slučaju Hutton, jest dokument s pitanjima i odgovorima o dosjeu iz rujna 2002. U jednom dijelu toga dokumenta navodi se: "Kurdima u Iraku želimo autonomiju (a ne neovisnost)". To se temeljno stajalište nije izmijenilo tijekom vremena. Još je 1963. vrijedilo stajalište da "jak i ujedinjen Irak najbolje služi našim interesima", prema riječima tadašnjega dužnosnika britanskoga Ministarstva vanjskih poslova Percvja Cradocka, koji je poslije postao predsjedavajući Zajedničkoga obavještajnoga odbora.43 Višegodišnja politika Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije prema Kurdima očigledna je i u objavljenim dokumentima. Isplati se ukratko osvrnuti na nju kako bi se bolje razumjelo vjerojatan slijed događaja u današnjem Iraku. Razmotrimo tajni dokument britanskoga Ministarstva vanjskih poslova iz kolovoza 1963., u kojemu stoji kako "nema nikakvih izgleda za neovisan Kurdistan, jer bi to značilo komadanje još 42 "PM: Saddam and his regime vvill be removed", 25. ožujka 2003., www.pm.gov.uk; Wolfowitz, "We will completelv remove Kurdish group from Northern Iraq", Turkish Daily News, 1. veljače 2004.; Scheherezade Faramazi, "Kurds' dream clashes with US plans", MiamiHerald, 28 siječnja 2004.; Steven Weisman, "Kurdish region in northern Iraq will get to keep special status", New York Times, 5. siječnja 2004. 43 "Iraq and weapons of mass destruction: An intelligence assessment", Q&A, www.the-hutton-inquirv.org.uk: Percy Cradock, bilješka, 26. kolovoza 1963., FO371/170449/EQ1019/42. Mark Curtis nekoliko država, a ne samo Iraka". Britanski su interesi opisani kao "postojanje jake prijateljske iračke Vlade, koja može zajamčiti red diljem te države", bilo sporazumom s Kurdima bilo "vojnim nadzorom". Takav jak i ujedinjen Irak odigrao je ulogu protivnika Naserovom Egiptu u arapskome svijetu i potpomogao "zadržavanje raznih teritorija na kojima se proizvodi nafta pod zajedničkim političkim nadzorom". U tome dokumentu također stoji daje u interesu Velike Britanije postizanje sporazumnog rješenja problema Kurda, "ali ne i rješenja koje bi ozbiljno oslabilo autoritet središnje vlade zbog ustupaka Kurdima".
Velika Britanija trebala bi pokušati njegovati dobre odnose i s Irakom i s Kurdima, ali: "Ovi su prvi mnogo važniji... budemo li skloniji Kurdima više nego Iračanima, uzbunit ćemo susjedne zemlje s kurdskom manjinom... I stoga bismo, suočeni s nužnošću izbora, trebali priznati silnu važnost dobrih odnosa s Irakom i činjenicu kako je u našemu interesu da njihova vlast prevagne u cijeloj zemlji."44 Kurde se drži instrumentom pritiska na režim u Bagdadu kada je to potrebno. Početkom 60-tih godina 20. stoljeća, primjerice, Velika je Britanija počela ohrabrivati nove ustanke Kurda u Iraku kako bi destabilizirala nacionalistički režim Abdula Kazima. Dokumenti pokazuju daje britanski veleposlanik u Bagdadu bio prilično spreman biti "bez predrasuda" glede mogućnosti da bi pobuna Kurda mogla "izazvati njegovo (Kazimovo) svrgnuće". U rujnu 1962. izjavio je da Velika Britanija ne bi zbog toga smjela ohrabrivati postizanje rješenja između Bagdada i Kurda, nego bi trebala ostati postrance. Velika Britanija ne bi smjela davati izravnu pomoć Kurdima, rekao je, "ali, možda, ne trebamo toliko brinuti ako se drugi odluče na to".45 44 Ministarstvo vanjskih poslova, "The Kurdish problem in Iraq", kolovoz 1963., Državni arhiv, FO371/170447/EQ1019/l 45 Said Aburish, A Brutal Friendship: The West and the Arab elite, Indigo, London, 1997., str. 136.; R. Allen pisao G. Hilleru, 3. rujna 1962., FO371/164235/ EQ1015/83. LJUDI ZA ODSTREL Ali, nakon što je Kazim svrgnut, 1963., a vlast u Bagdadu preuzeo režim sklon Velikoj Britaniji, takva se britanska politika pretvorila u potpunu potporu toj novoj iračkoj Vladi (vidi 5. Poglavlje) . SAD je slijedio istu politiku, i Kurdima isporučivao oružje od 1961. do 1963. kako bi potkopalo Kazima. A dva dana poslije njegovoga svrgnuća počeo je naoružavati novi irački vojni režim u njegovoj borbi protiv tih istih Kurda, koje je prije naoružavao.46 Taj se obrazac uglavnom ponavljao i sa Sadamom Huseinom. Dok je Sadam, 80tih godina 20. stoljeća, bio omiljen saveznik, njegov je pokolj nad Kurdima prešutno prihvaćan. Ali, nakon što je postao službenim neprijateljem, poslije njegovoga napada na Kuvajt 1990., počelo se ponovno favorizirati i tajno podržavati Kurde. Danas, kada Sjedinjene Američke Države kontroliraju prilike u Bagdadu, Kurde se dobrim dijelom drži opasnošću koju se mora držati pod nadzorom. Bilanca Dakle, to su neka od važnijih promišljanja koja treba uzeti u obzir. Naravno daje bilo i pozitivnih razvoja događaja u Iraku: svrgnut je užasni Sadamov režim, čime je stvoren prostor za poneka poboljšanja na području slobode izražavanja i okupljanja, te je omogućeno uvođenje novih medija i organizacija civilnoga društva. Ali, čini se da te stvarne tečevine u sjenu baca stvarnost sve okrutnije okupacije. Postoji cijeli niz nemilih posljedica, ne samo po Iračane nego i po ljude za odstrel posvuda na svijetu.
Prva takva posljedica jesu razmjeri nasilja i ubijanja u Iraku, koji su često suroviji nego tijekom posljednjih godina Sadamo-ve vladavine. Istodobno se skrb za osnovne potrebe, poput zdravlja, za mnoge čak i pogoršala. Druga takva posljedica jest porast 46 Aburish, str. 98. Mark Curtis terorizma, kako u samom Iraku tako i drugdje, izazvana strategijom Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Treće su dugotrajne posljedice koje za obične Iračane ima gospodarska okupacija, a malo je vjerojatno da će od nje koristi imati irački narod. četvrto su posljedice po ljudska prava, i to posvuda po svijetu. Poslije tako besramna kršenja međunarodnoga prava kakvo je napad na Irak, i druge su se zemlje, poput Kine, Rusije, Indonezije, Nepala, itd., počele koristiti izlikom "rata protiv terorizma" i pokretati napade na vlastiti narod. I doista, svjetske konvencije o ljudskim pravima i međunarodno pravo, po kojima bi sve države trebale odgovarati za svoje postupke, izložene su nezapamćenim napadima koji favoriziraju zakone džungle. Organizacija Human Rights Watch daje upečatljivu kritiku tvrdnja Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije da one u Iraku djeluju u zaštiti ljudskih prava. Direktor te organizacije Kenneth Roth napisao je: "Napad na Irak nije položio ispit humanitarne intervencije. Kao još važnije, ubijanja u Iraku iz toga vremena nisu imala izvanredan karakter koji bi opravdao takvu intervenciju. Osim toga, intervencija nije bila posljednja razumna mogućnost za zaustavljanje pokolja u Iraku. Intervenciju nisu u prvom redu motivirala humanitarna pitanja. Nije vođena na način koji bi osigurao njezinu optimalnu usklađenost s međunarodnim humanitarnim zakonima. Vijeće sigurnosti nije je odobrilo. I, dok je u vrijeme početka intervencije bilo razumno vjerovati kako će ona iračkom narodu donijeti povoljniji položaj, ipak nije bila ni osmišljena ni provedena radi dobrobiti Iračana."47 47 Kenneth Roth, "War in Iraq: Not a humanitarian intervention", 27. siječnja 2004., LJUDI ZA ODSTREL Okupacija kao nešto sasvim ispravno Okupiranje stranih zemalja tipična je aktivnost Velike Britanije u vrijeme poslije Drugoga svjetskoga rata. Zapravo, to je britanska specijalnost, koja bi nam možda mogla objasniti zašto je Amerika tako silno željela da joj se Velika Britanija pridruži. Jedna nedavna britanska okupacija dobrim je dijelom ignorirana u vodećim krugovima, ali nam ona ipak daje neke putokaze za budućnost Iraka. Uzmimo jedan primjer iz prošlosti i jedan iz sadašnjosti, od kojih nijedan ne daje dobre pokazatelje. Rat u tadašnjoj britanskoj koloniji Keniji, iz 50-tih godina prošloga stoljeća, bio je u prvome redu rat za zemlju. Pokret Mau Mau zahtijevao je zemlju za milijune siromašnih koji je nisu posjedovali, a kolonijalne snage Velike Britanije branile su
bijele doseljenike, kojih je bilo samo tisuću i koji su posjedovali najbolju zemlju u toj državi. Objelodanjeni dokumenti koje sam vidio pokazuju zastrašujuću sliku zločinačkih kršenja ljudskih prava od kolonijalnih vlasti koje su pokušavale poraziti oporbene snage. Taj je rat, poput onoga u Iraku, redovito prikazivan kao rat civilizacije protiv barbarstva. A, zapravo, iako su zlodjela počinjale obje strane, najgore zločine počinjale su britanske vojne snage i njihovi lokalni saveznici. Bivši članovi pokreta Mau Mau trenutačno pokušavaju tužiti britansku Vladu za odštetu "u ime 90.000 ljudi zarobljenih i mučenih u logorima, 10.000 ljudi kojima je zemlja oduzeta i još pola milijuna ljudi koji su silom natjerani preseliti se u zaštićena sela".48 Britansko ugnjetavanje u Keniji sastojalo se od operacija "preseljavanja", kojima je 90.000 ljudi etničke skupine Kikuju stjerano u logore, ograđene bodljikavom žicom i opkoljene vojnicima, te od prisilnog "pretvaranja zemlje plemena Kikuju u na48 Vidi Web ofdeceit, 15. poglavlje. Mark Curtis selja". Oduzimana je stoka, a mnogi su ljudi podvrgavani i prisilnom radu. "Pretvaranje u sela" značilo je uništenje nekoć dodijeljenih raštrkanih posjeda i izgradnju kuća u utvrđenim logorima na tim posjedima. Bio je to traumatičan raskid s tradicionalnim načinom života naroda Kikuju. čak i kada to nije bilo popraćeno redarstvenim satom u trajanju od 23 sata na dan, što se često događalo, rezultat je bila široko rasprostranjena glad i smrt. Oko 150.000 Afrikanaca izgubilo je život zbog rata, ali je većina njih umrla od bolesti i gladi u tim "zaštićenim selima". Planeri britanske vanjske politike, kao i vodeći britanski mediji ignorirali su njihovu smrt. Objavljeni dokumenti jasno pokazuju da se Velika Britanija opet poslužila ratom protiv pokreta Mau Mau kao izlikom za zaustavljanje ustanaka drugih popularnih nacionalnih snaga koje su predstavljale opasnost po britansku vlast u Keniji. Kolonijalne su vlasti zarobile nacionalnog vođu Jomoa Keniatu pod optužbom da je predvodio pokret Mau Mau, iako su tadašnji britanski dužnosnici dobro znali da to nije istina. Suočeni s nacionalnom opasnošću po trajnu britansku vlast nad zemljom i s općim prosvjedima za punu neovisnost, bio je to jedan od prvih primjera zatiranja svake opasnosti od stjecanja neovisnosti. To je ključna strategija i britanskih i američkih planera tijekom cijeloga razdoblja poslije Drugoga svjetskoga rata. Izlika kojom su se tada poslužili - opasnost koja je prijetila od Sovjeta - često je bila izmišljena i pretjerana, a u slučaju Kenije te opasnosti nije ni bilo. Britanski motivi za rat protiv Kenije i za okupaciju te države bili su i političke naravi (nastaviti određivati budućnost Kenije poslije neovisnosti), ali i gospodarske naravi (pobrinuti se da sva bogatstva te zemlje budu u "pravim rukama"). Oporba je u Keniji redovito u britanskoj javnosti prikazivana kao demonska i krvožedna ili kao sovjetska marioneta. Kako dokumenti pokazuju, planeri u britanskoj Vladi itekako su dobro znali da to nije istina. čak su u četiri oka i priznavali daje riječ o ratu protiv nacionalističkih snaga. Istodobno se u Malaji doga-
LJUDI ZA ODSTREL dala podjednako surova okupacija, a protivnike Velike Britanije prikazivalo se kao "komunističke teroriste", dok se taj rat službeno opravdavao kao zaustavljanje kineske ekspanzije. No, neslužbeno, britansko Ministarstvo vanjskih poslova dobro je znalo daje tu riječ o ratu koji je "dobrim dijelom obrana industrije kaučuka", koja je tada bila u rukama Velike Britanije.49 Sličnosti s Irakom potpuno su očite. Razmotrimo još jednu sadašnju britansku i američku okupaciju, kojoj uopće nije posvećena pozornost kakvu zaslužuje. Otočje Chagos, poznato pod službenim nazivom Britanski teritorij u Indijskome oceanu, obuhvaća i otok Diego Garcia, američku vojnu bazu s koje su američki bombarderi polijetali u napad na Irak i Afganistan i za koju se misli da se u njoj drže pripadnici Al Kaide, u uvjetima mnogo tajnijim od onih na Kubi. Početkom 1968. cjelokupno stanovništvo toga otočja bilo je istjerano s njihovoga domovinskog područija kako bi se oslobodio prostor za američku vojnu bazu. Neki su s otočja izmamljeni na prijevaru uz obećanje besplatnog putovanja, a neki su fizički uklonjeni. Zatim su prognani žitelji otočja dugo vodili kampanju za odštetu i za pravo povratka, ali njihova kampanja nije dobila značajniju međunarodnu pozornost. Blairova se vlada okrenula protiv stanovništva otočja Chagos, a godine 2003. njihova uporna pravna borba "nagrađena" je presudom Vrhovnoga suda Velike Britanije koji je presudio da njihova tužba nije "pravno utemeljena". Stanovnici otočja Chagos danas pokreću drugostupanjski postupak. Divovska laž u samoj srži britanske politike bila je tvrdnja da stanovništvo otočja Chagos nije bilo stalno naseljeno na tome otočju, nego daje riječ samo o "privremenim radnicima". Godine 1969. britanski ministar vanjskih poslova Michael Stewart napisao je Haroldu Wilsonu kako "bismo to stanovništvo jedno49 Vidi Web ofDeceit, Petnaesto i Šesnaesto poglavlje. Mark Curtis stavno mogli i dalje nazivati privremenim radnicima - useljenicima i njihovim obiteljima" te kako bi stoga bilo poželjno "da svaki naš korak prikažemo kao promjenu uvjeta zapošljavanja tih privremenih radnika... a ne kao raseljavanje stanovništva". Time je postavljeno pravilo pa je sedam uzastopnih vlada Velike Britanije održavalo tu fikciju. Donedavno su posjetitelji internetske stranice britanskoga Ministarstva vanjskih poslova mogli pročitati kako na tome otočju nema "domorodaca". A zatim su tu formulaciju iznenada promje-nili pa sada priznaju kako je na tome otočju bilo "starosjedilaca". Gotovo četiri desetljeća od početka raseljavanja pučanstva napokon su priznali istinu. No, politiku ipak nisu promijenili. Blairova se vlada i dalje na sudu nastavlja boriti protiv stanovništva otočja Chagos, ali na druge, manje transparentne načine. U presudnoj odluci iz studenoga 2000. britanski je vrhovni sud presudio kako je u slučaju "masovnoga preseljenja" otočana "pravo sramotno zakazalo" te kako se oni smiju vratiti na male rubne otoke u arhipelagu, ali ne i na najveći otok Diego Garciu. Bila je to prava noćna mora za britanske i američke planere i činilo se kako
se britanska Vlada odlučila oduprijeti toj odluci. Odugovlačila je postupak istraživanja raseljavanja stanovništva s otočja da bi zatim zaključila kako je ponovno doseljavanje stanovništva ionako neizvedivo. U dopisu britanskoga Ministarstva vanjskih poslova, upućenom parlamentarnom istražnom odboru, stoji kako bi naseljavanje rubnih otoka bilo "nepraktično i da ne bi bilo u skladu s postojećim vojnim objektima". U tome se dopisu još dodaje da će "naša pozicija prema budućnosti toga područja biti određena našim strateškim i drugim interesima te obvezama preuzetim ugovorom s SAD-om". U dopisu se ništa ne govori o Vladinim obvezama prema pravima otočana. I doista, ta je vlada već spriječila povratak brojnih otočana na otočje Chagos, posebice kada im je u lipnju 2004. zadala zaprepašćujući udarac. Umjesto da se poslužila uobičajenim zakonoLJUDI ZA ODSTREL davnim postupkom, posegnula je za ostatcima kraljevskoga prava prednosti i donijela dva "ukaza u vijeću" kako bi otočanima zabranila povratak čak i na rubne otoke. Iznoseći te odluke u britanskome Parlamentu, britanski ministar vanjskih poslova Bili Rammell izjavio je kako te dvije nove odluke nalažu da "nitko nema pravo na stalni boravak na tome području ni na neograničen pristup nijednome njegovu dijelu". Također je rekao da se "tim dvama ukazima ponovno utvrđuje pravni položaj kakav je bio prije nego stoje britanski vrhovni sud donio odluku od 3. studenoga 2000".50 To je pokazalo, čak znatno jasnije nego u primjeru Iraka, kako je britanska Vlada uzela pravni postupak u svoje ruke i kako se njime služila u političke svrhe, a takvo se ponašanje obično može naći u totalitarnim režimima. Ti primjeri iz prošlih i sadašnjih okupacija ne slute na dobro glede budućnosti Iraka. Ipak, takve groteskne okupacije nisu nimalo manje neobične od promicanja "promjene režima", što je također doslovce neprestana angloamerička aktivnost, koja ima i slične posljedice. Rasprava koja se trenutačno vodi u vodećim krugovima o tenzijama između državnoga suvereniteta i državne intervencije, kao i promjena takozvanih tradicionalnih "pretpostavka koje se protive intervencijama stranih državama", zacijelo je samo šala, jer, rušenje nepoželjnih vlada jest sustavna odrednica vanjske politike Velike Britanije. Razmotrimo, primjerice, dugački popis zemalja čije je vlade Velika Britanija izravno srušila ili ih je pokušala srušiti: Iran 1953., Britanska Gvajana 1953. i 1963., Egipat 1956., Indonezija 1957. -1958. i 1965., Jemen 1962. - 1970., Oman 1970., Libija 1996., Jugoslavija 1999., Afganistan 2001. A brojni su i oni slučajevi u kojima je Velika Britanija jedva dočekala rušenje vlada od SAD-a, poput: Gvatemale 1954., Iraka 1963., Vijetnama 1963., Dominikanske Republike 1965., čilea 1973., Nikaragve 80-tih godina prošloga stoljeća i Paname 1989. D Donji dom, Hansard, 15. lipnja 2004., stupci 34-5. Mark Curtis čak i površno razumijevanje okupacija iz prošlosti i iz sadašnjosti te promjena režima što su ih provele Velika Britanija i SAD daje dobar uvid u navodnu predanost tih dviju zemalja "demokraciji" i "ljudskim pravima" u Iraku.
Drugo poglavlje MEđUNARODNO PRAVO NIJE VAŽNO Napad na Irak iz ožujka 2003. bio je čin agresije i otvoreno kršenje načela iz Niirnberga primjenjivanih na njemačke vođe poslije Drugoga svjetskoga rata. Taj je napad najveći međunarodni zločin, zbog kojega se Blairu i nekim britanskim ministrima može suditi kao ratnim zločincima. Britanska je Vlada više puta izjavljivala kako je cilj njezinih akcija u Iraku bio "podržati rezolucije UN-a", a istodobno svojim napadom na Irak masovno krši Povelju Ujedinjenih naroda. Suočeni s golemim protivljenjem, i u svojoj državi i diljem svijeta, britanski su dužnosnici pokušali za svoja djela pribaviti zaštitu UN-a. Pokušali su pribaviti rezoluciju Vijeća sigurnosti koja izrijekom odobrava rat. Taj je proces obuhvaćao intenzivno lobi-ranje pa čak i, navodno, špijuniranje drugih članica UN-a. čini se kako je Blair pritisnuo Georga W. Busha da pribavi privolu UN-a za napad na Irak kako napad ne bi bio jednostrana akcija, i to uz uzajamnu suglasnost da će SAD, ako UN ne odobri njihov napad, ionako napasti Irak, uz pomoć Velike Britanije. UN-u je dan ultimatum, čije je glavne crte iznio sam Blair u intervjuu danom u listopadu 2002. On je rekao da: "je prema Iraku najbolje postupati preko UN-a..., ali nemojte nimalo dvojiti da će se, ako se prema Iraku ne bude postupalo na taj način, s njim morati postupati na neki drugi način."1 1 Premijerov intervju World Serviceu, 9. listopada 2002., www.pm.gov.uk Mark Curtis Bivša britanska ministrica za međunarodni razvoj Clare Short, nakon što je dala ostavku, izjavila je kako je "potraga za diplomatskim rješenjem" krize u Iraku bila puka prijevara, i kako su nastojanja da se ide preko UN-a poduzimana "samo radi mišljenja međunarodne javnosti" te kako su oni htjeli "slobodu djelovanja i, kada su poželjeli djelovati, prvo su pokušali s Ujedinjenim narodima". Također je izjavila kako su zbog takva načina donošenja odluka izostale ispravne pripreme za kasnije razdoblje i kako misli daje dobar dio kaosa, zbrke i nereda u Iraku proistekao upravo iz činjenice da odluka nije ispravno donesena i da pripreme nisu ispravno obavljene.2 Blairova se vlada pripremila i za daljnje ignoriranje UN-a ako Francuska ili Rusija stave veto na drugu rezoluciju. Skovala je novi pojam, nepoznat u međunarodnome pravu, zvan "neutemeljeni veto", koji bi joj omogućio nastaviti s ratom. Kada je postalo jasno da druge države neće poduprijeti donošenje rezolucije koja bi izrijekom odobravala rat, britanski su dužnosnici javno optužili Francusku, čije je uskraćivanje potpore tome ratu tada bilo posve u skladu sa stajalištem gotovo svih drugih država u UN-u. Dobar dio vodećih medija namjerno je sudjelovao u pretvaranju Francuske u prkladna žrtvena jarca. Svi dokazi ukazuju na to da je napad bio nezakonit, ali i na to daje britanska Vlada toga bila itekako svjesna. Neizravni zaključci koji se dadu iz toga izvesti golemi su. Oni potvrđuju da se međunarodno pravo drži posve nevažnim.
! Clare Short, iskazi pred Odborom za vanjske poslove, Q64, 83,124,129. LJUDI ZA ODSTREL Nezakoniti napad Stajalište glavnoga tajnika UN-a Kofija Annana, uoči samog početka vojne akcije, bilo je da "ako Sjedinjene Američke Države i druge zemlje odluče zaobići Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i poduzeti jednostranu akciju, to neće biti u skladu s Poveljom (Ujedinjenih naroda)".3 Bivši koordinator humanitarnoga projekta UN-a za Irak, De-nis Hallidav, također je izjavio da napad na Irak "predstavlja očitu agresiju Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije mimo Ujedinjenih naroda, koja čak nema uporište ni u jednoj rezoluciji iz Poglavlja 7 Povelje". Dodao je kako "je tu riječ o izvanrednoj pustolovini dviju stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koje su se odlučile na pokretanje rata i time potpuno prekršile Povelju Ujedinjenih naroda".4 čini se da se golema većina svjetskih pravnih stručnjaka slaže da taj rat nikako ne može biti zakonit jer Povelja UN-a dopušta poduzimanje vojnih akcija samo ako ih se provodi u samoobrani ili ako ih izrijekom odobri Vijeće sigurnosti. čak je i vodeći američki neokonzervativac i tadašnji savjetnik predsjednika Bu-sha, Richard Perle, izjavio: "Mislim da se u ovome slučaju međunarodno pravo ispriječilo na putu poduzimanja prave stvari", priznajući da bi "međunarodno pravo... od nas tražilo da Sadama Huseina ostavimo na miru".5 Dokazi upućuju na zaključak kako je britanska Vlada dobro znala da je napad na Irak nezakonit. Dvojbe u zakonitost toga rata izrazili su svi pravni stručnjaci britanskoga Ministarstva vanjskih poslova, izvješćuje tisak. Zamjenica voditelja pravnoga tima britanskoga Ministarstva vanjskih poslova Elizabeth Wilm3 "Prime Minister's question time: the six crucial problems that Blair must solve", Guardian, 12. ožujka 2003. 4 "Iraqi people facing humanitarian crisis: An intervju with dennis Hallidav", Betiveen the Lines, 7. travnja 2003. 5 Oliver Burkeman i Julian Borger, "War critics astonished as US hawk admits invasio was illegal", Guardian, 20. studenoga 2003. Mark Curtis shurst dala je ostavku. Poslije je izjavila: "Nisam se složila s time daje uporaba sile protiv Iraka zakonita".6 Novinar britanskoga lista The Guardian Richard Norton Tavlor, koji ima mnoge kontakte u državnoj sigurnosti i obavještajnoj službi, napisao je da "mi nijedan Vladin pravnik ni viši dužnosnik britanske Vlade nije rekao daje, po njihovu mišljenju, taj rat zakonit".7 Razmotrimo i izjavu britanske Vlade o Rezoluciji broj 1441 UN-a, koju je Vijeće sigurnosti donijelo u studenome 2002. Rasprava o zakonitosti toga rata dobrim se dijelom usredotočila na pitanje je li ta rezolucija dostatna da bi se ozakonio vojni napad. Ona je samo ustvrdila "ozbiljne posljedice" po Irak, ako on ne udovolji njezinim zahtjevima, ali ne izrijekom i uporabu sile, te je od Vijeća sigurnosti zahtijevala daljnje rasprave ako Irak prekrši tu rezoluciju. I doista, da su mnoge od onih država koje su glasovale za tu
rezoluciju razumjele da ona odobrava primjenu sile, ta rezolucija ne bi nikada bila donesena, jer se veći dio svijeta protivio angloameričkome stajalištu. Još jasnija naznaka da Rezolucija broj 1441 nije odobravala rat jest činjenica da su i Blair i Straw to isto izjavili. U Blairovoj izjavi o Rezoluciji broj 1441, od 8. studenoga 2002., stoji: "Ako Sadam odbije suradnju ili prekrši rezoluciju, nastavit ćemo s razgovorima, kao što smo to oduvijek i tvrdili. Onima koji se pribojavaju da je ova rezolucija samo povod za rat i da ne podrazumijeva nikakve daljnje razgovore, stavak 12. te rezolucije može objasniti da to nije tako."8 6 Richard Norton-Taylor, „Law unto themselves", Guardian, 13. ožujka 2003. i drugi članci objaveljni u listu Guardian u kojima se citira gotovo jednoglasno mišljenje međunarodnih odvjetnika; Mark Littman, "A supreme international crime", Guardian, 10. ožujka 2003.; "Was the war justified?:„Leading international lawyers give their verdict", Guardian, 2. ožujka 2004.; Richard Norton-Tavlor, "Whitehall united in doubt on war", Guardian, 27. veljače 2004.; Norton-Tavlor, „Disputed advice helped quash opposition to war", Guardian, 28. veljače 2004. 7 Richard Norton-Tavlor, ,,A chance to name the guiltv man", Guardian, 9. srpnja 2004. 8 „PM statement follovving UN Securitv Council Resolution", 8. studenoga 2002., www.pm.gov.uk LJUDI ZA ODSTREL Ali, neposredno prije napada, 12. ožujka 2003., Blair je pred Donjim domom britanskoga Parlamenta izjavio: "Kao stoje naglasio ministar vanjskih poslova, Rezolucija broj 1441 daje pravni temelj za rat".9 I Jack Straw je na nekim drugim mjestima izjavio da, iako Rezolucija broj 1441 nije dala povoda za rat, ipak nije bila potrebna druga rezolucija. On je 4. ožujka 2003. parlamentarnoj istrazi rekao da se "u okolnostima u kojima postoji daljnje materijalno kršenje te rezolucije održava sastanak Vijeća sigurnosti radi procjene situacije". Straw je dodao: "...ali, ono što Vijeće treba napraviti... jest razmotriti cijelu situaciju, a ne nužno donijeti drugu rezoluciju". Zatim je dodao: "Vijeće sigurnosti treba potvrditi je li riječ o materijalnome kršenju", prema Rezoluciji broj 1441.10 Poslije napada na Irak Straw je Odboru rekao: "Mi smo prihvaćali činjenicu da u rezoluciji broj 1441 nema 'automatizma'. Drugim riječima, trebalo je doći do cijelog jednog procesa koji bi vodio prema vojnoj akciji ako Irak ne udovolji zahtjevima, a to je upravo onaj proces koji smo mi slijedili."11 "Proces" koji su "slijedile" Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države bio je, naravno, proces koji je doveo do rata. U Vijeću sigurnosti nije bilo nikakve bitne rasprave koja bi podržala ratni lobi. Sve do napada, britanski državni tužitelj lord Goldsmith govorio je kako je potrebna još jedna rezolucija Vijeća sigurnosti, koja bi izrijekom odobrila rat,12 a samo pet dana nakon što je
9 Glen Rangwala, "Changing stories on Iraq", 23. siječnja 2004., www.middleeastreference.org.uk 10 Jack Straw, iskaz pred Odborom za vanjske poslove, 4. ožujka 2003., www.publications.parliamnet.uk/pa/cm/200203. članci 151., 178. 1' jack Straw, iskaz pred Odborom za vanjske poslove, 29. travnja 2003., www.pvublications.parliament.uk/pa/cm/200203. članak 290. 12 "Prime minister's question time: the six crucial problems that Blair must solve", Guardian, 12. ožujka 2003. Mark Curtis njegovo stajalište objavljeno, Goldsmith je u britanskom listu Guardian, 17. ožujka 2003., izjavio da će taj rat biti zakonit. čini se daje Goldsmith, kojega je Blair pomno odabrao za tu ulogu, šutke prihvatio zahtjeve svojega političkoga gospodara. U vrijeme pisanja ove knjige Vlada je već dugo odbijala objaviti njegov službeni savjet. Vlada je povukla tužbu koju je bila pokrenula protiv bivše zaposlenice u Državnoj upravi za komunikacije (Government Communications Headquarters, skraćeno GCHQ) Katherine Gun, nakon što je njezina obrana dokazala kako je Vlada prisiljava da na sudu taj rat predstavi kao zakonit. Goldsmith navodi kako se odobrenje za primjenu sile temelji na kombinaciji učinaka Rezolucija 678, 687 i 1441 te kako je, budući da Irak ne udovoljava zahtjevima iz Rezolucije 1441, "oživjelo i još danas vrijedi odobrenje za primjenu sile prema rezoluciji 678". Ipak, istoga dana Jack Straw napisao je pismo Odboru za vanjske poslove (Foreign Affairs Committee), u kojemu je tvrdio suprotno: "Vrlo je važno istaknuti da Rezolucija broj 1441 Vijeća sigurnosti nije oživjela odobrenje iz rezolucije 678 odmah poslije usvajanja. Nije bilo 'automatizma'. Ta je rezolucija pružila Iraku posljednju priliku da udovolji zahtjevima te je ostavila prostora za daljnja razmatranja u okviru Vijeća sigurnosti, ako Irak ipak ne udovolji zahtjevima".13 Dakle, nije bilo nikakva bitnijeg razmatranja pa je Stravvovo pismo vjerojatno bilo još jedno priznanje britanske Vlade kako je bila posve svjesna da taj rat nije zakonit. Kao što navodi Keir Starmer, odvjetnik specijaliziran za međunarodna ljudska prava, Rezolucija 678 iz studenoga 1990. odobrila je primjenu sile samo kako bi se Irak istjeralo iz Kuvajta. Rezolucija 687, donesena na kraju napada na Irak, u travnju 1991., 13 Donji dom, Hansard, 17. ožujka 2003., stupac 2.; Paul Waugh, „Attornev General conceded doubts over legality of war", Independent, 4. ožujka 2004. LJUDI ZA ODSTREL ne odobrava primjenu sile, nego od Iraka traži uništenje svih oružja za masovno uništenje, ali o tome treba odlučiti Vijeće sigurnosti, a ne SAD i Velika Britanija. Bivši glavni inspektor UN-a za oružje Hans Blix također je izjavio kako je rat bio nezakonit i kako je, iako se može tvrditi daje Irak od 1991. kršio rezolucije UN-a, "vlasništvo" nad tim rezolucijama i dalje potpuno u rukama Vijeća sigurnosti UNa, a ne u rukama SAD-a i Velike Britanije.14
Izvješće Butler jasno pokazuje daje Vlada, kada je u ožujku 2002. razmatrala mogućnost vojne akcije protiv Iraka, iznijela stajalište o tome kako "puka promjena režima ne bi imala nikakva pravnog temelja u međunarodnome pravu" te kako bi se takva akcija mogla opravdati samo ako se utvrdi da je Irak prekršio Rezoluciju 687. Ipak, dužnosnici kažu kako bi "takav dokaz morao biti neosporiv i na širokoj osnovi" (što nikada nije bio) da bi Vijeće sigurnosti zauzelo takvo stajalište.15 čini se da je mišljenje britanskoga državnog tužitelja bilo provizorno rješenje, skrojeno u posljednjem trenutku i utemeljeno na vrlo klimavim, gotovo komičnim tumačenjima međunarodnoga prava. Ono prije svega pokazuje stupanj do kojega personalizirana autokracija može zahtijevati poslušnost od svih državnih tijela, uključujući čak i njezine pravne službe, što možda najviše od svega zabrinjava. Očitu nezakonitost napada dodatno komplicira još jedan mit, tj. da Vladin cilj nije bila "promjena režima", nego, naprosto, prisiliti Irak da udovolji zahtjevima Rezolucija UN-a o razoružanju. čim je napad započet, Blair je više puta izjavio kako je cilj "promjena režima". I doista, on je to rekao na televiziji, cijeloj državi, u obraćanju naciji 20. ožujka 2003.: "Večeras su pripad14 Keir Starmer, "Sorrv, Mr. Blair, but 1441 does not authorize force", Guardian, 17. ožujka 2003.; Anne Penketh i Andrew Grice, "Blix: Iraq war was illegal", Independent, 5. ožujka 2004. 15 Izvješće Butler, članci 266.-267. Mark Curtis nici i pripadnice britanskih oružanih snaga u akciji u zraku, na kopnu i na moru. Njihova misija jest skinuti Sadama Huseina s vlasti i razoružati Irak, prije svega od oružja za masovno uništenje". Pet dana poslije toga, na tiskovnoj konferenciji, izjavio je da "je naš cilj i dalje uklanjanje Sadamovog režima".16 U korist promjene Vladina stajališta išla je samo implikacija da je uklanjanje režima jedini način razoružanja Iraka, što je posve besmislen argument uzmemo li u obzir činjenicu daje odbijen zahtjev Hansa Blixa da se Iraku pruži još jedna prilika za suradnju s inspektorima za oružje. Mark Littman primjećuje kako je na suđenju u Niirnbergu međunarodni sud izjavio da "pokretanje agresivnoga rata... nije samo međunarodni zločin, nego je to i najveći međunarodni zločin". Upravo je zbog toga zločina suđeno njemačkome ministru vanjskih poslova Von Ribbentropu, koji je zbog toga i obješen. Littman kaže kako bi "članovi bilo koje vlade koja je aktivno uključena u pripremanje nezakonitoga rata protiv Iraka trebali biti posebno oprezni do kraja svojega života kada biraju zemlje koje će posjetiti".17 Postoje razne skupine koje podnose tužbe Međunarodnom krivičnom sudu (International Criminal Court, skraćeno ICC). Atenska udruga odvjetnika, tj. udruženje grčkih odvjetnika koje ima više od 20.000 članova, optužilo je Blaira i neke ministre za zločine protiv čovječnosti. Skupina uglednih međunarodnih odvjetnika i akademika također je zatražila od ICC-a da pokrene istragu zbog navodnih ratnih zločina Velike Britanije, posebice zbog njezine uporabe kasetnih bomba na civilnim područjima.18
16 "Prime Minister's adress to the nation", 20. ožujka 2003., www.pm.gov.uk: "PM: Saddam and his regime will be removed", 25. ožujka 2003., www.pm.gov.uk 17 Mark Littman, "A supreme intemational crime", Guardian, 10. ožujka 2003. 18 Helena Smith, "Greeks accuse Blair of war crimes in Iraq", Guardian, 29. srpnja 2003.; Ewen Macaskill, "UK shoul face court for crimes in Iraq, sav jurists", Guardian, 12. siječnja 2004. LJUDI ZA ODSTREL Jamačno postoji dostatno dokaza da se britanskoga premijera i druge članove njegovoga Kabineta izvede pred sud i da odgovaraju kao optuženici za ratne zločine. Zakon džungle? Britanska je Vlada, zapravo, izjavila da nju, ubuduće, neće obvezivati međunarodno pravo. U odgovoru na izvješće Odbora za obranu Donjega doma Vlada je izjavila: "Vlada se slaže s važnošću koju Odbor pridaje djelovanju unutar međunarodnoga prava. Uvijek ćemo postupati u skladu s pravnim obvezama, ali ćemo i učinkovito braniti narod i interese Ujedinjenoga Kraljevstva i osiguravati međunarodni mir i stabilnost."19 Ključne riječi su "ali i". One kao uvjet postavljaju spremnost na postupanje izvan međunarodnoga prava. To se događa poslije brojnih kršenja međunarodnoga prava pod Blairovim vodstvom, kao što su napadi na Jugoslaviju 1999. i na Irak 1998., oba bez odobrenja UN-a. A onda je, u ožujku 2004., Blair najavio jasnu namjeru Vlade da napiše novo međunarodno pravo kako bi u budućnosti olakšala vojne intervencije. Daje to objavio Irak ili čak Francuska, britanski bi mediji vjerojatno našli razlog za zabrinutost. No, u ovome slučaju, to je prihvaćeno kao znak visokih moralnih načela britanskoga premijera. Jedini protivnici u britanskome tisku bili su nekolicina komentatora koji su kritizirali takve namjere, doduše, blago, zbog njihove nerealnosti. Blair je izjavio kako su svijetu potrebna nova pravila za intervencije iz "humanitarnih razloga", koja idu dalje od onoga stoje 19 A new chapter to the strategic defence review: Government response to the Committee's sixth report ofsession 2002-2003, 21. srpnja 2003., str. 11. Mark Curtis trenutačno obuhvaćeno Poveljom UN-a, jer "jedini jasan slučaj oružane intervencije u međunarodnim odnosima" jest upravo "samoobrana, reakcija na agresiju". "Možda to i jest zakon, no bi li on to trebao i biti?", upitao je Blair i ustvrdio kako je poslije 11. rujna potreba za intervencijama postala jačom i kako sada obuhvaća i opasnosti od globalnog terorizma te da "sada nije vrijeme da radimo pogreške pozivajući se na oprez". "Obuzda-vanje neće djelovati kada je riječ o toj globalnoj opasnosti s kojom se suočavamo". Blair je dodao i ovo: "Ne kažem da svaka situacija vodi do vojne akcije... Ali mi zacijelo imamo i pravo i dužnost spriječiti ostvarenje te opasnosti, a sigurno imamo i odgovornost djelovati onda kada je čitav jedan narod podvrgnut režimu poput Sadamovoga."20
Sve ove izjave moguće je uzeti ozbiljno samo ako isključimo sve znanje o ulozi Velike Britanije u stvarnome svijetu. Kao prvo, upravo je Velika Britanija glavni pomagač mnogih režima "poput Sadamovoga". U slučaju Indonezije, Nigerije, Kolumbije ili Rusije neće biti potrebna vojna intervencija kako bi se pozabavilo humanitarnim potrebama, nego jednostavno uskraćivanje podrške. Kao drugo, angloamerička invazija na Irak stvorila je plodno tlo za teroriste, za koje Vlada sada tvrdi kako se s njima ozbiljno suočava. U istome govoru Blair je spomenuo i "teroriste kako hrupe u Irak", da bi se u nastavku hvalio kako je uklanjanje Sadama s vlasti "smanjilo" opasnost od terorista. Protuudarac opasnoj instituciji zvanoj Ujedinjeni narodi Britansko potkopavanje Ujedinjenih naroda, koje se očitovalo invazijom na Irak, nije nimalo neobično. U vodećim krugovi20 „PM vvarns of continuing global terror threat", 5. ožujka 2004., wvyw.pm.gov.uk LJUDI ZA ODSTREL ma postoji službeno stajalište da vlade Velike Britanije pružaju trajnu potporu UNu, a istina je upravo suprotna - iz povijesnih je zapisa jasno da se na UN oduvijek gledalo kao na najveću opasnost. Britanski veleposlanik u UN-u Patrick Dean žalio se britanskom ministru vanjskih poslova, još 1963., na "međunarodnu klimu zbog koje je unilateralna zaštita interesa vojnim sredstvima sve kompliciranija i teža". On se tada tužio na široko protivljenje u UN-u politici Velike Britanije u Rodeziji i Britanskoj Gvajani. Izjavio je kako Velika Britanija ima "najrazličitije interese svake vrste diljem svijeta", ali kako ih je "sve manje i manje sposobna štititi vlastitim fizičkim snagama".21 Tijekom druge polovice Hladnoga rata, od 1965. do 1999., Velika je Britanija u Vijeću sigurnosti UN-a uložila dvostruko više veta od Sovjetskoga Saveza, 27 prema 13. Većinom je to činila kako bi zaštitila rasističke režime u Rodeziji i u Južnoafričkoj Republici od punih međunarodnih sankcija (tijekom istoga razdoblja SAD je uložio 69 veta). Posljednji veto koji je uložio Sovjetski Savez prije njegova raspada dogodio se 1984.; tijekom sljedećih šest godina Velika je Britanija uložila 10 veta u Vijeću sigurnosti a SAD 32. Volio bih vidjeti barem spomen takvoga britanskoga opstruiranja UN-a u analizama vodećih krugova koji očito više vole priče o Hladnome ratu ili jednostavno o sovjetsko-me vetu koji sputava Ujedinjene narode. Pedesetih godina prošloga stoljeća britanski su planeri na UN gledali kao na "instrument kojim se mogu koristiti u promidžbi prestiža i utjecaja Velike Britanije". Ali opasnost bi mogla nastati pod "pretpostavkom da će u okviru toga sustava 'jedna država, jedan glas' manje države nezasluženo upotrijebiti svoj utjecaj". To bi moglo ugroziti sposobnost Ujedinjenoga Kraljevstva i Britanskoga Commonwealtha da očuva svoje ključne interese od 21 P. Dean piše ministru vanjskih poslova, 25. rujna 1963., PREMII/4564. Mark Curtis uplitanja UN-a, primijetilo je britansko Ministarstvo vanjskih poslova.22
U dokumentu Ministarstva vanjskih poslova iz 1964. stoji da je "specifični cilj Velike Britanije" u odnosu na UN: "koristiti se njima kao kanalom utjecaja u provođenju britanske politike i kako bi se u tu svrhu zadržao naš postojeći povlašteni položaj kao jedne od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UNa'V Ministar vanjskih poslova u Heathovoj vladi Alec, Douglas-Home, napisao je 1970. da položaj Velike Britanije kao stalne članice Vijeća sigurnosti "daje nam posebnu pogodnost za korištenje UN-a kao foruma za provedbu našega utjecaja". Zatim je razmotrio tri političke opcije: prvu, da se od UN-a napravi glavni instrument britanske vanjske politike, drugu, politiku minimalnoga doprinosa i uključenosti u UN, i treću, politiku utemeljenu na prepoznavanju 'praktičnih ograničenja' UN-a, ali i "njihove važnosti u ostvarivanju ciljeva naše vanjske politike". Prve dvije opcije bile su odbijene. Prva zbog toga što se, prema Douglas-Homeu, drugi narodi ne bi s time složili, a UN ionako nije mogao postati učinkovitijim. Stoga je bila favorizirana treća opcija. To je značilo da UN nije bio organizacija "kojom se možemo koristiti kao šahovskom figurom u svrhu promidžbe naših interesa". Oni će to biti "samo povremeno i samo na određenim područjima". To je također značilo i to da bi Velika Britanija, kao dio UN-a, trebala usredotočiti svoja nastojanja u UN-u na ostvarivanje britanskih ciljeva, "a ne na dugoročnu nadu da će se UN razviti u učinkovitiju svjetsku silu". Glede pitanja koja "utječu 22 Ured Kabineta, Upravni odbor, "British oversees obligations", 14. travnja 1958., T234/768; vidi The Great deception: Anglo-Americanpower and tvorld order, Pluto, London, 1998., str, 178. 23 Ministarstvo vanjskih poslova, "Regional studies", rujan 1964., FCO49/ 302. LJUDI ZA ODSTREL na naše ključne nacionalne interese", Velika Britanija bi trebala "odmah u početku stavljati do znanja" da će biti spremna uložiti veto.24 Takva se politika nastavlja i danas. Posljednjih 50 godina sama bit britanske strategije bila je osigurati neuspjeh UN-a u sprječavanju ili osuđivanju "činova agresije" Velike Britanije ili njezinih saveznika. Tako su, primjerice, od 1980. do 1988., Velika Britanija i SAD uložile veto na 12 različitih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a kojima se osuđuje apartheid u Južnoafričkoj Republici. Od toga je Velika Britanija uložila veto na njih 11, a SAD na svih 12. Poslije okrutnoga napada na Angolu, Južnoafrička Republika bila je zaštićena od punog statusa međunarodnog izopćenika kada je SAD uložio veto na rezoluciju iz 1981., pri čemu je Velika Britanija bila suzdržana. Velika je Britanija svoj veto iskoristila u svibnju 1986. protiv nacrta rezolucije kojom se osuđuje napade Južnoafričke Republike na Botsvanu, Zambiju i Zimbabve. Sljedećeg su mjeseca i Velika Britanija i SAD uložile veto na rezoluciju kojom se osuđuje daljnje napade Južnoafričke Republike na Angolu. Kada je Indonezija napala Istočni Timor, 1975., kadajeujed-noj od najkrvavijih
operacija u poslijeratnoj povijesti ubijeno oko 250.000 ljudi, Velika je Britanija, zapravo, podržala Džakartu u UN-u. Spisi s kojih je skinut veo tajnosti pokazuju da je Velika Britanija prije napada planirala ne osuditi Indoneziju i da "ako dođe do prepirke u UN-u, mi bismo trebali ne dizati glavu i izbjegavati stati na bilo čiju stranu".25 Od 1975. do 1982. bile su dvije rezolucije Vijeća sigurnosti i osam rezolucija Opće skupštine koje su osuđivale taj napad i kojima se od Indonezije tražilo hitno povlačenje. Velika je Britanija glasovala za te dvije rezolucije Vijeća sigurnosti, ali su one bile slabo formulirane i samo su 24 A. Douglas-Home, "British policiv tovvards the United nations in the 1970's", 11. rujna 1970., FCO49/288. 25 Vidi Web ofDeceit, str. 404. Mark Curtis "pozivale" Džakartu da se povuče. Ali je bila ili suzdržana ili je glasovala protiv svih rezolucija Opće skupštine, a istodobno je Indoneziju opskrbljivala oružjem i produbljivala trgovinske i diplomatske odnose s tom zemljom. Kada su Sjedinjene Američke Države organizirale napad na Gvatemalu, 1954., kako bi s vlasti svrgnule reformističku nacionalističku Vladu JacoboaArbenza, Gvatemala je taj slučaj iznijela pred UN. Zahtjev Gvatemale upućen Vijeću sigurnosti da razmotri njezine žalbe na vanjsku agresiju odbijen je djelomično zbog suzdržanosti Velike Britanije i Francuske, koje su djelovale kao potpora američkoj politici. Američka agresija na Nikaragvu iz 80-tih godina prošloga stoljeća osuđena je diljem svijeta, dok su SAD, od 1982. do 1986., uložile sedam veta u UN-u. U slučaju svih sedam veta Velika je Britanija bila suzdržana, čime je pokazala svoju potporu Washin-gtonu. Tako Velika Britanija nije smogla snage osuditi američko miniranje luka u Nikaragvi ni podržati presudu Međunarodnoga suda pravde koji je američku agresiju na Nikaragvu proglasio nezakonitom i koji je od Sjedinjenih Američkih Država zahtijevao poštivanje međunarodnoga prava. Također, kada su Sjedinjene Američke Države napale Panamu, 1989., nije samo "VVashington uložio veto na nacrt rezolucije kojom se SAD pozivalo na povlačenje, nego je to učinio i London. Tijekom prvih desetljeća poslije Drugoga svjetskoga rata britanska se Vlada očajnički borila da Ujedinjene narode zadrži izvan svojih kolonijalnih pitanja. Tako je, primjerice, 1950. britansko Ministarstvo za kolonije izjavilo kako bi takvo "neuko i pristrano uplitanje izvana nanijelo nezamislivu štetu". Također je eksplicitno očitovalo svoju bojazan kako bi kolonijalne sile mogle početi "biti odgovorne Ujedinjenim narodima", a to je nešto što se nužno mora izbjeći.26 > Vidi The Great Deception, str. 179. LJUDI ZA ODSTREL Početkom 60-tih godina prošloga stoljeća Velika je Britanija pokrenula prikriveni "prljavi" rat u Jemenu kako bi destabiliziralo njegovu novu popularnu republikansku vladu (vidi Šesnaesto poglavlje). Na sastanku britanskih ministara održanom 1963. zaključeno je kako "bi se trebalo oduprijeti svakom prijedlogu
kojim bi se Ujedinjene narode pozvalo da nađu rješenje toga problema, jer bi to bilo štetno po naš položaj" u susjednome Adenu. Kako je objasnio Sir Roger Allen, zamjenik ministra vanjskih poslova, Ujedinjeni narodi sastoje se samo od "smutljivaca" i odražavali bi samo stajalište Egipta, koji je tada bio suparnik Velike Britanije u toj regiji.27 Politika Velike Britanije dugo je bila osuđivana u Ujedinjenim narodima, što su britanski planeri dugo ignorirali i izvrtali. Nakon što je Velika Britanija intervenirala u Omanu, 60-tih godina prošloga stoljeća, kako bi pružila potporu krajnje represivnom sultanovom režimu prema tamošnjemu ustanku (potanko prikazano također u Šesnaestom poglavlju), na hitnom sastanku Odbora UN-a izrađeno je izvješće, u siječnju 1966., u kojemu je zaključeno da Oman "predstavlja ozbiljan međunarodni problem" kao rezultat "imperijalističke politike i strane intervencije". Afrički izaslanici u četvrtom odboru, koji rješava kolonijalna pitanja, podnijeli su na raspravu prijedlog da "kolonijalna politika Velike Britanije u svim svojim različitim oblicima oduzima narodima toga područja njihovo pravo na samoodređenje i neovisnost" te poziva Veliku Britaniju da prekine represivno djelovanje i da povuče svoje snage. Ovu je rezoluciju usvojila velika većina i u četvrtome odboru i u Općoj skupštini, ali ju je te reakcije poslije Velika Britanija ignorirala, i nastavila pružati potporu svojemu klijentu.28 27 Zapisnik sa sastanka ministara, 2. prosinca 1963., CAB 130/189; Bilješke s razgovora, vanjski poslovi Sjedinjenih Američkih Država, svezak XXI, dokument 68, www. state. gov. 28 D. Carden, konzul, Muscat, „Annual report on Muscat and Oman for 1965", 2. siječnja 1966., FO1016(765. Mark Curtis Kada je Velika Britanija napala Egipat, 1956., poslije međunarodne osude uložilaje prva veta u Vijeću sigurnosti. Odbila je svaki ozbiljan pokušaj rješavanja spora s Egiptom putem UN-a, jer "nam ni Vijeće sigurnosti ni Opća skupština ne mogu dati ono što želimo", kako je poslije izjavio ministar vanjskih poslova Anthonv Nutting. Prema studiji Geoffa Simonsa o UN-u, tadašnji je britanski premijer Anthonv Eden "bio spreman da se o toj krizi raspravlja u Vijeću sigurnosti, ali samo kao uvod u neovisnu britansku akciju". On bilježi kako je glavni tajnik UN-a Dag Hammarskjold učinio sve kako bi osigurao uspješne pregovore u UN-u, "ali je Velika Britanija bila vrlo zainteresirana da ti pregovori ne uspiju, pa oni ni nisu uspjeli", čime je utrt put vojnoj agresiji.29 Za vrijeme građanskoga rata u Nigeriji, od 1967. do 1970., Velika je Britanija podržavala okrutnu represiju Lagoove vlade prema pokretu odcjepljenja u pokrajini Bijafra (vidi Deseto poglavlje). Ta je potpora obuhvaćala i sprječavanje svakog značajnijeg uključivanja UN-a u taj rat. Velika se Britanija "žestoko protivila svakom prijedlogu da se pitanje Nigerije iznese pred UN", izjavio je tada ministar Commonvvealtha dužnosnicima SAD-a .30 Spisi pokazuju i to da su, zbog protivljenja javnosti britanskoj politici naoružavanja
nigerijske Vlade tijekom agresije, britanski dužnosnici pročitali te prijedloge u UNu kako bi ispitali klimu za uvođenje embarga na oružje. Iz spisa je sasvim jasno da je to u cijelosti učinjeno radi ostavljanja dojma u javnosti, kako bi se pokazalo da embargo na oružje nije "predjelo" i kako bi se omogućilo da Velika Britanija nastavi naoružavati taj režim. "Premijerov cilj, kada je predložio takva ispitivanja, vjerojatno je bio jačanje našega položaja u Parlamentu", izjavio je dužnosnik britanskoga Ministarstva vanjskih poslova.31 29 TheGreatDeception, str. 188.-189. 30 Ministar Commonvvealtha u lagosu, 1. listopada 1968., PREM13/2260. 31 D. Brighty piše E. Youdeu, 25. travnja 1969., PREM13/2820 LJUDI ZA ODSTREL Politiku zapadnih zemalja u UN-u, mnogo prije Iraka, opisao je bivši savjetnik glavnoga tajnika UN-a Erskine Childers, koji je rekao da su se zapadne sile dugo služile "gospodarskim podmićivanjem i zastrašivanjem" kako bi se za svoje interese izborile pomoću Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, ali da se ta politika sada proširila i na UN: "Kad god su zapadne sile odlučne uzeti riječ, bilo u Vijeću sigurnosti... bilo u Općoj skupštini..., one izriču upozorenja vladama drugih zemalja. Ako se ne budu 'pristojno ponašale', neće im se oprostiti dug, neće dobiti najveće projekte Svjetske banke, neće dobiti blaže uvjete Međunarodnoga monetarnog fonda ni kredit Međunarodnoga monetarnog fonda vezan za stabilnu valutu kako bi platile račune za naftu. Dodatna prijetnja jest smanjenje ili potpuno uskraćivanje bilateralne pomoći."32 Taj opći prijezir prema UN-u tijekom cijeloga poslijeratnoga razdoblja, koji je slikovito ilustriran napadom na Irak, otkriva goruće pitanje u samoj srži britanske vanjske politike - da se veći dio svijeta tradicionalno protivi glavnini politike Velike Britanije. A to je upravo suprotno onome što naša politička kultura vodećih krugova općenito tvrdi - da su Velika Britanija i cijeli Zapad zaštitnici najuzvišenijih ideala, a da su barbari oni drugi. * The Great Deceptian, str. 196. Treće poglavlje ZAVARAVANJE JAVNOSTI: PROPAGANDNA KAMPANJA O IRAKU Politiku kao fenomen definira se na najrazličitije načine. Za Veliku Britaniju trenutačno vrijedi dobra sažeta definicija koja kaže da je politika umijeće zavaravanja javnosti. Clare Short, nakon stoje dala ostavku na položaj ministrice za međunarodni razvoj, parlamentarno je iznijela "niz poluistina, pretjerivanja i razuvjeravanja kako nisu bili odgovorni za rat (protiv Iraka) iz proljeća" 2003.1 To je, s mojega stajališta, prijevara, jer svi dokazi upućuju na to, barem u slučaju Iraka, daje Vlada podvrgnu-la britansku javnost režiranoj kampanji zavaravanja. „Mračni glumci na sceni"2 U lipnju 2003. otkrilo se da je britanska Vlada dvanaest godina organizirala
promidžbu operacije namijenjene stvaranju obavještajnih podataka kojima će se neistinito prikazati da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje. Tu operaciju, zvanu Rockin1 Clare Short, svjedočenje pred Odborom za vanjske poslove Donjega doma britanskoga Parlamenta, 17. lipnja 2003., www.publications.parliament.uk/ pa/cm200203. Q63; Glen Rangwala i Ravmond Whitaker, "20 lies about the war", Incependent, 15. srpnja 2003.; Rangwala, "Changing Stories of Iraq", 23. siječnja 2004., www.middleeastreference.org.uk 2 Ovaj je citat preuzet od Davida Kellvja iz poruke koju je dobio elektronskom poštom poslije svjedočenja u parlamentarnoj istrazi. Citirao Simon Ro-gers u The Hutton lnquiry and its lmpact, Guardian Books, 2004., str. 224. Mark Curtis gham, započelo je 1991. osoblje britanske službe Obrambeni obavještajni podatci, sa svrhom da osigura podatke kojima bi se dokazalo da Sadam Husein provodi program za proizvodnju oružja za masovno uništenje te uništilo sve dokaze o tome da su zalihe toga oružja uništene ili smanjene.3 Prema Scottu Ritteru, bivšem glavnom inspektoru Ujedinjenih naroda za oružje, operacija Rockingham i britanska tajna služba MI6 su: "institucionalizirale proces selekcije obavještajnih podataka koje su stvarale inspekcije UN-a u Iraku, čime su iskrivljavale obavještajne podatke Velike Britanije o iračkom oružju za masovno uništenje i prezentirale unaprijed utvrđene rezultate koji su se podudarali s politikom britanske Vlade, nego što su odražavali temeljnu istinu." Dodao je kako su oni "morali podržati navod da Irak raspolaže oružjem za masovno uništenje, kada je Unscom (inspektori UN-a za oružje) pokazivao suprotno".4 Taj "obavještajni podatak" potajno je dostavljen Zajedničkom obavještajnom odboru, tijelu koje je sastavilo dosje iz rujna 2002., u kojemu su navedeni irački programi oružja za masovno uništenje. Jedna od taktika primjenjivanih u toj operaciji, prema Ritteru, bilo je namjerno puštanje u javnost lažnih informacija o oružju, njihovo tajno prosljeđivanje do inspektora i onda, kada se potraga za tim oružjem pokaže uzaludnom, korištenje upravo tih podataka kao "dokaza" o postojanju toga oružja. Naveo je primjer iz 1993., kada su takve informacije dovele do nadzora nad područjem na kojemu se mislilo da postoje balistički projektili. Kada inspektori nisu ništa pronašli, "sam naš čin traženja omogućio je Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenome 3 Neil Mackay, "Revealed: The Secret Cabal Which Spun for Blair", Sunday Herald, 8. lipnja 2003. 4 Scott Ritter, pisma, Guardian, 29. studenoga 2003., Michael Meacher, "The Verv Secret Service", Guardian, 21. studenoga 2003. LJUDI ZA ODSTREL Kraljevstvu da kažu kako takvi projektili postoje", izjavio je. Vlada je u siječnju 2004. obznanila kako se s Operacijom Rockingham nastavilo i tijekom 2002. i 2003., uz odobrena sredstva od 79.000 funta.5
Još jednu operaciju, zvanu Masovno upozorenje (Mass Ap-peal), tisak je otkrio potkraj 2003. Nju je potkraj 90-tih godina prošloga stoljeća pokrenula tajna služba MI6 sa svrhom dobivanja potpore javnosti za sankcije i rat protiv Iraka. Dio te operacije bilo je i podmetanje priča u medijima o iračkome oružju za masovno uništenje. Scott Ritter osobno je sudjelovao u toj operaciji 1997. i 1998., nakon što mu je pristupila tajna služba MI6. Rekao je kako je "cilj bio uvjeriti javnost da je Irak znatno veća opasnost nego što je on to uistinu bio" te kako je ta operacija uključivala i manipuliranje obavještajnim podatcima sve do samoga napada na Irak. Kao prve mete za takve medijske priče bile su odabrane Poljska, Indija i Južnoafrička Republika, s namjerom da preko tih zemalja te priče dospiju u Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države. Ritter je izjavio kako su se "u medijima pojavljivale priče o tajnim podzemnim objektima u Iraku i programima (oružja za masovno uništenje) koji su u tijeku. Priče su potekle od zapadnih obavještajaca i sve su bile čisto smeće". Također je rekao da su "oni plasirali i propagirali u stranim i domaćim medijima takve informacije kojima su omogućilo objavljivanje netočnih obavještajnih podataka na novinskim naslov-nicama".6 Američki istraživački novinar Sevmour Hersh rekao je kako je taj britanski propagandni program bio dobro poznat nekolicini viših dužnosnika u Washingtonu. "Spremali smo se na akciju u 5 Meacher, "The Verv Secret Service", Donji dom, Hansard, 12. siječnja 2004., stupac 538. 6 Nicholas Rufford, "Revealed: How MI6 sold the Iraq war", Sunday Times, 28. prosinca 2003.; "MI6 ran 'dubious' Iraq campaign", BBC News, 21. studenoga2003. %. I Mark Curtis Iraku i htjeli smo da se i Britanci pripreme", citira on bivšega dužnosnika iz Clintonove vlade. Jedan bivši američki obavješta-jac rekao mu je kako je najmanje jedan član inspekcijskoga tima UN-a, koji je podupirao stajalište SAD-a i Velike Britanije, organizirao kanaliziranje desetaka neprovjerenih obavještajnih izvješća do operativaca službe MI6 i njihovo potiho prosljeđivanje novinama u Londonu i drugdje. Taj je izvor izjavio: "Ti obavještajni podatci bili su obično smeće i nismo se mogli pomaknuti, ali Britanci su takve priče htjeli podmetati i u Engleskoj i diljem svijeta". Hersh je rekao kako je održan niz tajnih sastanaka s tajnom službom MI6, na kojima su iznijeti takvi dokumenti, te kako su održavani tajni sastanci u sigurnim kućama na području Washingtona.7 Britanske propagandne kampanje protiv Iraka pokretane su mnogo prije negoli je započela nova faza propagande s kraja 2002. Uoči samog napada Vlada je osnovala Koalicijski informacijski centar, koji je tehnički bio smješten u Upravi za informacije Ministarstva vanjskih poslova. Na čelu mu je bio Alastair Campbell i njime se upravljalo iz Downing Streeta. Campbell je bio na čelu još jednog međuresornog odbora - Iračke komunikacijske skupine. Upravo su ta tijela odigrala ključnu ulogu u upravljanju tom kampanjom, kojom se zavarala javnost glede
iračkoga oružja za masovno uništenje i kojom se nadzirala i proizvodnja dosjea.8 U ožujku 2004. svestranački Odbor za obranu Donjega doma proizveo je izvješće koje je pokazivalo daje "Ministarstvo obrane započelo s radom na svojoj medijskoj strategiji (o Iraku) u rujnu 2002., savjetujući se s Amerikancima". Taj strateški plan "bio je sastavni dio općega vojnog plana", kojima se koordiniralo međuresorno na svakodnevnim međuresornim koordinacijskim 7 Seymour Hersh, "Who lied to whom?", The New Yorker, 31. ožujka 2003. 8 Vidi: David Miller, "The propagandamachine", u Miller, TellMeLies: Propaganda and media distortion in the attack on Iraq, Pluto, London, 2004. LJUDI ZA ODSTREL sastancima za medije, a pod vodstvom britanske Vlade. Sve u svemu, britansko Ministarstvo obrane uposlilo je još oko 200 službenika zaduženih za medije kako bi "podupirali nastojanja uložena u medijsku kampanju". Taj sustav umetanja novinara iz vojnih redova u operacije u Iraku, koji je ministar obrane opisao kao "jednu od novina medijske kampanje", "pomogao je priskrbiti povoljno mišljenje javnosti u Velikoj Britaniji", izjavljuje Odbor za obranu. On navodi riječi zapovjednika britanskih kopnenih snaga, generala Bri-msa, koji kaže da "s mojega stajališta.... nitko od njih (umetnutih novinara) nije nas iznevjerio". Zamjenik glavnoga zapovjednika britanskih zračnih snaga Torpy, koji je zapovijedao zračnim snagama u napadu na Irak, rekao je kako je njegovo osoblje bilo "iznimno zadovoljno stranicama u medijima koje su im posvećene". Svestranački Odbor za obranu u cijelosti odobrava te operacije i preporuča da ih ubuduće treba znatno pojačati.9 Medijske priče koje su možda bile utemeljene na dezinformacijama što su ih širili britanski dužnosnici tijekom operacije u Iraku, uključivale su i sljedeće: navodni "ustanak" u Basri, Sadamovu smrt, tri goleme brodske pošiljke koje su navodno sadržavale oružje za masovno uništenje (objavljeno u listu Inde-pendent), Sadamovo ubojstvo iračkoga "šefa za projektile" kako bi pomrsio račune inspektorima UN-a (objavljeno u listu Sunday Telegraph), Sadamova upućivanja na plan bijega (objavljeno u listu Sunday Times) i priča "američkih i britanskih ratnih planera" o tome kako Irak priprema "politiku spaljene zemlje prije vojnih napada SAD-a" kako bi "stvorio razarajuću humanitarnu krizu usmjerenu protiv vlastitoga naroda" (objavljeno u listu Obser-ver).10 9 Odbor za obranu, Lessons oflraq, treće izvješće sjednice iz 2003./2004., 16. ožujka 2004., članci 469. - 483., www.publications. parliament. uk 10 David Leigh, "False vvitness", Guardian, 4. travnja 2003.; Stephen Dorril, "Spies and lies", u Miller, TellMeLies, str. 112.;PeterBeaumont, "Allies fear Iraq plotting 'scorched earth' war", Observer, 25. veljače 2003. .Li Mark Curtis S tom se propagandnom kampanjom nastavilo i tijekom razdoblja okupacije. U studenome 2003. list Guardian otkriva da Vlada predvodi "medijsku ofenzivu" pod tajnim imenom "Veliki listopad" kako bi pridobila potporu javnosti rezultatima
Iračkoga rata. Dokumenti koji su procurili pokazali su kako je britansko Ministarstvo obrane tu strategiju izradilo u rujnu, u vrijeme kada su se Velika Britanija i SAD suočavale sa sve većim protivljenjem javnosti. U tim dokumentima stoji da se "na informacijske operacije gleda kao na sredstvo kojim se koristi u upravljanju tom situacijom". U jednom se dokumentu posebno navodi da su "glavne mete Ministarstva obrane javnost Velike Britanije i mediji, dok su (glavne mete) stožera u Basri britanske vojne snage i irački narod". Dva glavna pitanja koja je trebalo posebno istaknuti u britanskim medijima bila su: "sigurnost u Iraku treba pokušati progurati percepciju da Irak postaje sve sigurnijim" i "javne usluge i obnova - treba pokušati pokazati da su javne usluge u Iraku podjednako dobre, ako ne i bolje nego što su bile prije rata".11 Irak nisu držali ozbiljnom opasnosti Dva mita koja su se naširoko prenosila u medijima vodećih krugova jesu; prvo, da je jednostavno došlo do velikog "neuspjeha obavještajnih podataka" o Iraku i, drugo, da su ministri imali poštene namjere kada su javnosti prezentirali svoje stajalište o opasnosti koju predstavlja Irak, ali su jednostavno pogriješili. Ta dva mita zajedno uspjela su pomoći Vladi da se izvuče i zaštititi svoj sustav donošenja odluka. Kada je objavljeno Izvješće Butler, u listu Economist objavljen je uvodnik urednika o Bushu i Blairu pod naslovom "Iskreni 1' David Hencke i Andy Rovvell, "Battle the MoD lost: papers reveal failed bid to sway opinion in Iraq", Guardian, 19. studenoga 2003. LJUDI ZA ODSTREL varalice". Ondje stoji da su oni "u davanju argumenata za prošlogodišnji napad na Irak bili vrlo iskreni glede onoga u što su vjerovali". "Takvo umijeće prodavanja" opasnosti od Iraka "nije bilo razumljivo" s obzirom na "raširenu skeptičnost o tome je li rat bio pravo rješenje". Također, u uvodniku urednika listaNew Statesman stoji daje Blair "pogriješio" te daje "gospodin Blair bio zacijelo vrlo iskren kada je izjavio kako 'ne postoji dvojba' o tome da je opasnost koju predstavlja irački diktator bila 'ozbiljna i aktualna'". Stoga je Blair donio takav "pogubno pogrješan sud" i "nije uspio obaviti svoj posao".12 Istina je upravo suprotna. Jasno je iz obiju istraga, i iz istrage Hutton i iz Istrage Butler, da su obavještajni podatci koji su dostavljani ministrima redovito bili nejasni i neodređeni po pitanju opasnosti od Iraka. U izvješću Butler stoji kako je poslije odlaska inspektora UN-a za oružje, 1998., "bilo vrlo malo izvora informacija, posebice o iračkim programima za kemijsko i biološko oružje". "Preostao je mali broj primarnih ljudskih izvora obavještajnih podataka, a služba MI6 nije općenito imala agente sa znanjem iz prve ruke o iračkim programima za nuklearno, kemijsko i biološko oružje te balističke rakete. Kao rezultat toga, obavještajni podatci u izvješćima većinom su se izvodili zaključivanjem". U izvješćima Zajedničkoga odbora za obavještajne službe više se puta spominjalo kako su obavještajni podatci o iračkome oružju za masovno uništenje bili "nesustavni", "nejasni", "ograničeni" ili "jadni", kao i to kako "postoji vrlo malo
obavještajnih podataka" i kako je "naša slika ograničena". U izvješću toga Odbora, sastavljenog samo dva tjedna poslije objavljivanja Vladina dosjea iz rujna 2002., stoji kako se "vrlo malo zna o radu na iračkom kemijskom i biološkom oružju od kraja 1998. godine".13 12 "Sincere deceivers", Economist, 17. srpnja 2004.; "He got it vvrong", New Statesman, 19. srpnja 2004. 13 Izvješće Butler, članci 433., 434., 435., 222., 240., 226., 261., 272., 295. i 292. Mark Curtis U ožujku 2003. Zajednički odbor za obavještajne službe izradio je procjenu u kojoj, prema Vladi, stoji da su: "...obavještajni podatci o točnom vremenu kada bi Irak mogao upotrijebiti svoje kemijsko i biološko oružje bili nedosljedni te daje bilo vrlo malo obavještajnih podataka o njihovu razmještaju. Posebno su bili istaknuti obavještajni podatci koji upućuju na to da kemijsko oružje još uvijek nije bilo sastavljeno i da Sadam još uvijek nije zapovjedio da se ono sastavi". Taj je odbor istaknuo i kako drugi obavještajni podatci daju naznake da iračke balističke rakete dometa od 750 km još uvijek nisu sastavljene i kako bi bilo potrebno "nekoliko dana da ih se sastavi, poslije izdavanja zapovijedi o njihovu sastavljanju". Vlada je također primijetila kako su "sve procjene neodređene i kako nema podrobnih obavještajnih podataka" koje bi pružio taj odbor.14 U srpnju 2003. Ministarstvo obrane sastavilo je izvješće nazvano Operacije u Iraku: prva promišljanja. U njemu stoji kako se "vrlo malo zna o tome na koji se način (iračke snage) planiraju suprotstaviti koaliciji ili jesu li uopće spremne na takvu borbu". Nadalje stoji kako će režim "vjerojatno" upotrijebiti oružje za masovno uništenje "bude li imao dostupne kapacitete za njihovu operativnu primjenu".15 Takvo priznanje - da se vrlo malo znalo o iračkim kapacitetima - kao i gore spomenuta izvješća Zajedničkoga odbora za obavještajne službe, u očitoj su suprotnosti s tvrdnjom kako postoji stvarna opasnost od Iraka sadržanom u dosjeu iz rujna 2002. i u nekim drugim dokumentima, što se tada podastiralo javnosti. Prema bivšem ministru vanjskih poslova, Robinu Cooku, Tony Blair je vjerojatno dva tjedna prije početka rata znao da Irak ne 14 Government response to the intelligence and security committee report on Iraqi weapons ofmass destruction - Intelligence and assessments 11 September 2003 Cm 6118 veljača 2004. 15 Richard Norton-Tavlor, "Teli us the truth about the dossier", Guardian, 15. srpnja 2003. LJUDI ZA ODSTREL raspolaže djelotvornim oružjem za masovno uništenje. Cook podsjeća na kratko izvješće Johna Scarletta, predsjednika Zajedničkoga odbora za obavještajne službe, od 20. veljače 2003. i kaže: "Kada sam mu iznio svoje zaključke o tome da Sadam ne raspolaže nikakvim oružjem za masovno uništenje velikog dometa, ali daje moguće da posjeduje kemijsko oružje, smjesta se sa mnom složio. Kada sam ga upitao zašto vjeruje da
Sadam ne bi upotrijebio to oružje protiv naših vojnih snaga na bojištu, iznenadio me tvrdnjom da je Sadam, kako bi izbjegao da inspektori UN-a otkriju to oružje, rastavio te rakete i posakrivao ih na različitim mjestima, a zbog čega bi to oružje bilo vrlo teško upotrijebiti u slučaju napada. Ne samo da Sadam nije raspolagao oružjem za masovno uništenje u pravome smislu te sintagme, nego nije raspolagao ni oružjem uporabljivo na bojištu." Cook izjavljuje da je 5. ožujka te točke iznio Blairu i napominje kako je od Blaira dobio jednak odgovor kao i od Johna Scarletta - daje oružje za masovno uništenje rastavljeno i da se njegovi dijelovi čuvaju na raznim mjestima. Stoga sam bio začuđen kada sam ga godinu dana poslije toga čuo kako kaže da nikada nije shvaćao kako obavještajne agencije nisu vjerovale da Sadam raspolaže oružjem za masovno uništenje velikoga dometa.16 Uistinu, Blair je već bio izjavio, gotovo godinu dana prije toga, u svibnju 2002., kako "u mojoj glavi ne postoji nikakva dvojba" daje Irak sakrio svoje oružje i da bi im "bilo znatno teže ponovno sastaviti sav taj materijal za uporabu u slučaju sukoba."17 Iako su obavještajni podatci koje su dobili ministri bili nejasni i neodređeni, Zajednički odbor za obavještajne službe ipak je, nekim čudom, došao do zaključka kako Irak vrlo vjerojatno raspolaže nekim oblicima oružja za masovno uništenje, a upra16 Robin Cook, "Blair and Scarlett told me Iraq had no usable vveapons", Guardian, 12. srpnja 2004. 17 Citira Rangvvala, "Iraq's vveapons ofmass destructions", wwvy.middleeastreference.org.uk Mark Curtis vo se to tumačilo kao obavještajni "neuspjeh". Ipak, bitno pitanje, što jasno pokazuje Izvješće Butler, jest to da se na iračku uporabu oružja za masovno uništenje gledalo kao na opasnost samo u slučaju reakcije na napad. Obavještajni su podatci ministrima dokazivali kako Irak inače ne predstavlja nikakvu ili vrlo malu opasnost. U izvješću Zajedničkoga odbora za obavještajne službe iz rujna 2002. stoji kako "suočen s vjerojatnim vojnim porazom i svr-gnućem s vlasti, Sadam od uporabe kemijskog i biološkog oružja vjerojatno neće odustajati ni uz kakva diplomatska ni vojna sredstva". Nadalje stoji kako bi "uporaba kemijskog i biološkog oružja prije vojnog napada na Irak samo povećala potporu akciji koju predvode Sjedinjene Američke Države pa zbog toga nije vjerojatna". Ipak, kada su se takvi obavještajni podatci umetnuli u dosje iz rujna 2002., glasili su naprosto ovako: "Obavještajni podatci pokazuju da ga (oružje za masovno uništenje) on ne drži samo krajnjim rješenjem".18 A to postavlja još jedan problem za sve one koji prihvaćaju da su ministri doista vjerovali kako Irak raspolaže oružjem za masovno uništenje, a glasi: ministri su ipak bili spremni odobriti napad, iako su znali da bi time samo potaknuli Irak na uporabu toga oružja. Poslije napada na Irak ministar vanjskih poslova Jack Straw izjavio je
parlamentarnoj istrazi kako prije rata ni on ni Blair nisu nikada u opisivanju Iraka upotrijebili riječi "neposredna ili neizbježna" opasnost, ali da jesu govorili o "aktualnoj i ozbiljnoj opasnosti, stoje drugačije". Straw je dodao: "Nismo govorili o neposrednoj opasnosti, koja bi se ubrzo mogla dogoditi, koja bi se mogla dogoditi danas ili sutra, jer naši dokazi to jednostavno nisu opravdavali".19 Drugim riječima, mogli smo pričekati provjere oružja i tako vjerojatno izbjeći smrt tisuća ljudi. 18 Izvješće Butler, članak 334. 19 Jack Straw, iskaz pred Odoborm za vanjske poslove Donjega doma, 24. lipnja 2003., Q735, www.publications.parliament.uk/pa/cm200203 LJUDI ZA ODSTREL Jedna poruka elektronske pošte, koja je iscurila iz Istrage Hutton, i o kojoj se tada mnogo izvješćivalo, pokazuje kako je Blairov načelnik stožera Jonathan Powell naveo na ozbiljne dvojbe o nacrtu rujanskoga dosjea: "U tome dokumentu nema ni traga bilo kakve opasnosti, a kamoli neposredne opasnosti od Sadama... morat ćemo jasno pokazati prilikom objave toga dokumenta da nipošto ne tvrdimo kako imamo dokaze o tome da je ovdje riječ o neposrednoj opasnosti".20 Povvell je također izjavio da bi autori toga dokumenta "morali dati do znanja da Sadam nikako ne bi mogao napasti u ovome trenutku. Teza jest da bi on mogao ubuduće predstavljati opasnost po Veliku Britaniju ako ga ne budemo provjeravali".21 Ipak, samo tjedan dana poslije toga, Blair je objavio taj dokument, zajedno s upozorenjem da bi Irak mogao uporabiti svoje oružje za masovno uništenje u roku od 45 minuta od izdavanja zapovijedi za njegovu uporabu. Nepostojanje vjerodostojne opasnosti od Iraka istaknuto je i u izvješću iz Pentagonove Obrambene obavještajne agencije, koje je procurilo u medije u lipnju 2003. U sažetku toga izvješća, koje je dobila televizijska kuća CNN, stoji kako "ne postoje pouzdane informacije o tome proizvodi li Irak kemijsko oružje i čuva li ga na zalihama ili gdje je Irak postavio ili gdje će postaviti objekte za proizvodnju tvari za kemijsko oružje". To je izvješće sastavljeno u rujnu 2002., u istome mjesecu kao i britanski dosje.22 20 Jonathan Powell piše Johnu Scarlettu, 17. rujna 2002., www.the-hut-toninquirv.org.uk 21 Jonathan Powell piše Alastairu Campbellu i Davidu Manningu, 17. rujna 2002., www.the-hutton-inquirv.org.uk: istaknuto u izvorniku. 22 "I was shocked by poor weapons intelligence - Bibc", Guardian, 7. lipnja 2003. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL Robin Cook izjavio je uvjerljivo kako neke od najvjerojatnijih procjena iz dosjea iz rujna 2002. nisu bile ponovljene u raspravama u ožujku, uoči samoga napada - do tada nije bilo nikakvih podataka o oružju koje bi bilo spremno djelovati u roku od 45 minuta, o iračkim pokušajima nabave urana iz Nigerije ni o ponovno pokrenutim programima za nuklearno oružje. Njegov je argument sljedeći: ako
Vlada još u rujnu 2002. doista nije znala ništa o tome da Irak ne predstavlja nikakvu stvarnu opasnost, onda je to morala znati najkasnije u ožujku 2003., kada je krenula u rat.23 Treba spomenuti i to da dosje iz rujna 2002., ta ključna točka svih argumenata britanske Vlade protiv Iraka, nije pružao nikakvih stvarnih dokaza o opasnosti od Iraka. List Guardian tada izvješćuje da su "dužnosnici britanske Vlade u privatnim izjavama priznali kako nemaju nikakav 'ubojit dokaz' o postojanju oružja za masovno uništenje. Da ga imaju, već bi ga proslijedili inspektorima". Dan prije Blairove najave da će dosje ubrzo biti objavljen, citiran je jedan izvor iz britanske Vlade koji je tvrdio da se taj dosje temelji na informacijama primljenim zaključno s 1998. godinom, kada su se inspektori povukli iz Iraka, te daje "u njemu vrlo malo novoga".24 Vrijedno je prisjetiti se i činjenice da dosje iz rujna 2002. nije bio prvi koji je Vlada sastavila kako bi zemlju pripremila na vojnu intervenciju. Prije bombardiranja Afganistana Vlada je sastavila izvješće nazvano "Odgovornost za teroristička nedjela u Sjedinjenim Američkim Državama, 11. rujna 2001.", u kojemu je iznijela argumente protiv Al Kaide. To uključuje i brojne tvrdnje o navodnoj "velikoj Al Kaidinoj dobiti od trgovine drogom iz Afganistana". U njemu također stoji da su "u proljeće 1993. 23 Robin Cook, "We must not let one 'dodgy dossier' distract us from more crucial questions", Independent, 26. lipnja 2003. 24 Robin Cook, iskaz pred Odborom za vanjske poslove Donjega doma, 17. lipnja 2003.; www.publications. parliament.uk/pa/cm200203. Q9: "Iraq hits back with CIA offer", Guardian, 23. prosinca 2003.; "Secret of Saddam's hidden arsenal", Guardian, 5. rujna 2002. Al Kaidini operativci sudjelovali u napadu na vojne snage SAD-a koje su služile vojni rok u Somaliji".25 Bile su to lažne optužbe, koje su propale kao i mnoge druge izmišljotine o Iraku. Novinar lista Observer Jason Burke u svojoj knjizi o Al Kaidi piše: "Specijalci britanske obavještajne službe morali su znati da je dosje koji su dali premijeru da ga otkrije Parlamentu i britanskoj javnosti, kako bi opravdao sudjelovanje u glavnom sukobu, obuhvaćao i dokazano lažni materijal, ali i potrebu da se ipak krene u rat protiv Afganistana te potrebu da se javnost u to uvjeri."26 Vlada je nastavila medijsku propagandu o Afganistanu i poslije bombardiranja i sloma talibana. U ožujku 2002., primjerice, list Observer objavio je priču pod naslovom: "Priča o pronalasci-ma u afganistanskoj špilji 'izmišljena je' kako bi se opravdalo slanje marinaca". U tome članku stoji: "Prošle je noći Velika Britanija optužena za lažne tvrdnje o tome kako su Al Kaidini teroristi izgradili laboratorij za biološko i kemijsko naoružanje u Afganistanu kako bi opravdala slanje 1.700 marinaca u borbu. Ta je tvrdnja uslijedila poslije izjave za tisak koju je u petak dao viši dužnosnik britanske Vlade, a u njoj se tvrdi kako su snage SAD-a otkrile laboratorij za biološko oružje u jednoj špilji u istočnome Afganistanu... Optužbu koju su jučer iznijele brojne novine
sinoć su kategorički opovrgnuli izvori iz Pentagona i američkoga Ministarstva vanjskih poslova."27 Taj nam presedan govori da možemo očekivati slične lažne optužbe na račun Iraka. činjenica da su u toj igri sudjelovali i mnogi novinari pokazuje do kojega stupnja izvješćivanje u vodećim krugovima i medijima sadrži namjerno zavaravanje. 25 "Responsibilitv for the terrorist atrocities in the United States, 11 Sep-tember 2001 - an updated account", vyww.pm.gov.uk 26 Jason Burke, Al Qaeda: Casting a shadowof tenor, I. B. Tauris, 2003., str. 19. 27 Peter Beaumont i Ed Vulliamv, "Story of find in Afghan cave 'was made up' to justify sending marines", Observer, 24. ožujka 2002. JJ. i. Mark Curtis Argumenti za početak rata izmišljeni su Začudo, razni parlamentarni odbori i Istraga Hutton oslobodili su Vladu optužaba da "napuhava" obavještajne podatke. U stvarnome svijetu svi dokazi upućuju na to da argumenti za početak rata nisu bili samo "napuhani" nego i svjesno izmišljeni. To je bilo nužno s obzirom na stvarnu razinu opasnosti koju je predstavljao Irak. Blairova se svita toliko bavila promidžbom svojih interesa koje bi postigla napadom na Irak da je to rezultiralo strategijom zavaravanja javnosti, kojom su nastojali opravdati takav napad. To samo pokazuje koliko su interesi malobrojne političke elite daleko od nacionalnih interesa. Clare Short je parlamentarnoj istrazi izjavila kako je "sugeriranje da postoji opasnost od uporabe kemijskoga i biološkoga oružja koje nam prijeti u ovome trenutku bilo puka izmišljotina. A ona nije potekla iz sigurnosnih služba". Upitana misli li da su ministri preuveličali primjenu obavještajnoga materijala, odgo-vorilaje: "Da, to je moje mišljenje". To je napravljeno kako bi se "ta opasnost učinila neposrednijom, neizbježnijom, opasnošću koja zahtijeva žurno djelovanje".28 Od istrage Hutton dobili smo brojne elektronske poruke od dužnosnika iz britanske Vlade, koje list Guardian opisuje kao "bjesomučni pokušaj sastavljanja dosjea koji bi opravdao agresiju na Irak. U roku od četrnaest dana i bez gotovo ikakvih dokaza, osim sada već zloglasnoga 'upozorenja od 45 minuta', pomagači gospodina Blaira preokrenuli su britansku politiku prema Iraku".29 LJUDI ZA ODSTREL Jedan dužnosnik britanske Vlade, zadužen za tisak, napisao je: "Većina dokaza kojima raspolažemo dobrim se dijelom temelji na pretpostavkama, tako da svojim čitateljima moramo prenijeti stajalište da gomilanje takvih činjenica samo pokazuje Sadamo-vu namjeru. Sto prije i sami dođu do takva zaključka, umjesto da prihvaćaju naše sudove, to bolje."30 Također je napisao: "Što mi više pišemo o tome da neutemeljene tvrdnje (primjerice da Sadam pridaje veliku važnost posjedovanju oružja za masovno uništenje) dolaze iz obavještajnih izvora, to bolje". To bi trebalo "pridonijeti uvjerenju da predočavamo stvarne dokaze". Službenik britanske Vlade zadužen za
tisak napisao je slično: "Možemo li pokazati zašto mislimo da on (Sadam) namjerava to oružje za masovno uništenje uporabiti u agresiji, a ne u samoobrani?" List Guardian također izvješćuje daje zamjenik Johna Scarlettajualian Miller održavao sastanke s osobljem britanske Vlade zaduženim za medije kako bi time osigurao da svi budu "na pravome tragu".31 U materijalu namijenjenu javnosti Vlada je vjerojatnost o iračkome oružju pretvorila u mogućnost, a ključna upozorenja izbrisala. Slijede tri primjera iz procesa sastavljanja rujanskoga dosjea: • u dosjeu stoji da Irak "nastavlja s proizvodnjom kemijskog i biološkog oružja". No, prema riječima Odbora za obavještajne službe i sigurnost britanskoga Parlamenta, Zajednički odbor za obavještajne službe ipak "nije znao što je sve proizvedeno i u kojim količinama"; • nacrt Blairovoga predgovora dosjeu glasi: "Moj argument nije da bi Sadam mogao početi nuklearni napad na London. Ovo je ispušteno iz završne verzije toga dokumenta; 28 "Blair: I have secret proof of vveapons", Observer, 1. lipnja 2003., Clare Short, iskaz, Q89, 94. 29 Ewen Macaskill, "Emails show how No. 10 constructed case for war", Guardian, 23. kolovoza 2003. 30 Daniel Pruce piše Marku Matthevvsu, 10. rujna 2002., www.the-huttoninquirv.org.uk 31 Daniel Pruce piše Alastairu Campbellu, 11. rujna 2002., www.the-hut-toninquirv.org.uk Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL • u elektronskoj poruci u kojoj Jonathan Powell komentira nacrt dosjea stoji daje "malo problematična" tvrdnja da bi Sadam upotrijebio kemijsko ili biološko oružje samo kada bi njegov režim bio ugrožen. Tako je taj ulomak promijenjen i izbrisano je svako upućivanje na Sadamovu uporabu takva oružja u obrambene svrhe. Time je stvoren dojam da će Irak napasti Veliku Britaniju za samo 45 minuta.32 Bivši viši dužnosnik Obrambenoga obavještajnoga stožera, Brian Jones izjavio je da su "stručni obavještajni analitičari Obrambenoga obavještajnoga stožera nadglasani tijekom pripreme dosjea", što je rezultiralo "prikazom koji je, s obzirom na iračke kapacitete, odveo čitatelje na lažni trag". Upravo je "vodstvo obavještajne zajednice... imalo zadnju riječ u procjeni koja je prezentirana u tome dosjeu", rekao je. Jones je u Istrazi Hut-ton izjavio da mu je njegovo osoblje reklo kako "nema dokaza o nekoj značajnijoj proizvodnji, bilo kemijskih tvari bilo kemijskog oružja". Ali "ja sam imao dojam... da se u ovome dokumentu (tj. u rujanskome dosjeu) spuštaju rolete, da se i rasprava i argumenti nalaze u zaključcima". Jedan službenik Ministarstva obrane na sličan je način izjavio kako "je imao dojam daje taj dosje kružio nekoliko puta po ključnim mjestima kako bi se pronašla formulacija koja bi ojačala određene političke ciljeve".33 Argumente protiv Iraka uistinu su "napuhavali" i osoblje britanske Vlade i neki viši
"obavještajni" dužnosnici. Prema novinaru lista Guardian Richardu NortonTavloru, Johna Scarletta je "nepovratno zavela Blairova klika. Pod Scarlettovim nadzorom, 32 Richard Norton-Taylor, Nicholas Watt i Ewen Macaskill, "The remaining questions", Guardian, 12. rujna 2003.; Richard Norton-Taylor, "Hoon has no defence for the dossier", Guardian, 1. listopada 2003. 33 "There was a lack of substantive evidence", Independent, 4. veljače 2004.; Rogers, The Hutton \nauiry, str. 219.-221. autori dosjea ubacivali su u dosje laži na prijedlog britanske Vlade. A neke su dijelove brisali". Robin Cook je izjavio daje "John Scarlett itekako bio svjestan kako premijer od njega očekuje da pronađe opravdanje za rat".34 Alastair Campbell predložio je na desetke posebnih izmjena nacrta dosjea o Iraku. Scarlett je na to odgovorio izjavom da je jezik "nategnut". Presudno je to što je Campbell predložio da su riječi "moglo bi" preslabe i da ih treba zamijeniti riječju "jest". Tako je ta tvrdnja, kada je dosje objavljen, glasila da Irak raspolaže oružjem koje "jest uporabljivo u roku od 45 minuta poslije izdavanja zapovijedi".35 Campbell je predložio još jednu važnu izmjenu u dosjeu. U nacrtu dosjea od 5. rujna stoji da poslije ukidanja sankcija "procjenjujemo kako bi Iraku trebalo najmanje pet godina da proizvede (nuklearno) oružje. Taj bi proces bio znatno brži kada bi Irak mogao kupiti obogaćeni uran". U dopisu od 17. rujna Campbell je Johnu Scarlettu napisao daje "premijer, baš kao i ja, zabrinut zbog načina na koji si izrazio nuklearno pitanje... Možemo li se vratiti na sljedeća razdoblja: 'radiološka naprava' za nekoliko mjeseci, nuklearna bomba za jednu do dvije godine, uz pomoć sankcija, ili za 5 godina bez njih". U završnoj verziji toga dokumenta stajalo je: "Irak bi mogao proizvesti nuklearno oružje u razdoblju od jedne do dvije godine".36 34 Richard Norton-Tavlor, "Hoon has no defence for the dossier", Guardian, 1. listopada 2003.; Robin Cook, "A xound judgment but it sidesteps the central issues", Independent, 29. siječnja 2004. 35 Alastair Campbelle piše Johnu Scarlettu, 17. rujna 2002., www.the-huttoninquiry.org.uk; Šarah Hali, "Campbell misled us, says MP", Guardian, 22. kolovoza 2003. 36 Ewen Macaskill i Richard Norton-Tavlor, "10 ways to seks up a dossier", Guardian, 27. rujna 2003. jj.. .. I. Mark Curtis 45 minuta Vjerojatno najzačudniji čimbenik glede tvrdnje o 45 minuta jest činjenica da su svi nasjeli na tako očito napuhavanje. David Kelly se, navodno, "na tvrdnju o 45 minuta samo nasmijao", držeći je "smiješnom".37 Da su se i novinari nasmijali, Vladini bi argumenti za napad na Irak možda propali. Ministar obrane Geoff Hoon priznao je kako je on, kada je dosje objavljen, znao da se tvrdnja o tome da bi Irak mogao upotrijebiti oružje u roku od 45 minuta
odnosila samo na „oružje na bojištu", kao što su granate, tj. da bi ih Irak mogao upotrijebiti samo u obrani od napada. Mnoga izvješća u tisku (prenoseći poslušno propagandu kao činjenice) pretpostavljala su da se ta tvrdnja odnosi na strateške rakete ili na rakete velikoga dometa, a jedan članak navodi da bi te rakete mogle dosegnuti i baze na Cipru. Clare Short izjavila je parlamentarnoj istrazi da ni u jednom od brojnih usmenih ni pisanih kratkih izvješća koje je dobila iz obavještajne službe nije nikada bilo ni spomena o 45 minuta.38 Upravo je predsjedavajući Zajedničkoga odbora za obavještajne službe John Scarlett istrazi Hutton izjavio da se ta tvrdnja odnosila samo na oružje kratkog dometa koje je na bojištu. Prema izjavama dobro pozicioniranih izvora u listu Guardian, i Scarlett i načelnik službe MI6 Sir Richard Dearlove, kada su potkraj kolovoza pročitali obavještajno izvješće, pretpostavljali su da se to upozorenje o 45 minuta odnosilo na oružje kratkoga dometa na bojištu.39 Izvješće Hutton želi nas navesti na uvjerenje da Blair, očito oduševljeni konzument "obavještajnih podataka", to nije znao. 37 Iskaz novinara Toma Mangolda u Istrazi Hutton, citira Rogers, The Hutton Inquiry, str. 227. 38 Vikram Dodd, "Hoon knew WMD press reports were wrong", Guardian, 23. rujna 2003.; Donji dom, Hansard, 10. veljače 2004., stupac 1305.; Clare Short, iskaz, OJ03-104. 39 Šarah Hali, Patrick VVintour i Richard Norton-Tavlor, "Blair caught in Iraq arms row", Guardian, 5. veljače 2004. LJUDI ZA ODSTREL Kada su u Parlamentu upitali premijera koliko se puta, od siječnja do svibnja 2003., pitanje tvrdnje o 45 minuta povuklo u razgovoru s njim, odgovorio je: "Koliko ja znam, nijednom".To se slaže s izjavom koju je Geoff Hoon dao istrazi Odbora za obranu - da je neposredno prije napada redovito izvješćivao premijera. On kaže: "Da je to (tj. tvrdnja o 45 minuta) bilo bitno pitanje u smislu donošenja odluke o vođenju ove zemlje u rat, siguran sam da bi to pitanje iskrsnulo u našim razgovorima, ali, i to naglašavam, to nije bilo bitno pitanje."40 Hoon je vjerojatno bio iskren. To uistinu nije nikada bilo bitno pitanje, jer se znalo daje taj mogući irački napad lažan. čini se daje bio namijenjen samo odnosima s javnošću. Izvješće Butler upućuje na "dvojbe" o tome daje ta tvrdnja uključena u rujanski dosje samo zbog svojega "upadljiva karaktera".41 Također znamo da su "obavještajni podatci" o toj tvrdnji, koji su se nekim čudom počeli javljati potkraj kolovoza 2002., netom prije nego što je Vlada počela sastavljati svoj dosje, bili krajnje nejasni. Njihov izvor, irački brigadni general, izjavio je kako Irak raspolaže zapovjedništvom, nadzorom i komunikacijskim sustavom koji bi Sadamu ili njegovim bliskim suradnicima omogućili kontakt sa zapovjednikom na terenu za samo 45 minuta poslije odobrenja uporabe oružja za masovno uništenje. No, to još uvijek ne znači i uporabu oružja za masovno uništenje ni njihovu pripravnost. Prije će biti da nisu postojali "nikakvi specifični obavještajni podatci o njihovim (iračkim) planovima o tome kako, kada i što će im
biti dostatno", izvijestio je tisak.42 40 Donji dom, Hansard, 12. veljače 2004., stupac 1677.; GeoffHoon, iskaz pred Odborom za obranu, 5. veljače 2004., www.publications.parliament.uk/ pa/cm200304 41 The Butler Report (Izvješće Butler), članak 497. 42 Richard Norton-Tavlor, "What David Kelly knew", Guardian, 27. kolovoza 2003. Mark Curtis Štoviše, irački general Nizar al Kazradži, koji je, kako se misli, bio taj izvor, živio je u izgnanstvu u Danskoj, a informacije je primao od jednog tada aktivnog časnika iračke vojske. Al Kazradži nije imao nikakva načina provjeriti tu tvrdnju, niti je imao ikakvih dokaza u obliku dokumenata. Nadalje, njega je CIA držala mogućim Sadamovim nasljednikom ako bi se vojska odlučila na državni udar, tako daje imao znatnog interesa u provedbi napada.43 Daje tvrdnja o 45 minuta držana ozbiljnom, vjerojatno bi bila sadržana u izvješću Zajedničkoga odbora za obavještajne službe iz ožujka 2003., i ne bi se samo tvrdilo da sve kemijsko oružje "još uvijek nije sastavljeno". Osim toga, vjerojatno bi i Vlada uputila na nju tijekom rasprava uoči samoga rata. Emisija Today voditelja Andrevva Gilligana, emitirana 29. svibnja 2003., koja je čest izvor žestokih nesuglasica između britanske Vlade i televizijske kuće BBC, bila je dobrim dijelom istinita i zacijelo je jedno od najboljih medijskih otkrića o Iraku, što bi moglo objasniti napad Alastaira Campbella na Gilligana i na televizijsku kuću BBC. Gilligan je ispravno izjavio da je taj dosje "napuhan" mimo želje nekih obavještajnih dužnosnika te daje njegov neimenovani izvor, David Kelly, opovrgnuo Vladino upozorenje o 45 minuta. (Kelly je također izjavio izvjestiteljici emisije Newsnight Sušan Watts daje tvrdnja o 45 minuta "jednostavno preuveličana preko svake mjere" te da su njima "očajnički potrebne informacije".)44 Kellv nije bio jedini izvor za Gilliganovu priču. Urednik emisije Today Kevin Marsh imao je još dva izvora: Sir Richarda Dear-lovea, načelnika tajne službe MI6, dvojicu njegovih kolega i Cla-re Short. Prema listu The Times, Marsh je intervjuirao Dearlovea i ovako interpretirao njegove riječi: "...u smislu da se obavještajni podatci nisu podudarali s navodnim argumentima za rat protiv Iraka... da se nikada neće pro43 Raymond Whitaker i Kim Sengupta, "Is this the face of the man who gave Blair the cue for 45-minute WMD claim?", Independent, 22. veljače 2004. 44 "A statement popped up and was seized on", Guardian, 14. kolovoza 2003. LJUDI ZA ODSTREL naći čvrsti dokazi o postojanju oružja za masovno uništenje u Iraku. To se njega (Marsha), kako kaže, dojmilo kao neobičan zaključak, ako se tvrdilo da se takvo oružje, u vrijeme kada je objavljen rujanski dosje, držalo 45-minuta u pripravnosti". Zatim se Marsh, također prije Gilliganovog izvješća, susreo s Clare Short, koja mu je rekla da nije "bilo nikakvih obavještajnih podataka koji bi jasno pokazivali da
Irak predstavlja neposrednu opasnost". Prema listu The Times, "njezine su riječi pomogle vjerodostojnosti ekskluzivnog izvješća gospodina Gilligana - kako je britanska Vlada, suprotno željama stručnjaka, ubacila tvrdnju da bi Irak mogao uporabiti oružje za masovno uništenje u roku od 45 minuta".45 Gilliganova tvrdnja kako je Vlada "vjerojatno znala" daje tvrdnja o 45 minuta pogrješna, ali ju je ipak uključila u svoje izvješće, u biti je točna. No, čini se da nije imao pravo kada je dao naslutiti kako je za umetanje te tvrdnje u dokument odgovoran Alastair Campbell. Ali, tvrdnja da Irak raspolaže oružjem za masovno uništenje, koje može biti pripravno u roku od 45 minuta, u dosjeu se prvi put spominje u odlomku koji govori o iračkome "cilju postizanja prevlasti u regiji", te odmah poslije tvrdnje daje Sadam "uspio povećati svoje programe za balističke rakete".461 tako je Vlada, u najboljem slučaju, ohrabrena, a u najgorem slučaju, nije poduzela ništa kako bi ispravila stajalište da se tvrdnja o 45 minuta odnosi na oružje velikoga dometa. Ipak, i Hoon i Scarlett i Dearlove znali su da se ta tvrdnja odnosi na oružje na bojištu, a ne na strateško oružje velikoga dometa. 45 Citirano u izvješću "Justice not Vengeance", "Gilligan 6:07: Dr. Kellv was not the only source for the story", 5. veljače 2004., www.fco.gov. uk 46 Predgovor: "Iraq's weapons of mass destruction: The assessment of the British governement", rujan 2002., www.fco.gov.uk Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL Poveznica s Al Kaidom i dosje iz veljače 2003. Sljedeća nepouzdana Vladina tvrdnja govorila je o povezanosti Sadamovog režima s Al Kaidom. Prije početka ove kampanje, britanski ministar vanjskih poslova Ben Bradshaw izjavio je pred Parlamentom, i u siječnju i u travnju 2002.: "Nisam vidio nikakav dokaz koji bi pokazao da u Iraku postoji Al Kaidina mreža". No, potkraj 2002. to je bila pogrješna priča. Tada je novi ministar vanjskih poslova, Mike O'Brien, rekao: "Mi vjerujemo da u Iraku postoje Al Kaidini operativci". Dana 5. veljače 2003. Tony Blair je pred Donjim domom britanskoga Parlamenta izjavio: "Bilo bi pogrješno reći da ne postoje nikakvi dokazi o vezama Al Kaide i iračkoga režima. Ipak, dokazi o takvim vezama postoje. Nesigurno je samo dokle one sežu... Cijelo ovo vrijeme do nas dopiru obavještajni podatci o tome... Nije točno reći da ne postoje nikakvi dokazi o vezama iračkoga režima i Al Kaide."47 Poslije su Vladini ministri zanijekali da su ikada utvrdili postojanje izravne veze između Bagdada i Al Kaide. Ipak, suprotno tome, glasnogovornica britanske Vlade tvrdila je kako je premijer Blair "uvijek govorio daje Sadam stvorio pogodno okružje za terorizam i mi znamo da su članovi Al Kaide djelovali u Iraku za vrijeme toga režima". Zaključak Izvješća Butler u obavještajnim podatcima koji su predočeni ministrima glasio je: "Zajednički odbor za obavještajne službe dao je do znanja da, iako između iračkoga režima i Al Kaide postoje kontakti, ipak nema nikakva dokaza o njihovoj suradnji".48 Ta se naznaka o poveznici izjalovila kada su obavještajni izvori, koji su na pitanje ima li Sadam ikakvih veza s Al Kaidom, odgovorili: "Upravo suprotno".49Zatim je
britanska Vlada došla 47 Donji dom, Hansard, 23. siječnja 2002., stupac 887., i 15. travnja 2002., stupac 721.; 2. prosinca 2002., stupac 522.; 5. veljače 2003., stupac 266. 48 Richard Norton-Tavlor, "Iraq gave al Qaeda a base, savs Blair", Guardian, 18. lipnja 2004.; The Butler Report (Izvješće Butler), članak 484. 49 Richard Norton-Tavlor, "UK spies reject al Qaeda link", Guardian, 10. listopada 2002. do nove bezazlene formule: "Terorizam i režimi odmetnika dio su jedne te iste slike". To je počeo izjavljivati Jack Straw na prijelazu iz 2002. u 2003., a tu je frazu često ponavljao i Blair. Razlog tome bio je da su "najvjerojatniji izvor tehnologije i praktičnoga znanja za takve terorističke organizacije bili režimi odmetnika", izjavio je Straw. Navodna poveznica s Al Kaidom jednostavno je bila nešto što je "onako usput izmišljeno", možda najnespretnija propagandna izmišljotina iz toga razdoblja. Ali, bliski protivnik u tome javnom priznanju bilo je drugo Vladino izvješće, objavljeno u veljači 2003., koje nam je postalo poznato kao "prepredeni dosje" (iako se po sadržaju ne čini nimalo prepredenijim od prvoga). Blair je zavarao Parlament da to prihvati kao "obavještajno izvješće". Poslije se otkrilo daje veći dio toga dokumenta kopiran izravno iz izvora na Internetu. Uistinu, nijedna obavještajna agencija nije provjerila taj dosje prije njegova objavljivanja.50 Autori toga dosjea bili su bliski suradnici Alastaira Campbel-la koji je nadzirao cijeli projekt dobrim dijelom namijenjen kao izvješće medijima. U tome se dosjeu izvorni tekst preuveličava na mnogim mjestima, a riječi "pomagačke oporbenjačke skupine u neprijateljskim režimima" promijenjene su u "pomagačke terorističke organizacije u neprijateljskim režimima".51 Uran iz Nigerije U rujanskome dosjeu Vlada je tvrdila da Irak nastoji kupiti uran iz Nigerije kako bi ga upotrijebio u svojim nuklearnim programima. Dana 7. srpnja 2003. u listu Guardian, pod naslovom 50 "Iraq dossier fiasco rolls on", 12. lipnja 2003., Jane's, www.janes.com. 51 Glen Rangwala, "Paper written for the Foreign Affairs Committee", www.middleeastreference.org.uk. Mark Curtis "Velika je Britanija znala da su 'tvrdnje o uranu bile pogrješne'", pisalo je kako su prema riječima umirovljenog američkog veleposlanika koji je to pitanje istraživao za CIA-u "britanski dužnosnici znali da ne postoji tajna trgovina uranom iz Afrike u Irak" nekoliko mjeseci prije nego što su se takve tvrdnje pojavile u rujanskome dosjeu koji je objavila britanska Vlada. List Guardian sljedećega je tjedna ponovio da je "Joe Wilson, poslanik kojega su SAD poslale u Nigeriju da provjeri te dokumente, izjavio kako je Velika Britanija znala da ne postoji tajna trgovina uranom nekoliko mjeseci prije objavljivanja takve tvrdnje u rujanskome dosjeu".52 Obratite pozornost na činjenicu da ovo izvješće nosi istu poruku kao i Gilliganovo - kako je Vlada znala da je nešto pogrešno, ali se svejedno na to pozivala. činjenica
da je ta tvrdnja podignula vrlo malo prašine samo je još jedan dokaz da, mediji dopuštaju Vladi promicanje njezina programa. U ožujku 2003. Muhamed El Baradi, generalni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju (International Atomic Energv Agencv, skraćeno IAEA), izjavio je pred Vijećem sigurnosti UN-a da su dokumenti o nigerijskom uranu krivotvoreni. Američki novinar Sevmour Hersh, vidjevši britansku propagandnu kampanju o Iraku potkraj 90-tih godina prošloga stoljeća, piše kako su te dokumente u početku raspačavali sami Britanci, iako se ne može utvrditi je li ih tajna služba MI6 uistinu i krivotvorila. Jedan član IAEA-e rekao je Hershu: "Ti su dokumenti tako loši da ne mogu zamisliti da potječu iz neke ozbiljne obavještajne agencije". Jedno pismo potpisao je neki ministar iz Nigerije, koji nije bio na dužnosti ministra već 11 godina. U međuvremenu je Vlada priznala daje CIA, netom prije objavljivanja samoga dosjea, ponudila svoj komentar, primijetivši kako 52 Suzanne Goldenberg, "Britain 'knew uranium claims were false'", Guardian, 7. lipnja 2003.; Julian Borger, "Democrats step up pressure on uranium claims", Guardian, 14. srpnja 2003. LJUDI ZA ODSTREL navod o kupnji urana u Africi nije uzela u obzir kao "vjerodostojan", ali je Velika Britanija svejedno krenula dalje, na temelju vlastitih "pouzdanih obavještajnih podataka", koji su, kako kaže, potjecali iz više izvora.53 No, možda ni tome nije ovdje mjesto. Kao što je istaknuo profesor Norman Dombev sa Sveučilišta u Sussexu: "Pa što ako je Irak nastojao kupiti uran iz Afrike? Irak već raspolaže stotinama tona urana. Bez objekata za njegovo obogaćivanje taj je materijal posve neuporabljiv za nuklearno oružje".54 U Izvješću Butler većina se tih dokaza odbacuje i donosi se zaključak kako je Vlada raspolagala obavještajnim podatcima iz nekoliko izvora koji su jasno naznačivali da je cilj iračkih posjeta Nigeriji bila kupnja urana. Ipak, to izvješće ne spominje dokaz koji je daojoseph Wilson, a i CIA-u jedino spominje kada kaže: "CIA je savjetovala oprez u svezi s bilo kakvom naznakom daje Irak uspio dobiti uran iz Afrike, ali se slaže kako postoje dokazi o tome da se takvo što nastojalo postići".55 No, kada je došlo do napada i kada je izgovor o iračkoj opasnosti poslužio svrsi, ministri su počeli povlačiti svoje prethodne tvrdnje. U jednome intervjuu iz travnja 2003. Blair je izjavio da "to (oružje za masovno uništenje) nećemo nikada uspjeti pronaći sve dok ne počne sukob u kojemu će irački znanstvenici i stručnjaci koji rade na tim programima biti spremni o njima progovoriti."56 Komentar Jacka Strawa da britanska Vlada nije nikada Sadama Huseina držala neposrednom opasnošću podrobnije je opisan u prethodnome tekstu. U jednom je trenutku Straw izjavio da "nije bilo od ključne važnosti" pronaći oružje za 53 Seymour Hersh, "Who lied to whom?"; dopis Ministarstva vanjskih poslova Odboru za vanjske poslove, 28. srpnja 2003., www.publications.parliament.uk. 54 Pisma čitatelja, Guardian, 15. srpnja 2003. 55 Butler Report (Izvješće Butler), članak 497. 56 "Prime Minister's interview with Arabic television", 4. travnja 2003.,
www.pm.gov.uk. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL masovno uništenje, iako je njegovo uništenje bilo službeni povod cijeloj akciji.57 Straw je parlamentarnoj istrazi također izjavio: "Ja ne držim da ta izjava o 45 minuta ima važnost koja joj se pripisuje", i to unatoč Blairovom naglašavanju te tvrdnje u predgovoru dosjea i s time povezanim medijskim izvješćima. Strawa su također pitali ostaje li i dalje pri toj tvrdnji o 45 minuta. Umjesto jednostavnog odgovora "da", Straw je prvo izjavio: "To nije bila moja tvrdnja. Ostajem pri integritetu Zajedničkoga odbora za obavještajne službe". A trebao je reći: "Prihvaćam tu tvrdnju, ali ja je nisam dao".58 Napad na Irak u najmanju će ruku povećati terorizam Na jednoj je razini bilo posve očito da će napad na Irak povećati vjerojatnost terorističkih napada. Uporaba sirove sile u napadu na Irak, uz stvarnu potporu izraelskoj agresiji na Zapadnoj obali, uvijek će pružati trag drugom naraštaju terorista, jednako kao što je angloamerička tajna potpora mudžahedinima u Afganistanu, 80-tih godina prošloga stoljeća, pomogla u stvaranju prvoga naraštaja tamošnjih terorista. Dana 10. veljače 2003., samo pet tjedana prije početka napada, u tajnome izvješću Zajedničkoga odbora za obavještajne službe stajalo je da će se napadom na Irak povećati svaka teroristička opasnost: "Al Kaida i njoj bliske skupine i dalje predstavljaju najveću opasnost po interese Zapada, a ta bi se opasnost samo pojačala vojnom akcijom protiv Iraka... Slom iračkoga režima povećao bi 57 Nicholas Watt, "Straw retreats on finding banned vveapons", Guardian, 12. rujna 2003. 58 Jack Stravv, iskaz pred Odborom za vanjske poslove, 24. lipnja 2003., www.publications.parliament.uk./pa/cm200203, 0.737, 845-6. rizik od tehnologije kemijskogai biološkoga oružja, koja bi tako našla put do ruka terorista, uključujući i Al Kaidu."59 Tijekom 10 dana poslije ove procjene, predsjednik Zajedničkoga odbora za obavještajne službe John Scarlett izvješćivao je 18-toricu viših političara o Iraku.60 čini se vjerojatnim daje ta sve veća opasnost po Veliku Britaniju, koja bi bila rezultat napada na Irak, bila poznata širokom krugu ljudi, to jest, onim istim političarima koji sada glume naše spasitelje koji štite zemlju od biča terorizma. U prosincu 2003. Vlada je, u dopisu poslanom Odboru za vanjske poslove, napisala da su "akcija koalicije u Iraku, i druga regionalna pitanja samo podržali, a možda i povećali motivaciju terorista", iako je dodala kako "nemamo nikakvih izravnih dokaza o tome daje zbog toga povećano novačenje u Al Kaidi". Odbor za vanjske poslove zaključuje, u izvješću objavljenome u veljači 2004., daje "rat u Iraku terorističke napade na britanske državljane i na britanske interese, kratkoročno gledano, možda učinio vjerojatnijima".61 59 Donji dom, Hansard, 15. listopada 2003., stupac 234; Richard Norton-Tavlor i
Michael White, "Report reveals Blair overruled by terror vvarning", Guardian, 12. rujna 2003. 60 "They vvon't go away", Guardian, 13. rujna 2003. 61 Dopis Ministarstva vanjskih poslova Odboru za vanjske poslove, 24. lipnja 2003., www.publications.parliament.uk.; Odbor za vanjske poslove, drugo izvješće, sjednice 2003. i 2004., Aspekti vanjske politike u tome ratu protiv terorizma, 2. veljače 2004., članak 23., www.publications.parliament.uk/pa/ cm200304. četvrto poglavlje NOVO BRITANSKO 'MINISTARSTVO NAPADA" Nije teško proniknuti u lažne razloge britanske Vlade pa ni napad na Irak nije nikakva iznimka. Treba ignorirati službena objašnjenja i medijske komentare koje ta objašnjenja potiču te pogledati što Vlada kaže drugdje. Nedavno je sastavila dva važna dokumenta koji nam pomažu objasniti razloge napada na Irak. Oba ta dokumenta vodeći su mediji doslovce ignorirali. Zajedno, oni nude vrlo zabrinjavajući uvid u trenutačna razmišljanja britanskih planera vanjske politike. Osiguravanje dotoka energije iz stranih zemalja Dok su se Tony Blair, Jack Straw i ostali zaklinjali da rat u Iraku nema nikakve veze s naftom, Vlada je objavila jedan dokument, u veljači 2003., samo dva tjedna prije početka napada, u kojemu je izrazila svoju zabrinutost za opskrbu energijom iz stranih zemalja. Taj dokument jest bijela knjiga Ministarstva trgovine i industrije, pod nazivom Budućnost naše energije - stvaranje gospodarstva utemeljena na maloj potrošnji ugljika. U predgovoru tome dokumentu Tony Blair navodi kako se Velika Britanija suočava s "novim izazovima" i kako će "naši izvori energije sve više ovisiti o uvozu plina i nafte iz europskih i drugih zemalja". Zatim taj dokument ocrtava središnju dvojbu - da smo "kao država, neto izvoznik .to Mark Curtis energije... ali to će se promijeniti". I, nastavlja, kako će Velika Britanija postati neto uvoznik plina do 2006. i nafte do oko 2010.: "Do 2010. mi ćemo vjerojatno uvoziti tri četvrtine naših primarnih potreba za energijom. Tada će polovica nafte i plina na svijetu potjecati iz zemalja koje se trenutačno drži relativno nestabilnima, bilo u političkom bilo u gospodarskom smislu." Stoga, nastavlja se u tome izvješću, "prijelaz sa stanja u kojemu smo dobrim dijelom samodostatni na stanje neto uvoznika plina i nafte zahtijeva od nas stjecanje dugoročnog strateškog pristupa raspoloživoj energiji u drugim zemljama". Jedno rješenje koje se u tome izvješću snažno ističe jest postizanje raznolikosti izvora energije i "izbjegavanje ovisnosti Velike Britanije o premalom broju stranih izvora nafte i plina". Ključne zemlje i područja za nabavku plina bit će Rusija, Bliski istok, Sjeverna i Zapadna Afrika te regija oko Kaspijskoga jezera. Glavni proizvođač nafte koja čini 40% svjetske potrošnje energije, bit će Saudijska Arabija, ostale države u Perzijskome zaljevu, Južna i Srednja Amerika, Afrika, Rusija i
područje Kaspijskoga jezera. Od posebne važnosti pri osiguravanju različitih izvora nafte, navodi se u tome izvješću, jesu zemlje izvan OPEC-a, kao što su Rusija, kaspijsko područje i Zapadna Afrika. Stoga, "mi ćemo nastaviti promicati dobre odnose s postojećim i s novim proizvođačima nafte na Bliskom istoku, u Rusiji, na kaspijskom području i u Africi". Općenito, u tome izvješću stoji da "veću važnost moramo dati strateškim energetskim pitanjima vanjske politike", u cijeloj Vladi. "Naš je cilj održavanje čvrstih odnosa sa zemljama izvoz-nicama nafte", dok ćemo "u promicanju različitosti izvora raditi i na smanjenju rizika od prekida nabavke zbog regionalnih sporova".1 1 DTI. Ourenergy future-Creatmg a lowcarbon economy, Cm 5761, veljača 2003., predgovor, članci 6.6, 6.13, 6.16, 6.17, 6.23, 6.25. LJUDI ZA ODSTREL U ovome se dokumentu nadugo i naširoko objašnjavaju bliske veze Velike Britanije s režimima o kojima se govori u Trećemu dijelu ove knjige, naime, s Rusijom, Kolumbijom, Indonezijom i Nigerijom. Sa svima njima Velika Britanija održava "dobre odnose", dok oni iskorjenjuju cijele dijelove svojega pučanstva. Sve su te zemlje važni proizvođači nafte i plina, i ujedno izvori alternativni Bliskom istoku. Rusija, koja ima najveće zalihe plina na svijetu, posebno je važna nakon što su kompanije British Petroleum i Shell nedavno potpisale sporazume vrijedne milijarde funta o ulaganju u ruski energetski sektor. A nije ishitreno spomenuti da je svrha britanske intervencije u Sierra Leoneu, koja se općenito opisuje kao "humanitarna", zapravo bila osiguravanje regionalne "stabilnosti" (tj. pro-zapadnih vlada), dijelom i radi osiguranja neometana pristupa nafti u Nigeriji i u drugim zemljama Zapadne Afrike (vidi Sedmo poglavlje). Što se tiče Kaspijskoga jezera, želja za osiguranjem nadzora Zapada nad zalihama nafte i plina u toj regiji, s Rusijom kao protivnikom, bila je vjerojatni razlog angloameričkoga bombardiranja Afganistana, što argumentiram u knjizi Web ofDeceit (Mreža prijevara). Strategija Sjedinjenih Američkih Država jasna je kao dan. Pentagon je 2003. najavio premještanje snaga od 5.000 do 6.000 vojnika iz baza u Njemačkoj u nove baze u različitim državama u Africi. Cilj je bila zaštita američkih naftnih interesa u Nigeriji, koja bi ubuduće mogla činiti 25% američkoga uvoza nafte. Zamjenik američkoga Ministra vanjskih poslova zadužen za afrička pitanja Walter Kansteiner prije toga je izjavio kako je afrička nafta "postala strateškim interesom za američku nacionalnu sigurnost". Nacionalna energetska politika Bushove vlade, objavljena u svibnju 2001., predvidjela je da će zapadna Afrika postati "jednim od najbrže rastućih izvora nafte i plina za američko tržište". Amerika danas s toga područja uvozi oko 12% sirove nafte, a američko Obavještajno vijeće procjenjuje da će se do 2015. taj udio povećati na 25%.2 Mark Curtis Američki dužnosnici, uključujući i ministra vanjskih poslova Colina Powella, nedavno su posjetili afričke zemlje koje proizvode naftu - Gabon, Sao Tome i
Angolu - a Sjedinjene Američke Države istodobno su pojačale vojne veze s Nigerijom i počele praviti pritisak na tu zemlju da se povuče iz OPEC-a. Te države imaju političku prednost za SAD (a i za Veliku Britaniju) zato što nijedna od njih, osim Nigerije, nije članica OPEC-a. Kao što je izjavio Robert Diwan, direktor tvrtke Petroleum Finance Com-pany: "Dugoročna strategija američke Vlade jest oslabiti OPEC-ov udio na tržištu, a jedan način da se to učini jest oguliti neke države". Američke naftne kompanije odlučile su uložiti oko 10 milijarda funta u afričku naftu 2003. godine.3 Dokumenti koji su potkraj 2003. procurili u list Guardian pružaju još dokaza za tu zajedničku angloameričku strategiju "osiguravanja afričke nafte". U izvješću SADa, poslanom američkome predsjedniku i britanskome premijeru, stoji: "Identificirali smo niz ključnih proizvođača nafte i plina na području zapadne Afrike s kojima bi naše dvije zemlje i glavne tvrtke za naftu i plin mogle surađivati kako bismo poboljšali uvjete ulaganja, dobro upravljanje, socijalnu i političku stabilnost te tako poduprli dugoročnu stabilnost nabavke." Ta su područja obuhvaćala Nigeriju, Sao Tome, Ekvatorsku Gvineju i Angolu. Britanski dužnosnici bili su zaduženi za razvoj "pitanja ulaganja s kojima se suočava Afrika i koja bi mogla biti zrela za koordiniranu pozornost Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije". U tome izvješću nadalje stoji da su i Velika Britanija i SAD "uočile golem energetski potencijal Rusije, Srednje Azije i Ka2 „US to move troops to Africa to protect oil interests", IPS, 9. srpnja 2003., www,corp"atch.org: Ken Silverstein, „US oil politics in the 'Kuvvait of Africa'", TheNation, 22. travnja 2002.; Surava Dadoo, "When uncle Sam comes Calling in Africa", Media Review, 30. travnja 2003., www.zmag.org 3 Jean-Christophe Servant, „The new Gulf oil States", Le Monde Dipbmatique, siječanj 2003. LJUDI ZA ODSTREL spijskoga jezera" te da smo "u našim raspravama o tome kako pristupiti Rusiji i zemljama Kaspijskoga jezera, tj. srednje Azije, zaključili da imamo slične političke, gospodarske, socijalne i energetske ciljeve".4 Mnoge intervencije i politika Velike Britanije, od Drugoga svjetskoga rata do danas, imaju korijen u neprestanoj britanskoj želji da ovlada zalihama energije i pristupom tim zalihama. Nedavni dokumenti britanske Vlade predstavljaju novu fazu u današnjoj britanskoj politici, definiranoj u objelodanjenim britanskim spisima. Pitanje nadzora nad naftnim izvorima, prije nego pitanje pristupa nafti, jasnije motivira SAD, koji trenutačno tri četvrtine svojih potreba za energijom podmiruje iz domaćih izvora. Ali nadzor nad naftnim bogatstvima bio je presudan čimbenik i za Veliku Britaniju, posebice s obzirom na golemu ulogu britanskih kompanija u međunarodnoj naftnoj industriji i na njihova neizmjerna ulaganja u mnogim zemljama. Kao što je, u travnju 1964., britanskome premijeru rekao britanski ministar vanjskih poslova Rab Butler:
"Nije da se mi bojimo kako će neprijateljski raspoložene vlade nekih zemalja prekinuti isporuku nafte, nego su profitabilno poslovanje naftnih kompanija i isporuka nafte zemljama potrošačima, pod prihvatljivim uvjetima, uključujući i našu zemlju, najvažniji za naše gospodarstvo i za našu platnu bilancu. To dijelom ovisi o raznolikosti političke kontrole glavnih izvora nafte (primjerice, ako Irak ima nadzor nad Kuvajtom, mogao bi nas sve ucijeniti). To bi bilo posebno opasno za Veliku Britaniju, jer mi s toga područja podmirujemo 60% naših potreba za naftom."5 4 Rob Evans i David Hencke, „UK and US in joint effort to secure African oil", Guardian, 14. studenoga 2003. 5 R. Butler piše premijeru, 20. travnja 1964., DEFE 13/569. Mark Curtis I britansko je Ministarstvo financija, 1956., glede ovisnosti Velike Britanije o nafti, slično izjavilo: "Vrlo je poželjno da ne moramo ovisiti o nafti koju sve više kontroliraju druge sile, uključujući čak i SAD, čiji interesi nisu nužno identični našima. Nadalje, velika ulaganja britanskih kompanija na zapadnoj hemisferi pružaju nam djelomičnu zaštitu od prekida isporuke nafte s Bliskoga istoka."6 U izvješću britanske Vlade iz 1960. opaža se kako "su u opasnosti posebni interesi Ujedinjenoga Kraljevstva" na Bliskom istoku, tj. "profit koji ostvaruju britanske naftne kompanije od poslovanja na tome području". Stoga je opća strategija bila "nastaviti kontrolu nad izvorima nafte, sa znatnim profitom za Ujedinjeno Kraljevstvo" (sic).7 Spisi pokazuju goleme profite koje su u prošlosti ostvarivale britanske naftne kompanije na Srednjemu istoku. Britansko Ministarstvo financija 1956. iznijelo je podatak kako je prihod za britansku platnu bilancu, koji posljednjih godina ostvaruju britanske naftne kompanije, bio oko 200 milijuna funta godišnje. Na sličan je način Ministarstvo vanjskih poslova 1964. izjavilo da "naša platna bilanca dobrim dijelom ovisi o poslovanju naftnih kompanija" na tome području. Izračunalo je da britanske naftne kompanije i dalje platnoj bilanci priskrbljuju 200 milijuna funta godišnje, "a mogle bi i znatno više". Nije onda nikakvo čudo stoje britanska strategija bila "stoje moguće dulje očuvati prednosti u dogovorima prema kojima dobivamo našu naftu s Bliskog istoka".8 6 Ministarstvo financija, "Overseas investment policy", 25. srpnja 1956., T230/306. 7 Ured Vlade, "Future policy study, 1960-1970", siječanj 1960., CAB21/ 3847; Ured Vlade, "Studvofthe future policy, 1960-1970", radna skupina, 14. listopada 1959., CAB21/3844. 8 Ministarstvo financija, "Overseas investment policv", 25. srpnja 1956., T230/306; Ministarstvo vanjskih poslova, "Regional studies", rujan 1964., FCO49/302. LJUDI ZA ODSTREL U ožujku 1967. britansko Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je da nafta podmiruje 40% svjetskih potreba za energijom i da međunarodnu trgovinu naftom
kontrolira osam kompanija, od kojih su dvije, British Petroleum i Shell, britanske. Također je izjavilo da "Ujedinjeno Kraljevstvo ima svoj udio u međunarodnoj naftnoj industriji koji je po veličini odmah iza udjela SAD-a". Knjigovodstvena vrijednost britanskih ulaganja u prekooceanske zemlje bila je 200 milijuna funta. Zatim: "Naš golem udio u međunarodnoj naftnoj industriji ima dvije glavne prednosti za platnu bilancu - prvo, naši izdatci za naftu znatno su manji nego što bi bili da svu tu naftu kupujemo od stranih kompanija i, drugo, ostvarujemo velike prihode od procesa proizvodnje i prodaje nafte u drugim zemljama". Britansko Ministarstvo vanjskih poslova izračunalo je da su "prihodi" za platnu bilancu samo u drugoj kategoriji 1961. godine bili 142 milijuna funta, 1962. godine 179 milijuna funta, 1963. godine 201 milijun funta, 1964. godine 115 milijuna funta, a 1965. godine 158 milijuna funta. U tome tajnom izvješću također je izjavilo da "ta informacija još nikada nije službeno objavljena te da su svi izračuni i procjene strogo povjerljivi".9 Ne iznenađuje takva razina tajnosti, jer, taje dobit bila rezultat britanskog nadzora nad bogatstvima stranih zemalja te je stoga bila rezultat pljačke siromašnih naroda tih zemalja. To su shvaćali i planeri britanske vanjske politike, pa su stoga i nastavili s takvom tajnom politikom. Eksplicitna britanska politika bila je suprotstaviti se svakome prijedlogu po kojemu bi prihod od naftnih bogatstava išao u prvome redu u korist stanovništva tih zemalja. Stoga se opasnost od nacionalizma uvijek držala iiajvećom opasnosti na Srednjem istoku. Kontrolu nad naftom Bliskoga istoka moralo se (i još se uvijek mora) osigurati bliskim odnosima s represivnim feudalnim obi! FCO, „The British interest in oil", ožujak 1967., FCO54/77. ^^^H^^^^^^^^^B Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL teljima na području Perzijskoga zaljeva, povremeno uz pomoć britanskoga izvoza, oružja i vojnih stručnjaka. I tada, kao i danas, politika je bila "osigurati naše zalihe nafte braneći vladare tih naftnih država, posebice Kuvajta", kako je to 1963. rekao tajnik britanske Vlade.10 Dokument o "budućnosti energije" koji je nedavno sastavila Blairova vlada, samo je posljednji pokušaj promicanja upravo tih temeljnih interesa Velike Britanije. Irak kao misija broj jedan U prosincu 2003. britanska je Vlada sastavila još jedan nevjerojatan javni dokument, u kojemu se, ovoga puta, daju obrisi njezine vojne strategije. Taj se dokument ubraja u onaj dio Vladinih dokumenata koji najviše zabrinjava, a uključuje i spise s kojih je skinut veo tajne. Devet mjeseci poslije napada na Irak vlada novih laburista poslala nam je vrlo jasnu poruku - od sada će stvari biti višemanje jednake. Taj dokument jest bijela knjiga britanskoga Ministarstva obrane, pod naslovom Osiguravanje sigurnosti u svijetu koji se mijenja, što je formulacija vrijedna čak i
Onvella. Taj dokument nadilazi i vojnu strategiju čije je obrise britanska Vlada dala u svome dokumentu nazvanom "Osvrt na stratešku obranu", izrađenom 1998. U njemu stoji da će prioritet u budućnosti biti "projekcija sile" te da "u svijetu poslije Hladnoga rata moramo biti spremni radije ići u krizu, nego čekati da kriza dođe k nama". To je obuhvaćalo i planove o kupnji dvaju većih nosača zrakoplova kako bi se "naša sila fleksibilnije pokazivala diljem svijeta". Drugi sustavi novoga naoružanja bili bi nova generacija borbenih helikoptera, podmornice opremljene projektilima na navođenje te borbeni zrakoplovi i bombarderi. U tome dokumentu stoji da "tijekom sljedećih najmanje deset godina" protuzračna obrana Velike Britanije ne će biti prioritet, ali da će "zračni napadi oružjem velikoga dometa i dalje biti važni i kao sastavni dio vođenja rata i kao sredstvo prisile i potpore političkim ciljevima". Ključni aspekt bilo je britansko zadržavanje nuklearnog oružja, s kojim bi Velika Britanija trebala "zadržati i opciju ograničenog napada" i koje će moći "odvratiti svaku opasnost po naše vitalne interese".11 U novome poglavlju, koje je tome osvrtu dodano u srpnju 2002., stoji da se "naglasak stavlja na ekspeditivne operacije" te da postoji potreba za "intervencijskim snagama koje bi brzo bile pripravne" i za "sposobnostima demonstriranja sile i kapaciteta za napad". Zatim se kaže kako se u državnim troškovima za 2002. predviđa "najveći stvarni porast u planovima izdataka za obranu u sljedećih 20 godina". U tome izvješću stoji: "Iskustvo od 1998. i poslije napada od 11. rujna 2001. pokazuje da ćemo, možda, morati primijeniti silu i dalje od Europe, Zaljeva i Sredozemlja (koje se u Osvrtu identificira kao primarni fokus naših interesa) češće negoli smo to predviđali." I, također, stoji da "želimo blisku suradnju s našim najvažnijim saveznikom, Sjedinjenim Američkim Državama". Od toga porasta izdataka, oko milijardu funta bilo je namijenjeno za opremu i kapacitete za "dodatne opasnosti". Jedan ulomak, koji mnogo toga otkriva, vrlo jasno pokazuje korist od "rata protiv terorizma" za ostvarenje tih britanskih vojnih ciljeva: "Prioriteti kapaciteta koji su se pojavili kao rezultat našega rada na borbi protiv međunarodnoga terorizma u cijelosti su sukladni potrebama koje neki drugi slični zahtjevi postavljaju pred naše snage. Oni samo u djelo provode glavnu ideju naših postojećih planova. Dodatni strateški poticaji i komunikacije, primjerice, 10 Dopis tajnika Vladina ureda, „Future defence policv", 7. lipnja 1963 CAB21/5901. 11 Ministarstvo obrane, Strategic defence review, 1998., Uvod, članak 6., četvrto poglavlje, članak 61., Poglavlje 5. članak 87., www.mod.uk Mark Curtis znatno su korisniji u nizu operacija koje sežu dalje od puke borbe protiv terorizma. Stoga ima smisla o njima razmišljati kao o sastavnicama svih snaga predviđenih za brzo djelovanje, a ne kao o kapacitetima za borbu protiv terorizma." U prijevodu: Novi intervencijski kapaciteti, za koje mi kažemo da su potrebni za "rat protiv terorizma", mogu se uporabi-ti i za potrebe mnogo šire intervencije.12
Taje strategija bila primijenjena i u napadu na Irak. U izvješću Ministarstva obrane, Operacije u Iraku: Lekcije za budućnost, stoji: "Operacija u Iraku pokazala je do koje su mjere Britanske oružane snage uspješno evoluirale kako bi mogle pružiti ekspedicijske kapacitete predviđene Osvrtom na stratešku obranu iz 1998. i Novim poglavljem iz 2002."13 Posljednji takav dokument, bijela knjiga iz prosinca 2003., kaže da britanski intervencijski kapaciteti moraju biti veći čak i od onih predviđenih dvama prethodnim dokumentima. U njemu stoji da "moramo povećati našu sposobnost demonstracije sile još dalje nego što je to predviđeno Osvrtom na stratešku obranu", uključujući i "krize koje se javljaju u saharskome dijelu Afrike i u Južnoj Aziji" i koje potječu od "veće opasnosti nego što je međunarodni terorizam". I dalje stoji da "opasnost od međunarodnoga terorizma sada zahtijeva kapacitete pružanja vojnoga odgovora globalno". Ona od britanske vojske zahtijeva provođenje "ekspedicijskih operacija", dok su "interventne snage koje brzo dolaze u stanje borbene spremnosti" potrebne za cijeli "niz područja diljem svijeta". "Prioritet se mora dati provedbi većega broja interventnih zadaća, na većoj udaljenosti od Velike Britanije i sa sve većim strateškim, operativnim i taktičkim tempom". 12 The strategic defence review: A new chapter, srpanj 2002., Cm 5566, Uvod, Šesto poglavlje, članci 89., 92.; također „Supporting analvsis and information", odjeljak 4., članak 5., www.mod.gov.uk 13 Ministarstvo obrane, Operations in Iraq - Lessonsfor the future, prosinac 2003., Treće poglavlje, www.mod.uk LJUDI ZA ODSTREL Potrebne vojne snage obuhvaćaju i navođene projektile koji "nude svestrane sposobnosti djelovanja kopnenih i zračnih snaga na obali" te dva nova nosača zrakoplova i borbeni zrakoplov koji će "osigurati velik porast naše sposobnosti djelovanja zrakoplovne sile s mora". To su ključni čimbenici u "suvremenoj interventnoj strategiji". Time se neprestano ponavlja "potreba za suočavanjem s međunarodnim terorizmom u inozemstvu, umjesto čekanja na napade unutar Ujedinjenoga Kraljevstva". U tome izvješću stoji da će "naše oružane snage morati moći uzajamno funkcionirati sa zapovjedničkim i nadzornim strukturama Sjedinjenih Američkih Država". Istodobno tu stoji kako "ne vjerujemo da bi svjetska zajednica trebala prihvatiti mogućnost da druge države kupuju nuklearno oružje". To pravo pripada samo ekskluzivnome klubu, čija je članica i Velika Britanija. U izvješću dalje stoji: "Dok je u prošlosti bilo moguće vojnu snagu držati presudnim čimbenikom u kriznim situacijama, sada je očito da će uspješno upravljanje međunarodnim problemima sigurnosti zahtijevati sve veće planiranje integriranoga djelovanja vojnih, diplomatskih i gospodarskih čimbenika". U prijevodu: sve ćemo više prijetiti onima koji ne rade ono što im mi kažemo, uz mogućnost primjene vojne sile.
Na drugim mjestima u tome izvješću ističe se važnost "operacija utemeljenih na učinku", što znači: "da vojne snage postoje kako bi služile političkim i strateškim ciljevima ... Naša nam konvencionalna vojna superiornost sada daje više izbora u načinu na koji postižemo učinak koji želimo postići." I dok je cilj terorizma pružiti razlog za takvo povećanje kapaciteta za demonstraciju sile, u dijelu izvješća pod naslovom "Ciljevi politike Velike Britanije" stoji: "...štoviše, Velika Britanija ima cijeli niz globalnih interesa, uključujući i gospodarsko blagostanje utemeljeno na trgovini, Mark Curtis ulaganjima u prekomorskim i drugim zemljama i daljnjem slobodnom protoku prirodnih bogatstava."14 U isto vrijeme kada je britansko Ministarstvo obrane izradilo ovaj strateški dokument, Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je izvješće o "Međunarodnim prioritetima Velike Britanije", u kojemu stoji da će "naša sposobnost demonstracije oružane sile biti ključno sredstvo naše vanjske politike" i da "rano djelovanje sa svrhom sprječavanja sukoba" u tome igra vrlo važnu ulogu. Kontekst je bila identifikacija "osam međunarodnih strateških prioriteta" za britansku vanjsku politiku, od kojih je jedan bio i "sigurnost Velike Britanije i globalnih zaliha energije". Također piše da premijerov strateški tim, sa sjedištem u Uredu Vlade, upravo istražuje "kako postići konsenzus o legitimnosti intervencija" u "posrnulim državama".15 Tu strategiju pojačanih intervencija u brojnim je govorima potvrdio i britanski ministar obrane Geoff Hoon, koji je izjavio daje britanska vojska opremljena "za češće operacije" i za "veći broj istodobnih manjih operacije" na područjima izvan Europe. Doista, Hoon je rekao daje od objavljivanja Osvrta na stratešku obranu, 1998. "u prosjeku bila po jedna operacija godišnje".16 I upravo je Velika Britanija, a ne Sjedinjene Američke Države, prva preuzela obveze koje proistječu iz te strategije, koja je grješkom etiketirana kao "pravo prvokupa". Bolji opis bio bi "preventiva". To znači da se vojna sila ne će primjenjivati kao reakcija na neposrednu opasnost, nego prije nego li se moguća opasnost uopće i pojavi. Prvo je vrsta samoobrane. "Opasnost" 14 Ministarstvo obrane, Delivering security in a changing world, bijela knjiga Ministarstva obrane, prosinac 2003., Uvod članci 1.2,2.14, 2.7, 3.1, 3.2,3.5, 4.4, 4.9, 4.10, 4.19, www.mod.uk 15 FCO, UK international priorities: A strategy for theFCO, Cm 6052, prosinac 2003., www.fco.gov.uk: Patrick VVintour, "Ministers look for the lessons in Iraq failures", Guardian, 3. prosinca 2003. 16 Geoff Hoon, govori u RUSI, 9 prosinca 2003., 26. lipnja 2003., govor Gradskome forumu, 27. studenoga 2003., www.mod.uk LJUDI ZA ODSTREL koja se pretpostavlja u drugom slučaju otvorena je za sva tumačenja i vrlo se lako
može uporabiti za opravdanje napada, kao u slučaju napada na Irak. Doista, ti dokumenti znače ponovno sastavljanje britanske vojne strategije sa svrhom očitoga usredotočenja na ofenzivne operacije - sada Velika Britanija ima Ministarstvo napada. "Obrana" je uvijek bila pogrješan naziv, dobrim dijelom namijenjen odnosima s javnošću. Velika je Britanija oduvijek imala velike kapacitete za vojne intervencije i provela je brojne ofenzivne operacije koje nemaju nikakve veze s obranom Velike Britanije ni s interesima javnosti. Ali sada se to ni ne pokušava sakriti. Geoff Hoon izjavio je kako "naše dugo iskustvo daje naznaku da puko obrambeno stajalište neće biti dostatno". Ključ je u "donošenju borbe k teroristima".17 Opasnost od "terorizma" samo je pokriće za veće i češće intervencije. I dok su pitanja kao, primjerice, tko je, kada i na kojemu sastanku imenovao Davida Kellvja, posve skrenula pozornost medija na sporedni kolosijek, ministar obrane gurao je svoje planove za "novu ekspedicijsku strategiju" kojom se planira više Iraka po cijelome svijetu. Trenutačna poniženja u Iraku, uz protivljenje javnosti, vjerojatno su jedino što obuzdava Blairovu svitu. Intelektualno opravdanje te nove faze u imperijalnoj strategiji dolazi nam od "liberalnih imperijalista", kao što je Robert Cooper, viši britanski diplomat blizak Tonvju Blairu. Cooper je napisao, očito bez ikakve ironije, daje "pred postmodernistički svijet postavljen izazov - naviknuti se na ideju dvostrukih standarda". "Među nama", vjeruje on, "mi djelujemo na temelju prava i otvorene suradničke sigurnosti" ... "Ali kada postupamo prema staromodnijem tipu država izvan postmodernističkoga europskoga kontinenta, moramo pribjeći grubljim metodama iz prošlosti - sili, preventivnim napadima, 17 Hoon, govor, 18. srpnja 2002., www.mod.uk Mark Curtis zavaravanju, svemu što je nužno za postupanje s onima koji još uvijek žive u svijetu devetnaestoga stoljeća, u kojemu svaka država živi sama za sebe. Među nama, mi se držimo prava, ali kada djelujemo u džungli, moramo se služiti zakonima džungle."18 Usporedba spisa s kojih je skinut veo tajnosti s nedavno objavljenim Vladinim publikacijama govori da se osnovne strategije tijekom vremena vrlo malo mijenjaju. Mijenjaju se samo izlike. Izvješće o osiguravanju inozemnih zaliha nafte iz veljače 2003. i strategija pojačanih globalnih intervencija iz prosinca 2003. dvije su strane iste medalje. Ranije objavljeni dokument očito je samo povod kasnijemu - novo razdoblje globalnih intervencija koje nas perfidnije nastoji uvjeriti u opravdanost metoda za napad na Irak nego što to čine proklamacije o "humanitarnoj intervenciji", terorizmu i oružju za masovno uništenje, koje, kao papagaji, ponavljaju komentatori brojnih medija i znanstveni analitičari. ! Robert Cooper, „The new liberal imperialism", Observer, 7. travnja 2002. Peto poglavlje TAJNA POVIJEST POKOLJA U IRAKU Velika je Britanije već dugo sudionik u agresiji i kršenju ljudskih prava u Iraku.
Doista, mnogi korijeni sadašnje krize u toj zemlji mogu se naći u strašnim događajima iz 60-tih godina prošloga stoljeća. Nekada tajni britanski spisi pričaju nam priču o britanskoj potpori represiji i ubijanju koje je provodio režim u Bagdadu mnogo prije dolaska Sadama Huseina. Otkrivaju nam zapanjujuću razinu sudjelovanja u agresiji na Kurde, uključujući i uporabu kemijskog oružja, a sve su te politike korijeni kasnije potpore Zapada Sadamu Huseinu. U ovome trenutku London i Washington na pameti imaju samo održavanje na vlasti prijateljskog režima u Bagdadu. To je politika povijesnih presedana i podloga koja ne sluti na dobro za budućnost Iraka. Pad monarhije Monarhijski režim kralja Fejsala i premijera Nurija el Saida, koji je uživao potporu Velike Britanije, svrgnut je u arapskoj nacionalističkoj revoluciji 14. srpnja 1958., kojom je uspostavljena republika pod brigadirom Abdulom Karimom Kazimom. Said i kraljevska obitelj ubijeni su, a britansko veleposlanstvo, za koje se dugo znalo da predstavlja pravu vlast iza prijestolja, opljačkala je svjetina, pri čemu je jedan britanski državljanin izgubio život. Dužnosnici britanskoga veleposlanstva opisali su Mark Curtis to kao "narodnu revoluciju" utemeljenu na "nagomilanim strastima mržnje i frustracije, koje su hranili frustrirani nacionalistički osjećaji, neprijateljstvo prema autokratskoj vladi, ogorčenost prema dominaciji Zapada, gnušanje i krajnje siromaštvo".1 Režim koji je Velika Britanija tako dugo podržavala bio je jedan od najomraženijih u povijesti Bliskoga istoka. Velika je Britanija bila itekako svjesna njegovih represivnih osobina. U kratkom izvješću britanskoga Ministarstva vanjskih poslova primjećuje se, primjerice, da su "bogatstvo i vlast i dalje koncentrirani u rukama šačice bogatih zemljoposjednika i plemenskih šeika okupljenih oko Dvora".2 Tri mjeseca prije revolucije Sir Michael Wright, britanski veleposlanik u Bagdadu, rekao je britanskome ministru vanjskih poslova Selwynu Llovdu daje "ustavni položaj u Iraku vrlo sličan onome u Ujedinjenom Kraljevstvu u vrijeme dolaska kralja Ge-orgalll. na prijestolje". Politička vlast prebivala je u palači, kralj je po volji imenovao i razrješivao dužnosti premijere, a "oporba nije smjela održavati javne skupove ni u medijima izražavati protivljenje režimu". Wright je također primijetio da se "učinkovitost iračke službe sigurnosti znatno povećala tijekom protekle godine, dobrim dijelom zahvaljujući britanskoj pomoći u obuci i opremi". Bilo je to stanje "posvemašnjeg političkog ugnjetavanja". Wright je zatim pokazao svoje stajalište o demokraciji, rekavši kako bi "potpun prestanak sadašnje kontrole slobode izražavanja, zajedno s potpuno slobodnim izborima, izazvalo kaos, a vjerojatno i revoluciju". Stoga njegove preporuke nisu išle dalje od do-puštanja osnivanja političkih stranaka.3 Popularna nacionalistička revolucija jednim je udarcem uklonila probritanski režim i ključni stup britanske imperijalističke 1 Veleposlanstvo Velike Britanije, Bagdad, "Annual report, 1958 - Iraq", 29.
siječnja 1959., FO371/140896/VQ1011/l. 2 Ministarstvo vanjskih poslova, "The immediate outlook in Iraq", 24. srpnja 1958., FO371/134201/VQ1015/95. 3 M. Wright piše S Llovdu, 22. travnja 1958., FO371/134198/VOJ015/36. LJUDI ZA ODSTREL politike na Bliskom istoku. Kao još gore, britanska je Vlada priznala da je Kazim osobno "krajnje popularan".4 Njegova je vladavina zacijelo bila autokratska, a njegove policijske snage često su divljale u svojoj represiji, ali u usporedbi s prethodnim Saido-vim režimom Kazim je bio relativno dobroćudan. Iako je Velika Britanija na samome početku tolerirala Kazima, on se ubrzo pridružio Sukarnovim redovima u Indoneziji, Jaganovim u Britanskoj Gvajani i Naserovim u Egiptu, dakle, redovima tih popularnih nacionalističkih neprijatelja britanskih interesa u Trećemu svijetu. Opasnost koju je predstavljao Kazim prikladno je sažeo britanski član Iračke naftne korporacije (Iraq Petroleum Corporation, skraćeno IPC), koja je kontrolirala naftu u Iraku, u dopisu upućenom britanskom Ministarstvu vanjskih poslova samo dva mjeseca prije svrgnuća toga režima. Napisao je daje Kazim: "...želio Iraku dati ono što je on držao političkom neovisnošću, dostojanstvom i jedinstvom, u bratskoj suradnji s drugim Arapima i u neutralnosti u odnosu na svjetske blokove moći. Želio je povećati i podijeliti nacionalna bogatstva, djelomično na temelju nacionalnih i socijalnih načela, djelomično jednostavno (sic) iz suosjećanja sa siromašnima. Na temelju gospodarskog probitka i pravde želio je utemeljiti novo društvo i novu demokraciju. I želio je taj snažni demokratski arapski Irak iskoristiti kao sredstvo za oslobađanje i podizanje drugih Arapa i Afroazijaca te za pomoć u uništavanju 'imperijalizma', pri čemu je većinom mislio na britanski utjecaj u nerazvijenim zemljama".5 Kazimova naftna politika bila je predmetom velike količine prepiske u obznanjenim spisima i glavni razlog zašto gaje Velika Britanija željela ukloniti. Razlog je bio u tome što je Kazim 1961. najavio da iračka Vlada želi uzeti više od 50% dobiti od 4 Veleposlanstvo Velike Britanije, Ankara, Ministarstvu vanjskih poslova, 17. srpnja 1958., FO371/134199/VQ1015/95. 5 Dopis članova osoblja IPC-a, „The political situation in Iraq", 25. studenoga 1962., FO371/170428/EQ1015/13. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL izvoza nafte, a žalio se i na to da britanske kompanije fiksiraju cijene nafte. Cilj zakona donesenog u prosincu bio je uskratiti kompaniji IPC oko 99,5 posto prava na eksploataciju nafte, a isključena područja obuhvaćala su dragocjena naftna polja. Nacrt toga zakona, kojim se osniva nova Iračka nacionalna naftna korporacija (Iraq National Oil Corporation), objavljenje u listopadu 1962., ali nije stupio na snagu prije državnoga prevrata, kojim je u veljači 1963. Kazim uklonjen s vlasti. Također je glavna britanska bojazan bilo i iračko polaganje prava na Kuvajt.
Godine 1961. Velika je Britanija iskrcala svoje vojne snage u Kuvajtu kako bi, navodno, obranila Kuvajt od neposrednoga iračkog napada. Ali, obznanjeni spisi pokazuju da su britanski planeri izmislili opasnost od Iraka kako bi opravdali britansku intervenciju i osigurali ovisnost vođa država bogatih naftom o britanskoj "zaštiti", kao stoje to opisano u knjizi Web of Deceit (Mrežaprijevara).6 Pokolji iz 1963. Kazimovje režim pao, a Kazim je pogubljen 8. veljače 1963., u državnom udaru pod vodstvom generala Abdula Arifa i premijera generala Abdula al Bakra iz stranke Bas, koja je tako prvi put došla na vlast. Taj državni udar bio je rezultat velike pomoći CIA-e, a glavni um iza te organizacije bio je William Lakeland, koji je obavljao dužnost atašea u američkome veleposlanstvu u Bagdadu. Sjedinjene Američke Države su se i prije toga aktivno urotile kako bi ubile Kazima. CIA-in Odbor za zdravstvo, kako su ga zvali, jednom je prilikom Kazimu poslao otrovnu maramicu s inicijalima, ali ona ili nije djelovala ili nije dospjela do njega. Prema autoru Saidu Aburišu, SAD je i prije inzistirao na provedbi podrobnog plana uništenja iračke komunističke stranke kao snage u iračkoj politici, a pod time se mislilo na fizičko uklanjanje njezinih članova. CIA je vođama državnoga udara iz veljače dala popis imena, od kojih je oko 5.000 ljudi uhićeno i ubijeno. Među njima je bilo i viših vojnih časnika, i odvjetnika, profesora, učitelja i liječnika. A među njima je bilo i trudnica i staraca, od kojih su mnogi mučeni pred očima njihove djece. Pogubljenja su se većinom počinjala individualno. U kućne posjete išli su streljački odredi, koji su znali gdje se kriju njihove žrtve i koji su ljude ubijali na licu mjesta. "Robert Korner, član američkoga Vijeća za nacionalnu sigurnost, izjavio je neposredno poslije toga predsjedniku Kennedvju: "Državni je udar dobit za našu stranu".7 Sadam Husein, tada mladi član stranke Bas, bio je vrlo upleten u taj državni udar. Kao irački izgnanik u Kairu on je, zajedno s ostalim zavjerenicima, još od 1961. izvlačio korist iz kontakata s CIA-om koje je dogovarao irački ogranak egipatskih obavještajaca. Tijekom državnoga udara Sadam je požurio iz Kaira i osobno je sudjelovao u mučenju ljevičara tijekom tih pokolja.8 I Velika je Britanija već dugo željela vidjeti Kazimov pad. U objavljenim se spisima spominje i britanska spremnost na sudjelovanje u njegovom svrgavanju, a s nekoliko spisa iz toga razdoblja još nije skinut veo tajnosti. Vjerojatno je Velika Britanija unaprijed znala za taj državni udar, ali ne postoje izravni dokazi o tome daje bila u kontaktu sa zavjerenicima. Pet mjeseci prije državnoga udara iz veljače, dužnosnik britanskoga Ministarstva vanjskih poslova u svojoj noti donosi stajalište britanskoga veleposlanika da "što Kazim prije padne, to bolje, i ne bismo trebali biti odveć izbirljivi oko stvari koje će pomoći ostvarenju toga cilja". Bilo je i izvješća o tome kako britanski veleposlanik Sir Roger Allen podupire "politiku protiv Kazima". Jedna nota, koju je Allen napisao pet tjedana prije 6 Vidi Web of Deceit, Dvanaesto poglavlje. 7 Aburish, A Brutal Friendship, str. 139.-140.
8 Isto, str. 137., 139. Mark Curtis državnoga udara, odnosi se na zavjeru protiv Kazima i u njoj stoji kako su "nas uvjerili da je urota pozorno razrađena do u tančine te da su odabrana imena svih onih kojima je sudba namijenila ključne položaje". Ali ta nota nije značila da će general Arif, koji je naposljetku predvodio taj državni udar, postati samo običnom figurom. Allen također primjećuje koliko je važna činjenica što se ne opaža kako je njegovo osoblje u Bagdadu "svjesno ili čak upleteno u tu zavjeru, a ja sam nedavno ponovno naglasio članovima toga osoblja, uključujući i novoga atašea, da uvijek moramo postupati s najvećim oprezom".9 Jedanaest dana prije državnoga udara američki otpravnik poslova u Bagdadu rekao je veleposlaniku Allenu kako je došlo "vrijeme da počnemo prikupljati zasluge kod Kazimovih protivnika radi onoga dana kada će ovdje doći do promjene vlasti". Allen je zaključio: "Prvi put otkad sam ovdje imam osjećaj da će se kraj dogoditi u bliskoj budućnosti". Ovo doista djeluje kao dojava, barem sa strane Sjedinjenih Američkih Država, čije je veleposlanstvo gledalo kroz prste zavjerenicima. I doista, samo dan poslije državnoga udara, 9. veljače, Roger Allen je brzojavio britanskome Ministarstvu vanjskih poslova kako se od novoga iračkoga ministra obrane "očekuje da postane zapovjednikom zračnih snaga u slučaju državnoga udara", što pokazuje da se ipak sve znalo unaprijed.10 Neupitno je da su britanski dužnosnici u Bagdadu i u Londonu znali za te pokolje i da su s odobravanjem dočekali novi režim koji je te pokolje provodio. Iz spisa je jasno da su Roger Allen i još jedan dužnosnik veleposlanstva pratili izvješća iračkoga radija o prva dva dana državnoga udara. Poruke koje je slao novi 9 F. Maynard, nota, 27. rujna 1962., FO371/164235/EOJ015/83; C. ćope, nota, 1. listopada 1962., isto; R. Allen piše S. Cravvfordu, 31. prosinca 1962., FO371/170428/EQ1015/05. 10 R. Allen piše S. Crawfordu, 28. siječnja 1963., FO371/170428/EQ1015/ 26; R. Allen piše Ministarstvu vanjskih poslova, 9. veljače 1963., isto, EQ1015/ 36. LJUDI ZA ODSTREL režim pozivale su ljude da "pomognu u uništenju svih onih koji pripadaju komunistima i u njihovom iskorjenjivanju". Od ljudi se tražilo da "unište kriminalce" i da ih "ubiju sve, da ubiju sve kriminalce". Sve te objave ponovljene su po nekoliko puta. Allen je Ministarstvu vanjskih poslova 11. veljače rekao daje "radio poticao ljude na progon komunista. čini se da su borbe do kojih je došlo, svakako, dijelom bile usmjerene protiv komunističkih simpatizera". Prijepis svih tih poruka dostavio je britanskome Ministarstvu vanjskih poslova 15. veljače..11 Britanski vojni ataše u veleposlanstvu u Bagdadu, u dopisu od 19. veljače, izjavio je kako je 9. veljače došlo do "pucnjave u cijelome gradu" i do "okruživanja komunista" te je dodao: "Budući da se veleposlanstvo nalazi u dijelu grada koji je sjedište komunista, cijeloga se dana moglo čuti pucnjavu iz vatrenog oružja". Dana 10. veljače veleposlanstvo je izvijestilo Ministarstvo vanjskih poslova o "okruživanju komunista" i o "sporadičnim pucnjavama u raznim dijelovima grada".
Istoga dana Ministarstvo vanjskih poslova navodi kako su "poduzete snažne mjere protiv komunista".12 Dana 11. veljače veleposlanstvo je izvijestilo o "pucnjavi" u rubnim dijelovima grada, gdje se vjerovalo da se nalaze komunisti, i o "pričama o većem broju mrtvih, najvjerojatnije civila, ali to još nije potvrđeno".13 Dana 26. veljače veleposlanstvo je tvrdilo da nova vlada pokušava "zgaziti organizirani komunizam u Iraku" te da kolaju glasine o tome kako su "svi vodeći komunisti uhićeni te da ih je 11 D. Haskell piše D. Goodchildu, 15. veljače 1963., FO371/170432/ EQ1015%104; R. Allen piše Ministarstvu vanjskih poslova, 11. veljače 1963., FO371/170431/EQ1015/68. 12 Izvješće vojnoga atašea, "The revolution in Iraq", 19. veljače 1963., FO371/ 170434/EQ1015/126: Veleposlanstvo, Bagdad, Ministarstvu vanjskih poslova, 10. veljače 1963., FO371/170428/EQ1015/39; Ministarstvo vanjskih poslova veleposlanstvu, Teheran, 10. veljače 1963., isto, EQ1015/33. 13 Veleposlanstvo, Bagdad, Ministarstvu vanjskih poslova, 11. veljače 1963., FO371/170431/EOJ 015/64. Mark Curtis pedeset pogubljeno u tišini", ali dodaje da "možda u tome nema ni trunke istine".14 Pismo koje je Iračka naftna korporacija sljedećega mjeseca uputila britanskome Ministarstvu vanjskih poslova odnosilo se na "progon komunista", s naznakom da ćemo "još vidjeti u kojoj će mjeri oni biti uništeni". Šest tjedana poslije državnoga udara dužnosnik britanskoga Ministarstva vanjskih poslova piše o "krvoproliću" i kako "ne bismo smjeli dopustiti da nas vide kako u javnosti zagovaramo takve metode gušenja komunizma". "Vrlo je moguće", izjavljuje taj dužnosnik, "daje takva okrutnost bila nužna kao kratkoročno prikladno sredstvo".15 "S komunističkom se opasnosti odlučno obračunato", piše britanski veleposlanik u Iraku u noti upućenoj Alecu Douglas-Ho-meu u svibnju, dodajući kako je iračka Vlada izjavila da sada imaju 14.000 političkih zatočenika i da su "zatvori i dalje prenapučeni zbog političkih uhićenika". U lipnju, dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova Percy Cradock, koji je poslije postao predsjednikom Zajedničkog odbora za obavještajne službe, navodi kako "irački režim i dalje nastavlja s oštrom represijom na komuniste" s 39 nedavno najavljenih pogubljenja.16 Britansko Ministarstvo vanjskih poslova znalo je daje pokolj komunista u cijelosti bio jedna napadačka operacija. A dana 9. veljače izjavilo je, primjerice, kako su se ta ubijanja događala "u vrijeme kada ne postoje pokazatelji o opasnosti od komunizma ili o bilo kakvoj učinkovitoj oporbi novoj vladi".17 Britanski su dužnosnici, zapravo, podržavali te pokolje. Ro-ger Allen je tjedan dana poslije državnoga udara izjavio Mini14 R. Munro piše D. Goodchildu, 26. veljače 1963., FO371/170434/EQ1015/ 64. 15 R. Lawson piše G. Hilleru, 2. ožujka 1963., FO371/170434/EOJ015/131; D. Goodchildpiše R. Munrou, 21. ožujka 1963., FO37V170446/EQ1018/3.
16 R. Allen piše nadvojvodi Homeu, 17. svibnja 1963., FO371/170437/EQ1015/ 186; P. Cradock, zapisnik, 10. srpnja 1963., FO371/170439/EOJ015/236. 17 Ministarstvo vanjskih poslova veleposlanstvu, Amman, 9. veljače 1963., FO371/170428/EQ1015/37. LJUDI ZA ODSTREL starstvu vanjskih poslova kako se "i dalje nastavlja proces istjerivanja komunista u Bagdadu i drugim gradovima", ali da će se "problem komunizma i dalje zadržati": "Sadašnja vlada čini sve što može te sam stoga uvjeren kako je trebamo podržati i pomoći joj da se dugoročno učvrsti kako bi se opasnost od komunizma postupno smanjila." Nova vlada, napisao je, "vjerojatno prilično dobro odgovara našim interesima". U drugom dopisu poslanom istoga dana napisao je kako je, budući da je "vrlo vjerojatno da će komunistička oporba nastaviti s djelovanjem" i da, po njegovom mišljenju, ne postoji nikakva alternativa ovoj vladi, "stoga nužno da se ona brzo konsolidira". Trebat će joj "sva moguća potpora i novac".18 Tada je britansko Ministarstvo vanjskih poslova već bilo poslalo dopis raznim veleposlanstvima, u kojemu objašnjava stajalište Velike Britanije prema tome državnom udaru. U tome dopisu stoji kako je novi režim "već poduzeo snažne mjere protiv lokalnih komunista" te da će se vjerojatno uspjeti održati "represija nad lokalnim komunistima", dok će jedan od ključnih problema biti i "pacifikacija Kurda". "Želimo svako dobro novome režimu", stoji u tome dopisu, poslije naznake o lošim odnosima Velike Britanije i prethodnoga, Kazimovog režima.19 U jednom kratkom izvješću Ministarstva vanjskih poslova također se navodi kako su novi vladari "pokazali hrabrost i postojanost u kovanju i provedbi svoje zavjere" te da bi oni trebali biti "ponešto prijateljskije raspoloženi prema Zapadu".20 Allen se sastao s ministrom vanjskih poslova novoga iračkoga vojnog režima dva dana poslije državnoga udara. U njegovim 18 R. Allen piše Ministarstvu vanjskih poslova, 15. veljače 1963., FO371/ 170502/EQl 532/23 i EQ1532/26. 19 Ministarstvo vanjskih poslova piše različitim veleposlanstvima, 12. veljače 1963., FO371/170432/EQ1015/99. 20 Ministarstvo vanjskih poslova, "The outlook in Iraq", 15. veljače 1963., FO371/170433/EQ1015/lll. Mark Curtis se spisima uopće ne spominje da su se tada dotaknuli pitanja ubijanja. Sastanak se opisuje kao "krajnje prijateljski".21 Doista, ni u jednom od spisa koje sam ja vidio uopće se ne spominje zabrinutost zbog ubijanja. Jedina reakcija koju su smjesta dobili od britanske Vlade bila je potpora onima koji su ta ubijanja provodili. Tako su britanski dužnosnici izjavili kako bi trebali "ispitati sva moguća sredstva ostvarivanja koristi od trenutačne antikomunističke klime u Iraku" i uložiti "velike napore kako bi se s novim vladarima uspostavilo veze". Ministarstvo vanjskih poslova preporučilo je različite načine "iskazivanja dobronamjernih gesta" novome režimu, uključujući i "susretljivost pri nabavki naoružanja" te "organiziranju
tečajeva vojne obuke ako ih Irak želi". Taj je dopis napisan istoga dana kada je Allen Ministarstvu vanjskih poslova dostavio prijepis radijskih poruka kojima se Iračane potiče da "ubijaju kriminalce".22 Veleposlanstvo u Bagdadu preporučilo je, na sličan način, "neku vrstu gesta dobrodošlice onima koji su patili u procesu likvidacije komunizma u Iraku", tj. onima koji su patili u procesu pobjede nad komunizmom, a ne onima koji su bili žrtve pokolja. To bi trebalo učiniti kao "zahvalu za ovdje uložene antikomunističke napore".23 Politika Londona bila je smjesta diplomatski priznati novi režim te s njim uspostaviti "poslovne veze". Politika je također bila "uspostaviti, što je prije moguće, prijateljske veze sa članovima stranke Bas i s nacionalističkim vođama," te pozvati u London članove Nacionalne garde (tj. organizacije koja je pomogla u provedbi pokolja). Ali to bi trebalo učiniti "pod nekim drugim 21 Ministarstvo vanjskih poslova piše^veleposlanstvu, Ankara, 10. veljače 1963., FO371/170428/EQ1015/40. 22 A. Ehvell piše R. Munrou, 14. ožujka 1963., FO371/170446/EOJ018/3; notu napisao dužnosnik IRD-a; isto tu; Ministarstvo vanjskih poslova, "The outlookinlraq". 23 R. Munropiše D.Goodchildu,6. ožujka 1963.,FO371/164235/EQ1018/3. LJUDI ZA ODSTREL izgovorom" kako bi se to držalo u tajnosti te kako bi se u javnosti izbjeglo njihovo identificiranje s tom određenom skupinom. Jednaku politiku vodile su i Sjedinjene Američke Države. Viši dužnosnik američkoga Ministarstva vanjskih poslova britansko-me Ministarstvu vanjskih poslova rekao je da, ako državni udar "rezultira režimom na čijemu će čelu biti stranka Bas, postoji veća vjerojatnost da će SAD prihvatiti njihovu politiku".24 Postojala je nada da je jedna od prednosti novoga režima bila "prilika za novo razdoblje u odnosima naftnih kompanija i iračke Vlade" i za promjenu prijašnje, tj. Kazimove naftne politike, čija je Iračka naftna korporacija, sasvim jasno, bila opasnost po dominaciju zapadnih naftnih kompanija.25 Tjedan dana poslije državnoga udara Roger Allen radosno je izvješćivao o tome kako su se stvari "gotovo vratile u normalno stanje", nadajući se daje "razdoblje frustracije" pod Kazimovom vlašću sada iza njih "te da će ovdje biti mjesta i za relativno konstruktivan rad". To je napisano uz puno priznanje da "problem komunista i beskućnika ovdje, ipak, ni u kom slučaju, nije potpuno riješen", stoga će režim vjerojatno nastaviti s represijom nad komunistima. Već u travnju Allen se pozivao na "naše prijateljstvo s novim režimom".26 Ministarstvo vanjskih poslova spomenulo je i potrebu "vođenja evidencije" novoj organizaciji, koju su osnovali laburistički članovi Parlamenta, zvanoj Britanski odbor za obranu ljudskih 24 Veleposlanstvo, Bagdad, piše Ministarstvu vanjskih poslova, 10. veljače 1963., FO371/170428/EQ1015/53; D. Goodchiled piše R. Munrou, 21. ožujka 1963., FO317/170446/EOJ018/3; Veleposlanstvo, Washington, piše Ministarstvu
vanjskih poslova, 10. veljače 1963., FO371/170430/EOJ015/46. 25 Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, 19. veljače 1963., FO371/ 17O5O2/EQ1532/28. 26 R. Allen piše Ministarstvu vanjskih poslova, 13. veljače 1963., FO371/ 170432/EQ1015/82; R. Allen piše Ministarstvu vanjskih poslova, 15. veljače 1963., FO371/170433/EOJ015/120; R. Allen piše nadvojvodi Homeu; 22. veljače 1963., FO371/170434/EOJ015/125; r. Allen piše G. Hilleru, 25. travnja 1963., FO371/170461/EOJ 051/2. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL prava u Iraku, kojoj je na pamet pala ideja da posjeti Irak i istražuje ubojstva. Veleposlanstvo je također "upozorilo" Ministarstvo vanjskih poslova na slične aktivnosti za ljudska prava, koje je pokrenuo lord Bertrand Russell i koje su opisivali kao "izvor iritacije" u englesko-iračkim odnosima.27 Još jedna prednost za Veliku Britaniju bilo je i stajalište novoga režima prema Kuvajtu. Nakon stoje svrgnut Kazim, Velika je Britanija savjetovala Kuvajtu da podmićivanjem novoga režima pretekne svaku opasnost koju bi taj režim mogao predstavljati po neovisnost Kuvajta. Novoj je vladi stranke Bas Kuvajt platio 50 milijuna funta, što, prema Saidu Aburišu, naširoko objašnjava Sadamov pokušaj zastrašivanja Kuvajta 1990. i 1991., prije samoga napada, kako bi iznudio novac koji bi zadovoljio financijske potrebe Iraka.28 Naoružavanje agresora No, upletenost Velike Britanije u nasilje u Iraku seže mnogo dalje od državnoga udara iz veljače. Još 1963. Velika je Britanija podržavala agresiju iračke Vlade protiv Kurda. Presedan koji je napravljen u tome razdoblju ima vrlo važnu ulogu u razumijevanju načina na koji se Sadam Husein uspio nekažnjeno izvući poslije užasnoga nasilja nad Kurdima iz 80-tih godina prošloga stoljeća. Dana 10. lipnja 1963. iračka je vojska započela žestok napad na Kurde, čija se borba za neovisnost o Bagdadu pojačala 1961.1 Kurdi su tražili svoj udio u iračkoj nafti i odlazak arapskih vojnih snaga iz Kurdistana, sjevernoga područja Iraka. Britanski su dužnosnici opazili "namjeru Iraka da provede teroristički napad". Tijekom operacija koje su trajale deset dana napisali su: "Vojska je sada očito zauzeta čišćenjem i uništavanjem kurdskih sela u okolici Kirkuka". S dvije trećine iračke vojske u akciji na sjeveru, britansko Ministarstvo vanjskih poslova izvješćuje kako "je sasvim jasno da iračka Vlada ulaže sve raspoložive napore kako bi jednom zauvijek riješila problem Kurda". Iračka je vojska primjenjivala "bezobzirne taktike", uključujući i napade iz zraka..29 Dana. 22. lipnja britansko veleposlanstvo u Bagdadu ovako je izvijestilo London: "Surove metode koje primjenjuje vojska vjerojatno će neko vrijeme narušavati arapsko-kurdske odnose. Vojska je uspjela očistiti kurdska sela na nizinskim područjima oko najosjetljivijih točaka... Prihvaćena metoda jest osvojiti sela, jedno po jedno, gađanjem sa sigurne udaljenosti iz tenkova, dajući pritom vrlo kratka ili nikakva upozorenja stanovništvu. Poslije sigurnoga razdoblja na scenu stupa
Nacionalna garda ili Kurdi koje je platila vlada da pljačkaju... U nekim slučajevima, primjerice, u kurdskom naselju Kirkuka, kuće su rušili čak i buldožerima. Rezultat toga jest da muškarci bježe u brda, da su žene i djeca često ostavljeni sami, da se sami brane, sela se trenutku napuštaju, u mrtvoj tišini."30 Britansko Ministarstvo vanjskih poslova shvatilo je kako u toj agresiji postoje neke opasnosti po interese Velike Britanije. Bojali su se da bi "neuspješna agresija mogla ugroziti sadašnji režim u Iraku", da bi borba mogla povećati mogućnost da Rusi počnu raditi probleme u Kurdistanu, da bi se kurdski nemiri 27 D. Goodchild piše H. Maynardu, 17. svibnja 1963., FO371/170446/ EOJ018/10. 28 Aburish, A Brutal Friendship, str. 141. 29 Veleposlanstvo, Washington, piše Ministarstvu vanjskih poslova, 12. lipnja 1963., FO371/170438/EOJ015/206; Veleposlanstvo, Bagdad, piše Ministarstvu vanjskih poslova, 21. lipnja 1963., isto, EQ1015/205; Ministarstvo vanjskih poslova piše različitim veleposlanstvima, 14. lipnja 1963., isto, EQ1015/ 217; Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, "Resumption of the Kur-dish war in Iraq", 19. lipnja 1963., FO371/170481/EOJ192/67. 30 E. Mavnard piše D. Goodchildu, 22. lipnja 1963., FO371/170447/ EQ1019/4. U Mark Curtis mogli proširiti i na Tursku, Iran i Siriju, a postojala je i opasnost od oštećenja naftnih postrojenja kompanije IPC i prekida protoka nafte. Na tome popisu Ministarstva vanjskih poslova vrlo su uočljivo nedostajale posljedice što će ih te borbe imati po kurdski narod.31 Spisi daju podatke o tome kako je britanski veleposlanik ohrabrivao Bagdad da s Kurdima pregovara o naseljima, ali kada je ta agresija pokrenuta, Velika je Britanija spremno pružila potporu iračkoj Vladi. Prije nego li je Bagdad započeo operacije, Velika je Britanija već odobrila izvoz velikih količina oružja, za koje je znala da će se koristiti protiv Kurda. DouglasHome je u jednom pismu napisao "da bi iračke potrebe za oružjem, općenito, trebalo zadovoljiti što je prije moguće". Dana 11. travnja britanska je Vlada odobrila izvoz 250 oklopnih transportera Saracena, koji su, kako je priznato, "bili vjerojatno namijenjeni agresiji na Kurde". Odobren je i izvoz topničkoga streljiva, 22 borbena zrakoplova Hun-ter i rakete za već postojeće iračke Huntere, "što je opet, vjerojatno, bilo namijenjeno borbi protiv Kurda". "Posrijedi je velika trgovinska dobit koja se može ostvariti", komentirao je odbor ministara, a "ima i dosta mjesta za izvoz vojne opreme". Bio je to posao vrijedan 6 milijuna funta.32 Dužnosnici su odlučili odgoditi isporuku nekih raketa, budući da: "Moramo zadovoljiti neke iračke zahtjeve, kako bismo im omogućili da zadrže svoje ciljeve u odnosu na Kurde. Ali ne bih savjetovao da im se zalihe isporučuju previše velikodušno, budući da bi ih to moglo ohrabriti da postanu još nepopustljiviji s Kurdima, a ako dođe do borba i neselektivnih raketnih napada, 31 Ministarstvo vanjskih poslova piše različitim veleposlanstvima, 14. lipnja 1963., FO371/170438/EQ1015/217.
32 G. Hiller, „Arms for Iraq", 7. lipnja 1963., FO371/170489/EOJ224/8; Ministarstvo vanjskih poslova piše u Amman, lOtravnja 1963., FO371/170479/ EQ1192/21; Odbor ministara za strateške izvoze, kratko izvješće sa sastanka od 8. travnja 1963., isto, EQ1192/25. LJUDI ZA ODSTREL moguće je da ćemo se suočiti s kritikama Parlamenta i javnosti."33 Nakon stoje Irak napao Kurdistan, britanska je Vlada i dalje vijećala o tome hoće li isporučiti rakete, što je prilično "osjetljivo pitanje" budući da su one "namijenjene za uporabu protiv Kurda". U spisima se humanitarne posljedice uopće ne razmatraju, nego samo učinak po odnose s javnošću: "Vijesti o borbama mogle bi izazvati kritike javnosti prema našoj odluci da Irak opskrbimo naoružanjem", stoji u kratkom izvješću za britansku Vladu.34 Dva tjedna poslije napada britansko Ministarstvo vanjskih poslova napisalo je da "smo spremni učiniti sve što je u našoj moći kako bismo zadovoljili iračke potrebe na području oružja i obuke", iako je Vlada i dalje bila sklona odgađati isporuku raketa, zbog kojih je Irak na nju pravio pritisak. U srpnju je Vlada odobrila izvoz 500 "razornih" raketa. Viši zapovjednik iračkih zračnih snaga, brigadir Hilmi, rekao je britanskome veleposlaniku u Bagdadu da "im je to oružje potrebno sada kako bi svoj rat protiv pobunjenika priveli brzo i uspješno kraju". Kada mu je rečeno da će Velika Britanija ipak isporučiti te rakete, Hilmi je bio "iskreno zahvalan" prema veleposlaniku, koji je dodao kako bi taj zapovjednik "bio zadovoljan i našom običnom gestom".35 U izvješću Ministarstva vanjskih poslova upućenom veleposlanstvima, u kojemu se objašnjava britanska politika, kaže se ukratko kako smo "cijelo vrijeme držali mogućim da će sve oružje koje isporučimo biti uporabljeno protiv Kurda. No taj smo argu33 G. Hiller, "Arms for Iraq", 29. svibnja 1963., FO371/170480/EOJ192/52. 34 Kratko izvješće za ured Vlade, 11. lipnja 1963., FO371/170438/EOJ015/ 212. 35 Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, 25. lipnja 1963., FO371/ 170480/eq 1192/57; P. Cradock piše A. Campbellu, 12. srpnja 1963., FO371/ 170481/EOJ192/63; R. Allen piše Ministarstvu vanjskih poslova, 18. lipnja 1963., FO371/170489/EQ1224/16; R. Allen piše Ministarstvu vanjskih poslova, 3. srpnja 1963., FO371/170490/EOJ224/21. Mark Curtis ment morali odmjeriti s drugim čimbenicima", tj. razvijanjem dobrih odnosa s novim iračkim vladarima i s njihovim odvraćanjem od sovjetskih vojnih zaliha.36 Potkraj kolovoza 1963. iračke zračne snage dobile su 500 raketa Hunter, još 1.000 ih se trebalo isporučiti prvoga rujna, još 500 prvoga listopada, a još 18.000 takvih raketa trebalo se isporučiti poslije. Slijedom toga, britanska je Vlada izdala odobrenja za isporuku 280.000 komada streljiva za oklopne transportere Saracen, minobacačkie mine, granate srednjeg kalibra, protuoklopne helikoptere i poluautomatske puške.37 Velika je Britanija udovoljila i zahtjevu Iraka da mu pošalje tim za popravke oružja
na tenkovima Centurion koje mu je isporučila. No, britansko Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je da je nastavak iračkih operacija protiv Kurda "škakljivo političko pitanje". Nije se moglo dopustiti da ljudi otkriju kako britanski službenici odlaze na područja na kojima se vode borbe. Stoga, "ako se tenkovsko oružje pokvari na sjeveru, oni će jednostavno morati dovući te tenkove u Bagdad i ondje ih popraviti".38 Ne postoji nikakva dvojba o tome daje britanska Vlada dobro znala što odobrava. Primjerice, u listopadu su dužnosnici Ministarstva vanjskih poslova odobrili izvoz razornih granata, uz dogovor da će se "one vjerojatno koristiti ne samo za razaranje točaka koje su osvojili Kurdi, nego i za razaranje kurdskih sela".39 To sudjelovanje Velike Britanije u razaranju kurdskih sela bilo je preteča iste takve britanske politike tijekom iračke agresije na Kurde iz 80-tih godina prošloga stoljeća, te turskoga terorizma protiv Kurda iz 90-tih godina prošloga stoljeća. 36 Ministarstvo vanjskih poslova piše različitim veleposlanstvima, 14. lipnja 1963., FO371/170438/EQ1015/217. 37 D. Goodchild piše H. Morelandu, 27. kolovoza 1963., FO371/170490/ EQ1224/24; J. Robev piše Ministarstvu vanjskih poslova, 9. srpnja 1963, isto. 38 D. Goodchild piše R. Huttonu, 20. rujna 1963., FO371/170485/EQl 194/6. 39 W. Morris, zapisnik, 8. listopada 1963., FO371/17O482EQ1192/91. LJUDI ZA ODSTREL Doista, britanski su dužnosnici bili svjesni daje iračka agresija koju su podržavaju, možda, genocid. U jednom zapisniku iz rujna Ministarstvo vanjskih poslova navodi kako su "iračke metode iznimno surove i postoji mogućnosti da Irak bude optužen za pokušaj uništenja ili smanjenja broja Kurda kao nacionalne manjine". Dana 6. srpnja britansko je veleposlanstvo u Bagdadu izjavilo britanskom Ministarstvu vanjskih poslova: "...čini se da više Kurda ubijaju nego što ih zarobljavaju. Neki su nam dužnosnici dali do znanja da bi to mogla biti i namjerna politika... Od tada smo čuli izvješća o namjeri drastičnog smanjivanja broja kurdskoga stanovništva na sjeveru i naseljavanja toga područja Arapima te o gađenju koje neki arapski časnici osjećaju prema metodama koje se primjenjuj, opisujući ih kao dugoročno nehumane i kao posljedice loših savjeta. To je nedvojbeno namjerno razaranje sela... Iračka je Vlada... pribjegla primjeni sile bez ikakvih uobičajenih jamstava za zaštitu civila i možda s namjerom smanjenja broja kurdske manjine u Iraku, ili barem njezina trajnoga zastrašivanja."40 Važan je datum ovoga dopisa, jer, većina britanskoga naoružanja isporučena Iraku i namijenjena uporabi protiv Kurda odobreno je poslije toga datuma. Dakle, tadašnja britanska politika bila je slična onoj kada je pojačala potporu Sadamovom režimu, poslije iračkoga napada kemijskim oružjem na Kurdistan, u ožujku 1988. godine. Britanska politika prema Iraku 1963. i 1988., još je po nečemu bila slična - po nastojanjima Velike Britanije da se protiv Iraka ne poduzimaju nikakve međunarodne mjere. Godine 1963. britanski su dužnosnici radili na tome da se u
UN-u ne raspravlja o optužbama za genocid u Iraku. Nacrt kratkog izvješća Ministarstva vanjskih poslova, s datumom od 12. rujna 1963., nosi naslov: "Politika genocida koju provodi Vlada Republike Irak 40 Ministarstvo vanjskih poslova, zapisnik, "Arms for Iraq", 13. rujna 1963., FO371/170492/EQ1224/70; E. Mavnardpiše D. Goodchildu, 6. srpnja 1963., FO371/170448/EOJ 019/21. Mark Curtis protiv kurdskoga naroda - razlozi za protivljenje uvrštavanja na dnevni red". U tome se kratkom izvješću daju smjernice britan-skome izaslanstvu u UN-u: "očito je da vlada Njezinoga Veličanstva želi da se to pitanje ukloni što je prije moguće".41 Dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova William Morris naznačio je kako će, ako se pitanje o genocidu uopće i postavi pred UN-om, "naša najbolja politika biti suzdržavanje od glasovanja" i "izbjegavanje bilo kakva komentara, ako to ikako budemo mogli". Morris je također objasnio da bi podizanje optužnice za genocid značilo uplitanje UN-a u unutrašnje stvari država članica, što je u suprotnosti s njihovom poveljom, a "za nas bi to bilo vrlo nepovoljno u kontekstu bilo kakvih problema na našim in-tersnim područjima".42 Izvoz britanskoga naoružanja i obuke također bi mogao pomoći "unutrašnjoj sigurnosti", tj. pružanju potpore unutrašnjoj represiji toga vojnoga režima. Priznato je da je britanska pomoć u popravcima iračkih tenkova Centurion bila namijenjena upravo toj svrsi: "dvije regimente tenkova Centurion tvore okosnicu njihove unutarnje sigurnosti u Bagdadu". Zrakoplovi Hunter isporučeni su kada se znalo kako bi to "moglo pojačati sposobnost Iraka da bude gospodar u vlastitoj kući (iračke zrakoplovne snage igrale su važnu ulogu u svrgavanju Kazima i preuzimanju vlasti u Bagdadu)."43 Doista, tijekom državnoga udara u veljači zrakoplovi Hunter, koje je isporučila Velika Britanija, korišteni su za napade na zgradu iračkoga Ministarstva obrane, gdje se tada skrivao Kazim. Taj se scenarij deset godina poslije ponovio u čileu, kada su Hun-teri koje je isporučivala Velika Britanija također uspješno kori41 Nacrt kratkoga izvješća Ministarstva vanjskih poslova, 12. rujna 1963., FO371/170449/EQ1019/45. 42 W. Morris, zapisnik, 26. rujna 1963., FO371/170449/EQ1019/54; W. Morris, "Genocide in Kurdistan", 16. rujna 1963., isto, EQ1019/45. 43 R. AUen piše Ministarstvu vanjskih poslova, 4. prosinca 1963., FO371/ 17O485/EQ1194/11; Ministarstvo vanjskih poslova piše veleposlanstvu, Teheran, 22. travnja 1963., FO371/170489/EQl 224/4. LJUDI ZA ODSTREL šteni za napad na palaču u kojoj je boravio predsjednik Salvador Allende, izabran na demokratski način (vidi četrnaesto poglavlje). Agresija na Kurde nastavila se i 1963., prije nego što je, zapravo, dospjela u pat poziciju. U travnju 1965. Irak je pokrenuo ono što se pokazalo kao još jedna jednogodišnja ofenziva, sa sličnim stupnjem surovosti, sve dok u lipnju 1966. nije
potpisan sporazum kojim je Kurdima dana određena autonomija. U srpnju 1965. britansko veleposlanstvo navodi da su "kurdske žrtve većinom civilno stanovništvo, koje je ponovno podvrgnuto velikoj patnji, zbog neselektivnih zrakoplovnih napada". Neselektivni zrakoplovni napadi jesu tisuće raketa i drugog streljiva koje su isporučile Douglas-Homeova i Wilsonova vlada, ispaljene iz zrakoplova iračkih zrakoplovnih snaga tipa Hawker Hunter 27. Također se znalo da se "iz tih iračkih Huntera bacaju" i napalm bombe. Sela su tako i dalje sravnjivana s temeljem, što je išlo ruku pod ruku s "prisilnom dekurdizacijom" nekih područja Kurdistana.44 Velika je Britanija nastavila izvoziti naoružanje u Irak i poslije 1964., kada je konzervativnu vladu zamijenila laburistička vlada. Ova je sredinom 1965. sazvala Parlament kako bi zaustavila izvoz naoružanja u Bagdad, a istodobno je izjavljivala da "vlada Njezinoga Veličanstva nema nikakvu namjeru uskratiti normalnu pomoć iračkoj Vladi u obliku isporuka naoružanja".45 Tada su već pristigle goleme narudžbe, uključujući i 17.000 raketa tipa Hunter, koje je trebalo isporučiti u srpnju, i opet sa znanjem da će se one koristiti protiv Kurda. Wilsonova je vlada također pristala opskrbiti Irak s 40 borbenih zrakoplova tipa Lightning. 44 E. Mavnard piše C. Brantu, 30. srpnja 1965., FO371/180813/EOJ019/ 75; Nacrt kratkoga izvješća Ministarstva vanjskih poslova, lipanj 1965., FO371/ 18O83O/EQ1192/29; S. Egerton piše C. Brantu, 15. siječnja 1966., FO371/ 186747/EQ1019/2. 45 Ministarstvo vanjskih poslova piše veleposlanstvu, Bagdad, 8. srpnja 1965., FO371/180830/EOJ 192/41. Mark Curtis U kratkom izvješću Ministarstva vanjskih poslova iz lipnja 1965. stoji da "smo nastavili s našim isporukama naoružanja Iraku, čak i tijekom razdoblja borbe protiv Kurda" radi održavanja veza s iračkom vojskom, koja je prikazivana kao "irački vladajući sloj", kako bi se smanjile isporuke naoružanja Iraku iz Sovjetskoga Saveza i iz Naserovog Egipta, budući da "nam one donose veliku trgovinsku dobit". U međuvremenu, "nemamo nikakvih službenih poslova s Kurdima i ne pružamo im nikakvu pomoć".46 Obznanjeni spisi otkrivaju i to da je Wilsonova vlada zaslužna za još strasniji presedan prema vladarima u Bagdadu: Sadam Husein nije bio prvi irački vođa koji je protiv Kurda upotrijebio kemijsko oružje. To se dogodilo i sredinom 60-tih godina prošloga stoljeća.47 U kolovozu i u rujnu 1965. Mustafa Barzani, predsjednik najveće kurdske skupine u iračkome dijelu Kurdistana, britanskom je premijeru tvrdio kako je Irak kupio "velike količine bojnih otrova za uporabu protiv kurdskoga stanovništva". Barzani je od Wilsona tražio da se zaustavi naoružavanje režima u Bagdadu te da intervenira kod toga režima kako bi ga se "spriječilo u provođenju njegova navodnoga pokretanja napada bojnim otrovima na Kurde".48 Na ovo pismo Velika Britanija nije uopće odgovorila, kao ni na druga pisma koje je upućivao Barzani. Britanci su odbijali svaki formalni kontakt s Kurdima.
To je odbijanje učinjeno unatoč britanskome saznanju da Kurdi imaju dobre obavještajne veze u bagdadskome režimu. Također se znalo daje u rujnu 1964. iračko Ministarstvo obrane pristupilo britanskoj, zapadnonjemačkoj, američkoj i sovjetskoj 46 Nacrt kratkog izvješća Ministarstva vanjskih poslova, lipanj 1965., FO371/ 180830/EOJ192/29. 47 Said Aburish, Saddam Hussein: Thepolitics ofrevenge, Bloomsburv, London, 2000., str. 68.; David McDowall, A Modern History of the Kurds, I. B. Tauris, London, 2000., str. 318. 48 M. Barzani piše premijeru, bez datuma, FO371/180814/EOJ019/87; P. Cradock, nota, 17. rujna 1965., FO371/180814/EOJ019/102. LJUDI ZA ODSTREL Vladi s preliminarnim upitom "za žurnu isporuku" 60.000 zaštitnih maski. Naposljetku, britanski su dužnosnici primili "pisani dokaz, za koji vjerujemo da je pouzdan, o planu vojnog rješavanja kurdskoga problema".49 Štoviše, britansko je veleposlanstvo u rujnu napisalo: "Irak ne bi baš imao grižnju savjesti glede humanitarnoga problema kada je riječ o primjeni bojnih otrova ako se stvari počnu (kao što jesu) odvijati loše po njih. Oni bi vjerojatno mislili kako mogu cijeli slučaj zataškati i moguće je da ih mišljenje svijeta neće odviše zabrinjavati. Oni trenutačno zacijelo pokazuju vrlo velik interes za kemijsko oružje. Vjerujemo kako je vrlo moguće da imaju zalihe nekog bojnog otrova (vjerojatno nekog od onih za nadziranje nereda), a doista su viđeni cilindri koji slično izgledaju." U tome se dopisu dalje tvrdi kako je vrlo teško predvidjeti bi li Irak u trenutačnim okolnostima uporabio taj bojni otrov, ali se također kaže kako, "s druge strane, postoji obilje dokaza o tome da su Kurdi iskreno zabrinuti zbog mogućnosti da bi se taj bojni otrov mogao i uporabiti".50 Zanimljivo otkriće iz svega ovoga jest nespremnost Velike Britanije da na bilo koji način intervenira u Bagdadu, čak i nakon što su doznali za glavne bojazni i vidjeli glavne dokaze. Režim stranke Bas, koji je u Iraku prvi put došao na vlast u veljači 1963., i sam je svrgnut drugim vojnim pučem u studenome. Tada je Velika Britanija dobrim dijelom smanjila potporu tome režimu, ali dokumenti jasno govore da to nije učinila iz humanitarnih razloga. "Dobro su započeli", rekao je britanski veleposlanik u prosincu 1963., nakon stoje režim već promijenjen. Problem je bio u tome što su članovi stranke Bas s vremenom usvojili politiku 49 E. Mavnard piše C. Brantu, 2. siječnja 1965., FO371/180812/EOJ019/1; E. Mavnard piše M. Burtonu, 13. ožujka 1965., isto, EOJ019/24. 50 E. Mavnard piše C. Brantu, 2. rujna 1965., FO371/180814/EQ1019/95. Mark Curtis sličnu Kazimovoj, uključujući i arapski nacionalistički pokušaj ujedinjenja Sirije, Egipta i Iraka u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Nije trebalo proći dugo vremena da novi režim "upozori poslovnu zajednicu na svoje namjere nacionalizacije
industrije, bankarstva i trgovine".51 Itekje 1968. stranka Bas, poslije smjena vlada tijekom prethodnih godina, ponovno preuzela vlast i tada ju je uspjela zadržati sve do napada na Irak 2003. Državnim udarom iz 1968. na vlast je doveden general iz stranke Bas Ahmed al Bakr, koji je bio premijer poslije puča u veljači 1963. godine. Sadam Husein je postao potpredsjednikom prije nego što je preuzeo vlast od al Bakra 1979. Puč iz 1968. podržavala je i CIA, koja je odmah razvila bliske odnose s vladajućom strankom Bas. Režim stranke Bas iz 1968. Velika je Britanija smjesta oduševljeno pozdravila: "Novi će režim, možda, od Velike Britanije tražiti vojnu obuku i opremu i ne bismo trebali gubiti vrijeme, nego odmah imenovati vojnog atašea", napisao je veleposlanik u Bagdadu. Novi ministar obrane toga režima, general Tikriti, pozvan je na sajam zrakoplova u Farnboroughu, gdje mu je britanski veleposlanik rekao: "Meni se čini da sada imamo priliku vratiti englesko-iračke odnose barem djelomično na nekadašnju razinu bliskosti". U odgovoru "general Tikrit je rekao da je za vrijeme režima stranke Bas od 1963. bio vrlo zahvalan na suradničkom stajalištu vlade Njezinoga Veličanstva".52 Iz toga je korijenja potekao Sadamov režim, ali i potpora Velike Britanije tome režimu. Drugi dio PROPAGANDA I STVARNOST 51 R. Allen piše R. Butleru, 20. prosinca 1963., FO371/170445/EQ1017/19. 52 T. Evans piše M. Stevvartu, 25. srpnja 1968., FCO17/417/EQ1/17; T. Evans piše Ministarstvu vanjskih poslova, 12. kolovoza 1968., FCO17/441/ EQ3/24. Šesto poglavlje PSIHOLOŠKI RAT SEŽE DALJE OD IRAKA Vladina propagandna kampanja oko Iraka nije nešto što se dogodilo samo jednom, nego je to dio mnogo šire strategije zavaravanja javnosti glede ciljeva britanske vanjske politike. To je vrhunac svih lekcija naučenih u brojnim britanskim vojnim intervencijama. Doista, ta strategija seže mnogo dalje od puke propagande. Ispravnije bi je bilo nazvati "upravljanjem percepcijom", stoje pristojan termin za kontrolu misli. Namjera joj je zadati protuudarac glavnoj opasnosti po britansku vanjsku politiku-javnosti. Ta kampanja ima dva glavna čimbenika. Prvi je neprestana retorika o moralnim motivima i najplemenitijim namjerama, koja prožima svaki govor i izjavu britanskih ministara namijenjenu javnosti. Naravno da to čine sve vlade, ali je vlada novih laburista izjave o svojoj moralnoj svrsi uzdigla do novih visina. Drugi čimbenik, i predmet ovoga poglavlja, jesu posebne "informacijske operacije", koje se drže sve presudnijim dijelom Vladine politike, uključujući i vojne intervencije. Informacijske operacije Vodeći neovisni kritičar takvih "informacijskih operacija" u Velikoj Britaniji jest profesor David Miller sa Sveučilišta Stra-thclvde. Profesor Miller o toj strategiji govori kao o "informacijskoj dominaciji", koja, zapravo, predstavlja "filozofiju
potpuMark Curtis ne propagandne kontrole". Takve operacije već su i službeni dio američke vojne strategije. Prema Pentagonu, SAD mora biti sposoban "provoditi brze, ustrajne i sinkronizirane operacije s kombiniranim vojnim snagama, skrojene prema potrebama svake pojedine situacije i s ovlaštenjem i slobodom djelovanja posvuda, u svemiru, na moru, na kopnu, u zraku i na području informacija". Američka vojska definira te informacijske operacije kao: "Uporabu bitnih kapaciteta elektronskoga ratovanja, računalnih mrežnih operacija, psiholoških operacija, vojnoga zavaravanja i sigurnih operacija... kako bi se utjecalo na informacije i informacijske sustave ili kako bi ih se obranilo te kako bi se utjecalo na donošenje odluka." Profesor Miller tvrdi da takva strategija seže mnogo dalje od tradicionalnoga poimanja propagande, što obuhvaća stvaranje poruke i njezinu distribuciju u medijima, sve do stvaranja, prikupljanja, obrade i uporabe informacija pomoću računala, obavještajaca i vojnoga zapovjedništva te prislušnih sustava. Sjedinjene Američke Države već imaju 15 "centara za informacijsku dominaciju", u SAD-u, Kuvajtu i Bagdadu. Jedan aspekt te strategije jest sustav "umetanja" novinara u vojsku, kao u Iraku, kako bi oni postali ovisni o vojsci te kako bi se osiguralo dostavljanje "prijateljskih informacija". Drugi aspekt jesu izravni napadi na novinare koji izvješćuju o "neprijateljskim informacijama". To je sada postalo trajnom osobinom nedavnih angloameričkih ratova, kao što pokazuju napadi na urede Reu-tersa i Al-Džazire u Kabulu tijekom bombardiranja Afganistana, kao i napadi na zgradu srpske televizije tijekom bombardiranja Jugoslavije 1999. godine.1 Prema Davidu Milleru, britanska je Vlada posljednjih godina znatno pojačala svoj stroj "informacijskih operacija" i "sveo1 David Miller, "Information dominance: The philosophv of total propaganda control", Coldtype, siječanj 2004. LJUDI ZA ODSTREL buhvatno reorganizirala" svoj "aparat unutrašnje i vanjske propagande", izvan svih značajnijih medija ili parlamentarnog nadzora. Britanska je vojska 2002. tvrdila kako će u budućim sukobima "održavanje morala, kao i informacijska dominacija, igrati podjednako važnu ulogu kao i fizička zaštita". Dvije godine prije toga britanski ministar oružanih snaga John Spellar izjavio je kako ćemo "sve više ovisiti ne samo o brojčanoj nadmoći vojnih snaga, nego i o informacijskoj nadmoći".2 Ministarstvo vanjskih poslova na svoj je propagandni posao stavilo novi žig, žig "diplomacije za javnost". Poslije revizije svojih aktivnosti na tome području ono je zaključilo kako je Vladi potrebna "krovna javna diplomatska strategija", koja će oblikovati "ključne poruke koje želimo progurati do naše ciljne publike". Takvoj strategiji u znatnoj mjeri pomaže Centar za vanjsku politiku, organizacija mozgova koju su osnovali novi laburisti. Njezin ravnatelj Mark Leonard jedan je od najstrastvenijih intelektualaca toga novoga oblika propagande. Jedna od najvećih
opasnosti koje je identificirao Leonard, primjerice, jest "sve veći broj globalnih nevladinih organizacija i prosvjednih pokreta" koji su "promijenili narav moći i još više ograničili slobodu djelovanja nacionalnih vlada", to jest, povećala se i opasnost da bi javnost mogla utjecati na politiku.3 Operacija "diplomacije za javnost" britanskoga Ministarstva vanjskih poslova danas stoji 340 milijuna funta godišnje samo za one dijelove operacije koji imaju sjedište u Londonu, ne računajući sve operacije koje se poduzimaju u britanskim veleposlanstvima diljem svijeta. Taje djelatnost "u cijelosti izvan nadzora javnosti" i funkcionira "na temelju logike daje dobra svaka akcija sve dotle dok, prema procjenama, prolazi bez posljedica".4 2 Miller, "Information dominance". 3 Mark Leonard, Public diplomacy, Centar za vanjsku politiku, London, 2002., str. 2.-3.; Web ofDeceit, str. 22.-23. 4 Miller, "The propaganda machine", str. 95. Mark Curtis Tradicionalnije aktivnosti, kao što je podmetanje informacija u domaći i strani tisak, i dalje se nastavljaju pod nazivom "sivih" i "crnih" propagandnih operacija. Zatim se takve priče recikliraju, pa se njima u tome obliku koriste vlade kao "dokazom" u biti neutemeljenih tvrdnja.5 Vodeći analitičar britanske tajne službe MI6 Stephen Dorril napisao je kako "obavještajne agencije neprestano stvaraju uznemirujuće dezinformacije". Primjeri iz prošlosti uključuju: priču o "crvenom merkuriju" - tajanstvenoj tvari za koju se mislilo da je izvor jeftinog nuklearnog oružja za teroriste, a nuklearnim raketama koje su, navodno, nestale iz južnih sovjetskih državica, te o "islamskoj bombi", za koju se mislilo da je prave teroristi kako bije upotrijebili najkasnije 1995. godine. "Poslije 11. rujna", tvrdi Dorril, "obavještajne su agencije, uz pomoć lakovjernih novinara i urednika u očajničkoj potrazi za bezvremenim naslovom te političara u križarskom ratu, kreirali istinski globalnu teoriju zavjere". Na samome vrhu jest Osama bin Laden, glavni mozak kao iz bogate mašte lana Fleminga, za kojega se misli da nadzire široku mrežu tisuća terorista diljem svijeta, čija je namjera sve nas poubijati u krevetu. Brojne priče užasa i dalje se šire o navodnim planovima Al Kaide.6 Opasnost od terorista jest stvarna, ali, kao i sa "sovjetskom opasnosti" za vrijeme cijeloga Hladnoga rata, pretjeruje se u pojedinostima, koje se često namjerno izmišljaju kao dio strategije postizanja ciljeva unutarnje i vanjske politike. Primjerice, u travnju 2004. rečeno nam je da su službe sigurnosti onemogućile neprijateljsku zavjeru međunarodnih terorista da detoniraju opasno kemijsko oružje u Londonu, načinjeno na temelju tvari zvane osmium tetroksid. Brian Jones, bivši načelnik ogranka Obavještajnoga ureda za obranu, zadužen za analizu 5 Vidi, primjerice, Robert Verkaik, "Inquirieswill test special relationship", Independent, 4. veljače 2004. 6 Dorril, "Spies and lies", str. 109.-110. LJUDI ZA ODSTREL obavještajnih podataka o kemijskom oružju, napisao je da nikada nije čuo za takvu
tvar: "Sve mi to počinje zvučati kao prazno naklapanje", te je dodao: "Prvo, pada mi na pamet da bi takva informacija mogla izići u javnost samo kao rezultat slabo osmišljena pokušaja kovanja u zvijezde ove ili one obavještajne agencije ili službe sigurnosti". Ili ih je možda "nadahnulo Ministarstvo unutarnjih poslova kako bi podržalo svoje političke inicijative". Kako god bilo, Jones izvlači zaključak da je "zastrašujuće" kako oni koji predvode sve protuterorističke projekte "ili ne razumiju što se od njih traži" ili "su spremni zavarati javnost kao kratkoročno prikladno sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva".7 Novinar istražitelj David Leigh nedavno je napisao kako "britanskim novinarima i britanskim novinama manipuliraju tajne obavještajne agencije" na tri načina: prvo, pokušavajući nagovoriti novinare da špijuniraju druge ljude ili nagovoriti same špijune da se počnu baviti novinarstvom; drugo, kada službenici obavještajnih služba, pod krinkom novinara, pišu tendenciozne članke pod lažnim imenima; i treće, kada se propagandne priče podmeću onim novinarima koji su spremni skrivati istinu od svojih čitatelja. Glede ovoga posljednjega aspekta, Leigh identificira "vrlo aktivan program tajnih služba" kojim se promiču "informacijske operacije". On kao primjer navodi članak o Bosni koji je 1994. u listu Spectator pod pseudonimom objavio neki dužnosnik tajne službe MI6.8 Vlada je izjavila da će se, poslije Iraka, propaganda povećati. U izvješću Ministarstva obrane, pod naslovom Operacije u Iraku: Lekcije za budućnost, objavljenom u prosincu 2003., stoji da će ubuduće britanska vojna strategija "stavljati veći naglasak na informacijske i medijske operacije, čiji je uspjeh presudan". U odjeljku 7 Brian Jones, "Were terrorists reallv planning a dirtv bomb?", Independent, 9. travnja 2004. 8 David Leigh, "Britain's securitv services and joumalists: The secret story", Britishjournalism Review, svezak II., br. 2, 2000. Mark Curtis o napadu na Irak nazvanom "ključne lekcije" pod brojem jedan stoji: "Informacijska kampanja, da bi bila uspješna, mora početi što je prije moguće i nastaviti se i tijekom one faze operacije koja dolazi poslije sukoba". Druga lekcija glasi: Pri postavljanju cilja domaće medijske infrastrukture, kada je to opravdano međunarodnim pravom, moraju se u obzir uzeti i potrebe informacijske kampanje i opće vojne kampanje. U tome se izvješću spominje i uspjeh strategije ubacivanja novinara u američku i britansku vojsku i kaže se kako je "analiza napisanih članaka koje su oni sastavili tijekom faze sukoba pokazala daje 90% izvješćivanja umetnutih dopisnika bilo ili pozitivno ili neutralno".9 Svestranački Odbor za obranu Donjega doma britanskoga Parlamenta slaže se da su te "informacijske" i medijske operacije vrlo važne u budućnosti, što pokazuje koliko zastupnici u Parlamentu, koje je izabrao narod, doista zastupaju interese
naroda. U izvješću o "lekcijama iz Iraka", objavljenome u ožujku 2004., taj odbor tvrdi: "Naši dokazi pokazuju da je za uspjeh informacijskih operacija nužno s njima započeti u razdoblju u kojemu se još uvijek ulažu diplomatski napori, i da ih treba podržati prisilnom prijetnjom otvorenim pripremama vojnih snaga." I dodaje se kako "mi vjerujemo da britanska informacijska operacija" o Iraku "nije započela na vrijeme" i bilo je "razočaranje što se u širim krugovima držalo daje u upravljanju percepcijom koalicija "zauzela tek drugo mjesto". "Informacijske operacije jesu aktivnosti od kojih se može očekivati da će u bu9 Ministarstvo obrane, „Operations in Iraq: Lessons for the future", 19. prosinca 2003., www.mod.uk LJUDI ZA ODSTREL dućim operacijama postati iznimno važne". To uključuje i medijske operacije u kojima: Rano osiguravanje velikih kapaciteta za medijske operacije na bojištu mora biti prioritet za svaku operaciju... Općenito, umetanje novinara u vojne postrojbe dobro je funkcioniralo. To će se iskustvo vjerojatno držati presedanom za buduće operacije.10 Doista, "informacijske operacije", koje naoko predvodi vojska, i čiji su cilj neprijatelji vojske, te "medijske operacije", čiji je cilj domaća i strana javnost, u stvarnosti se dosta isprepliću. Zapovjednik zračnih snaga Mike Heath, bivši direktor odjela Informacijskih operacija britanske vojske, rekao je daje tijekom napada na Irak strategija informacijskih operacija bila "vrlo blisko povezana s medijskim operacijama" na svakodnevnim sastancima osoblja skupine Campbell na broju 10 Downing Streeta (tj. u sjedištu britanske Vlade, nap. prev.).11 Prošlost kao presedan Sadašnje operacije psihološkog ratovanja izbrušene su tijekom dugog iskustva prošlih vojnih intervencija, čiji suvremeni korijeni sežu najmanje do Drugoga svjetskoga rata. Ministarstvo informacija osnovano je još 1939. Kao što kažu Paul Lashmar i James Oliver, u svojoj studiji britanske propagande, njegova je primarna zadaća bila "proizvodnja propagande usmjerene na britanski narod". Njegove su aktivnosti uključivale Vladinu politiku informiranja, reklamne kampanje i cenzuru. Tijekom Drugoga svjetskoga rata televizijska kuća BBC postala je "instrumentom državne politike informiranja". 10 Odbor za obranu, Lessons oflraq, treće izvješće, sjednice 2003.-2004., 16. ožujka 2004., www.publications.parliament.uk 11 Iskaz pred Odborom za obranu, 16. prosinca 2000., 0.1579, 1614, www.publications.parliament.uk/pa/cm200304 Mark Curtis Poslije rata laburistička je vlada osnovala Odjel za istraživanje informacija (Information Research Department, skraćeno IRD) u sklopu Ministarstva vanjskih poslova, s posebnim ciljem širenja propagande o Sovjetima i drugim neprijateljima, a radio je sve dok nije zatvoren potkraj 70-tih godina prošloga stoljeća. Priče o
sovjetskoj opasnosti podmetane su u strane i britanske medije, a postojala je cijela lepeza aktivnosti toga odjela diljem svijeta, posebno u britanskim kolonijama. Strategija nije toliko bila širiti očite laži, koliko širiti pomno odabrani materijal koji je iskrivljivao sliku u korist ciljeva britanske vanjske politike. Lashmar i Oliver zaključuju da iako se, možda, i činilo kako "cijeli niz različitih medija, svaki za sebe, dolazi do istih zaključaka o komunizmu i o pravoj naravi hladnoga rata, zapravo, većina medija pjevala himnu s lista papira koji im je dao IRD". Strategija IRD-a uključivala je i napade na niz domaćih organizacija. Primjerice, osnovano je tijelo zvano Odbor za savjetovanje o psihološkom ratovanju, sa svrhom provođenja "psiholoških operacija protiv svakog mirovnog pokreta" i "planiranih operacija obavještajnih služba protiv progresivnih organizacija u Engleskoj". Jedna je operacija IRD-a posebno pomogla u svrgavanju predsjednika Sukarna, u Indoneziji, 1965. Bio je to dio šire osmišljene britanske kampanje svrgavanja toga režima. Rezultat je bilo oko milijun poginulih u krvoproliću koje su proveli indonezijska vojska i njezini saveznici.n Tom je operacijom upravljao jedan stručnjak IRD-a, koji je blisko surađivao s britanskim veleposlanikom u Džakarti, u čijemu kratkom izvješću iz Londona stoji da "ću učiniti sve što je moguće kako bih se riješio Sukarna". To je uključivalo i kampanju manipuliranja svjetskim tiskom podmetanjem priča koje su ocrnjivale PKI, indonezijsku komunističku stranku, koju su indonezijski generali odlučili uništiti, 12 Vidi Web ofDeceit, Dvadeseto poglavlje. LJUDI ZA ODSTREL te su Indoneziju uspjeli dovesti do ruba diktatorskog komunizma.13 Vladina propaganda prema britanskoj javnosti trajni je aspekt svih glavnih operacija, posebno vojnih intervencija, u svakoj vanjskoj politici Velike Britanije koju sam vidio. Sprječavanje javnosti da vidi istinu o toj politici i skrivanje dokaza uobičajene su osobine te strategije. U nastavku ovoga poglavlja govorim o ratu u Vijetnamu kako bih podastro jezgrovitu skicu upravljanja medijima. Kao i s Irakom 2003., najveći problem za britansku Vladu bilo je golemo protivljenje britanske javnosti američkoj agresiji na Vijetnam i britanskoj potpori toj agresiji. Premijer Harold Wil-son rekao je predsjedniku Johnson u u prosincu 1967. daje on: "pod velikim političkim pritiskom, koji sada ne dolazi samo iz ljevičarskih krugova. Sada u Velikoj Britaniji postoji široko protivljenje ratu u Vijetnamu, uključujući i krugove u centru i na desnici."14 Tu opasnost od javnosti prepoznao je i britanski veleposlanik u Sajgonu, koji je izjavio da "štetni publicitet" o tome ratu i kampanja lobiranja "utječu na politiku vlade Njezinog Veličanstva". On dodaje: "Ako se taj pritisak nastavi, za što sada postoje svi pokazatelji, bojim se da će postati sve teže oduprijeti se i da ćemo biti prisiljeni prihvatiti politiku i stajališta
koja su u suprotnosti sa stvarnim nacionalnim interesima." U prijevodu: javnost bi mogla prisilno izazvati promjenu politike elite. On zaključuje pitanjem može li se "nešto učiniti kako bi se uzvratilo na tu kampanju objavljujući britanskoj javnosti činjenice o Vijetnamu".15 13 Vidi Paul Lashmar ijames Oliver, Prvo poglavlje, str. 17.-18., 36., 175., 108. 14 "PM's talk vvith President Johnson", 22. prosinca 1967., PREM13/2459. 15 G. Etherington-Smith piše E. Pecku, 14. srpnja 1965., FO371/180559/ DV1051/216. Mark Curtis U lipnju 1965. dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova James Cable i sam je postao svjestan kako u Velikoj Britaniji postoje "svi pokazatelji organizirane kampanje" protiv toga rata. On tvrdi: "Sve to još uvijek nije utjecalo na našu temeljnu potporu američkoj politici u Vijetnamu, ali je stvorilo veću sklonost diskreciji u izvanjskim očitovanjima te potpore."16 Vlada nije imala nikakve namjere dopustiti daje obično mišljenje javnosti odvrati od cilja. Prije će biti daje svoju politiku snažne potpore Vijetnamskome ratu morala više čuvati u tajnosti. Isti taj dužnosnik poslao je ministrima notu o "obrani Vladine politike prema kontroverznom i sve kritičnijem pitanju Vijetnama", u kojoj dodaje: "Mislim da bi u svemu tome, što se uvijek iznova ističe, upravo velik broj različitih pomagača Vlade mogao biti i znatna prednost".17 Ustrajno ponavljanje često besmislenih stajališta sada je standardna osobina propagande britanske Vlade. Na početku 1966. još je jedan dužnosnik napisao kako "smo poduzeli neke posebne mjere kako bismo se pobrinuli da britanska javnost bude informirana". To je uključivalo i objavljivanje različitih publikacija, organiziranje seminara na temu Vijetnama, "na kojima se rasprava među intelektualcima vodi do odgovorne svjesnosti", te organiziranje ispitivanja javnoga mišljenja "kako bi se pomoglo analizirati stajališta i pogrješno mišljenje javnosti te kako bi se predložilo što se sve može učiniti u svrhu sprječavanja takvih mišljenja i stajališta", kao što su pojedinačna kratka izvješća novinarima.18 Britansko je veleposlanstvo 1969. izjavilo kako "materijale IRD-a distribuiramo medu dvadesetak ljudi u Sajgonu. To 16 J. Cable piše G. Etherington-Smithu, 30. lipnja 1965., FO371/180559/ DV1015/189. 17 J. Cable, zapisnik, 29. lipnja 1965., FO371/180559/DV1015/216. 18 C. Pestell, zapisnik, 3. siječnja 1966., FO371/180559/DV1015/216. LJUDI ZA ODSTREL uključuje i neke političare, visoko pozicionirane državne službenike, urednike novina i strane novinare". Zadaća politike, općenito, bila je "osigurati precizno izvješćivanje o ovdašnjim događajima".19 Ranih 60-tih godina prošloga stoljeća u britansko veleposlanstvo u Sajgonu stigao je jedan stručnjak za "informacije", kao dio britanske savjetodavne misije. On je
krajnje represivnom i nepopularnom režimu u Južnom Vijetnamu savjetovao poboljšanje njegovih "raznih informacijskih usluga" i pokretanje propagandne kampanje koja bi promicala "reklamu Vladinih postignuća", što nije malena zadaća. To je uključivalo i razjašnjenje što se sve misli pod psihološkim ratovanjem te, istodobno, mnogo preciznije definiranje meta i ciljeva propagande "koja se nikome ne može pripisati", i sličnih smicalica.20 I Ministarstvo vanjskih poslova jednom je izjavilo kako će se "pobrinuti da Odjel za vijesti bude uvijek dobro informiran o nedjelima Sjevernoga Vijetnama" kako bi to "uočila i javnost". Britanski veleposlanik u Sajgonu, Harry Hohler, upitao je Odjel za vijesti Ministarstva vanjskih poslova "može li išta učiniti" u pregovorima s medijima u Londonu "kako bi oni bolje razumjeli" Vijetnam, a posebice kako bi se odvratila kritika s Diema i njegove obitelji. U veljači 1962. jadikovao je i o tome kako "naš novi parlament počinje pokazivati zanimanje za Vijetnam" i pribojavao se "veće pozornosti koju bi ovdašnjim događajima mogli dati britanski novinari koji posjećuju Vijetnam kojih je, na svu sreću, malo i koji nisu ni izdaleka došli prerano".21 19 Veleposlanstvo Velike Britanije, Sajgon, "Information policv report an-nexes", bez datuma, (svibanj 1969.), FCO 26/216, PBA 10/333. 20 Pismo Duncansona, Britanska savjetodavna misija, upućeno Ngujenu dinTuanu, Le Secretaire d'Etat a la Presidence, 11. siječnja 1962., DV1015/25, FO 371/166699. 21 Nota Ministarstva vanjskih poslova, 22. listopada 1961., FO371/160115/ DV1015/151; H. Hohler pišej. Russellu, 29. travnja 1961., FO371/160119/DV1015/ 49; H. Hohler piše E.Pecku, 15. veljače 1962.,FO371/166700/DV1015/49. Sedmo poglavlje "HUMANITARNA INTERVENCIJA" - LAŽNA IZLIKA Jedan od glavnih ciljeva propagande i "informacijskih operacija" jest uvjeriti javnost da Vlada djeluje iz najviših moralnih motiva. Vojne se intervencije, a ni vojnike poslane u smrt, u suvremeno doba ne može opravdati prljavim ciljevima kao stoje otimanje nafte, nego bi naši vođe trebali biti prikazani kao "veliki branitelji civilizacije". Temeljna dvojba koja je u korijenu ove izlike nije, ipak, nikakva nova pojava. Moja istraživanja obznanjenih spisa o britanskoj vanjskoj politici otkrivaju da razlozi britanske vojne intervencije koje britanska Vlada priopćava javnosti nisu nikada jednaki razlozima koje planeri spominju u četiri oka. Slučaj Iraka iz 2003. nije prvi u kojemu su britanski tvorci politike izmislili opasnost kako bi opravdali intervenciju na tome području. Jednako se dogodilo i 1961. Tada su se britanski planeri plašili da bi Kuvajt, kao novoosnovana neovisna država u kojoj je Velika Britanija imala najveće naftne interese, mogao prekinuti veze s Londonom. Kuvajt je upravo bio potpisao sporazum da ga Velika Britanija brani ako on to zatraži, ali je čvrstoća toga sporazuma bila vrlo upitna. Velika se
Britanija bojala da će Kuvajt, "kako mu međunarodni ugled bude rastao, na različite načine htjeti pokazati kako više ne ovisi o nama". Stoga "se mi moramo nastaviti koristiti prilikama koje nam daje naša zaštitnička uloga kako bismo, što je moguće više, osigurali da Kuvajt ne pokvari postojeće financijske dogovore, tj. da ne prestane biti dobar kupac britanske funte". Mark Curtis U lipnju 1961. irački vođa Abdul Kazim javno je tvrdio da je Kuvajt dio Iraka (ponavljajući time dugogodišnju tvrdnju Iraka). Dužnosnici britanskoga Ministarstva vanjskih poslova, zajedno s britanskim veleposlanstvom u Bagdadu, izmislili su priču o tome kako je iračko vodstvo izdalo zapovijed tenkovskoj pukovniji da se razmjesti prema Kuvajtu. Spisi pokazuju da britanski dužnosnici u Basri, blizu kuvajtske granice, nisu vidjeli takvu opasnost, niti je britanska Vlada uzela ozbiljno Kazimove egzibi-cije. Ali, zastrašeni kuvajtski emir rekao je britanskim dužnosnicima kako se Irak sprema napasti Kuvajt pa je dopustio iskrcavanje britanskih vojnih snaga. U izvješću Ministarstva obrane, 11 dana poslije toga, konačno se priznalo kako "nije vjerojatno" daje Irak ikada i predstavljao opasnost.1 Ako razmotrimo novije izlike za intervencije, bombardiranje Jugoslavije 1999. već se klasično ističe kao primjer "humanitarne intervencije". Za snage NATO-a, posebno Velike Britanije i SAD-a, već se klasično tvrdi da su došli spasiti stanovnike Kosova od proganjanja Miloševićeve Jugoslavije. Godinu dana prije nego što je NATO započeo s bombardiranjem, u ožujku 1999., oko 2.000 ljudi je ubijeno, stoje dobrim dijelom rezultat rata između vojnih snaga Jugoslavije i Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Masovni egzodus izbjeglica s Kosova, rezultat strašnoga Miloševicevog rata i sustavnoga etničkoga čišćenja, počeo je odmah nakon stoje započelo bombardiranje NATO-a. Situacija na Kosovu bila je krajnje ozbiljna i prije toga, s užasnom represijom koju su provodile jugoslavenske vojne snage i s velikim brojem nestalih osoba, ali jugoslavenske su snage iskoristile bombardiranje NATO-a kako bi počele provoditi još strasniju agresiju. Svestranački Odbor za obranu Donjega doma britanskoga Parlamenta zaključio je poslije bombardiranja kako "svi dokazi 1 Vidi Web ofDeceit, Dvanaesto poglavlje. LJUDI ZA ODSTREL ukazuju na to da su planovi za pokretanje (NATO-ove) zračne kampanje samo ubrzali početak katastrofe". Postoje dokazi i o tome kako su čelnici NATO-a, iz obavještajnih izvješća, znali da bi Milošević u slučaju napada mogao pokrenuti takvu kampanju, ali su, bez obzira na to, ipak krenuli u napad. Potkraj 2000. više od 200.000 Srba prisiljeno je pobjeći s Kosova, većina njih tijekom prva dva tjedna djelovanja vojnih snaga NATO-a, kao što je usuglašeno mirovnim dogovorom. Ubijanja, paljenja srpskih domova i nasilje nad Srbima tek su uslijedili. Golemo kršenje ljudskih prava događalo se pred samim nosom vojnih snaga NATO-a. Nije bila potrebna nikakva veća vojna intervencija kako bi se
djelovalo u obranu tih ljudskih prava. Možda su bila dostatna jednostavna uhićenja. Ali, u ovome se slučaju dopustilo daljnje kršenja ljudskih prava (kao, svojevremeno, i u čečeniji i u Indoneziji). S obzirom na humanitarni neuspjeh NATO-a u tome primjeru, trebalo bi razmotriti alternativne razloge za to bombardiranje. Jedan motiv koji je spomenuo Blair bio je da je na Kosovu na kocki bila "vjerodostojnost" NATO-a. To je bilo u vrijeme kada je NATO tražio neku novu misiju, jer se bližio njegov 50. rođendan, potkraj travnja 1999. "Ako NATO ne uspije na Kosovu, moguće je da sljedeći diktator kojemu se bude prijetilo vojnom silom neće vjerovati u našu odlučnost da ćemo tu prijetnju i provesti u djelo", rekao je Blair. Jugoslaviju treba bombardirati, nagovijestio je on, kako bi drugi naučili lekciju. Drugi strateški ciljevi Zapada tada su bili proširenje kako Europske unije tako i NATO-a prema istoku. Miloševićeva Jugoslavija, na čije je čelo bila ponovno izabrana komunistička stranka, a koja je imala i jake neovisne, nacionalističke tendencije, bila je učinkovita zapreka toj politici. Napad NATO-a mogao bi se tretirati kao pokušaj vraćanja istočne Europe svojemu klijentu, Zapadu. Ovo su, u najmanju ruku, razmatranja koja su se rijetko spominjala u vodećim medijima. Mark Curtis Sierra Leone i Zimbabve Postoje, osim Kosova, još dva novija slučaja koje se redovito ističe kao "dokaze" Vladine ozbiljnosti glede humanitarnih intervencija i protivljenja kršenjima ljudskih prava. To su Sierra Leone i Zimbabve. Ne može se odviše dvojiti o tome daje britanska vojna intervencija u Sierra Leoneu, u svibnju 2000., imala pozitivan kratkoročni učinak. Upravo je zbog toga slučaj Sierra Leonea neobičan u povijesti poslijeratne britanske vanjske politike. Ministar vanjskih poslova Jack Straw složio se daje Velika Britanija intervenirala "zato što smo htjeli podržati vrijednosti Povelje UN-a, vratiti vladavinu prava i poštivanje ljudskih prava te osigurati uvjete za demokraciju".2 To stajalište ponavljaju brojni komentatori kao papige. Ali širi kontekst otkriva nam ponešto drukčiju sliku. Ta uporaba vojnih snaga Velike Britanije, u svibnju 2000., pružila je UN-u sigurnije okružje da još jednom potvrdi nazočnost svojih vojnih snaga i odvrati napredovanje pobunjenika iz Sierra Leonea, Revolucionarne ujedinjene fronte (Revolutionarv United Front, skraćeno RUF) prema Slobodnome gradu. Revolucionarna ujedinjena fronta bila je doista sablasna sila, koja je rutinski terorizirala zemlju odsijecanjem udova više od 100.000 ljudi. Razumljivo je da su tu intervenciju pozdravile široke mase stanovništva glavnoga grada. Taj mali angažman britanskih vojnih snaga, samo oko 1.000 vojnika, pokazuje kako lako ponekad vanjski čimbenici mogu osigurati potrebnu kratkoročnu sigurnost za žrtve sukoba. Ali, i prije svibnja 2000. bilo je više prilika da se pokaže predanost zaštiti ljudskih prava. U siječnju 1999., primjerice, snage RUF-a poubijale su oko 9.000 ljudi, terorizirajući stanovni-
2 Jack Stravv, „A dynamic and ambitious approach to foreign policy", 11. lipnja 2003., www.fco.gov.uk LJUDI ZA ODSTREL štvo, kada su privremeno ušle u Slobodni grad. Tada nije bilo britanske intervencije. A u srpnju 1999. međunarodna zajednica, uključujući i Veliku Britaniju, skovala je "mirovni sporazum" kojim je RUF doveden na vlast u Sierra Leoneu, a vođa RUF-a Fodaj Sanko postao je čak potpredsjednikom. Kratko poslije toga britanski ministar vanjskih poslova Peter Hain rekao je Parlamentu da "pozdravljamo potpisivanje mirovnoga sporazuma iz Lomea, od 7. srpnja, koji su potpisale Vlada Sierra Leonea i Revolucionarna ujedinjena fronta".3 Taj su sporazum oštro osuđivale skupine za zaštitu ljudskih prava, držeći da će on vjerojatno dovesti do daljnjih kršenja tih prava, što se i dogodilo. I Velika Britanija glasovala je za angažman mirovnih snaga UN-a, ali je odbila sudjelovati u njima. Rezultat toga bile su vojne snage koje su naširoko bile prepoznate kao slabo opremljene. Zatim je, u veljači 2000., glavni tajnik UN-a Kofi Annan uvjeravao članove Vijeća sigurnosti da povećaju broj i mandat vojnih snaga UN-a u Sierra Leoneu, ponavljajući kako su te snage slabo opremljene da bi se nosile s tom situacijom. Velika je Britanija, zajedno s ostalim članicama Vijeća sigurnosti, glasovala za taj prijedlog, ali ni ona niti ijedna druga država s vrhunski opremljenom vojskom nisu ponudile znatniji broj svojih vojnika. Upravo to izostajanje djelovanja iz veljače pridonijelo je pogoršanju stanja u svibnju. Tada su vojne snage UN-a brojile samo 8.500 vojnika, iako je mandat dobiven za 11.100 vojnika. Dotada je RUF 500 vojnika iz mirovnih snaga UN-a već uzeo za taoce i bio je na samome rubu ponovnog osvajanja Slobodnoga grada. Tek tada je intervenirala Velika Britanija, i to u obliku unilateralne operacije, izvan zapovjedništva UN-a. čini se daje jedini cilj te operacije bio osigurati zračnu luku i evakuirati britanske državljane. No, britanske su se snage ipak zadržale i stabilizirale glavni grad, uz pomoć mirovnih snaga UN-a. 3 Donji dom, Hansard, 20. listopada 1999., stupac 599. Mark Curtis Nedjelovanje Velike Britanije prije svibnja 2000., posebice s obzirom na njezinu odgovornost kao stalne članice Vijeća sigurnosti, vrlo začuđuje. Da je Velika Britanija bila ozbiljna glede zaštite ljudskih prava, možda 1999. ne bi bila izvezla 7.500 pušaka u Sierra Leone, kao dio paketa teškog 10 milijuna funta. Ta je zemlja ionako već bila preplavljena naoružanjem, čija je dostupnost pridonijela pojavi djece-vojnika. Daje Velika Britanija i danas ozbiljna glede zaštite ljudskih prava, možda bi pokušala odstraniti, radije nego apsorbirati, te nekadašnje kršitelje ljudskih prava koje sada obučava u ponovno okupljenoj vojsci. Kao najvažnije od svega, možda bi Velika Britanija mogla početi ozbiljno djelovati protiv siromaštva, koje je korijen sukoba u Sierra Leoneu. Glavna točka stajališta Blairove vlade prema svijetu jest nametanje propale politike gospodarske "liberalizacije" toj zemlji, kao i ostatku Afrike. To je ključni uvjet britanske pomoći.
Početkom 2000. organizacija Human Rights Watch izjavila je da, iako se situacija na području ljudskih prava poboljšala, "siromaštvo i korupcija, koji su i doveli do izbijanja toga sukoba, koji traje već deset godina, ostaju i dalje jednaki". David Keen s Ekonomskog fakulteta u Londonu komentira kako je "britansko prikazivanje toga sukoba kao borbe između dobra i zla poslužilo kao izlika za nastavak korupcije i zanemarivanja ruralnih tegoba".4 Postoje i naoko uvjerljivija objašnjenja za tu intervenciju, barem za mene, ili, u najmanju ruku, razlozi za preispitivanje službene britanske verzije. Kao i Blairova izjava da je NATO akcijom na Kosovu morao očuvati svoju "vjerodostojnost", vidimo kako i Velika Britanija pokazuje svoj status "velesile" intervencijom u Africi. Jedan izvor iz britanske Vlade, primjerice, posebno se osvrće na intervenciju u Sierra Leoneu iz svibnja 4 Pismo organizacije Human Rights Watch Tonyju Blairu, 5. veljače 2002.; David Keen, "Blair's good guys in Sierra Leone", Guardian, 7. studenoga 2001. LJUDI ZA ODSTREL 2000. kao na pokazivanje britanske "nadmoći".5 To je karakteristično za Blaira, koji svojim javnim egzibicionističkim potezima igra ulogu spasitelja Afrike, umjesto da potakne promjenu čak i najjednostavnije politike kojom bi se stvari dugoročno promijenile. Britanska unilateralna akcija izvan UN-a pokazuje njezin status neovisnog aktera na svijetu i ističe da London svojim adutima može potući UN. zapadna Afrika jest područje na kojemu je već povijesno Velika Britanija uvijek rado igrala ulogu velesile, čak i u suparništvu s Francuskom. A tu je također i pitanje ponovne uspostave probritanskoga režima u zapadnoj Africi, tj. u Nigeriji, gdje Velika Britanija ima važne i rastuće interese u održavanju "stabilnosti". Naftna bogatstva Nigerije jesu glavni zgoditak u toj regiji. Širenje sukoba koji je progutao Liberiju i njoj susjedne zemlje moglo bi pomrsiti planove Velike Britanije glede nigerijske nafte. Intervencija u Sierra Leoneu donekle je osigurala tu vrstu "stabilnosti", koja je na vrhu britanskih interesa. A onda je tu i Zimbabve, slučaj koji se redovito ističe kao onaj koji pokazuje predanost novih laburista zaštiti ljudskih prava. činjenica je daje Mugabeov režim u Zimbabveu represivan i autoritaran, jer nasilno ušutkava svoje protivnike, a ima i užasnu povijest kršenja ljudskih prava. Ali ta povijest kršenja ljudskih prava nije nimalo gora od one mnogih saveznika Velike Britanije, tj. znatno je bolja od povijesti još jedne važne afričke države, Nigerije, koja održava bliske veze s Londonom, dok britanska Vlada i dalje šuti o kršenju ljudskih prava u toj zemlji (vidi Deseto poglavlje). Na desetke ubijenih, za što su zaslužne Mu-gabeove sigurnosne snage, može se usporediti s oko 10.000 ubijenih u Nigeriji od 1999., a u mnogima od ubojstava izravno su sudjelovale nigerijska policija i vojska. 5 Ewen Macaskill i Richard Norton-Tavlor, "Flawed evidence led to 'mission creep'", Guardian, 16. svibnja 2000. Mark Curtis Za razliku od Nigerije (ili Rusije, Izraela, Kolumbije, Turske i drugih), koja uživa zaštitu Velike Britanije, Zimbabve je bio meta neprestane kritike Londona,
navodno, zbog ljudskih prava. I, dok je Velika Britanija igrala vodeću ulogu u nametanju sankcija Europske unije Zimbabveu (u veljači 2002.), podjednako energičnu ulogu odigrala je i u sprječavanju sankcija Europske unije, primjerice, Izraelu. U slučaju Zimbabvea, mediji slijede državnu politiku, kao i obično, a Mugabe je sada sinonim za nasilje i predmet brojnih članaka i dokumentaraca, dok javnosti nije nikada ni čula za nigerijskoga predsjednika Oleseguna Obasandža. čime se objašnjava britanska politika protiv Mugabeovog kršenja ljudskih prava? Kronologija britanskoga pritiska na Muga-beov režim pomaže nam dati nekoliko mogućih objašnjenja. Velika je Britanija i javno povećala pritisak na Zimbabve u travnju i svibnju 2000. To je obuhvaćalo i osuđivanje nasilja toga režima nad njegovim protivnicima i prijetnje mogućnošću izolacije glede pomoći Europske unije. Stanje je dosegnulo vrhunac proglašenjem embarga na britansko naoružanje. Prije toga razdoblja, tijekom 1998. i 1999., Velika je Britanija opskrbljivala Zimbabve raznom vojnom opremom, kada su kršenja ljudskih prava već postala ozbiljnima, pa čak i nakon što je Zimbabve otvoreno intervenirao u građanskome ratu u Demokratskoj Republici Kongo, u kolovozu 1998. godine. Zimbabve se za postizanje raza-rajućeg učinka poslužio zrakoplovima Hawk koje mu je isporučila Velika Britanija. Njih se "s vremena na vrijeme koristilo u Kongu", rekao je britanski ministar vanjskih poslova Peter Hain u travnju 2000. Organizacija Amnestv International izjavila je kako su 1998. "borbeni zrakoplovi Zimbabvea bombardirali civilne ciljeve, a njihove vojne snage ubijale civile u sveopćem granatiranju" u Kongu. No, britanska je Vlada ipak nastavila odobravati izvoz rezervnih dijelova za zrakoplove Hawk sve do svibnja 2000. Od kolovoza 1997. do siječnja 2000. odobreno je najmanje 150 licenca za izvoz naoružanja i opreme.6 LJUDI ZA ODSTREL Ljudska su se prava u Zimbabveu zacijelo pogoršala 2000., posebice oko travanjske izborne kampanje, kada se protivnike surovo zastrašivalo. Ipak, u siječnju 1998., primjerice, policija i vojska Zimbabvea pucale su u 20-tak ljudi, od kojih je devetero umrlo. Nasilje se još više pogoršalo 1999., kada je tortura postala sve šira, a napadi režima na medije, oporbu i sudstvo sve češći. Tijekom cijeloga toga razdoblja ne samo stoje Velika Britanija nastavila naoružavati taj režim, nego je i zadržala malu misiju za vojnu obuku u toj zemlji (koja je povučena tek u svibnju 2001.). Bez pristupa dokumentima s planovima ne možemo biti posve sigurni zašto je Velika Britanija povećala pritisak u proljeće 2000. Ali, ne možemo ignorirati sve čimbenike - prekid pregovora između Zimbabvea i Međunarodnoga monetarnog fonda s kraja 1999. ni početak Mugabeove strategije oduzimanja farma koje su posjedovali bijelci, iz veljače i ožujka 2000. godine. Govor britanskoga ministra vanjskih poslova Robina Cooka održan pred Parlamentom 3. svibnja 2000., kojim je najavljen embargo na naoružanje, krcat je strahovima od oduzimanja zemlje i protivljenja Zimbabvea "pravednome
programu agrarne reforme". Jedan od Cookovih zahtjeva bio je i taj da se takva reforma "temelji na pravednoj cijeni ponuđenoj farmeru", što, možda, nije nerazumno, ali u kontekstu novije prošlosti Zimbabvea otkriva i ponešto od prioriteta britanske Vlade.7 U studenome 1997. Vlada Zimbabvea najavila je prisilno oduzimanje 1.471 farme. Ali, taj program brzog oduzimanja zemlje bio je popraćen svim vrstama kršenja ljudskih prava, i to više prema siromašnom seoskom crnačkom stanovništvu nego prema zemljoposjednicima bijelcima. Gotovo da nema dvojbe o 6 Donji dom, Hansard, 6. travnja 2000., stupac 564.; Donji dom, Hansard, 1. veljače 2000., stupac 525.; Amnestv International, Annual Report 1999, poglavlje o Zimbabveu. 7 Donji dom, Hansard, 3. svibnja 2000., stupci 149.-157. Mark Curtis tome daje u toj državi potrebno žurno provesti reformu zemlje. Na početku programa brzog oduzimanja zemlje oko 4.500 farmera, većinom bijelaca, u svojim je rukama držalo 28 posto ukupne zemlje. U isto vrijeme više od milijun crnačkih obitelji, ili oko 6 milijuna ljudi, jedva je sastavljalo kraj s krajem na prenapučenim, neplodnim "općinskim" područjima. A to je činilo 41 posto zemljišta, dobrim dijelom zemljišta koje je Afrikancima dodijelila britanska kolonijalna vlada. Taje situacija stvorila "veliku glad za zemljom u Zimbabveu", kako je izjavila organizacija Human Rights Watch.8 Tijekom prvoga desetljeća poslije stjecanja neovisnosti iz 1980. Vlada je podijelila više od 3 milijuna hektara zemlje i preselila više od 50.000 obitelji. Ali tijekom drugoga desetljeća, kako se ritam agrarne reforme usporavao, za podjelu je dobiveno manje od milijun hektara i preseljeno je manje od 20.000 obitelji. U međuvremenu se povećala gustoća naseljenosti na "općinskim" područjima.9 Povijesno gledano, Velika je Britanija uložila velike napore kako bi zaštitila zemljoposjedničke interese bijelih farmera u Africi. U procesu "dekolonizacije" u Keniji, iz 50-tih godina prošloga stoljeća, primjerice, britanskim planovima reforme zemljišta osiguravano je zadržavanje vlasništva doseljenika nad najboljom zemljom i poslije stjecanja neovisnosti. U Zimbabveu je zamrzavanje prava na zemlju bilo i cijena za stjecanje neovisnosti. Tijekom pregovora za neovisnost Zimbabvea Velika je Britanija s vođama pokreta otpora u Zimbabveu osigurala dogovor da se sljedećih deset godina zadrži isti obrazac vlasništva nad zemljom, koji je išao u prilog bijelim farmerima. Taj je dogovor uključivao i odredbe o tome da se nova vlada neće uplitati ni u kakvo prisilno oduzimanje zemlje i da će, kada dobije tu ! HRW, "Fast track land reform in Zimbabvve", ožujak 2002. > Isto. LJUDI ZA ODSTREL zemlju, odmah platiti pravednu cijenu. Vjeruje se daje Velika Britanija Zimbabveu obećala prikupiti stotine milijuna funta za dugoročnu reformu zemlje kao dio sporazuma o prekidu rata.10 No, Velika Britanija je dala samo 44 milijuna funta pomoći za preustroj zemljišta, poslije stjecanja neovisnosti, a nametnula je i uvjete
trošenja toga novca. Konzervativne vlade premijerke Thatcher i premijera Majora inzistirale su na tome da Vlada Zimbabvea otkupi zemlju doseljenika koji su bili spremni zemlju prodati, i to po punoj tržišnoj cijeni. Kada su 1997. na vlast došli laburisti, nova ministrica za međunarodni razvoj Clare Short rekla je zimbabveanskoj Vladi kako "ne prihvaćamo da Velika Britanija snosi posebnu odgovornost kako bi se pokrili troškovi otkupa zemljišta u Zimbabveu".11 Poslije sjednice međunarodnih donatora za reformu zemlje, održane 1998., prekinuti su odnosi između donatora i zimba-bveanske Vlade, koja je optužila donatore da nisu dali sredstva za koja su javno preuzeli obvezu te da tako štite interese poljoprivrednih gospodarstava u rukama bijelaca. Treba razmotriti i strah od mogućnosti da se zimbabveanski program otimanja zemlje dogodi i u drugim zemljama. U Južnoj Africi, primjerice, 13 posto stanovništva posjeduje 80 posto zemlje. Otkad je na vlast došla Stranka Afričkoga nacionalnoga kongresa, podijeljen je samo neznatan postotak zemlje. A jedno istraživanje javnoga mišljenja pokazalo je da 54 posto stanovništva Južnoafričke Republike podržava posjedovanje zemlje u Zimbabveu. List Financial Times osvrće se na "zimbabveansku zarazu", pod čime se misli na opasnost od širenja sukoba u Zimbabveu na druge zemlje, što bi potkopalo izglede za strana ulaganja.12 10 Chris McGreal, "The trail from Lancaster House", Guardian, 16. siječnja 2002. 11 HRW, "Fast track land reform in Zimbabvve". 12 Chris Talbot, "Crisis in Zimbabvve: British military force poised to inter-vene", 1. svibnja 2000., www.wsws.org Mark Curtis Srodna opasnost koju predstavlja Mugabeov režim jest odbijanje toga režima da provede naloge institucija sa sjedištem u Washingtonu, Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke. Usvajanje Programa strukturne prilagodbe, 1991., dovelo je u Zimbabveu do porasta inflacije te do smanjenja proizvodnje i zaposlenosti. Do 1997. Zimbabve se našao u mukama ozbiljne gospodarske krize. Međunarodni monetarni fond tražio je daljnja smanjenja državnih izdataka, kao i završetak intervencije Zimbabvea u Demokratskoj Republici Kongo, stoje stajalo milijun funta dnevno. Kada je Zimbabve to odbio, Međunarodni monetarni fond prekinuo je davati pomoć. Blairova je vlada jedan od vodećih svjetskih pobornika globalne "liberalizacije" gospodarstva. Na zemlje koje ne uspijevaju promicati taj model liberalizacije trgovine i privatizacije pod vodstvom Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnog fonda rutinski se pravi pritisak uskraćivanjem pomoći i odbijanjem kredita. Zimbabve je jedan takav primjer, iako to nikako nije omiljen model. Kada je britanski ministar Cook proglasio embargo na oružje za Zimbabve, u svibnju 2000., ponovio je stajalište Vlade po kojemu Mugabeova vlada, da bi dobila pomoć od Međunarodnoga monetarnog fonda, "mora ispuniti sve uvjete za bilo kakvu pomoć od Međunarodnoga monetarnog fonda".13 Kada je 1998. Velika Britanija, poslije 30 godina, povukla svoju potporu Indoneziji,
britanski su ministri najednom otkrili cijelu povijest kršenja ljudskih prava u toj zemlji. čak su o tome režimu govorili kao o diktaturi. Stvarna zabrinutost bila je u tome što Suharto nije provodio program Međunarodnoga monetarnog fonda. Stajalište prema Zimbabveu začuđujuće je slično, dok su gotovo svi mediji progutali "argument" da su ljudska prava jedini motiv britanske Vlade. 13 Donji dom, Hansard, 3. svibnja 2000., stupac 157. LJUDI ZA ODSTREL Kada bi britanska Vlada bila imalo zainteresirana za promicanje "humanitarne intervencije" kao strategije ili doktrine, ili kada bi doista bila zainteresirana za istinsku obranu ljudskih prava, mogla bi poduzeti najjednostavnije mjere prema nekim svojim ključnim saveznicima koji u svojim državama provode strahovladu i represiju, primjerice, mogla bi smanjiti ukupnu potporu iz Londona. Upravo se time bavimo u Trećemu dijelu, no prije negoli prijeđemo na to, razmotrimo što su planeri u četiri oka govorili o svojim stvarnim ciljevima. Osmo poglavlje IZ PRVE RUKE: STVARNI CILJEVI BRITANSKE VLADE Velika je Britanija vrlo tajanstvena država, koja u tajnosti drži mnoge spise s Vladinim planovima, čak i poslije 30-togodišnjega razdoblja, poslije kojega se većina dokumenata obično obznanjuje. Cenzuriranje ključnih dijelova i imena u objelodanjenim dokumentima također je rutinska i vrlo česta pojava. Ipak, oni dokumenti kojima je pristup slobodan, dokumenti Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva financija, Ministarstva obrane, Ureda premijera i nekih drugih ustanova dostupni su svakome građaninu koji poželi posjetiti Državni arhiv. Optužba britanskih znanstvenika i, u manjoj mjeri, novinara odnosi se na činjenicu da se vrlo malo tih tajnih planova ikada otkrije javnosti. A većina onoga što se i pojavi gotovo je nevažna i ne odnosi se na bitna pitanja. Većina komentatora svojevoljno ignorira tajne spise i radije vjeruje onome što dužnosnici izjavljuju u javnosti. Moguće je da tajni spisi nikada neće pružiti punu sliku državnih planova. No oni nam jedini daju donekle cjelovitu sliku, koja nam može biti dostupna. Doista, iz tih se spisa javlja prilično jasna slika onoga što britanska Vlada stvarno želi u svojoj vanjskoj politici. Mark Curtis Gospodarski i politički ciljevi britanske Vlade U izvješću iz srpnja 1970., pod naslovom "Prioriteti u našoj vanjskoj politici", tvrdi se da Velika Britanija mora "djelovati u korist naših trgovinskih i financijskih interesa diljem svijeta": "Moramo pridonijeti, u okviru naših gospodarskih kapaciteta, međunarodnoj stabilnosti i zaštiti naših interesa u onome dijelu svijeta iz kojega crpimo mnoge naše sirovine... Posebnu ćemo pozornost morati pokloniti Bliskom istoku, jugoistočnoj Aziji i južnoj Africi."1 Temeljni cilj jest osigurati u drugim zemljama gospodarsku klimu povoljnu za
britanske i zapadne tvrtke. Iz izvješća Ministarstva vanjskih poslova iz 1968. vidi se daje primarni cilj britanske vanjske politike učiniti Veliku Britaniju gospodarski jakom. To znači da bismo "trebali svu našu energiju usmjeriti na stvaranje svjetske gospodarske klime u kojoj će naša vanjska trgovina, naši prihodi i naša platna bilanca moći prosperirati". Ključ toga postignuća jest "slobodnija" globalna trgovina i "pojačavanje naših napora na otvaranju novih tržišta u Europi, Latinskoj Americi i na Dalekom istoku".2 Osiguravanje povoljne klime za ulaganja bilo je posebno važno u onim državama u kojima je Velika Britanija imala važne naftne interese. Primjerice, godine 1958. Vladin ured primjećuje kako je jedan od ciljeva Velike Britanije "održavanje političkih uvjeta povoljnih za naše trgovinske potrebe, diljem svijeta, a posebice na Bliskom istoku". Jedna Vladina međuresorna skupina 1968. navodi "potrebu, u zemljama u razvoju, za gospodarskom i poli1 Ministar vanjskih poslova, „Prioriteti naše vanjske politike", srpanj 1970., FCO49/303. 2 Stalni Upravni odbor zamjenika ministra, "British foreign policv: Brief by the Foreign Office", 26. siječnja 1968., FCO49/13. LJUDI ZA ODSTREL tičkom klimom privlačnom za strani kapital, te za očuvanjem statusa quo, kako radi sigurnosti tako i radi niskih cijena".3 "Širi cilj", primjećuje Ministarstvo vanjskih poslova 1968., "jest spriječiti pretjerano uplitanje Vlade u međunarodnu trgovinu naftom": Velika Britanija bi se trebala "protiviti ili barem pokušati ublažiti" rezolucije UN-a koje bi potaknule druge zemlje na „razvlaštenje ili preuzimanje odveć izravnoga nadzora nad zapadnim ulaganjima u naftu".4 Britanski planeri našli su se na mukama smišljajući kako uzvratiti udarac pojavi nacionalizacije, budući da „razvlaštenje gotovo uvijek rezultira gubitkom po interese Velike Britanije". Ta se politika promicala uz spoznaju daje nacionalizacija utjelovljivala „nadu da velik dio dobiti može ostati u zemljama koje posjeduju sirovine i tako može postati dostupno domaćemu ulaganju".5 Tako su britanski tvorci politike bili savršeno svjesni činjenice da se protivljenjem nacionalizaciji protive i mogućem poboljšanju života naroda tih zemalja. Osiguravanje povoljne klime za ulaganja velikih kompanija i zadavanje udarca zemljama koje to ne čine bio je primarni cilj brojnih poslijeratnih vojnih akcija Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država u Iranu, Keniji, Indoneziji, Britanskoj Gvajani, Srednjoj Americi i drugdje. To je i srž britanske globalne gospodarske politike, koja se promiče bilateralnim programima "pomoći", programima "strukturne prilagodbe" Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnog fonda te oblikovanjem pravila Svjetske trgovinske organizacije. Posljedice promidžbe privatizacije i liberalizacije gospodarstva često su bile razorne za stoti3 Ured Vlade, Upravni odbor, "British obligations overseas", 14. travnja 1958., T234/768; Međuresorna skupina za naftnu politiku, Analitička podloga o nafti, 11.
listopada 1968., FCO67/198. 4 FCO, "The British interest in oil", ožujak 1967., fco54/77. 5 Odjel za smjernice i informacijsku politiku, analitička podloga br. 5, "ExpropriationofUKpropertvindevelopingcountries", 3. studenoga 1970., FCO65/ 565. Mark Curtis ne milijuna ljudi diljem svijeta. Taj najprimarniji od svih britanskih ciljeva snosi znatnu odgovornost za održavanje, a često i za povećanje siromaštva na svijetu. Spisi ukazuju na to da se treba oduprijeti svakoj strategiji kojom se pokušava riješiti pitanje siromaštva u Trećem svijetu, osim onda kada se nekom strategijom jačaju britanski poslovni interesi. Tako, primjerice, 1968., Ministarstvo vanjskih poslova izjavljuje: "Sada bismo trebali zauzeti stajalište 'pognute glave' s obzirom na prijedloge koji bi, iako su sami po sebi poželjni, znatno opteretili našu platnu bilancu, primjerice, na robne planove usmjerene u prvome redu na povećanje cijena umjesto na stabilnost tržišta."6 U još jednom izvješću iz te godine izjavljuje se kako bi Velika Britanija trebala pomagati gospodarski razvitak u najsiromašnijim zemljama, a „posebno u onima od kojih se očekuje ili od kojih bi se moglo očekivati da postanu važnim izvorima sirovina ili važnim tržištima za britansku robu i usluge"7. Stoga se britanski program "pomoći" držao "oružjem u arsenalu vanjske politike", kako kaže Ministarstvo vanjskih poslova, 1958. Deset godina poslije toga slično se izjavljuje: "Moramo osigurati da naš program pomoći ne pomaže samo potrebe zemalja primatelja, nego i potrebe naše trgovinske i vanjske politike... Kad god je to moguće, trebali bismo pokušati oblikovati naš program pomoći tako da više odgovara našim trgovinskim i ulagačkim interesima u različitim zemljama".8 6 Stalni Upravni odbor zamjenika ministra, "British foreign policy: Brief by the Foreign Office", 26. siječnja 1968., FCO49/13. 7 Stalni Upravni odbor zamjenika ministra, "The basic assumptions", 20. listopada 1968., FCO49/23. 8 Ministarstvo vanjskih poslova, "Future policv: Review by the Foreign Office", siječanj 1958., FO371/135623; stalni Upravni odbor zamjenika ministra, "British foreign policv: Brief by the Foreign Office", 26. siječnja 1968 FCO49/13. LJUDI ZA ODSTREL Tu su ulogu "pomoći" planeri odavno dobro razumjeli. Preteča suvremenih programa pomoći bila je Korporacija za kolonijalni razvoj (Colonial Development Corporation), koja je utemeljena poslije Drugoga svjetskoga rata kako bi "promicala i poduzimala povećanje zaliha hrane, sirovina i druge robe iz kolonija", stoji u dopisu britanske Vlade iz 1947. godine.9 Presudna za ostvarivanje tih temeljnih gospodarskih ciljeva jest politička moć Velike Britanije, ili "prestiž" ili "status", kako se različito naziva u dokumentima planiranja. Promidžba britanske prevlasti često se drži ciljem samim po sebi.
Doista, britanski su planeri tradicionalno opsjednuti svojim položajem u svijetu, a taj je čimbenik često bio važniji od gospodarskih ciljeva. Ministarstvo vanjskih poslova je, primjerice, 1958. napisalo da "ne postoji alternativa našemu postojanju kao sile koja ima interese u mnogim dijelovima svijeta", i to iz dva razloga. Prvi je razlog taj što "Ujedinjeno Kraljevstvo nije samodostatno" pa "mora održavati i širiti svoju razinu trgovine ili izgubiti svoj životni standard". Drugi razlog jest taj što je "naš napredak blisko povezan s održavanjem područja britanske funte (dobar dio svijeta u kojemu je funta tada bila dominantna valuta) i sa statusom funte". Oba ta razloga ovise o "našoj sposobnosti očuvanja našega utjecaja u svijetu".10 Kao što je Ministarstvo vanjskih poslova 1968. izjavilo: "U bliskoj budućnosti naši izravni gospodarski interesi širom svijeta zahtijevat će od nas da učinimo sve što je u našoj moći kako bismo održali i povećali naš postojeći utjecaj izvan Europe. Doista, u smislu gospodarskih interesa, ne možemo sebi priuštiti gubitak toga utjecaja."11 9 The Great deception, str. 72.-73. '"Ministarstvo vanjskih poslova, "Future policv: Review by the Foreign Office", siječanj 1958., FO371/135623. 11 Osoblje za planiranje FCO-a, "Non-military means of influence in the Persian Gulf, SE Asia and Australasia", kolovoz 1968., FCO49/19. Mark Curtis Godine 1951., u vrijeme kada je Velika Britanija bivala sve više prisiljavana na "dekolonizaciju", Ministarstvo vanjskih poslova upozorava: "Ako Ujedinjeno Kraljevstvo dragovoljno napusti svoj položaj ili politički utjecaj na nekim područjima, ono će vjerojatno izgubiti sve gospodarske mogućnosti na tim područjima. Osim toga, zbog gubitka prestiža, postat će potpuno nemoćnim spriječiti daljnje neželjeno slabljenje svojega utjecaja u drugim zemljama. Posljedica toga bit će i opće slabljenje snage zapadnih sila."12 Osam godina poslije, 1958., Ministarstvo vanjskih poslova, slično kao i 1951., upozorava na opasnosti od dekolonizacije, koja se događa prebrzo: "Naša preostala kolonijalna područja vjerojatno će za nekoliko godina davati neto doprinos našim zlatnim i dolarskim rezervama. Preuranjeno povlačenje dovelo bi do sloma tržišta i izvora opskrbe za Ujedinjeno Kraljevstvo." Ali, "pravodobno davanje neovisnosti ne bi ugrozilo gospodarske veze s Ujedinjenim Kraljevstvom", koje je sebe držalo "žrtvom povećanja dugoročnog ulaganja u kolonije".13 Zadržavanje statusa „velesile" može se dogoditi samo uz određenu cijenu. Vladin je ured, primjerice, 1960. izjavio: "Postoje mnogi poželjni načini iskorištavanja naših domaćih bogatstava, a i poboljšanja našega životnog standarda, boljim socijalnim uslugama i povećanjem našega bogatstva unosnim ulaganjima. Ali ne možemo imati utjecaja u svijetu ako ne odvojimo dovoljno sredstava za ispunjenje naših vanjskih dužnosti."14 Stoga će cijenu za zadržavanje globalnoga prestiža britanske elite platiti britanski
narod. 12 The Great Deception, str. 18. 13 FCO, "Future policv: Summarv of memorandum by Colonial Office", veljača 1958., FO371/135624. 14 Ured Kabineta, "Future policv studv 1960 -1970", siječanj 1960., CAB21/ 3847. LJUDI ZA ODSTREL Posjedovanje nuklearnog oružja još je jedan način na koji Velika Britanija održava svoj status u svijetu. Vladin je ured 1960., primjerice, izjavio da se 50-tih godina "naš utjecaj pojačao diljem svijeta" zbog toga što smo "nuklearna sila s velikim potencijalom i u naoružanju i u načinu njegove isporuke". Nadalje stoji da "unilateralno nuklearno razoružavanje jest, naravno, u našoj moći", ali to bi ugrozilo sigurnost Velike Britanije i "potkopalo naš položaj u Atlantskome savezu te u svijetu kao cjelini".15 Isključivo radi održavanja položaja Velike Britanije Attleejeva je laburistička vlada poslije rata nabavila nuklearno oružje iz Sjedinjenih Američkih Država. Ta dva cilja - osiguravanje povoljne klime za ulaganja i održavanje statusa "velesile" - bila su osobito važna na trima područjima: na Bliskom istoku, u jugoistočnoj Aziji i u Južnoj Africi. Na Bliskome istoku nafta je, naravno, bila od presudne važnosti. Godine 1947. Ministarstvo vanjskih poslova opisalo je naftu iz te regije kao "korist od životne važnosti za svaku silu zainteresiranu za utjecaj ili dominaciju u svijetu". Osobni tajnik premijera Harolda Wilsona, Oliver Wright, napisao je 1964.: "Zapravo, mi imamo samo dva interesa na Bliskome istoku. Prvi je pristup nafti sa Bliskoga istoka, pod razumnim uvjetima. Drugi je pravo preleta iznad cijeloga Bliskoga istoka, kako bismo mogli stići na druge dijelove svijeta gdje je naša nazočnost nužna."16 Na Bliskome istoku, kao i drugdje, britanska strategija "dekolonizacije" bila je osigurati da vlast prijeđe u ruke lokalnih britanskih suradnika. Na taj je način Velika Britanija mogla zadržati nadzor nad naftom. Vladin je ured, primjerice, 1958. izjavio kako 15 Isto. 16 Uvodni dokument o Bliskome Istoku koji je pripremilo Ujedinjeno Kraljevstvo, 1947., FRUS, svezak V., str. 569., 1947.; O. Wright piše premijeru, 8. travnja 1964., PREM U/4679. Mark Curtis su na Bliskome istoku mnoge zemlje "evoluirale do točke na kojoj ih je nemoguće podvrgavati daljnjem skrbništvu... Stoga, osnovna zadaća s kojom se Velika Britanija suočava na Bliskome istoku jest prijeći s prijašnjih odnosa skrbnika i klijenta, pogodnih za naše bivše strateške potrebe, na nove i uravnotežene trgovinske odnose kojima će se što je moguće dulje održavati opskrbu naftom. Bit će to uzajamno koristan temelj trgovine."17 Nisu samo arapske zemlje bile važne zbog nafte, nego i Iran. Doista, Iran je bio od
posebne važnosti, kao što je Zajednički odbor za obavještajne službe 1961. izjavio: "Iran je jedini izvor nafte sa Bliskoga istoka koji nije pod nadzorom neke arapske vlade, a sadašnja proizvodnja mogla bi se znatno povećati bude li nužno. To samo osnažuje želju Zapada za arapskim zemljama koje proizvode naftu."18 Vrlo je uočljiva činjenica da u ovim zapisima o planovima britanske Vlade nema nikakve brige o narodu te regije. Ni u jednom od spisa koje sam vidio, a koji obuhvaćaju razdoblje od trideset godina, ni interesi ni ili želje stanovnika Bliskoga istoka nisu se nikada uzimali u obzir. Jugoistočna je Azija također prepoznata kao ključno područje, zahvaljujući, većinom, britanskim ulaganjima u tu regiju, naime, u Malaju. Rat u Malaji iz 50-tih godina prošloga stoljeća britansko je Ministarstvo vanjskih poslova opisalo kao "rat dobrim dijelom u obranu industrije kaučuka". Vodio se u vrijeme kada je Malaja, na tome području britanske funte, zarađivala najveće količine dolara, zahvaljujući većinom izvozu kaučuka i kositra, koji su onda bili djelomično u rukama britanskih kompanija. Do 1962. britanske su tvrtke uložile 810 milijuna funta u 17 Ured Vlade, Upravni odbor, "British overseas obligations", 14. travnja 1958.,T234/768. 18 Zajednički odbor za obavještajne službe, "Outlook for Iran during the next twelve months", 31. kolovoza 1961., CAB 158/42. LJUDI ZA ODSTREL Jugoistočnoj Aziji. U dokumentu Ministarstva vanjskih poslova navode se još dva interesa u toj regiji - da preko nje prolaze morske i zračne rute Velike Britanije prema Australiji i Novom Zelandu i daje to "vrlo važno bojište u Hladnom ratu".19 Južna Afrika, a poglavito Južnoafrička Republika, oduvijek su bile osobito važne za britanske planere kao područje za ulaganja pa njihov prioritet nije nikada ozbiljno doveden u pitanje, čak ni tijekom dugih godina apartheida. U dokumentu Ministarstva vanjskih poslova iz 1964. stoji da je 1961. povrat od uloženog britanskog kapitala na to područje iznosio 124 milijuna funta. To je 26 posto od ukupnih ulaganja u inozemstvu. U jednoj studiji Vladina ureda sažeto je prikazana uloga Južne Afrike: "Opći interesi Zapada bit će: (1) sprječavanje kinesko-sovjetske infiltracije i zadržavanje lokalnih vlada i stanovništva na našoj strani ili, u najgorem slučaju, dobrohotno neutralnima; (2) razvitak trgovine i čuvanje pristupa sirovinama."20 Jedno izvješće Vladina ureda iz 1967. osvrće se na međunarodne rasprave o rasističkim režimima u Rodeziji i Južnoafričkoj Republici. U njemu stoji da "osim ovoga, naši najveći dugoročni interesi, kako u srednjoj tako i u južnoj Africi, jesu gospodarske naravi i jesu veliki". "Naš jedini politički interes" u toj regiji, navodi se dalje, "jest učiniti sve što je u našoj moći kako bismo stvorili uvjete... u kojima možemo slijediti naše važne gospodarske interese s najvećom mogućom koristi". To je značilo da bismo "mi u državama srednje Afrike trebali nastojati pozitivno i ulaganjima te nazočnošću britanskih državljana stvoriti ozračje koje pridonosi britanskome gospodarstvu".
19 Vidi Web ofDeceit, Poglavlje 16.; Ministarstvo vanjskih poslova, "Regional studies", rujan 1964., FCO49/302; Ministarstvo vanjskih poslova, "Future po-licv: Reviewby the Foreign Office", siječanj 1958., FO371/135623. 20 Ministarstvo vanjskih poslova, "Regional studies", rujan 1964., FCO49/ 302; Ured Vlade, "Future policv studv 1960-1970"; Zajednička nota ministara, 14. listopada 1959., CAB21/3844. Mark Curtis Kada je riječ o apartheidu u južnoj Africi, "mi bismo trebali i dalje stavljati do znanja... da ne možemo ni promišljati o gospodarskom ni političkom ratovanju s Južnoafričkom Republikom". Naprotiv, Južnoafrička će Republika "vjerojatno ostati neosvojiva dulje vrijeme. Stoga ju se mora ostaviti da evoluira onako kako to diktiraju njezini unutarnji pritisci". A " mi smo spremni i dalje poslovati s Južnoafričkom Republikom i portugalskim kolonijama", misli se na Mozambik i Angolu. Općenito, najvažnije pitanje bilo je "zauzimati se za zaštitu naših ulaganja i drugih gospodarskih interesa".21 Ako postoji itko tko vjeruje da su interesi običnih Afrikanaca ikada imali ikakve veze s britanskom politikom prema Africi, trebao bi pročitati ove spise. Držanje Afrike primarnim izvorom sirovina i područjem za ulaganja bio je izravni nastavak predratne i neposredno poslijeratne britanske politike. Ministar vanjskih poslova Ernest Bevin izjavio je 1948., primjerice, kako je temeljna potreba "razviti afrički kontinent i njegova bogatstva učiniti dostupnima svima" (tj. Velikoj Britaniji). To je samo odražavalo stajalište feldmaršala Montgomervja. On je prethodne godine primijetio "goleme mogućnosti za razvitak koje postoje u britanskome dijelu Afrike". Shvatio je "do koje bi se mjere takav razvitak mogao iskoristiti kako bi se Velikoj Britaniji omogućilo da zadrži svoj životni standard i da opstane". "Ta zemlja ima sve što nam je potrebno", napisao je, kao što su minerali, hrana i radna snaga. Ali, rekao je on, "mora postojati veći plan za razvitak Afrike kao cjeline". Velika Britanija treba razviti taj kontinent, budući da su Afrikand "potpuni divljaci i posve nesposobni sami razvijati tu zemlju".22 21 Vlada, Odbor za obrambenu i prekooceansku politiku, "Future policv in Africa", listopad 1967., FCO46/90. 21 The Great Deception, str. 70. LJUDI ZA ODSTREL Latinska Amerika prikazana je još gore, jednostavno kao izvor sirovina. U dokumentu Ministarstva vanjskih poslova iz 1958. utvrđuju se dva cilja Velike Britanije: "(1) Promicanje trgovine i dobrih odnosa. Latinska Amerika jest važan izvor sirovina za Ujedinjeno Kraljevstvo, a u nekim bi slučajevima mogla postati izvorom sirovina od životne važnosti ako dođe do prekida opskrbe iz drugih dijelova svijeta, primjerice, naftom, kositrom, bakrom i mesom. (2) Zadržavanje zapadnoga gospodarski bogatoga područja koje ima relativno sigurne komunikacije i koje se trenutačno protivi prodoru komunista."23 Važnost Amerike i Europe Dva čvrsta potpornja britanske vanjske politike danas jesu njezini posebni odnosi
sa Sjedinjenim Američkim Državama i njezina uloga unutar Europske unije. Prvi je bio ključna značajka planova britanske Vlade još od početka 40-tih, a drugi najkasnije od početka 6O-tih godina prošloga stoljeća, kada su britanski planeri donijeli odluku da se pridruže tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ). Godine 1968. Ministarstvo vanjskih poslova napisalo je: "Ako želimo imati većega utjecaja na oblikovanje događaja u svijetu i ako smo spremni platiti cijenu, morali bismo imati veći utjecaj u mnogo širem sustavu moći od onoga koji danas imamo. Jedina praktična mogućnost koja nam je otvorena jest zadobiti utjecaj u Zapadnoj Europi ili u SAD-u, ili na objema stranama."24 Slom Britanskoga Carstva doveo je do smanjenja sposobnosti britanskoga unilateralnog nametanja diljem zemaljske kugle. 23 Ministarstvo vanjskih poslova, "Future policv: Review by the Foreign Office", siječanj 1958., FO371/135623. 24 FCO nacrt dokumenta, "British foreign policv for the next three years", 9. siječnja 1968., PREM13/2636. Mark Curtis Stoga je Velika Britanija svoje snage udružila sa snagama svjetske supersile kako bi očuvala britanske interese i dominaciju nad Zapadom. Britanski dužnosnici odlučili su se za posebne odnose s SAD-om tijekom Drugoga svjetskoga rata kako bi opstali, ali i kao dio vizije poslijeratnoga svijeta. Godine 1945. govorili su o djelovanju kao "mlađi partner u orbiti sila koje su većinom bile pod američkim okriljem".25 Zamisao o Velikoj Britaniji i europskim saveznicima kao "trećoj sili", koja bi posredovala između SAD-a i Sovjetskoga Saveza, čime su se planeri amaterski bavili kasnih 40-tih godina prošloga stoljeća, ubrzo je odbačena. Britanski su planeri bili spremni (iako često nevoljko) platiti cijenu kako bi bili druga violina Washingtonu. To je podrazumijevalo da će SAD istisnuti Veliku Britaniju iz nekih dijelova svijeta. No činili su sve kako bi Velika Britanija zadržala svoj status velesile i očuvala svoje gospodarske interese. Poslijeratno planiranje SAD-a predviđalo je ni manje ni više nego nadzor nad cijelim sovjetskim područjem. Posebice su planirali nadzirati svjetsko gospodarstvo, stoje nekolicina američkih analitičara dobro dokumentirala. Godine 1949. britansko Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je "koliko je važno da mi zadržimo nadzor nad rubnim područjima (oko Sovjetskoga Saveza), koja se protežu sve od Osla pa do Tokija". "Tu bi politiku", kaže se dalje, "trebalo uskladiti s politikom SAD-a".26 Te britanske planere, zadojene imperijalnom ideologijom, ne može se optužiti za pomanjkanje ambicija - cijeli se planet nadzire, a ograničavaju ih samo dostupna sredstva i jačina protivljenja. "Naše partnerstvo s SAD-om jest trajni izvor svjetske moći... a naš status u svijetu dobrim će dijelom ovisiti o njihovoj spremnosti da prema nama postupaju kao prema najbližim saveznicima", napisao je 1960. Ured britanske Vlade. četiri godine po25 A. Balfour piše E. Bevinu, 9. kolovoza 1945., dokumenti o vanjskoj politici Velike Britanije, serija I, svezak III., str. 17.
26 The Creat Deception, str. 18. LJUDI ZA ODSTREL slije toga britansko je Ministarstvo vanj skih poslova napisalo: "S naše točke gledišta, savezništvo s SAD-om jest najvažniji pojedinačni čimbenik u našoj vanjskoj politici". Dodalo je i to kako je "mogućnost neprijateljske reakcije SAD-a jednako moćno sredstvo, koje nas može odvratiti od prihvaćanja neke politike, kao što nam je njihova podrška pravi poticaj". Ti posebni odnosi idu tako duboko da je "čak i ogorčenje koje povremeno osjećamo prema njihovim navikama i stajalištima naša obiteljska stvar".27 Bitna komponenta tih posebnih odnosa, kao što argumentiram u knjizi Web ofDeceit (Mreža prijevara) i u drugim knjigama, jest potpora Velike Britanije agresiji SAD-a (i obrnuto, posebice u godinama neposredno poslije Drugoga svjetskoga rata). Druga osobina tih posebnih odnosa jest, u biti, podjela svijeta na područja američkog i britanskog utjecaja. U glavnom izvješću iz 1958. britanski su planeri analizirali različite dijelove svijeta s obzirom na stupanj britanskih interesa u njima. Zaključili su da će za postizanje britanskih i zapadnih ciljeva "u nekim dijelovima svijeta glavni teret morati pasti na leđa SAD-a", ali da će u drugim dijelovima svijeta Velika Britanija morati sama djelovati kako bi promicala svoje ciljeve. Postojala su tri ključna područja u svijetu: Europa i Bliski istok, jugoistočna Azija i Afrika te Daleki istok i Latinska Amerika. Ovo posljednje jest rezervat SAD-a pa stoga "možemo sebi priuštiti da ga prepustimo SAD-u, koji ima dostatno sredstava da njima upravlja". Na drugome kraju te ljestvice našli su se Europa i Bliski istok, gdje Velika Britanija ima glavne posebne interese. A "u sredini" su bile jugoistočna Azija i Afrika, za koje Velika Britanija "ne može sebi priuštiti njihovo napuštanje ni prepuštanje nekoj drugoj sili".28 27 Ured Vlade, "Future policy study 1960-1970", siječanj 1960., CAB21/ 3847; Ministarstvo vanjskih poslova, "Regional studies", rujan 1964., FCO49/ 302. 28 Ured Vlade, Upravni odbor, "British overseas obligations", 14. travnja 1958.,T234/768. Mark Curtis Stoga Velika Britanija mora očuvati neka unilateralna sredstva interveniranja na prvim dvama područjima, čemu su Sjedinjene Američke Države obično pružale snažnu potporu (protivljenje SAD-a britanskome napadu na Egipat 1956. jedina je iznimka te vrste). Godine 1947. britanski ministar vanjskih poslova Bevin predložio je SAD-u promjenu stanja na Bliskom istoku "u svrhu postizanja džentlmenskog dogovora s obzirom na zajedničku politiku i zajedničku odgovornost u toj regiji".29 Iako su u nekim slučajevima, primjerice u Iranu, SAD nastojale preuzeti ulogu primarne vanjske sile od Velike Britanije, u mnogim drugim slučajevima rado su prepuštale nadzor Velikoj Britaniji. Primjerice, države oko Perzijskoga zaljeva ostale su britanskim rezervatom pa je Velika Britanija i dalje imala važne unilateralne interese u Iraku i u Jordanu. U godinama poslije Drugoga svjetskoga rata Sjedinjene Američke Države također
su očekivale od Velike Britanije da nastavi svoju kolonijalnu ulogu u Africi i u Jugoistočnoj Aziji, pa su općenito odobravale "razvojne" planove Velike Britanije (a i nekih drugih europskih zemalja) i ponovno uspostavljanje političke kontrole europskih zemalja nad tim dijelovima svijeta. Zamisao o Sjedinjenim Američkim Državama kao o protivniku poslijeratnog europskog kolonijalizma naprosto je pogrješna. Tako, primjerice, u izvješću američkoga Vijeća za nacionalnu sigurnost iz 1957. na temu Afrike stoji kako SAD želi da se supsaharska Afrika razvija "kako treba" prema neovisnosti, "u suradnji s europskim silama koje sada nadziru veći dio toga kontinenta".30 Sjedinjene Američke Države svojega su manjeg partnera uvijek držale suradnikom u svjetskim intervencijama. Američki državni tajnik Dean Rusk jednom je prilikom britanskome premijeru Harlodu Wilsonu rekao kako "Sjedinjene Američke Države ne žele biti jedina država koja je spremna intervenirati na svakom 29 The Great deception, str. 119. 30 The Great Deception, str. 71. LJUDI ZA ODSTREL problematičnom mjestu na svijetu. Nadali smo se da će Britanci i dalje zadržati svoje odgovornosti širom svijeta". "Sjedinjene Američke Države pridaju veliku važnost tome da Velika Britanija zadrži ulogu svjetske sile", rekao je Rusk britanskome ministru vanjskih poslova Michaelu Stevvartu u angloameričkim pregovorima u siječnju 1966. Dodao je da "uloga Velike Britanije ima, na svoj način, multiplicirajući učinak zbog njezina utjecaja na druge države". U rujnu 1965. zamjenik američkoga ministra vanjskih poslova rekao je britanskome premijeru Wilsonu: "Zadržavanje britanskih obveza diljem svijeta" bilo je "nužan čimbenik u ukupnim angloameričkim odnosima". Te su se rasprave događale dok je Velika Britanija razmatrala povlačenje iz vojnih baza "istočno od Sueskoga kanala", protiv čega su Sjedinjene Američke Države snažno lobirale u Londonu.31 U tim je spisima donekle prepoznata i opasnost da Velika Britanija služi Sjedinjenim Američkim Državama kao marioneta, što nije toliko nevažno pitanje u sadašnjim okolnostima. U dokumentu britanskoga Ministarstva vanjskih poslova iz 1958. stoji da "Ujedinjeno Kraljevstvo ionako već znatno ovisi o potpori SAD-a", ali da "mi ne smijemo nikada dopustiti da se to razvije do točke na kojoj se čini da smo samo sredstvo politike SAD-a".32 Neke se stvari, očito je, s vremenom ipak mijenjaju. Najkasnije do 60-tih godina prošloga stoljeća britanski su pla-neri bili skloni mišljenju da bi njihovo članstvo u Europskoj zajednici prije osnažilo negoli potkopalo posebne odnose s SAD-om. Kao što je Ministarstvo vanjskih poslova izjavio 1968., "ako ne uspijemo postati dijelom ujedinjene Europe", veze Velike Britanije s SAD-om "neće biti dostatne da spriječe naše pretvaranje u sve periferniju zemlju na popisu briga SAD-a". Vjerova31 Bilješke s razgovora, 14. svibnja 1965. i 27. siječnja 1966., FRUS, svezak XII., dokumenti 242 i 255, www.state.gov: Prilog prepisci između M. Bundvja i L. Johnsona, 10. rujna 1965., isto, dokument 250.
32 Ministarstvo vanjskih poslova, "Future policv: Review by the Foreign Office", FO371/135623. Mark Curtis lo se da članstvom u EEZ-u "možemo ponovno steći dostatno utjecaja u svjetskim događajima kako bismo zaštitili naše prekooceanske interese i interese drugih zapadno-europskih zemalja". Osoblje Ministarstva vanjskih poslova za planiranje izjavilo je 1968. kako "upravo nada da će naš gospodarski utjecaj biti veći i učinkovitiji na političkome području jest temeljni motiv naše prijave za članstvo u EEZ-u".33 Cilj je britanskih planera oduvijek bio osigurati da čvrsti Atlantski savez djeluje pod hegemonijom SAD-a, što je uloga koju planeri i mediji trenutačno nazivaju "mostom" između SAD-a i Europske unije. Godine 1972. britansko Ministarstvo vanjskih poslova napisalo je: "Ujedinjeno će Kraljevstvo, u vlastitom interesu, povremeno preuzimati ulogu trojanskoga konja... (u EEZ-u)... ali će njegova učinkovitost u toj ulozi ovisiti o... tome da se ne prepozna kako ono djeluje kao marioneta SAD-a."34 čini se da je SAD jednako shvatio ulogu Velike Britanije. Zamjenik američkoga ministra vanjskih poslova George Bali rekao je predsjedniku Johnsonu 1966. da bi Velika Britanija trebala "svoj talent i sredstva primijeniti za postizanje vodeće uloge u Zapadnoj Europi" i da bi SAD trebao poticati članstvo Velike Britanije u EEZ-u. Kao najvažnije, ta će uloga Velike Britanije "stvoriti ravnotežu" u Europi, koja "bi u protivnom mogla biti sklona iskušati opasne tendencije koje je francuski nacionalizam već iskušao".35 33 FCO nacrt dokumenta, "Longer-term elements in Anglo/US relations", kolovoz 1968., FCO49/55; B. Trend piše premijeru, "Foreign policv", 26. veljače 1968.; Osoblje za planiranje FCO-a, "Non-military means of influence in the Persian Gulf, SE Asia and Australasia", kolovoz 1968., FCO49/19. 34 FCO, "Relations betvveen UK/US and Europe/US after enlargement", veljača 1972., FCO49/407. 35 G. Bali piše L. Johnsonu, 22. srpnja 1966., FRUS, svezak XII., dokument 264., www.state.gov LJUDI ZA ODSTREL Danas je manja opasnost po britanske i američke interese nacionalizam nego federalizam u Europskoj uniji, a posebice federalizam koji predstavlja opasnost po hegemoniju SAD-a u Atlantskome savezu. Upravo je to ono što britanski trojanski konj i dalje otklanja, djelomično u ime svojega saveznika SAD-a, naime, u raspravama o vojnoj sposobnosti Europske unije. Pitanje koje se danas često postavlja jest zašto britanski planeri u cijelosti ne dijele svoju sudbinu s Europskom unijom i tako, neki bi rekli, ne pokušaju od Europske unije napraviti protutežu SAD-u. To je pitanje naivno (pod sadašnjim političkim strukturama). Ono ignorira činjenicu da britanska Vlada, tradicionalno, svoje posebne odnose s SAD-om drži svojim jedinim izvorom moći. Ono zaboravlja i činjenicu daje uloga Velike Britanije u Europskoj uniji upravo igrati ulogu potpore
SAD-u. Spisi sadrže još jedan razlog zbog kojega je Velika Britanija odbila zamisao o "Europi kao trećoj sili", kako je nazvana u jednom dugom izvješću koje je 1968. napisao ministar vanjskih poslova. Evo toga razloga: "ako bi Europa kao treća sila stvarno uspjela, postoji znatna opasnost da bi Njemačka u njoj mogla biti dominantna sila".36 Glavne opasnosti Glavna opasnost po britansku vanjsku politiku, osim domaće javnosti i UN-a, oduvijek su bile neovisne nacionalističke snage. Takvi su pokreti ugrožavali nadzor Zapada nad njegovim izvorima sirovina i primarnim, već opisanim, britanskim gospodarskim ciljevima. Mnoge nacionalističke snage u prošlosti bile su relativno dobroćudne, a britansko protivljenje tim silama samo 36 Američki ministar vanjskih poslova piše veleposlanicima Velike Britanije, 2. travnja 1968., FCO49/23. Mark Curtis pokazuje kako se London tradicionalno suprotstavlja svim vladama i skupinama koje se žele pozabaviti siromaštvom koje vlada u mnogim državama svijeta. Godine 1958. Ured britanske Vlade primjećuje "pojavu žestokog nacionalizma kao pokretačke sile na Bliskom istoku i u Aziji" i žali se da to vodi ka: "napadima na naše kolonijalne, strateške i gospodarske interese, kojima se nismo mogli oduprijeti silom, djelomično zbog domaće javnosti i svjetskoga mišljenja, a djelomično i zbog previsokih troškova porobljavanja i okupiranja takvih područja".37 U jednom američkom obavještajnom izvješću kao "osnovni trenutačni problem" navodi se sukob "između arapskoga nacionalizma i strateških i gospodarskih interesa Zapada". Taj arapski nacionalizam "jest opasnost po sposobnosti sila Zapada da kontroliraju razvoj", izjavilo je američko Ministarstvo vanjskih poslova u jednoj analizi koja je danas mjerodavna za Irak. Tu je opasnost još više pogoršavao tadašnji vođa nacionalizma u Trećemu svijetu, egipatski predsjednik Naser, za kojega je britanski Zajednički odbor za obavještajne službe držao da je "osigurao široku potporu naroda... na Bliskom istoku, a ima i određenu popularnost u nekim dijelovima Afrike".38 Stoga je britanska politika morala uzvratiti udarac takvim silama, često pod izlikom, za javnost, da time zadaje udarce So-vjetskome Savezu. Do 1958., te burne godine za Veliku Britaniju i SAD na Bliskom istoku, kada je probritanski režim u Iraku svrgnula nacionalistička vlada koja se pridružila Siriji i Egiptu u borbi protiv angloameričke hegemonije na tome području, bri37Ured Vlade, Upravni odbor, "British overseas obligations", 14. travnja 1958..T234/768. 38 Procjena nacionalnih obavještajnih podataka, 24. lipnja 1964., FRUS, svezak XXI., dokument 60., www.state.gov; američko Ministarstvo vanjskih poslova, "US policv in the Middle East", 19. srpnja 1968., FRUS, svezak XXI., dokument 30.; Zajednički odbor za obavještajne službe, "Nasser's achievemen-ts, aims and future
policies", 11. lipnja 1959., CAB158/35. LJUDI ZA ODSTREL tanski spisi spominju "nepisanu obvezu prema SAD-u da im se Velika Britanija pridruži u... zaustavljanju Sovjeta i širenju utjecaja 'neutralnih zemalja'".39 Druga polovica 50-tih godina prošloga stoljeća bila je vrhunac tajnih planova o potkopavanju i svrgavanju nepoželjnih vlada u stranim zemljama. To se možda dade usporediti sa sadašnjim razdobljem, u kojemu su dalekosežne promjene vlada u stranim zemljama također na dnevnome redu. Posebna opasnost bila je revolucija na Kubi 1959., kojom je svrgnuta diktatorska vlast Batiste i kojom je na vlast doveden Fidel Castro. Britanski su dužnosnici bili uplašeni da bi se ta revolucija mogla proširiti pa o tome kažu: "Novi eksplozivni oblik radikalnog nacionalizma pojavio se na Kubi, a mogao bi znatno utjecati na politiku drugih zemalja, a možda i izazvati daljnje revolucije... Postoji opasnost da bi kubanski primjer neutralnosti i protuameričke politike mogle slijediti još neke države Latinske Amerike."40 Godinu dana poslije toga kubanska se opasnost samo povećala. Zajednički odbor za obavještajne službe napisao je: "Kastroizam je i dalje popularan i privlačan. Ako, dugoročno gledano, kubanska revolucija uspije ostvariti stabilan režim, za koji se čini da podmiruje potrebe ugnjetenih klasa, postoji ozbiljna opasnost da bi to moglo nadahnuti slične revolucije i u drugim zemljama Latinske Amerike."41 Velika se Britanija usprotivila kubanskoj revoluciji, znajući da je ona pružala mnogo narodu Latinske Amerike. Ona je, umjesto kastroizma, željela vidjeti "uredan i stabilan razvoj La39 Ministarstvo vanjskih poslova, "Future policv: Review by the Foreign Office", siječanj 1958., FO371/135623. 40 Ured Vlade, "Future policv study 1960-1970", siječanj 1960., CAB21/ 3847. 41 Zajednički odbor za obavještajne službe, "Cuban developments and their impact on the Caribbean", 2. lipnja 1961., CAB158/32. Mark Curtis tinske Amerike, koja je Velikoj Britaniji bila važna ne samo kao članica Zapadnoga saveza, nego i sa stajališta zaštite velikih britanskih nacionalnih interesa u tome dijelu svijeta".42 Godine 1970. Zajednički odbor za obavještajne službe opazio je "dramatična socijalna poboljšanja na Kubi, primjerice, u doslovnom iskorjenjenju nepismenosti i nezaposlenosti te na području zdravstva i obrazovanja". Po tim se osobinama Kuba počela "razlikovati od njezinih susjeda". Ono po čemu je Kuba bila bliskija latinskoameričkim zemljama bili su "tradicionalni latin-skoamerički obrazac autoritarne vlade" i "stroj prisile" kojim se koristila kubanska Vlada. To su oblici represije kojima su se koristili i britanski saveznici na tome području, ali bez ikakvih poboljšanja blagostanja koje je Kuba osigurala.43 Trebalo je na vlasti zadržati omiljene klijente, tj. elite koje bi se borile protiv narodnih snaga u svojim zemljama. Slično se načelo primjenjivalo i kod kuće,
budući da su britanski planeri držali da i britanska javnost suosjeća s nacionalističkim snagama u prekooceanskim zemljama. To odražava duboko elitistička uvjerenja britanskih tvoraca politike. Primjerice, u zapisniku Ministarstva za kolonije iz 1964. stoji: "Glavni civilizacijski utjecaj potječe od aktivnosti elite unutar neke zajednice, ali samo onda kada društvena struktura dopušta prirodnoj eliti da se uzdigne iz prosječne gomile." Na Bliskome istoku za to su bila potrebna savezništva s "tradicionalnim" vladajućim skupinama koje bi podržale interese Zapada, stoje politika koju su planeri često dobro shvaćali kao politiku koja podržava "reakcionarne" snage naspram "progresivnih".44 42 Zajednički odbor za obavještajne službe, "The outlook for Latin America and the Carribbean", 18. srpnja 1963., CAB158/49. 43 Zajednički odbor za obavještajne službe, "Cuba", 15. svibnja 1970., CAB186/6. 44 The Great deception, str. 70., 128. LJUDI ZA ODSTREL U tim se spisima jasno otkrivaju vrlo tanki temelji britanske vanjske politike - da britanska politika, bez iznimke, u svojim temeljima ne donosi nikakvu korist prekooceanskim zemljama, a takvom se i drži, nego da im samo nanosi štetu. Osim toga, ona nema nikakve veze ni s promicanjem interesa britanskoga naroda kao cjeline, nego samo političke i gospodarske elite, u čijemu se interesu ta politika i stvara. Osnovni britanski ciljevi nemaju nikakve veze ni s promicanjem visokih načela namijenjenih konzumiranju šire javnosti. Njezin cilj jest zadržati politički status Velike Britanije u svijetu i organizirati svjetsko gospodarstvo u korist britanskih kompanija i kompanija zapadnih zemalja. Treći dio TEROR I AGRESIJA Deveto poglavlje TERORISTI-PRIJATELJI KLJUčNI SAVEZNICI NOVIH LABURISTA Postoje neka pitanja koja nije pristojno spominjati u "časnim" krugovima, a jedno od njih jest i umiješanost Velike Britanije u terorizam. Ako "terorizam" definiramo kao sustavnu primjenu nasilja i zastrašivanja s političkim ciljevima, onda danas na svijetu postoje dvije vrste terorizma - s jedne strane, kampanje privatnih mreža poput Al Kaide, a s druge strane, nasilje koje promiču i sponzoriraju države. Ovo drugo događa se u znatno širim razmjerima, no njegovi počinitelji ipak ne dobivaju nikakvu ili vrlo malu pozornost u vodećim medijima, posebice kada je riječ o britanskim saveznicima. Uistinu, prema svim racionalnim pokazateljima, tijekom pretpostavljenoga "rata protiv terorizma" Velika se Britanija ubraja među vodeće organizatore terorizma u svijetu. Štoviše, potpora koju Velika Britanija pruža državama koje promiču terorizam znatno se povećala poslije napada na Irak.
Rusija kao još jedna zemlja s posebnim odnosima Ruska zlodjela u čečeniji pogoršala su se tijekom 2003. i 2004., prema podatcima skupina za zaštitu ljudskih prava. Kada je Rusija napala tu pokrajinu 1999., glavni grad Grozni sravnjen je sa zemljom u žestokom bombardiranju i granatiranju koje je usmrtilo na tisuće ljudi. Od tada čečenija pokorno trpi mnoga poguMark Curtis bljenja, mučenja, silovanja te na stotine "nestalih osoba". Općenito, ubijene su nebrojene tisuće ljudi, desetci tisuća bili su prisiljeni pobjeći, a, prema ruskome tisku, desetci tisuća čečen-ske djece pate od trauma, prirođenih patoloških bolesti i bolesti izazvanih ratom. Dok je Velika Britanija bila zaokupljena napadima na Irak, u ožujku i travnju 2003., organizacija Human Rights Watch dokumentirala je najveću stopu "nestalih osoba" od početka sukoba u Cečeniji i zaključila da se broj zlodjela povećava te da su prilike "beznadne."1 U lipnju 2003. Rusija je taj sukob proširila još dalje nizom operacija u susjednoj republici Ingušetiji, gdje je također počinila mnoga kršenja ljudskih prava kao i u Cečeniji. U Ingušetiji je smješteno oko 80.000 izbjeglica koje su pobjegle od čečenskoga sukoba. To je bilo relativno sigurno i mirno područje sve dok ruske vojne snage, u prosincu 2002., nisu počele zatvarati izbjegličke logore i prisiljavati mnoge izbjeglice da se vrate u čečeniju. Rezultat toga bila su "brojna samovoljna uhićenja, nehumani postupci prema zarobljenicima i pljačkanje", kao i ubijanje, prema podatcima organizacije Human Rights Watch.2 Blairova je vlada, zapravo, cijelo vrijeme podržavala strategiju ruskoga predsjednika Vladimira Putina u Cečeniji. Dok je Grozni sravnjivan sa zemljom, početkom 2000., britanski je ministar obrane Geoff Hoon govorio o uključivanju Rusije u "konstruktivne bilateralne obrambene odnose". Sam Blair bio je najistaknutiji apologet ruskoga terora u Cečeniji i na brojnim je sastancima s predsjednikom Putinom dosljedno javno branio Rusiju i hvalio njezinoga vođu. Uistinu, Blair se čak i hvalisao tom podrškom, iako je naposljetku priznao da je "uvijek dobro razumio situaciju u kojoj se nalazi Rusija (u odnosu na čečeniju), možda bolje od mnogih drugih".3 1 "Human costs of war mount", Chechnya Weekly, 1. svibnja 2003.; HRW, "Human rights situation in Chechnva", 7. travnja 2003. 2 HRW, "Russia: abuses spread bevond Chechnva", 16. srpnja 2003. 3 WebofDeceit, str. 163., 136., 171. LJUDI ZA ODSTREL U međuvremenu su se produbili odnosi s ruskom vojskom pa Velika Britanija nije primjenjivala nijednu potencijalnu polugu koja joj je bila dostupna - godišnji program pomoći, visoke izvozne kredite i trgovinske odnose, kako bi pravila pritisak na Moskvu. Vlada, a i većina medija, održavali su fikciju kako je jedina mogućnost pritiska na Rusiju sveopći rat. Blair se sastao s Putinom u lipnju 2003., baš kada je ruska vojska ponovno aktivirala svoju kampanju širenja sukoba u Ingušetiji. Tada je Parlamentu rekao kako će u razgovorima s Putinom spomenuti i čečeniju te je dodao kako je "važno i
to da mi podupiremo Rusiju u njezinoj akciji protiv terorizma". Na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji Blair je izjavio: "Mislim da vodstvo predsjednika Putina pruža golemu nadu ne samo Rusiji nego i širemu svijetu. Odat ću mu počast kao partneru i kao prijatelju". Blair je samo jednom rečenicom aludirao na čečeniju kada je rekao da su dvojica vođa raspravljali "o svim stvarima za koje biste od nas očekivali da ih obuhvatimo". Ministar vanjskih poslova Denis MacShane osvrnuo se i na "optužbe zbog kršenja ljudskih prava" u toj pokrajini.4 U to je vrijeme Blair neprestano tvrdio, bez nuđenja ikakvih dokaza, kako su se čečeni borili u Iraku protiv vojnih snaga SAD-a i Velike Britanije. Tu je optužbu ponovio u rujnu i u Parlamentu, navodeći "vojne izvore SAD-a". Nekoliko mjeseci poslije toga Vlada je priznala kako "nemamo nikakvih dokaza o tome da se čečenski teroristi nalaze u Iraku".5 Taj se sastanak održao tri mjeseca poslije referenduma u Cečeniji. Njegova je očita namjera bila osigurati pobjedničku 4 Donji dom, Hansard, 13. lipnja 2003., stupac 1149., dodan naglasak; HRW, "Inconsistent Blair urged to speek out on Chechnva", 20. lipnja 2003.; "Press conference with the prime minister and President Putin", 26. lipnja 2003., www.pm.gov.uk 5 Nick Paton Walsh i Ewen Macaskill, "Putin's brief encounter with Blair seen as snub", Guardian, 20. lipnja 2003.; Donji dom, Hansard, 10. rujna 2003., stupac 357.; Donji dom, Hansard, 19. siječnja 2004., stupac 966. Mark Curtis poziciju Moskvi u mandatu za novi ustav u toj pokrajini. Taj se mandat održao "u zločinačkim okolnostima, samovoljnim pritvorima, koji su već uzeli maha, svakodnevnim nestancima ljudi i u općem ozračju toleriranja zločina", prema organizaciji Human Rights Watch. To je bilo zadovoljavajuće za Blaira, koji je taj proces pohvalio, rekavši Rusima: "Mislim da Vi imate potpuno pravo riješiti (tu situaciju) političkim procesom i političkim dijalogom u koji ste se uključili".6 Organizacija Human Rights Watch tvrdi kako je Blair pohvalio izbore "kao daje to bio velik korak prema stabilnoj demokraciji", dok je to, u biti, bila fikcija. Lord Judd, posebni izvjestitelj Vijeća Europe za čečeniju, dao je ostavku, prosvjedujući time protiv uvjeta u kojima se provodio referendum.7 Izbori su uslijedili u listopadu, a i njih su različite međunarodne organizacije osudile kao očito namještene. Oni su zajamčili pobjedu moskovskome kandidatu Ahmedu Kadirovu (koji je ubijen u svibnju 2004.). Britanska se politika nije ni najmanje promijenila. Potpora Velike Britanije "demokraciji" ionako je oduvijek bila samo za kamere: Rusija je već uspješno uništila prethodnu čečensku Vladu Aslana Maskadova, koja je izabrana na demokratskim izborima, a zbog toga nije dobila nimalo manju potporu britanske Vlade. Velika Britanija i dalje pomaže Putinu, uporno prodajući rečenicu o tome kako je Rusija uključena u "protuterorističke operacije" u čečeniji. U međuvremenu su se pojavili dokazi o umiješanosti ruskih služba sigurnosti u izazivanje eksplozija u
rujnu 1999., koje su poslužile kao izlika za ruski napad. A sada postoje i dokazi o tome da su ruske vojne snage u čečeniji namjerno 6 HRW, „Inconsistent Blair urged to speak out on Chechnya", 20. lipnja 2003.; „Diplomatic gains for Moscovv", Chechnya Weekly, 5. lipnja 2003. 7 Anna Neistat, HRW, ,,What Mr. Blair should say to the Russian presi-dent", Independent, 26. lipnja 2003. LJUDI ZA ODSTREL postavljale mine i organizirale provokacije koje bi se zatim pripisivale čečenskoj gerili.8 Godine 2004. kršenje ljudskih prava u čečeniji opet se pojačalo. Ruske vojne snage počinjale su brojna zlodjela, kao što su "nestanci osoba" te mučenja i napadi na civile u raznim dijelovima te pokrajine. Od 800.000 stanovnika čečenije oko 100.000 ih je izgnano iz njihovih domova. Organizacija Human Rights Wa-tch o tome je izjavila: "Ruske vojne snage uhitile su u racijama na tisuće muškaraca, pljačkaju domove, fizički zlostavljaju seljane i često počinjaju samovoljna pogubljenja. Oni u pritvoru suočavaju se s batinama i drugim oblicima mučenja, čiji je cilj iznuđivanje priznanja ili informacija o čečenskim vojnim snagama. Ruske vojne snage rutinski iznuđuju novac od rodbine zarobljenika, kao jedini uvjet njihovog puštanja na slobodu."9 Izvođenje počinitelja zločina u čečeniji pred međunarodni sud Velika je Britanija odbila kao "kontraproduktivno". Očito je da su takvi sudovi i procesi rezervirani za službene britanske neprijatelje, poput Sadama Huseina.10 I dok Putin produbljuje sustav autoritarne vlasti nad Rusijom kao cjelinom, potkopavajući politički pluralizam i slobodu medija, Blair revno izbjegava svaki komentar, a kamoli akciju koja bi Putina eventualno mogla uvrijediti. Ovo je "najozbiljnija kriza ljudskih prava novoga tisućljeća u Europi", kaže organizacija Human Rights Watch. Pa ipak, ne bi bilo istinito izjaviti, kao što je to učinio list Guardian, da "u čečeniji Zapad okreće glavu na drugu stranu."11 Politika Velike Britanije nije okrenuti glavu od ruskoga terora, nego podržati ga. 8 WebofDeceit, str. 174.; "Secret police caught red-handed", Chechnya Weekly, 27. ožujka 2003. 9 HRW, "Russian Federation/Chechnva: Briefing to the 60th session of the UN Commission on Human Rights", siječanj 2004. 10 Donji dom, Hansard, 12. siječanj 2004., stupac 525. 11 "Looking to the other way", Guardian, 2. listopada 2003. Mark Curtis Jačanje britanske potpore Kolumbiji Kolumbijska vojska i policija jesu najgori kršitelji ljudskih prava na zapadnoj hemisferi. Stajalište koje promiču London i Washington jest da su te snage uključene u borbu protiv droge i terorizma što ga provode gerila i trgovci drogom. Stvarnost je takva da, iako su gerilske skupine, zacijelo, uključene u terorizam i trgovinu drogom, ipak glavnu odgovornost za obje te aktivnosti snose država i desničarske paravojne postrojbe. Prema izvješću UN-a iz 2000., kolumbijska vojska
tolerira nezakonite paravojne postrojbe i s njima surađuje: "Država snosi odgovornost za sadašnje razmjere i složenost problema paravojnih postrojba. Izravnu i neizravnu pomoć i potpomaganje paravojnih postrojba otežava još i nedostatak svake učinkovite politike njihova suzbijanja."12 Glavne mete ubijanja jesu aktivisti civilnih društava, poput vođa sindikata, učitelja, boraca za reformu zemlje i za ljudska prava te seljaka i lokalnih vođa, kojih je tijekom proteklih deset godina poubijano najmanje 15.000. Rat u Kolumbiji vrlo je složen, ali se, u biti, vodi radi prisvajanja prirodnih bogatstava u tome krajnje nepravednom društvu. Elita, posebice veliki zemljoposjednici, nadziru većinu bogatstva, dok većina stanovništva živi u siromaštvu. Samo 3% zemljoposjednika posjeduje više od 70% zemlje; 57% seljaka preživljava na manje od 3% zemlje. Temeljna uloga države jest marginalizirati prava naroda i osigurati da kolumbijska bogatstva, u prvome redu nafta, ostanu u "pravim" rukama. Strategija SAD-a jest pružiti potporu svemu tome. Od 2000. pomoć Američke vojske u iznosu od više od 2 milijarde funta slijevala se u Kolumbiju, koja je druga po redu korisnica te pomoći, odmah iza Izraela. "Rat protiv droge" samo je maska za 200. 12 Martin Hodgson, "Innocent catch flak in dirty war", Guardian, 19. travnja LJUDI ZA ODSTREL potporu kolumbijskoj Vladi i vojsci u njihovim akcijama suzbijanja progresivnih snaga koje zahtijevaju socijalne promjene. Kao što je istaknuo Doug Stokes sa Sveučilišta u Aberystwythu, s obzirom na blisku povezanost kolumbijske vojske i paravojnih postrojba, "pomoć Američke vojske, zapravo, ide izravno glavnim terorističkim mrežama diljem Kolumbije, koje prodaju kokain na tržištu SAD-a kako bi prikupile sredstva za svoje aktivnosti".13 Neke kolumbijske brigade, koje organizacija Human Rights Watch imenuje kao one koje su upletene u ubojstva što ih provode paravojne postrojbe, vojno obučavaju Sjedinjene Američke Države. Velika Britanija već odavno pruža pomoć Kolumbiji, mimo kontrole medija i Parlamenta. Još 1989. u Kolumbiju su poslani pripadnici odreda SAS i, izgleda da su su još uvijek ondje. O tome se samo nakratko izvješćivalo 90-tih godina prošloga stoljeća, a od tada Vlada odbija otkriti bilo kakve pojedinosti. Ministrica trgovine i vanjskih poslova barunica Svmons izjavila je u listopadu 1997. kako je Velika Britanija od 1989. dala 14 milijuna funta "pomoći vezane za drogu", "većinom za provedbu zakona, obuku, smanjenje potražnje i alternativni razvoj". U studenome 1999. Vlada je izjavila da "Velika Britanija daje Kolumbiji vojnu pomoć kako bi se ispunili posebni zahtjevi". Primjeri toga obuhvaćaju i "određenu pomoć vlastima za suzbijanje narkotika", dok su se "savjetodavni posjeti i razmjene informacija događali u sklopu akcija u gradskim kazalištima i strategija za borbu protiv gerile na psihijatriji". I dodaje, "vojna pomoć ponuđena Kolumbiji općenito uključuje i čimbenike zaštite ljudskih prava". U siječnju 2000. britanski ministar vanjskih poslova Keith Vaz izjavio je u Parlamentu kako bismo "mi trebali pružiti
što je moguće veću potporu vladi predsjednika Pastrana", dok su se kršenja ljudskih prava i ubijanja nastavili.14 13 Doug Stokes, "Columbia primer" , Znet, 16. travnja 2002. 14 Gornji dom, Hansard, 15. listopada 1997., stupac 540.; Donji dom, Han-sard, 24. studenoga 1999., stupac 115. i 18. siječnja 2000., stupac 675. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL Izbor predsjednika Alvara Uribea, u kolovozu 2002., rezultirao je pojačanim odnosima s Londonom. Postojale su naznake daje Uribe, kao velik zemljoposjednik, i sam bio upleten u pokolje seljaka i sindikalnih vođa dok je bio guverner te države, sredinom 90-tih godina prošloga stoljeća. Za vrijeme njegove vladavine udvostručio se broj političkih atentata, kako izvješćuje tisak s kraja 2003. Broj kršenja ljudskih prava koje počinjaju država i njezini saveznici veći je nego ikada, a tijela koja su uvedena kako bi ta kršenja istraživala onemogućena su. Masovna uhićenja sindikalaca i boraca za ljudska prava, lažne optužbe i uhićenja te medijska cenzura uzeli su maha. Uribeova je retorika o terorizmu otvrdnula, a paravojne postrojbe i dalje održavaju tajne saveze s postrojbama kolumbijske vojske. Vlada je izbjegavala postaviti ozbiljan izazov pred te paravojne postrojbe ili iskorijeniti pokvarene Vladine dužnosnike koji surađuju s poznatim kršiteljima ljudskih prava.15 U tome kontekstu britanska se Vlada glede povećanja potpore represivnim režimima poziva na standardnu izliku, a taje da se situacija na području ljudskih prava poboljšala. U ožujku 2004. ministar vanjskih poslova Bili Rammell opazio je "poboljšanja" i "izvjesne impresivne rezultate na nekim područjima temeljnih prava".16 Samo šest mjeseci prije toga, u rujnu 2003., 80 organizacija za zaštitu ljudskih prava optužilo je Uribea za teror države nad civilima.17 Blairova je Vlada održala pomno organiziran sastanak međunarodnih donatora u Londonu, u lipnju 2003., na kojemu je izraženo divljenje Uribeovom napretku na području ljudskih prava. Tu se ignoriraju izvješća kolumbijskih i međunarodnih nevladinih organizacija o tome kako se broj kršenja ljudskih pra15 Robin Kirk, "Columbia and the 'war' on terror: Rhetoric and reality", The World Today, ožujak 2004., vyww.hrw.org 16 Donji dom, Hansard, 23. ožujka 2004., stupac 239. 17 Isabel Hilton, "Terror as usual", Guardian, 23. rujna 2003. va povećao, kao i izvješće Kolumbijskoga odbora sudaca, u kojemu stoji kako je tijekom prve godine Uribeove vladavine bilo oko 7.000 političkih ubojstava i "nestalih osoba", stoje znatno gore od prosjeka tijekom svih četiriju godina Pastraninove vladavine. Tako je Velika Britanija Kolumbiji otvorila vrata novoga vala međunarodnih zajmova. Britanski ministar vanjskih poslova Bili Rammell izjavio je kako su "svi nazočni predstavnici Vlade ponovili snažnu političku potporu kolumbijskoj Vladi".18 Taj je sastanak, navodno, organiziran na Blairovu inicijativu, uz punu potporu španjolskoga premijera Aznara. Tako su te dvije vlade djelovale kao proamerička
osovina u Europi. Pojedinosti je razradilo britansko veleposlanstvo u Bogoti, u konzultacijama s Uribeovim timom. Sljedećega mjeseca Rammell je održao govor pred britansko-kolumbijskom Trgovinskom komorom, u kojemu je izjavio kako je "za poslovanje nužno da kolumbijska Vlada radi na poboljšavanju svojega ugleda u svijetu, kako bi osnažila svoje izglede za strana ulaganja".19 U međuvremenu je porasla i vojna pomoć Velike Britanije. U srpnju 2003. list Guardian otkriva kako je Velika Britanija "potajno povećavala vojnu pomoć Kolumbiji". Izvješćuje o tome kako su pripadnici odreda SAS obučavali policiju za narkotike, Fuerza Jungla, te davali vojne savjete novim vojnim planinskim postrojbama za borbu protiv gerile. Također je došlo do "porasta isporuke vojnog hardvera i obavještajne opreme", a Velika Britanija pružala je pomoć i osnivanjem obavještajnog središta i zajedničkog obavještajnog odbora. Ta je pomoć Veliku Britaniju učinila drugim najvećim vojnim pomagačem Kolumbije. I taje pomoć bila tajna, a britanska je Vlada odbila otkriti "stupanj svoje vojne upletenosti", izvijestio I 18 Bili Rammell, "International community confirms support for Columbia at London meeting", 10. srpnja 2003., www.fco.gov.uk 19 Andy Higginbottom, "Blair hands blank cheque to Uribe", bez datuma, www.columbiasolidarity.org.uk; Bili Rammell, "Building peace, security and prosperity in Columbia", 30. srpnja 2003., www.fco.gov.uk Mark Curtis je list Guardian. Godine 2001. i 2002. izvoz oružja povećao se za 50%, a isporuke su obuhvaćale tehnologiju projektila, komponente za borbu protiv helikoptera i eksploziv, navodno, za operacije protiv droge. Novo obavještajno izvješće nadovezuje se na rad započet ranih 90-tih godina prošloga stoljeća, kada je šef jedne postaje tajne službe MI6 poslan u Bogotu kako bi započeo operaciju u borbi protiv narkotika. Kada je vlada novih laburista došla na vlast, ta se operacija proširila i njome je koordinirao dužnosnik tajne službe MI6 iz Londona.20 Blairova je vlada poslala u Bogotu niz viših britanskih vojnih dužnosnika kako bi savjetovali kolumbijsku vojsku. Najmanje deset posjeta toj zemlji napravili su i stručnjaci Ministarstva obrane, od 2000. do 2003., kako bi pružali savjete za "borbu protiv terorizma" (onim snagama koje su odgovorne za dobar dio terorizma u toj zemlji). Osim toga, viši dužnosnici kolumbijske vojske polazili su tečajeve za vojnu obuku u Velikoj Britaniji.21 Postoje pokazatelji da će ta obuka poboljšati stanje ljudskih prava, ali kolumbijska je vojska odgovorna za kršenja tih prava, i to ne propustom ili iz neznanja. Kao što je istaknuo David Rhys-Jones iz Kolumbijske kampanje solidarnosti, ta je obuka "dio zajedničke i aktivne politike onemogućavanja oporbe i zastrašivanja stanovništva kako bi postalo još pokornije". Doista, neki od najzloglasnijih ubojica Latinske Amerike uspješno su završili te tečajeve o "ljudskim pravima".22 Doslovce, svaka organizacija za ljudska prava i svaki sindikat u Kolumbiji traži da se zamrzne britanska vojna pomoć Kolumbiji.
Potpora Velike Britanije državnome teroru u Kolumbiji povezana je s golemim ulaganjima naftne kompanije British Petro20 David Pallister, Sibvlla Brodzinskv i Owen Bovvcott, "Secret aid poured into Columbian drug war", Guardian, 9. srpnja 2003. 21 Owen Bovvcott i Rob Evans, "MoD reveals aid to Columbian army", Guardian, 2. rujna 2003. 22 David Rhys-Jones, "What's going on with Mo Movvlam", bez datuma, www.columbiasolidarity.org LJUDI ZA ODSTREL leum u toj zemlji. Projekt te kompanije na naftnim poljima Ca-sanare, težak 2 milijarde funta, jest najveće britansko ulaganje u cijeloj Latinskoj Americi i njime se nadzire polovica izvoza kolumbijske nafte. U listopadu 1997. bivša britanska ministrica za trgovinu i ulaganja, barunica Svmons, izjavila je daje "kolumbijsko gospodarstvo jedno od najstabilnijih u toj regiji" i da je "upravo taj uspjeh privukao znatna britanska ulaganja u tu zemlju, u tolikoj mjeri da je Velika Britanija danas najveći ulagač, čak veći i od Sjedinjenih Američkih Država". Godine 2003. britanska ulaganja u Kolumbiju iznosila su oko 10 milijarda dolara.23 Izvršni direktor kompanije British Petroleum lord Brovvne navodno je u vrlo bliskim odnosima s Blairom, dok su neki od premijerovih viših savjetnika u bliskoj vezi i prijateljstvu s višim izvršnim direktorima te kompanije. British Petroleum pripada skupini kompanija koje su u poslovnom partnerstvu između SAD-a i Kolumbije i koje su u američkoj Vladi lobirale promicanje povoljne američke politike prema Kolumbiji. Vjeruje se daje kompanija British Petroleum bila upletena u lobiranje u Clintonovoj vladi kako bi se iznašlo vojno rješenje koje je poslije nazvano Planom Kolumbija.24 Naftne operacije i kršenja ljudskih prava dvije su strane te iste medalje. Kompanija British Petroleum ima zaštitu kolumbijske vojske, a unovačila je i bivše pripadnike odreda SAS za zaštitu svojih naftnih polja i infrastrukture. Ti bivši vojnici odreda SAS navodno su tajno obučavali kolumbijsku policiju u tak-tikama za borbu protiv pobuna na naftnim postrojenjima kompanije British Petroleum. Naftovodna kompanija Ocensa, u kojoj je British Petroleum glavni dioničar, navodno je 1998. nabavila 23 Gornji dom, Hansard, 15. listopada 1997., stupac 538.; Bili Rammell, "Building peace ...". 24 Andy Higginbottom, "BP - Blair's partner - and imperial power", bez datuma, i "BP and the US-Columbia business partnership", bez datuma, www.columbiasolidarity.org.uk Mark Curtis vojnu opremu za zaštitu svojega naftovoda. Njome je opremila jednu brigadu kolumbijske vojske, za koju postoje pokazatelji daje bila upletena u dva pokolja koje su izveli desničarski odredi za odstrel.25 Ta složena mreža aktera i interesa osigurava zadržavanje kolumbijskih bogatstava u "pravim" rukama. Svrstavanje na stranu Izraela
Jedan od velikih mitova koji promiču britanski mediji jest nepristranost Velike Britanije u izraelsko-palestinskome sukobu. Taj je mit bio od goleme važnosti u pridobivanju potpore za napad na Irak. čini se da su mnogi članovi Parlamenta bili spremni pružiti potporu tome napadu, u uvjerenju da će Blair tada iskoristiti navodni utjecaj Velike Britanije na Washington i tako na SAD praviti pritisak radi iznalaženja rješenja arapsko-izraelskog sukoba. Nevjerojatno je da se ta teorija uspjela tako raširiti. Kao prvo, SAD nisu nikada imale nikakve namjere praviti pritisak na Izrael kako bi se iznašlo rješenje za bilo što osim za američko-izraelske uvjete. Kao drugo, ionako nema nikakvih dokaza da London ima velik utjecaj na Washington, ponajmanje u kontekstu Izraela. Ali, kao treće, i ono na što ću seja ovdje usmjeriti, jest činjenica da je Blairova vlada neprestano djelovala kao apologet izraelskih akcija. Od početka napada na Irak svjedoci smo neprestanog nezakonitog širenja izraelskih naselja i porasta nasilja na okupiranim područjima. Cijena sve većega očaja posebice je bila užasna za milijune Palestinaca koji žive pod izraelskom okupacijom i za one Palestince koje su poubijale izraelske vojne snage, kao i za izraelske civile poginule u eksplozijama bombaša samoubojica. LJUDI ZA ODSTREL Prema UN-u, do vremena napada na Irak polovica palestinskoga stanovništva na okupiranim područjima bila je nezaposlena, a dvije trećine njih živjelo je ispod granice siromaštva. četvrtina palestinske djece patila je od akutne ili kronične neishranjenosti. Izraelska politika opkoljavanja palestinskih gradova, zajedno s učestalim vojnim napadima, rušenjem kuća i čišćenjem obradiva zemljišta, palestinsko je gospodarstvo dovela do sloma. Bijeda Palestinaca na okupiranim područjima dosegnula je točku na kojoj ju je opazio čak i jedan britanski parlamentarni odbor. U njegovu izvješću od siječnja 2004. stoji da "život u okupaciji postaje sve opresivniji i sve nehumaniji". Razina neishranjenosti u Gazi i na dijelovima Zapadne obale slična je onoj u supsaharskoj Africi.26 Uputno je pogledati analizu izraelske politike naseljavanja na okupiranim područjima, koju je izradilo britansko Ministarstvo vanjskih poslova. U njoj stoji daje 42% Zapadne obale sada predviđeno za širenje naselja i da: "...vlada Njezinoga Veličanstva, zajedno s ostatkom međunarodne zajednice, izraelska naselja na područjima koja je Izrael okupirao u lipnju 1967. drži nezakonitima po međunarodnome pravu (uključujući i članak 49. četvrte ženevske konvencije). To naseljavanje štetno je i za politiku. Ono samo potpaljuje bijes Palestinaca prema Izraelu. A i osnažuje uvjerenje rasprostranjeno među Palestincima da Izrael nije zainteresiran za postizanje mirovnog sporazuma stvaranjem dviju država na temelju granica iz 1967. godine". Ministarstvo vanjskih poslova zaključuje daje "ovo razdoblje mračno za zagovarače trajnoga mira na Bliskom istoku".27 25 Michael Gillard, "BP sacks security chief' i "BP hands 'tarred in pipeline dirtywar'", Guardian, 17. listopada 1998. t
26 Peter Hansen, "Hungry in Gaza.", Guardian, 5. ožujka 2003.; Odbor za međunarodni razvoj, drugo izvješće, sjednice 2003./2004., 15. siječnja 2004., članak 6. 27 Dopis Ministarstva vanjskih poslova Odboru za vanjske poslove o aspektima vanjske politike u ratu protiv terorizma, 28. siječnja 2003., www. publications. parliament. uk Mark Curtis No, osnovna londonska strategija, ipak, oduvijek je bila za nasilje okrivljivati "obje strane" i previđati činjenicu da jedna strana provodi okupaciju toga područja i da je, zapravo, Izrael odgovoran za mnogo veći broj žrtava nego Palestina. U svojim izjavama Blair posebice pazi da ne bi slučajno izravno osudio Izrael, dok njegova vlada i dalje prihvaća Šaronovu rečenicu o tome da se palestinske bombaše samoubojice mora zaustaviti prije nego što prestanu izraelske "odmazde". Izvoz britanskoga naoružanja udvostručio se 2000. i 2001. i tako dosegnuo 22,5 milijuna funta u godini koju je obilježio velik porast izraelske agresije na okupiranim područjima. Isporuke su obuhvaćale pješačko naoružanje, pribor za pravljenje granata i dijelove cijelog niza opreme, oklopnih borbenih vozila, tenkova i borbenih zrakoplova. Godine 2002. novinska izvješća primjećuju kako Velika Britanija očito blokira izvoz pojedine vojne opreme u Izrael i kako izvozne licence razmatra jednu po jednu. Ali, britanska je Vlada poslije toga ipak odobrila izvoz britanskih rezervnih dijelova namijenjenih američkim zrakoplovima F-16, kojima su napadani Palestinci. Tijekom 2001. i 2002. u Velikoj se Britaniji obučavalo 14 izraelskih vojnih časnika.28 Od početka napada na Irak londonska je politika osnažila svoju potporu Izraelu. Glede naoružanja, politika razmatranja jednog po jednog slučaja izvoza rezultirala je smanjenjem izvoza s 22 milijuna funta na 10 milijuna funta. Ali, isporučeno naoružanje obuhvaća puškomitraljeze, puške, streljivo, pričuvne dijelove za tenkove i helikoptere, lance za zarobljenike, pojaseve za elek-tro-šokove, kemijsko i biološko oružje poput suzavca, a također i minobacače, bacače raketa, protutenkovsko naoružanje i vojne eksplozive. Tony Blair je u veljači 2003. uvjeravao Parlament kako je tijekom nedavnih razgovora s vođom izraelske oporbe Amra-nom Mitnom "dao do znanja da ne postoji embargo na izvoz ! Donji dom, Hansard, 3. lipnja 2003., stupac 35. LJUDI ZA ODSTREL oružja u Izrael. I dalje ćemo nastaviti podržavati pravo Izraela na obranu". S obzirom na način na koji Izrael koristi svoju "obrambenu" opremu, bila je to posve jasna poruka potpore. Jedan dužnosnik iz odjela Trgovinski partneri britanskoga Ministarstva za trgovinu i ulaganje na sličan je način izjavio da "ne dolazi u obzir tretirati izvoz naoružanja u Izrael strože ili oštrije nego izvoz u druge zemlje". To je barem dosljedno, budući da nezakonita okupacija, nasilje i terorizam koji definiraju izraelsku vojnu politiku doista nisu nimalo gori od onoga što čine mnogi drugi korisnici britanskoga naoružanja.29
Britansko naoružavanje Izraela nastavlja se čak i u vrijeme ubijanja nenaoružanih britanskih državljana na tim okupiranim područjima, od kojih su trojica ubijena između prosinca 2002. i ožujka 2003. Ministarstvo vanjskih poslova navodno je zauzelo krajnje blag pristup u postavljanju pitanja Izraelcima o tim ubojstvima.30 Na početku 2004. britanska je Vlada izraelskom ministru obrane Šaulu Mofazu dala jamstvo da će tijekom svojih posjeta Londonu imati imunitet od uhićenja zbog zločina protiv čovječnosti. Mofaz je bio načelnik izraelskoga vojnoga stožera tijekom ponovne surove izraelske okupacije Zapadne obale iz 2002. te je odgovoran za planirana ubojstva i druga kršenja međunarodnoga prava. Odvjetnici za ljudska prava optužili su britansku Vladu za "kreativno pravno tumačenje" kako bi zaštitila Mofaza od istrage Scotland Yarda. Temelj Vladina argumenta bio je da on, budući daje bio državni ministar, ima imunitet od takve istrage.31 29 Donji dom, Hansard, 10. veljače 2003., stupac 582.; Rob Evans i David Hencke, "Defence sales 'hit by curbs on Israel"', Guardian, 29. srpnja 2003.; Richard Norton-Tavlor, "Arms sales to Israel breach guidelines", Guardian, 5. studenoga 2003. 30 Vidi, primjerice, Jocelvn Hurndall, "Rafah in miniature", Guardian, 20. listopada 2003. 31 Chris McGreal, "Sharon's allv safe from arrest in Britain", Guardian, 11. veljače 2002. Mark Curtis London je pružio izvanrednu i stvarnu potporu Izraelu u izgradnji zida duž Zapadne obale. Iako britanska Vlada neprestano ponavlja kako vjeruje da je izgradnja toga zida nezakonita, njezino djelovanje pokazuje sasvim drukčiji smjer. U listopadu 2003. Velika je Britanija bila suzdržana od glasovanja u Vijeću sigurnosti UN-a kada se donosila deklaracija o nezakonitoj izgradnji toga zida. Kada su ga u Parlamentu pitali zašto je tako glasovao, ministar vanjskih poslova Bili Rammell rekao je da tom deklaracijom "nisu osuđeni bombaši samoubojice i da ona stoga nije očitovala stvarnu brigu za sigurnost Izraela". Ono što je Velika Britanija željela bio je "uravnoteženiji tekst".32 Zatim je, potkraj 2003., Vlada ponovno bila suzdržana u glasovanju za rezoluciju Opće skupštine UN-a kojom se predlagalo traženje mišljenja Međunarodnoga suda pravde o zakonitosti izgradnje toga zida. Upitana u Parlamentu zašto je tako glasovala, ministrica vanjskih poslova barunica Svmons rekla je: "Mi vjerujemo daje neprimjereno poduzeti takve mjere bez suglasnosti obiju strana", što je zoran primjer popuštanja Izraelu. Početkom 2004. uslijedio je prigovor britanskoga Ministarstva vanjskih poslova Međunarodnome sudu pravde, sazvanom kako bi razmotrio zakonitost izgradnje zida, u kojemu se navode tehnički razlozi uloge suda.33 U tome smo razdoblju također bili svjedoci izraelskoga bombardiranja Sirije, u listopadu 2003., usmjerenog na "logor za obuku kojim se koriste terorističke organizacije", a koje, navodno, uključuju i islamski Džihad, koji je preuzeo odgovornost za strašni samoubilački napad na jedan restoran u Haifi. Tu izraelsku,
očito nezakonitu akciju osudile su Francuska i Njemačka, a britansko Ministarstvo vanjskih poslova jednostavno je pozvalo "sve 32 Donji dom, Hansard, 19. studenoga 2003. 33 Gornji dom, Hansard, 5. siječnja 2004., stupac 4.; Ewen Macaskill, "Britain opposes international court review of securitv fence", Guardian, 30 siječnja 2004. LJUDI ZA ODSTREL strane na suzdržanost" i izjavilo kako bi svaka izraelska akcija za "obranu svoje zemlje od terorističkih napada... trebala biti u granicama međunarodnoga prava".34 Zatim je, u travnju 2004., izraelski premijer Ariel Saron najavio unilateralni plan pripojenja šest glavnih naselja na Zapadnoj obali i odbijanja sveopće prihvaćenog palestinskog prava na povratak, kao i javno preuzete obveze da će se povući iz naselja u Gazi (ali samo ako Izrael i dalje zadrži nadzor nad granicama). To bi izraelsku okupaciju Zapadne obale učinilo trajnom, poništilo valjanost prethodnih rezolucija UN-a, kojima se zahtijeva povlačenje Izraela, i posve uništilo rješenje problema tih dviju država i mogućnost postizanja trajnoga rješenja toga sukoba. Kao što je istaknuo američki analitičar Stephen Zunes, taj je plan izravan izazov Povelji UN-a, koja svim državama zabranjuje širenje njihova teritorija vojnom silom, "priznajući tako pravo na pobjedu". Taj su plan oduševljeno pozdravile i SAD i Velika Britanija. Tonv Blair je dao neviđen hvalospjev tome planu na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji s predsjednikom Bushom, preklinjući Palestince da "iskoriste tu priliku" u Gazi i "na onim dijelovima Zapadne obale koji će biti pod njihovim nadzorom". Nije izrečena ni najmanja kritika izraelskih namjera, iako taj plan potkopava gotovo svako stajalište javnosti koje je Velika Britanija prihvatila zbog potrebe za sveobuhvatnim mirovnim planom. Poslije se u tiskovnim izvješćima predlagalo da britanska Vlada dade do znanja predsjedniku Bushu, "u četiri oka", kako Velika Britanija ne može potpisati Šaronov unilateralni plan. U vrijeme pisanja ove knjige još uvijek ne postoje nikakvi dokazi takve politike.35 34 Julian Borger, "US in muted call for restraint vvhile France and Germany condemn raid", Guardian, 6. listopada 2003. 35 Stephen Zunes, "Undermining peace and law", Znet, 17. travnja 2004., www.Znet.org: Konferencija za tisak, 16. travnja 2004., www.pm.gov.uk; Ni-cholas Watt i Suzanne Goldenberg, "Spurned Blair in plea to Bush", Guardian, 16. travnja 2004. Mark Curtis Pitanje trgovinskih sankcija prema Izraelu, rezerviranih samo za službene neprijatelje, uopće nije na dnevnome redu. Štoviše, Izrael i dalje ima povlašten trgovinski tretman britanske Vlade i Europske unije. Velika je Britanija Izrael označila jednim od 14 omiljenih "ciljnih tržišta". Kada je u Parlamentu postavljeno pitanje o tome kakve planove Vlada ima kako bi promijenila to stanje, dužnosnik Ministarstva za trgovinu i ulaganje odgovorio je: "Nikakav".36 Velika se Britanija neprestano odupire pozivima za prekid posebnih sporazuma Europske unije i Izraela o trgovini i pomoći, unatoč zauzimanju svestranačkoga Odbora za razvoj.
Izvoz Europske unije u Izrael vrijedan 8,4 milijarda funta i uvoz Europske unije iz Izraela vrijedan 5,3 milijarda funta mogli bi biti značajna poluga. Ali, Europska je unija krenula u suprotnome smjeru. U prosincu 2003. ministri Europske unije dogovorili su daljnju liberalizaciju svojega tržišta za izvoz u Izrael. Suprotno tome, Velika je Britanija bila vrlo aktivna u osiguravanju dogovora u Europskoj uniji o zabrani političkoga krila Ha-masa i o stavljanju njegovih vođa na crnu listu terorista. London je, navodno, preuzeo vodstvo u zahtijevanju da se na prikupljanje dobrotvornih sredstava za Hamas primijene stroge restriktivne mjere Europske unije.37 Godine 2003. skupina od 30 izraelskih pilota helikoptera tipa Black Hawk i borbenih zrakoplova tipa F-16 izjavila je da više neće bombardirati palestinske gradove. Smjesta su izbačeni iz izraelskoga ratnoga zrakoplovstva. "Mi smo ti teroristi", izjavio je jedan kapetan, koji je pilot već 15 godina.38 Odbijanje Velike Britanije da se suprotstavi Izraelu po pitanju naselja, zida ili bilo čega drugoga, kao i veća sklonost "konstruktivnim dogovorima" 36 Donji dom, Hansard, 6. veljače 2003., stupac 392. 37 Gornji dom, Hansard, 2. veljače 2004., stupac 678.; lan Black, "UK leads push for EU crackdovvn on Hamas", Guardian, 27. kolovoza 2003. 38 Chris McGreal, "We're air force pilots, not mafia. We don't take rebenge", Guardian, 3. prosinca 2003. LJUDI ZA ODSTREL s izraelskom Vladom (pod Šaronom), koja je jasno pokazala svoju odanost nasilju, jesu dijelovi britanskoga programa potpore Izraelu. čime se ta britanska politika može objasniti? Mnogi odgovori mogu se naći u tajnim spisima od prije više od 30 godina. Uzmimo, primjerice, izvješće Ministarstva vanjskih poslova iz 1970., nazvano "Buduća britanska politika prema arapsko-izraelskome sukobu". U tome se izvješću razmatraju opcije Velike Britanije za njezino stajalište prema arapsko-izraelskome sukobu, a posebice njezin utjecaj na savezništvo s SAD-om. U tome se izvješću prvo razmatra donošenje otvorene proizraelske politike, a zatim i proarapske politike. No, u njemu se, naposljetku, odbijaju obje opcije pa se kaže: "proizraelska politika uništila bi svaku nadu u očuvanje britanskih gospodarskih i političkih interesa na arapskome Bliskom istoku", dok bi proarapsku politiku: "bilo teško, ako ne i nemoguće, prihvatiti: (a) zbog britanske javnosti i političke obveze prema Izraelu kao idealu te zbog političkih sila potpore Izraelu u našoj zemlji; (b) zbog pritiska koji Vlada Sjedinjenih Američkih Država nedvojbeno pravi na vladu Njezinoga Veličanstva, kako bi nas držala na uzdi u svim javnim izjavama ili pregovorima o tome sporu." Zatim se razmatraju srednje opcije, od kojih je prva "aktivno nastojanje traženja rješenja bez prekidanja veza s SAD-om". Problem s tom opcijom jest u tome što "sve dok smo povezani s Vladom SAD-a u aktivnoj politici prema tome sporu, potvrđivat ćemo uvjerenje Arapa da smo proizraelski usmjereni". Zatim se razmatra druga opcija "aktivne neutralnosti", što bi značilo "mi bismo morali reći i
učiniti stvari koje se ne sviđaju Vladi Sjedinjenih Američkih Država i biti više proarapski (ili barem manje proizraelski) usmjereni od Amerikanaca". No, nedostatci toga jesu "šteta nanesena našim globalnim odnosima s SAD-om", činjenica da bi javno mišljenje u Velikoj Britaniji to kritiziralo i da "nema izgleda za europski politički entitet" koji igra ulogu "treće sile". Mark Curtis Stoga se u tome dokumentu zalaže u korist "politike niskog rizika", koja se opisuje kao "manje neprestano aktivna verzija" posljednje gore navedene opcije. "Ta bi politika, u praktičnome smislu, trebala značiti da bi naši napori u prvoj i najvažnijoj opciji trebali poprimiti oblik tajnog pritiska na SAD da učini sve stoje u njegovoj moći kako bi se postiglo rješenje toga spora". To bi značilo da bi Velika Britanija imala "strogo ograničenu ulogu" dok bi "skromni doprinosi, a ne mirovni planovi, trebali biti naš cilj", to jest, nastaviti poslovati s arapskim svijetom, uključujući i prodaju oružja, te održavati trgovinske veze s Izraelom. U zaključku stoji: "U smislu nacionalnih interesa, moglo bi se mnogo toga dobiti prihvaćanjem temeljite proarapske politike... No, bilo bi iznimno teško obraniti takvu politiku na temelju načela i to bi bilo iznimno nepopularno u ovoj državi. To se nikako ne bi svidjelo Vladi Sjedinjenih Američkih Država, koja bi se tome žestoko protivila ako bi to obuhvaćalo (a logično je da bi trebalo) pokazivanje simpatija prema stajalištima Arapa u međunarodnim naporima iznalaženja rješenja toga spora. To ne bi bilo sukladno potpori, ili čak nevoljkoj privoli, stajalištu SAD-a glede rješenja toga spora."39 Politika koja je tada usvojena neznatno se razlikuje od pristupa novih laburista. Dokazi upućuju na to da Blairova vlada pokušava javno zauzeti stajalište sukladno onome iz 1970., ali se u stvarnosti znatno priklonila Izraelu. Ali, možda su motivi i dalje isti, jer se u ovim dokumentima otvoreno priznaje da upravo strah od uzrujavanja SAD-a sprječava Veliku Britaniju u zauzimanju proarapskoga stajališta. Štoviše, u spisima iz 1969. navodi se da su, čak i s obzirom na golemi udio Velike Britanije u nafti na Bliskom istoku i s tim povezanoj potrebi održavanja prijateljskih veza s arapskim de39 Izvješće FCO-a, "Future British policy toward Arab/Israel Dispute", 14. rujna 1970., FCO 49/295. LJUDI ZA ODSTREL spotima, važan čimbenik bili i britanski gospodarski interesi u Izraelu. Zajednički odbor za obavještajne službe izvijestio je 1969. da se: "rapidna industrijalizacija (u Izraelu) odvija na područjima na koja britanska industrija može lako isporučivati potrebna kapitalna dobra... Izrael je već dragocjen trgovinski partner sa znatnim budućim potencijalom na industrijskim područjima na kojima želimo da Velika Britanija postane glavni svjetski proizvođač i dobavljač." Britanski veleposlanik u Izraelu dodaje da: "Izrael već jest dragocjen trgovinski partner za Veliku Britaniju, a... postoji i velik budući potencijal za naše gospodarske odnose s njim... S druge strane, izgleda daje
teško izbjeći zaključak... da su naši izgledi za unosno gospodarsko poslovanje s arapskim državama u najboljem slučaju statični te da, dugoročno, uistinu može doći do njihova neizbježnog slabljenja."40 Ako je to bilo tako onda, to je još više tako danas, kada Velika Britanija povećava svoju trgovinu s Izraelom, posebice u novim tehnologijama. Upravo taj prioritet, zajedno s održavanjem posebnih odnosa s Washingtonom, definira stajalište Velike Britanije prema patnji Palestinaca. Ostala područja Ima još nekoliko područja na kojima Velika Britanija podupire državni teror. Ona i dalje isporučuje vojnu pomoć Nepalu, kao i obuku za snage sigurnosti čija su kršenja ljudskih prava i ubijanja gora od onih što ih provode maoistički pobunjenici protiv kojih se bore. Početkom 2004. organizacija Human Rights Watch izvijestila je o nasilju na objema stranama, ali je i tvrdila 40 Zajednički odbor za obavještajne službe, "British economic interests in Israel and the Arab world", 28. studenoga 1969., CAB 188/5. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL kako "nepalska vojska, navodno, provodi samovoljna pogubljenja maoista i seljana, arbitrarne pritvore i nestanke, kako uznemiruje i zastrašuje tisak i nevladine organizacije te kako se upliće u rad sudstva".41 A sve to u sukobu koji je dosad glave stajao oko 4.000 ljudi. čini se da je potpora Nepalu još jedna strategija koordinirana s SAD-om, koje toj državi daju 27 milijuna dolara vojne pomoći i savjetnike. Poslije zahtjeva za pomoć upućenih iz Nepala, Blair je "zajamčio svu moguću potporu borbi Nepala protiv terorizma". Britanska vojna pomoć u iznosu od 3 milijuna funta dogovorena je 2002., a obuhvaća helikoptere i komunikacijsku opremu. Početkom 2004. Velika je Britanija nepalskoj vojsci dala dva korištena zrakoplova s vertikalnim polijetanjem za potrage za ma-oističkom gerilom. Sredstva je osigurao Vladin Fond za sprječavanje globalnih sukoba, a nisu otkrivena u Parlamentu, nego su ih otkrili britanski dužnosnici u Katmanduu nepalskim novinama.' Posebni britanski povjerenik za Nepal Jeffrev James izjavio je da se "Velika Britanija obvezala na obuku i druge nesmrtonosne oblike pomoći kako bi snagama sigurnosti omogućila da se bore protiv svakog novog neprijatelja". Osim toga, desetci časnika nepalske vojske obučavaju se u institucijama u Velikoj Britaniji.43 Ta pomoć ide režimu u Katmanduu, pod kraljem koji je raspustio izabranu vladu i imenovao vlastitu te odgodio izbore na neodređeno vrijeme. Njegov režim primjenjuje oštre mjere prema svim političkim oporbenjacima, a pod krinkom "rata protiv terorizma". To je najnovija u nizu nepalskih vlada koje se nikada I 41 HRW, "Nepal: Briefing to the 60th session of the UN Commission on Human Rights", siječanj 2004.
42 "Nepal's war against terror", časopis CAAT, studeni 2002., yyww.caat.org.uk: David Hencke, "Peace fund used to buy military planes", Guardian, 23. siječnja 2003. 43 "Britain welcomes progress in Nepal ceasefire talks", 13. lipnja 2003., www.ukindia.org: Dnji dom, Hansard, 3. lipnja 2003., stupac 35. nisu ozbiljno pozabavile pitanjem muka siromašne većine u toj zemlji ni provele ozbiljnu reformu zemlje, što objašnjava popularnost maoista u nekim ruralnim područjima. Majorova i Blairova vlada pružale su veliku potporu i Turskoj kada je provodila strašne vojne operacije protiv Kurda na jugoistoku zemlje, od sredine do kraja 90tih godina prošloga stoljeća. Uništeno je tri i pol tisuće kurdskih sela, poslije čega je najmanje 1,5 milijun ljudi ostao bez krova nad glavom. Ubijene su tisuće i tisuće ljudi, u ratu koji se, navodno, vodio protiv gerile kurdskoga PKK-a, ali koji je, u biti, bio pokušaj pokoravanja cijele kurdske pokrajine. Tijekom cijeloga toga razdoblja Velika je Britanija nastavila s izvozom naoružanja, a Majorova je vlada, od 1994. do 1996., tj. tijekom razdoblja najgorih zlodjela, taj iznos čak i povećala. Uobičajene trgovinske i diplomatske odnose nastavili su i novi laburisti, koji su, kao i kod ruskih zlodjela prema čečenima, javno podržavali rečenicu da se Ankara bori protiv terorizma, a ne da ga, kao što je to u stvarnosti bilo, sama provodi. Osim nastavljanja trgovinskih i vojnih odnosa s Turskom, London je igrao i ulogu najučinkovitijega zagovornika Turske u Bruxellesu u svezi s ulaskom Turske u Europsku uniju. Taj je proces do sada doveo do nekih reforma ljudskih prava u Turskoj, ali su mučenja i drugi oblici unutarnje represije i dalje ostali široko rasprostranjeni. Godine 2003. i 2004. stotine tisuća Kurda i dalje se nije moglo vratiti u svoja sela. Mnoge od njih u tome su aktivno spriječile turske snage sigurnosti. Drugi su se bojali odmazde. Većina Kurda i dalje živi u siromaštvu u već prenapučenim turskim gradovima. Još jedan aspekt strašne strategije Turske prema Kurdima, koji bi trebao izazvati zabrinutost među onima koji su već upleteni u rat protiv terorizma, jest činjenica daje turska Vlada više od dvadeset godina financirala i naoružavala islamske radikale na jugoistoku zemlje kako bi pomogla uništiti pobunjenike PKK-a. Kada je to područje naposljetku pokoreno i kada je PKK objavila Mark Curtis jednostrani prekid vatre, turske snage sigurnosti pokušale su napraviti pritisak upravo na onu skupinu koju je Turska prije financirala, na Hezbolah, a njegovi su članovi počeli tražiti potporu od drugih radikalnih islamskih skupina. Turska je tolerirala i te druge skupine, kako su one rasle i slale velik broj ratobornih vojnika u Afganistan i u Bosnu da bi se borile u Džihadu. Upravo su pripadnici tih skupina, u vozilima s postavljenim bombama, uletjeli u britanski konzulat i u banku HSBC u Istanbulu, u studenome 2003. godine.44 To je još jedan primjer ciklične naravi britanske i američke vanjske politike. Prioriteti Zapada pridonose porastu radikalnih skupina. Te skupine postaju neprijateljima i počinjaju užasna zlodjela. Zapad reagira tako što i sam provodi
užasna zlodjela, što izaziva pojavu još radikalnijih skupina, a svaka se od tih politika na svakom koraku opravdava kao sredstvo promicanja najplemenitijih vrlina. Popis primjera britanske potpore terorizmu mogao bi biti još i dulji. U nekima se otkriva izravnija upletenost. Više je pokušaja britanskih atentata na čelnike stranih zemalja. Napad bombom na libijskoga vođu pukovnika Gadarija, 1996., počinila je skupina koju je, prema riječima bivšega dužnosnika tajne službe MI6 Davida Shavlera, financirala britanska tajna služba MI6. Tu je i britanski tajni dogovor s paravojnim postrojbama u Sjevernoj Irskoj. Taj tajni dogovor doveo je do najmanje 30 ubojstava, prema Izvješću Stevens, objavljenome u travnju 2003., a moguće je daje doveo i do napada bombom u Dublinu 1974., u kojemu je ubijeno 26-tero ljudi.45 Sljedeća se poglavlja posebno usredotočuju na dvije zemlje u kojima je Velika Britanija pružila potporu državnome teroru -Nigeriju i Indoneziju. 44 Helena Smith, „Suicide bombersare burried in Turkey's breeding ground of extremism", Guardian, 27. studenoga 2003. 45 Nick Hopkins i Rosie Cowan, „Scandal of Ulster's secret war", Guardian, 17. travnja 2003.; Angelique Chrisafis, ,,Loyalist bombers 'helped by British'", Guardian, 10.prosinca 2003. Deseto poglavlje RAT ZA NIGERIJSKU NAFTU Nigerijski je narod dugo bio žrtva vlastitih vlada, čije su smjene, većinom kao posljedice državnog udara, remetile mir u toj zemlji još od stjecanja neovisnosti. Većina vodećih političkih osoba očito je položaj državnoga dužnosnika držala dobrom prilikom za pljačkanje prihoda te zemlje u osobnu korist. Posljedica toga jest ta da je Nigerija postala jednom od najkorumpira-nijih država na svijetu. Glavni razlog tome jesu nigerijska naftna bogatstva, na kojima se obogatila malobrojna elita i od kojih većina nigerijskoga naroda nije imala gotovo nikakve koristi ili je čak osiromašila. U svim desetljećima proizvodnje nafte Nigerija je imala gotovo 300 milijarda dolara prihoda, a dohodak po glavi stanovnika manji je od 300 dolara godišnje. No, manje je poznato da je u svemu tome Velika Britanija odigrala važnu ulogu. Objelodanjeni spisi povezani s nigerijskim građanskim ratom s kraja 60-tih godina prošloga stoljeća jasno pokazuju umiješanost Velike Britanije u agresiju nigerijske Vlade na pokrajinu Bijafru, gdje se pokret za neovisnost borio za odcjepljenje od Nigerije. Taj surovi građanski rat rezultirao je smrću između jednog i tri milijuna ljudi. Odcjepljenje je znatno pridonijelo oblikovanju suvremene Nigerije, a u prvome redu raspodjeli prihoda od nafte između središnje vlade, pokrajina i naroda. Borba za pravednu podjelu prihoda i dalje je u tijeku, a siromašni narod nigerijskih pokrajina u kojima se proizvodi nafta Mark Curtis jedan je od najizrabljivanijih na svijetu. On se suočava s kombinacijom moći
nigerijske države i njezinih snaga "sigurnosti", naftnih kompanija i njihovih pomagača sa Zapada. Trenutačna britanska politika daje nam vrlo poučan primjer britanske brige za humanitarne probleme u međunarodnim odnosima. Obasandžo naspram Mugabea Jedan od ključnih britanskih saveznika u Africi jest nigerijski predsjednik Olusegun Obasandžo. Javnosti se može oprostiti zbog mišljenja da Zimbabve danas ima najrepresivniju vladu u Africi, a zapravo je Obasandžova vladavina u Nigeriji bila znatno represivnija i krvavija. Za razliku od medijskoga portreta Mugabea, o aktualnome nigerijskom režimu vlada mrtva tišina, a još se manje govori o potpori Velike Britanije tome režimu. Obasandžova vlada došla je na vlast 1999. i oduševljeno je dočekana, budući daje predstavljala povratak civilnoj vladavini u Nigeriji. Ali, od tada je u toj državi ubijeno u nasilju oko 10.000 ljudi. Vojska je često otvoreno raspirivala tenzije i činila zlodjela.1 U studenome 1999. vojska je poubijala oko 2.000 ljudi u Odiju, u nigerijskoj pokrajini Bajelsa, nakon što je naoružana banda poubijala 12 policajaca. U listopadu 2001. vojska je poubijala više od 200 nenaoružanih civila u gradovima diljem pokrajine Benue, nakon stoje ubijeno 19 vojnika. Nikakve mjere nisu poduzete protiv vojnika odgovornih za te zločine. Godine 2003., većinom tijekom izbora u travnju i svibnju, u etničkim i političkim borbama u pokrajini Delta ubijane su na stotine ljudi. 1 Oronto Douglas, Von Kemedi, Ike Okonta i Michael Watts, "Alienation and militancy in the Niger Delta", Foreign Policy in Focus, srpanj 2003., vyyyw.fpif.ore LJUDI ZA ODSTREL Nigerijske snage sigurnosti poubijale su na desetke ljudi u napadima na sela u pokrajini Idžo.2 Istodobno, diljem cijele Nigerije, "samovoljna pogubljenja koje provodi policija i dalje su kroničan problem", a "čini se da se red i zakon još uvijek doživljavaju kao nešto što treba kršiti, umjesto prevencije i poštivanja prava osumnjičenih", kako kaže organizacija Human Rights Watch.3 Naftom bogata pokrajina Delta poprište je redovitih kršenja ljudskih prava od vojske i prosvjeda koje organiziraju lokalne zajednice protiv poslovanja naftnih kompanija, posebice Shella kao vodeće zapadne naftne kompanije u toj zemlji. To je milita-rizirano područje. Na naftnim poljima diljem Delte koriste se vojska, mornarica i paravojna mobilna policija. Izvješća koja daju izbjeglice upućuju na to daje nigerijska vojska upletena u spaljivanje naselja do temelja, čija je namjera, kao i u pokolju u Odiju, "narodu pokrajine Idžo očitati lekciju". Organizacija Human Rights Watch izjavljuje kako je "vojska reagirala na prosvjede zajednica (koji ponekad proteknu mirno, ali su koji put i nasilne i kriminalne naravi) nemilosrdnom odmazdom prema cijelim gradovima i selima".4 Na područjima Nigerije gdje se proizvodi nafta žive raznolike etničke skupine, a narod Idžo jest najveća od njih, s oko 8 milijuna pripadnika, uz narod Ogoni i druge. Oni nisu uspjeli izvući koristi iz proizvodnje nafte, dok je naftnim
kompanijama dopušteno konfiscirati njihovu zemlju, sklapati tajne dogovore s korumpiranom policijom u glavnome gradu i zagađivati njihov okoliš. Kada oni prosvjeduju protiv toga, naftne kompanije pozivaju vojsku da provodi daljnje represije. Tako su naftne kompanije sudjelovale u brojnim slučajevima kršenja ljudskih prava, čak i nakon što je na njih usmjerena pozornost cijeloga svijeta 2 HRW, The Warri Crisis: Fuelling violence, prosinac 2003. 3 HRW, pismo predjedniku Obasandžu, 3. srpnja 2003. 4 Douglas i ostali, "Alienation and militancy", HRW, pismo Obasandžu. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL poslije pogubljenja vođe boraca za ljudska prava u pokrajini Ogo-ni, Kena SaroVive, i još devetorice drugih, 1995. godine. Britanska trajna politika jest pružanje potpore nigerijskoj Vladi šutnjom o kršenjima ljudskih prava koje počinjaju vojska i naftne kompanije. Istodobno se u vojnim ustanovama u Velikoj Britaniji daje obuka desetcima časnika nigerijske vojske. Prije posjeta Tonvja Blaira Nigeriji iz veljače 2002. organizacija Human Rights Watch zatražila je od njega da s nigerijskom Vladom potegne i pitanje kršenja ljudskih prava "s obzirom na bliske veze između Vaše vlade i vlade predsjednika Obasandža". Posebice je istaknut pokolj iz listopada 2001., za koji se "čini da ga štiti predsjednik Obasandžo".5 Ali, tijekom toga posjeta Blair nije u javnosti potaknuo pitanje kršenja ljudskih prava ni u Delti niti igdje drugdje u toj zemlji. Umjesto toga, održao je govor pred nigerijskim parlamentom i spomenuo "posebne odnose Velike Britanije i Nigerije" te izjavio kako su britanske kompanije "najveći ulagači" i kako je "trgovina u porastu". Također je Nigeriji poželio sreću u Kupu afričkih naroda. Jedino što u tome podugačkom govoru nije spomenuo bili su ljudska prava i nafta. U dijelu toga govora o "sukobu" nije spomenuo ništa što bi se odnosilo na sukob u zemlji u kojoj se nalazio. U dijelu govora o "upravljanju" nije spomenuo ništa što bi se odnosilo na upravljanje u Nigeriji ni o tome kako prihodi od nafte ne dospijevaju ni do koga izvan publike kojoj se u tome trenutku obraćao. Taj je govor održan samo četiri mjeseca nakon što je Blair na konferenciji laburističke stranke izjavio kako je potrebno "zaliječiti rane savjesti svijeta", pod čime je mislio na Afriku.6 U travnju 2003. organizacija Human Rights Watch ponovno je pisala britanskoj Vladi. Ovoga puta razlog je bio: "izraziti našu zabrinutost zbog neuspjeha Vlade Ujedinjenoga Kraljevstva da javno osudi slučajeve nasilja i zastrašivanja koji su se dogodili na nekoliko područja u Nigeriji tijekom izbora za Nacionalnu skupštinu." Osvrćući se na izjavu britanskoga Ministarstva vanjskih poslova, kojom se opisuje "relativan mir u kojemu su održani izbori", organizacija Human Rights Watch izjavila je kako je "nevjerojatno da u situaciji u kojoj smo bili svjedoci ozbiljnog nasilja, s ubojstvima i ranjavanjima, Vlada govori o 'miru'". Štoviše, Velika je Britanija odlučila staviti pozitivan sjaj na te izbore, na kojima je opet pobijedio "naš čovjek", zahvaljujući djelomično velikom lažiranju tih izbora, stoje upravo
suprotno bujici kritika koju su dobili namješteni izbori u Zimbabveu iz 2000. godine.7 U veljači 2004. britanska je Vlada službeno intervenirala u američkom sudskom procesu kako bi zaustavila podizanje optužnica protiv britanskih kompanija u SAD-u zbog kršenja ljudskih prava u stranim zemljama. To je uslijedilo poslije odluke američkih sudova iz veljače 2002. da se ne odbace dvije optužnice podignute protiv Shella zbog kršenja ljudskih prava prema pogubljenome vođi nigerijskih boraca za ljudska prava Kenu Saro-Vivi. To je, izvješćuje list Independent, uslijedilo poslije dugih mjeseci lobiranja britanskih tvrtki, prije svega Shella. Vlada je izjavila da se američko pravo: "upliće u suverenitet vlada drugih suverenih naroda, čime svoje državljane i poduzeća dovodi u opasnost od sukoba sa zakonom i s postupanjem u skladu s pravnim propisima te snošenja troškova obrane u privatnim optužnicama."8 5 Donji dom, Hansard, 3. lipnja 2003., stupac 35.; HRW, pismo Tonvju Blairu, 5. veljače 2002. 6 Tony Blair, "Nigeria needs to succees if Africa is to succeed", govor, 7. veljače 2002., www.britainusa.com 7 HRW, "UK turns a blind eve to electoral violence in Nigeria", 2. svibnja 2003.; HRW, pismo Jacku Strawu, 2. svibnja 2003. 8 Robert Verkaik, "Ministers attempt to halt US human rights cases against British firms", Independent, 11. veljače 2004. Mark Curtis A to su ona ista suverenost i ono isto pravo koje Blair napada kao čimbenike koji ograničavaju njegove planove "humanitarne" intervencije u Iraku i drugdje. Trenutačni prioriteti Velike Britanije u Nigeriji - snažna potpora nigerijskoj Vladi i zaštita naftnih kompanija -jesu dugoročni i vuku mnoge korijene iz britanske politike od prije 30 godina. Tadašnji se sukob vodio, u biti, oko istih pitanja kao i na naftom bogatim područjima danas, dakle, oko pitanja o tome kako bi se trebala podijeliti nigerijska bogatstva između središnje vlade i pokrajina u Nigeriji. I tada je, kao i danas, središnja vlada imala jednostavno rješenje - ta će bogatstva eksploatirati i nadzirati za vlastitu korist. I tada je, kao i sada, Velika Britanija to podržala. Cijena toga građanskoga rata, koji je tada ugrozio milijune života, plaća se i danas. Pozadina građanskoga rata Za one u Velikoj Britaniji koji se sjećaju rata u Nigeriji s kraja 60-tih godina prošloga stoljeća riječ "Bijafra" vjerojatno priziva slike izgladnjele djece. Te su slike bile rezultat blokade koju je nametnula nigerijska Vlada u Lagosu kako bi spriječila odcjepljenje te istočne pokrajine. Za stanovništvo Bijafre to je bilo razdoblje neopisive patnje. Još se uvijek ne zna točno koliko ih je umrlo od posljedica toga rata i te blokade, ali se vjeruje da ta brojka iznosi između jednoga i tri milijuna života. Za one koji pokušavaju razumjeti ulogu Velike Britanije u svijetu, postoji još jedna važna istina o Bijafri koju treba dodati, a to je sudjelovanje Velike Britanije u tome
klanju. Objelodanjeni spisi pokazuju daje Wilsonova vlada podržavala nigerijsku Vladu cijelo vrijeme, naoružavajući njezinu agresiju i opravdavajući njezine akcije. Neposredna pozadina toga rata bila je složena isprepletenost tenzija i nasilja između nigerijskih pokrajina i etničkih skupina, I LJUDI ZA ODSTREL posebice između onih na istoku i onih na sjeveru. U siječnju 1966. vojni časnici pokušali su preuzeti vlast. Zavjerenici, od kojih je većina pripadala narodu Ibo (s istoka), počinili su atentate na nekoliko vodećih političara, kao i na časnike podrijetlom sa sjevera. Vojni zapovjednik general bojnik Ironsi, također pripadnik naroda Ibo, intervenirao je kako bi vratio stegu u vojsku, ustav je proglasio nevažećim, zabranio je djelovanje političkih stranaka, utemeljio je Saveznu vojnu vladu i postavio vojne guvernere u sve nigerijske pokrajine. Ironsijev ukaz iz ožujka 1966., kojim je ukinuo nigerijsku federacija i ujedinio savezne i pokrajinske civilne službe, mnogi nisu držali pokušajem uspostave unitarne vlade, nego zavjerom naroda Ibo u svrhu dominacije u Nigeriji. Vojne snage podrijetlom sa sjevera, koje su dominirale u pješaštvu nigerijske vojske, postajale su sve nepokornije pa je između njih i vojnika naroda Ibo izbio sukob u vojarnama na jugu. U lipnju su bande u gradovima na sjeveru, uz pomoć lokalnih dužnosnika, počinile pokolj nad tamošnjim pripadnicima naroda Ibo, poubijale nekoliko stotina ljudi i uništile imovinu pripadnika naroda Ibo. U srpnju 1966. časnici sa sjevera inscenirali su protuudar, tijekom kojega su ubijeni Ironsi i drugi časnici naroda Ibo. Potpukovnik (a poslije general) Jakubu Govon pojavio se kao vođa. Cilj toga puča bila je osveta narodu Ibo za puč iz siječnja, ali i potpora odcjepljenju sjevera, iako je Govon ubrzo povukao sve pozive na odcjepljenje. Govon se sam proglasio vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga i predsjednikom vojne vlade. To je odbio vojni guverner u istočnoj pokrajini, potpukovnik Odžukvu, koji je, donekle opravdano, tvrdio daje Govonov režim nezakonit. Potkraj 1966. i tijekom 1967. nasilje je eskaliralo. U rujnu 1966. opet je napadnut narod Ibo na sjeveru, i to na najokrutniji način, a napad su, kako su vjerovali dužnosnici te istočne pokrajine, pokrenuli politički vođe sa sjevera. Kružila su izvješća o tome kako su u tim pokoljima sudjelovale vojne snage iz sjeverMark Curtis ne pokrajine. Procijenjeni broj ubijenih kretao se od 10.000 do čak 30.000. Više od milijun pripadnika naroda Ibo u strahu se vratilo u istočnu pokrajinu. U siječnju 1967. vojni vođe sastali su se u Aburiju, u Gani. Do tada je istočna pokrajina pod Odžukvuom prijetila odcjepljenjem. Mnogi Odžukvuovi kolege s istoka tvrdili su kako su pokolji iz rujna prethodne godine pokazali da se ta zemlja ne može ujediniti mirnim putem. Tijekom tih posljednjih napora u Aburiju da se Nigerija održi kao cjelina postignut je dogovor kojim je predviđena labava konfederacija pokrajina. Govon je izdao ukaz o provedbi sporazuma iz Aburija, a tada je čak i sjeverna pokrajina blagonaklono gledala na stvaranje federacije
nekoliko država. Ali, savezna civilna vlast žestoko se protivila sporazumu iz Aburija i tražila je načine kako ga spriječiti. Zatim su Odžukvu i Govon počeli osporavati upravo ono što je bilo dogovoreno u Aburiju, posebice nakon što je Savezna vojna vlada izdala još jedan ukaz u ožujku, koji je Odžukvu držao "kršenjem" obveze što ju je Savezna vojna vlada preuzela u Abu-riju - da će istočnoj pokrajini dati veću autonomiju. Novim je ukazom Saveznoj vojnoj vladi dano pravo proglasiti izvanredno stanje u bilo kojoj pokrajini te osigurati da nijedna pokrajinska vlada neće moći potkopati izvršnu vlast Savezne vojne vlade. Odžukvu je zatim Govonu dao ultimatum da će istočna pokrajina do 31. ožujka započeti s provedbom svoje verzije sporazuma iz Aburija i tako uspostaviti veću pokrajinsku autonomiju. I, dok je Bijafra prijetila odcjepljenjem i proglašenjem neovisne države, Savezna vojna vlada nametnula joj je sankcije kako bi je držala na uzdi. Dana 26. svibnja Skupština te istočne pokrajine glasovala je za odcjepljenje od Nigerije, a sutradan je Govon proglasio izvanredno stanje u cijeloj zemlji, zabranio političko djelovanje i objavio ukaz kojim se puna vlast vraća u ruke Savezne vojne vlade. Objavljen je i ukaz kojim se ta zemlja dijeli na dvanaest država, uključujući šest država na sjeveru i tri na istoku. LJUDI ZA ODSTREL Dana 30. svibnja 1967. Bijafra je proglasila neovisnost, a 7. srpnja Savezna vojna vlada započela je s akcijama borbe protiv toga. Borbe su trajale sve do siječnja 1970., kada se iznimno dobro opremljena nigerijska savezna vojska, s više od 85.000 vojnika, koji su poslani iz Velike Britanije, Sovjetskoga Saveza i nekoliko drugih zemalja, suprotstavila vojsci dragovoljaca iz Bija-fre, čija je većina opreme potjecala iz osvojenih nigerijskih zaliha. Ni izdaleka nije jasno tko je bio kriv za neuspjeh mirovnih pregovora. No, ipak se čini da je nigerijska Savezna vojna vlada prekršila sporazum iz Aburija glede stupnja autonomije koji je obećala dati istočnim pokrajinama. Prije nego što su počeli pružati nedvosmislenu potporu Saveznoj vojnoj vladi, a počeli su je pružati kada je rat započet, britanski su dužnosnici priznavali zakonitost nekih od Odžukvuovih zahtjeva. Primjerice, britanski visoki povjerenik u Lagosu Sir Francis Cumming-Bruce rekao je Govonu u studenome 1966. da su pokolji nad narodom Ibo iz rujna 1966. na sjeveru zemlje "promijenili odnose među pokrajinama i onemogućili istočnim Nigerijcima da se udruže sa sjevernjacima na istom temelju kao i prije". To je bilo pitanje osnovnih načela "reda i zakona te fizičke sigurnosti u toj federaciji". Rekao je Govonu da Savezna vojna vlada mora poduzeti "znatne mjere kako bi udovoljila stajalištu pukovnika Odžukvua".9 Dužnosnici Velike Britanije također su izjavili da su dogovori iz Aburija "krajnje nejasni glede mnogih važnih pitanja i da se oko njihova tumačenja mogu voditi beskonačne rasprave ". Potkraj siječnja 1967. gospodin Cumming-Bruce je izjavio da su i Govon i Odžukvu "ozbiljno krivi i da su obojica odgovorni za trovanje atmosfere".10 9 Ured Commonvvealtha u Visokome povjerenstvu, Lagos, 5. studenoga
1966.,PREM13/1661. 10 F. Cumming-Bruce piše Uredu Commonwealtha, 30. siječnja 1967., PREM13/1661. Mark Curtis A postoji i šire pitanje - Treba li Bijafri dopustiti neovisnost? Britanski su se dužnosnici bojali da bi u slučaju odcjepljenja Bijafre njezin primjer slijedile brojne druge pokrajine u Africi, što bi bilo opasno po "stabilnost" na cijelome tome kontinentu. Mnoge su velesile, uključujući i SAD i Sovjetski Savez, imale takvo mišljenje. Izgleda ipak da ne postoji razlog zašto Bijafra, sa svojih 15 milijuna ljudi, ne bi mogla uspostaviti održivu neovisnu državu. Stanovništvo Bijafre govorilo je da su oni narod s posebnim jezikom i kulturom, da su oni kršćani, za razliku od muslimanskih zajednica koje su stjerane u nigerijsku saveznu državu, koja je, poslije svega, ipak jedna kolonijalna tvorevina. U biti, Bijafra je bila i jedna od najrazvijenijih pokrajina u Africi, s velikim brojem cesta, škola, bolnica i tvornica. Izgleda zasigurno da je borba za neovisnu državu uživala potporu većine stanovništva Bijafre, čiji se nacionalni osjećaj produbljivao kako je rat odnosio goleme žrtve. Ono što je posve jasno jest činjenica da želje stanovništva Bijafre nisu nikada bile glavna vodilja britanskih planera. Želje toga stanovništva ni želje Nigerijaca u drugim dijelovima te federacije jednostavno nisu bile problem za britansku Vladu. Prioriteti Londona bili su održati jedinstvo Nigerije radi geopolitičkih interesa i radi zaštite britanskih naftnih interesa. To znači da se Govonovoj Saveznoj vojnoj vladi davala potpora od samoga početka. Potpora Velike Britanije agresiji u Nigeriji "Naši izravni interesi jesu trgovina i ulaganje, uključujući i važan udio koji kompanije Shell i British Petroleum imaju u istočnoj pokrajini. U Nigeriji živi gotovo 20.000 britanskih državljana, za čije smo dobro, naravno, posebno zabrinuti", izjavilo je Ministarstvo vanjskih poslova nekoliko dana prije početka LJUDI ZA ODSTREL rata.11 Ulaganja kompanija Shell i British Petroleum iznosila su oko 200 milijuna funta, a ostala britanska ulaganja u Nigeriji iznosila su 90 milijuna funta. Tada su te kompanije bile djelomično u vlasti britanske Vlade i bile su najveći proizvođači nafte u Nigeriji, zaslužne za većinu prihoda od izvoza iz te zemlje. Veći dio te nafte nalazio se u istočnoj pokrajini. Ministar Commonwealtha George Thomas napisao je u kolovozu 1967.: "Jedini neposredni britanski interes u Nigeriji jest taj da se nige-rijsko gospodarstvo vrati na one uvjete u kojima se naša snažna trgovina i ulaganja u tu državu mogu dalje razvijati, a posebice kako bismo ponovno imali pristup važnim naftnim postrojenjima Thomas je, nadalje, opisao primarne razloge zbog kojih Velika Britanija tako žarko želi očuvati jedinstvo Nigerije, izjavljujući da je "naš jedini izravni interes za
održanje federacije taj da je Nigerija do sada razvijana kao gospodarska cjelina i svaki prekid toga imao bi nepovoljne učinke po trgovinu i razvitak". Ako dođe do raspada Nigerije, dodao je: "Ne možemo očekivati da će gospodarska suradnja između bivših sastavnih dijelova Nigerije, a posebice između istoka i zapada, nužno osigurati nastavak razvoja i trgovine na istoj razini na kojoj bi oni bili u ujedinjenoj Nigeriji, niti sada možemo računati da će kompanije Shell i British Petroleum ponovno dobiti koncesiju za naftu pod istim uvjetima kao u prošlosti, ako istok i srednji zapad preuzmu puni nadzor nad svojim gospodarstvima. Odžukvu je u početku pokušao natjerati kompanije Shell i British Petroleum da dio dobiti plaćaju Vladi Bijafre, umjesto Saveznoj vojnoj vladi. Nakon što su Vladi Bijafre platile simbo11 Ministarstvo vanjskih poslova i Ured Commonvvealtha pišu određenim predstavništvima, Smjernica br. 118., 25. svibnja 1967., PREM13/1661. 12 G. Thomas piše premijeru, 18. kolovoza 1967., PREM13/1661. Mark Curtis ličnu pristojbu, naftne su kompanije, naposljetku, to odbile. Odžukvu je uzvratio privremenim oduzimanjem Shellove imovine i postrojenja, zabranio Shellu daljnje poslovanje i naložio njegovom osoblju da napusti zemlju. Te će kompanije "izgubiti mnogo toga ako Savezna vojna vlada ne postigne očekivanu pobjedu", rekao je u kolovozu 1967. George Thomas.13 Ključni britanski cilj tijekom cijeloga rata bio je osigurati ukidanje blokade koju je Govon nametnuo istoku i kojom je zaustavljen izvoz nafte. Uoči same Govonove objave rata, Velika je Britanija jasno obznanila Saveznoj vojnoj vladi da potpuno podržava jedinstvo Nigerije. Primjerice, George Thomas je izjavio nigerijskom visokom povjereniku u Londonu, potkraj travnja 1967., da "osjećamo simpatije prema Saveznoj vojnoj vladi i potpuno je podržavamo". Ali je rekao i to kako se nada da će se moći izbjeći primjena sile na istoku. Dana 28. svibnja Govon je, nakon što je upravo proglasio izvanredno stanje, britanskom vojnom atašeu izrijekom rekao da će Savezna vojna vlada vjerojatno "pokrenuti napad sa sjevera". Pitao je bi li Velika Britanija dala desantnu potporu tome napadu i potporu mornarice za učvršćenje blokade istočnih pomorskih luka. Vojni ataše odgovorio je da nijedno od toga dvoga ne dolazi u obzir.14 Tada je Govon već bio zapovjedio vojnu akciju početkom srpnja pa je, stoga, Velika Britanija odbila nigerijske zahtjeve za vojnim uplitanjem i zauzela se kod Govona da traži "mirno" rješenje sukoba. Ali, Wilsonova je vlada također uvjerila Govona u potporu Velike Britanije jedinstvu Nigerije u vrijeme kada su se događale vojne pripreme, a nije davala nikakve znake prekida ni smanjenja isporuke oružja ako vojni napad bude pokrenut. 13 G. Thomas piše premijeru, 18. kolovoza 1967., PREM13/1661. 14 Zapis razgovora između Georgea Thomasa i nigerijskoga visokoga povjerenika, 28. travnja 1967., PREM13/1661; Visoko povjerenstvo, Lagos, piše Uredu
Commonwealtha, 29. svibnja 1967., PREM13/1661. LJUDI ZA ODSTREL Novi visoki povjerenik u Lagosu Sir David Hunt napisao je, u dopisu Londonu od 12. lipnja, da "jedini način... očuvanja jedinstva Nigerije jest uklanjanje Odžukvua s vlasti silom". Rekao je kako se Odžukvu obvezao da će ostati vladar neovisne države i kako je u interesu Velike Britanije snažna potpora Saveznoj vojnoj vladi.15 Prije pokretanja rata Govon je iznio popis želja u svezi s oružjem koje je Savezna vojna vlada željela dobiti od Velike Britanije, a taj će se popis nastaviti pisati i sljedeće dvije i pol godine. Dana 1. srpnja on je od Velike Britanije zatražio jedan borbeni zrakoplov, šest brzih patrolnih brodova i 24 protuzračna topa. "Želimo pomoći Saveznoj vojnoj vladi na sve moguće načine", napisali su britanski dužnosnici.16 No, Velika je Britanija odbila zahtjev za zrakoplovom i brodovima, u strahu da bi tako mogla javno pokazati svoje miješanje u taj rat. Ali je ipak pristala isporučiti protuzračne topove i organizirati tečajeve obuke za rukovanje njima. Zamjenik visokoga povjerenika u Enuguu, glavnome gradu Bijafre, izjavio je da će se isporuka tih protuzračnih topova i njihova streljiva držati potporom Velike Britanije Saveznoj vojnoj vladi te da to ionako nije u cijelosti obrambeno oružje, budući da bi ga se "moglo koristiti i u svrhu napada, ako ga se pridruži napadačkoj floti". Unatoč tome, Vladin Odjel za vijesti dobio je upute da istakne "obrambenu narav toga oružja", ako se na njih bude pravio pritisak, ali da općenito izbjegava publicitet glede izvoza oružja iz Velike Britanije. Visoki povjerenik Hunt rekao je da bi "bilo bolje koristiti se civilnim zrakoplovom" za isporuku tih topova i osigurao je dogovor s Nigerijom da prilikom isporuke "neće biti nikakva publiciteta".17 15 D. Hunt piše Uredu Commonwealtha, 12. lipnja 1967., PREM13/1661. 16 O. Forster piše M. Palliseru, 7. srpnja 1967., PREM13/1661; UredCommonvvealtha piše Lagosu, 24. srpnja 1967., isto, Lagos piše Uredu Commonvvealtha, 21. srpnja 1967., isto. 17 Parker piše Uredu Commonwealtha, 22. srpnja 1967., PREM13/1661; Ured Commonvvealtha piše Lagosu, 24. srpnja 1967., isto; Lagos piše Uredu Commonvvealtha, 21. srpnja 1967., isto. Mark Curtis Suočen s Govonovim pritužbama na to da Velika Britanija nije isporučila veću količinu oružja, Wilson je sredinom srpnja pristao Saveznoj vojnoj vladi isporučiti i brze patrolne brodove. To je učinjeno sa znanjem da će oni pomoći Saveznoj vojnoj vladi zadržati blokadu Bijafre. Wilson je pisao Govonu i rekao mu kako smo " na više načina pokazali našu potporu Vašoj vladi kao zakonitoj vladi Nigerije i naše odbijanje da priznamo pokret za odcjepljenje". Također mu je rekao da Velika Britanija ne "namjerava staviti nikakve zapreke" na put narudžbama "razumnih količina vojnoga materijala slične vrste kakve ste od nas dobivali i u prošlosti". Govon je odgovorio: "Primam na znanje Vaš pristanak na nastavak kupnje uobičajene količine oružja i iskoristit ću sve što nam je sada dostupno od vas, a i od drugih zemalja ako za tim bude potrebe".18
Do početka kolovoza vojne snage Bijafre ostvarile su znatne prednosti nad Saveznom vojnom vladom i napale su pokrajinu na srednjem Zapadu. Ministar Commonvvealtha George Tho-mas rekao je da "se prilično dalekima čine svi izgledi da bi ijedna od tih dviju strana mogla donijeti jasnu vojnu odluku". Naprotiv, "sada se suočavamo s mogućnošću eskalacije rata u kojemu obje strane svuda po svijetu kupuju oružje". U toj situaciji on poteže pitanje pokretanja mirovne ofenzive od Velike Britanije i zaustavljanja svih isporuka oružja. No, to je odbio David Hunt u Lagosu, budući da bi to izazvalo "velike zamjerke" Savezne vojne vlade britanskoj Vladi te da bi se to držalo "neprijateljskim činom". Doista, Vlada je odlučila nastaviti s isporukama oružja i streljiva iste vrste, kao i onoga koje je Velika Britanija prije isporučivala, ali i nastaviti s odbijanjem isporuka "sofisticirane opreme", uporabe zrakoplova i tenkova.19 18 Ured Commomvealtha piše Lagosu, 16. srpnja 1967., PREM13/1661; Govon piše H. Wilsonu, 29. srpnja 1967., isto. 19 G. Thomas piše premijeru, 18. kolovoza 1967., PREM13/1661; G. Tho-mas, "Nigeria", kolovoz 1967., isto. LJUDI ZA ODSTREL Odluka o nastavljanju izvoza oružja donesena je nakon što je postalo posve jasno, po ponašanju nigerijskih vojnih snaga, da će se sve isporučeno oružje najvjerojatnije koristiti protiv civila.20 A to se događalo i u vrijeme kada je ministar Commonwe-altha general Arnold Smith obnavljao pokušaje pritiska radi postizanja mirovnih pregovora, nakon što ga je, tijekom posjeta Lagosu iz srpnja prethodne godine, Govon odbio. Do početka studenoga 1967. Savezna vojna vlada odbila je napade vojnih snaga Bijafre i zarobila Enugua. Tada su britanski dužnosnici izjavljivali da Savezna vojna vlada ima "znatnu vojnu prednost". Sada, kada se činilo da klijent Velike Britanije pobjeđuje, nestali su svi razgovori o smanjenju isporuka oružja. George Thomas je tada izjavio: "čini mi se da bi brza pobjeda Savezne vojne vlade najviše koristila interesima Velike Britanije". Savjetovao je da se nastavi s "labavom" politikom isporuke oružja te da se Lagosu isporučuje oružje koje je "važno za povećanje njihove sposobnosti postizanja brže pobjede". To je značilo "razumne količine" opreme, poput minobacača i "općenito pješačkog naoružanja", iako ne zrakoplova i druge "sofisticirane" opreme.21 Dana 23. studenoga 1967. Vlada se složila da bi "brza pobjeda savezne vojske" dala najveću nadu za "brzo okončanje borba". Početkom prosinca ministar Commonwealtha George Thomson rekao je da je "nedostatak oružja i streljiva jedan od problema koji sprječavaju akcije". Rekao je da bi Velika Britanija trebala pristati na nedavni popis želja Savezne vojne vlade, budući da bi "nam povoljan odgovor na taj zahtjev morao dati sve prilike da se ponovno učvrstimo kao glavni opskrbljivač nigerijskih vojnih 20 Frederick Forsvth, The Biafra Story: The making ofan African legend, Leo Cooper, London, 2001., str. 166. 21 Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo Commonvvealtha pišu određenim
predstavništvima, 1. studenoga 1967., PREM13/1661; G. Thomas piše premijeru, 8. studenoga 1967., isto. Mark Curtis snaga i poslije rata". I da će se, ako se rat ubrzo završi, nigerijsko gospodarstvo početi širiti te da će "tu biti dragocjenih poslova za nas". Dodao je i ovo: "Sve što sada činimo kako bismo potpomogli Saveznu vojnu vladu trebalo bi pomoći našim kompanijama da se ponovno stabiliziraju i da prošire svoje djelatnosti u Nigeriji poslije rata te, općenitije, trebalo bi pomoći i stvaranju boljih trgovinskih i političkih odnosa s poslijeratnom Nigerijom." Završio je rekavši kako se nada da će Velika Britanija moći isporučiti i oklopna vozila, budući da se "dokazalo da ona imaju posebnu vrijednost u načinu borbe kakva se vodi u Nigeriji i budući daje Savezna vojna vlada bila vrlo impresionirana Saladi-nima i Ferretsima koje joj je Velika Britanija prethodno isporučila."22 Kao rezultat toga, Velika je Britanija isporučila šest oklopnih transportera tipa Saladin, 30 takvih vozila tipa Saracen, zajedno s 2.000 mitraljeza za njih, tenkovskih mitraljeza i 9 milijuna komada streljiva. Ministar obrane Denis Healev napisao je kako se nada da će te isporuke ohrabriti Nigerijce da se "obrate Velikoj Britaniji u budućim nabavkama vojne opreme". Do kraja te godine Velika je Britanija odobrila i izvoz 1.050 bajuneta, 700 granata, 1.950 minobacača, 30.000 kilograma eksploziva i dva helikoptera.23 Tijekom prve polovice sljedeće godine, 1968., Velika je Britanija odobrila izvoz 15 milijuna komada streljiva, 21.000 minobacačkih granata, 42.500 granata za haubice, 12 višecjevnih topova Oerlikon, 2 topa tipa Bofors, 500 poluautomatskih pušaka, 12 Saladina s mitraljezima i rezervnim dijelovima, 30 Saracena s rezervnim dijelovima, 800 bajuneta, 4.000 pušaka i još dva he22 G. Thomas piše D. Healeyju, 4. prosinca 1967., PREM13/1661. 23 Ministarstvo Commonvvealthapiše Lagosu, 12. prosinca 1967., PREM13/ 1661; D. Healev piše G. Thomsonu, 13. prosinca 1967., isto; dokumenti za ministra Commonvvealtha, 12. lipnja 1968., PREM13/2258. LJUDI ZA ODSTREL likoptera. U isto to vrijeme britanski premijer Wilson neprestano je uvjeravao Govona u potporu Velike Britanije jedinstvenoj Nigeriji pa mu je u travnju rekao: "Mislim da s pravom možemo tvrditi da se u toj potpori nismo kolebali tijekom cijeloga građanskoga rata".24 Te goleme količine naoružanja isporučivane su tajno, a zapravo su i povećane, u vrijeme kada se u novinama moglo čitati o zlodjelima što su ih primatelji toga naoružanja počinjali. Poslije povlačenja sa zapada zemlje, u rujnu 1967., započet je niz pokolja nad pripadnicima naroda Ibo. List New York Times izvješćuje kako je više od 5.000 ljudi ubijeno u različitim gradovima na srednjem zapadu. Oko 1.000 pripadnika naroda Ibo poubijali su u gradu Beninu lokalni ljudi, uz privolu saveznih vojnih snaga, primijetio je list New York Review u prosincu 1967. Oko 700 muškaraca naroda Ibo u siječnju 1968. postrojeno je i strijeljano u gradu Asabi, prema listu Observer. Neki su očevidci tvrdili daje nigerijski zapovjednik dao
pogubiti sve muškarce iz naroda Ibo starije od deset godina.25 Nigerijski su dužnosnici izvijestili britansku Vladu o tome kako im je naoružanje "važno, ali nije od životne važnosti". Važnija od aktualnoga naoružanja "bila je britanska politika pružanja potpore Saveznoj vojnoj vladi".26 Ta se potpora sada pružala i javno, a jačao je i pritisak Parlamenta da se zaustavi isporuka naoružanja u Lagos, pa je u svibnju 1968. čak 70 članova Parlamenta glasovalo za taj embargo. No, stvarna količina naoružanja koje je Velika Britanija isporučivala ipak je bila dobro skrivena od javnosti. Tijekom 1967. i 1968. ministri su Parlamentu govorili kako je Velika Britanija u tome sukobu, zapravo, neutralna, kako se ne 24 Dokumenti za ministra Commonvvealtha, 12. lipnja 1968., PREM13/ 2258; H. Wilson piše Govonu u Uredu Commonvvealtha u Lagosu, 5. travnja 1968., PREM13/1661. 25 Forsvth, TheBiafra Story, str. 258. 26 Ured Commonvvealtha piše Lagosu, 30. svibnja 1968., PREM13/2258. Mark Curtis miješa u unutarnje stvari Nigerije, nego jednostavno nastavlja isporučivati naoružanje Nigeriji na istom osnovu kao i prije rata. Kao što objelodanjeni spisi pokazuju, bila je to čista laž. Primjerice, Wilson je 16. svibnja 1968. pred Donjim domom izjavio: "Nastavili smo isporučivati... naoružanje privatnih proizvođača iz ove zemlje upravo na istom onom osnovu koji je postojao i u prošlosti, ali nije bilo nikakvih posebnih isporuka za potrebe rata."27 U jednom britanskom spisu iz toga vremena, od sredine 1968., spominje se smrt 70.000 do 100.000 ljudi, kao "realan broj". Crveni je križ procijenio da ima oko 600.000 izbjeglica samo u Bijafri te je očajnički pokušavao organizirati dostavu hrane koje je bilo potrebno oko 30 tona dnevno.28 Humanitarne patnje, posebice glad, bile su strašne. Uslijedile su poslije blokade Bijafre, koju je nametnula Savezna vojna vlada. Slike izgladnjele i neishranjene djece obilazile su svijet. Svi su vidjeli kako Savezna vojna vlada počinja zlodjela i napade na civile, uključujući i otvoreno neselektivna bombardiranja iz zraka. Spisi pokazuju kako je Wilson rekao Govonu, u nekoliko navrata u privatnim pismima, daje uspješno odvratio kritiku javnosti i Parlamenta u Velikoj Britaniji, kako bi nastavio podržavati Saveznu vojnu vladu.29 Kao i u Vijetnamu, u to isto vrijeme (vidi Dvanaesto poglavlje), Wilson nije dopustio da ga odvrati obično protivljenje javnosti, bez obzira na razinu zlodjela i broj ubijenih. Sredinom te godine, kada su savezne vojne snage nadzirale luku Harcourt, najvažniji južni priobalni grad, britanski su 27 Donji dom, Hansard, 16. svibnja 1968., stupci 1397.-1398. 28 Dokumenti za ministra Commonvvealtha, 12. lipnja 1968., PREM13/ 2258; Ministarstvo vanjskih poslova i Ured Commonvvealtha pišu određenim predstavništvima, 21. lipnja 1968., isto. 29 Primjerice, Ured Commonvvealtha piše Lagosu, 20. svibnja 1968.,
PREM13/2258. LJUDI ZA ODSTREL dužnosnici izjavili da, budući da "smo otišli ovako daleko u podržavanju Savezne vojne vlade, sada kada su oni u prevlasti bilo bi šteta odbaciti ustupke na koje smo već stekli pravo". Velika Britanija nije mogla obustaviti isporuku naoružanja, budući da bi, "osim drugih briga, takav potez u ozbiljnu opasnost doveo oko 200 milijuna funta britanskih ulaganja u dijelovima Nigerije izvan Bijafre", objasnio je George Thomas Haroldu Wil-sonu.30 Upravo su u to vrijeme britanski dužnosnici pokušali uzvratiti udarac širokoj oporbi nigerijske Vlade, kujući s njom tajni dogovor o poboljšanju "predstavljanja" politike Savezne vojne vlade. Velika je Britanija nagovarala Saveznu vojnu vladu da vanjski svijet uvjeri u to kako ona nije bila upletena u genocid ni u politiku masakriranja te da u javnosti daje izjave o potrebi obustave vatre i o humanitarnom pristupu Bijafri. Visoki povjerenik Hunt predložio je Govonu da se koristi saveznim snagama ratnoga zrakoplovstva za "psihološko ratovanje" te da gradove naroda Ibo zaspe letcima koji bi Saveznoj vojnoj vladi pomogli osvojiti i "propagandne bodove". Britanski su dužnosnici izjavili kako je njihova potpora Saveznoj vojnoj vladi pod napadom i kako "sposobnost da u njoj ustrajemo... dobrim dijelom ovisi o provedbi prosvijetljene i humane savezne politike i o osiguravanju prepoznavanja te politike u javnosti". Ono što je bilo potrebno jest "dobra i dobro prezentirana nigerijska politika, koja bi omogućila nastavak britanske potpore". Wilson se stoga kod višega dužnosnika nigerijske Vlade, Enahoroa, zauzeo "da uloži veće napore kako bi osigurao da njihov slučaj ne pođe po zlu".31 1 30 Ured Commonvvealtha, "Nigeria", 21. SVIBNJA 1968., G. Thomson piše premijeru, 16. lipnja 1968., PREM13/2258. 31 D. Hunt piše Uredu Commonvvealtha, 6. lipnja 1968., PREM13/2258; C. Godden piše M. Palliseru, 10. lipnja 1968., isto tu; Zapis sa sastanka između premijera i nigerijskoga povjerenika za informacije i rad, 12. lipnja 1968., isto. Mark Curtis Spisi upućuju na to da su britanskim dužnosnicima "prezen-tacijska" pitanja bila mnogo važnija od patnja stanovništva Bijafre. Britanski su dužnosnici posve odbacili mogućnost prijetnje prekidom ili smanjenjem izvoza naoružanja kako bi Saveznu vojnu vladu prisilili na promjenu politike. Pitanje kojim se Vlada tada najviše bavila bilo je to da će se britanska Vlada biti prisiljena povući ili smanjiti potporu Govonu zbog pritiska javnosti. Sredinom 1968. britanski dužnosnici još uvijek nisu imali nikakve razgovore s Odžukvuom ni s drugim vođama Bijafre. Sve ponude tih vođa za razgovor bile su odbijene. Wilsonova potpora Saveznoj vojnoj vladi bila je takva daju je čak unaprijed pitao hoće li joj biti "ikakav problem" ako se britanski dužnosnici sastanu s predstavnikom Bijafre. Enahoro je odgovorio da bi to bilo prihvatljivo pod uvjetom da ti kontakti budu "strogo privatne naravi i da nemaju službeni
karakter".32 Početkom kolovoza vojne snage Savezne vojne vlade ponovno su zauzele sve jugoistočne i priobalne države, a istočnjaci su sada bili zbijeni u malu enklavu, izoliranu od vanjskoga svijeta. U zapisniku sa sastanka s premijerom Haroldom Wilsonom zapisano je kako je ministar Commonwealtha lord Shepherd rekao da već 14 mjeseci od odcjepljenja Bijafre "naša potpora Saveznoj vojnoj vladi dovodi nas u položaj u kojemu smo u relativno dobrim odnosima s onom stranom koja je u znatno boljem položaju... Stoga je vrlo važno da ne dopustimo da nama manipulira pritisak mišljenja nadahnut Odžukvuovom popularnošću i da se u ovoj kasnoj fazi odreknemo svih prednosti koja nam je naša politika, čini se, do sada donijela."33 Istoga mjeseca Crveni je križ procijenio da se 2 do 3 milijuna ljudi nalazi u "krajnjoj oskudici" i da ih se još toliko suočava s nedostatkom hrane i lijekova.34 32 Zapis sa sastanka između premijera i nigerijskoga povjerenika za informacije i rad, 12. lipnja 1968., PREM13/2258. 33 Lord Shepherd piše premijeru, 6. kolovoz 1968., PREM13/2259. 34 Zapis sa sastanka lorda Hunta i dr. Lindta, 14. kolovoza 1968., PREM 13/ 2260. LJUDI ZA ODSTREL Wilson se nije dao smesti pritiskom javnosti. Sljedećega mjeseca rekao je Govonu: "Britanska je Vlada bila postojana u svojoj politici potpore Saveznoj vojnoj vladi Nigerije i suprotstavila se svim prijedlozima u Parlamentu i u tisku za promjenom te politike, posebice glede isporuke naoružanja."35 Britansko Ministarstvo vanjskih poslova ustvrdilo je da će "sva naša ulaganja u Nigeriji, a posebice naši naftni interesi na jugoistoku i na srednjem zapadu, biti ugroženi ako promijenimo politiku potpore Saveznoj vojnoj vladi".36 Lord Brockway i njegov odbor za mir u Nigeriji sastali su se u studenome s Wilsonom i zauzeli se kod njega da prekine prodaju naoružanja i da napravi pritisak za prestanak vatre, procjenjujući da bi do kraja godine, zbog gladi i bolesti, moglo biti 2 milijuna mrtvih.37 Ne samo što je Wilson tu molbu odbio, nego spisi otkrivaju kako se samo dva dana poslije toga suglasio da Velika Britanija, prvi put u tom tajnom poslovanju, isporuči Nigeriji zrakoplove. Nigerija je zahtijevala od Velike Britanije isporuku nekoliko mlaznih zrakoplova kako bi napala piste kojima su se koristile vojne snage Bijafre (i koje su se, između ostaloga, koristile za isporuku humanitarne pomoći). Wilson je rekao kako ih Velika Britanija ne može isporučiti izravno, ali kako je takve zrakoplove Velika Britanija već isporučila Južnome Jemenu i Sudanu. Nigerija bi, rekao je, trebala te zrakoplove nabaviti od njih, što "ne bi izravno uplitalo britansku Vladu". Kompanija s kojom je trebalo poslovati u tim dvjema zemljama bila je Ainvork Limited, kojom se poslije koristila britanska Vlada kako bi sakrila svoju uplete35 H. Wilson piše Govonu, 24. rujna 1968., PREM 13/2260. 36 Ministarstvo vanjskih poslova, "Nigeria", 7. prosinca 1968., PREM13/ 2261. 37 Bilješka sa sastanka između premijera i Odbora za mir, 6. studenoga 1968.,
PREM 13/2260. Mark Curtis nost u prljavi rat u Jemenu. Britanska se Vlada također suglasila da Nigeriju poveže s "prikladnim pilotima".38 Isporuka britanskoga naoružanja ponovno je pojačana u studenome. Ministar vanjskih poslova Michael Stewart rekao je da bi Nigerija mogla dobiti još 5 milijuna komada streljiva, još 40.000 minobacačkih granata i još 2.000 pušaka. "Možeš reći Govonu", rekao je Stewart visokome povjereniku Huntu u Lagosu, "da smo sigurno spremni razmotriti daljnje zahtjeve" za isporukom sličnoga naoružanja i u budućnosti. Zaključio je: "Ako postoji bilo što drugo što ti misliš da im je potrebno za... ratovanje na kopnu i što bi pomoglo u ubrzavanju završetka borba, molim te da nam javiš pa ćemo žurno razmotriti što sve možemo učiniti da to i isporučimo".39 Ostale isporuke dogovorene su u studenome, poslije sastanaka s Nigerijcima. Uključivale su šest Saladina i 20.000 komada streljiva. Osim toga, dogovorene su mjesečne isporuke streljiva, u ukupnom iznosu od 15 milijuna komada, povrh onih već dogovorenih. Britanski ministar obrane priznao je da se posljednjih mjeseci "nastavilo s isporukom streljiva za pješačko naoružanje u Nigeriju u istim razmjerima, a to će se nastaviti u još većim razmjerima". Dogovor postignut nedugo prije toga značio je daje Velika Britanija isporučila 36 milijuna komada streljiva samo tijekom posljednjih nekoliko mjeseci. "Spremnost Velike Britanije da isporuči velike količine streljiva", izjavio je lord Shepherd, "značila je uzimanje od zaliha britanske vojske".40 38 Zapis sa sastanka na adresi Dovvning Street 10, 8. studenoga 1968., PREM13/2260; Zapis sa sastanka između lorda Shepherda i šefa Enahoroa, 13. studenoga 1968., PREM13/2260: Gospodin Morris piše lordu Shepherdu, 13. studenoga 1968., isto; Zapis sa sastanka između lorda Shepherda i generala Govona, 11. prosinca 1968., PREM 13/2261. 39 M. Stewart piše Lagosu, 23. listopada 1968., PREM13/2260. 40 Zapis razgovora između lorda Shepherda i šefa Enahora, 13. studenoga 1968., PREM13/2260; Gospodin Morris piše Lordu Shepherdu, 13. studenoga 1968., isto; Zapis sa sastanka između lorda Shepherda i generala Govona 11 prosinca 1968., PREM 13/2261. LJUDI ZA ODSTREL U isto to vrijeme Ministarstvo vanjskih poslova davalo je smjernice svojim misijama diljem svijeta da lažu o količinama isporučenoga naoružanja. Dana 22. studenoga različitim je diplomatskim službama poslalo dopis sa "smjernicama". U dopisu stoji kako "želimo obeshrabriti pokazatelje" koji govore da su Nigerijci, tijekom posljednjih sastanaka s britanskim dužnosnicima, pokušavali "dogovoriti goleme isporuke naoružanja". Naprotiv, "naša politika isporučivanja razumnih količina naoružanja iste vrste kakvu već tradicionalno i isporučujemo Nigeriji i dalje će se zadržati, ali ne mogu se očekivati nikakve promjene u sljedećima obrascima isporuka".41 Ta "kultura" laganja toliko je pustila korijene u
britanskome Ministarstvu vanjskih poslova da se čini kako je njegova politika držati vlastite dužnosnike u neizvjesnosti. Do kraja 1968. Velika je Britanija prodala Nigeriji naoružanja u vrijednosti od 9 milijuna funta, od kojih je 6 milijuna funta potrošeno na pješačko naoružanje.42 četvrtina isporuka Nigeriji (po vrijednosti) dolazila je iz Sovjetskog Saveza, koji je također iskorištavao rat u svoju korist i nedvojbeno pokušavao osigurati otvorena vrata u Nigeriji, koja su se tom prilikom i otvorila. Britanski su dužnosnici dosljedno opravdavali svoje isporuke naoružanja, govoreći da će, ako s njima prestanu, Rusi popuniti tu prazninu. A upravo su britanski naftni interesi bili primaran čimbenik u razmišljanju britanskih planera. Tijekom posljednja dva mjeseca 1968., sa stotinama tisuća mrtvih, borbe su dospjele u pat poziciju. Savezna vojna vlada oduzela je sav teritorij Bijafre, osim male enklave koja se sastojala od 3 milijuna ljudi, na području veličine britanske grofovije Kent. Stanovnici Bijafre sada su ovisili o dvjema pistama za 41 FCO piše određenim predstavništvima, 22. studenoga 1968., PREM13/ 2260. 42 Zajednički odbor za obavještajne službe, "Nigeria", 26. ožujka 1969., PREM 13/2818. Mark Curtis isporuku humanitarne pomoći izvana, koja je bila ograničena time što ni Govon ni Odžukvu nisu dopuštali slijetanje dovoljnom broju zrakoplova. Humanitarne službe i dalje su pozivale na prekid vatre, posebice zato što je glad dosegnula kritične razmjere. Premijer Wilson je u studenome rekao Govonu: "Nastavit ćemo s našom trenutačnom politikom, unatoč velikome pritisku na nas". Britanski ministar vanjskih poslova Stewart dao je smjernice lordu Shepherdu, prilikom njegovoga posjeta Lagosu, da Govona izvijesti o izvanrednim mjerama koje je Velika Britanija poduzimala da ga podrži. Govon bi trebao shvatiti, rekao je Stevvart, da se protivljenje britanskoj politici "proteže upravo kroz uobičajenu političku ili stranačku podjelu u zemlji i daje posebice snažno u raznim crkvama". Dodao je da "slično mišljenje izražava i sama Vlada"43 - tako su tanki bili temelji potpore koju je Velika Britanija pružala Saveznoj vojnoj vladi. (Pitamo se kakvi su bili slični dopisi koje je Tonv Blair slao Georgeu Bushu 2003.). Wilsonova je vlada žarko željela sebe prikazati kao vladu zaokupljenu traženjem mira, no, spisi pokazuju da su dužnosnici znali kako u protivnom neće moći opravdati svoju potporu Saveznoj vojnoj vladi. Britanska je Vlada u mirovnim pregovorima na sve moguće načine pokušavala izbjeći uplitanje UN-a. Namjera je bila održati jedinstvenu Nigeriju i postići rješenje posve u skladu s uvjetima Savezne vojne vlade. Za ometanje mirovnih pregovora i isporuku humanitarne pomoći britanska je Vlada u svojim izjavama neprestano optuživala samo stanovnike Bijafre, a ne Saveznu vojnu vladu. Obje su strane nudile brojne prijedloge i protuprijedloge glede noćnih i dnevnih letova te riječnih i kopnenih puteva za Bijafru. Savezna vojna vlada bojala se da bi stanovnici Bijafre mogli isko-
43 FCO piše Lagosu, 10. prosinca 1968., PREM13/2261; M. Stewart piše Lagosu, 12. prosinca 1968., isto. LJUDI ZA ODSTREL ristiti isporuke humanitarne pomoći kao zaklon za nabavku naoružanja, a stanovništvo Bijafre vjerovalo je da bi Savezna vojna vlada mogla otrovati humanitarnu pomoć. U međuvremenu su milijuni ljudi patili, bez pomoći. Nema nikakve dvojbe da su Odžukvu i vodstvo Bijafre bili djelomično odgovorni za taj neuspjeh, no, to je bila i Savezna vojna vlada. Umiranje stanovništva Bijafre od gladi nije bilo obična popratna pojava. Bio je to dio namjerne ratne politike Savezne vojne vlade.44 Nekoliko dopisa koje su britanski dužnosnici uputili premijeru Wilsonu i nekim ministrima dalo je mnogo precizniju sliku od onih koje su se podastirale javnosti. Oni su govorili da optužiti treba i Saveznu vojnu vladu, podjednako kao i stanovništvo Bijafre.45 No, to ipak nikada nije uznemirilo britansku politiku u njezinu potpunom stajanju na stranu Govonove Savezne vojne vlade. U ožujku 1969. Wilson je dao intervju i lagao kako "nastavljamo isporučivati, ali u vrlo ograničenim razmjerima, naoružanje, ne bombe, ne zrakoplove, Vladi Nigerije, zato što smo oduvijek bili njihovi dobavljači". Ne samo što su time prešućeni dogovori postignuti godinu dana prije toga, nego je istoga dana kada je dan taj intervju Vlada odobrila izvoz 19 milijuna komada streljiva, 10.000 topničkih granata i 39.000 minobacačkih granata, to jest, granata za koje je Wilson tvrdio da ih Velika Britanija uopće ne isporučuje, a kamoli u golemim razmjerima.46 Samo dan prije toga Wilsonova intervjua, dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova napisao je kako smo "pristali da ćemo tijekom posljednjih nekoliko mjeseci isporučiti Nigeriji velike količine naoružanja i streljiva kako bismo im pomogli u dovršavanju rata, u nedostatku bilo kakvih daljnjih (mirovnih) pre44 Forsyth, TheBiafra Story, str. 185. 45 Vidi, primjerice, M. Palliser piše premijeru, 23. siječnja 1969., PREM13/ 2263 i FCO, "Relief for the Biafran enclave", 30. 12. 1969., PREM13/3374. 46 Tekst premijerovog intervjua, 27. ožujka 1969., PREM13/2819; FCO piše Lagosu, 27. ožujka 1969., isto. Mark Curtis govora". Također je rekao kako smo "prevezli streljivo zapješačko naoružanje u Nigeriju... iz zračne luke Manston u Kentu, a da pritom nismo privukli nepoželjne komentare u tisku".47 Stoga vjerojatno nije nikakvo iznenađenje stoje Govon u travnju Wilsonu napisao: "...od svih vlada u zapadnome svijetu, Vaša je ostala jedina koja je otvoreno slijedila svoju politiku isporuke naoružanja mojoj vladi".48 Francuska, Belgija i Nizozemska, između ostalih zemalja, objavile su prekid isporuke oružja Nigeriji, a SAD je i dalje slijedio svoju raniju politiku neisporučivanja naoružanja nijednoj strani u sukobu. U kolovozu 1969. dva viša dužnosnika britanskoga ratnoga zrakoplovstva potajno su posjetila Nigeriju kako bi savjetovala Nigerijce o tome "kako što bolje voditi
desantni rat". Glavni britanski interes, što je vidljivo iz spisa, bio je pružiti što bolju zaštitu naftnim postrojenjima, ali je u kratkim smjernicama upućenim toj dvojici časnika stajalo da se takav dojam ne smije ostaviti na Nigerijce. Posljedica toga bila je da su časnici Nige-rijcima savjetovali raznolike načine "neutraliziranja pobunjeničkih pista". Svi su znali da bi uništenje tih pista onemogućilo i isporuku humanitarne pomoći, koja se provodila danju. Nije posve jasno jesu li ti savjeti i provedeni u djelo.49 U prosincu 1969., pred sam posljednji napad, koji je skršio vojne snage Bijafre, britanski ministar vanjskih poslova Michael Stewart pozvao je na pojačanje vojne pomoći, uključujući i isporuku većeg broja oklopnih vozila, koja su, napisao je, "nedvojbeno najučinkovitije oružje u kopnenom ratu i bili su na čelu svih većih pomaka savezne vojske".50 47 J. Wilson piše L. Monsonu, 26. ožujka 1969., PREM13/2819. 48 Govon piše H. Wilsonu, 19. travnja 1969., PREM13/2819. 49 J. Gibbon piše H. Wilsonu, 14. kolovoza 1969., DEFE24/589; D. Evans, "Report on visit to Nigeria by RAF officers", 25. kolovoza 1969., isto; A. Heskett piše Ministarstvu obrane, 24. srpnja 1969., isto. 50 M. Stewart piše D. Healeyju, 8. prosinca 1969., PREM13/2823. LJUDI ZA ODSTREL Otpor u Bijafri završio je sredinom siječnja 1970. Wilson je tada Govonu poslao još jednu poruku, u kojoj mu je rekao da je "tvoja vojska došla do presudne pobjede" i postigla "tvoj veliki cilj očuvanja jedinstva i integriteta Nigerije". U toj poruci stoji i ovo: "Kao što i sam znaš, ja i moji kolege cijelo smo ovo vrijeme vjerovali da si u pravu i nikada se nismo pokolebali u pružanju naše potpore tebi, tvojoj vladi i tvojoj politici, unatoč povremenim žestokim napadima na nas u Parlamentu i u tisku, kao i u prekooceanskim zemljama."51 Zamjenik visokoga povjerenika u Lagosu dodao je: "Iskreno smo zahvalni (što i trebamo biti) na svemu što je Velika Britanija učinila i što još uvijek čini za ovu zemlju, a posebice na hrabrosti vlade Njezinoga Veličanstva zbog doslovne ustrajnosti u isporukama naoružanja protiv Bijafre".52 Potkraj toga mjeseca u izvješću za britanskoga visokog povjerenika obračunata je cijena toga rata. To se izvješće osvrće na izvješće jedne humanitarne službe, koja procjenjuje da je humanitarnom pomoći nahranjeno 1,5 do 2 milijuna ljudi, od kojih su oko 700.000 njih bili izbjeglice u logorima koji su u cijelosti ovisili o humanitarnoj pomoći.53 Tri milijuna izbjeglica bilo je nabijeno u enklavu površine 2.500 četvornih metara, u kojoj nije vladala samo nestašica hrane, nego i nestašica lijekova, krova nad glavom i odjeće. Gospodarstvo je Bijafre razoreno, gradovi su bili u ruševinama, a škole, bolnice, i prometnice uništene. 51 Wilson piše Govonu u FCO u Lagosu, 12. siječnja 1970., PREM13/3375. 521. Lucas, "Random Reflections on the Northern States of Nigeria", 30. siječnja 1970., DEFE31/27. 53 Lagos piše FCO-u, 31. siječnja 1970., FCO65/801.
Jedanaesto poglavlje INDONEZIJA KAO INSTRUMENT TAJNE AKCIJE Malo je ljudi toliko patilo zbog britanske potpore represivnim režimima kao žitelji otoka Indonezije. Od 40-tih godina prošloga stoljeća do danas na stotine tisuća tih ljudi za odstrel poubijale su vlade iz Džakarte, kojima je London pružao potporu. Ovo se poglavlje bavi dvjema epizodama, jednom aktualnom, a drugom iz 50-tih godina prošloga stoljeća. Aktualna epizoda tiče se snažne britanske potpore pokušajima Džakarte da uništi separatiste. Epizoda iz prošlosti odnosi se na tajnu potporu Velike Britanije separatistima u borbi protiv Džakarte. Moguće je da je London zamijenio strane, ali je njegova strategija zadivljujuće dosljedna - ona podržava one snage koje su sposobne provesti naloge Velike Britanije. Posljedice po narod Indonezije nisu važne. Rat u Acehu Najnovija epizoda dugotrajne potpore Londona indonezijskoj agresiji počela je 2003. Dok su britanski ministri tumačili važnost poštivanja najviših moralnih vrijednosti kada je riječ o postupanju prema Sadamovom režimu, njihovi saveznici u Džakarti počinjali su zlodjela u pokrajini Aceh. četiri milijuna stanovnika Aceha, na sjevernom vrhu otoka Sumatre, imaju dugu povijest otpora vladavini iz Džakarte. TrideMark Curtis set su se godina opirali vojnim naporima Nizozemske da tu pokrajinu "pokori" i kolonizira. Nakon stoje Indonezija stekla neovisnost, 1949., Acehu je dodijeljen poseban status pokrajine, kojim se htjelo stanovnicima Aceha dati nadzor nad obrazovanjem, religijom i nekim lokalnim zakonima. Ali, ta autonomija nije uspješno provođena. Dugogodišnje zamjerke Vladi iz daleke Džakarte dosegnule su vrhunac sredinom 70-tih godina prošloga stoljeća, nakon što su otkrivene goleme zalihe prirodnog plina. Džakarta je dopuštala da se ta bogatstva crpe uz niske prihode od kojih je koristi imalo samo stanovništvo Aceha. Godine 1976. osnovan je Pokret za oslobođenje Aceha, za borbu za neovisnost, i počeo je otvoreni otpor vladavini iz Džakarte. Indonezijski režim pod generalom Suhartom, koji je upravo bio završio agresiju na Istočni Timor, reagirao je tako stoje Aceh proglasio "zonom vojnih operacija" i otpočeo demonstraciju okrutnosti i represije. To je dosegnulo vrhunac između 1989. iSuhar-tova pada iz 1998. Tijekom tih godina na tisuće stanovnika Aceha je poubijano, mučeno ili "nestalo". Vojska je najavila zatvaranje "zone vojnih operacija" 1998., ali je 1999. i 2000. pokrenut cijeli niz daljnjih vojnih i policijskih operacija, uključujući i nekoliko pokolja u kojima je poubijano mnoštvo ljudi. Godine 2000. uvedena je "humanitarna stanka", koju je labavo nadzirao centar za ljudska prava sa sjedištem u Ženevi. No nasilje se opet pojačalo u svibnju 2001., kada je Indonezija pokrenula nove vojne operacije. Još oko 2.000 ljudi, većinom
civila, poubijano je. U sljedećoj godini dogodilo se još 1.300 ubojstava. Od 1976. u tome je sukobu poginulo oko 15.000 ljudi. Pokret za oslobođenje Aceha dobivao je na snazi i na popularnosti zbog indonezijske okrutnosti, djelovao je na svim područjima Aceha i imao je učinkovit nadzor nad seoskim i lokalnim upravama, barem sve do posljednje indonezijske ofenzive kojom se to nastojalo uništiti.' LJUDI ZA ODSTREL Dana 19. svibnja 2003. indonezijski predsjednik Megavati Sukarnoputri započeo je u Acehu vojne operacije golemih razmjera protiv Pokreta za oslobođenje Aceha. Tom je odlukom jednostrano okončan šestomjesečni prekid vatre i proces dijaloga između indonezijske Vlade i Pokreta za oslobođenje Aceha. Razdoblje prekida vatre rezultiralo je znatnim smanjenjem broja ubijenih civila, povratkom u normalnu svakodnevicu u mnogim dijelovima te pokrajine, čiji su stanovnici to željno dočekali. Poslije intervencije iz svibnja, u kojoj je sudjelovalo oko 30.000 indonezijskih vojnika, organizacija Human Rights Watch dokumentirala je snažan porast ubojstava što su ih počinile indonezijske vojne snage, oštre mjere protiv nevladinih organizacija i medija te razaranje 425 škola u toj pokrajini. Također je izjavila kako su postojali planovi za prisilno iseljenje 200.000 ljudi iz njihovih domova i njihovo smještanje u posebne logore pod nadzorom vojske.2 Do lipnja 2003. indonezijska organizacija za ljudska prava Kontras izvijestila je daje 40.000 ljudi postalo izbjeglicama. U kolovozu je tisak izvješćivao o tome kako je ubijeno više od 1.000 civila, a ta je brojka do početka 2004. narasla na 3.000.3 U studenome 2003. indonezijska je Vlada produljila operaciju u Acehu na još šest mjeseci. "Operacija se provodi tako da stradavaju mnogi civili, surovo se krše ljudska prava i razara javna infrastruktura u Acehu", izjavila je organizacija za ljudska prava Tapol. "U jednom slučaju za drugim vojnici upadaju u sela u Acehu i provode javna pogubljenja ili batinanja samovoljno odabranih ljudi", izjavila je organizacija Human Rights Watch. "Ako 1 Tapol, "Backgrounder on Aceh", Indonezija, siječanj 2002., www. tapol. gn. apc. org 2 HRW, "Aceh under martial law", 5. lipnja 2002. 3 John Aglionby i Richard Norton-Taylor, "British tanks used in Aceh", 26. lipnja 2003.; John Aglionby, "Battered people of Aceh take time out to party as Jakarta's crackdown drags on", Guardian, 20. kolovoza 2003.; Tapol, "High Court to hear arms to Indonesia case against UK government". 26. ožujka 2004. Mark Curtis je cilj usaditi strah u stanovništvo, onda je on, nažalost, postignut".4 Stizala su izvješća o tome kako je na tisuće izbjeglica pobjeglo iz svojih domova, dok su oni koji su ostali bili žrtve nestašice hrane, vode, sanitetskih sredstava i prestanka rada osnovnih javnih služba, primjerice, zdravstvene skrbi. Indonezijska je ofenziva nominalno završila u svibnju 2004. ukidanjem izvanrednog stanja. Ipak su se, u drugome dijelu te godine, borbe nastavile pa "većina stanovništva i dalje živi u strahu, slušajući izvješća o ubijanjima, mučenjima i nestalim osobama", kaže organizacija Human Rights Watch.5
Indonežani su se u svojoj agresiji koristili britanskim naoružanjem. London je odbio prekinuti isporuku naoružanja. Blai-rova je vlada ignorirala sve dokaze o tome kako se indonezijska vojska u Acehu sprema koristiti tenkove tipa Scorpio, koje im je isporučila Velika Britanija, a pritom nije Džakarti dostavila nikakvo upozorenje. Posljedica toga jest daje od lipnja u Acehu korišteno 36 tih tenkova. Do kraja 2003. korištena su također i oklopna vozila Saracen, koje je isporučila Velika Britanija. Prvoga dana napada zrakoplovi Hawk, koje je također isporučila Velika Britanija, također su se koristili u Acehu. Novinar lista Guardian John Aglionbv izvijestio je da su se njima "koristili primarno kako bi uplašili i zastrašili ljude na tlu niskim letovima iznad ciljeva koji su već bili raketirani iz drugih zrakoplova, a zatim na visini, s više od 600 padobranaca koji su se spuštali". U tadašnjim izvješćima Pokreta za oslobođenje Aceha stoji kako su zrakoplovi Hawk korišteni za napade na sela u sjevernome Acehu, dok drugi izvori tvrde da su oni korišteni i u bombardiranju drugih dijelova te pokrajine. Indonezijske novine izvješćuju kako 4 Tapol, "Dismay as Biritsh armoured vehides join war in Aceh", 28. studenoga 2003.; HRW, "Indonesia: refiigees reveal vvidespread abuses in Aceh", 18. prosinca 2003. 5 Sam Zafiri, "A valid election in Aceh: Test-case for Indonesia's democmcy",JakartaPost, 3. srpnja 2004., LJUDI ZA ODSTREL je načelnik stožera ratnoga zrakoplovstva, bojnik Chappv Hakim, izjavio daje dva mjeseca prije toga s britanskim veleposlanikom raspravljao o mogućnosti korištenja zrakoplova Hawk i da se ovaj nije tome protivio.6 Britanski ministar vanjskih poslova Mike O'Brien tvrdio je kako je britanska Vlada primila jamstva iz Džakarte, još 2002., o tome da se britanska oprema neće koristiti u napadima ni za kršenje ljudskih prava. Ali, Indonezija je osporila postojanje bilo kakva takvog sporazuma. Izjavila je da zrakoplovi Hawk ionako nisu korišteni u napadima i - nastavila ih je koristiti. "Iskoristit ću sve što imamo", rekao je vojni zapovjednik general Suharto. "Naposljetku, sve smo to već platili".7 Suočena s očitom sramotom i pritiskom javnosti, Blairovaje vlada, navodno, u lipnju 2003., zaprijetila da će odbiti odobrenja za izvoz rezervnih dijelova za zrakoplove Hawk, zbog njihove primjene u Acehu.8 Ministar vanjskih poslova Mike O'Brien navodno je odletio u Džakartu kako bi se zauzeo kod predsjednika Sukarnoputrija da se britansko naoružanje ne koristi u napadima i u kršenjima ljudskih prava. To je vrlo zanimljivo stajalište, budući da nije bilo nikakve druge mogućnosti u kojoj bi Indonezija koristila tu opremu. Indonezijski vojni glasnogovornik rekao je u lipnju 2003. da će tenkovi Scorpion, koji se koriste u Acehu, "postati ključnim čimbenikom naše aktivnosti gušenja separatista". Njihov cilj "nije ubijanje ljudi, nego onih koje nadzire Hasan de Tiro (vođa Pokreta za oslobođenje Aceha) i zapovijeda im da ubijaju ljude". 6 John Aglionby, "Indonesia uses UK Hawks in Aceh offensive", Guardian, 20. svibnja 2003.; Tapol, "The use of British militarv equipment in Aceh", 2. srpnja
2003. 7 John Aglionbv, "Militarv chiefdefends the use of British jets", Guardian, 22. svibnja 2003. 8 David Hencke i Rob Evans, "UK vvarning to Indonesia over export licen-ces for jets", Guardian, 21. lipnja 2003. Mark Curtis Rekao je da će ih Indonezija nastaviti koristiti i da "nema nikakve potrebe za davanjem odobrenja".9 U siječnju 2004. Indonežani su najavili povlačenje tenkova Scorpion iz Aceha i njihovu zamjenu modelom domaće proizvodnje. Nije bilo jasno je li to bila posljedica pritiska Velike Britanije, tj. izjave britanskoga Ministarstva vanjskih poslova o tome kako je Indoneziju "podsjetilo" da te tenkove ne koristi za unutarnju represiju. Izvješćivalo se o tome kako je lokalna televizija u Acehu nekoliko puta prikazala strojnice postavljene na tenk Scorpion iz kojih se puca po položajima Pokreta za oslobođenje Aceha.10 U veljači 2004. list Guardian izvješćuje daje Velika Britanija olabavila svoju politiku izvoza naoružanja Indoneziji. Prethodno je britanska Vlada zahtijevala od Indonezije daje unaprijed obavijesti o namjeri korištenja britanskoga oružja. Ali 2003. Ministarstvo vanjskih poslova ukinulo je taj zahtjev, budući daje, kako je tvrdilo, Džakarta dala nova „jamstva" da se britanskom opremom neće služiti za kršenje ljudskih prava ni u napadačkim akcijama.11 Nacrt "jamstava" vježba je britanske Vlade namijenjena odnosima s javnošću, čija je svrha pokušati uvjeriti javnost u humanitarne ciljeve britanske Vlade. činjenica da su ta "jamstva" Indonezije posve bezvrijedna već se više puta pokazala istinitom. Indonezija je koristila britansku opremu, uključujući i zrakoplove Hawk, za represiju u najmanje osam različitih situacija od 1996. do 2003., tijekom intervencije u Acehu. U tome svjetlu vrlo je teško ne vjerovati da Velika Britanija isporučuje tu opre9 Matthevv Moore, "Army defends use of British tanks in Aceh", Sunday Morning Herald, 24. lipnja 2003.; Tapol, "Dismay as Biritsh armoured vehicles join war in Aceh", 28. studenoga 2003. 10 John Aglionby, "Indonesia ends use of British tanks", Guardian, 20. siječnja 2004. 11 Richard Norton-Taylor, "Protests after UK drops Indonesia arms de-mand", Guardian, 11. veljače 2004. LJUDI ZA ODSTREL mu kako bi Džakartu opskrbila naoružanjem potrebnim za gušenje separatista, što indonezijska vojska drži svojim primarnim ciljem. Jedina komplikacija za britansku Vladu jest ta da je vrlo teško to sakriti od javnosti, što, po mome mišljenju, objašnjava prosvjed Mikea O'Briena. Nakon što je Indonezija pokrenula napad na Aceh, Velika je Britanija, zajedno s Australijom, Džakarti dala vrlo snažnu poruku potpore. U zajedničkoj izjavi ministar vanjskih poslova Jack Straw i njegov australski kolega Alexander Downer
rekli su da "Velika Britanija, Australija i međunarodna zajednica kao cjelina podupiru teritorijalni integritet Indonezije". Još su izjavili kako su oni nastojali postići "mirno" rješenje toga sukoba te kako su se zauzeli i kod indonezijske Vlade i kod Pokreta za oslobođenje Aceha "da se vrate za pregovarački stol".12 Temeljni razlog pružanja potpore "teritorijalnom integritetu Indonezije" jest osigurati da njezina golema gospodarska bogatstva budu dostupna britanskim i drugim zapadnim korporacijama. Aceh, kao i druge pokrajine koje su bile u ratu s Džakartom, poput Zapadne Papue, bogate su tekućim plinom i naftom, čiji udio u ukupnom izvozu nafte i prirodnoga plina iz Indonezije iznosi oko 15%. Velika je Britanija, poslije Japana, najveći strani ulagač u Indoneziji i od 1967. je u tu zemlju uložila 38 milijarda dolara, što iznosi više od 15% ukupnih stranih ulaganja.13 čini se da je upravo indonezijska vojska pravila pritisak na Vladu da naloži prekid vatre i pokrene pregovore u Acehu, protiv volje nekih Vladinih ministara. Kao prvo, vojska se nije nikada složila s prijedlogom započinjanja dijaloga s Pokretom za oslobođenje Aceha; bojala se da će se Aceh odcijepiti od Indonezije, 12 FCO, "UK and Australia joint statement on Aceh, Indonesia", 20. svibnja 2003., www.britainusa.com 13 Veleposlanstvo Velike Britanije, Džakarta, Sažetak o trgovini i ulaganjima, listopad 2003., www.Britain-in-indonesia.org.id Mark Curtis te da će Indonezija time izgubiti ugled i prirodna bogatstva.14 Osim toga, indonezijska je Vlada općenito na strani politički ofenzivne i sve represivnije Vladine politike, kojom se poništavaju neki aspekti civilne prevlasti uspostavljene poslije Suhar-tovoga pada. Stoga ta sve važnija uloga vojske biva, u najgorem slučaju, ojačana uvozom britanskoga naoružanja. Britanska prodaja naoružanja Indoneziji povećala se s 2 milijuna funta, koliko je iznosila 2000., na 15,5 milijuna funta 2001. te na 41 milijun funta 2002. Broj izvoznih odobrenja povećao se s 54 iz 2001. na 182 u 2002., čime je dosegnuo najveći broj odobrenja izdanih u posljednjih deset godina. Raspon opreme koja se izvozi uključuje protuzračne topove, oklopna vozila i dijelove za opremu za ispaljivanje projektila, borbene zrakoplove i tenkove. Kao stoje istaknula organizacija Tapol, čini se daje taj porast izvoza naoružanja usko povezan sa željom indonezijske vojske da pojača svoju borbenu moć na područjima sukoba kao što su Aceh i Zapadna Papua. Velika je Britanija, pod vladom novih laburista, Indoneziji prodala naoružanja u vrijednosti od 375 milijuna funta.15 Namjere primatelja toga naoružanja bile su posve jasne. General Suharto, indonezijski vojni zapovjednik, rekao je svojim vojnim snagama: "Morate proganjati Pokret za oslobođenje Aceha i zbrisati ga s lica zemlje... obučeni ste za ubijanje, za uništavanje Pokreta za oslobođenje Aceha". Dok su se vojne snage padobranima spuštale u tu pokrajinu, Suharto ih je požurivao da "ulove i iskorijene" separatiste: "Gonite ih, uništite Pokret za oslobođenje Aceha... Nemojte o tome samo govoriti, samo ih dokrajčite".16 "Tapol, "MilitaryoperationswillneversolvetheAcehconflict", 10. svibnja2003.
15 Pismo Tapola upućeno Mikeu O'Brienu, 10. srpnja 2003.; Tapol, "High Court to hear armos to Indonesia ca.se against UK government". 26. ožujka 2004. 16 Pranjal Tiwari, "Ali in the timing", 26. svibnja 2003., Znet; "Aceh offen-sive intensifies", BBC News, 21. svibnja 2003. LJUDI ZA ODSTREL Operaciju u Acehu planirali su i u djelo proveli mnogi od istih onih ljudi koji su 1999. upravljali nasiljem u Istočnome Timoru. Doista, jedan general koji je optužen za zločine protiv čovječnosti u Istočnome Timoru nije se pojavio pred posebnim sudom u Džakarti u svibnju 2003., jer je bio odveć zaposlen u napadima u Acehu.17 Indonezijska agresija ne provodi se samo pod okriljem "rata protiv terorizma". U nedavnim medijskim izvješćima navode se osvrti indonezijskih generala na američki rat u Iraku kao opravdanje za tu operaciju. Oponaša se i američka taktika tako što i Indonezija "ubacuje" novinare u vojne postrojbe.18 Andrew Tan, stručnjak za regionalne ustanke iz Instituta za obrambene i strateške studije u Singapuru, izjavio je kako je "ovo pravo vrijeme da se vratimo u rat. U kontekstu rata protiv terorizma diplomatski troškovi traženja vojnoga rješenja neznatni su, ako ih uopće i ima". Na sličan način Leslev McCulloch, istraživač u institutu Monash Asia Institute, kaže kako je presedan učinjen napadom na Irak i svrgavanjem "nepoželjna" iračkog režima potaknuo indonezijske generale da iskoriste prednosti koje im pruža sadašnja međunarodna politička klima, koja "jamči savršenu arenu za pokolj".19 Englesko-američka tajna akcija Potkraj 50-tih godina prošloga stoljeća priča je bila pomalo drukčija. Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države oduvijek su željele s vlasti ukloniti predsjednika Sukarna. Njegova na17 Kathv Marks, "Summarv executions become routine in Aceh", Indepen-dent, 27. svibnja 2003. 18 Pranjal Tiwari, "Ali in the timing", 26. svibnja 2003., Znet; HRW, "Aceh under martial law", 5. lipnja 2002. 19 Pranjal Tivvari, "Ali in the timing", 26. svibnja 2003., Znet; Leslev McCulloch, "Aceh, the more thinjs change", Asia Times, 13. svibnja 2003. Mark Curtis cionalistička unutarnja politika i nesvrstana vanjska politika bile su izravna opasnost po Washington i po London. Posebice je London bio zabrinut zbog sve veće popularnosti i utjecaja Komunističke strane (PKI) u Sukarnovoj vladi. Tako je, primjerice, britansko Ministarstvo vanjskih poslova s "bojazni" gledalo na "trend događaja u Indoneziji", posebice na nedavne "rezultate izbora", koji su pokazivali daje PKI "osnažila do uznemiravajućeg stupnja".20 Britanski su planeri dobro znali daje indonezijska Vlada nedugo prije toga preuzela tamošnje nizozemske kompanije. Britansko Ministarstvo vanjskih poslova napisalo je kako je posve "jasno da je samopouzdanju svih stranih kompanija koje posluju u Indoneziji i s Indonezijom zadan ozbiljan udarac", te da je Indonezija "zemlja s
golemim stanovništvom i velikim potencijalnim bogatstvom i zemlja u kojoj interesi Ujedinjenoga Kraljevstva nipošto nisu zanemarivi".21 Potkraj 1957. disidentski pukovnici u indonezijskoj vojsci stali su na čelo otpora vladavini Džakarte u rubnim pokrajinama Indonezije. Do kraja te godine autoritet Džakarte nije se proširio izvan otoka Jave i sjeveroistočnoga dijela Sumatre. U drugim su pokrajinama lokalni zapovjednici običavali djelovati neovisno. U siječnju 1958. izbio je ustanak protiv središnje vlade na Sumatri i Celebesu. Britanski veleposlanik u Indoneziji opisao je uzroke toga ustanka kao želju da se dokrajči neučinkovita gospodarska politika indonezijske Vlade i kao zahtjev za većom samoupravom u bogatijim pokrajinama. Također je rekao da u ciljeve buntovnika pripada i "antikomunizam" te da "se upravo on gura kao glavni cilj toga ustanka kako bi se privukla potpora Zapada".22 Dana 15. veljače ustanici su proglasili Republiku Indoneziju u gradu Padangu. Poslije toga je Vlada u Džakarti započela s 20 F. Tomlinson, "Indonesia", 11. ožujka 1958., FO317/135849. 21 Isto. 22 D. MacDermot, "Annual report for the year 1958", 12. siječnja 1959 FO371/144065. LJUDI ZA ODSTREL vojnim operacijama za slamanje otpora. Do lipnja je Vlada u tome gotovo uspjela Padang je ponovno osvojen, a disidenti su, iako su još uvijek imali nadzor nad velikim područjima Sumatre, bili prisiljeni povući se na gerilski način ratovanja. Njihova je pobuna naposljetku ugušena pa su se 1961. godine predali. Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija potajno su pružale potporu tome ustanku u njegovoj ranoj fazi, nadajući se da će svjedočiti Sukarnovu svrgnuću ili, u najmanju ruku, nadajući se onome što je ministar vanjskih poslova Selwyn Lloyd shvaćao kao "vrijednost neprilika". To je značilo koristiti se tim ustankom kako bi se na Vladu u Džakarti napravio pritisak da prihvati politiku po volji Londonu i Washingtonu.23 Kada su njihovi klijenti nadživjeli svoju svrhu, što se dogodilo čim je Džakarta pobijedila u tome glavnome ratu, London i Washin-gton ostavili su ih na cjedilu i ponovno se udružili s Džakartom. Taj tajni program predvodile su Sjedinjene Američke Države, a Velika je Britanija pružala važnu pomoć. Britanski spisi iz toga razdoblja žestoko su cenzurirani, ali nam ipak daju neke pokazatelje o ulozi Velike Britanije. Izvrsna knjiga autora Audrey Kahin i Georgea Kahina može poslužiti kao vodič za aktivnosti SAD-a.24 Glavni pokretač u britanskoj akciji bio je Sir Robert Scott, britanski povjerenik u Singapuru. U prosincu 1957. Scott se žalio na "učinke krize koja se razvija u Indoneziji u smislu premještanja gospodarskih interesa" i na to da bi Indonezija "mogla dospjeti pod vlast komunista". Osvrćući se na "antikomunističke snage na Sumatri i u drugim rubnim pokrajinama" on je Ministarstvu vanjskih poslova rekao: "Mislim da je došlo vrijeme da počnemo kovati tajne planove s Australcima i Amerikancima o tome koji je najbolji način da tim snagama damo svu pomoć koja
im je potrebna. To je vrlo hrabra 23 H. Cacciapiše Ministarstvu vanjskih poslova, 14. svibnja 1958., PREM11/2730. 24 Audrev Kahin i George Kahin, Subversion as Foreign Policy: The secret Eisenhoiver and Dulles debacle in Indonesia, New Press, New York, 1995. Mark Curtis politika, koja sa sobom nosi i znatne rizike.... Nedvojbeno je da akcija koju ja preporučam neće imati mnogo utjecaja na predsjednika Sukarna. A to i nije njezina namjera. Vjerujem da bi jedan od naših ciljeva trebao biti potpomaganje u njegovom rušenju." Scottovi ciljevi uključivali su i "smanjenje neposlušnosti koju komunisti mogu provesti najavi i spasiti Sumatru" te "pridobiti potpunu suradnju SAD-a, kako u javnosti tako i u tajnosti". Ali, održavanje jedinstva Indonezije ipak je bio imperativ.25 Bilo je i ponešto protivljenja tim prijedlozima u britanskome Ministarstvu vanjskih poslova. Jedan dužnosnik, O. C. Morland, napisao je da je Scott "na krivome tragu" i da "bi tajna pomoć rubnim pokrajinama izazvala žestoke optužbe najavi i povećala opasnost od oružanih sukoba između rubnih pokrajina i Jave".26 To je protivljenje u britanskome Ministarstvu vanjskih poslova odbačeno i tako je pokrenuta tajna uloga Velike Britanije. U veljači 1958. rasprave u Washingtonu, čuvane kao najstroža državna tajna, između britanskih, američkih i australijskih dužnosnika "otkrile su visoku razinu suglasnosti u glavnim crtama politike Zapada" prema Indoneziji, izvješćuje britansko Ministarstvo vanjskih poslova. Zapad bi trebao "(a) diskretno podržavati i pokušati ujediniti antikomunističke snage najavi" kako bi se uzvratio udarac sve većem utjecaju PKI-a. Također bi trebalo "(b) reagirati gdje god je to praktično, tražeći pomoć od disidentskih pokrajinskih uprava". Ali "(c) ne poduzimati ništa čime bi se mogao ubrzati daljnji raspad Indonezije".27 Nedavno objelodanjeni australski dokumenti pokazuju kako je 11. ožujka australski premijer Robert Menzies obaviješten o tome kako britanski premijer Harold Macmillan i ministar 25 R. Scott piše Ministarstvu vanjskih poslova, 12. prosinca 1957., FO371/ 129531. 26 O. Morland, zapisnik, 13. prosinca 1957., FO371/129531. 27 Ministarstvo vanjskih poslova, "Notes for discussion of Indonesia in Cabinet", 5. veljače 1958., FO371/135847. LJUDI ZA ODSTREL vanjskih poslova Selwyn Lloyd vjeruju daje "nužno u interesu britanske Vlade i Zapada da disidenti na Sumatri u najgorem slučaju moraju moći to odigrati neriješeno". To je značilo "znatnu potporu Zapada tim disidentima". Prema tim spisima, Lloyd je Macmillanu savjetovao: "U svezi s provedbom tajne akcije i onoga što smo nazvali tajnim ali porecivim, o čemu smo ti i ja raspravljali u subotu navečer, mislim da moramo preuzeti znatan rizik kako bismo doživjeli uspjeh naše politike."
Sutradan, 12. svibnja, Velika Britanija i SAD dogovorili su se da "bi disidentima trebalo dati svu pomoć koju je moguće pružiti, iako bi se trebalo pomno pobrinuti da se podrijetlo te pomoći dobro sakrije". Sir Robert Scott čak je predložio, kao "dugoročni prijedlog", da Velika Britanija, SAD i Australija "razmotre mogućnost poticanja ustanaka na Amboini i na Molučkome otočju (u istočnoj Indoneziji) kako bi se proširilo međunarodno stajalište o tome da indonezijska Vlada nema vlast u toj zemlji".28 Ozbiljne tajne operacije SAD-a započete su već u jesen 1957. SAD su tada odobrile 10 milijuna dolara za pružanje potpore disidentskim pukovnicima, a ubrzo im je isporučeno i naoružanje američkim podmornicama i zrakoplovima s Filipina, Tajvana i Tajlanda. Prema gospođi i gospodinu Kahin, SAD je isporučio dovoljno oružja za 8.000 ljudi. CIA je unovačila oko 350 Amerikanaca, Filipinaca i Kineza za uporabu male flote transportnih zrakoplova i bombardera B-26. Ti zrakoplovi pobunjenika bombardirali su mnoge gradove i civilne brodove i uništili čak i jedan britanski tanker. Britanski spisi iz travnja 1958. izvješćuju daje poubijano 12 od 26 članova posade na parobrodu od 1.200 tona te daje potopljen talijanski brod od 5.000 tona, a da se 12 članova njegove posade vodi kao nestalo.29 28 Kahin i Kahin, Subversion as Foreign Policy, str. 156. 29 John Prados, President's Secret Wars, Elepahant Chicago, 1996., str. 140.; Kahin i Kahin, Subversion as Foreign Policy, str. 120.; D. MacDermot piše Ministarstvu vanjskih poslova, 2. svibnja 1958., FO371/135851. Mark Curtis Prema gospođi i gospodinu Kahin, Velika je Britanija pobunjenicima isporučila i manje količine naoružanja, a britanski ratni zrakoplovi prelijetali su u izviđačkim misijama Sumatru i istočnu Indoneziju. Osim toga, glavna uloga Velike Britanije bila je omogućiti uporabu britanskih vojnih baza u Malaji i, što je još važnije, Singapuru, a zatim i kolonija, za tajne akcije. Uz to je SAD koristio Singapur za isporuku naoružanja ustanicima. "Amerikanci su pristali na to da kreću u akciju s teritorija Ujedinjenoga Kraljevstva jedino uz našu suglasnost", rekao je ministar za kolonije britanskim guvernerima Singapura, Sjevernoga Bornea i Sarawaka (koji se nalazi u Malaji) u poruci iz veljače 1958., koja se čuvala kao najstroža državna tajna. Također je rekao kako je "guverner Singapura izvijestio da su njegovi ministri i privatno skloni pomagati disidentima", ali da, budući da London formalno priznaje Vladu u Džakarti, "Singapur ne može tako očito zauzeti jednu stranu", što znači da će se ta uloga morati čuvati tajnom.30 U kratkome izvješću pripremljenom za američkoga ministra vanjskih poslova Dullesa, poslije njegovoga sastanaka s Britancima iz prosinca 1957., stoji: "Obećali su nam (Britanci) optimalno korištenje Singapura za naše operacije, imajući na umu da se u protivnom nijedna isporuka oružja ne bi mogla probiti kroz tu luku do pobunjenika, uz napomenu da se vijest o pristanku Velike Britanije na naše operacije drži u tajnosti te da ni njihovo znanje o tome ni naše operacije ne
postanu predmetom političkih komentara u Singapuru. Ali, ti su se kriteriji ubrzo počeli ignorirati, kažu gospođa i gospodin Kahin, a do početka 1958. u britanskim se objektima u Singapuru pjevala dobrodošlica Američkoj mornarici. Također 30 Kahin i Kahin, Subversion as ForeignPolicy, str. 120., 169., 121.; Ministar za kolonije piše različitim guvernerima, 28. veljače 1958., FO371/135848. 31 Kahin i Kahin, Subversion as Foreign Policy, str. 126. LJUDI ZA ODSTREL su, navodno, viđene britanske podmornice kako spašavaju američke ilegalne vojne savjetnike za vrijeme pada pobunjeničkih položaja koje su Indonežani napali sa Celebesa.32 Britanski veleposlanik u Indoneziji MacDermot također je rekao Ministarstvu vanjskih poslova da bi "tajna jamstva potpore Malaji i Filipinima bila od najveće koristi zajedno sa sve većim publicitetom u medijima što smo ga dobili u našim emisijama o Indoneziji emitiranim diljem Azije".33 U lipnju 1958. britansko Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je kako Velika Britanija "više od šest mjeseci načelno podupire našu nadu da će aktivnosti pobunjeničkih skupina u Indoneziji biti korisne za ciljeve Zapada".34 Ali se politika savezništva s Amerikancima promijenila. Potpora Zapada pobunjenicima sada se otvoreno koristila kao sredstvo pritiska na Sukarna. U svibnju, kada je indonezijska vojska potisnula pobunjenike, američki veleposlanik u Indoneziji dobio je smjernice od američkoga Ministarstva vanjskih poslova da Sukarnu kaže kako će SAD, ako on otkloni "opasnost od komunizma", prestati pomagati pobunjenike. Iz spisa je posve jasno da je Velika Britanija podržavala tu strategiju.35 Umjesto toga, veleposlanik se sastao s indonezijskim premijerom Djuandom, koji je u načelu odbacio prijedlog SAD-a, govoreći da će oni prije toga uništiti pobunjenike. Unatoč tome, SAD i Velika Britanija sada su kalkulirali da bi trebali napustiti pobunjenike i vratiti se poticanju "prozapad-nih" tendencija u indonezijskoj Vladi. To je značilo učiniti priti32 Kahin i Kahin, Subversion as Foreign Policy, str. 134., 148.; Prados, President's Secret Wars, str. 144. 33 D. MacDermot piše Ministarstvu vanjskih poslova, 24. veljače 1958., FO371/135848. 34 Ministarstvo vanjskih poslova piše Washingtonu, 27. lipnja 1958., PREM11/2730. 35 Veleposlanstvo, Washington piše Ministarstvu vanjskih poslova, 15. svibnja 1958., PREM11/2730: Ministarstvo vanjskih poslova piše Washingtonu, 14. svibnja 1958., isto. Mark Curtis sak na Sukarna da ukloni ili potkopa ključne osobe u toj Vladi koje su pokazivale simpatije prema članovima PKI-a. No, čini se kako su Britanci dopustili
pobunjenicima da nastave provoditi neke akcije iz Singapura. Te su akcije naposljetku prestale tek nakon stoje Indonezija, poslije stjecanja neovisnosti 1959., počela praviti pritisak na prvu vladu Singapura.36 Naravno da su oni sada, kada su Indonežani uklonili pobunjenike, bili "slobodni obračunati se s komunistima", napisao je britanski veleposlanik u Džakarti.37 Još jedna ključna politika SAD-a i Velike Britanije bila je nastaviti s izvozom naoružanja i s opskrbom indonezijske vojske. To im je omogućilo razviti bliskije odnose s najvažnijim političarima u Indoneziji, koji će djelovati kao protuteža Sukarnovim pristašama i komunistima. Ta se strategija isplatila, i to s neviđenim rezultatima. Godina 1965. i 1966. isti ti generali započeli su ubijanje članova PKI-a, ostavili iza sebe milijun mrtvih i na kraju zbacili Sukarna s vlasti. U političkoj izjavi američkoga Vijeća za nacionalnu sigurnost iz veljače 1959. kaže se da bi SAD trebao: "održavati i osnažiti... veze s indonezijskim policijskim i vojnim ustanovama, pojačati svoje kapacitete održavanja unutarnje sigurnosti i borbe protiv komunističkoga djelovanja u Indoneziji isporukom odgovarajućeg naoružanja i opreme te pružanjem odgovarajuće obuke, na ograničenoj, ali stalnoj osnovi... (SAD bi trebao) dati prioritet zahtjevima za pomoći u obliku programa i projekata koji nude mogućnosti izoliranja PKI-a i stjerivanja te stranke u položaj javne oporbe indonezijskoj Vladi, što bi stvorilo temelje za represivne mjere koje se politički mogu opravdati kao interes Indonezije."38 U provođenju tajnih akcija Velika Britanija i SAD su, zapravo, ojačale upravo one snage kojima su se protivile. Taj je rat bio 36Kahin i Kahin, Subversion as Foreign Policy, str. 205. 37 D. MacDermot piše Ministarstvu vanjskih poslova, 30. svibnja 1958 FO371/135852. 38 Kahin i Kahin, Subversion as Foreign Policy, str. 211. LJUDI ZA ODSTREL pravi dar Sukarnu, nacionalistima i komunistima, koji su, kao rezultat toga, uspjeli konsolidirati svoje položaje. Uloga SAD-a prestala je biti tajnom kada je uhićen američki pilot i kada su njegovi dokumenti objavljeni u svjetskome tisku, što je ministrima u indonezijskoj Vladi omogućilo da s pravom tvrde kako su ih napale Sjedinjene Američke Države. U jednom tajnom britanskom dopisu stoji kako je rat "Indoneziju učinio vrlo osjetljivom na prodor gospodarstva iz kine-sko-sovjetskoga bloka". Veleposlanik MacDermot je, u međuvremenu, u srpnju 1958., primijetio da su "Sjedinjene Američke Države izgubile dosta utjecaja, kao rezultat toga ustanka" te da je indonezijska Vlada "brzo zgrabila ponuđenu pomoć Rusije". Sovjetski vojni zrakoplovi, teretni brodovi, tankeri i druga oprema "već su stigli, a začuđujuće je velik i napredak Rusije ovdje tijekom posljednje godine".39 Potpora Londona separatistima, s nadom u destabilizaciju Džakarte, nije završila potkraj 50-tih godina prošloga stoljeća. čak 1963. i 1964. Velika je Britanija ponovno aktivirala politiku koju je promicala i 1957. i 1958., tj. isporuku
naoružanja i pružanje potpore ustanicima u Kalimantanu, na Sumatri i drugdje. Ali to je, opet, bilo samo privremeno. U siječnju 1965. pla-neri su ustvrdili da bi "dugoročno gledano, učinkovita potpora pobunjeničkim pokretima u Indoneziji mogla biti štetna zato što bi mogla oslabiti sposobnost vojske da se odupire PKIu".4 ° Do 1966. Suharto je već čvrsto vladao, a od tada su na vlasti u Džakarti bili samo "dobri dečki", a naši neprijatelji postali su oni koji su njihovu vlast dovodili u pitanje. 39 Ured Commonvvealtha za odnose s javnošću piše različitim Visokim povjerenstvima, 22. travnja 1958.; D. MacDermot piše S. Llovdu, 4. srpnja 1958., FO371/135853. 40 David Easter, "British and Malavsian covert support for rebel movements in Indonesia during the Confrontation, 1963-1966", u Richard Aldrich, The Clandestine Cold War in Asia 1945-65, London, Frank Cass, 2000. Dvanaesto poglavlje TAJNA POTPORA VELIKE BRITANIJE AMERIčKOME RATU U VIJETNAMU Koja je bila uloga Velike Britanije u ovoj u povijesti najdugotrajnijoj uporabi oružane moći protiv jedne zemlje? Britanski znanstvenici o tome šute (koliko je meni poznato), iako su im spisi dostupni već nekoliko godina. Poznata mi je samo jedna temeljita studija koja obuhvaća samo razdoblje od 1961. do 1963. i koju je napisao jedan njemački novinar. Kako je današnja generacija ljudi politizirana napadom na Irak, tako je prethodna bila politizirana presudnim pitanjem tih vremena - američkom agresijom na Vijetnam bez presedana. Ali, prosvjednici iz 60-tih godina prošloga stoljeća nisu mogli znati što britanski dužnosnici i ministri rade iza zatvorenih vrata kako bi podržali tu američku agresiju. Objelodanjeni britanski spisi o vijetnamskome ratu donekle su pravo otkriće. Oni pokazuju kako je Velika Britanija podržavala SAD doslovce u svakoj fazi eskalacije rata te kako je u tome ratu odigrala i važnu tajnu ulogu. Ti dokumenti pokazuju daje Velika Britanija sudionica u toj američkoj agresiji i da za nju snosi dio odgovornosti. Tijekom toga rata Sjedinjene Američke Države uporabile su 15 milijuna tona streljiva, tj. dvostruko više nego u Drugome svjetskome ratu. Procjenjuje se daje ubijeno između 2 i 3 mi€> Mark Curtis lijuna ljudi, a možda čak i više.1 Sveukupno razaranje sela i ubijanje nedužnih ljudi bilo je obilježje toga rata od samoga početka, kao i brojna neselektivna bombardiranja. Akcije i ciljeve SAD-a i njegovih lokalnih saveznika dobro su dokumentirali Noam Chomskv i drugi, dok je političku i socijalnu pozadinu toga rata dobro analizirao povjesničar Gabriel Kolko.2 Te analize potkopavaju lažnu
sliku koja još uvijek dominira u brojnim suvremenim raspravama, tj. da su Sjedinjene Američke Države bile uključene u plemeniti posao koji je krenuo po zlu. Pozadina rata Nakon stoje Francuska 1954. poražena u okrutnom osmogodišnjem pokušaju ponovnog osvajanja Vijetnama, sporazumom iz Ženeve Vijetnam je privremeno, na 17. paraleli, bio podijeljen na Sjeverni i Južni i očekivao je izbore 1956., za koje se pretpostavljalo da će dovesti do ujedinjenja te zemlje. Sjeverna polovica zemlje bila je pod vlasti komunističke stranke. SAD se s vremenom u Južnome Vijetnamu suočio s pokretom za oslobođenje, Viet Min, koji je Amerika nazvala 'Viet Kong'. On je pozivao na ponovno ujedinjenje sa Sjeverom, na neutralnu vanjsku politiku, korjenitu reformu zemlje od koje bi koristi imalo siromašno seosko stanovništvo, svrgavanje režima pod Ngom Din 1 Konačna Pentagonova procjena poginulih i ranjenih civila od 1965. do 1972. kretala se od 700.000 do 1 225.000, dok je brojka Senata za isto to razdoblje iznosila 1 350 000. Broj poginulih je u te dvije procjene varirao između 195.000 i 415.000. Broj ubijenih "neprijatelja" iznosio je minimalno 850.000, od čega su znatan dio bili civili. To se događalo u zemlji od 18 milijuna stanovnika. Gabriel Kolko, Anatomy ofa War: Vietnam, the United States and the modern historical experience, Phoenix, London, 1994., str. 200. 2 Vidi, primjerice, Noam Chomskv i Edward Herman, The Washington Connectim and Thirld WorldFascism, South End Press, Boston, 1979.; Chomskv, Rethinking Camelot: JFK, the Vietnam war and US political culture, South End Press, Boston, 1993.; Kolko, Anatomyofa War. LJUDI ZA ODSTREL Diemom, koji je uživao potporu SAD-a i ukidanje američkoga gospodarskog monopola i baza na jugu. Prema Gabrielu Kolku, autoru možda najsveobuhvatnije analize Vijetnamskoga rata, povijest Vijetnama poslije 1954. "samo je slučajno bila povijest građanskoga rata". Naprotiv, "to je, zapravo, bila borba između radikalnoga vijetnamskog domoljublja, koji je utjelovljivala komunistička stranka, te SAD-a i njegovih posve ovisnih lokalnih saveznika".3 U samome korijenu rata bila je reforma zemlje. U vrijeme sklapanja sporazuma iz Ženeve komunisti su na Jugu nadzirali najmanje 60% teritorija i započeli su veliku reformu sustava zemlje, koja se na ovaj ili onaj način odražavala na veći dio stanovništva. Revolucija pokreta Viet Min dodijelila je golema područja zemlje seljacima koji su nekoć bili bezemljaši te onima koji su podržavali pružanje otpora Francuskoj. Većina zemlje podijeljena je na štetu Francuza i najvećih vijetnamskih zemljoposjednika. Na Sjeveru je reforma zemlje, koja je mobilizirala siromašnije seljake na pružanje otpora Francuzima, omogućila siromašnim seljacima bezemljašima da znatno poboljšaju svoj položaj. Reforma zemlje bila je "bitno pravedna" na Sjeveru, kaže Kolko.4 Premjeravanje zemljišta, koje je ujužnome Vijetnamu 1955. započeo Diemov
režim, bilo je, zapravo, kontrarevolucija. Njegov je cilj bio ukidanje reforma Viet Mina i povratak tradicionalnim strukturama seljaka i zemljoposjednika kako bi se siromašnima oduzelo pravo glasa. U samome korijenu rata u Južnome Vijetnamu bili su program reforme zemlje i čista represija i teror Diemovoga režima, koji je potkraj 50-tih godina prošloga stoljeća poubijao na tisuće ljudi. Do 1961. Diemov je režim ponovno oduzeo stotine tisuća hektara zemlje. Komunistička stranka na Sjeveru podržavala je stvaranje Nacionalne oslobodilačke fronte u Južnome Vijetna' Kolko, Anatomy ofa War, str. 107. Mark Curtis mu radi postizanja ujedinjenja i promicanja svoga političkog programa u cijeloj zemlji. Do početka 60-tih godina prošloga stoljeća goleme skupine ustanika na seoskim područjima Juga postajale su sve brojnijima, jer su članovi komunističke stranke počeli osvajati mnoga sela, mobilizirati ljude i zahtijevati zemlju za seljake. Program reforme zemlje Nacionalne oslobodilačke fronte bio je silno uspješan i izravno je uvrstio velik postotak seljaka u proces preraspodjele zemlje i tako im dao udjela u uspjehu revolucije. Time se može djelomično objasniti široka popularnost Nacionalne oslobodilačke fronte. Glavni strah SAD-a bio je u tome da bi se revolucija u Vijetnamu mogla proširiti i tako postati opasnom po sigurnost i poslovanje SAD-a u drugim zemljama te regije. "Pad Indokine nedvojbeno bi doveo do pada ostalih kontinentalnih zemalja u jugoistočnoj Aziji", izjavljivali su 1950. godine načelnici Američkoga vojnog stožera. Na kocki su bili "glavni izvori nekih strateških materijala", kao i komunikacijski putevi. Ako "padne" Vijetnam, past će i "glavni svjetski izvori prirodnoga kaučuka i kositra te veliki proizvođači nafte i drugih strateški važnih proizvoda" u Malaji i u Indoneziji.5 Britanski su dužnosnici znali da su SAD i Južni Vijetnam prekršili sporazum iz Ženeve, kojim se zahtijevalo da se 1956. održe izbori u cijeloj zemlji. Britansko Ministarstvo vanjskih poslova primijetilo je da je "Vlada Sjedinjenih Američkih Država... podržavala i ohrabrivala nastojanja Vlade Južnoga Vijetnama da ignorira političke odredbe sporazuma iz Ženeve i da konsolidira antikomunistički režim na Jugu."6 Velika je Britanija bila svjesna "povijesnog izvrtanja" koje su Sjedinjene Američke Države u javnosti podmetale sporazumu 5 Isto, str. 93., 130., 75.-76. 6 Ministarstvo vanjskih poslova, "The possibilitv of a negotiated solution of the conflict in Viet-Nam", 26. kolovoza 1965., FO371/180544/DV103145/218. LJUDI ZA ODSTREL iz Ženeve. Britanska politika, baš kao i ona američka, bila je pružiti potporu podijeljenome Vijetnamu i usprotiviti se onome što je poznato kao poziv Ho Ši Mina na "slobodne izbore u cijeloj zem-ljiV Britanski su planeri također znali daje pokret za oslobođenje na Jugu popularan, zacijelo mnogo više od Diemovoga režima. Britanski veleposlanik Harrv Hohler
rekao je kako je najveći suparnik predsjednika Diema predsjednik Sjevernoga Vijetnama Ho Ši Min i dodao da on "više od bilo koga drugoga, zapovijeda sljedbenicima i stječe ugled koji bi mu mogao osigurati moć i u Južnome Vijetnamu". Dužnosnik britanskoga Ministarstva vanjskih poslova Edward Peck potvrdio je britansko protivljenje demokraciji u toj zemlji i napisao kako je "najnepoželjnija alternativa (Diemovoj vladavini), naravno, vjerojatno još uvijek popularni Ho Ši Min".8 Britanski vojni ataše napisao je u veljači 1963. izvješće o suprotnosti između sigurnosnih mjera za Ho Ši Mina u Hanoju i onih za Diema u Sajgonu. "Kada Ho Ši Min putuje, ne poduzimaju se nikakve dodatne mjere opreza i on se slobodno po želji kreće među ljudima. To je velika suprotnost Sajgonu u kojemu uvijek na svakome koraku ima naoružanih policajaca".9 U svibnju 1961. američki je veleposlanik dužnosniku britanskoga veleposlanstva rekao da je jedan problem s uvođenjem pune demokracije na Jugu bio taj što bi "demokratski izabrana seoska vijeća, ako ih sada uvedemo, mogla samo olakšati prijenos vlasti u ruke komunista". Početkom 1962. znalo se daje Viet 7 J. Cable piše N. Trenchu, 4. lipnja 1965., FO371/180541/DV103145/117; Ministarstvo vanjskih poslova, "The possibilitv of a negotiated solution of the conflict in Viet-Nam", 26. kolovoza 1965., FO371/180544/DV103145/218. 8 H. Hohler piše nadvojvodi Homeu, 29. kolovoza 1962., FO371/166707/ DV1015/181; E. Peck, zapisnik, listopad 1962., isto. 9 Vojni ataše, "Summarv for Januarv 1963", 26. veljače 1963., FO371/ 170132/DV1201/36. Mark Curtis Kong nadzirao "većinu sela u Južnome Vijetnamu" i da oni dobivaju "bitku za umove seljaka".10 Još jedno sržno pitanje bio je stupanj nadzora Sjevera nad pokretom za oslobođenje na Jugu. Britanski (i, naravno, američki) vođe u javnosti su neprestano izjavljivali da Hanoj jednostavno upravlja "komunističkom pobunom" na Jugu, odbijajući priznati daje to primarno bio domaći pokret za oslobođenje. Ali ono što su planeri shvaćali u privatnim krugovima daje nam znatno precizniju sliku. U lipnju 1961., primjerice, Edward Peck je izjavio daje "naša trenutačna procjena ta da većina pobunjenika dolazi iz samoga Južnog Vijetnama i da oni imaju relativno malo kontakata sa Sjeverom". Jedan drugi dužnosnik rekao je kako Velika Britanija nema "nikakva stvarnog dokaza o tome da se problemima u Južnome Vijetnamu upravlja iz Sjevernoga Vijetnama". Ali, dodao je, "s druge strane, američka je intervencija u Vijetnamu otvorene naravi i može je vidjeti cijeli svijet".11 U studenome 1961. Peck je rekao kako su se "nedvojbeno, neke zalihe, propaganda i kadrovi spustili južnije (iz Sjevernoga Vijetnama), ali daje ideja o dobro popunjenom komunikacijskom lancu čista besmislica".12 Taj je datum važan jer se poklapa s datumom američke intervencije u Južnome Vijetnamu. On pokazuje da tadašnji britanski dužnosnici nisu mislili da se tom "pobunom" upravlja izvana, nego su je, logično, držali unutarnjim ustankom. No,
tijekom svih tih dugih godina rata u Vijetnamu to se u javnosti nije nikada priznalo. Britanski su dužnosnici dosljedno podupirali rečenicu da se SAD bori protiv "agresije" koja dobiva potporu 10 Veleposlanstvo Velike Britanije, Sajgon, piše Ministarstvu vanjskih poslova, 30. svibnja 1961., FO371/160111/DV1015/70; H. Hohler piše nadvojvodi Homeu, 28. veljače 1962., FO371/166701/DV1015/64; H. Hohler piše nadvojvodi Homeu, 16. svibnja 1962., FO371/166704/DV1015/129. 11 E. Peck, nota, 14. lipnja 1961., FO371/160112/DV1015/83; J. Cable, nota, 19. lipnja 1961., isto. 12 E. Peck, nota, 10. studenoga 1961., FO371/160118/DV1015/203. LJUDI ZA ODSTREL izvana. To je samo po sebi bilo važna diplomatska potpora Washingtonu i to je SAD-u pomoglo pogrješno prikazati taj rat. Glede pitanja o tome kriju li se uistinu Sovjetski Savez i Kina iza toga ustanka u Južnome Vijetnamu, britansko Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je, u lipnju 1962., da "Rusi ne pozdravljaju taj rat u Indokini i mi ne vjerujemo da bi Kinezi intervenirali, osim ako izravno ne bude ugrožena sigurnost Sjevernoga Vijetnama".13 Predsjednik Južnoga Vijetnama Diem prepoznat je kao diktator, bio je nepopularan i dobivao je snažnu potporu britanske Vlade, kao i američke. "Diemovome režimu nedostaje potpora naroda", izjavilo je britansko Ministarstvo vanjskih poslova u srpnju 1961. Bila je to "nespretna diktatura sa željeznom rukom, kojoj tako upadljivo nedostaje popularnost". Brojni se spisi osvrću na Diemovu "krutu i autokratsku vladavinu", "autoritarnu narav koja nije spremna na kompromise" i njegovu "krajnje centraliziranu" moć.14 Još su ekstremniji bili Diemov brat i njegova desna ruka Nu, koji "aparatu policijske države pridaje jednaku važnost kao i najgorljiviji zagovornik društvenoga poretka iz knjige '1984'", izjavio je britanski veleposlanik. I upravo je Nu bio taj koji je, prema kratkome izvješću britanskoga Ministarstva vanjskih poslova, bio "primarno odgovoran za autoritarne i kvazifašističke tendencije vijetnamske Vlade".15 13 Nacrt Ministarstva vanjskih poslova, "Vietnam background", 13. lipnja 1962., FO371/166705/DV1015/141. "Ministarstvo vanjskih poslova, zapisnik, 31. srpnja 1961., FO371/160114/ DV1015/129; F. Warner, nota, 26. srpnja 1962., FO371/166706/DV1015/173; Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, 4. studenoga 1961., FO371/ 160117/DV1015/192; H. Hohler piše nadvojvodi Homeu, 5. lipnja 1962., FO371/ 166704/DV1015/140; C. Stewart piše nadvojvodi Homeu, 2. lipnja 1961., FO371/160112/DV1015/87. 15 H. Hohler piše nadvojvodi Homeu, 30. siječnja 1963., FO371/170100/ DV1017/3; Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, "Vietnam: The cur-rent situation", rujan 1963., PREM11/4759. Mark Curtis
Postojala je svijest o tome da su izbori iz travnja 1961., na kojima je pobijedio Diem, "zasigurno namješteni". A 1962. je vladala "sve veća korupcija na svim razinama, što je bio neizbježan rezultat dugotrajnoga stranog financiranja", tj. financijske pomoći dobivene od ključnoga saveznika - Velike Britanije. Sve u svemu, britanski su planeri znali da "opstanak ovdašnjega režima potpuno ovisi o Sjedinjenim Američkim Državama".16 Zapravo je Diemov režim bio odgovoran za nametanje čistoga terora nad stanovništvom. U studiji iz 1972., koja je bila pripremljena za Pentagon, stoji: "Ne može biti nikakve dvojbe da su počinjeni nebrojeni zločini i sasvim bešćutna djela ugnjetavanja i prema stvarnim i prema navodnim komunistima, kao i prema seljacima, njihovim simpatizerima. Učinkovitost je poprimila oblik okrutnosti i potpunog nepoštivanja razlike između dokazanih neprijatelja i potencijalnih prijatelja." Procijenjeno je daje Diemov režim do 1957. poubijao više od 10.000 ljudi, a od 1957. do 1961. čak66.000.17 „Nismo se obvezali na pružanje potpore Diemu do samoga kraja", izjavilo je britansko veleposlanstvo u srpnju 1961., potvrđujući tako izjave davane u britanskoj javnosti, u kojima se nije spominjalo izravno odobravanje Diemovih diktatorskih i represivnih mjera, stoje očito iz spisa.18 Razlog tome bio je taj što je Velika Britanija, a i Amerika, navodno, vjerovala da je Diem jedina protuteža "komunističkoj intervenciji", U prosincu 1961. britanski veleposlanik Hohler poslao je izvanredno pismo ministru vanjskih poslova Alecu Douglasu Homeu, u kojemu stoji: 16 H. Hohler piše Ministarstvu vanjskih poslova, 12. travnja 1961., FO371/ 160109/DV1015/29; Vojni ataše, "Summarv for December 1962", 22. siječnja 1963., FO371/170132/DV1201/23; C. Stevvart piše G. Etherington-Smithu, 26. svibnja 1961., FO371/160111/DV1015/73. 17 Vidi Chomskv, Rethinking Camelot, str. 49. 18 C. Stevvart piše F. Warneru, 3. srpnja 1961., FO371/160113/DV1015/116. LJUDI ZA ODSTREL "Ne bi nas smjele odveć dirati pritužbe na to da vijetnamske vlasti drže velik broj ljudi u zarobljeničkim logorima. U najgorem razdoblju u Malaji i mi smo imali više od 10.000 ljudi u pritvoru, bez ikakva suđenja." On je preporučio da bi Diemov režim trebao poboljšati svoju "informacijsku službu" te da bi mu u tome trebala pomoći Velika Britanija. Jedan dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova rekao je da je Hohlerova poruka "dobrim dijelom bila obrana predsjednika Diema", koji se okružio "zlim i moćnim savjetnicima". Tadašnji britanski dužnosnici znali su da u Južnome Vijetnamu ima oko 30.000 političkih zatvorenika.19 Potpora SAD-a i Velike Britanije Diemu oslabila je tek nakon što je postalo jasno da Diem i dalje odbija njihove savjete o tome kako pobijediti u tome ratu. Tako je postao opterećenjem pa su ga s vremenom morali svrgnuti. Potpora američkoj intervenciji
Interes Velike Britanije u podržavanju SAD-a nije bio samo podržati svojega saveznika. Ona se također bojala da bi "pad" Južnoga Vijetnama "bio poguban po britanske interese i ulaganja u Jugoistočnoj Aziji te da bi ozbiljno naštetio nadama u slobodni svijet zbog te komunističke opasnosti". Gospodarski interesi Velike Britanije u samome Vijetnamu bili su vrlo skromni i prosječni je izvoz početkom 60-tih godina prošloga stoljeća iznosio samo oko 2 milijuna funta godišnje.20 Velika je Britanija oduševljeno dočekala američki plan "pro-tuustanka", koji je podnesen Diemu u veljači 1961., djelomično 19 H. Hohler piše nadvojvodi Homeu, 20. prosinca 1961., FO371/160121/ DV1015/295; R. Seconde, nota, 3. siječnja 1962., isto tu; J. McGhie, nota, 29. prosinca 1961., isto. 20 H. Hohler piše nadvojvodi Homeu, 3.1. 1962.,FO371/1666698/DV1015/6. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL zbog toga što se temeljio na prijedlozima Britanaca Roberta Thom-psona i feldmaršala Geralda Templara, dvojice stručnjaka za "pro-tuustanke" koji su se svojim zanatom bavili i u ratu u Malaji, gdje je on imao snažne učinke. Taj je plan zahtijevao povećanje broja vojnika Južnoga Vijetnama za 20.000, kako bi se obračunalo s ustankom. Ali prva veća eskalacija bila je američka intervencija u studenome 1961., kada je Kennedvjeva vlada poslala helikoptere, zrakoplove, obavještajnu opremu i dodatne savjetnike vojsci Južnoga Vijetnama. Ubrzo poslije toga vojne snage SAD-a otpočele su s borbenim misijama. "Vlada može računati na našu opću potporu mjerama koje poduzima", izjavio je britanski ministar vanjskih poslova Douglas-Home. Posve je jasno, iz različitih dopisa koje su sastavljali britanski ministri i dužnosnici, da su oni dobro znali kako ta intervencija predstavlja kršenje sporazuma iz Ženeve iz 1954., kojima je bio ograničen broj vojnih snaga SAD-a nazočnih u Vijetnamu i koji su sada ovime učinjeni nepotrebnima.21 Velika je Britanija snosila posebnu odgovornost za poštivanje tih međunarodnih sporazuma, jer je bila jedna od dviju zemalja koje su predsjedavale donošenju sporazuma u Ženevi, uz Sovjetski Savez. Ali Velika je Britanija skovala tajne planove s SAD-om i obećala da neće potezati to pitanje. "Kao supredsjedavajući, vlada Njezinoga Veličanstva spremna je zažmiriti na jedno oko kada je riječ o američkim aktivnostima", u tajnosti je izjavilo britansko Ministarstvo vanjskih poslova. Ministar Douglas-Home napisao je pismo američkome ministru vanjskih poslova Deanu Rusku kako bi mu poručio neka "izbjegava svaku vrstu publiciteta za sve što se poduzima", tj. u toj intervenciji u studenome. I On je "uvjeravao gospodina Ruska da će on zažmiriti na jedno oko na sve te aktivnosti".22 Britanski su se planeri nadali da SAD neće otvoreno uporabi-ti vojne snage u Južnome Vijetnamu iz straha od međunarodnih posljedica po Amerikance koji
ubijaju Vijetnamce te da bi i reakcije u samome Vijetnamu bile "nepovoljne".23 Ali su ipak spremno šutke pristali na to. "Vlada SAD-a odlučna je u sprječavanju pada Južnoga Vijetnama i njegova prelaska u ruke komunista, a takvu politiku podupire i vlada Njezinoga Veličanstva", izjavilo je britansko Ministarstvo vanjskih poslova u ožujku 1962. godine. U veljači je veleposlanik Hohler izjavio da "napaćenim Amerikancima moramo jasno pružiti svu potporu koju im možemo pružiti za hrabre akcije koje su ondje poduzeli" i preporučio strpljivost za američko "zahtijevanje rezultata". Rekao je kako misli da bi uloga Velike Britanije trebala biti poticati SAD da "izbjegavaju sve nepotrebne provokacije u bilo kojoj opasnijoj situaciji", dok bismo "mi trebali dati sve od sebe kako bismo im dali do znanja da smo na njihovoj strani".24 Sredinom 1962. Hohler je rekao da glede vojnih obavještajaca, "ovo veleposlanstvo sada ima bliskije veze s Amerikancima nego ikada prije". Vojni je ataše tjedno dobivao američka vojna izvješća i imao je "izvrsne radne odnose" s američkim vojnim dužnosnicima. "Iako postoje razlike u naglascima, što je neizbježno", dodao je Hohler, "ipak ne bih rekao da među nama postoje temeljna mimoilaženja". U kratkome izvješću Ministarstva vanjskih poslova slično se izjavljuje da "ne postoje bitnije 21 Ministar vanjskih poslova piše Washingtonu, 16. studenoga 1961., PREM11/3736; D. Ormsby-Gore piše Ministarstvu vanjskih poslova, 13. studenoga 1961., isto. 22 Ministarstvo vanjskih poslova, "Vietnam", 16. 1. 1962., FO371/1666698/ DV1015/20; nadvojvoda Home piše D. Rusku, 2. 11. 1961., PREM11/3736; E. Peckpiše H. Hohleru, 22. 2. 1962., FO371/166700/DV1015/49. 23 H. Hohler piše Ministarstvu vanjskih poslova, 14.7. 1961., FO371/160114/ DV1015/133. 24 H. Hohler piše nadvojvoda Homeu, 28.2.1962., FO371/166701/DV1015/ 64; H. Hohler piše E. Pecku, 15. 2. 1962., FO371/166700/DV1015/49. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL razlike u stajalištima (između Velike Britanije i SAD-a) o mjerama koje su potrebne kako bi se pobijedio Viet Kong".25 Naoko je uvjerljiv argument da je Velika Britanija, u tome razdoblju, u svojoj ulozi postupala kao jamac sporazuma iz Žene-ve. Ona je, dakle, mogla spriječiti intervenciju SAD-a ili je na neki način potkopati. Ona je, u najgorem slučaju, mogla otežati situaciju SAD-u isticanjem odredaba o izborima i granicama vojnoga uplitanja predviđenim tim sporazumima. Ali takvo postupanje Velike Britanije nije dolazilo u obzir. Doista, važno je shvatiti daje Velika Britanija pružala potporu vojnoj, a ne diplomatskoj opciji. "Mi bismo zacijelo trebali pokušati odvratiti, a ne usredotočiti, međunarodnu pozornost na naše akcije u Vijetnamu dok obavljamo zadaću poražavanja Viet Konga", napisao je ministar vanjskih poslova Douglas-Home u studenome 1961.26 (Uporaba zamjenice "mi" ovdje samo naznačuje do koje su mjere britanski
ministri taj rat držali i svojim ratom.) Tako je Ministarstvo vanjskih poslova dalo do znanja, privatno, da se protivi UN-u i drugim međunarodnim konferencijama o Vijetnamu, izjavljujući da "sve dok se ne svlada taj ustanak i sve dok stanovništvo Južnoga Vijetnama ne bude u položaju da ravnopravno pregovara sa Sjeverom, takvim se konferencijama neće moći postići ništa korisno". U prijevodu s toga diplomatskoga jezika - rat se mora nastaviti budući da režim u Južnome Vijetnamu nema potporu naroda te je tako predodređen za poraz u bilo kakvim pregovorima. Doista, postojao je strah da bi se "Zapad suočio s... prijedlozima za ponovno ujedinjenje i neutralizaciju Vijetnama".27 25 R. Burrows piše F. Warneru, 4. 7. 1962., FO371/166705/DV1015/ 148; Ministarstvo vanjskih poslova, "Vietnam", 16. 1. 1962., FO371/ 1666698/DV1015/20. 26 Nadvojvoda Home piše VVashingtonu, 16. 11. 1961., PREM11/3736. 27 Ministarstvo vanjskih poslova piše različitim veleposlanstvima 28 2 1961., FO371/1666698/DV1015/9. U svibnju 1962. britanski premijer Harold Macmillan poslao je privatno pismo predsjedniku Diemu, u kojemu stoji da smo "s Vladom razmotrili način na koji su Vaša vlada i Vaš narod pružali otpor" pokušajima Sjevernoga Vijetnama da "svrgne slobodno uspostavljeni režim u Južnome Vijetnamu", i dodaje "mi Vam želimo uspjeh u Vašoj borbi".28 Neki drugi spisi pokazuju strah Velike Britanije od mirne ofenzive Sjevernoga Vijetnama i opasnost da će "komunistička kampanja za međunarodnim raspravama, ako se doista provede u djelo, dobiti snažnu potporu". "Neutralne zemlje" bile su predodređene podržati takvu kampanju, a "u mnogim državama Zapada također bi se, sasvim logično, moglo misliti kako bismo trebali pokušati s mirovnim pregovorima u Vijetnamu". Ali ne i u krugovima britanske Vlade. Umjesto toga, budući daje SAD "općenito vojno superioran i spreman na pravo odmjeravanje snaga", onda se "takvi ustupci ionako ne moraju raditi".29 Hohler je u studenome 1961. također izjavio da se on slaže s američkim veleposlanikom Noltingom u tome da "ovo nije pravo vrijeme za političku reformu" Diemovoga režima. Dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova Fred Warner složio se s time, govoreći da "ovo nije pravo vrijeme za razgovore o liberalizaciji (Diemovoga režima, što bi značilo provođenje demokratskih reforma) . I prednost se mora dati vojnim mjerama".30 Tijekom 1962. i 1963. SAD su u Južni Vijetnam ulijevale novac i vojnu opremu, dok su američki "savjetnici svakodnevno pratili vijetnamske snage u bitkama", rekao je veleposlanik Hohler. Poslije sedamnaest mjeseci ratovanja, u travnju 1963., Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je da bi "bilo pogrješno napustiti sadašnju politiku inzistiranja na beskompromisnoj voj28 H. Macmillan piše predsjedniku Diemu, 7. svibnja 1962., PREM11/3736. 29 Vidi FO371/166702, spis DV1015/83. 30 H. Hohler piše Ministarstvu vanjskih poslova, 24. studenoga 1961., FO371/
160118/DV1015/237; F. Wamerpiše H. Hohleru, 1. prosinca 1961., isto. Mark Curtis noj pobjedi". I da bi "komunisti" ubrzo mogli početi praviti pritisak za postizanje rješenja pregovorima, utemeljena na neutralnosti Južnoga Vijetnama. "Mi se i dalje žestoko protivimo bilo kakvu ohrabrivanju toga stajališta".31 Ta neprestana potpora Velike Britanije tome ratu može se objasniti mnogo lakše od diplomacije: tijekom prve polovice 60-tih godina prošloga stoljeća Velika je Britanija mislila da bi SAD mogao pobijediti. Hohlerovo priznavanje da su "ljudi strašno zasićeni ratom" nije nimalo poljuljalo njegovo inzistiranje, a ni inzistiranje njemu nadređenih u Londonu, na vojnoj opciji.32 Moje istraživanje za ovo poglavlje obuhvaćalo je pregled većine britanskih spisa o planiranju koji datiraju iz toga desetljeća, od 1961. do 1972., a koji se sastoje od nekoliko stotina dokumenata. Kao i u drugim epizodama opisanim u ovoj knjizi, ni u jednom od tih spisa ne spominje se zabrinutost za ljude koji na svojoj koži osjećaju tu angloameričku politiku. Britanski su dužnosnici bili savršeno svjesni svega što se događalo običnome Vijetnamcu. U prosincu 1962., primjerice, veleposlanik Hohler je govorio o "neselektivnim zrakoplovnim djelovanjima" južno-vijetnamskih vojnih snaga i o ubijanju nedužnih seljaka. Jedina ograda koju on izražava jest ta da bi to moglo imati nepovoljne "psihološke učinke" i da to samo tjera vodu na "mlin lokalne komunističke propagande".33 U prosincu 1962. agenti američkoga Ministarstva vanj skih poslova izvješćivali su o tome kako "neselektivna bombardiranja u seoskim predjelima prisilno tjeraju nedužne i kolebljive seljake na stranu Viet Konga" te daje više od 100.000 njih pobjeglo s područja koja su pod vlašću Viet Konga, zahvaljujući djelomično i "pojačanoj uporabi topništva i bombardiranja te drugih očiI LJUDI ZA ODSTREL 31 H. Hohler piše nadvojvodi Homeu, 2.1. 1963., FO371/1700088/DV1011/ 1; Ministarstvo vanjskih poslova, "Vietnam", 4. 4. 1963., FO371/170090/ DV1015/23. 32 H. Hohler piše nadv. Homeu, 18.2. 1963., FO371/170089/DV1015/16. 33 H. Hohler piše F.Warneru, 12. 12. 1962.,FO371/166708/DV1015/215. to pretjeranih i neselektivnih mjera koje provode vojska i sigurnosne snage Južnoga Vijetnama". Oni su "nedvojbeno poubijali mnoge nedužne seljake, a mnoge druge učinili su spremnijima nego ranije na suradnju s Viet Kongom".34 U britanskim spisima koje sam ja vidio, u siječnju 1962. prvi se put spominju "kemijske tvari koje su korištene za raščišćavanje dijelova vegetacije u džungli". U ožujku sljedeće godine dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova Fred Warner napisao je da "nema nikakve dvojbe o tome da su Amerikanci uporabili otrovne kemikalije" te da "mi vjerujemo kako su te kemikalije posve dopušteno oružje" za uništavanje ustanika. Također je rekao kako je sovjetska Vlada uputila službeni zahtjev Međunarodnoj komisiji za nadzor (International Control Commission, skraćeno ICC) sporazuma iz Ženeve, čija je supredsjedateljica Velika Britanija, da
se o tome pokrene istraga. Ali Warner kaže da je to jednostavno pitanje za ICC, a ne za Veliku Britaniju. I, opet su britanski dužnosnici branili SAD, a posljedice toga bile su užasne.35 Tijekom devetogodišnjega razdoblja koje je započeto potkraj 1961. SAD je zaprašio 20% vijetnamskih džungla i 36% močvara s mangrovim drvećem, a 42% zaprašenih površina bili su usjevi. Godine 1963. SAD je počeo proučavati dioksin (Agens Orange) koji se nalazi u glavnim sredstvima kojima se zaprašivalo bilje, Agens Orangeu, sa sumnjom da bi on mogao biti uzročnik raka, poremećaja kod novorođenčadi i drugih ozbiljnih problema. Ti su strahovi potvrđeni 1967., ali nisu nikada ni na koji način utjecali na politiku.36 Tadašnji britanski dužnosnici također su znali da se koristi i napalm. Veleposlanik Hohler odbacio je zamisao o ulaganju pritužbe, govoreći daje rat u Vijetnamu "vrlo surov rat te da se 34 Citira Chomskv, Rethinking Camelot, str. 51. 35 R. Burrovvs piše R. Secondeu, 25. siječnja 1962., FO371/166699/DV1015/ 31; F. Warner, zapisnik, 25. ožujka 1963., FO371/170129/DV1192/5. 36 Kolko, Anatomy oj a War, str. 145. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL ne zna koja je od tih dviju strana surovija". Poziv na prosvjed protiv uporabe napalma mogao bi "zadovoljiti neke nježne savjesti", izjavio je Hohler, ali bi "neto rezultat najvjerojatnije bio privlačenje pozornosti na aktivnost koja se do sada dobrim dijelom previđala".37 Kada je sljedeća britanska vlada, Wilsonova, potezala pitanje američke uporabe otrova i napalma u Vijetnamu, to je uvijek bilo u kontekstu "poteškoća" koje je to pitanje izazivalo pri prezentiranju politike javnosti. Ne postoje nikakvi dokazi o tome daje britanske dužnosnike na to motiviralo bilo što drugo, da su se, možda, mogli usprotiviti uporabi takva oružja zbog učinka koje ono ima na ljude. Potpora Diemovom režimu Velika je Britanija pružala snažnu izravnu potporu Diemovom režimu i Američkoj vojsci kao znak potpore američkome ratovanju. Pomoć Velike Britanije Diemu formalno se pružala u Britanskoj savjetodavnoj upravnoj misiji (British AdvisorvAd-ministrative Mission, skraćeno BRIAM). Taje misija osnovana u srpnju 1961., a s radom u Sajgonu započela je dva mjeseca poslije toga, s malim timom stručnjaka za "protusubverziju", obavještajne aktivnosti i "informacije". Svojim je djelatnostima nadopunjavala misiju američkih savjetnika. Prvi čovjek BRIAM-a Robert Thompson ubrzo je postao jednim od najvažnijih Die-movih stranih savjetnika, ako ne i najvažniji.38 Tvrdnja britanske Vlade da BRIAM ima čisto civilnu (a ne vojnu) ulogu, održavana u brojnim parlamentarnim odgovorima I i raspravama, bila je čista laž. U dopisu kojim se predlaže osnivanje BRIAM-a stoji da se obuka treba organizirati "na cijelom protupobunjeničkom prostoru".
Veleposlanik Hohler izjavio je u lipnju 1962. kako je Diem potvrdio "prijedloge zavođenje rata koje je dala vrlo iskusna savjetodavna misija (BRIAM)". Oko 300 vijetnamskih vojnika obučavano je za "protupobunjeništvo" uMalaji samo tijekom 1962. i 1963. U kolovozu 1963. Diemovje režim opisivan kao "vrlo zahvalan za tu vrstu obuke i za svu pomoć" koju mu pruža Velika Britanija.39 Našao sam još neke primjere suradnje britanske vojske s Die-movim režimom i s SAD-om iz toga vremena: • Potkraj 1962. tim od dvadeset britanskih tehničara, od kojih su svi dobili iskaznice Američke vojske, instalirao je i počeo upravljati sustavom navigacije za američke borbene zrakoplove. To je opisivano kao nešto od "neprocjenjive važnosti za precizno pronalaženje meta za gađanje iz zraka, bombardiranje, bacanje zaliha i izbacivanje padobranaca". • U studenome 1962. britanska je Vlada pristala pozajmiti Sjedinjenim Američkim Državama dva oklopna vozila Fer-ret kako bi ih se testiralo u Vijetnamu. Poslije toga je uslijedila provjera tih vozila u akciji koju je proveo jedan američki vojni dužnosnik dok je britanska vojska bila u Malaji, koji je, navodno, bio "vrlo impresioniran". • Potkraj 1962. jedan britanski general-pukovnik dobio je od britanske Vlade dopuštenje da, na poziv SAD-a, sudjeluje u radu američke Agencije za visoku tehnologiju u 37 H. Hohler piše E. Pecku, 6. ožujka 1963., FO371/170129/DV1192/1. 38 Odjel za istraživanje FCO-a, "The British Advisorv Administrative Mission to Vietnam (BRIAM), 1961-1971", 30. prosinca 1971., FCO51/197; Peter Busch, Ali the Way withJFK?: Britain, the US and the Vietnam war, OUP, Oxford 2003., str. 201. 39 Ministarstvo vanjskih poslova, "UK assistance to South Vietnam: Propo-sals by the Foreign Office", 21. srpnja 1961., PREM11/3736; H.Hohler piše nadvojvodi Homeu, 5. lipnja 1962., FO371/166704/DV1015/140; Odjel za istraživanje FCOa, R. Thompson piše A. Williamsu, 22. kolovoza 1963., FO371/ 170101/DV1017/38. Mark Curtis Bangkoku, tijekom kojega se od njega tražilo da djeluje "u rubnim područjima Južnoga Vijetnama". On je opisan kao službenik za istraživanje borba.40 Ali, najveći doprinos Velike Britanije tome ratu bili su pro-tupobunjenički programi Roberta Thompsona, utemeljeni na (krajnje okrutnim) mjerama u Malaji, što je dovelo do "plana Delta" i programa "strateških zaselaka" u Vijetnamu. Američki vojni dužnosnici, izvješćivalo se, bili su vrlo impresionirani Thompsonom i "željno su iščekivali" da on svoje "dragocjeno iskustvo stečeno u Malaji na najbolji mogući način iskoristi u Južnome Vijetnamu".41 Na poziv Diemovoga režima, Thompson, koji je tada bio viši dužnosnik u kolonijalnoj vladi Malaje, posjetio je Južni Vijetnam u travnju 1960. i izradio izvješće o "protuterorističkim operacijama". To je izvješće "impresioniralo vijetnamsku Vladu", kako je poslije izjavilo britansko Ministarstvo vanjskih
poslova, i udarilo temelje američkom protupobunjeničkom planu iz veljače 1961. godine. Potkraj 1961. Thompson je izradio nacrt "napada na crte bojišnice Malaje", koji je postao poznat kao Plan Delta. Cilj je bio, prema Ministarstvu vanjskih poslova, "ovladati stanovništvom, nadzirati ga i pridobiti, posebice na seoskim područjima, počevši od područja delte". Taj je prijedlog obuhvaćao i uvođenje policijskog sata i zabranjenih zona te nadzor kretanja po svim cestama i vodenim putovima kako bi se "omeo komunistički sustav kurira", kao i "ograničeni nadzor hrane" na nekim područjima. "Ako taj sustav bude uspješno funkcionirao", napisao je veleposlanik, "to će nam dati najveću priliku da poubijamo te te40 Pukovnik Lee piše C. Jonesu, 17. rujna 1962., FO371/166751/DV1201/ 71; H. Hohler piše Ministarstvu vanjskih poslova, 14. studenoga 1962, isto, DV1201/82; sastanak šefova stožera, 72. sastanak, studeni 1962., isto, DV1201/ 83; C. Howells, zapisnik, 14. studenoga 1962., isto, DV1201/89. 41 J.DensonpišeJ. Petersenu, 20. veljače 1961., FO371/160108/DV1015/10G. LJUDI ZA ODSTREL roriste". Kada se ta područja proglase "bijelima, tj. bez terorista", uslijedit će socijalni boljitak, kao i popuštanje nadzora. Prema Ministarstvu vanjskih poslova, "Thompson drži da će borbe trajati oko pet godina te da se napad mora provoditi metodički, čišćenjem zemlje, područje po područje".42 U veljači 1962. Diemov je režim od Thompsona tražio da provede u djelo Plan Delta, ali su ga vijetnamske snage provodile "neučinkovito", djelomično zahvaljujući lošoj primjeni programa strateških zaselaka, kako navodi britansko Ministarstvo vanjskih poslova.43 Dobrim dijelom na temelju Plana Delta, SAD je izradio još jedan "protupobunjenički" program za operacije u delti. Thompsonov Plan Delta također je bio temelj za američki program "strateških zaselaka", koji je izumio Roger Hilsman iz američkoga Ministarstva vanjskih poslova. "Hilsmanov osnovni koncept mnogo toga duguje Thompsonu", rekao je jedan britanski dužnosnik u britanskome veleposlanstvu u Washingtonu. Američko Ministarstvo vanjskih poslova kaže: "Strateški zaselak zapravo je dobro utvrđen zaselak... Ogradom od bambusa i bodljikave žice okruži se cijeli zaselak, a oko ograde se iskopa jarak ili rov. A jarak ili rov se opet okruže zemljanim nasipima. Područje neposredno oko toga sela tako ostaje slobodno za borbe vatrenim oružjem, čime se onemogućava gerili i teroristima da nađu skrovita mjesta u blizini zaselaka."44 Taj je program započet potkraj 1961., a nacionalnom politikom postao je u travnju 1962., kada su se takvi "strateški zase-oci" ubrzo izgradili po cijeloj zemlji. 42 H. Hohler piše Ministarstvu vanjskih poslova, 6. studenoga 1961., PREM11/3716; Ministarstvo vanjskih poslova, "Vietnam", 16. siječnja 1962., FO371/1666698/DV1015/20. 43 Odjel za istraživanje FCO-a. 44 J. Denson piše R. Secondeu, 9. veljače 1962., FO371/166700/DV1015/ 43;
Američko Ministarstvo vanjskih poslova, Dopis s istraživanjima, "Strategic Hamlets", 1. srpnja 1963.,FO371/170101/DV1017/33. Mark Curtis U veljači 1963. veleposlanik Hohler rekao je ministru vanjskih poslova da izgradnja "strateških zaselaka" i "preseljenja" predstavljaju "novi teret koji će nositi" vijetnamski seljaci. "No, prednosti programa strateških zaselaka većim će se dijelom tek vidjeti", dodao je on. Začuđuje stoga što je Edvvard Heath, tadašnji čuvar državnoga pečata, samo dva mjeseca poslije toga, u odgovoru na pitanje Parlamenta, rekao: "Program strateških zaselaka seljanima pruža poboljšanu sigurnost i priliku da ponovno izgrade tradicionalni sustav vijetnamskih seoskih vijeća i aktivnosti u zajednici. Nadamo se da će oni to poboljšanje i održati."45 U stvarnosti je program "strateških zaselaka" bio iznimno okrutan, a te su se utvrde rijetko kada razlikovale od koncentracijskih logora. Seljane se prisiljavalo da napuste svoje domove i svoju zemlju i nudila su im se druga mjesta, često vrlo udaljena, dok su novac i građevni materijal koji su im dodjeljivani bili nedostatni. Također ih se prisiljavalo da svoju radnu snagu ulažu u izgradnju ograda. Dužnosnici Južnoga Vijetnama koji su upravljali tim procesom došli su onamo kako bi "pljačkali, ubirali poreze, ponovno uspostavili zemljoposjednike i provodili odmazdu nad ljudima", kaže jedan američki marinac, stručnjak za "pacifikaciju", čije riječi navodi Gabriel Kolko. Ponad svega, tim se programom nije ni pokušalo riješiti pitanje preraspodjele zemljišta, koje je bilo glavni pokretač popularnosti Nacionalne oslobodilačke fronte.46 Do kraja 1963. Thompson je postao kritičan prema neučinkovitosti Vijetnamaca i SAD-a u izgradnji "strateških zaselaka". Izjavio je da su građeni nasumce i da vojne operacije nisu osmišljavane tako da podrže taj program. I dodao je da, kako bi "spasila" taj program, "Vlada mora biti sasvim odlučna pa, ako je 45 H. Hohler piše nadvojvodi Homeu, 18. veljače 1963., FO371/170089/DV1015/ 16; Odgovor parlamenta zaprimljen 29. travnja 1963., FO371/170090/DV1015/23. 46 Kolko, Anatomyofa War, str. 133. LJUDI ZA ODSTREL potrebno, i okrutna". Savjetovao je da, kada se grade "strateški zaseoci", nijedna kuća ne bude ostavljena izvan rova te da sve ljude treba uvjeriti "i prisiliti, ako je to potrebno" da svoje kuće prebace unutar rova. "Pri izgradnji tih zaselaka od seljana bi se trebalo tražiti da rade besplatno, i to po mogućnosti izvan sezone", predlagao je Thompson. "Trebalo bi uvesti i provoditi policijski sat izvan zaselaka, od sumraka do zore". Ponavljajući kako Vlada mora biti spremna na okrutnost, Thompson dodaje: "Samo kao primjer okrutnih mjera, navodim iskustvo s jednim selom u Malaji 0enderam) s oko tri tisuće stanovnika. Bilo je to vrlo opasno područje, a samo selo bilo je središte potpore i opskrbe jedne velike postrojbe komunističkih terorista, čak i onda kada je većina područja oko njega već bila očišćena. Stanovnicima je
dano birati između Vlade i komunista. No, budući da nije bilo nikakva napretka poslije poziva na suradnju i uvjeravanja da surađuju s nama, upali smo s nekoliko bojna u selo, jednog jutra pred zoru, i cijelo selo preselili izvan toga područja. Svi stanovnici toga sela, muškarci, žene i djeca, zadržani su dvije godine u pritvoru. Sve su kuće sravnjene sa zemljom. Na iznenađenje svih, to nije izazvalo prosvjede javnosti, a učinkovitost, koja je dovela i do uništenja dotične komunističke terorističke postrojbe, utišala je sve kritike. Kada je to područje naposljetku očišćeno od terorista, ljudima je bio dopušten povratak, a Vlada je tada dobro financirala ponovnu izgradnju toga sela. Sada je to mirno i napredno selo... Ne postoji lagan način, ako želimo postići pobjedu. Cijenu pobjede sada mora platiti stanovništvo kako bi se izbjeglo plaćanje mnogo veće cijene poslije".47 Britansko Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je u siječnju 1964. daje „najveći Thompsonov doprinos" operacijama BRIAM-a bilo „uvjeravanje vijetnamskih vlasti u korisnost strateških zaselaka". U isto to vrijeme novi britanski veleposlanik u Sajgo-nu Gordon Etherington-Smith priznao je kako je taj program 47 R. Thompson, "Memorandum on strategic hamlets", 10. prosinca 1963., FO371/170102/DV1017/55. Mark Curtis doista proveden. Rekao je kako je on "iznimno nepopularan" te kako nova vlada, koja je upravo svrgnula Diema s vlasti, "nema nikakve namjere na sebe navlačiti istu tu nepopularnost prisilnim preseljenjem seljaka u te zaseoke." Program je "diskreditiran" i više se nije provodio onako kako je to bio predvidio Diem. Također je provođen "odveć brzo" i nije se dostatno učinilo, rekao je, kako bi se osiguralo da "komunistički utjecaj bude učinkovito uklonjen" iz zaselaka.48 Britanska Vlada nije nikada priznala da su se britanske vojne snage borile u Vijetnamu. No, spisi ipak potvrđuju da jesu, iako je dio tih spisa i dalje pod cenzurom. U kolovozu 1962. vojni ataše u Sajgonu, pukovnik Lee, pisao je Ministarstvu rata u Londonu i priložio izvješće koje je sastavio netko čije je ime cenzurirano, ali se tu osobu opisuje kao savjetnika kolonijalne vlade u Malaji. Taj je savjetnik predložio da se u Vijetnam pošalje odred SAS-a, što je, kaže Lee, bilo neprihvatljivo zbog položaja Velike Britanije kao supredsjeda-teljice sporazumu iz Ženeve. Lee dodaje: "Ali, možda bi i bilo moguće provesti tu preporuku u djelo ako se to osoblje izdvoji iz vojske i ako mu se privremeno dade status civila ili ako postane dijelom američkih specijalnih snaga, tako da se izgubi njihov britanski vojni identitet u toj američkoj postrojbi. No, Amerikanci glasno zahtijevaju pomoć stručnjaka na tome području i s krajnjim entuzijazmom očekuju da im se (ovdje su cenzurirana dva i pol centimetra) pridruži. On je doista pravi stručnjak, pun entuzijazma, poleta i inicijative u postupanju prema ovim primitivnim narodima i nadam se da će dobiti punu potporu i svu pomoć u ovoj zadaći." Riječi "ovi primitivni narodi" odnosi se na planinski narod u brdima središnje pokrajine Vijetnama. Lee nastavlja: "Posve je... jasno da ima iznimno mnogo mjesta za pomoć praktične naravi, poput
one koju već pružaju Amerikanci. Stoga se 48 Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, siječanj 1964., FO371/175482/ DV1017/3; G. Etherington-Smith piše E. Pecku, 14. siječnja 1964., isto. LJUDI ZA ODSTREL toplo preporuča da se američka nastojanja na tome području nadopune takvim britanskim doprinosom, posebice s obzirom na nedostatak nekih vrsta osoblja. Idealno bi rješenje možda bilo pridonijeti jednim brojem timova koji bi djelovali na određenom području i bili posve integrirani u opći američki i vijetnamski plan. Civilni bi se dio mogao sastojati od pomno odabranih Europljana i Malajaca s primjerenim iskustvom, a vojna bi se osoba mogla izvući iz postrojbe SAS-a koja već godinama djeluje među urođenicima u Malaji. Nedvojbeno bi se mogle poduzeti prikladne mjere da im se dade privremeni status civila. Iako bismo se u velikoj mjeri za logističku potporu morali osloniti na Amerikance, ipak bi možda bilo moguće dati pozitivan doprinos na tome području u obliku specijalizirane opreme. Manje zadovoljavajuće rješenje moglo bi biti integriranje određenih specijalaca u postojeće ili planirane timove američkih specijalnih postrojba, iako bi glavni nedostatak toga, posebice za urođenike, bila činjenica da mnogi od iskusnih pripadnika osoblja Malaje ne govore engleski jezik te bi morali ovisiti o nekom britanskom vojniku koji bi obavljao ulogu tumača u poslovanju s Amerikancima."49 Taj je tim poslan i postao je poznat kao "Noone mission" (Noonova misija), pod vodstvom Richarda Noonea (osobe čije je ime cenzurirano u ovim spisima), koji je djelovao pod okriljem BRIAM-a. Tajna operacija započeta je u ljeto 1962., ali se u dostupnim spisima spominje samo nekoliko puta. Iz jednog se spisa vidi kako je potkraj 1963. još uvijek djelovala, jer je tada Noone još uvijek slao izvješća u britansko Ministarstvo vanjskih poslova.50 Druga tajna pomoć koju je pružila Velika Britanija obuhvaćala je tajne letove iz Hong Konga, kojima se isporučivalo naoružanje, posebice napalm i bombe od 1.000 kilograma. Obavještaj52. 9 Pukovnik Lee piše C.Jonesu, 28. kolovoza 1962., FO371/166749/DV1201/ 50 R. Thompson piše F. VVarneru, 29. siječnja 1963., FO371/170100/ DV1017/5; Odjel za istraživanje FCO-a; F: Warner piše G. Etherington-Smi-thu, 25. rujna 1963., FO371/170093/DV1015/84; R. Thompson piše E. Pecku, 19. prosinca 1963., FO371/170096/DV1015/144; Barrv Petersen, TigerMen, str. 128.-129. Mark Curtis na pomoć poprimala je različite oblike, pa i prosljeđivanje izvješća Amerikancima od upravitelja postaje britanske tajne službe MI6 u Hanoju. Britanska postaja za praćenje u Malom Sai Vanu u Hong Kongu dostavljala je obavještajne podatke SAD-u sve do 1975. Američka Agencija za nacionalnu sigurnost koordinirala je sve obavještajne podatke u Jugoistočnoj Aziji, a Mali Sai Van bio je povezan s tom operacijom. Njihova presretanja komunikacija vojske Sjevernoga Vijetnama
američko je vojno zapovjedništvo koristilo za određivanje meta bombardiranja u Sjevernome Vijetnamu.51 Kraj ovoga prvoga razdoblja rata označilo je svrgnuće Die-movoga režima, u studenome 1963. Razdoblje neposredno prije njegovoga uklanjanja označilo je izbijanje "odlučnoga narodnoga pokreta", na čelu s budistima, koji je bio izravna opasnost po Diemov autoritet i koji je surovo ugušen u krvi. Velika je Britanija uputila blag prosvjed Diemu zbog tih represivnih mjera, dobrim dijelom i zato što su se bojali da bi Velika Britanija, a i SAD, mogla biti "osramoćena zbog njegovih djela", kako je to sročilo Ministarstvo vanjskih poslova, te da bi takva represija ugrozila stabilnost toga režima i nastavak rata. No, već u rujnu 1963. veleposlanik je Ministarstvu vanjskih poslova izrijekom rekao da se rat ne može dobiti dok je Diem na vlasti te da bi ga trebalo svrgnuti.52 Vojni udar od 1. studenoga aktivno su podržale Sjedinjene Američke Države, a oduševljeno pozdravila Velika Britanija. Kao novi vođa pojavio se general Van Min. Glavni britanski prioritet bio je osigurati da se "što je manje moguće poremete ratna nastojanja i obavljanje javnih poslova". Veleposlanik EtheringtonSmith izjavio je kako novi režim ima izgleda za uspjeh u ratu, 51 Bloch i Fitzgerald, str. 44., 64.; Dorril, MI6, str. 718.-719. 52 Ministarstvo vanj skih poslova različitim veleposlanstvima, 21. kolovoza 1963., FO371/170092/DV1015/62; G. Etherington-Smith piše nadvojvodi Ho-meu, 25. rujna 1963., FO371/170093/DV1015/86. LJUDI ZA ODSTREL "pod uvjetom da su spremni voditi rat na seoskim područjima dovoljno čvrsto i odlučno".53 Disident u Ministarstvu vanjskih poslova Osim promjene režima, potkraj toga razdoblja dogodilo se nešto još važnije, barem kada je riječ o internim zapisima o britanskim planovima. Bio je to dopis Kennetha Blackwella, britanskoga konzula u Hanoju (tj. najvećega britanskoga diplomata u Sjevernome Vijetnamu), upućen Ministarstvu vanjskih poslova u svibnju 1963. U tome dopisu Blackvvell, koji je upravo napunio godinu dana službe u Hanoju, ruši sav javni ugled britanske Vlade i otkriva njezinu lažnu analizu. To zavrjeđuje kratak prikaz. Blackvvell je započeo primjedbom daje taj sukob "u biti politički, a ne vojni problem, jer je to borba za um i dušu naroda Južnoga Vijetnama". "Okupacija te zemlje na neodređeno vrijeme, na koju su Amerikanci, čini se, posve spremni, nije, siguran sam, nikakvo rješenje". "Jedina alternativa jest politički dogovor", koji je moguć jedino ako Vlada Južnoga Vijetnama može udovoljiti potrebama svoga stanovništva od 13 milijuna ljudi. Ono stoje potrebno, rekao je on, jest "suvremen socijalni boljitak, posebice besplatno obrazovanje i besplatni medicinski pregledi za sve", "reforma zemlje, tj. ukidanje zemljoposjednika", "demokracija" sa slobodnim izborima te "neovisnost i neutralnost, povlačenje svih stranih vojska i vojnih baza s toga područja". Također je potrebna, napisao je Blackvvell, "veća jednakost, smanjenje golemoga
jaza između viših i nižih slojeva, vladajućih slojeva i narodnih masa". Također, "pdređen stupanj socijaliz53 G. Etherington-Smith piše E. Pecku, 23. listopada 1963., FO371/170094/ DV1015/86G; G. Etherington-Smith piše R. Butleru, 4. prosinca 1963., FO371/ 170095/DV1015/134. Mark Curtis ma u obliku nacionalizacije većih monopola, posebice kada se oni nalaze u rukama stranaca". A zatim slijedi sržno priznanje: "Komunistička propaganda... tvrdi daje većina tih zahtjeva dio njihovoga programa, a oni doista i provode neke od spektakularnijih i popularnijih zahtjeva." Blackwell doista tvrdi kako se njegov program razlikuje od "komunističkoga" po tome što omogućava istinski demokratsku vlast i što seljacima daje vlasništvo nad njihovom zemljom. On dodaje kako "zacijelo postoji potreba za ukidanjem pretjerano bogatog, dobrim dijelom parazitskog i površno europeiziranog zemljoposjedničkog sloja, koji je pravo prokletstvo većine azijskih država". Dodaje i to da je "jedna od najvećih pogrješaka američke politike (barem u prošlosti), čini se, preveliko oslanjanje upravo na taj sloj... jer su oni (naravno) žestoki antikomunisti". O Sjevernome Vijetnamu Blackvvell kaže: "Mislim da griješimo ako pretpostavimo da je uplitanje Sjevernoga Vijetnama (koje je, kada ga se usporedi s američkom pomoći Vladi Južnoga Vijetnama, naprosto neznatno) uzrok svih problema i da bi bez njega svi stanovnici Južnoga Vijetnama (ili barem većina njih) stali na stranu Diema. Uvjeren sam da bi političko pitanje koje sam gore opisao i dalje postojalo, čak i kada bi se protivljenje ugušilo u većoj mjeri negoli je to sada moguće. Zatim Blackwell kaže daje Sjeverni Vijetnam: "...izrazio svoju potporu programu koji je gotovo identičan onome koji sam upravo opisao. Oni su uistinu izjavili da bi prihvatili neutralnu i neovisnu vladu na Jugu (iako se, naravno, nadaju da će te dvije vlade naposljetku pristati na mirno ujedinjenje države)... I dok u Njemačkoj i u Koreji ili, doslovce bilo gdje drugdje na svijetu, mi pozdravljamo odlučivanje naroda o njegovoj budućnosti (posebice ujedinjavanje dviju polovica jedne, na umjetan način podijeljene, nacije) slobodnim izborom ljudi, naime, slobodnim izborima, u Južnome smo Vijetnamu dopustili da nas nadmudre. Doveli su nas u položaj na kojemu im je uspjelo odbiti organizirati izbore, koji su se, prema sporazumima iz LJUDI ZA ODSTREL Ženeve, trebali održati još 1956. pa nas tako izvrgavaju optužbi po kojima smo mi protivnici načela nacionalnoga samoodređenja." On zaključuje: "Potpuno shvaćam sve poteškoće glede poduzimanja bilo kakve akcije o gore navedenome kao i to da bi vlada Njezinoga Veličanstva vjerojatno radije odabrala poznato zlo (Diemovu vladu i američku vojnu potporu Južnome Vijetnamu), nego nepoznato zlo (održavanje međunarodne konferencije i neutralizaciju Južnoga
Vijetnama)."54 Nema nikakvih dokaza o tome da se britanska politika imalo promijenila poslije ovih izjava našega čovjeka iz Hanoja, koje su učinkovito potkopale službenu britansku (a i američku) sliku o tome ratu. Dobar dio ovdje navedene Blackwellove analize točan je i potvrđuje nemoralnost britanskoga stajališta tijekom cijele američke agresije na Vijetnam. Vojna eskalacija i britanska potpora Poslije Diemovoga svrgnuća, Južni je Vijetnam imao niz vlada pod nadzorom vojske, a dominantne osobe bili su general Ngujen Van Tieu i Ngujen Kao Kai. Te su vlade nastavile s većinom represija iz Diemovoga režima i jedino su tako dobivale potporu SAD-a, ali i Velike Britanije. U svome godišnjem izvješću za 1964. britansko veleposlanstvo u Sajgonu opaža sve veći porast "pritiska naroda" u Južnome Vijetnamu, koji predvode budisti i druge skupine "s naglaskom na slobodi od bilo kakve vrste podjarmljivanja i prisile". Podjednako problematičan, sa stajališta veleposlanstva, bio je "trend neutralnosti", u kojemu su te skupine prednjačile i koji su one 1K. Blackvvell piše F. Wameru, 23. svibnja 1963., FO371/170090/DV1015/35. Mark Curtis nazivale "mogućnošću završetka rata pregovorima". Britanski veleposlanik kaže da će "svaka nada u političku stabilnost od sada ovisiti o tome mogu li se te narodne snage... ikako obuzdati".55 Umjesto omiljene metode nadzora stanovništva Južnoga Vijetnama - "strateških zaselaka" - uvedena je "pacifikacija". To je bio "najvažniji aspekt protukomunističke borbe", prema riječima veleposlanika Etherington-Smitha, koji je snažno podupirao "pacifikaciju" i SAD-u spremno ponudio "stručni savjet" s toga područja.56 "Pacifikacija" je značila prisilno iseljenje velikog broja seljaka s njihove zemlje. Po najblažoj procjeni najmanje polovica seoskoga stanovništva bila je stjerana u izbjegličke logore ili gradska naselja, mnogi od njih i više puta. Broj izbjeglica ili žrtava rata Vlade Južnoga Vijetnama između 1965. i 1972. kreće se oko 7 milijuna, stoje oko trećine stanovništva i polovica seljaka.57 Razdoblje između 1963. i 1966. obilježila je golema eskalacija američke agresije. Do 1966. američke vojne snage u Vijetnamu narasle su na 370.000 vojnika, a "američki zrakoplovni napadi na Sjeverni Vijetnam provodili su se gotovo svakodnevno cijele godine", stoji u godišnjem izvješću britanskoga veleposlanstva za 1966. godinu.58 Ta važna potpora Velike Britanije SAD-u i dalje se nastavila. Premijer DouglasHome izjavio je u ožujku 1964. kako je u nedavnim razgovorima s predsjednikom Johnsonom "ponovno potvrdio svoju potporu politici SAD-a, čija... je namjera pomoći Republici Južni Vijetnam da zaštiti svoj narod i da očuva neovisnost".59 55 G. Etherington-Smith piše P. Gordonu Walkeru, 1. siječnja 1965. FO371/ 180511/DV1011/1. 56 G. Etherington-Smith pišeM. Stevvartu, 14. lipnja 1965., FO371/180542/ DV103145/139.
57 Kolko, Anatomyofa War, str. 201. 58 P. Wilkinson piše G. Brownu, 16. siječnja 1967., FCO15/487/DV1/5. 59 Donji dom, Hansard, 3. ožujka 1964., PREM11/3736. LJUDI ZA ODSTREL Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova iz svibnja 1965. govori o interesima Velike Britanije. U njemu stoji daje "izravna umiješanost Velike Britanije u Vijetnamu neznatna", ali da bi se "štetilo interesima Velike Britanije kao nekomunističke sile kada bi Vlada SAD-a bila pobijeđena na tome području ili kada ne bi ispunila svoje obveze". Dakle, prestiž Sjedinjenih Američkih Država bio je u opasnosti pa bi poraz "narušio položaj Amerike svugdje na svijetu". Na sličan bi način "napuštanje Južnoga Vijetnama od SAD-a potaknulo i prijatelje i neprijatelje diljem svijeta da se upitaju bi li Sjedinjene Američke Države ubuduće napustile svoje druge saveznike kada bi došlo do zaoštravanja stanja". O posljedicama toga kaže se: "U interesu Velike Britanije jest pružiti potporu našemu najvećemu savezniku. Svaki put kada izrazimo svoju odlučnost za traženjem mirnog rješenja toga sukoba, tome bismo trebali dodati i izraze opće potpore Americi, izbjegavajući izricanje bilo kakva suda o njihovim posebnim akcijama. Poslije te opće javne potpore imali bismo bolju mogućnost u privatnom okruženju prenijeti svaku kritiku koju budemo držali opravdanom".60 Još jedan interes Velike Britanije bilo je i osiguranje potpore SAD-a britanskoj politici u Malaji. U kratkom izvješću britanskoga Ministarstva vanjskih poslova iz prosinca 1964. stoji da "ne samo zbog toga što nam je potrebna potpora Amerike u Maleziji, nego vjerojatno ni nemamo druge mogućnosti nego pružati diplomatsku potporu, što dulje budemo mogli, svakoj politici koju Vlada SAD-a odluči prihvatiti (u Vijetnamu)".61 Ključno je bilo osigurati neprestanu potporu SAD-a Velikoj Britaniji u sučeljavanju sa Sukarnovom Indonezijom u vojnim suko60 Kratko izvješće, "Viet-Nam: Anglo-United States relations", svibanj 1965., PREM13/695; Govor Michaela Stewarta, 28. lipnja 1965., FO371/180542/ DV1013145/156; Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova za premijera, 13. srpnja 1965., FO371/180559/DV1051/211. 61 Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, "Visit to Washington by Prime Minister and Foreign Secretarv", prosinca 1964., PREM13/692. Mark Curtis bima Velika Britanije i Malezije, koja je tada još uvijek bila britanska kolonija. To upućivanje na potporu Velike Britanije "svakoj politici koju Vlada SAD-a odluči prihvatiti", što je zastrašujuća fraza, pokazalo se ispravnim. Tijekom prve polovice 60-tih godina prošloga stoljeća britanski su dužnosnici općenito vjerovali da se u tome američkome ratu može pobijediti pa su stoga nastavljali podržavati Washin-gton, znajući da će on nastaviti s nanošenjem patnje golemih razmjera. U prosincu 1963., primjerice, Robert Thompson rekao je kako će "borbe biti žestoke, a žrtve goleme (više od 100.000 ljudi na objema stranama)". Mislio je da mir neće biti moguće postići sve do kraja toga desetljeća.62
Ali 1965. situacija se na terenu promijenila pa je britanskim dužnosnicima postalo jasno da SAD, zapravo, ne mogu dobiti taj rat. No, to ih nije zaustavilo u daljnjem podupiranju Sjedinjenih Američkih Država. U ožujku 1965. Wilsonov osobni savjetnik Joe Wright rekao je kako se "Amerika nalazi u beznadnom položaju u Južnome Vijetnamu" i kako "ne može pobijediti, a još uvijek ne vidi nikakav način da se izvuku koji ne bi ugrozio njihov prestiž u međunarodnim vodama i položaj predsjednika kod kuće".63 Nakon stoje Wilson postao premijerom, u listopadu 1964., nastavilo se s javnim izražavanjem potpore Velike Britanije SAD-u. Ali objelodanjeni spisi pokazuju kako je premijer Wilson predsjedniku Lvndonu Johnsonu pružao još veću potporu potajno, u svakoj fazi eskalacije rata. Ta se potpora pružala iza kulisa, budući daje protivljenje britanske javnosti tome ratu bilo široko rasprostranjeno. To je dobar primjer, kao i nedavno Irak, kako elite s obje strane Atlantskoga oceana drže potrebnim obuzdati javnost tajnim dogovorima. 2 R. Thompson piše E. Pecku, 19. prosinca 1963., FO371/170096/DV1015/144. 3 J. VVright piše premijeru, 1. ožujka 1965., PREM13/693. LJUDI ZA ODSTREL Zanimljivo je razmotriti i različite vojne eskalacije rata, kao i reakcije Velike Britanije, jedno po jedno. U veljači 1965. SAD su dovele rat do još razornije razine tako što su počele bombardirati Sjeverni Vijetnam u sklopu svoje kampanje "Odjek grmljavine" (RollingThunder). Spisi pokazuju kako su Britanci, u razgovorima u Washingtonu, u prosincu prethodne godine, već bili obećali potporu tome bombardiranju. Velika je Britanija pristala pružiti "nedvojben potporu svakoj akciji koju bi Vlada SAD-a mogla poduzeti i koja se mjerila jedino u odnosu na djelovanje Sjevernoga Vijetnama i Viet Konga". Dva dana poslije početka napada britanski ministar vanjskih poslova Michael Stewart izvijestio je britansko veleposlanstvo u Washingtonu o "vojnoj nužnosti te akcije", a premijeru je rekao: "Posebno željno iščekujem priliku da u javnosti ne izjavim ništa što bi moglo zazvučati kao kritika Vlade Sjedinjenih Američkih Država".64 Budući da je Velika Britanija bila jedna od malobrojnih sila koje nisu osudile američka bombardiranja, premijerov osobni savjetnik rekao je kako je "stoga, radi javnosti, vrlo poželjno da se premijera vidi kako se savjetuje s Amerikancima". Wilson je htio odletjeti u Washington (što je Johnson odbio), o čemu je Wright napisao: "On (Wilson) je bio savršeno spreman pružiti potporu Amerikancima u svemu što su činili u Južnome Vijetnamu. Ali lakše bi mu bilo to učiniti kada bi ga se vidjelo kako razgovara s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država."65 Britanci su znali da su američki napadi na Sjeverni Vijetnam nezakoniti. Doista, britanski su dužnosnici upozorili SAD, u svibnju 1964., da bi takvi napadi mogli predstavljati "poteškoću" za 64 Ured premijera piše J. Hendersonu, 11. ožujka 1965., FO371/180539/ DV103145/47; Ministarstvo vanjskih poslova piše VVashingtonu, 9. veljače 1965.,
PREM13/692; M. Stevvart piše premijeru, veljača 1965., isto. 65 J. Wright, nota, 11. veljače 1965., PREM13/692. Mark Curtis Veliku Britaniju. U tadašnjim raspravama s SAD-om britanski ministar vanjskih poslova rekao je: "Na članak 51. (Povelje UN-a, prema kojemu zemlje imaju pravo na samoobranu) može se pozivati samo u slučaju stvarnog oružanog napada, ali ne i u slučaju jednostavne infiltracije ili subverzije." On ne vidi da bi se pozivanjem na Povelju UN-a moglo opravdati napad na Sjeverni Vijetnam.66 Iz zapisa se čini kako je Wilson tada ipak pokušao odvratiti Johnsona od sveopćega napada na Sjeverni Vijetnam, tj. od napada koji bi prešao granice "umjerenih" napada jedino na vojne ciljeve. Ali, i osobno mu je rekao: "Na koju god se reakciju odlučite... mi ćemo i to podržati", budući da smo "mi oduvijek bili krajnje odani saveznici po tome pitanju".67 Dana 17. veljače 1965. američki veleposlanik u Londonu David Bruce rekao je premijeru Wilsonu da SAD ne planira samo "uzvratiti jednakom mjerom" u napadima na Sjeverni Vijetnam, nego i "nastaviti akcije zrakoplovnih snaga i ratne mornarice protiv Sjevernoga Vijetnama kad god i gdje god to bude potrebno". Zapis toga razgovora pokazuje daje Wilson ipak pokazao izvjesnu zabrinutost zbog toga što je ta politika prešla granice ranijih dogovora o samo "umjerenim" napadima. Tužio se kako SAD nisu u to vrijeme davale nikakvih prijedloga za političko rješenje. Ali, Wilson završava izjavom da bi Velika Britanija "naravno, morala podržati SAD čak i onda kada se ne vidi nikakav izlaz". Već sredinom ožujka Michael Stewart kaže kako Velika Britanija podupire znatno širi intenzitet američkih bombardiranja na sjeveru, "bez obzira na činjenicu da se to nama ne sviđa".68 66 "Record of discussions with Mr. Bundv", 29. svibnja 1964., PREM11/4759. 67 "Record of a telephone conversation betvveen the prime Minister and President Johnson", 11. veljače 1965., PREM13/692. 68 "Record of a conversation betvveen the prime Minister and the US ambassador, Mr. David Bruce", 17. veljače 1965., PREM13/692: M. Stevvart piše premijeru, 17. ožujka 1965., FO371/180539/DV102145/69. LJUDI ZA ODSTREL Potpora Velike Britanije iznesena je jasno u kratkome izvješću Ministarstva vanjskih poslova iz ožujka: "Iako smo s vremena na vrijeme izražavali upozorenja kao odgovor na obavijesti o planovima SAD-a za napade na Sjeverni Vijetnam, ni u kojoj fazi im se nismo protivili. Većinom smo komentirali vrijeme odabrano za te napade ili njihovo predstavljanje u javnosti... Vlada Njezinoga Veličanstva... nije se ni u kojoj fazi protivila politici SAD-a, nego joj je, naprotiv, dala svoju privolu, predlažući s vremena na vrijeme manje izmjene vremena napada ili njihovih predstavljanja u javnosti."69
U parlamentarnim raspravama poslije početka američkoga bombardiranja Sjevernoga Vijetnama Wilson je odbio osuditi akcije SAD-a. Naprotiv, rekao je da "mi posve podupiremo sve akcije Sjedinjenih Američkih Država u odolijevanju agresiji u Vijetnamu". Ta se potpora nastavila i nakon što su SAD, u travnju, tajno izvijestile Veliku Britaniju kako će napasti i "gospodarske i industrijske ciljeve", kao i vojne, u bombardiranju koje će "trajati bez stanke", tj. koje će prijeći sve granice onoga čemu je Velika Britanija do sada obećavala potporu.70 Nakon stoje Wilson odbio odgovoriti na pitanja zastupnika u Parlamentu o Vijetnamu i nakon što, 9. ožujka, u Parlamentu nije izrekao nikakvu kritiku politike SAD-a, američki ministar vanjskih poslova Dean Rusk telefonirao je britanskome veleposlanstvu u Washingtonu i rekao kako "vrlo cijeni način na koji je premijer danas u Donjemu domu reagirao na pitanja. Bio je vrlo ugodan". Kada se Wilson napokon sastao s Johnsonom u Washin-gtonu, u travnju, američki je predsjednik "izrazio duboko poštovanje prema stajalištu koji smo mi (Velika Britanija) zauzeli prema Vijetnamu". Britanski veleposlanik u Washingtonu na sličan 69 Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, „US air attacks against North Viet-Nam", 15. ožujka 1965., FO371/180539/DV103145/47. 70 Donji dom, Hansard, 25. ožujka 1965., stupac 736.; P. Dean piše Ministarstvu vanjskih poslova, 9. travnja 1965., PREM13/694. Mark Curtis je način rekao predsjedniku Johnsonu kako SAD "ima nepokolebljivu potporu britanske Vlade".71 Bombardiranje Sjevernoga Vijetnama pozdravilo je i britansko veleposlanstvo u Sajgonu. Veleposlanik Etherington-Smith rekao je kako su napadi bili "logična i opravdana reakcija" na "agresiju" Sjevernoga Vijetnama. Još je rekao: "Budući da Zapad gubi bitku na političkome području i na području protusubver-zije, trebali bismo se usredotočiti na vojno područje kako bismo dobili na vremenu". Bilo je to, zapravo, još jedno priznanje moralne propasti američke i britanske politike te pribjegavanje ratu kako bi se ta propast nadvladala.72 Također je rekao kako su rezultati napada "poseban osjećaj olakšanja i osjetno, iako samo privremeno, popuštanje političkih napetosti". Bombardiranje je imalo: "...osnažujući učinak i kao reakcija na agresiju Sjevernoga Vijetnama i kao pokazatelj povećanoga američkog angažmana te je dalo nadu u brzu pobjedu ili barem u brz završetak rata". A to je bilo osnažujuće kao i reakcija na "političke pritiske i pritiske naroda", koji su se "alarmantno pojačali prošle godine".73 Naš čovjek u Sajgonu dobro je znao koji bi mogao biti krajnji učinak američkoga bombardiranja. Njemu je general Maxwell Tavlor, američki veleposlanik u Vijetnamu, rekao da, ako Sjeverni 71 Lord Harlech piše Ministarstvu vanjskih poslova, 9. ožujka 1965., FO371/ 180557/DV1051/51; "Record of a meeting betvveen the Prime Minister and the President of the United States", 15. travnja 1965., PREM13/694; P Dean piše J. Wrightu, 13. travnja 1965., FO371/180541/DV103145/98;
72 G. Etherington-Smith piše M. Stevvartu, 22. ožujka 1965., FO371/180515/ DV1015/81; G. Etherington-Smith piše M. Stevvartu, 3. ožujka 1965., FO371/ 180594/DV1094/42. 73 G. Etherington-Smith piše E. Pecku, 10. ožujka 1965., FO371/180514/ DV1015/76; G. Etherington-Smith piše Ministarstvu vanjskih poslova, 18. ožujka 1965., isto. G. Etherington-Smith pišej. Cableu, 25. svibnja 1965., FO371/180596/ DV1093/90; Kolko, Anatomy ofa War, str. 190. LJUDI ZA ODSTREL Vijetnam ne popusti, "to će znatno pojednostaviti stvari, jer će i Hanoj i Sjeverni Vijetnam biti potpuno uništeni". Etherington-Smith dao je svoju potporu unatoč stajalištu konzula u Hanoju, koji je rekao da se tim napadima "ako ništa drugo, povećala odlučnost Sjevernoga Vijetnama da nastavi s ratom, prkoseći Amerikancima".74 Bombardiranje Sjevernoga Vijetnama nastavilo se, a ciljevi su bili i mostovi i željeznice i vozila na cestama, elektrane, lučki objekti, vojarne, vojna skladišta, vojne radio postaje te drugi gospodarski i industrijski objekti. Sredinom te godine SAD je u prosjeku imalo 80 do 100 borbenih letova dnevno, u kojima je 500 zrakoplova nosilo teret od 3.000 do 5.000 bomba, kako stoji u britanskim spisima. SAD je također je izvijestio britanske dužnosnike da se ti napadi" cijelo vrijeme postupno pojačavaju i da će se tako i nastaviti". Nigdje u Vladinim spisima nisam našao nikakvo protivljenje tome bombardiranju niti ikakvu zabrinutost zbog posljedica koje bi ono moglo imati po ljude. Procjenjuje se da su 80% žrtava bombardiranja Sjevernoga Vijetnama bili civili.75 Kada je SAD prvi put uporabio zrakoplovstvo u Južnome Vijetnamu, u ožujku 1965., i to je britanski veleposlanik pozdravio te je rekao kako je to imalo "povoljne učinke" i na vijetnamsku Vladu i na "moral američkih pilota". Dana 8. ožujka SAD je iskrcao 3.500 marinaca u Južnome Vijetnamu. O tome je britansko Ministarstvo vanjskih poslova u privatnim razgovorima izjavilo kako je to "kršenje članaka 16. i 17. sporazuma iz 1954., ali još uvijek nismo primili nikakav prosvjed na tu temu" pa je stoga najbolje držati jezik za zubima. Taj nezakoniti čin pozdravio je i britanski veleposlanik u Sajgonu, koji je rekao kako je to bio 74 G. Etherington-Smith piše E. Pecku, 13. ožujka 1965., DV1093/55; G. Etherington-Smith piše M. Stewartu, 14. lipnja 1965., FO371/180542/ DV103145/139. 75 G. Etherington Smith piše J. Cableu, 25. svibnja 1965., FO371/180596/ DV1093/90; Kolko, Anatomy ofa War, str. 190. Mark Curtis "logičan nastavak politike koja je započeta zračnim napadima na Sjeverni Vijetnam", što je znak "odlučnosti SAD-a da pojača svoja nastojanja u Vijetnamu".76 Zatim su Sjedinjene Američke Države, u lipnju 1965., objavile kako će njihove kopnene snage krenuti u rutinsku borbu. To je, zapravo, bila još jedna znatnija
eskalacija američke strategije, bez obzira na to što su njihove vojne snage i prije redovito korištene u borbama. Jedan dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova napisao je: "Siguran sam da bismo trebali pokušati pomoći Vladi Sjedinjenih Američkih Država, koja je sada dospjela u određene poteškoće zbog predsjednikove objave kojom je naznačeno daje angažiranje kopnenih snaga većinom pitanje mjere." Tako su britanski dužnosnici američkome Ministarstvu vanjskih poslova proslijedili i kopiju nacrta svoga odgovora na tu objavu SAD-a. "Mislim da je nacrt odgovora najbolji način rješavanja zabrinutosti za koju očekujemo da će se izraziti u Donjem domu", rekao je jedan dužnosnik.77 Dana 25. srpnja 1965. američki predsjednik Johnson napisao je pismo britanskome premijeru Wilsonu u kojemu je rekao kako je povećao broj vojnika, želeći vjerojatno udvostručiti njihov broj, a tada ih je u toj zemlji bilo 80.000. Wilson je u odgovoru na to pismo rekao: "Uvjeravam te daje vlada Njezinoga Veličanstva odlučna ustrajati u svojoj potpori američkoj politici, koja je, vjerujem, u interesu mira i stabilnosti". Također se hvalio John-sonu: "Naše je stajalište bilo od velike koristi Vladi Sjedinjenih Američkih Država u smislu međunarodnoga mišljenja, jer je naš pri76 G. Etherington-SmithpišeM. Stevvartu, 24. ožujka 1965., FO371/180515/ DV1015/82; Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, 10. ožujka 1965., FO371/180557/DV1051/57; G. Etherington-Smith pišej. Cableu, 10. ožujka 1965., FO371/180609 /DV1192/30. 77D. Murrav, zapisnik, 11. lipnja 1965., FO371/180541/DV103145/141. LJUDI ZA ODSTREL mjer pomogao spriječiti brojne europske države i zemlje Com-monwealtha da snažnije izraze vlastito shvaćanje američke politike u Vijetnamu."78 Teško je izbjeći usporedbe s Irakom iz 2003. godine. Etherington-Smith u Sajgonu bio je velik entuzijast glede tih novih obveza SAD-a i rekao je kako je ta Johnsonova izjava stvorila "ozračje s više nade". On će SAD-u ponuditi "postrojbe vrhunski opremljenih i krajnje mobilnih vojnih snaga, koje su spremne djelovati u bilo kojemu dijelu zemlje... kako bi se Viet Kongu zadali teški udarci".79 Britansko Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je u rujnu kako mu je "drago što je dolazak brojnih američkih snaga pojačanja omogućio ostvarivanje tolikoga napretka u stabiliziranju rata u Južnome Vijetnamu". To je "vratilo moral Vijetnamcima i omogućilo postizanje nevjerojatnih vojnih uspjeha protiv Viet Konga".80 Sljedeća veća eskalacija bilo je izravno bombardiranje dvaju najvećih gradova Sjevernoga Vijetnama, Hanoja i Haiphonga. Britanski su dužnosnici dosljedno govorili SAD-u neka ne dopusti da javnost vidi kako oni pružaju potporu američkim napadima na te gradove, zbog protivljenja javnosti. Dosljedno su govorili da će, ako su oni odlučni u svojoj namjeri bombardiranja Hanoja i Haiphonga, morati javno ograditi britansku Vladu od tih
napada. Spisi nam otkrivaju i činjenicu daje Velika Britanija, kada su joj SAD, u lipnju 1966., rekle da doista namjeravaju bombardirati ta dva grada, zajedno s Amerikom kovala tajne planove o daljnjem pružanju potpore u tajnosti. 78 Premijer piše predsjedniku Johnsonu, 2. kolovoza 1965., PREM13/697. 79 G. Etherington-Smith, "Assessment of the situation in Viet-Nam", 31. kolovoza 1965., FO371/180517/DV1015/165. 80 Ministartsvo vanjskih poslova, "Secretarv of State's visit to Washington", 30. rujna 1965., FO371/180560/DV1051/269. Mark Curtis Spisi pokazuju kako je Velika Britanija bila na mukama dok su nastojali minimizirati učinak "odvajanja" Velike Britanije od SAD-a. Jedan Wilsonov savjetnik napisao je: "Ono što bismo mogli učiniti kada dođe do bombardiranja i kada Vi date svoju izjavu, jest poslati još jednu kratku poruku predsjedniku, u kojoj će stajati da mi, kao što mu je poznato, nismo mogli izbjeći ograđivanje od njegovih akcija, ali da smo i na taj način ipak dali sve od sebe kako bismo u obzir uzeli i one točke koje je on tražio te da se, kao što mu je poznato, tom izjavom ne daju nikakve naznake promjene naše politike pružanja potpore njemu u Vijetnamu."81 Tako su Britanci proslijedili nacrt odgovora Americi na odobrenje. Wilson jejohnsonu napisao: "Dean (Rusk, američki ministar vanjskih poslova) mi kaže da Vi razumijete zašto se moramo javno ograditi te da znate kako to neće utjecati na našu opću potporu... osobno suosjećam s Vama što ste se našli pred tom odlukom."82 Nakon što je Johnson izvijestio Wilsona o tome kako je SAD odlučio napasti naftna postrojenja u Hanoju i Haiphongu, Wil-son mu je u odgovoru zahvalio što ga je unaprijed upozorio. Rekao je kako će se morati pobrinuti za to da javnost vidi kako se Velika Britanija ograđuje od tih akcija. Još je dodao: "Ali Vas želim uvjeriti da ćemo, u toj izjavi, jednako dati do znanja kako smo i dalje uvjereni da Vlada Sjedinjenih Američkih Država ima pravo nastaviti pomagati Južnome Vijetnamu te da odgovornost za nastavak borba i za odbijanje pregovora snosi Hanoj."83 U odgovoru koji je britanska Vlada 29. lipnja izrekla u javnosti kaže se kako "sa žaljenjem" promatraju napade na ciljeve "na 81 Savjetnik premijera (nije jasno koji) piše premijeru, 16. lipnja 1966., PREM13/1274. 82 Premijer piše predsjedniku Johnsonu, 10. lipnja 1966., PREM13/1274. 83 Premijer piše predsjedniku Johnsonu, 23. lipnja 1966., PREM13/1275. LJUDI ZA ODSTREL naseljenim područjima Hanoja i Haiphonga". Zatim se dodaje: "Mi smo jasno stavili do znanja, u više navrata, da ne možemo podržati bombardiranje takvih područja, iako smo uvjereni da će vojne snage SAD-a poduzeti sve mjere sigurnosti, kao i uvijek, kako bi izbjegle civilne žrtve". Zatim se u istoj izjavi ponavlja kako SAD ima pravo "pomagati" Južnome Vijetnamu itd., kao što sam
gore naveo.84 Ova je izjava toliko puna ograda da, zajedno s obećanjima o daljnjoj potpori u tajnosti, nije bila ništa drugo doli igra Vladina odjela za odnose s javnošću kako bi se umirilo domaću javnost. Doista, istoga dana kada je Wilson dao tu izjavu, potpredsjednik SAD-a i ministar obrane sastali su se s britanskim veleposlanikom u "VVashingtonu. Ovaj je zapisao da su "obojica izjavila kako su dobro razumjela premijerovo stajalište i naznačila kako nemaju nikakve zamjerke".85 Zatim je Wilson ponovno pisao Johnsonu i zapravo se ispričao zbog britanske javnosti te rekao da to, budući da su oni "fizički udaljeni od toga problema" i budući da ne "osjećaju tragediju gubitaka koju osjeća Vaš narod", "služi samo povećanju nedostatka razumijevanja za moju punu potporu Vašoj politici". Zatim je napisao: "Ne vidim potrebe za bilo kakvom promjenom Vaše temeljne politike, zbog koje bih na Vas mogao praviti pritisak. .. Želim da shvatite da... smo se razlikovali u pojedinostima.... ali nikada i u temeljnoj politici". No, britanska Vlada mora "izraziti drukčije stajalište", a "ja moram sasvim otvoreno reći daje to cijena koju moram platiti želim li zadržati isto političko usmjerenje u vlastitoj državi".86 Dok se sve to događalo, Wilson je Parlamentu rekao: "U odnosu na politiku bombardiranja, mi smo jasno stavili do znanja da ćemo se u cijelosti protiviti svakom bombardiranju Hanoja ili Haiphonga".87 84 Donji dom, Hansard, 29. lipnja 1966., stupac 1796. 85 P. Dean piše Ministarstvu vanjskih poslova, 29. lipnja 1966., PREM13/1275. 86 Premijer piše predsjedniku johnsonu, 1. srpnja 1966., PREM13/1275. 87 Donji dom, Hansard, 21. lipnja 1966., stupac 287. Mark Curtis Nisam pronašao nikakve dokaze o tome daje britansko "protivljenje" bombardiranju Hanoja i Haiphonga bilo rezultat zabrinutosti za humanitarne probleme. Naprotiv, jedino zbog čega su bili zabrinuti jest to da bi takva strategija prije priječila nego pomogla američkome vođenju toga rata. Kao što je rekao jedan dužnosnik britanskoga veleposlanstva u Washingtonu, novinska agencija New China News Agencv "nedvojbeno bi preplavila svijet slikama osakaćene djece u rađaoni bolnice u Hanoju, što bi moglo nanijeti veliku štetu SAD-u". Također je rekao da bi se to moglo vratiti SAD-u kao bumerang, budući da bi se Vlada Sjevernoga Vijetnama mogla jednostavno povući u brda.88 Velika je Britanija i dalje izbjegavala zauzeti se za rješavanje toga rata pregovorima sve dok nije postalo jasno da SAD taj rat ne može dobiti. Tako britansko Ministarstvo vanjskih poslova, glede rasprave s Amerikancima iz prosinca 1964., kaže: "Nismo iskoristili priliku da Vladi Sjedinjenih Američkih Država preporučimo politiku traženja rješenja pregovorima o Indokini. Naprotiv, obećali smo potporu kvalificirane većine američkoj politici... vojni pritisak na Sjeverni Vijetnam, čiji je cilj bio dobivanje rata, a ne pregovori o rješenju sukoba." Problem je bio u tome što "bi oni (pregovori) u postojećim uvjetima mogli samo dovesti do rješenja koje je vrlo nepovoljno za interese Zapada i krajnje
ponižavajuće za SAD".89 Tek su početkom 1965., kada su britanski ministri i dužnosnici shvatili da taj rat ne mogu dobiti, iako poluozbiljno, počeli podupirati mirovne pregovore. Pristupili su Sovjetskome Savezu, Commonwealthu i državama potpisnicama sporazuma iz Žene-ve. Pozvali su ih na rješenje koje bi bilo u skladu sa zaključcima 88 N. Trench piše J. Cableu, bez datuma (lipanj 1965.), FO371/180596/ DV1093/9 7. 89 J. Cable, zapisnik, 1. siječnja 1965., FO371/180539/DV1013145/32; Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, „Visit to Washington by Prime Minister and Foreign Secretary", prosinac 1964., PREM13/692. LJUDI ZA ODSTREL konferencije iz 1954.: slobodne izbore u Južnome Vijetnamu, neutralizaciju Sjevernoga i Južnoga Vijetnama bez stranih vojnih snaga i bez vojnih saveza s drugim državama, to jest, na rješenje u skladu sa zaključcima koje su nekada odbili kako bi SAD-u pružili priliku da dobije taj rat. Sjeverni je Vijetnam do 1965. predstavio program od četiri točke kojim je zahtijevao potpuno povlačenje vojnih snaga SAD-a iz Južnoga Vijetnama, prekid saveza između SAD-a i Južnoga Vijetnama, da Južni Vijetnam prihvati domaći program Nacionalne oslobodilačke fronte i prekid američke agresije na Južni Vijetnam. Spisi jasno pokazuju da Velika Britanija nije počela promicati pregovore samo radi toga da umiri javno mišljenje, jer je željela da ju se u javnosti doživi kao mirotvorca, a u stvarnosti je podržavala rat, nego prije svega radi potpore ratnoj politici SAD-a. U kratkom izvješću Ministarstva vanjskih poslova, primjerice, stoji da bi "britanska inicijativa ovoga tipa nadopunila američki vojni pritisak i znatno olakšala mogućnost opravdavanja naše neprestane potpore američkoj politici u Vijetnamu pred britanskom javnošću".90 Ponekad se to izražavalo vrlo otvoreno. Tako je Edward Peck iz Ministarstva vanjskih poslova pisao Etherington-Smithu u Sajgonu: "Vlada se neprestano bori u zaleđu kako bi očuvala britansku diplomatsku potporu američkoj politici u Vijetnamu. S tim se mogu izvući jedino ako bude neprestano isticala da je naš cilj, ali i cilj Amerike, rješenje pregovorima."91 Promicanje pregovora za Veliku je Britaniju značilo omogućiti Sjedinjenim Američkim Državama "da se povuku iz Vijetnama bez većega narušavanja američkoga prestiža". Ministarstvo 90 Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, "Secretarv of State's visit to Washington and New York", 19. ožujka 1965., DV103145/120. 91 E. Peck piše G. Etherington-Smithu, 14. srpnja 1965., FO371/180542/ DV103145/139. Mark Curtis vanjskih poslova izjavilo je kako se "naša nastojanja u promicanju pregovora moraju... provoditi ruku pod ruku s neprestanom potporom američkoj politici". Ta politika bila je promicanje "rješenja pregovorima, pod uvjetima koji su prihvatljivi Americi".92
U veljači 1965. britanskim je dužnosnicima rečeno kako osoblje američkoga veleposlanstva u Sajgonu više ne razmatra pobjedu, "nego bolju pregovaračku poziciju, koja bi bila cilj vojne akcije protiv Sjevernoga Vijetnama". Britanski je veleposlanik rekao kako američki predsjednik Johnson "akciju protiv Sjevernoga Vijetnama koja je započeta toga mjeseca drži uvodom u moguće pregovore".93 Primjena sile sa svrhom postizanja političkih ciljeva jest terorizam, a tu je politiku podržavala i vlada britanskoga premijera VVilsona. Britanski ministar vanjskih poslova lord Walston, primjerice, rekao je potkraj 1964. da bi Sjedinjene Američke Države: "...trebale pojačati vojne aktivnosti do maksimuma svojih moći tijekom sljedeća dva do tri mjeseca. Istodobno bi Ujedinjeno Kraljevstvo, kao supredsjedavajuće, trebalo početi praviti pritisak za ponovno sazivanje Ženevske konferencije".94 Tako, kada je Wilson u lipnju 1965. rekao Parlamentu da "bombardiranje Sjevernoga Vijetnama nije nikako povezano ni s kakvim pokušajem uvjeravanja vojnih snaga Hanoja da sjednu za pregovarački stol", bilo je to upravo suprotno onome što su 92 Ministarstvo vanjskih poslova, "The possibilitv of a negotiated solution of the conflict in Viet-Nam", 26. kolovoza 1965., FO371/180544/DV103145/ 218; Ministarstvo vanjskih poslova, "Background brief on Viet-Nam", 13. srpnja 1965., FO371/180559/DV1051/211; J. Cable piše G. Etherington-Smithu, 4. kolovoza 1965., FO371/180514/DV1051/231. 93 Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, "The situation in South VietNam", 4. veljače 1965., FO371/180514/DV1015/49; G. Etherington-Smith piše Ministarstvu vanjskih poslova, 1. veljače 1965., FO371/180539/ DV103145/15. 94 Lord VValston piše M. Stevvartu, 17. studenoga 1964., FO371/180557/ DV1051/55. LJUDI ZA ODSTREL govorili njegovi dužnosnici. Teško je povjerovati da to jednostavno nije bila još jedna laž.95 Izravna potpora Velike Britanije SAD-u i Vladi u Sajgonu nastavila se, iako je Velika Britanija odbila zahtjev SAD-a iz 1965. da javno pošalje svoje vojne snage. Jedan od dužnosnika Ministarstva vanjskih poslova opisao je taj zahtjev ovako: ".. .ono što predsjednik želi jest da nekoliko britanskih vojnika pogine u Vijetnamu zajedno s američkima tako da se i njihove fotografije mogu pojaviti u američkome tisku".96 U britanskom propagandnom sustavu britansku se politiku u Vijetnamskome ratu spominjalo obično (a najčešće i jedino) kao odbijanje Wilsonove vlade da pristane na zahtjeve SAD-a za slanjem britanskih vojnih snaga u Vijetnam. To je zasigurno razljutilo predsjednika Johnsona, a bilo je to i javno odbijanje SAD-a. No, Velika je Britanija ipak učinila sve drugo kako bi podržala rat Sjedinjenih Američkih Država. BRIAM je i dalje obučavao časnike vijetnamske vojske i policijske službenike u Malaji, dok se održavala fikcija da Velika Britanija ne daje nikakve vojne savjete. Godine 1964. i 1965. "vojnu obuku" u Maleziji prošlo je 356 vojnika Južnoga
Vijetnama. Tijekom razgovora u prosincu 1964. na zahtjev SAD-a dogovoreno je pojačavanje te vojne obuke. Doista, spisi pokazuju da je Amerika plaćala "stalnu novčanu pomoć" članovima BRIAM-a koji su 1967. došli pod zapovjedništvo Američke vojske. "Kako bi se zadržalo stajalište koje se može braniti i u javnosti", tj. kako bi se moglo lagati da BRIAM nije organizirao nikakvu vojnu obuku, Ministarstvo vanjskih poslova izjavljuje kako je "vlada Njezinoga Veličanstva odlučila da će dodatne američke isplate" ići kroz britansko veleposlanstvo, a ne na temelju individualnih ugovora.97 95 Odgovori Parlamenta u FO371/180596/DV1093/93. 96 M. Palliser, zapisnik, 28. srpnja 1965., FO371/180543/DV103145/188. 97 Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, "Aid to South Viet-Nam", 13. travnja 1965., FO371/180541/DV103145/105; Odjel za istraživanje FCO-a. Mark Curtis Dužnosnici britanske Škole za ratovanje u džungli (Jungle Warfare School) u Malaji i osobno su posjetili Južni Vijetnam kako bi davali savjete o "borbi protiv pobunjenika". Robert Thompson bio je nazočan na brojnim sastancima sa časnicima Američke vojske i nastavio je davati savjete Sjedinjenim Američkim Državama i Vijetnamcima. Ali, radeći to, on mora, izjavilo je Ministarstvo vanjskih poslova, "oprezno staviti do znanja da on svoje vojne savjete... daje kao stručnjak za ta pitanja, a ne u ime vlade Njezinoga Veličanstva".98 Kada je Thompson predložio da časnike Američke vojske u Vijetnamu odvede na Borneo kako bi im pokazao tamošnje britanske vojne operacije, britansko Ministarstvo vanjskih poslova reklo mu je da bi svi Amerikanci trebali "putovati u civilu te da se njihovoj nazočnosti u Maleziji neće dati nikakav publicitet". "To ćemo tretirati prirodnim uzvraćanjem posjeta različitih britanskih časnika Vijetnamu", koji su tada imali priliku "vidjeti neke načine provođenja operacija u toj zemlji". Takve promatračke posjete britanskoga osoblja Vijetnamu bile su "ograničene, zahvaljujući političkome savjetu, na povremene kratke posjete. .. s minimalnim rizikom publiciteta".99 Britanski su dužnosnici željeli časnike svoje vojske poslati u Vijetnam kako bi promatrali američke operacije, ali su se bojali publiciteta. Stoga je ministar obrane Denis Healev predložio da se, kao zaklon, koristi britansko veleposlanstvo u Sajgonu, gdje su otvorena dva nova radna mjesta pomoćnika vojnog atašea. Otvorena su u siječnju 1966., a postojala su i dvije godine poslije. To se držalo "jedinim načinom uvođenja dodatnog britanskog vojnog osoblja u Vijetnam, koji je mogao izdržati kritične 98 Ministarstvo vanjskih poslova piše u Sajgon, 12. prosinca 1963 FO371/ 170095/DV1015/139. 99 J. Cable piše O. Forsteru, 28. listopada 1964., FO371/175483/DV1017/ 37; Izvješće Ministarstva obrane, "Information on operations in Vietnam" 11 listopada 1965.; FO371/180610/DV1192/71. LJUDI ZA ODSTREL komentare javnosti u ovoj zemlji", izjavilo je Ministarstvo vanjskih poslova.100
Kada je završeno tehničko opremanje BRIAM-a, britanska savjetodavna misija i formalno je postala dijelom toga veleposlanstva. Dužnosnik BRIAM-a Dennis Duncanson nastavio je raditi kao savjetnik Vlade u Sajgonu za područje "informacija i psihološkog ratovanja, za koje je bio vrlo nadaren", primijetio je jedan dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova. Problem je bio naći prikladnu krinku za tu ulogu pa je nekom dužnosniku na pamet pala zamisao da se kaže kako je Duncanson "pomoćni savjetnik". Jedan drugi dužnosnik, pak, napisao je da je "titula 'pomoćnoga savjetnika' nadahnuće kojim će se lakše braniti to radno mjesto ako se to pitanje ikada postavi u Parlamentu".101 Velika je Britanija opskrbljivala Sjedinjene Američke Države i naoružanjem za uporabu u Vijetnamu. Britanski su ministri 1965. i 1966. vodili javne rasprave o tome trebaju li na izvoz naoružanja SAD-u, namijenjenog za uporabu u Vijetnamu, primjenjivati opće uvjete i odlučili su da ne treba. To je učinjeno u znanju da opskrbljivanje tim naoružanjem predstavlja kršenje sporazuma iz Ženeve. U rujnu 1965., primjerice, Ministarstvo vanjskih poslova pristalo je izvesti 300 bomba namijenjenih Američkom ratnom zrakoplovstvu, tj. "uporabi u Vijetnamu", govoreći da o tome "ne smije biti nikakva publiciteta" te da bi "isporuka trebala biti u Ujedinjenom Kraljevstvu". Mjesec dana prije toga ministar vanjskih poslova pristao je SAD-u isporučiti 200 oklopnih transportera tipa Saracen, za uporabu u Vijetna100 Odbor šefova stožera, "Information on operations in Vietnam", 18. siječnja 1968., DEFE11/696; Ministarstvo vanjskih poslova, zapisnik, 16. prosinca 1965., FO371/180610/DV1192/78. 101 D. Murrav, zapisnik, 12. studenoga 1964., i bilješka o tome zapisniku koju je napisao dužnosnik Ministasrtva vanjskih poslova, FO371/175483/ DV1017/39. Mark Curtis mu, "pod uvjetom da se isporuka obavi u Europi" te da nema "neizbježnoga publiciteta".102 Doista, provodila se posebna strategija zavaravanja javnosti. Primjerice, u lipnju 1965. britanska je Vlada rekla Amerikancima, ako oni budu tražili naoružanje za izričitu uporabu u Vijetnamu, da im ga Velika Britanija neće moći isporučiti, ali ako budu samo tražili oružje, u obliku "općega upita", ne spominjući pritom Vijetnam, da će im ga tada Velika Britanija moći isporučiti.103 U lipnju 1967. Wilson je Parlamentu rekao: "Vjerujemo da mi, na položaju supredsjedavajućega (misleći na sporazum iz Zeneve)..., ne bismo smjeli izravno isporučivati naoružanje za izričitu uporabu u Vijetnamu".104 To je bilo službeno stajalište, o kojemu je odlučeno 1967. i kojim je dopušten izvoz "nesmrto-nosnog" oružja u Sjedinjene Američke Države. Ali, bila je dopuštena i isporuka smrtonosnog oružja, pod uvjetom da se ne provodi prije kraja 1967., to jest, do vremena kada je, po procjeni Velike Britanije, rat u Vijetnamu trebao završiti. To razlikovanje smrtonosnog i nesmrtonosnog, stoje klasika britanske Vlade, bilo je jednako iluzorno i tada, kao i danas. Primjerice, u svibnju 1967. Wilson je odobrio isporuku "oplata za različite tipove bomba i streljiva Sjedinjenih
Američkih Država", nakon što mu je rečeno da bi te bombe mogle biti uporabljene u Vijetnamu. U lipnju 1967. Velika je Britanija također pristala u Singapuru popravljati australske puške za uporabu u Vijetnamu, "pod uvjetom da nam zajamče da neće biti nikakva publiciteta". U rujnu 1970. vlada Konzervativne stranke još je popustila ograničenja pa je Tajlandu prodavala bombe i mi102 J. Cable piše G. Etherington-Smithu, 11. ožujka 1965., FO371/180608/ DV11192; D. Murray, zapisnik, 30. rujna 1965., FO371/180610/DV1192/58; J. Cable piše G. Etherington-Smithu, 6. kolovoza 1965., isto, DV1192/68. 103 Ministarstvo vanjskih poslova piše VVashingtonu, 21. lipnja 1965 FO371/180610/DV1192/58. 104 Donji dom, Hansard, 27. lipnja 1967., stupac 254. LJUDI ZA ODSTREL traljeske kupole za helikoptere, za vrijeme tajlandskih zrakoplovnih napada na Kambodžu i Laos.105 Izlaz i britanski interesi Kako su Sjedinjene Američke Države u drugoj polovici 60-tih godina prošloga stoljeća pojačavale taj sukob, broj američkih vojnika u Vijetnamu narastao je do 1967. na pola milijuna, a broj žrtava stalno se povećavao. Brojnost vojnih snaga značila je da SAD ne mogu pretrpjeti vojni poraz, ali i da ne mogu dobiti taj rat. A to se otvoreno priznavalo, i to dobrim dijelom zahvaljujući nedostatku potpore naroda Vladi Južnoga Vijetnama i uspjesima Viet Konga na kopnu, naime, u ofenzivi Tet (Nova godina), 1968. godine Prema britanskome veleposlanstvu u Sajgonu, godine 1967. u Južnom je Vijetnamu "korupcija bila neometana, Vlada nije pokazivala nikakvu sposobnost vladanja te je Viet Kong i dalje bio najorganiziranija politička sila u zemlji". Dvadeset pet tisuća političkih zatvorenika trunulo je u zatvorima Južnoga Vijetnama. 11970. britanski su dužnosnici priznavali da Thieuova vlada, koju su oni i dalje podržavali, "još uvijek nema potporu naroda". Poslije gotovo pet godina vlasti Thieu je ostvario "slab napredak... u izgradnji organizirane političke potpore svome režimu". Naprotiv, osnovna strategija toga režima bilo je suzbijanje popularnih političkih snaga, što je sada, na kraju toga desetljeća, planerima bilo jednako dobro znano, kao i pod Die-movom vlašću na samome početku.106 105 Premijer piše predsjedniku Skupštine za trgovinu, bez datuma (svibanj 1967.), FCO46/203/ZDS41; Politički savjetnik, Singapur, piše Ministarstvu vanjskih poslova, 20. lipnja 1967., FCO24/133/HAA3/2; D. Gordon, zapisnik, 17. rujna 1970., FCO15/510/FAV10/2. 106 C. MacLehose, „South Viet-Nam: Annual revievv for 1967", 6. veljače 1968., FCO15/487/DV1/5; Ataše obrane, "Prisoners of war and detainees", 22. Mark Curtis Američka se okrutnost pojačala uvođenjem veće "pacifikacije" i operacijama Phoenix. Programi "pacifikacije", poput operacije Speedv Express, da navedemo samo jednu, započeti su početkom 1969. Primijenili su najrazornija sredstva svojih vojnih snaga te poubijali i ranili tisuće civila. Program Phoenix započeo je ozbiljno
sredinom 1968., a cilj mu je bio ubijati pripadnike Nacionalne oslobodilačke fronte. Zlostavljanja i mučenja zatvorenika bila su tako česta daje čak i Vlada u Sajgonu izjavila kako je tim programom poubijano više od 40.000 civila. Pokolj seljaka u Mai Laiju, koji je privukao pozornost cijeloga svijeta, bio je samo jedan od brojnih pokolja koje su počinile vojne snage Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika.107 S priznanjem da ne mogu dobiti taj rat, Sjedinjene Američke Države izmislile su novu strategiju kako bi Vijetnamu nanijele što više zla i time sebi osigurale što je moguće bolji izlaz i očuvanje svoga prestiža. U lipnju 1969. predsjednik Nixon najavio je prvo povlačenje američkih vojnih snaga i rekao da će svi američki vojnici napustiti Vijetnam do kraja 1972. Rat je dosegnuo vrhunac, američke vojne snage napale su Kambodžu, u travnju 1970., a 1972. Sjedinjene Američke Države otpočele su s razarajućim bombardiranjem Hanoja i Haiphonga, kao i s miniranjem svih luka Sjevernoga Vijetnama. U siječnju 1973. potpisan je mirovni sporazum, a posljednji dijelovi američkih vojnih snaga otišli su u ožujku, nakon čega su Sjedinjene Američke Države nastavile pružati golemu vojnu pomoć Vladi Južnoga Vijetnama. U travnju 1975. komunističke snage ušle su u Sajgon. Dok su ljudi diljem Sjedinjenih Američkih Država i Europe organizirali masovne prosvjede, britanske vlade nisu se kolebale u svojoj temeljnoj potpori strategiji Sjedinjenih Američkih ožujka 1967., FCO15/482/DV1/2; D. Gordon pišej. Moretonu, 21. siječnja 1970., FCO15/1325/FAV1/3; J. Moreton, "South Viet-Nam: Annual review for 1969", 23. siječnja 1970., FCO15/1325/FAV1/3. 107 Chomsky i Herman, Washington Connection, str. 313., 324. LJUDI ZA ODSTREL Država. U travnju 1967. američki potpredsjednik Hubert Hum-phrev rekao je britanskome premijeru Haroldu Wilsonu kako "postoje dva premijera na koje se on uistinu može osloniti -premijer Ujedinjenoga Kraljevstva i premijer Australije". Spisi pokazuju kako su američki dužnosnici itekako cijenili potporu koju im je tijekom druge polovice toga desetljeća pružala Velika Britanija. Ti su dužnosnici često kontaktirali svoje britanske kolege kako bi ih, primjerice, pohvalili za nastupe u Parlamentu kojima su odvraćali svu kritiku od Sjedinjenih Američkih Država.108 Novi britanski veleposlanik u Sajgonu, John Moreton, napisao je 1971. kako zbog britanskih gospodarskih interesa u jugoistočnoj Aziji, posebice u Maleziji, Singapuru i Australiji, "moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo pomogli našemu najbližemu savezniku, Sjedinjenim Američkim Državama, da se dostojanstveno izvuče iz svojih prevelikih obveza".109 Stajalište Velike Britanije u odnosu na posljedice po ljude dobro je izrazio Denis Murrav iz Ministarstva vanjskih poslova, u veljači 1967.: "Na političkoj razini, moram istaknuti kako je ministrima stalo da se što manje upliću u rasprave u Donjem domu o žrtvama ili materijalnoj šteti u Sjevernome Vijetnamu, koje je prouzročilo američko bombardiranje, jer bi u protivnom bila otvorena sva vrata općemu napadu na politiku Sjedinjenih Američkih Država i na
našu potporu toj politici. To bi obvezalo američkoga ministra vanjskih poslova ili britanskoga premijera da, u obranu naše opće potpore politici Sjedinjenih Američkih Država, preuzmu rizik i izlože se optužbama obrane rezultata te politike, primjerice, žrtava i materijalne štete na imovini civila, koje oni osuđuju jednako kao i svi drugi... Općenito, politički je opasno i sramotno pokušavati precizno utvrditi svu nastalu materijalnu 108 "Record of a conversation betvveen the Prime Minister and the Viče President", 2. travnja 1967., PREM13/1919; E. Youde piše J. Grahamu, 25. studenoga 1969., PREM13/3552. 109 J. Moreton piše D. Gordonu, 21. lipnja 1971., FCO26/652/PBA10/333. Mark Curtis štetu i žrtve, a svaka iznimka od te šutnje samo bi dovela do pritiska da se o tome govori. U svakom slučaju, dvojim da bi itko... mogao dati točnu sliku... Zbog svih tih razloga, ministri ne žele da se u ovoj zemlji ponovno probudi interes za našu procjenu broja žrtava i stupnja materijalne štete u Sjevernome Vijetnamu."110 Američko bombardiranje Sjevernoga Vijetnama i dalje je dobivalo potporu ministara i dužnosnika britanske Vlade, a jedina ograda pritom bila je zabrinutost oko toga je li takvo bombardiranje "pametno" i ima li ono izgleda za "uspjeh". čini se da je protiv toga prosvjedovao jedino jedan dužnosnik u konzulatu u Hanoju, John Colvin, koji je u svibnju 1967. napisao da to bombardiranje nema "izgleda za uspjeh", a "moglo bi izazvati ozbiljnu epidemiju" te daje to "okrutna i nečasna taktika". Do toga su vremena dužnosnici pisali da su snage Sjedinjenih Američkih Država napravile 13.000 borbenih letova u Sjevernome Vijetnamu, u prosjeku 250 tjedno.111 Potkraj 1968. britanski ataše za zrakoplovstvo u Sajgonu rekao je da su ciljevi bombardiranja Sjevernoga Vijetnama industrijski objekti, elektrane i komunikacije, poput željeznica i cesta. "Dobra strana" toga, dodao je on, jest to stoje "uništenje tvornica i poljoprivredne proizvodnje u Sjevernome Vijetnamu prisililo Ruse i, u znatno manjoj mjeri, Kineze da ih popravljaju te da stanovništvu Sjevernoga Vijetnama isporučuju sve veće količine oružja, vojne pomoći i pomoći svih vrsta".112 U kratkome izvješću premijeru Wilsonu iz listopada 1967., čija je namjena bila pomoći premijeru da odgovori na parlamentarna pitanja, stoji i sljedeći odgovor: "Ne vjerujem da se ame110 D. MurraypišeJ. Colvinu, 1. veljače 1967., FCO15/585/DV10/4. 1'' J. Colvin piše Ministarstvu vanjskih poslova, 22. svibnja 1967., FCO15/ 587/DV10/4; P. Wilkinson piše D. Murravu, 27. ožujka 1967., FCO15/586/ DV10/4. 112 Ataše zrakoplovstva, Sajgon, "The air war over Viet-Nam", 18. rujna 1968., FCO15/1083/FAN10/1/2. LJUDI ZA ODSTREL rička politika bombardiranja samo vojnih ciljeva u Sjevernome Vijetnamu imalo promijenila". To je bila čista izmišljotina, budući da se u izvješću Ministarstva
obrane, dva mjeseca prije toga, spominje kako su Sjedinjene Američke Države povećale popis ciljeva u Sjevernome Vijetnamu tako daje bombardiranje sada "sve više usmjereno na razaranje putova i željeznica, kojima se opslužuju Hanoj i Haiphong". čini se daje cilj američkoga bombardiranja bio "stvoriti jači položaj u slučaju da dođe do pregovora".113 Britanskoj je Vladi bilo toliko stalo do neizricanja prosvjeda protiv američkoga bombardiranja u javnosti da su, kada je tijekom jednog američkog zračnog napada, u studenome 1967., oštećen i britanski konzulat, dužnosnici odlučili prepustiti tu stvar zaboravu i ne tražiti odštetu. Britansko Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je kako je "naš cilj ne povećavati temperaturu te stoga nećemo davati nikakva publiciteta američkim isprikama, osim ako se to pitanje ne potegne ili u Donjem ili u Gornjem domu ili u tisku". Kada su nađeni dokazi o tome da je američka bomba uistinu oštetila Konzulat, Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je da "to ne bismo smjeli objaviti".114 Kada su, potkraj 1971., britanski dužnosnici očekivali da Sjedinjene Američke Države ponovno krenu s bombardiranjem Sjevernoga Vijetnama, jedan dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova napisao je da bi britanska Vlada, ako se pokrenu takvi napadi, trebala reći kako su oni u skladu sa službenom američkom politikom te da su to "zaštitni i reaktivni napadi", kao odmazda za gubitke Sjedinjenih Američkih Država iz proteklih dana u Laosu. Potkraj prosinca Sjedinjene Američke Države po113 Kratko izvješće za premijera, 26 listopada 1967., FCO15/588/DV10/4; Ministarstvo obrane, "The air war in the North", kolovoz 1967., isto. 114 Ministarstvo vanjskih poslova piše Washingtonu, 27. studenoga 1967., FCO15/588/DV10/4; Ministarstvo vanjskih poslova piše Washingtonu, 11. siječnja 1968., FCO15/589/DV10/4. Mark Curtis krenule su najjače napade na Sjeverni Vijetnam, koji su trajali godinu dana, a uključivali su 200 borbenih zrakoplova. Britanska je Vlada reagirala po planu. "Pod uvjetom da ti napadi budu kratki i oštri, neće biti odveć emotivne reakcije", rekao je jedan dužnosnik Ministarstva vanj skih poslova.U5 Od posebnoga interesa toga razdoblja jesu i tajni spisi o stajalištu britanskih planera prema britanskim interesima koji su tada bili na kocki. Potkraj toga desetljeća britanski su dužnosnici očajnički željeli povlačenje Sjedinjenih Američkih Država, pod uvjetom da se to dogodi pod uvjetima Sjedinjenih Američkih Država. Nacrt izvješća Odbora za planiranje Ministarstva vanjskih poslova od lipnja 1968. zaključuje kako je "u našemu interesu da Sjedinjene Američke Države što je moguće prije nađu izlaz iz sadašnje situacije" u Vijetnamu. Razlog tome bili su britanski gospodarski interesi. Tako se vjerovalo da upletenost Sjedinjenih Američkih Država u Vijetnamu nameće "ograničenja svjetskom monetarnom sustavu". To se dogodilo zbog nedostatka povjerenja u rezervne valute u monetarnome sustavu, a jedan od glavnih razloga za to bio je deficit u platnoj bilanci Sjedinjenih Američkih Država prouzročen povećanim
izdatcima za rat u Vijetnamu. Povlačenje Sjedinjenih Američkih Država "imalo bi stimulirajući učinak na povjerenje u dolar i u svjetsku trgovinu, od čega bi platna bilanca Ujedinjenoga Kraljevstva trebala imati izravne koristi". Budući daje postojeći monetarni sustav dobrim dijelom ovisio o spremnosti europskih zemalja da u svojim rezervama drže sve veće količine dolara, postojala je opasnost da to neće moći dugo trajati. To "bi moglo rezultirati golemom monetarnom krizom, koja bi nama nanijela veliku štetu, bez obzira na njezin rezultat". Stoga, "samo iz ekonomskih razloga, svaka daljnja 115 A. Burgess, zapisnik, 23. prosinca 1971., FCO15/1493/FAV10/9; K. Wilford, nota, 29. prosinca 1971., isto. LJUDI ZA ODSTREL upletenost Sjedinjenih Američkih Država u Južnome Vijetnamu bila bi krajnje nepovoljna za britanske interese".116 No, to nije značilo da je najbolji rezultat bilo jednostavno potpuno povlačenje vojnih snaga Sjedinjenih Američkih Država. Problem je bio u američkoj operaciji golemih razmjera u Vijetnamu, a ne u općem američkom položaju u jugoistočnoj Aziji, koji je bio dobrodošao. Ministarstvo vanjskih poslova zaključilo je da se platna bilanca Sjedinjenih Američkih Država "može popraviti i bez potpunog povlačenja". Vjerovalo se ovako: "Britanski gospodarski interesi imali bi koristi od brzog pronalaženja rješenja u Vijetnamu samo ako je to dobro rješenje. Loše bi rješenje imalo podjednako štetan učinak po financijsku situaciju u svijetu, kao i produljivanje sadašnje razine neprijateljstva."117 Glavna opasnost nije bila ona koja se prezentirala javnosti, kojoj je govoreno o opasnosti od širenja Sovjetsokga Saveza ili Kine. Kao što priznaje jedan viši dužnosnik britanskoga Ministarstva vanjskih poslova, ako se Sjedinjene Američke Države povuku iz Vijetnama, "malo je vjerojatno da će u toj zemlji onda dominirati Rusi ili Kinezi, ali će ta zemlja zacijelo biti nacionalistička, sa snažnom ljevicom i sa snažnim protivljenjem anglo-saksonskome Zapadu". Suprotno tome, potpuno povlačenje Sjedinjenih Američkih Država ohrabrilo bi druge zemlje u jugoistočnoj Aziji "da se pomire s komunistima". U toj će situaciji "naši interesi, kako gospodarski tako i politički, vjerojatno pretrpjeti štetu". U najgorem slučaju, "mogla bi trpjeti trgovina u jugoistočnoj Aziji", dok bi: "gospodarske prednosti koje sada uživamo u nekim zemljama, naime, u Maleziji i Singapuru, ali, iako u manjoj mjeri, i u Tajlandu i Indoneziji, mogle biti uništene pa bismo morali početi 116 Odbor za planiranje Ministarstva vanjskih poslova, "United States policv and British interests in South-East Asia after Viet-Nam", 28. lipnja 1968., FCO49/32/ZP4/14. 117 Isto; Odbor za planiranje Ministarstva vanjskih poslova, zapisnik sa sastanka održanoga 9. srpnja 1968., 12. srpnja 1968., isto. Mark Curtis ispočetka, nepokolebljivo, s našim najvećim suparnicima - nekim europskim
zemljama i Japanom." Stoga će "biti važno pokušati održati 'crtu opasnosti' sjeverno od Malezije i Indonezije, koje su nam važne i kao izvori sirovina i kao tržište". S obzirom na opasnost od potpunog povlačenja SAD-a, britanski interesi jesu "otezati te pregovore što je više moguće".118 Godinu i pol dana poslije toga, u siječnju 1970., britansko Ministarstvo vanjskih poslova izradilo je još jedno kratko izvješće. U njemu se ponovno upozorava na opasnost od "prenaglog" povlačenja SAD-a, koje bi "u utjecajnim krugovima" samo pojačalo opasnost po "stabilnost" i "sigurnost" u zemljama jugoistočne Azije. Takvo bi povlačenje moglo imati i "krajnje ponižavajući učinak po američke osjećaje i traumatski učinak po američku vanjsku politiku". Britanski interesi u tome ratu nisu bili povezani samo s općenitim učincima po američku vanjsku politiku, nego i s "našom znatnom trgovinom sa zemljama jugoistočne Azije i s ulaganjima u te zemlje".119 Britanski su dužnosnici čvrsto podržavali i napad Sjedinjenih Američkih Država na Kambodžu iz travnja 1970., tj. daljnje produbljivanje toga rata koje je u Americi dočekano golemim prosvjedima javnosti. Veleposlanik Moreton napisao je da "ostavljajući po strani političke rizike, ja sam sada posve uvjeren u zdrav razum vojnih argumenata u korist ove odluke". On je držao da je ta odluka donesena radi "poboljšanja izgleda za rješenje pregovorima" te radi daljnjega povlačenja vojnih snaga. Britanski veleposlanik u Kambodži rekao je da "to Kambodžu spašava od neposrednog prijelaza vlasti u ruke komunista, ali povećava dugoročnu opasnost od komunizma u ovoj zemlji". Doista, u 118 D. Murrav, „Vietnam negotiations: British interests", 16. svibnja 1968., isto. 119 Kratko izvješće Ministarstva vanjskih poslova, „Vietnam: An assessment of the present position and, in particular, of the probable consequences of anv precipitate American withdrawal", siječanj 1970., FCO15/1354/FAV3/548. LJUDI ZA ODSTREL roku od pet godina Crveni su Kmeri, ojačani posljedicama nasilja SAD-a nad Kambodžom, odlučili ozakoniti svoju "nultu godinu", sa zastrašujućim posljedicama po milijune ljudi koje su poubijali.120 Edward Heath je zapamćen po tome što je Veliku Britaniju uveo u Europsku zajednicu, a trebalo bi ga zapamtiti i po tome što je zagovarao američku politiku i pružao potporu nasilju SAD-a u Vijetnamu. U srpnju 1970. Heath je Nixonu napisao: "Ne moram Vas uvjeravati da imate našu punu potporu u Vašoj potrazi za mirom na tome području. Duboko se divimo Vašoj čvrstoći i upornosti koju ste pokazali." Bio je to odgovor na Nixonovo pismo kojemu je bilo priloženo izvješće o povlačenju američkih vojnih snaga iz Kambodže, koju je SAD napao tri mjeseca prije toga.121 U prosincu 1970. Heath je izjavio televizijskoj kući CBS, u Sjedinjenim Američkim Državama, da Nixon provodi "dostojanstveno povlačenje. A tijekom toga procesa, ako bude ikakvih problema sa strane Sjevernoga Vijetnama, onda je on obvezan
poduzeti mjere... A to je, ja mislim, potpuno opravdano". Bio je to osvrt na američko bombardiranje Sjevernoga Vijetnama, čija je svrha bila ojačati pregovaračku poziciju SAD-a dok su se njihove vojne snage povlačile s toga područja.122 U travnju 1972. Nixon je pokrenuo masovno bombardiranje Hanoja i Haiphonga. I drugi su gradovi bombardirani i sustavno uništavani. Britanski su dužnosnici priznali daje to bombardiranje pokrenuto "kako bi se pokušalo izgraditi snažnu poziciju s koje bi se onda pregovaralo", što bi bio signal Moskvi i Hanoju. I stoga je to bio terorizam. 120 J. Moreton piše D. Gordonu, 11. svibnja 1970., FCO15/1218/FAC10/6; H. BrovvnpišeM. Stewartu, 8. lipnja 1970., FCO15/1218/FAC10/6. 121 E. Heath piše predsjedniku Nixonu, 21. srpnja 1970., PREM15/673. 122 Sadržano u J. Freeman piše FCO-u, prosinac 1970., PREM15/1281. Mark Curtis Vladin odjel za vijesti dobio je smjernice da kaže kako Nixon cijelo vrijeme "pridržava pravo" na bombardiranje Sjevernoga Vijetnama. Dana 17. travnja ministar vanjskih poslova Douglas-Home branio je američko bombardiranje u Parlamentu. To je potaknulo američkoga ministra vanjskih poslova Williama Rodgersa da mu telefonira kako bi mu "zahvalio" i rekao da se "to vrlo cijeni u Washingtonu". Rodgers je Douglas-Homea izvijestio o tome "kako je predsjednik bio zadovoljan".123 Sljedećega mjeseca Nixon je rekao Heathu da je zapovjedio miniranje luka u Sjevernome Vijetnamu kako bi postigao blokadu. Heath je odgovorio: "Potpuno razumijem cijeli niz problema koje Vam je izazvao besramni napad koji je pokrenuo Ha-noj", misleći na ofenzivu u Južnome Vijetnamu. Heath je rekao da će to imati posljedice po plovidbu brodova i po "slobodu plovidbe", ali da "mi moramo dati sve od sebe kako bismo izbjegli dodavanje problema onima koje već imate".124 Velika je Britanija podržavala Sjedinjene Američke Države do posljednjega trenutka, tijekom različitih eskalacija kojima su nanošena sve veća razaranja vijetnamskome narodu. Pružala je izravnu potporu represivnim i nepopularnim vijetnamskim režimima i Američkoj vojsci. Neki od surovih američkih programa "borbe protiv pobunjenika" bili su utemeljeni na britanskim planovima. Sudjelovala je i u tajnoj akciji sa specijalnim postrojbama SAD-a i pribavljala važne obavještajne podatke, koji su pomagali Americi u vođenju rata. Od prvih dana američke intervencije, 1961., britanski su planeri snažno podržavali taj rat i opstruirali diplomatski proces kada su vjerovali da SAD mogu pobijediti. Kada je, sredinom toga desetljeća, postalo jasno da Amerika ne može dobiti taj rat, Velika se Britanija nastojala u 123 Veleposlanstvo, Washington, piše FCO-u, 18. travnja 1972., isto; P. McCormick piše lordu Bridgesu, 6. travnja 1972., isto; J. Graham, zapisnik, 18. travnja 1972., FCO15/1692/FAV3/304. 124 Premijer piše predsjedniku Nixonu, 9. svibnja 1972., PREM15/1281.
LJUDI ZA ODSTREL javnosti predstaviti kao zemlja koja aktivno traži diplomatsko rješenje, prije svega kako bi umirila domaću javnost te osigurala rješenje pregovorima isključivo pod uvjetima SAD-a. I kada je nasilje Sjedinjenih Američkih Država prelazilo sve do tada viđene razmjere, Velika je Britanija je potajno uvjeravala Ameriku u svoju punu potporu tome ratu. A istodobno je u javnost plasirala najblažu moguću kritiku pojedinih poteza Sjedinjenih Američkih Država. Cijelo to vrijeme nije izrazila nikakvu zabrinutost zbog vijetnamskih i inih žrtava. četvrti dio VOJNI UDARI I DIKTATORI Trinaesto poglavlje UGANDA: DOLAZAK IDIJA AMINA NA VLAST U siječnju 2002. britanska je Vlada obznanila neke od svojih spisa s planovima o državnom udaru u Ugandi iz 1971., kojim je na vlast došao Idi Amin. Na internetskoj stranici televizijske kuće BBC Idi Amin spominje se 35 puta, a nijednom u svezi s obznanjivanjem tih dokumenata. Doista, moguće je daje priča pod naslovom "Aminov sin kandidirao se za gradonačelnika" nastala upravo u vrijeme kada su dopisnici BBC-a analizirali priču o ulozi Velike Britanije u dolasku Idija Amina na vlast. Jedino što sam pronašao na internetskoj stranici BBC-a o mogućoj ulozi Velike Britanije u tome događaju jest usputno spominjanje u jednom članku. U njemu se navode riječi političkoga komentatora Jasmina Alib hai-Brow-na, Uganđanina kojega je izgnao Aminov režim, o tome da je Velika Britanija bila "neizravno upletena u njegov uspon na vlast". Nije bilo nikakvih daljnjih komentara ni objašnjenja izvjestitelja.1 Na internetskim stranicama lista Guardian Idi Amin se spominje 208 puta, također bez spominjanja do tada tajnih dokumenata. Od tih 208 članaka našao sam dva u kojima se spominje pristanak Velike Britanije na Aminov dolazak na vlast.2 1 "Amin's son runs for mayor", BBC News, 3. siječnja 2002.; "Amin has escaped justice", BBC News, 16. kolovoza 2003. 2 John Fairhall, "Afterword: Idi Amin", Guardian, 19. kolovoza 2003., Ri-chard Norton-Tavlor, "Amin hailed as splendid, but not very bright", Guardian, 23. lipnja 2000. Mark Curtis I BBC i Guardian, kao i drugi vodeći mediji, imali su obilje prilika osvrnuti se na Aminov uspon na vlast kada je umro u egzilu u Saudijskoj Arabiji, u kolovozu 2003. No, jedini članci koje sam uspio pronaći na Internetu u kojima se otkriva ponešto 0 ulozi Velike Britanije u svemu tome bili su iz lista East African 1 iz ugandskih novina Monitor. čini se da nitko u britanskom tisku nije bio voljan izvijestiti britanske građane o još jednoj intervencionističkoj strategiji koju je britanska Vlada provodila u njihovo ime. Aminov državni udar
Obznanjeni nam dokumenti govore o tome kako su britanski dužnosnici u početku bili oduševljeni što su dočekali kraj vladavine Miltona Obotea, kojega je Amin svrgnuo. Jedanaest dana prije Aminovoga puča, 25. siječnja 1971., visoki povjerenik Velike Britanije u Kampali Richard Slater nabrojio je probleme koje je Obote izazivao za Veliku Britaniju, zaključujući da su engle-sko-ugandski odnosi u "jadnom" stanju.3 Najistaknutiji problemi bile su Oboteove mjere nacionalizacije i prijetnja da će se povući iz Commonwealtha ako Velika Britanija nastavi s isporuku naoružanja Južnoafričkoj Republici, u kojoj je vladao apartheid. O drugom spomenutom pitanju ugandski ministar vanjskih poslova Odaka javno je rekao kako bi daljnje naoružavanje Južnoafričke Republike vojno osnažilo tu zemlju, dovelo do utrke u naoružanju u Africi, povećalo rasne tenzije i omogućilo Južnoafričkoj Republici osujetiti nametanje sankcija protiv nje. Rekao je da će se Heathova vlada, ako nastavi s prodajom naoružanja, očito protiviti "oslobođenju pobunjene većine u 3 R. Slater, "Uganda; Annualreviewfor 1970", 14. siječnja 1971., FCO31/1022. LJUDI ZA ODSTREL Južnoafričkoj Republici" i jačati "ruka ugnjetavača". Visoki povjerenik Slater rekao je kako "nam predstoje teška vremena" s Oboteom, ako se donese odluka o nastavku prodaje naoružanja Južnoafričkoj Republici.4 Što se tiče nacionalizacije, Obote je u svibnju 1970. najavio donošenje zakona kojim bi ugandska Vlada preuzela sve strane tvrtke za uvoz i izvoz. Tako bi dobila obveznih 60% udjela u naftnim kompanijama, proizvodnim kompanijama, bankama, osiguravajućim društvima i drugim sektorima. Odšteta bi se plaćala tijekom razdoblja od 15 godina od dobiti koju bi dobivala ugandska Vlada. Britanski su dužnosnici bili svjesni daje to posve zakonito, ali su te mjere bile izravna opasnost po britanske poslovne interese. Tu je opasnost britansko Ministarstvo vanjskih poslova nazvalo "ozbiljnim implikacijama po britansko poslovanje u Ugandi i općenito u Africi". Kao najvažnije, kako su rekli, "postoji opasnost da i druge zemlje dođu u iskušenje i pokušaju uvesti slične mjere koje će imati još štetnije posljedice po britanska ulaganja i gospodarstvo". Naveli su kako je, tri tjedna poslije najave Ugande, sudanska Vlada nacionalizirala strane tvrtke "na još neprihvatljiviji način".5 Strah da bi se Oboteova nacionalizacija mogla promicati i u drugim zemljama ponovila je i lobistička skupina velikih britanskih tvrtki, Udruženje za istočnu Afriku i Mauricijus (East African and Mauritius Association), koja je britanskom Ministarstvu vanjskih poslova rekla: "Krajnji rezultat jest gubitak britanskih ulaganja u prekooceanskim zemljama i presedan koji bi mogle slijediti vlade drugih zemalja s vrlo nepovoljnim posljedicama po britansko gospodarstvo." 4 Visoko povjerenstvo, Kampala, piše FCO-u, 22. listopada 1970., FCO45/ 687; R. Slater piše H. Smedlevju, 20. srpnja 1970., isto. 5 Odjel za istočnu Afriku, FCO, "Incoming government: Uganda - Natioanlisation", 1. lipnja 1970., FCO31/722.
Mark Curtis Postojala je opasnost od "pojave obrasca" i to je britansku Vladu potaknulo da vladama tih drugih zemalja jasno stavi do znanja kako je ona "vrlo zabrinuta zbog nedavnoga razvoja događaja u Ugandi".6 Pedeset britanskih kompanija koje su poslovale u Ugandi bile su ugrožene tom nacionalizacijom, a najveće među njima bile su tri banke, Grindlavs, Standard i Barclavs, kao i nekoliko drugih velikih korporacija, kao što su Shell i British Petroleum (koje su tada bile povezane, a ne posve odvojene kompanije), BAT, Dunlop, Brooke Bond i Mackenzie Dalgetv. Potkraj 1970. samo je jedna kompanija, Shell/BP, imala potpisan ugovor o odšteti s ugandskom Vladom. Britanski ministar vanjskih poslova Alec Douglas-Home rekao je kako se "čini da trenutačno ne postoje nikakvi povoljniji izgledi" da će te kompanije uspjeti ispregova-rati sporazume koji bi za njih bili zadovoljavajući.7 Visoki povjerenik Slater rekao je jedanaest dana prije državnoga udara da su "britanski interesi pretrpjeli veću štetu od svih ostalih" od tih mjera nacionalizacije. Također je rekao da "su te mjere bile popularne u onoj mjeri u kojoj su neugandski interesi mogli biti povrijeđeni". No, dodao je, "za veliku većinu onih koje mogu opisati kao elitu Ugande posljedice su duboko uznemiravajuće". Pod Oboteovom vladavinom, izjavio je: "riječ kapitalizam postala je psovka, a imućniji se pitaju ne bi li bilo pametno Mercedese zamijeniti nečim skromnijim i prodati jednu ili dvije kuće." Osim nacionalizacije, postojala je "još jedna opasnost" za elitu koja se pojavila, a to je bio "strogi antikorupcijski zakon", koji je Obote donio u lipnju 1970. godine8 6 Udruga za istočnu Afriku i Mauricijus, Aideov dopis vladi Njezinoga Veličanstva, 30. srpnja 1970., FCO31/727. 7 A. Douglas-Home piše Kampali, 8. rujna 1970., FCO31/727. 8 R. Slater, "Uganda: Annual review for 1970", 14. siječnja 1971., FCO31/ 1022. LJUDI ZA ODSTREL Slater ovdje otvoreno navodi jasnu temu britanske vanjske politike - da su britanski interesi precizno osmišljeni tako da zaštite "elitu" od "popularnih mjera". Još jedan dužnosnik britanskoga Ministarstva vanj skih poslova, Eric le Tocq, zaključio je kako "smo mi spremni vjerovati da bi se s vremenom moglo pokazati da je politika koju on (Obote) promiče u najboljem interesu Uganđana". Također je izražena i "nepravičnost" prednacionalizacijskih sporazuma u istočnoa-fričkoj zajednici, gdje su brojne kompanije svoju dobit doznačivale u Nairobi, "umjesto daje 'reinvestiraju' u zemlji u kojoj je ta dobit i zarađena".9 Oboteova vladavina zacijelo je imala i autoritarne aspekte, a on je već Ustav proglasio ništavnim i preuzeo upravljanje državom. No, britanske planere nisu primarno zabrinjavale te negativne crte Oboteove vladavine. Njegov je režim, barem, promicao nekoliko mjera koje su bile na korist ugandskome narodu, naime, proglašenje Povelje običnih ljudi (Common Man's Char-ter), u kojoj se, kao jeka, čuje i poziv na afrički socijalizam predsjednika Tanzanije Juliusa Njererea. To je dalo pozadinu mjerama nacionalizacije, koje su, zajedno s mogućom reakcijom
Ugande na britansku prodaju naoružanja Južnoafričkoj Republici, bile najveća briga britanskih planera. Državni udar tadašnjega načelnika ugandskoga Vojnoga stožera Amina dogodio se dok je Obote bio na konferenciji Commonwe-altha u Singapuru. U udaru su uhićeni ili ubijeni dužnosnici odani Oboteu, stoje rezultiralo smrću stotina ljudi. Taj su udar britanski dužnosnici smjesta pozdravili. Velika je Britanija među prvim zemljama priznala Amina kao predsjednika, zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom. Neke afričke države, poput Tanzanije i Zambije, odbile su priznati zakonitost novoga vojnoga režima. 9 E. le Tocq piše D. Milleru, 27. studenoga 1970., FCO31/710; Visoko povjerenstvo, kampala, "Survevofeventsin 1970", 10. travnja 1970., FCO31/710. Mark Curtis "Naši interesi u Ugandi, u smislu građana, ulaganja, trgovine i programa pomoći, u ovim su okolnostima najbolje zadovoljeni brzim priznanjem", izjavilo je britansko Ministarstvo vanjskih poslova. Spisi pokazuju kako su britanski dužnosnici lobirali kod drugih "umjerenih" (tj. probritanskih) vlada u Africi, "za koje ocjenjujemo da bi vjerojatno mogle simpatizirati generala Amina", da priznaju taj novi režim. "Nadamo se da možemo diskretno izvijestiti generala Amina o nastojanjima koja ulažemo u njegovo ime", izjavilo je Ministarstvo vanjskih poslova.10 "Nemamo nikakva razloga plakati za Oboteovim odlaskom", rekao je pomoćnik američkoga doministra za vanjske poslove u britanskome Ministarstvu vanjskih poslova Haroldu Smedlevju. "Napokon smo dobili priliku naše odnose s Ugandom utemeljiti na prijateljstvu", napisao je visoki povjerenik Slater Ministarstvu vanjskih poslova. Tri tjedna poslije državnoga udara Slater je britanskome ministru vanjskih poslova rekao da "englesko-ugandski odnosi mogu od te promjene imati samo koristi" i da je Amin "vrlo zahvalan (kao i ja) na brzini kojom je vlada Njezinoga Veličanstva priznala njegov režim".l' Tako je Velika Britanija pozdravila nasilno svrgavanje vlade za koju su britanski dužnosnici rekli kako promiče mnoge mjere "u najboljem interesu ugandskoga naroda". I Velika je Britanija pružala potporu, iako je bila potpuno upoznata s činjenicama zbog kojih Amin uopće djeluje. Obote je u rujnu 1970. pokušao uhititi Amina, ali su ga u tome spriječili vojnici odani Aminu pa se Obote morao zadovoljiti smanjenjem Aminovih ovlasti. Uveo je promjene u strukturi vojske i na visoke položaje postavio časnike koji su bili 10 FCO, "Uganda", 27. siječnja 1971., FCO31/1023; Kratko izvješće FCO-a, "Uganda: Note for the Secretarv of State", 3. veljače 1971., FCO31/1024. 11 H. Smedlev, nota, 27. siječnja 1971., FCO31/1028; R. Slater piše FCO-u, 3. veljače 1971., isto; R. Slater piše A. Douglas-Homeu, "Militarv coup in Uganda", 15. veljače 1971., FCO31/1024. LJUDI ZA ODSTREL odani njemu. Prije odlaska u Singapur zahtijevao je da Amin, kada se on vrati, objasni nestajanje naoružanja i korupciju u vojsci. Osim toga, sljedećega je tjedna trebalo započeti suđenje brigadiru Okoji za ubojstvo za koje se sumnjičilo Amina.
Kako bi rekli britanski dužnosnici, "Tim je državnim prevratom vjerojatno više upravljao Aminov strah od vlastitoga pada, nego stvarna želja da svoju zemlju spasi od Obotea".12 U britanskoj dobrodošlici novome režimu nije bilo nikakve iluzije o Aminovoj krvavoj prošlosti i karakteru. Amin je "korumpiran i neinteligentan", napisao je Harold Smedlev dva dana poslije državnoga udara. Ima "neke karakteristike lopova, a moguće je daje prilično beskrupulozan i doista nemilosrdan", napisao je dužnosnik britanskoga Ministarstva vanj skih poslova šest dana poslije udara. No, Richard Slater uspio je uvjeriti samoga sebe da "unatoč svojim ograničenjima, on (Amin) ima dosta dostojanstva i više od držanja vođe nego Obote".13 U Aminovoj nedavnoj prošlosti, navodno, bila su i neka jeziva zlodjela. Kao časnik u Kraljevim afričkim puškama (King's African Rifles), u britanskoj koloniji Keniji, ranih 60-tih godina prošloga stoljeća, vjeruje se daje bio upleten u mučenja i ubijanja. Kao tadašnji poručnik zadužen za krađu stoke u jednome je slučaju, navodno, mučio cijelo jedno selo, a zatim ubio osmero ljudi. Tadašnji premijer Milton Obote nije imao hrabrosti prisiliti ga da odgovara za te zločine. Pribojavao se moguće reakcije ostalih afričkih zemalja na kazneno gonjenje ugandskoga vojnika samo par mjeseci prije negoli je Uganda stekla neovisnost.14 Britanski su planeri izrazili još jednu nadu, tj. da bi Aminov vojni udar početi oponašati i druge probritanske snage na tome kontinentu. Eric le Tocq iz Odjela za jugoistočnu Aziju britanskoga Ministarstva vanjskih poslova napisao je: 12 E. Counsell piše S. Cravvfordu, 26. siječnja 1971., 21. siječnja 1971. 13 H. Smedlev, nota, 27. siječnja 1971., FCO31/1028; R. Purcell, nota, 1. veljače 1971., FCO31/1024; R. Slater piše FCO-u, 27. siječnja 1971., isto. Mark Curtis "General Amin zacijelo je s afričke scene maknuo jednoga od najneumoljivijih neprijatelja glede pitanja koja se tiču Južnoafričke Republike... Naši su se izgledi u Ugandi nedvojbeno znatno povećali... Ako Aminov državni udar bude uspješan, tako da on ostane čvrsto na vlasti, i ako ga s vremenom prihvate... i druge crnačke vlade Afrike, to će svakako pojačati iskušenje drugih afričkih vojnih vođa da krenu njegovim stopama. Događaje u Ugandi zapazit će i u kenijskim vojnim krugovima, iako se ne čini vjerojatnim da će se ondje povući ikakav vojni potez sve dok predsjednik Kenijata ne ode sa scene. Time bi se moglo stvoriti vladu koja će biti naklonjenija Velikoj Britaniji nego Kenijatini politički sljedbenici."15 Kada se o ovome razdoblju uopće i govori u medijima (stoje rijetkost), standardna rečenica glasi daje Velika Britanija, s obzirom na to kako je Amin ubrzo izgnao ugandske Azijce, jamačno napravila "pogrješku" kada je pružila potporu Aminovom dolasku na vlast. To nije točno, jer je britanska politika bila sve samo ne "pogrješka". činjenice govore da je Velika Britanija svjesno podržavala i kovala tajne planove o dolasku Idija Amina na vlast radi dugotrajnih britanskih interesa da se riješi vlada poput Oboteove, koje su bile opasne po "elitu" i promicale "popularne mjere". Ova epizoda jest mikrokozmos opće britanske vanjske politike i samo oslikava jednu od najtemeljnijih strana te politike.
Amin je učinkovito obrnuo Oboteove planove za nacionalizaciju. "Mnoge su kompanije spašene od neugodne doze nacionalizacije time što je general Amin zgrabio vlast", napisao je poslije Eric le Tocq. U svibnju je novi režim dao izjavu o svojoj gospodarskoj politici, u kojoj su oduševljeno pozdravljena privatna ulaganja. U očekivanju te izjave britansko Ministarstvo vanjskih poslova napisalo je kako je ta politika "s radošću dočekana u britanskim kompanijama ovdje i trebat će proteći mnogo vremena kako bi se obnovilo povjerenje u strana ulaganja u Ugan15 E. le Tocq piše H. Smedlevju, 4. ožujka 1971., FCO31/1024. LJUDI ZA ODSTREL di". Novi je režim pokazivao "ohrabrujuće stajalište na području gospodarstva i financija", izjavilo je, i dodao: "Očekujemo da će njegove mjere biti pragmatičnije i da će njima manje upravljati pomalo krute doktrine Oboteovoga režima".16 Teror u Ugandi Sljedeća priča o Aminovoj vladavini jest priča o represiji i teroru, o drugoj fazi koju je Velika Britanija također podržavala. U veljači 1971. Amin je "svu moć Parlamenta i bivšega predsjednika uzeo u svoje ruke", izjavio je britanski visoki povjerenik u Kampali. Najavio je da se izbori neće održati sljedećih pet godina. Jedan dužnosnik britanskoga Ministarstva vanjskih poslova napisao je kako "se sada počinje činiti daje Uganda jedan oblik autoritarne vlade zamijenila drugim". Početkom ožujka dekretom je zabranjeno svako političko djelovanje sljedeće dvije godine, a ljude se "i dalje pritvaralo bez suđenja". Dužnosnici visokoga povjerenstva u Kampali procijenili su njihov broj na oko 1.000.17 Britanska reakcija bila je poučna. Jedan dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova napisao je: "Procjenjujem da bi moglo biti poželjno razdoblje vladavine bez ikakve politike, ako ta mogućnost uopće postoji". Ali, nastavlja taj dužnosnik, "potpuni prestanak" politike na dvije godine bio je "nepotreban" i dodaje: "Priznajem da previše demokracije u državi poput Ugande u sadašnjemu trenutku može biti pogubno, kao i prevelik stupanj autoritarnosti. Ono što se čini kao nešto što će u bliskoj budućnosti biti potrebno jest realistična ravnoteža između čvrste i, doista, autoritarne vlade i određenog stupnja demokratskog 16 E. le Tocq, 27. travnja 1971., isto; FCO, "Visit of Mr. Wakhweya", 7. travnja 1971., isto. 17 P. Redshavvpiše R. Purcellu, 5. veljače 1971., FCO31/1024; R. Purcell piše R. Slateru, 22. veljače 1971., isto. Mark Curtis izražavanja. Vjerujem da Ugandi nije nužno potrebna demokratska vlada, ali je važno da ta vlada bude reprezentativna i pravedna, ali i čvrsta."18 Sa svom vlašću u Aminovim rukama i s britanskim dužnosnicima koji su preporučivali "autoritarnu" vladu, ugandski se režim obratio Velikoj Britaniji za naoružanje. "Možemo isporučiti oklopna vozila. I zrakoplovi Strikemaster dobili su zeleno svjetlo. Možda Harriers", napisao je Eric le Tocq iz Ministarstva vanjskih poslova. Britanska politika, rekao je on, trebala bi se sastojati od toga da pokažemo
spremnost na isporuku naoružanja kako bismo spriječili da se Uganđani obrate nekome drugome, ali i da ih odvratimo od "preambiciozne kupnje, u vojnom, tehničkom ili financijskom smislu".19 Dana 21. travnja britanski "savjetnik za obranu" u Kampali sastao se s ugandskim ministrom obrane i poslije toga izvijestio da su "izgledi za prodaju naoružanja Ugandi i jasniji i svjetliji". Raspravljalo se o oklopnim vozilima tipa Saladin, Saracen i Fer-ret, zrakoplovima tipa Jaguar, helikopterima, radarima i jurišnim puškama. Postignut je dogovor o isporuci milijun komada streljiva. Jedan dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova napisao je: "Držimo važnim..., kako bismo očuvali njegovu (Aminovu) dobru volju, ali i kako bismo pomogli u održavanju stabilnosti njegovoga režima, što je više moguće olakšati zahtjeve za isporukom opreme koji stižu iz te zemlje." Drugi je dužnosnik pisao o tome kako je "politički poželjno pružati potporu generalu Aminu".20 Do sredine svibnja visoko povjerenstvo zabilježilo je stalna uhićenja koja su rezultirala brojkom od oko 1.000 zatvorenika u LJUDI ZA ODSTREL jednome zatvoru u Kampali. Ukazom izdanim toga mjeseca Amin je zapovjedio da se ljude može držati u pritvoru neodređeno vrijeme ako ministri vjeruju da su oni bili upleteni u subverzivne djelatnosti. Visoko je povjerenstvo dobilo i "nekoliko izvješća" 0 incidentima u kojima su britanski državljani "došli u sukob s vojskom". U jednom od njih govori se o tome kako je jedan izgnani viši državni dužnosnik ozbiljno pretučen, a njegov ugandski zamjenik nasmrt izudaran "zato što se mislilo da su ljudi koji rade za njega bili unovačeni za Obotea".21 Početkom srpnja Amin je najavio kako sredinom mjeseca želi posjetiti Veliku Britaniju kako bi razgovarao o britanskoj obuci ugandske vojske i zajedničkim vojnim vježbama. Britanska je Vlada brzo organizirala taj, zapravo, državnički posjet. Nakon što je odlučeno organizirati ručak za Amina, osobni savjetnik premijera Edwarda Heatha Peter Moon napisao je da bi "premijer želio da posjet bude na visokoj razini tako da predsjednik Amin dobije osjećaj da ga se poštuje". Ručku su trebali nazočiti "viši vojni predstavnici i britanski poslovni ljudi koji imaju interese u Ugandi". Podrazumijevalo se da je "primarna svrha posjeta generala Amina razgovor o vojnim pitanjima". Amin se sastao, između ostalih, i s kraljicom, premijerom i ministrom obrane.22 U kratkom izvješću Ministarstva vanjskih poslova stoji: "General Amin napustio je Oboteovu radikalnu panafričku politiku 1 zamijenio je umjerenijom i prozapadnom politikom". Nova vlada, piše dužnosnik visokoga povjerenstva, "nije idealna, ali je onoliko dobra koliko se to može očekivati prema afričkim standardima".23 18 R. Bvatt piše R. Purcellu, 2. ožujka 1971., FCO31/1019; R. Purcell piše P. Redshawu, 30. ožujka 1971., FCO31/1017. 19 E. leTocqpišeH. Smedlevju, 18. veljače 1971., FCO31/1056.
20 B. Brandbrookpiše Ministarstvu obrane, 26. travnja 1971., FCO31/1056; J. Wilson piše D. Havvkinsu, 5. travnja 1971., isto; E. le Tocq piše H. Smedlevju, 1. travnja 1971., isto. 1 21 P. Redshavvpiše E. Counsellu, 14. svibnja 1971., FCO31/1019; R. Bvatt piše E. Counsellu, 18. svibnja 1971., FCO31/1017. 22 P. Moon piše N. Barringtonu, 6. srpnja 1971., FCO31/1072; J. Graham piše P. Moonu, 2. srpnja 1971., isto. 23 Kratko izvješće FCO-a, "General Amin's visit", srpanj 1971., FCO31/ 1073; C. Booth piše D. Brinsonu, 6. srpnja 1971., FCO26/747. Mark Curtis Na tim sastancima ministar vanjskih poslova Douglas-Home rekao je Aminu da ćemo "mi pomoći koliko bude u našoj moći", vojnom i gospodarskom pomoći i u obučavanju vojnih snaga, iako će isporuka zrakoplova tipa Harrier biti preskupa za Ugandu. Potpisan je ugovor vrijedan 2 milijuna funta za isporuku 26 oklopnih transportera tipa Saladin i 6 oklopnih transportera tipa Saracen. List Daily Telegraph, u pismu urednika, napisao je da je general Amin: "vjeran prijatelj Velike Britanije... Njegov sadašnji zahtjev za kupnjom opreme za obnovu ugandske obrane zaslužuje povoljno razmatranje sa svake točke gledišta."24 Ti sporazumi s ugandskom vojskom iz srpnja potpisani su dok su Aminove vojne snage u Ugandi masakrirale na stotine vojnika. "Ubijanja su se događala u mnogim vojnim logorima diljem Ugande", napisao je jedan dužnosnik britanskoga Ministarstva vanjskih poslova sljedećega mjeseca. "Ubijeno je mnogo časnika i civila, posebice onih iz plemena Ačoli i Langi (povezanih s dr. Oboteom)".25 Tri dana poslije ovoga zapisa, 16. kolovoza, jedan drugi dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova napisao je: "Sa stajališta britanskih interesa, režim generala Amina do sada nam je dobro služio. On je iznimno prijateljski raspoložen prema Velikoj Britaniji... a njegovim je vojnim udarom uklonjen jedan od naših najžešćih afričkih kritičara. Već smo učinili mnogo toga kako bismo pomogli u uspostavi i priznavanju njegovoga režima, a sada činimo sve što je u našoj moći kako bismo mu pomogli prevladati sadašnje poteškoće."26 24 Zapis razgovora između ministra vanjskih poslova i predsjednika Ugande, 13. srpnja 1971., FCO31/1073; "Commonsense Uganda", Daily Telegraph, 15. srpnja 1971. 25 E. leTocq piše Renvvicku, 13. kolovoza 1971., FCO31/1017. 26 G. Duggan piše E. le Tocqu, 16. kolovoza 1971., FCO31/1017. LJUDI ZA ODSTREL Amin je u kolovozu najavio osnivanje vojne hunte. Istoga mjeseca Velika Britanija mu je ponudila kredit od 10 milijuna funta s rokom otplate od tri godine. Visoki povjerenik Slater rekao je: "Unatoč nekim očitim nedostatcima, on je i dalje neto dobitak sa stajališta Velike Britanije". Slater je priznao da su pripadnici plemena
Ačoli i Langi "prognani ili su poubijani ili su zatvoreni", govoreći kako je to "prilično mračna pozadina svijetloga poglavlja u englesko-ugandskim odnosima". "Siguran sam da nam je on (Amin) iskreno zahvalan na svemu što smo učinili i na svemu što smo ponudili učiniti", poput brzog priznanja, obučavanja vojske te policije i financijskoga zajma. Slater je dodao: "Dokle god on ostane na vlasti, moći ćemo obuzdati reakcije u Ugandi na kontroverznu britansku politiku u Africi, a ojačat će i utjecaj umjerenih u OAJ-u (Organizaciji afričkoga jedinstva). Stoga je i dalje u interesu Velike Britanije da se njegov režim konsolidira".27 Takva je potpora dana unatoč "bojaznima dužnosnika o smjeru kojim Uganda ide". To je obuhvaćalo i "neprestani financijski nered, razgovore o skupoj vojnoj opremi", "opasno nepostojanje civilnih zakona i reda" te "bratoubilačke sukobe u vojsci, koji prijete ukupnim temeljima njegove vladavine".28 Bili su to samo početci konačnoga priznanja da je Aminov režim do te mjere nekompetentan i korumpiran da je postao opterećenjem. Ali, do te točke britanska politika još uvijek nije bila došla. U studenome je britansko Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo kako „je sva moć i dalje čvrsto u Aminovim rukama" i kako je „on vjerojatno toliko nemilosrdan da neće trpjeti nikakvu oporbu". Predviđalo je daljnje "represivne mjere", kojima će se samo "povećavati neutvrđeni broj nestalih i onih koje se drži u pritvoru bez suđenja". Također je izjavilo kako postoje svi "iz27 R. Slater piše A. Douglas-Homeu, "The first six months of General Amin's government", 6. kolovoza 1971., FCO31/1017. 28 G. Duggan piše E. le Tocqu, 16. kolovoza 1971., FCO31/1017. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL gledi za neprestan polagani pomak prema bankrotu i postupno pojavljivanje vrlo dvojbenih aspekata vojne diktature".29 Dužnosnici su postajali sve oprezniji i glede činjenice da se Velika Britanija u javnosti identificira s Aminom. "Javna i vidljiva umiješanost Velike Britanije u taj režim", u obliku timova za obuku ugandske vojske i policije značila je da "nam je na leđa natovarena kritika usmjerena prema Aminovom režimu".30 Poslije godinu dana vladanja toga režima, u siječnju 1972., ugandski ministar obrane Obot-Ofumbi posjetio je Veliku Britaniju kako bi kupio naoružanje i tada mu je pokazana "široka lepeza vojne opreme" te su mu dana jamstvo "našoj spremnosti na pomoć". "Glavna zapreka, koliko smo mi mogli vidjeti, bila je vezana za davanje sredstava", rekli su mu britanski dužnosnici. čini se da trajni problem kršenja ljudskih prava u Ugandi nikada nije ni spomenut. Procijenjena prodaja naoružanja u tome je trenutku uključivala i radarski sustav za protuzrakoplovnu obranu te brze patrolne brodove i protutenkovske projektile u vrijednosti od 10 do 20 milijuna funta. Sljedećega je mjeseca zapovjednik tima britanske vojske posjetio Ugandu radi obuke ugandske vojske i policije.31 Već u veljači 1972. visoki povjerenik Slater mogao je Ministarstvu vanjskih poslova
reći kako nema "nikakvih neposrednih bilateralnih problema o kojima bi razgovarao" s Aminom. Nekoliko stotina ubojstava, zabrana svakog političkoga djelovanja i mučenje prognanih državnih dužnosnika očigledno nisu bili vrijedni raspravljanja. "Ako Vam išta posebno padne na pamet, molim Vas da me obavijestite", dodao je on.32 Jedno jest palo na pamet Edwardu Heathu, a to je slanje izaslanika Aminu u nadi da bi to moglo "dovesti do dogovora 29FCO, "General Amin's prospects", studeni 1971., FCO31/1018. 30 G. Duggan piše E. Counsellu, 10. studenoga 1971., FCO31/1018. 31 P. Grattan piše lordu Bridgesu, 6. ožujka 1972., PREM15/1257; R. An-derson piše S. Davvbarnu, 1. veljače 1972., isto. 32 R. Slater piše S. Davvbarnu, 8. veljače 1972., FCO31/1324. među nama u svezi s načinom na koji Vaša vlada može najbolje prevladati poteškoće s kojima se trenutačno suočava". Britanski izaslanik, lord Aldington, pokušao je savjetovati Amina o gospodarskim pitanjima i o nabavci naoružanja "te osigurati te narudžbe za Ujedinjeno Kraljevstvo". Na sastanku iz ožujka Aldington je predložio da se pošalje tim britanskoga Ministarstva obrane na razgovor o izvozu naoružanja iz Velike Britanije, na što je Amin "izrazio potpun pristanak", izjavio je on. Aldington je također preporučio da Velika Britanija pošalje tim za obučavanje vojske, što je već prije bilo dogovoreno.33 Aldington se sastao s Aminom 24. ožujka. četiri dana prije toga Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je da Richard Slater "...potvrđuje kako je samo tijekom siječnja hladnokrvno ubijeno oko 400 zatvorenika u Mutukuli, nakon što su izvedeni pred neku vrstu improviziranoga suda. Gospodin Slater misli da je Amin morao znati što se događa, ali da je tome dao svoj pristanak... Moguće je da je 27. veljače ubijen nepoznat broj ljudi u Sorotiju, kao rezultat... okrutnosti vojske i policije." U tome istome zapisu stoji kako bi Velika Britanija trebala i dalje pomagati toj zemlji da se "izvuče iz kaosa u kojemu se nalazi", gospodarskom pomoći i misijama za obuku.34 Osvrćući se na 400 ubijenih, jedan drugi dužnosnik britanskoga Ministarstva vanjskih poslova rekao je kako je moguće da će Amin "morati pribjeći neugodnijim očitovanjima svoje moći kako bi zadržao vlast, a to znači i veći broj nestalih i ubijenih". "Moguće je da će on sve više postajati vrlo sumnjivim prijateljem". Taj je dužnosnik napisao i ovo: "Okrutan je to posao i čini se da će neizbježno privući međunarodnu pozornost. Moguće je da će nam biti postavljena kojekakva neugodna pitanja u Parlamentu... Mi smo u bliskim vezama s 33 E. Heath piše Idiju Aminu, 23. ožujka 1972., PREM15/1257; Prilog pismu lorda Aldingtona od 5. travnja 1972., isto. 34 S. Davvbarn piše gospodinu Le Quesneu, 20. ožujka 1972., FCO31/1327. Mark Curtis Aminom i to je poznato pa bi dio te omraženosti mogao okrznuti i nas. Ako bude
ikakvih daljnjih izvješća i ako dobijemo bujicu neugodnih pitanja, posebice ako se ona budu odnosila na pomoć koju pružamo Aminu, moguće je da ćemo držati nužnim zatražiti od visokoga povjerenika da od Amina zahtijeva nekakvo objašnjenje."35 Tako će poslije masovnih ubojstava i jasno objavljenih ukaza 0 represiji britanska Vlada jednostavno zatražiti od Amina "nekakvo objašnjenje", koje je potrebno samo zbog mogućih "neugodnih pitanja u Parlamentu". Spisi pokazuju kako su već tijekom prvih mjeseci 1972. postojale stalne priče o ubijanjima koje provodi vojska. To je bilo poslije isporuke prvih osam oklopnih vozila tipa Saladin, koji su idealni za takvu represiju. U svibnju su ministri odobrili izvoz još 20 oklopnih vozila tipa Ferret. Također u svibnju, policija je odvela bivšega člana Parlamenta i istaknutog odvjetnika Anila Clerka iz njegovaog doma u Ugandi i za nj se tjednima nije znalo. Slučaj Clerk bio je temom 1 nekih medijskih izvješća u Velikoj Britaniji, a u to je vrijeme surovost Aminovoga režima postala javno poznata stvar. U tome trenutku ministar vanjskih poslova Douglas-Home preporučio je da se ugandskoj Vladi pošalje "snažna poruka" kako bi slučaj Clerk mogao dovesti do pogoršanja njihovih odnosa.36 Ali, Clerkov je nestanak izazvao vrlo neobičnu poruku visokoga povjerenika Slatera: "Dakle, sada znamo s kim imamo posla. S jedne strane, to je vrlo šarmantan čovjek, s nevjerojatnom energijom, zabrinut za dobrobit svoga naroda, prijateljski raspoložen prema Velikoj Britaniji. S druge strane, to je tiranin, osvetoljubiv, nemilosrdan, promjenjivih raspoloženja i tvrdoglav poput djeteta, često posve nepristupačan zdravorazumskome razmišljanju, patološki su35 G. Duggan piše FCO-u, 6. ožujka 1972., FCO31/1327; G. Duggan piše E. Counsellu, 14. veljače 1972., isto. 36 A. Douglas-Home piše Kampali, 16. svibnja 1972., FCO31/1328. LJUDI ZA ODSTREL mnjičav, lažac i licemjer. Sve u svemu, više Hyde nego Jekvll, a zasigurno ne čovjek kojega bismo izabrali za bilo kakve odnose. Ali, nastavlja Slater, ".. .mi nemamo izbora... Ne možemo mu reći da prestane ubijati ljude", a ja sam "zabrinut za biznis, kao i obično". Slater kaže kako Velika Britanija ne može znatno utjecati na Amina uskraćivanjem nekih vrsta potpore te da bi svaki potez protiv njega "bio krcat posljedicama po našu zajednicu (tj. tisuću vlasnika britanskih putovnica u Ugandi), za što smo mi trenutačno slabo pripremljeni".37 Dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova Simon Davvbarn poslije je rekao kako su postojala izvješća o tome da je "Amin osobno odgovoran" za Clerkovu smrt, ali da "moramo nastaviti poslovati s Aminom", budući da "imamo previše talaca u Ugandi", opet misleći na vlasnike britanskih putovnica.38 Prekid
Tek u lipnju 1972., prema spisima, britanski su dužnosnici počeli razmatrati uskraćivanje potpore Aminovom režimu. Ministarstvo vanjskih poslova preporučilo je premijerovom osobnom savjetniku lordu Bridgesu da bi trebao prekinuti slanje tima za vojnu obuku. Razlog tome bile su neke "divlje i neodgovorne" izjave koje je Amin nedugo prije toga dao u javnosti, kao što su pozivanje na "vojnu akciju" protiv "imperijalista" i zajedničke vježbe afričkih i sovjetskih pomorskih snaga. činilo se da on ima "sve nesigurniju" vlast nad državom, a pogoršala se i stega u vojsci. "Civilno se stanovništvo sada boji vojske", izjavilo je britansko Ministarstvo vanjskih poslova. Trebalo bi odgoditi slanje tima za vojnu obuku, budući da se, "u protivnome, izlažemo 1R. Slater piše S. Davvbarnu, 30. svibnja 1972., FCO31/1328. 3 S. Davvbarn piše H. Smedlevju, 21. lipnja 1972., FCO31/1328. Mark Curtis kritici tiska i Parlamenta, kojoj se neće biti lako suprotstaviti". Heath je pristao odgoditi slanje toga tima početkom lipnja.39 Dana 5. kolovoza Amin je britanskome visokom povjereniku priopćio svoju namjeru progona 80.000 Azijaca, inače vlasnika britanskih putovnica, iz Ugande, dajući im tri mjeseca da napuste zemlju i optužujući ih za istiskivanje Afrikanaca iz poslovanja i za nezakonit izvoz kapitala. Heath je pisao Aminu i nagovarao ga da promijeni tu najavu, rekavši: "Britanska je Vlada prešla sve granice pokušavajući stvoriti prijateljske odnose s Vama i surađivati s Ugandom otkako je Vaša vlada preuzela vlast. Uvijek smo Vam željeli, a to i sada želimo, pomoći u svim gospodarskim i sigurnosnim problemima s kojima se Vaša zemlja suočava. Nadao sam se da bi naši osobni odnosi mogli biti bliskiji."40 Sve do samoga kraja britanski su ministri pokušavali ponizno postupati s ovim diktatorom. čak i tada, spisi pokazuju kako su dužnosnici željeli zadržati britanski tim za vojnu obuku u Ugandi: "Mislili smo da taj tim obavlja koristan posao i nismo željeli nikakvo produbljivanje trenutačnih razlika između naših dviju vlada", objasnilo je Ministarstvo vanjskih poslova.41 Zapravo je sam Amin prognao taj tim u rujnu, u isto vrijeme kada su britanski dužnosnici govorili o prekidu diplomatskih odnosa. Velika je Britanija opozvala izvozne dozvole za 28 oklopnih vozila čija je prodaja Ugandi već bila odobrena, a osam ih već je bilo isporučeno. Postoji još jedan aspekt englesko-ugandskih odnosa iz toga razdoblja koji treba opisati. Neposredno poslije svoga svrgnuća Obote je jasno dao do znanja svoju namjeru povratka i ponovne uspostave svoje vlade. Početkom veljače 1971. britanski su dužnosnici dobivali izvješćao kretanjima vojske Tanzanije u blizini 39 P. Grattan piše lordu Bridgesu, 2. lipnja 1972., PREM15/1257. 40 E. Heath piše Idiju Aminu, 8. veljače 1972., PREM15/1258. 41 FCO piše Kampali, 9. rujna 1972., FCO46/936. LJUDI ZA ODSTREL granice s Ugandom, koja su ukazivala na mogućnost napada sa svrhom ponovne uspostave Oboteove vlasti. Ta vojna kretanja naglo su opozvana uvečer 4. veljače.
Visoki britanski povjerenik u Tanzaniji Sir Horace Phillips napisao je: "Ne mogu biti siguran u razlog" obustave tih vojnih kretanja, "ali držim da nije riječ o slučaju što se to dogodilo odmah nakon što sam obavijestio" predsjednika Tanzanije Njere-rea o tome kako "je vrlo vjerojatno da će Velika Britanija priznati (Aminov režim) u kratkom vremenu". Velika je Britanija i službeno priznala novu vladu sutradan, 5. veljače. Taj je čin značio da bi ono što bi za Njererea bila "akcija protiv pobunjeničkoga režima u znak potpore zakonitome predsjedniku iznenada poprimilo karakter pokušaja svrgnuća međunarodno priznate vlade". "Moguće je", zaključuje Phillips, "da je upravo to bilo učinkovito sredstvo odvraćanja".42 Velika je Britanija odbila i drugu priliku da pomogne vratiti Obotea na vlast, u lipnju 1972. Tada su do britanskih dužnosnika doprle glasine o tome kako je Obote u kontaktu s disidentskim časnicima ugandske vojske koji su planirali vojni udar na Ami-na. Poruka koju su dobili britanski dužnosnici glasila je kako će Obote obećati da u budućnosti neće donositi mjere nacionalizacije koje je prije poduzimao te je želio znati hoće li Velika Britanija podržati njegov uzvratni državni udar. I Richard Slater u Kampali i Ministarstvo vanjskih poslova u Londonu dogovorili su se da na to neće odgovoriti. Slater je rekao da "po mome mišljenju Obote nije nikada bio niti će ikada biti prijatelj Velike Britanije" te da predmet njihova spora nije bila samo nacionalizacija. Spomenuli su i zabrinutost oko toga hoće li taj udar uspjeti te je li namjera toga plana bila "kompromitirati naše odnose s Aminom" - očito je da su prijateljski odnosi još uvijek bili od primarne važnosti.43 42 H. Phillips piše FCO-u, 8. veljače 1971., FCO31/1032. 43 Campbell piše FCO-u, 8. lipnja 1972., FCO31/1328; R. Slater piše S. Davvbamu, 13. lipnja 1972., isto. Mark Curtis Aminov je režim i dalje provodio izgon pripadnika azijske zajednice iz Ugande. Njih 27.000 zrakoplovima je prebačeno u Veliku Britaniju. Ta kampanja terora proširila se s onih odanih Oboteu i s vojske na cijelu zemlju, ubijajući predstavnike raznih crkava, odvjetnike, ministre i mnoge druge, a ubijeno je između 300.000 i 500.000 ljudi. Razne unutarnje sigurnosne organizacije toga režima, točnije, Državni istražni zavod, bile su odgovorne za užasna mučenja i pogubljenja. Taj je režim zaustavljen tek 1979., kada je vojska Tanzanije, uz potporu prognanika iz Ugande, odgovorila na ugandski napad protunapadom i, naposljetku, Aminovim svrgnućem. Poslije toga je Amin pobjegao u egzil u Saudijsku Arabiju. Ondje su mu osigurali i velikodušne prihode sve do njegove smrti, za njega, za njegovih 25tero djece i 6 žena. U Parlamentu je 1998. britanskoj Vladi postavljeno pitanje bi li od Vlade Saudijske Arabije tražila da izagna Amina sa svojega teritorija. "Ne planiramo ulagati takve prigovore", glasio je odgovor ministra vanjskih poslova Dereka Fatchetta. Mora biti da je britanska Vlada bila previše zaokupljena prodajom naoružanja svojim klijentima u Saudijskoj Arabiji da bi brinula o pozivanju masovnoga ubojice na odgovornost.44
4 Donji dom, Hansard, 8. prosinca 1998., stupac 169. četrnaesto poglavlje čILE: U OBRANI DIKTATORA U listopadu 1998. bivši čileanski diktator Augusto Pinochet uhićen je tijekom posjeta Londonu. Zatim je započeta pravna borba za njegovo izručenje Španjolskoj, gdje gaje čekala optužnica za mučenje tijekom njegove vojne diktature od 1973. do 1990. Britanski su sudovi naposljetku presudili da on nije zdravstveno sposoban izdržati suđenje pa je u svibnju 2000. pobjegao natrag u Santiago. Taj je događaj dočekan s oduševljenjem u većini vodećih medija kao važan međunarodni presedan - diktatori više ne mogu slobodno šetati svijetom i drži ih se odgovornima prema međunarodnome pravu. No, taj je primjer ipak pokazivao upravo suprotno - diktatori koje Zapad štiti i dalje će uspijevati izbjeći pravdi. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Jack Straw izjavio je da je to pitanje za sud, a ne politička odluka. Pinochetovo navodno slabo zdravstveno stanje odveć je spremno prihvatila Blairova vlada, koja je odbila zahtijevati nove medicinske pretrage. Moguće je daje stupanj Pinochetove bolesti bila čista izmišljotina. Koristio se invalidskim kolicima kada se pojavljivao pred sudom u Velikoj Britaniji, ali je, nekim čudom, prohodao pločnikom po povratku u Santiago. Tisak je također izvješćivao o tome kako je moguće da su britanska i čileanska Vlada postigle dogovor o tome kako bi Pinocheta bilo najbolje pustiti na slobodu, iz humanitarnih razloga.' 1 Jamie Wilson, ,,How the general escaped trial", Guardian, 12. siječnja 2000. Mark Curtis U listopadu 1998. britanska je Vlada priznala daje Pinochet posjetio Veliku Britaniju pet puta tijekom prethodnih pet godina. Za posjeta tijekom kojega je uhićen u zračnoj mu je luci dan status vrlo važne osobe. Navodno je britanska Vlada bila pod velikim pritiskom Sjedinjenih Američkih Država da ne pomaže u njegovome izručenju. Njegov najveći promotor u Velikoj Britaniji, Margaret Thatcher, pokrenula je kampanju u njegovu obranu i popila je čaj s generalom odmah poslije njegovoga uhićenja. Rekla mu je da "smo mi itekako svjesni da ste upravo Vi donijeli demokraciju u čile".2 Tri godine nakon što je Pinochet pobjegao ruci pravde tadašnji ministar vanjskih poslova Jack Straw odbio je peticiju za zabranu ulaska u Veliku Britaniju brodu čileanske ratne mornarice Esmeralda koji je za Pinochetovoga režima služio kao centar za mučenje. Jedna od stotina njegovih žrtava, britanski svećenik po imenu Michael Woodward, mučen je do smrti nakon što je uhićen pet dana poslije državnoga udara, 1973. Prosvjedi Wo-odwardove sestre i skupina za zaštitu ljudskih prava nisu bili dostatni da Straw nešto učini. Tisak je također izvješćivao o tome kako je Vlada "zaokupljena sklapanjem unosne prodaje naoružanja s čileanskom ratnom mornaricom", dok je "Esmeraldi i njezinoj posadi priređena službena dobrodošlica engleske Kraljevske ratne mornarice".3 To je posljednji nastavak cijeloga romana britanske potpore Pinochetu, sve od 1973. O ulozi SAD-a u tome vojnom udaru već se dulje vrijeme ponešto zna.
Posebice CIA-ini dokumenti obznanjeni 2000. potvrđuju neuobičajenu širinu američkih tajnih akcija i prljavih operacija u rušenju nepoželjne Vlade i u postavljanju nove. 2 Donji dom, Hansard, 22. listopada 1998., stupac 1206.; Amelia Gentleman, "Thatcher takes elevenses with old ally", Guardian, 27. ožujka 1999. 3 Giles Tremlett, "Pinochet's torture ship heads into storm", Guardian, 6. lipnja 2003. LJUDI ZA ODSTREL Ali, britanski dokumenti o tim događajima iz 1973. obznanjeni su tek 1. siječnja 2004. godine.4 Pinochetov državni udar U rujnu 1973. demokratski izabrana čileanska Vlada pod predsjednikom Salvadorom Allendeom svrgnuta je okrutnim državnim udarom koji je organizirala čileanska vojska, uz potporu CIA-e. General Pinochet ubrzo se pojavio kao vođa vojne hunte, koja je smjesta pokrenula masovnu represiju nad pobornicima prethodne vlade i drugim osumnjičenim osobama iz oporbe. Zabranjeno je svako političko djelovanje. Najmanje je 3.000 ljudi ubijeno, većina njih je pogubljena, umrla uslijed mučenja ili "nestala". Allende je bio izabran s 36% glasova u rujnu 1970. i imenovan predsjednikom Vlade Narodnog jedinstva (Popular Unitv), uz pristanak Kršćanske demokratske stranke. U svojemu govoru povodom pobjede u studenome Allende je iznio program temeljnih gospodarskih promjena, predlažući ukidanje monopola "koji vlast nad gospodarstvom stavlja u ruke par desetaka obitelji", ukidanje poreznoga sustava koji štiti bogate, ukidanje "velikih posjeda koji tisuće seljaka osuđuju na kmetstvo" i "dokidanje stranoga vlasništva nad našom industrijom". "Put prema socijalizmu vodi preko demokracije, pluralizma i slobode", izjavio je Allende.5 4 List Guardian posvetio je dvije stranice objavljivanju Vladinih dokumenata 1. siječnja 2004., obuhvaćajući većinom ministre koji su bili prisiljeni dati ostavke zbog seksualnih skandala te nestašicu goriva 1973. zbog arapsko-izraelsko-ga rata. Priča o podršci Velike Britanije svrgavanju demokracije bila je jedna od ignoriranih, premda je Allendeova slika bila otisnuta uz spominjanje vojnoga puča. 5 Citira Hugh O'Shaughnessv, Pinochet: Politics of torture, LAB, 2000., str. 38. Mark Curtis Njegova strategija bila je restrukturiranje društva utemeljena na trima različitim vrstama vlasništva (državno vlasništvo, mješovito vlasništvo i privatno vlasništvo), brzim proširenjem državnoga nadzora nad većim dijelom gospodarstva. To je podrazumijevalo i državno preuzimanje vlasništva nad stranim i domaćim privatnim interesima, bilo izravnom nacionalizacijom bilo državnim ulaganjima. Ta je politika poboljšala položaj siromašnih, posebice na samome početku Allendeovoga mandata, povećanjem minimalnih plaća i posebnim bonusima koji su isplaćivani slabo plaćenim radnicima. To je Vladi donijelo još veću popularnost pa je na izborima za Kongres, održanim iste godine kada je organiziran i državni udar, 1973., koalicija Narodnog jedinstva dobila čak 44% glasova.
Vlada Sjedinjenih Američkih Država i CIA pokušavale su spriječiti Allendeov dolazak na vlast, a poslije toga su otpočele politiku njegovoga svrgavanja. Objelodanjeno CIA-ino izvješće otkriva kako su SAD tijekom 6O-tih i 7O-tih godina prošloga stoljeća ulagale "neprestane propagandne napore, kao i financijsku pomoć najvećim medijima, protiv Allendea", dok su "političkim projektima podržavale birane stranke prije i poslije izbora iz 1964. te poslije Allendeovoga izbora iz 1970." Tijekom 60-tih godina prošloga stoljeća takve su akcije obuhvaćale i financijsku pomoć Kršćansko-demokratskoj stranci i drugim strankama, dijeljenje postera te letaka i financijsku pomoć kandidatima izabranim na izborima za čileanski Kongres. Do izbora iz 1964., na kojima je pobijedio kandidat kojega su favorizirale Sjedinjene Američke Države, Eduardo Frei iz Kršćanske demokratske stranke, CIA je već dala 3 milijuna dolara kako bi spriječila Allendeovu pobjedu". Uoči izbora iz 1970. CIA je počela provoditi "operacije kvarenja" kako bi spriječila Allendeovu pobjedu, a predsjednik Nixon ovlastio je CIA-u da "pokuša potaknuti državni udar kojim bi se spriječio Allendeov dolazak na vlast". Nekoliko dana nakon što LJUDI ZA ODSTREL je Allende izabran CIA-a je dobila ovlasti uspostaviti izravne kontakte sa časnicima čileanske vojske radi "procjene mogućnosti poticanja vojnoga udara ako se donese takva odluka". Naoružanje, uključujući i mitraljeze i streljivo, isporučeno je jednoj od skupina koja je pripremala zavjeru o vojnom udaru. Odobreno je deset milijuna dolara kako bi se "spriječio Allendeov dolazak na vlast ili kako bi ga se svrgnulo s vlasti".6 Kada je Allende ipak preuzeo vlast, CIA je plaćala milijune dolara "kako bi ojačala oporbene političke stranke" te "pružala pomoć militantnim desničarskim skupinama u potkopavanju predsjednika i stvaranju napete situacije". CIA-in se novac koristio i za "proslijeđivanje propagandnih informacija za objavljivanje u medijima po cijelome svijetu" i za promicanje protivljenja javnosti Allendeu u vodećim čileanskim novinama. Daljnje inicijative za CIA-ine tajne akcije pokrenute su 1971. i 1972., a osnovni cilj bio im je održavati Allendeove suparnike aktivnima pružanjem potpore oporbenim strankama. Odobrena su i nastojanja da se "čileanske tvrtke ohrabre na provedbu programa gospodarske dezorganizacije". Američki veleposlanik Edvvard Korry objasnio je da je njihova strategija bila: "učiniti sve što je u našoj moći kako bismo čile i čileance osudili na krajnju oskudicu i siromaštvo, što je politika osmišljena za dulji rok kako bi se ubrzale loše osobine komunističkoga društva u čileu."7 Nakon što je Pinochet preuzeo vlast, CIA je izjavila kako ona "nastavlja sa svim propagandnim projektima koji su u tijeku, kao i s pružanjem potpore onim medijima koji su se obvezali na stvaranje pozitivnoga imidža vojne hunte".8 6 Dokument CIA-e, "CIA activities in Chile", objavljen u rujnu 2000., vidi National Securitv Archive, "CIA acknowledges ties to Pinochet's repression", 19. rujna 2000., www.gwu.edu/nsarchiv.
7 Citira Chomskv, Year 501, str. 36. 8 CIA, "CIA activities in Chile". Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL Zajednički odbor za obavještajne službe britanskoga Parlamenta priznao je kako je "AUendeova vlada usmjeravala svoja gospodarska nastojanja u prvome redu na preraspodjelu prihoda", tj. na zadržavanje niskih cijena i na povećanje plaća. Ta je strategija prepoznata kao pokušaj "ispravljanja onoga što oni drže gospodarskim i socijalnim nepravdama" (kao i stranu dominaciju nad određenim gospodarskim granama). Allende je bio poznat po tome što se "obvezao dokazati da se socijalizam može uvesti u čile na miran i demokratski način".9 Najveći AUendeov grijeh bila je nacionalizacija. U srpnju 1971. industrija bakra, koja je donosila 70% prihoda od izvoza, potpuno je nacionalizirana, a rudnike bakra, koji su bili u američkome vlasništvu, potpuno je preuzela Vlada, uz jednoglasan pristanak Kongresa. Sjedinjene Američke Države oštro su reagirale i obustavile sve kredite i pomoć Vladi te su na Svjetsku banku pravile pritisak da i ona to učini. Najveće američke rudarske korporacije, Kennecott i Anaconda, pokrenule su sudske postupke protiv čileanske Vlade. Američki veleposlanik Daviš rekao je svome britanskom kolegi Reginaldu Secondeu da Vlada Sjedinjenih Američkih Država ne strahuje: "samo zbog gubitka kompanija za bakar, nego i zbog toga što bi taj potez čileanske Vlade mogao biti presedan za nacionalizaciju i drugih velikih američkih interesa u svim zemljama u razvoju."10 Nacionalizirano je i nekoliko banaka. Početkom 1972. Vlada je najavila namjeru preuzimanja 91 ključne kompanije, koje su bile zaslužne za oko polovicu čileanskoga izvoza. U kratkome izvješću britanske Konzervativne stranke stoji kako je nacionalizacija imala posljedica i po britanske kompanije, "ali se tada općenito držalo da je dogovorena odšteta za svaku nacionalizaciju britanske imovine pravedna".n U poruci poslanoj samo osam dana prije državnoga udara, britanski veleposlanik Seconde priznao je da se čile: "barem uhvatio u koštac sa svojim socijalnim problemima: mnogi ljudi u siromašnijim dijelovima zajednice dobili su, kao rezultat nastojanja Vlade predsjednika Allendea, novi status i barem su, na početku mandata te vlade, imali priliku okusiti bolji životni standard, iako ga je inflacija naprosto pojela." Seconde zaključuje daje to "najveće postignuće i po njemu se čile znatno razlikuje od većine ostalih latinskoameričkih država".12 Samo tri mjeseca nakon što je Allende preuzeo vlast, Zajednički odbor za obavještajne službe donio je zaključak kako je "posve jasno daje Washington prilično uznemiren zbog razvoja događaja u čileu". Jednako kao i nacionalizaciju američkih poslovnih interesa, "SAD mora i izglede za umjereni uspjeh toga krajnje ljevičarskoga režima u čileu držati podjednako zabrinjavajućim, ako ni zbog čega drugoga, a ono zasigurno zbog učinaka koje bi to moglo imati na druge zemlje u
Latinskoj Americi". Zajednički obavještajni odbor izrazio je strah i iz britanske perspektive, govoreći kako je vrlo vjerojatno da će tijek događaja u čileu imati "važne posljedice diljem Latinske Amerike, a možda i izvan nje". "Allendeovoj se pobjedi s veseljem klicalo kao prevladavajućoj radikalnoj, antiameričkoj pojavi u Latinskoj Americi", a to bi moglo dovesti i do stvaranja bloka "država isto-mišljenica, koji bi se sastojao od čilea, Bolivije i Perua, koje su 9 Zajednički odbor za obavještajne službe, "Chile: Economic prospects", 3. rujna 1971., CAB188/17; Zajednički odbor za obavještajne službe, "TheChilean Economv: Allende takes charge", 10. veljače 1971., CAB188/15. 10 R. Seconde, Zapis razgovora s američkim veleposlanikom, 30. svibnja 1973., FCO7/2427. 11 Odjel za konzervativno istraživanje, analitička podloga američkoga Ministarstva vanjskih poslova, "Chile-Areason why", 19. studenoga 1973., FCO7/ 2416. 12 R. Seconde piše FCO-u, "Chile: First impressions", 3. rujna 1973., FCO7/2412. Mark Curtis već bile pokazale negativno stajalište prema stranim ulaganjima".13 Seconde i ostali britanski dužnosnici također su sami sebe uvjeravali kako Allendeova politika tu zemlju vodi u gospodarsku propast i u politički kaos. No, propustili su spomenuti daje to potpomognuto i kampanjom koju su Sjedinjene Američke Države pokrenule kako bi destabilizirale čile. Najveća bojazan Velike Britanije bila je opasnost po interese zapadnih kompanija. Seconde je naveo da jedna opcija za budućnost čilea jest i vojni udar: "Ako poslije ovoga uslijedi režim pod kontrolom vojske", to će vjerojatno dovesti do pomoći Sjedinjenih Američkih Država. "Upravo u to zapadne kompanije polažu sve nade."14 Želje velikih kompanija i želje britanske i američke Vlade ispunile su se. Dana 11. rujna čileanska je vojska u djelo provela ono što su britanski dužnosnici opisivali kao "hladnokrvni" i "nemilosrdni" vojni udar. Vojska je raketirala Allendeovu palaču, a predsjednik je, navodno, počinio samoubojstvo. Uhićeno je na tisuće ljudi, Kongres je raspušten i zabranjeno je svako djelovanje političkih stranaka i sindikata.15 Ljude su ubijali diljem zemlje, dok je hunta, kako stoji u kratkome izvješću britanske Konzervativne stranke, sastavljenom dva mjeseca poslije vojnoga udara, "progonila bivše vođe ljevice kako bi, prema riječima generala Leigha (člana hunte, generala ratnoga zrakoplovstva), 'iskorijenila marksistički rak iz te zemlje'".16 Taj je vojni udar naišao na osudu u cijelome svijetu, kao nezakonito, nasilno i represivno svrgnuće progresivne i demokra13 Zajednički odbor za obavještajne službe, "The Chilean economv: AUende takes charge", 10. veljače 1971., CAB188/15. 14 R. Seconde piše FCO-u, "Chile: First impressions", 3. rujna 1973., FCO7/ 2412. 15 R. Seconde piše FCO-u, 14. rujna 1973., FCO7/2411; R. Seconde piše A.
Douglas-Homeu, 1. listopada 1973., FCO7/2414. 16 Odjel za konzervativna istraživanja. LJUDI ZA ODSTREL tski izabrane vlade. Izazvao je veliko zgražanje javnosti, i u Velikoj Britaniji, posebice stoga što vlada premijera Heatha nije činila gotovo ništa kako bi ga osudila. Da je britanska javnost znala što je britanska Vlada radila u tajnosti, njezino bi zgražanje bilo znatno veće. Britanski interesi Spisi jasno pokazuju da su britanski planeri u Santiagu i u Londonu s oduševljenjem pozdravili taj vojni udar i smjesta stali uspostavljati dobre odnose s vojnim vlastodršcima, a čak su i tajno kovali planove, zajedno s čileanskom huntom, kako bi zavarali britansku javnost. Britanski su dužnosnici bili potpuno svjesni razmjera tih zlodjela. Tri dana poslije vojnoga udara veleposlanik Seconde izvijestio je Ministarstvo vanjskih poslova kako je "vrlo vjerojatno da se broj žrtava već kreće oko nekoliko tisuća, ovo je zasigurno bilo sve prije negoli vojni udar bez krvi". Šest dana poslije toga napisao je da "sve više kruže priče o pretjerivanju vojske i o golemom broju žrtava. Razmjeri ovoga krvoprolića šokirali su narod".17 Ali čini se da nisu šokirali Secondea ni njegovo osoblje u Santiagu. On je rekao da "još uvijek imamo mnogo toga na kocki u gospodarskim odnosima sa čileom kako bismo nastojali postići dobre odnose s ovom vladom". Ali, "ne bi bilo ni u čijem interesu kada bismo se odveć identificirali s onima koji su odgovorni za taj udar", to jest, dobri odnosi trebali bi se držati u tajnosti.18 17 R. Seconde piše FCO-u, 14. rujna 1973., FCO7/2411; R. Seconde piše H. Hankevju, 14. rujna 1973., FCO7/2413. 18 A. Douglas-Home piše različitim veleposlanstvima, 13. rujna 1973., FCO7/ 2411. Mark Curtis Nakon što je Londonu dojavio da se broj žrtava kreće oko nekoliko tisuća, Seconde je Ministarstvu vanjskih poslova rekao da "bez obzira na incidente vojske tijekom vojnoga udara", Al-lendeova je vlada tu zemlju vodila u "gospodarsku propast". I da bi Velika Britanija trebala pozdraviti nove vladare, budući da "postoje razlozi za pretpostavku da će oni sada... pokušati uvesti razdoblje razumne, uređene vlade". Uistinu, Seconde je učinkovito progledao kroz prste političkoj represiji, izjavljujući da "izostanak britanskoga političkog djelovanja, za sada, ne predstavlja nikakav gubitak".19 Veleposlanik je također rekao Ministarstvu vanjskih poslova da će "većina britanskih poslovnih ljudi... skakati od sreće zbog mogućnosti konsolidacije s ponudama novoga vojnoga režima". Britanske tvrtke, poput Shella, dodao je on, "sve su s olakšanjem odahnule ". "Sada je vrijeme da upadnemo", preporučio je on, požurujući britansku Vladu da što prije prizna novi čileanski režim.20 Ministar vanjskih poslova Alec Douglas-Home poslao je 21. rujna raznim britanskim veleposlanstvima službeni dopis sa "smjernicama", u kojemu ukratko
opisuje britansku pomoć novoj hunti. U njemu stoji: "Za britanske interese... nedvojbeno je da je čile pod huntom znatno bolja perspektiva od Allendeovoga kaotičnog puta u socijalizam, naša ulaganja trebala bi cvjetati, moguće je da će nam uspješno otplatiti naše zajmove i da ćemo poslije povratiti izvozne kredite, a previsoka cijena bakra (koji nam je važan) trebala bi pasti kako se bude obnavljala čileanska proizvodnja."21 Britansko Ministarstvo vanjskih poslova odlučilo je poduzeti sve raspoložive mjere kako bi uvjerilo čileansku huntu u britansku želju za dobrim odnosima. Jedanaest dana poslije vojnoga 19 R. Seconde piše FCO-u, 18. rujna 1973., FCO7/2412; R. Seconde piše H. Carlessu, 23. studenoga 1973., FCO7/2416. 20 R. Seconde piše H. Hankevju, 19. rujna 1973., FCO7/2412. 21 FCOpiše određenim predstavništvima, 21. rujna 1973., FCO7/2412. LJUDI ZA ODSTREL udara veleposlanik Seconde sastao se s novim ministrom vanj skih poslova hunte admiralom Huertom. U Secondeovim bilješkama o tome sastanku stoji: "Otvoreno ću mu reći kako vlada Njezinoga Veličanstva razumije sve probleme s kojima su se čileanske oružane snage suočavale prije vojnog udara i s kojima se suočavaju i danas te kako je to glavni razlog zašto je nama toliko stalo da s novom vladom uspostavimo dobre odnose." Zatim Seconde kaže kako će se osvrnuti na "naše probleme s javnim mišljenjem kod kuće. Stoga bi nam pomoglo ako bi on (Huerta) pristao da kažemo nešto kako bismo razuvjerili javno mišljenje kod kuće".22 Secondeove bilješke sa sastanka s Huertom potvrđuju daje rekao kako britanska Vlada "razumije sve motive oružanih snaga, intervenciju i probleme s kojima se suočava vojna vlada", što je samo diplomatski jezik za pružanje potpore hunti. Zatim je Huerti dao nacrt teksta koji će britanska Vlada prezentirati svojoj javnosti i tražio od njega da se složi s tim tekstom.23 Ta usuglašena izjava jest obrana ponašanja vojne hunte. Sastavljena je kako bi se umirilo mišljenje javnosti u Velikoj Britaniji, tj. da bi Vlada trebala izraziti zabrinutost zbog situacije u čileu. U njoj stoji kako Velika Britanija prihvaća daje unutarnja situacija u čileu "naravno, pitanje namijenjeno samo čileanskoj Vladi" te kako je britanski veleposlanik izrazio "vrlo snažne osjećaje koji postoje u mnogim dijelovima Velike Britanije zbog smrti predsjednika Allendea i drugih te zbog uhićenja velikog broja ljudi". I, dodaje, kako je "čileanska Vlada ponudila jamstva da će na human način postupati" s ljudima u pritvoru i s političkom oporbom, što je očigledna laž, budući da su i Seconde i britanska Vlada bili potpuno svjesni počinjenih zločina.24 22 R. Seconde piše FCO-u, 21. rujna 1973., FCO7/2412. 23 R. Seconde piše FCO-u, 22. rujna 1973., FCO7/2414. 24 Isto. Mark Curtis Ministar vanjskih poslova Douglas-Home bio je oduševljen što je Seconde uspio
postići dogovor s huntom oko teksta izjave. Stupio je u kontakt s veleposlanikom, pohvalio ga za obavljanje te "teške zadaće" i dodao: "Ta nam je izjava pomogla obraniti naše relativno brzo priznanje nove čileanske vlade od domaće kritike".25 U izvješću Ministarstva vanjskih poslova stoji da je "naš najveći interes u čileu bakar", koji je predstavljao jednu trećinu uvoza bakra u Ujedinjeno Kraljevstvo. Dezorganizacija u čileu i "strah za budućnost" značili su i velik porast cijena bakra, što je Ujedinjeno Kraljevstvo stajalo dodatnih 500.000 funta u stranoj valuti. "Stoga je naš najveći interes u čileu povratiti stabilnost, bez obzira na politiku".26 A "bez obzira na politiku" značilo je "bez obzira na čileanski narod". činjenica daje gubitak od pola milijuna funta bio važniji od svrgnuca relativno uspješne demokratski izabrane vlade, za koju su čak i britanski dužnosnici priznavali da poboljšava život siromašnih, mnogo govori o prioritetima i vrijednostima britanskih elita. Prema spisima iz Vladina ureda, taj se vojni udar spomenuo samo jednom, kada je 13. rujna: "ministar vanjskih poslova i Commonvvealtha rekao kako postoje izvješća o tome da je poslije vojnog udara u čileu predsjednik Allende počinio samoubojstvo, a vojna hunta preuzela vlast. Još uvijek nije posve jasno ima li hunta učinkovit nadzor nad tom zemljom, ali je on predložio da bi se o pitanju priznanja toga novoga režima trebalo odlučiti prema uobičajenim kriterijima".27 U refleksivnoj depeši dugoj 20 stranica, pristigloj tri tjedna poslije vojnog udara, naš čovjek iz Santiaga kaže kako "svrgnuće 25 A. Douglas-Home piše R. Secondeu, 4. listopada 1973., FCO7/2414. 26 Kratko izvješće FCO-a za državnoga tajnika, 19. rujna 1973., FCO7/2412. 27 Sastanak Kabineta, 13. rujna 1973., CM(73) 40., CAB128/53. LJUDI ZA ODSTREL ustavne vlade nije bilo onakvo kakvo se možda činilo u Velikoj Britaniji" te kako se to, iako on priznaje da su oružane snage naišle na međunarodnu osudu, "ipak mora staviti u ispravnu perspektivu". Secondeova analiza odnosila se na redovite poraze koje je Allendeova vlada pretrpjela u Kongresu te na zadržavanje vlasti u rukama te vlade na temelju 36% glasova, što se, bio je uvjeren, u Velikoj Britaniji ne bi nikada moglo dogoditi. Glede nove vojne hunte, Seconde je rekao kako će ih "okolnosti također gurnuti u smjerove koje će britanska javnost osuđivati" te kako je "moguće da će razdoblje od sljedećih pet godina biti sumorno te da će trpjeti sloboda izražavanja". "Ali ovaj režim mnogo bolje odgovara britanskim interesima od prethodnoga režima... Novi su vođe nedvojbeno na našoj strani i žele s nama poslovati, u najširem smislu te riječi".28 Političke i poslovne veze s novim vojnim vladarima produbile su se, unatoč tome što su britanski planeri jasno priznali da se "u čileu događaju mučenja" te da "novi vođe, navodno, pokazuju kvazifašističke sklonosti". Na britansku politiku vrlo je malo ili nimalo utjecalo to što se, kako je rekao jedan dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova, "čini teškim predvidjeti da će se poslije mnogo godina vratiti
nešto poput one vrste demokratske vlade na kakvu je čile bio naviknut mnogo godina".29 Ministar vanjskih poslova Leo Amerv na privatnim sastancima sjudith Hart, laburističkom ministricom za prekooceanski razvoj, jasno je stavio do znanja da Velika Britanija neće obustaviti svoje programe pomoći ni kredite, kao što su to učinili neki donatori. U nacrtu odgovora na parlamentarno pitanje Ministarstvo vanjskih poslova kaže: "O našim prioritetima u Latinskoj Americi dobrim dijelom odlučuju naši trgovinski i investicijski interesi... Što se tiče neda28 R. Seconde piše A. Douglas-Homeu, 1. listopada 1973., FCO7/2414. 29 C. Crabbie piše A. VValteru, 14. prosinca 1973., FCO7/2416; H. Hankey piše R. Secondeu, 28. rujna 1973., FCO7/2413. Mark Curtis vnih događaja u čileu, naša javna politika jest odbiti da nas se uvuče u raspravu o dobrim ili lošim potezima vlade predsjednika Allendea ili nove vojne vlade."30 Izvoz oružja Velike Britanije hunti nije bio bez presedana. Zrakoplovi koje je isporučila Velika Britanija korišteni su i u vojnom udaru za napad na palaču i rezidenciju predsjednika Allendea. Britanski je veleposlanik napisao kako su tijekom vojnog udara "zrakoplovi tipa Hawker Hunter razorili sve raketama koje su neviđenom preciznošću bile usmjerene na palaču koja je bila znatno oštećena i zapaljena".31 S vojnom huntom na vlasti, britanski su dužnosnici stavljali do znanja kako će poštovati ugovore o isporuci naoružanja, sklopljene još s Allendeom. To je značilo isporuku osam zrakoplova tipa Hawker Hunter te druge opreme u vrijednosti od 50 milijuna funta. No otišli su i dalje pa su, kako tajni spisi pokazuju, rekli: "Poslije izvjesnog vremena mi ćemo željeti iskoristiti sve prilike koje će nam ponuditi promjena vlade". Očekivali su se novi zahtjevi hunte za isporukom naoružanja, ali "te ćemo isporuke željeti obavljati što je moguće tajnije, još neko vrijeme", zbog snažnoga protivljenja javnosti. Heathova se vlada opirala zahtjevima Laburističke stranke za proglašenjem embarga na naoružanje čileu. Svi zrakoplovi tipa Hawker Hunter bili su isporučeni na vrijeme, prije općih izbora iz 1974. godine32 Još jedna velika zadaća bila je neutralizirati prosvjede britanske i međunarodne javnosti protiv zlodjela čileanskoga vojnoga režima. U jednoj izvanrednoj noti dužnosnika Ministarstva vanjskih poslova Hugha Carlessa upućenoj veleposlaniku Se-condeu, iz prosinca 1973., stoji kako "nažalost, iza priča o zlodjelima ima (kao što si nam ti već skrenuo pozornost) podosta 30 J. Hunter piše H. Hankevju, 12. listopada 1973., FCO7/2415. 31 R. Seconde piše H. Hankeyju, 14. rujna 1973., FCO7/2413. 32 P. Fullerton piše R. Secondeu, 2. studenoga 1973., FCO7/2415. LJUDI ZA ODSTREL činjenica te nam samo zbog toga nije moguće uzvratiti drukčijom propagandom". "Ne možemo mnogo toga učiniti s tiskom", dodao je on, "ali ti ih možeš uvjeriti (čileansku huntu) da mi i naši ministri dobro razumijemo činjenice". Carless je
također razmišljao o tome da se "čileanci moraju upitati zašto se, zaboga,... toliko velika pozornost pridaje promjeni vlade u njihovoj zemlji". Još jedna zapreka bilo je pokretanje globalnoga Pokreta solidarnosti sa čileom za koji se mislilo da će postojati sve dok bude hunte: "to znači da ćemo, povremeno, morati biti znatno diskretniji nego što bismo to možda željeli", posebice pri pokušajima isporuke naoružanja, kako bismo pomogli hunti u otpisivanju duga te kako "bismo ih spasili da ih na međunarodnim sastancima ne izvrgnu javnome ruglu".33 Vojni je udar vjerojatno imao velike posljedice ne samo po obične čileance. Osim stoje svijetu pokazao spremnost SAD-a da zgazi Vladu koja je poboljšala sudbinu mnogih svojih siromaha, on je signalizirao da će se na svaki mirni demokratski pokušaj poboljšanja položaja siromašnih uzvratiti nasiljem. Veleposlanik Seconde napisao je u jednoj poruci poslije vojnoga udara kako je "na taj eksperiment čileanskih oružanih snaga udaren i posljednji žig neuspjeha". "To ima i neke očite prednosti", napisao je on, ali i nedostatke, od kojih je jedan taj što će se "svugdje donijeti zaključak daje nasilna revolucija jedini učinkovit put do komunizma". I ministar vanjskih poslova Douglas-Home istaknuo je da je "Allendeovo svrgnuće uništilo sve izglede za socijalne promjene koje bi se u Latinskoj Americi mogle postići na demokratski način".34 33 H. Carless piše R. Secondeu, 28. prosinca 1973., FCO7/2416. 34 R. Seconde piše A. Douglas-Homeu, 1. listopada 1973., FCO7/2414; A. Douglas-Home piše određenim predstavništvima, 21. rujna 1973., FCO7/2412. Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL Pinochet na vlasti Na dan prve godišnjice vojnog udara u konzervativnim čileanskim novinama El Mercurio objavljen je veliki oglas kojim se "časnoj hunti" čestita prva godina dana na vlasti. Taj je oglas dala objaviti Trgovinska komora Velike Britanije, čiji je predsjedavajući bio Reginald Seconde, britanski veleposlanik.35 Pobjeda Laburističke stranke na izborima u veljači 1974. nije imala gotovo nikakav utjecaj na britansku potporu hunti. Wilso-nova je vlada najavila kako neće odobravati nove isporuke naoružanja, ali je, opirući se pritisku Parlamenta i javnosti, odlučila ispoštivati postojeće ugovore o isporuci dviju fregata, dviju podmornica i motora Rolls-Royce za čileanske zrakoplove tipa Hunter te je tako prekršila predizborno obećanje svoje Laburističke stranke da više neće isporučivati naoružanje. Kada je čileanska tajna policija 1975. uhitila i mučila britansku liječnicu Sheilu Cassidv, javno je zgražanje prisililo Vladu da prekine sve veleposlaničke veze. Ali, u čileu je ostalo 13 članova diplomatskog osoblja pa to nije izravno utjecalo na trgovinske odnose, a čileanski veleposlanik u Velikoj Britaniji nije prognan. Godine 1976. također je razotkriveno kako je dvije godine prije toga laburistička vlada dopustila da 270 članova posade čileanske ratne mornarice prođe tečajeve obuke u Velikoj Britaniji, dok ih je 1975. bilo 24, opet kao rezultat ugovora potpisanih s Heathovom vladom.36
Vlada Margaret Thatcher, pak, stopostotno je podržavala Pi-nocheta. Ona je u lipnju 1979. obnovila sve izvozne kredite čileu u siječnju 1980., a u srpnju 1980. ponovno uspostavila veleposlaničke odnose i izvoz naoružanja, tvrdeći da se situacija na području zaštite ljudskih prava znatno popravila. Istina je bila suprotna - odluka Velike Britanije iz srpnja 1980. da vrati prodaju naoružanja čileu na uobičajeni način poklopila se s razdobljem tijekom kojega je, prema podatcima organizacije Amne-sty International, "došlo do postupnoga povećanja broja kršenja ljudskih prava u čileu". Samo tijekom te godine uhićeno je 2.000 ljudi, od kojih su mnogi mučeni. U studenome 1979. na groblju u Santiagu otkriveno je 600 neobilježenih grobova. Britanski krajnje desničarski ministar vanjskih poslova Nicholas Ridlev rekao je kako "ne smijemo pobrkati pitanje trgovine sa stajalištem o političkoj situaciji", stoje barem bilo iskreno od njega.37 Poslije napada Argentine na Falklandsko otočje, 1982., čile je dopustio izgradnju baze za pripadnike SAS-a kako bi provodili prepade u Argentini. A obavještajci čileanske mornarice pro-slijeđivali su radio signale argentinske ratne mornarice koje bi presreli. Od samoga početka te operacije, tajni brzojavi koje je britansko veleposlanstvo iz Santiaga slalo Ministarstvu vanjskih poslova u London pokazuju kako će Velika Britanija, kao zahvalu na čileansku suradnju, osigurati vojnu opremu, prestati sa svakom kritikom zbog kršenja ljudskih prava i pomoći u potkopavanju istraga o tim kršenjima koje su provodili Ujedinjeni narodi i usprotiviti se ponovnome imenovanju posebnoga izvjestitelja UN-a.38 Tako je Velika Britanija bila suzdržana u nekoliko glasovanja u Ujedinjenim narodima kojima su se kritizirala kršenja ljudskih prava u čileu. čileanski Odbor za ljudska prava istaknuo je da je početkom 60-tih godina prošloga stoljeća Velika Britanija bilo vrlo ravnodušna kada je bilo riječi o konkretnoj akciji i ohrabrivanju onih u čileu koji su štitili ljudska prava ili kada je bila riječ o interveniranju u pojedinim situacijama. čelnici organizacija za zaštitu ljudskih prava u čileu tužili su se kako je britan35 Beckett, Pinochet in Piccadilly, str. 139.-140. 36 Mark Phythian, The Politics ofBritish Arms Sales Since 1964, Manchester University Press, 2000., str. 110. Ja..37 Caroline Moorehead, "Amnesty and unions deplore lifting of Chile arms embargo", The Times, 25. srpnja 1980., Phytian, str. 116. 38Phythian, str. 116. Mark Curtis sko veleposlanstvo, za razliku od drugih veleposlanstava, s njima neredovito održavalo kontakte i kako nije htjelo postavljati nikakve upite kada bi došlo do ozbiljnih kršenja ljudskih prava. Velika Britanija pod vlašću gospođe Thatcher djelovala je kao najveći branitelj Pinochetovog režima i opisivala ga kao "umjerenu i stabilizirajuću snagu" u toj regiji, s kojom bi Velika Britanija trebala "produbiti i ojačati političke veze", kako je 1982. rekao ministar za trgovinu Peter Rees.39 Tijekom 8O-tih godina vojni su odnosi i dalje bili snažni. čileansku ratnu
mornaricu opskrbljivala je Velika Britanija, koja joj je isporučila desetak ratnih brodova, uključujući i fregate, razarače i podmornice. Godine 1982. i 1983. Velika je Britanija prodala čileu desetak zrakoplova tipa Hawker Hunter, nekoliko borbenih zrakoplova i bombardera, organizirala razgovore u Londonu sa zapovjednikom čileanske ratne mornarice te pozvala zapovjednika čileanskoga ratnog zrakoplovstva na sajam u Far-nboroughu (taj je poziv izazvao toliko protivljenja da su ga morali povući). Velika se Britanija nastavila služiti vojnim objektima u čileu, a potajno je poslala i pilote engleskoga ratnoga zrakoplovstva kako bi organizirali obuku za snage čileanskoga ratnog zrakoplovstva.40 U dokumentima koji su 1985. procurili iz Ministarstva vanjskih poslova stoji kako bi embargo na naoružanje čileu bio "vrlo napadan politički potez s naše strane" protiv kršenja ljudskih prava. No, takav bi embargo doveo i do slabljenja vojne suradnje i odnosa općenito. Nije bilo mnogo nedoumica oko određivanja prioriteta.41 39Phythian, str. 118. ^Ph^riian, str. 117. 41 Barnes, "Birds of a feather", LAB, The Thatcher Years: Britain and Latin America, LAB, London, 1988., str. 57. LJUDI ZA ODSTREL Pinochetova gospodarska strategija slijedila je monetarnu doktrinu usvajanja "slobodnog tržišta" i smanjenja javnih izdataka i potrošnje, stvarajući tako povoljne uvjete za strana ulaganja. Mnoge od Allendeovih reforma obrnule su smjer pa je započelo veliko prelijevanje prihoda od siromašnih prema bogatima. Stvarni dohodak 20% najsiromašnijih čileanskih obitelji smanjio se od 1969. do 1978. za 30%, dok se dohodak 20% najbogatijih obitelji povećao za 15%. Godine 1978. više od polovice ukupne potrošnje otpadalo je na 20% najbogatijih obitelji (bilježeći porast sa 43% od 1969.), a na 40% najsiromašnijih otpadalo je samo 14% potrošnje (bilježeći pad s 20% od 1969.).42 Politička represija i gospodarska strategija išle su ruku pod ruku. Ova druga ovisila je o nepostojanju pritiska sindikata i o nepostojanju političke oporbe. Gospodarska strategija ove diktature impresionirala je vladu gospođe Thatcher. Ministar za trgovinu Cecil Parkinson rekao je 1980. kako je "čileansko gospodarsko iskustvo vrlo slično onome što pokušavamo ovdje razviti".43 Do sredine 80-tih godina prošloga stoljeća postalo je potpuno jasno da čileanski eksperiment nije uspio ostvariti znatniji gospodarski rast te tako nije uspio održati ni općenito povoljniju klimu za ulagače. Upravo su u to vrijeme vlade američkoga predsjednika Reagana i britanske premijerke Thatcher iznenada otkrile kršenja ljudskih prava Pinochetova režima. U prosincu 1984. Velika je Britanija u UN-u glasovala za osudu čilea zbog kršenja ljudskih prava, a poslije nje to su učinile i SAD, podupirući nacrt rezolucije UN-a kojom se kritiziraju ta kršenja. 42 Alejandro Foxley, "The neo-conservative economic experiment in Chile", u Samuel Valenzuela i Arturo Valenzuela, Military Rule in Chile: Dictatorship and opposition, Johns Hopkins University Press, London, 1986., str. 44. 43 Citira Barnes, "Birds of a feather".
Mark Curtis Pinochetova je diktatura trajala dugih 17 godina, sve do 1990. Trenutačno su protiv nekih 350 vojnih i policijskih časnika, koji su sudjelovali u kršenjima ljudskih prava u čileu poslije vojnoga udara iz 1973., pokrenuti kazneni postupci. Među njima su i 22 generala i 40 pukovnika. Vrlo je moguće da su neki od njih bili u izravnim pregovorima s britanskim vladama koje su ih naoružavale. Ali britanski ministri i dalje izbjegavaju odgovornost za davanje zakonitosti i dugotrajno pružanje potpore tome strašnome režimu. Petnaesto poglavlje DRŽAVNI UDAR U GVAJANI Godine 1953. Velika je Britanija svrgnula s vlasti demokratski izabranu Vladu u Britanskoj Gvajani, koja je tada bila britanska kolonija s obilježjima samouprave. Izbori iz travnja 1953. rezultirali su pobjedom Narodne progresivne stranke, na čijemu je čelu bio čedi Jagan i dolaskom na vlast popularne nacionalističke vlade koja se obvezala na politički program preraspodjele dobara sa svrhom smanjenja siromaštva. Planovi te stranke predstavljali su opasnost po britansku multinacionalnu kompaniju Bookers, koja je nadzirala glavni izvozni proizvod Gvajane, šećer. Velika je Britanija poslala ratne brodove i vojne snage od 700 vojnika da svrgnu tu vladu pod izlikom da ta vlada djeluje kao "dio međunarodne komunističke zavjere", koji je predstavljala Jaganova politika. Uhićeni su mnogi izabrani vođe Narodne progresivne stranke. Britanski ministar za kolonije poništio je nove izbore, budući da bi "ista stranka bila ponovno izabrana".' Gotovo deset godina poslije toga Britanska se Gvajana suočila s jednakom opasnošću, u očima britanskih planera. Do 1963. Narodna progresivna stranka čedijajagana bila je ponovno vla-dajuća stranka u Parlamentu, nakon stoje pobijedila na izborima iz 1961. Ali, Velika Britanija nije željela dati neovisnost Britanskoj Gvajani ako će Jagan postati prvim vođom poslije stjecanja neovisnosti. 1 Web ofDeceit, Sedamnaesto poglavlje. Mark Curtis No situacija je bila drukčija od one iz 1953., u dvije stvari. Prva od njih su sredstva - umjesto vojne intervencije, Velika je Britanija izazvala "državni udar" kako bi osigurala da Jagan ne bude ponovno izabran. Druga je bila kontekst - Velika je Britanija jednostavno željela izići iz Gvajane do 1963. i predati je Sjedinjenim Američkim Državama. Ona više nije djelovala s primarnim ciljem zaštite vlastitih poslovnih interesa, nego kao pomoćnik SAD-a, koji je uspješno lobirao u Londonu da London provede udar u njihovo ime. "Što prije skinemo te ljude s vrata, to bolje", rekao je ministar Commonvvealtha Duncan Sandvs premijeru Haroldu Mac-millanu u siječnju 1962. Macmillanov savjetnik Burke Trend složio se s time riječima: "Dojadilo nam je održavati ravnotežu među ovim ratobornim narodima i želimo što je moguće brže oprati ruke od njih".2 Američki spisi pokazuju kako britanski dužnosnici "privatno priznaju da Britanska Gvajana leži na području interesa SAD-a, a ne Ujedinjenoga Kraljevstva, i
vjerojatno drže da njezina budućnost, zapravo, nije njihov problem, nego problem Amerike". Velika je Britanija tada još uvijek imala mnoge interese na tome području, od kojih je najvažnije bilo ulaganje od 400 do 500 milijuna dolara u industriju šećera. No ipak je najveća bojazan u britanskim umovima bila briga oko umirivanja Amerikanaca.3 Pozadina državnoga udara Britanska Gvajana bila je krajnje siromašna zemlja, sa stanovništvom od jedva pola milijuna ljudi, od kojih je polovica bila indijskog podrijetla, a otprilike trećina afričkog podrijetla. Go2 D. Sandys piše premijeru, 11. siječnja 1962., PREM11/366; B. Trend piše premijeru, 26. ožujka 1963., CAB21/5523. 3 Posebna procjena nacionalnih obavještajnih podataka Sjedinjenih Američkih Država, 'The situation and prospects in British Guiana", 11. travnja 1962., FRUS, 1961-1963, svezak XII, USGPO, Washington, 1996., dokument 274. LJUDI ZA ODSTREL spodarstvo je ovisilo o šećeru i boksitu, a plantaže šećera i rudarstvo bili su "u vlasništvu stranoga kapitala", kako kaže Zajednički odbor za obavještajne službe. Industrija šećera bila je u rukama dviju britanskih kompanija, Bookers i Demerara Com-pany, a obje "imaju velike interese i u drugim granama gospodarstva, uvozu, veleprodaji i trgovini nekretninama".4 Te su kompanije ostvarivale lijepu dobit dok je velika većina stanovništva trpjela u neumoljivu siromaštvu. U američkim spisima opisi programa Jaganove narodne progresivne stranke variraju, od "komunističke" do "nacionalističke". U američkom obavještajnom izvješću iz ožujka 1961. kaže se kako nije vjerojatno da Jagan pokušava uspostaviti komunistički režim. Naprotiv, "držimo vjerojatnijim da će se Jaganova neovisna vlada pokušati predstaviti kao sredstvo reformističkoga nacionalizma, koji bi se postupno počeo kretati u smjeru Castrove Kube". Bio bi to "nepopustljivo nacionalistički režim, koji bi simpatizirao Kubu i bio spreman ući u gospodarske i diplomatske odnose sa (sovjetskim) blokom, iako bi na takvu vladu vjerojatno još uvijek utjecala želja da dobije gospodarsku pomoć od Ujedinjenoga Kraljevstva i od Sjedinjenih Američkih Država".5 U listopadu 1961. direktor Ureda za obavještajne podatke i istraživanje američkoga Ministarstva vanjskih poslova Roger Hi-lsman, tvorac okrutnoga programa "strateških zaselaka" u Vijetnamu, rekao je kako Vlada Sjedinjenih Američkih Država misli da Jagan nije "nadzirano sredstvo Moskve", nego "radikalni nacionalist koji, možda, igra na obje strane, ali zacijelo neće Britansku Gvajanu dovesti do statusa zemlje satelita". Poslije stjecanja neovisnosti Jaganova će Narodna progresivna stranka "slijediti 4 Zajednički odbor za obavještajne službe, "The outlook for British Guiana", 3. rujna 1964. 5 Posebna procjena nacionalnih obavještajnih podataka Sjedinjenih Američkih Država, "Prospects for British Guiana", 21. ožujka 1961., FRUS, isto, dokument 242.
Mark Curtis politiku nesvrstanih u međunarodnim vodama, ali će se vjerojatno prikloniti sovjetskom smjeru", stoji u jednom drugom američkom obavještajnom izvješću.6 Britanci su vjerovali, prema američkim spisima, da "Jagan nije komunist", nego "naivni marksist s Londonskog ekonomskog fakulteta, pun šarma, osobne iskrenosti i mladenačkog nacionalizma". U kratkom izvješću britanske Vlade iz lipnja 1963. kaže se da pod Jaganom postoji opasnost od "castrovskoga komunističkoga režima u Britanskoj Gvajani", iako bi to bila opasnost zbog "političkih i psiholoških razloga, prije negoli vojnih".7 Stoga je opasnost koju je predstavljala Jaganova Narodna progresivna stranka bila, zapravo, opasnost od radikalnog nacionalizma, što se u više navrata oponašalo tijekom poslijeratnoga razdoblja, ali koja se uvijek za odnose s javnošću opisivala kao "komunistička". Ta se opasnost još više komplicirala priznanjem, u internim spisima američkoga Ministarstva vanjskih poslova, da Jagan "predvodi najveću i najkoherentniju stranku u toj zemlji. On je najsposobniji vođa u Britanskoj Gvajani".8 Prije izbora iz kolovoza 1961. Sjedinjene Američke Države bojale su se da bi Jagan, ako pobijedi na izborima, mogao "odlučnije djelovati kako bi poboljšao gospodarske uvjete", prihvaćajući zajam iz Kube, čiji je režim bio model za druge režime u Latinskoj Americi, te kako bi mogao zaprijetiti "nacionalizacijom ili konfiskacijom stranih i domaćih kompanija". Narodna progresivna stranka uživala je potporu tamošnjih Indijaca, "uključujući 6 Hilsman piše zamjeniku državnoga tajnika za političke poslove (Johnso-nu), 17. listopada 1961., FRUS, isto, dokument 258.; Posebna procjena nacionalnih obavještajnih podataka Sjedinjenih Američkih Država, "The situation and prospects for British Guiana", 11. travnja 1962., FRUS, isto to, dokument 274. 7 A. Schlesinger piše D. Bruceu, 27. veljače 1962., FRUS, isto, dokument 267.; "Brief for the Prime Minister's talk with President Kennedv: British Guiana", lipanj 1963., CO1031/4402. 8 Američko Ministarstvo vanjskih poslova, "Possible course of action in British Guiana", 15. ožujka 1962., FRUS, isto, dokument 272. LJUDI ZA ODSTREL ne samo siromašno seosko stanovništvo i gradske radnike nego i velik broj manjih poduzetnika u Georgetownu i u drugim gradovima", stoji u američkom obavještajnom izvješću iz ožujka 1961. godine9 U travnju 1961. na sastancima u Washingtonu SAD je predložilo Velikoj Britaniji "načine i sredstva osiguravanja da neovisnom Britanskom Gvajanom ne zavladaju komunisti". Ministar vanjskih poslova Douglas-Home izjavio je kako Velika Britanija "želi učiniti sve stoje u njezinoj moći kako bi bila sigurna da se Britanska Gvajana razvija ispravnim putem". Osnovana je skupina u kojoj su britanski i američki dužnosnici razmatrali "mogućnosti poduzimanja mjera kako bi se utjecalo na rezultate izbora" predviđenih za kolovoz 1961., rekao je Douglas-Home. No, unatoč molbama SAD-a, Velika je Britanija odbila surađivati u američkome planu
aktivnoga sprječavanja Jaganove pobjede na tim izborima, s argumentom da je bolje surađivati s njim i odvraćati ga od neprihvatljivih mjera financijskom i gospodarskom pomoći.10 Narodna progresivna stranka dobila je 20 od 35 mjesta u skupštini na izborima 1961., tj. 45% glasova, a Narodna nacionalna stranka, najveća oporbena stranka, pod vodstvom Forbesa Bur-nhama, dobila je samo 11 mjesta. Poslije izbora američko Ministarstvo vanjskih poslova preporučilo je program u kojemu je ponuda tehničke i gospodarske pomoći Jaganu bila povezivana s tajnom operacijom „razotkrivanja i uništavanja komunista u Britanskoj Gvajani" i pronalaženja "zamjene za samoga Jagana, koja bi mogla upravljati potporom zajednice Indijaca na istoku zemlje". Primjećujući kako su ta dva cilja u velikom raskoraku, posebni pomoćnik predsjednika 9 Posebna procjena nacionalnih obavještajnih podataka Sjedinjenih Američkih Država, "Prospects for British Guiana", 21. ožujka 1961., FRUS, isto, dokument 242. 10 Zapis sa sastanka, 6. travnja 1961., PREM11/366; A. Douglas-Home piše D. Rusku, 18. kolovoza 1962., FRUS, isto, dokument 246. Mark Curtis Kennedvja Arthur Schlesinger napisao je kako "to znači da se tim tajnim programom mora upravljati krajnje diskretno". S američkom politikom pružanja pomoći Jaganu složili su se i Britanci, ali su i dalje odbijali tajnu akciju radi njegovoga svrgnuća. No spisi iz listopada 1961. pokazuju da su američki planeri preispitivali svoju strategiju i da su je željeli revidirati zajedno s Britancima. Zapravo, Sjedinjene Američke Države nisu doista pružile nikakvu pomoć.'' U veljači 1962. američki ministar vanjskih poslova Dean Rusk rekao je britanskome ministru vanjskih poslova Douglas-Homeu: "Došao sam do zaključka da više ne možemo trpjeti neovisnu Britansku Gvajanu pod Jaganom", zato što "grandiozna očekivanja od gospodarske pomoći", previše "komunističkih veza" i izražava stajalište "slično Castrovu": "Ako Jagan i dalje ostane na vlasti, to će nas dovesti do katastrofe u smislu same kolonije, do ograničenja u angloameričkim odnosima i do poteškoća za unutarnji američki sustav... Nadam se da se možemo složiti da Jagan više ne smije stupiti na vlast. Od srca Vaš, Dean Rusk."12 To je bilo previše čak i za Britance. Macmillan je napisao kako je sa "čuđenjem" pročitao Ruskovo pismo, a Douglas-Homeu je rekao: "Kako nas Amerikanci mogu i dalje napadati u UN-u zbog kolonijalizma, a onda se služiti ovakvim frazama koje nisu kolo-nijalističke, nego makijavelističke?" U odgovoru Rusku, Douglas-Home je, osvrćući se na Ruskovo mišljenje da "Jagan više ne smije stupiti na vlast", napisao: "Kako predlažete da to učinimo u demokraciji?" Ni Velika Brita11 A. Schlesinger piše predsjedniku Kennedyju, 30. kolovoza 1961., FRUS, isto, dokument 249.; R. Hilsman piše Johnsonu, 17. listopada 1961., FRUS, isto, dokument 258.
12 Američko Ministarstvo vanjskih poslova piše veleposlanstvu u Ujedinjenome Kraljevstvu, 19. veljače 1962., FRUS, isto, dokument 264. LJUDI ZA ODSTREL nija, rekao je on, ne bi mogla prekršiti svoje obećanje o davanju neovisnosti.13 No, britanska je Vlada ubrzo dala svoj pristanak. Na ustavnoj konferenciji iz ožujka 1960. priznato je načelo neovisnosti i usvojen je novi ustav. Predviđalo se da se neovisnost proglasi u kolovozu 1963., dvije godine poslije usvajanja novoga ustava. U ožujku 1962. britanski ministar za kolonije Hugh Fraser posjetio je "VVashington. Poslije sastanaka s Kennedvjem i ostalima, vratio se kući u Veliku Britaniju i govorio o alternativnome ustavu koji bi omogućio razmjernu zastupljenost i zamijenio sadašnji sustav. No, nikakav takav prijedlog "ne smije poteći od nas, nego od zahtjeva samoga stanovništva Britanske Gvajane, napisao je on". Promjena Ustava bila je nužna, budući da bi, kako se priznaje u američkome obavještajnome izvješću iz travnja, novi izbori, ako bi se održali na isti način kao i oni u kolovozu 1961., "vjerojatno ponovno vratili na vlast Jaganovu vladu".14 U svibnju je Macmillan rekao tajniku britanske Vlade Normanu Brooku da "je zacijelo u našemu interes da što je moguće više surađujemo i budemo što susretljiviji" prema želji SAD-a za "zadovoljavajućim rješenjem" u Britanskoj Gvajani. U noti upućenoj Brooku traži od njega da osnuje odbor koji bi razmotrio budućnost toga teritorija, a vjerojatno bi radio i na oblikovanju Ustava poslije Fraserovih sastanaka s Amerikancima. Još je rekao da nijedan primjerak te note nije dostavljen nijednom dotičnom ministarstvu.15 13 Premijer piše A. Douglas-Homeu, 21. veljače 1962., PREM11/366; A. DouglasHome piše D. Rusku, 26. veljače 1962., isto. 14 Hugh Fraser piše državnome tajniku, 20. ožujka 1962., isto; Posebna procjena nacionalnih obavještajnih podataka Sjedinjenih Američkih Država, "The situation and prospects for British Guiana", 11. travnja 1962., FRUS, isto, dokument 274. 15 Premijer piše N. Brooku, 3. svibnja 1962., PREM11/366. Mark Curtis Neki su britanski dokumenti iz toga vremena cenzurirani, ali se ipak čini daje Macmillan pisao Kennedvju kako bi ga izvijestio o promjeni britanske politike, što je, zapravo, bio početak britanskoga udara na Ustav Britanske Gvajane sa svrhom promjene vlasti u toj zemlji. Tajna akcija Sjedinjene Američke Države nastavile su s planiranjem tajne akcije. "Ovdje je dokument Deana Ruska koji se vrlo oštro izjašnjava za politiku rješavanja Jagana", stoji u jednoj američkoj noti iz srpnja 1962. "Ako naš tajni program uspije, željeli bismo biti u poziciji da sljedećem režimu smjesta pružimo pomoć", rekao je Schlesinger predsjedniku Kennedvju u rujnu 1962. Vrlo je malo vjerojatno da su se ti planovi mogli provoditi u jednoj britanskoj koloniji bez barem prešutnog odobrenja britanske Vlade.16
CIA je pomogla organizirati i financirati prosvjede protiv Jagana u veljači 1962., koji su rezultirali štrajkovima i neredima i tijekom kojih je Velika Britanija poslala vojne snage kako bi ponovno uspostavile red. Ali središte CIA-ine tajne operacije bilo je financiranje općega štrajka koji je počeo u travnju 1963. i trajao 80 dana. Agenti CIA-e davali su savjete lokalnim vođama sindikata o tome kako organizirati i održati taj štrajk. S proračunom od milijun dolara omogućili su financijska sredstva i hranu potrebnu za nastavak štrajka.17 Taj su štrajk britanski dužnosnici u javnosti spominjali kao dokaz da Jagan ne zna voditi zemlju. 16 M. Bundy piše predsjedniku Kennedyju, 13. srpnja 1962., FRUS, isto, dokument 281.; A. Schlesinger piše predsjedniku Kennedyju, 5. rujna 1962., FRUS, isto, dokument 288. 17 William Blum, The CIA: Aforgotten history, Zed. London, 1986., str. 120. LJUDI ZA ODSTREL Dopis američkoga konzula iz Georgetowna Everetta Melbvja iz ožujka 1963. potvrđuje dogovor SAD-a i Velike Britanije: "...da proporcionalna zastupljenost kao izborni sustav u Britanskoj Gvajani jest najpraktičnije izborno sredstvo kojim se na mjesto predsjednika Cedija Jagana i Narodne progresivne stranke može dovesti demokratsku i pouzdanu vladu." Uporaba riječi "demokratskija" samo je fasada koja se koristila čak i u internoj komunikaciji za ono stoje zapravo bio državni udar. Malo dalje u istome dopisu Melby kaže da bi "on (Jagan) s postojećim rasporedom izbornih mjesta vjerojatno osvojio većinu mjesta". "Neovisna Gvajana bit će na području interesa Sjedinjenih Američkih Država", kaže Melby, i dodaje: "Nije u našemu nacionalnom interesu imati komunističku vladu na kopnu Južne Afrike. Neovisna Gvajana pod Jaganovim vodstvom predstavljala bi upravo takvu opasnost i, kao takva, treba biti uklonjena." Melby je zatim od Vlade Sjedinjenih Američkih Država tražio da i službeno odluči o proporcionalnoj zastupljenosti u toj zemlji. Naposljetku kaže da će ubrzo dostaviti "grubi nacrt nekoliko projekata koji bi, poslije uklanjanja Narodne progresivne stranke s vlasti, mogli biti učinkoviti u diskreditiranju Jagana i nekih njegovih pomagača".18 Tadašnji premijer Douglas-Home sastao se u lipnju s američkim predsjednikom Kennedvjem na razgovorima u Velikoj Britaniji. U kratkim bilješkama za DouglasHomea stoji: "Ako Jagan i dalje bude imao vlast nad Indijcima, neizbježno je da će za nekoliko godina ponovno doći na čelo Vlade... Normalni tijek događaja bio bi da mi priznamo neovisnost zemlje pod vlašću sadašnje vlade. Da nije Jaganovih komunističkih sklono18 E. Melby piše američkome Ministarstvu vanjskih poslova, 14. ožujka 1963., FRUS, isto, dokument 290. Mark Curtis sti, ne bismo smjeli ni trenutka oklijevati. Ali, spremni smo s predsjednikom
razmotriti mogućnost davanja neovisnosti pod vodstvom neke alternativne (Burnhamove) vlade."19 Tijekom tih angloameričkih razgovora britanski su dužnosnici i formalno predložili Amerikancima "uspostavu vlade Burnha-ma i D'Aguiara (vođe druge oporbene stranke), a zatim davanje neovisnosti Britanskoj Gvajani". Duncan Sandvs, tadašnji britanski ministar za kolonije, rekao je kako "moramo biti oprezni da ne dovedemo Jagana u poziciju u kojoj bi mogao zatražiti raspuštanje sadašnje vlade i raspisivanje novih izbora, jer bi on zasigurno opet pobijedio".20 Dana 18. srpnja Macmillan je pisao Kennedevju ističući (riječima Kennedvja iz njegovoga odgovora u rujnu): "Vaš plan za niz koraka u rujnu ili listopadu koji bi rezultirali uklanjanjem s vlasti Jaganove vlade". "Mi želimo surađivati s Vama na sve načine kako bismo Vam pomogli u uspješnom provođenju Vašega programa", rekao je Kennedv. On je želio Burnhama i D'Aguiara usmjeriti "na pravi put, stvarajući novu stranku istočnih Indijaca i provodeći program stvarnoga gospodarskog razvoja". Kennedv je završio riječima kako je "ovo jedan od onih problema u kojima ste pokazali vrlo korisno razumijevanje mojih posebnih bojazni".21 Macmillan je u svojemu odgovoru Kennedvju objasnio britansku strategiju. Cilj je bio sazvati trojicu političkih vođa u Britanskoj Gvajani i "nametnuti rješenje" uvođenjem "novoga izbornog sustava koji je osmišljen kako bi se suzbio rasizam" (tj. uzajamno predstavljanje). Macmillan je pisao kako je vrlo vjerojatno da će Jagan odbiti suradnju, u kojem slučaju bi Velika Britanija proglasila Ustav ništavnim. Ako on bude surađivao, "morat 19 "Brief for the Prime Minister's talks with President Kennedy: British Guiana". 20 Zapis razgovora, 30. lipnja 1963., FRUS, isto, dokument 295. 21 Predsjednik Kennedv piše premijeru, 10. rujna 1963., CAB21/5523. LJUDI ZA ODSTREL ćemo odgoditi njegovo uklanjanje s vlasti sve dok ne pokaže da svjesno i namjerno opstruira". Također je bilo važno držati Ujedinjene narode podalje od svega toga. Trebalo je izbjegavati prijedlog iznesen nedugo prije toga za osnivanje komisije UN-a, "budući da bi ona zasigurno preporučila brzo davanje neovisnosti te bi zasigurno savjetovala zadržavanje sadašnjeg izbornoga sustava".22 Državni udar insceniran je potkraj listopada 1963. na ustavnoj konferenciji. Britanski ministar za kolonije Duncan Sandvs proglasio je novi izborni sustav s razmjernom zastupljenošću i održavanje novih izbora pod nadzorom dužnosnika kojega će imenovati britanska Vlada. Jagan je smjesta napao Veliku Britaniju zbog toga što je i dalje odbijala odrediti točan datum davanja neovisnosti i zbog namještanja izbornoga sustava kako bi ga zbacili s vlasti. Pisao je premijeru Douglas-Homeu ističući da su sustav proporcionalne zastupljenosti u Velikoj Britaniji odbile i Konzervativna i Laburistička stranka te daje i bivši ministar za kolonije Iain McLeod na ustavnoj konferenciji održanoj 1960. odbio zahtjev za uvođenjem razmjerne zastupljenosti. Jedan dokument od 26. studenoga 1963. pokazuje kako su se angloamerički planeri
naslađivali svojom pobjedom. Na sastanku Douglas-Homea i Deana Ruska "premijer je izjavio da se sve to dogodilo i bolje nego što se on nadao", stoji u tome dokumentu. "čak je bilo i pomalo neugodno to što nam je Jagan zadao tako malo poteškoća".23 Moguće je da je Jagan imao (naivne) nade da će sljedeća, laburistička vlada, koja je preuzela dužnost u listopadu 1964., posve odbaciti plan o razmjernoj zastupljenosti. Ali, samo neko22 Premijer piše predsjedniku Kennedvju, 27. rujna 1963., CAB1031/4402. 23 Ministarstvo vanjskih poslova piše različitim veleposlanstvima, 1. studenoga 1963., FO371/167689; č. Jagan piše premijeru, 7. studenoga 1963., isto „Record of a conversation at HM embassv Washington", 26. studenoga 1963., FO371/167690. Mark Curtis liko dana poslije preuzimanja dužnosti ona je posve raspršila sve takve nade. "Klanjajući se željama Sjedinjenih Američkih Država", pisao je list New York Times, nova britanska vlada posve je "odbacila mogućnost davanja brze neovisnosti Britanskoj Gvajani" i nastavila provoditi izbore s razmjernom zastupljenosti. Na tim izborima, koji su održani u prosincu 1964., Narodna progresivna stranka dobila je još veći broj glasova, čak 46%, i više mjesta nego bilo koja druga stranka. Ali od Forbesa Burnha-ma tražilo se da sastavi vladu poštujući novi sustav razmjerne zastupljenosti, koji je dvjema oporbenim strankama zajedno, ipak, na kraju, osigurao većinu mjesta. Sada, kada je na dužnost stupilo prihvatljivo vodstvo, Gvajani se mogla dati neovisnost, što se 1966. i dogodilo.24 Englesko-američki državni udar sa svrhom uklanjanja nacionalističke opasnosti bio je uspješan odgovor na demokratski glas ljudi za odstrel Britanske Gvajane. To je provedeno uz dogovor da, kako je rekao tadašnji ministar za kolonije Iaina MacLeoda u poruci upućenoj posebnome pomoćniku predsjednika Kenne-dyja Arthuru Schlesingeru u veljači 1962., "da ja moram birati između Jagana i Burnhama kao čelnika moje države, ja bih u svako doba izabrao Jagana".25 U jednom prethodnom kratkom izvješću upućenom premijeru stajalo je kako bi koalicija Burnham i D'Aguiara "bila neučinkovita", kako je „sam Burnham vrlo nepouzdan" te kako bi "svaki afrički vođa imao velikih poteškoća u upravljanju državom s većinskim indijskim stanovništvom".26 Ali, to su bile prave sitnice u odnosu na snažnu potrebu za provođenjem angloameričke moći. 24 Blum, CIA, str. 122. 25 A. Schlesinger piše D. Bruceu, 27. veljače 1962., FRUS, isto, dokument 267. 26 "Brief for the Prime Minister's talks with President Kennedv: British Guiana". Šesnaesto poglavlje ARAPSKE ZEMLJE: PRLJAVI RATOVI Jedan od najmanje poznatih aspekata novije britanske povijesti jest "prljavi rat" koji je Velika Britanija vodila u Sjevernome Jemenu 60-tih godina prošloga stoljeća. Taj je rat trajao gotovo deset godina, protezao se za vrijeme vladavine i Konzervativne i Laburističke stranke i prouzročio smrt gotovo 200.000 ljudi. I njega je pratilo
Vladino laganje javnosti. Koliko je meni poznato, objelodanjene spise istraživao je samo jedan britanski povjesničar, i to u knjizi objavljenoj potkraj 2004. Ti su dokumenti vrlo cenzurirani, vjerojatno znatno više nego oni povezani s bilo kojom drugom epizodom iz britanske vanjske politike u koju sam imao uvida. Na desetke dokumenata zadržalo je britansko Ministarstvo vanjskih poslova, a u objelodanjenim spisima brojni su dijelovi i redci precrtani. Razlog koji se navodi za takvu tajnost jest, kao i uvijek, "nacionalna sigurnost". Po mome mišljenju, pravi razlog jest zaštita "ugleda" ljudi okrvavljenih ruka: Aleca Douglas-Homea, Harolda Wilsona, Denisa Healevja, Lea Amervja, Duncana Sandvsa i mnogih drugih britanskih dužnosnika. 1 Clive Jones, Britain and the Yemen Civil War, 1962-1965, Sussex, Academic Press, 2004. Mark Curtis Opasnost koju je predstavljao Jemen U rujnu 1962. imam Sjevernoga Jemena Al Badr svrgnut je narodnim prevratom. Bio je na vlasti samo tjedan dana. Naslijedio je svojega oca, koji je vladao tim feudalnim kraljevstvom u kojemu je bilo 80% seoskog stanovništva. Vladalo se podmićivanjem, proizvoljnim i prisilnim poreznim sustavom i politikom "podijeli pa vladaj." Prevrat su predvodili pukovnik Abdulah al-Salal i pronaserski usmjerena skupina arapskih nacionalista unutar jemenske vojske, koji su zajedno proglasili Arapsku Republiku Jemen. Kraljevske vojne snage, koje su podržavale imama, pobjegle su u brda i započele ustanak koji su podržavale Sau-dijska Arabija i Jordan, protiv republikanskoga režima. Naserov Egipat poslao je vojne snage u Sjeverni Jemen kako bi ojačale obranu nove vlade. Velika je Britanija ubrzo u savezništvu sa Saudijskom Arabijom i Jordanom pribjegla tajnoj akciji kako bi potkopala novu republikansku vlast,. Objelodanjeni dokumenti pokazuju da su mnogi britanski dužnosnici itekako dobro shvaćali da time podupiru "pogrješnu" stranu. Primjerice, Christopher Gandy, koji je bio najviši britanski dužnosnik u Taizu u Sjevernome Jemenu, odmah poslije revolucije rekao je kako je prethodni režim "vladavina imama učinio nepopularnim u mnogim višim, a često i najboljim krugovima". Na taj "monopol moći" postojale su "velike zamjerke" i svrgnula gaje nova, republikanska vlada, koja je na vlast dovela ljude iz "slojeva, područja i sekta koji su ranije bili zanemareni u podjeli moći". Gandv je vladavinu imama opisao kao "samovoljnu autokraciju", dok su republikanci, s druge strane, djelovali kao kolektiv i bili "znatno otvoreniji prema kontaktima i razumskim argumentima".2 2 C. Gandy piše Ministarstvu vanjskih poslova, 6. listopada 1962., PREM11/ 3877; A. Douglas-Home piše premijeru, 22. siječnja 1963., parafrazirajući Gan-dvjeva stajališta, 22. siječnja 1963., PREM11/4357. LJUDI ZA ODSTREL Gandv je, zapravo, preporučio priznavanje nove jemenske vlade, govoreći kako je ona zainteresirana za prijateljske odnose s Velikom Britanijom te kako je to
"najbolji način sprječavanja sve većeg utjecaja Egipta". Ali njegove preporuke odbili su i njegovi politički gospodari u Londonu i dužnosnici u susjednom Adenu, tadašnjoj britanskoj koloniji. Jedan od Gandvjevih argumenata bio je i taj da bi rojalisti, ako uspiju povratiti vlast, morali potpuno promijeniti sustav vladanja kako bi postali popularniji, što bi "nas osramotilo u Adenu i u Protektoratu", gdje je Velika Britanija podržavala jednake feudalne snage protiv snažnih, popularnih, nacionalističkih osjećaja.3 Nakon što se britansko tajno djelovanje u Jemenu neko vrijeme poricalo, jedan je dužnosnik iz Ureda britanskoga premijera rekao kako je egipatski predsjednik Naser: "uspio privući većinu dinamičnih i suvremenih snaga na tome području, dok smo mi nastavili, našom vlastitom odlukom, podržavati snage koje nipošto nisu reakcionarne (što i ne bi bilo toliko važno), nego su prevrtljive, nepouzdane i sklone izdaji". I sam premijer Harold Wilson priznao je kako se to: "kosi s političkom pravičnošću i s promišljenošću, i da vrlo često izgleda kako mi podržavamo prevladane i despotske režime i kako se protivimo dolasku suvremenih i demokratskijih oblika vlasti." Ministar vanjskih poslova Alec Douglas-Home također je priznao da će "republikanci za prosječnoga stanovnika Jemena biti znatno privlačniji od imama" te da će "nam to prouzročiti velike poteškoće".4 3 C. Gandv piše Ministarstvu vanjskih poslova, 6. listopada 1962., PREM11/ 3877; C. Gandv piše Ministarstvu vanjskih poslova, 31. listopada 1962., PREM11/ 3878. 4 O. Wright piše premijeru, 18. srpnja 1964., OREM11/4929; Zapisnik sa sastanka, 5. veljače 1963., CAB130/189; A. Douglas-Home piše premijeru, 25. listopada 1962., PREM11/3877. Mark Curtis Vojna baza u Adenu bila je kamen temeljac britanske vojne politike u Perzijskome zaljevu, u kojemu je tada Velika Britanija bila najveća sila, koja je izravno nadzirala šeike Perzijskoga zaljeva i koja je imala goleme naftne interese u Kuvajtu i u drugim zemljama. Priobalni grad Aden bio je okružen onim što je Velika Britanija pretvorila u "protektorat" Federacije Južne Arabije -niz feudalnih posjeda kojima su vladali autokratski vlastodršci slični onome upravo svrgnutome u Jemenu i koji su bili prijateljski nastrojeni zahvaljujući britanskome mitu. Postojala je bojazan da će progresivni republikanski Jemen nacionalistički usmjerenih Arapa poslužiti kao primjer brojnim šeicima diljem Perzijskoga zaljeva, a i na Bliskom istoku, kao i u samom Adenu. Ministar vanjskih poslova DouglasHome, odmah poslije republikanskoga prevrata, izjavio je kako Aden ne može biti siguran glede "čvrsto uspostavljenoga republikanskoga režima u Jemenu". Na sastanku ministara također je zaključeno da bi istjerivanje Velike Britanije iz Adena bilo "poguban udarac za naš prestiž i autoritet" u toj regiji. I samo priznavanje jemenskoga režima moglo bi dovesti do "sloma morala probri-tanski usmjerenih vladara protektorata" i tako "ugroziti ukupni položaj Velike Britanije na tome
području".5 Opasnost je, kako ju je ukratko predstavio Sir Kennedv Tre-vaskis, visoki povjerenik u Adenu, bila u tome što bi jemenski republikanci "mogli očekivati golemu potporu" i u Adenu i u Federaciji, gdje su postojali "snažni prorepublikanski osjećaji". Postojala je vjerojatnost da će taj republikanski režim ohrabriti "neke od naših prijatelja među tim vladarima" u protektoratu da "prijeđu na stranu suparnika i da se izmire s jemenskom Vladom". "Mnoge će taj režim privući", rekao je Trevaskis. 5 A. Douglas-Home piše veleposlanstvu, Washington, 14. listopada 1962., PREM11/3877; Kratke bilješke za premijera, siječanj 1963., DEFE13/398; Zapisnik sa sastanka, 31. listopada 1962., CAB130/189. LJUDI ZA ODSTREL Jednaku zabrinutost osjećalo je i 'srednjevjekovno' kraljevstvo na tome području, Saudijska Arabija, koja se pribojavala da će se takvo svrgavanje monarhije proširiti među arapskim nacionalističkim snagama. Britanski su planeri shvatili da, nakon što je Saudijska Arabija započela s naoružavanjem rojalista u Jemenu, oni više nisu "bili odveć zabrinuti za oblik vlade kakav će se uspostaviti u Jemenu, pod uvjetom da ta vlada nije pod nadzorom Egipta", a svaka će druga vlada zadovoljiti.6 Ta se opasnost zaoštrila kada su Naser i novi jemenski vođa Al Salal dali diplomatsku i materijalnu potporu protubritanski usmjerenim republikanskim snagama u Adenu i u Federaciji te započeli javnu kampanju u kojoj su požurivali Veliku Britaniju da se povuče s toga svoga imperijalnog posjeda. Trevaskis je također rekao, ako Jemenci žele osigurati vlast nad Adenom, da "bi to prvi put u Jemenu dovelo do izgradnje velikih suvremenih gradova i luka s međunarodnim posljedicama". I, što je još važnije, "gledano gospodarstveno, to bi omogućilo velike prednosti jednoj tako siromašnoj i slabo razvijenoj zemlji".7 Velika je Britanija odlučila pokrenuti tajnu operaciju kojom će promicati upravo one snage koje su prepoznate kao "prevrtljive", "sklone izdaji" i "despotske" te potkopati one koje su prepoznate kao "popularne" i "demokratskije". U biti, ona je to učinila, iako je znala da njezini štićenici nemaju nikakvih izgleda za pobjedu. Taje operacija pokrenuta iz jednostavnoga razloga - da izazove poteškoće republikancima, a i Egipćanima, u Jemenu, koji su pod svojim nadzorom imali uvjerljivu većinu zemlje i najnaseljenija područja. Glede toga, dokumenti su posve jasni. Harold Macmillan je u veljači 1963. rekao kako je "dugoročno gledano, pobjeda repu6 K. Trevaskis piše D. Sandvsu, 14. listopada 1963., PREM11/4928; Zapisnik sa sastanka, 2. prosinca 1963., CAB130/189. 7 K. Trevaskis piše D. Sandvsu, 14. listopada 1963., PREM11/4928. Mark Curtis blikanaca bila neizbježna". Američkome predsjedniku Kenne-deyju rekao je: "Ja potpuno razumijem da lojalisti vjerojatno neće na kraju pobijediti u Jemenu, ali ne bi bilo odveć loše za nas kada bi novi jemenski režim tijekom sljedećih nekoliko godina bio zaokupljen vlastitim unutarnjim problemima."
Ono što je Velika Britanija željela bila je "slaba vlada u Jemenu, koja nije sposobna praviti nam probleme". U dopisu koji je premijeru uputio njegov savjetnik za vanjsku politiku Philip de Zulueta, slično stoji: "Izgleda kako se sva ministarstva slažu da trenutačna pat pozicija u Jemenu, u kojoj se republikanci i rojalisti bore jedni protiv drugih pa stoga nemaju ni vremena ni energije nama praviti probleme u Adenu, vrlo dobro odgovara našim interesima." De Zulueta je još rekao: "U našemu je interesu zasigurno imati što veću zbrku na plemenskim područjima na granici Ade-na" sjemenom.8 Tajna operacija Teško je sastaviti djeliće kratke kronologije britanske tajne operacije u jednu cjelinu s obzirom na golemu cenzuru u tim dokumentima. Ali u toj nam zadaći pomaže sveobuhvatna knjiga stručnjaka za tajne službe Stephena Dorrila, MI6, napisana većinom na temelju sekundarnih izvora i intervjua. Ubrzo poslije državnoga udara iz rujna 1962. jordanski kralj Husein posjetio je London, gdje se sastao s ministrom zrakoplovstva Julianom Amervjem i zauzeo se kod britanske Vlade da 8 Zapisnik sa sastanka, 5. veljače 1963., CAB130/189; Zapis razgovora između predsjednika Kennedvja i premijera, 15. studenoga 1963., PREM11/4928; P. de Zulueta piše premijeru, 26. listopada 1962., PREM 11/3877. LJUDI ZA ODSTREL ne prizna novu jemensku vladu. Složili su se da bi glavni adut britanske tajne službe MI6, Neil "Billy" McLean, konzervativni član Parlamenta u toj službi, trebao posjetiti to područje i izvijestiti premijera. Bivšemu potpredsjedniku tajne službe MI6 Geor-geu Youngu, koji je sada visoki dužnosnik u banci Kleinwort Benson, pristupio je Mosad i zatražio nekog Britanca koji bi Sau-dijskoj Arabiji bio prihvatljiv kao vođa gerilskog rata protiv jemenskih republikanaca. Zatim je Young upoznao McLeana s izraelskim vojnim atašeo Danom Hiramom, koji je obećao isporučiti naoružanje, osigurati novac i organizirati obuku, što je Saudijska Arabija rado prihvatila.9 Dva dana poslije udara kraljević Hasan, ujak imama Al Badra, koji je posljednjih nekoliko godina živio u New Yorku, zatražio je od britanskoga premijera DouglasHomea da mu pomogne doći do granice gdje je on namjeravao odigrati posljednju bitku u borbi za vlast. Dokumenti pokazuju da su britanski dužnosnici izjavili kako mu ne mogu pružiti nikakvu otvorenu pomoć, ali se sredinom listopada izvješćivalo o tome kako Hasan ima "obilje novca i oružja". U listopadu je Velika Britanija razmatrala i izravnu vojnu intervenciju na Jemen, kada je premijer Macmillan od načelnika stožera tražio "da razmotre naše vojne potencijale ako budemo prisiljeni promijeniti otvorenu politiku". Prednost je ipak dana tajnim operacijama, možda zbog razloga koji je poslije iznio ministar vanjskih poslova Rab Butler, koji je napisao "da se ovo dogodilo jednu generaciju prije", tada bismo trebali upotrijebiti taktiku "sjeverozapadne granice" koja "bi vjerojatno bila učinkovita". Nažalost, "u svijetu kakav je danas postoje ozbiljna ograničenja u
primjeni takvih metoda i vjerujemo da se svako ponavljanje može izbjeći".10 9 Stephen Dorril, M16: Fiftyyears ofspecial operations, Fourth Estate, London, 2000., str. 679.-680. 10 R. Cravvford piše A. Douglas-Homeu, 12. listopada 1962., PREM11/ 3877; Premijer, zapisnik, 6. listopada 1962., PREM11/3877; R. Butler piše premijeru, 20. travnja 1964., DEFE13/569. Mark Curtis U listopadu je McLean posjetio Saudijsku Arabiju kao osobni gost saudijskoga kralja, koji je od Velike Britanije tražio da rojalistima pruži pomoć, posebice "pomoć u zrakoplovstvu... ako je moguće javno i otvoreno, ali ako to nije moguće, onda u tajnosti". McLean je posjetio i Jemen kako bi se sastao s rojalistima, pa i kraljevića Hasana u njegovome sjedištu, kako bi ocijenio situaciju, a izvješće o svome posjetu dostavio je britanskome ministru obrane Peteru Thornevcroftu. Početkom studenoga naoružanje i novac iz Saudijske Arabije pritjecali su u ruke roja-lista, a sredinom studenoga britansko Ministarstvo vanjskih poslova sastavilo je dokument u kojemu se ističu mogućnosti koje britanska Vlada, ima na raspolaganju, kao i tajnu pomoć.11 Početkom prosinca McLean je opet posjetio Jemen, gdje su ga imamove vojne snage izvijestile o njihovoj potrebi za naoružanjem i streljivom. Po povratku u London sastao se s ministrom vanjskih poslova, požurivao Veliku Britaniju da počne pružati pomoć i počeo u Vladi agitirati za potporu rojalistima. McLean je donio i pismo Al Badra upućeno premijeru, u kojemu Al Badr traži potporu rojalistima koji su bili razočarani dotadašnjom nedostatnom pomoći stoje stizala iz Velike Britanije. Istodobno je visoki britanski povjerenik u Adenu rekao da "bismo sada već trebali razmatrati krajnje mjere kako bismo s rojalistima osigurali naše interese".12 Kada se britanski veleposlanik u Egiptu Sir Harold Beelev sastao s osobnim savjetnikom egipatskoga predsjednika Nasera Muhamedom Hejkalom, ovaj je Veliku Britaniju optužio za nekoliko aspekata njezine umiješanosti u sukobe u Jemenu, osobito, za isporuku borbenih zrakoplova Jordanu. Hejkal je rekao Beeh/ju da je McLean davao savjete rojalistima, da je posjetio 11 C. Johnston piše ministru za kolonije, 26. listopada 1962., PREM11/ 3878; Dorril, M16, str. 680.-681.; Ministarstvo vanjskih poslova „The Yemen", 19. studenoga 1963., CO1055/2. 12 Dorril, MI6, str. 682.; C. Johnston piše ministru za kolonije, 17. prosinca 1962., DEFE13/398. LJUDI ZA ODSTREL kraljeve Saudijske Arabije i Jordana, od kojih su obojica tada intervenirali u Jemenu. Također je rekao da zapovjednik jemenskoga ratnog zrakoplovstva, koji je dezertirao u Egipat, "priznaje kako mu je zapovijedi, koje su podrazumijevale i napad na ciljeve u Jemenu, davao osobno kralj Husein, u nazočnosti britanskoga savjetnika za zrakoplovstvo". Ministar vanjskih poslova Douglas-Home u početku je bio protiv pružanja potpore
rojalistima. Dana 7. siječnja 1963. McLe-anovo obavještajno izvješće ocijenio je Vladin Odbor za prekooceanske zemlje i obranu. On je Kabinetu preporučio da ne prizna novi režim, s argumentom da Velika Britanija ne može pružiti izravnu potporu rojalistima i da se svaka takva akcija mora događati nadohvat ruke.13 Potkraj veljače pripadnici jemenskih plemena napali su britanske položaje u Federaciji Južne Arabije, a istodobno su egipatske vojne snage započele ofenzivu na položaje u planinama Jemena. Britanski ministar za kolonije Duncan Sandvs i Julian Amerv požurivali su na odmazdu pa je Macmillan imenovao Amervja svojim ministrom za Aden, sa smjernicama da iz svoga ureda u britanskom Ministarstvu ratnoga zrakoplovstva organizira tajnu britansku potporu rojalistima. McLean je posjetio Jemen treći put 1. ožujka 1963. Odmah poslije toga izaslanstvo rojalista posjetilo je Izrael, nakon čega su neobilježeni izraelski zrakoplovi poletjeli iz Džibutija kako bi obavili isporuku naoružanja iznad rojalističkih područja. Do početka ožujka, kako dokumenti potvrđuju, Velika je Britanija već bila umiješana u isporuku naoružanja rojalistima, preko šerifa Bin Huseina, plemenskoga vođe u Beihanu, u Federaciji.14 Dana 1. ožujka britanski guverner u Adenu Sir Charles Johnston predložio je obustavu isporuke naoružanja na dva do tri 13 H. Beelev piše Ministarstvu vanjskih poslova, 6. siječnja 1963., PREM11/ 3878; Dorril, MI6, str. 683. 14 Dorril, MI6, str. 383.-384. Mark Curtis tjedna, budući da je postojala opasnost da sve isporučeno naoružanje padne u ruke republikanaca pa bi ga se moglo "prikazati kao britansku potporu". Također je kritizirao svoje političke gospodare u Londonu zbog toga što su odbili višekratne zahtjeve za "dodatnim isporukama oružja rojalistima koje sam im ja uputio" u studenome, prosincu i veljači. Da su te isporuke bile odobrene, dodao je on, "rojalisti ne bi nikada bili pobijeđeni" u ovim sukobima. Sredinom travnja 1963. McLean je od ministra vanjskih poslova zatražio žurnu pomoć, a i Saudijci su uskočili s manjim isporukama oružja i streljiva. Prema Dorrilu, pješačko naoružanje vrijedno nekoliko milijuna funta, uključujući i 50.000 pušaka, u tajnosti je prevezeno zrakoplovima iz baze britanskoga ratnoga zrakoplovstva u Wiltshireu. Kako bi se zamaskiralo njegovo pravo podrijetlo, iskrcano je u Jordanu i odmah zatim transportirano preko Beihana. Do kraja toga mjeseca rojalisti su povratili neka od izgubljenih područja.15 Na sastanku potkraj travnja 1963., kojemu su nazočili prvi čovjek tajne službe MI6 Dick White, McLean, osnivač SAS-a David Stirling, bivši časnik SAS-a Brian Franks, Douglas-Home i Ame-ry. Stirlingu i Franksu je rečeno kako SAS ne smije biti službeno upleten i kako se od njih traži da preporuče nekoga tko bi mogao organizirati plaćeničke operacije. Prema Dorrilu, oni su se obratili bivšemu zapovjedniku SAS-a 21, Jimu Johnsonu, koji je malo prije toga otišao u mirovinu, i zapovjedniku SAS-a 22, potpukovniku Johnu Woodhouseu. Amery je McLeana, Johnsona i Stir-linga upoznao s jemenskim rojalističkim ministrom vanjskih
poslova Ahmedom al Šamijem, koji je napisao ček na 5.000 funta. Plaćenici SAS-a operirali su preko Stirlingove tvrtke Televi-sion International Enterprises, koja je osnovala i tajnu organizaciju Rally Films. Saudijski kraljević Sultan financirao je taj projekt 15 C. Johnston piše ministru za kolonije, 6. ožujka 1963., PREM11/4928; Dorril, M16, str, 684. LJUDI ZA ODSTREL zlatnim šipkama. Unovačeni su i francuski plaćenici i dragovoljci iz SAS-a, koji su u tu svrhu dobili privremeni dopust. Ured pobočnika dragovoljaca SAS-a 21 (TA) u Londonu bio je mjesto za razmjenu podataka za britanske plaćenike, kojima su, prema organizatorima, Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo obrane plaćali 150 funta mjesečno. U Adenu je pobočnik guvernera Adena Tony Boyle, pronašao sustav prebacivanja plaćenika preko granice, a šerif Husein organizirao je mrežu sigurnih kuća u Beihanu iz kojih su se mogle pokretati operacije u Jemenu. Kako se promet pojačavao, časnici su bili dodjeljivani osoblju Savezne redovite vojske.16 Predložena operacija u Jemenu bila je predmetom žestokih rasprava u britanskoj Vladi, ali su s vremenom ipak uspjeli uvjeriti premijera da podrži tu operaciju pa je on tajnoj službi MI6 dao nalog da potpomaže rojaliste. Osnovana je borbena skupina tajne službe MI6, koja je zatim koordinirala isporuku naoružanja i osoblja. To je organizirao John da Silva, bivši upravitelj postaje tajne službe MI6 u Bahreinu. U listopadu je Macmillan dao ostavku na dužnost premijera i zamijenio gaje Douglas-Home. Novi ministar vanjskih poslova Rab Butler protivio se tajnoj potpori rojalistima. U prosincu 1963. novi je premijer izvijestio daje Egipat do tada imao 10.000 do 12.000 žrtava u Jemenu. Britanske su se akcije nastavile kada se časnik SAS-a Jonny Cooper pridružio obavještajnim aktivnostima protiv egipatskih vojnih snaga i kada je njegov tim obučavao vojsku rojalista. U veljači 1964. Cooper i njegovi ljudi pripremali su se za svoju prvu tajnu isporuku naoružanja iz zrakoplova, pod šifrom MAN-GO, uz diskretnu potporu tajne službe MI6 i CIA-e. Naoružanje i streljivo izbacivani su padobranima na predviđena područja, na kojima su bili ljudi iz Cooperova tima koji su radio uređajem navodili zrakoplove.17 16 Dorril, MI6, str. 684.-686. 17 Isto, str. 688., 690.; Nota upućena premijeru, 18. prosinca 1963., PREM11/ 4928. Mark Curtis U dopisu britanskome premijeru u ožujku 1964. Butler je napisao: "... u najnovijem izvješću glavnoga tajnika UN-a U Tanta Vijeću sigurnosti spominje se tvrdnja Egipta i Jemena o tome da oružje i pomoć za rojaliste stiže s područja Beihana (u Federaciji), a mi nismo do sada uspjeli dati učinkovit odogovor na tu tvrdnju budući da znamo da je istinita". Butler je razlikovao pomaganje rojalistima u Jemenu s jedne strane, što Velika
Britanija, po njegovome mišljenju, ne bi trebala podržavati i, s druge strane, pomaganje aktivnosti u Federaciji i „preko granica Jemena" kako bi se spriječila subverzija. On je podržao zahtjeve visokoga povjerenika iz Adena, koji je tražio da se „na jemensku granicu dostavi poseban sustav za odmazdu čije se podrijetlo neće moći utvrditi i koji će biti upo-rabljen u Federaciji u svrhu sabotaže, postavljanja mina i tako dalje".18 Britanski ministar obrane Thornevcroft pozvao je Veliku Britaniju da organizira "plemenske pobune" na pograničnim područjima, "akciju koju će se moći poreći... u svrhu sabotiranja obavještajnih središta i ubijanja osoblja umiješanog u protubritanske aktivnosti" uključujući i sjedište egipatske obavještajne službe u Taizu i "tajne protuegipatske propagandne aktivnosti u Jemenu". On također daje argumente za "daljnju potporu" rojalistima, "ili novac ili naoružanje ili oboje". U travnju 1964. Velika je Britanija već bila odobrila miniranje (nazvano akcijom Eggshell), isporuku naoružanja i streljiva pripadnicima plemena na pograničnim područjima (operacija Ban-gle). Plan "za poticanje na pobunu na području Beide", unutar granica Jemena, odobren je najkasnije u srpnju. Tri stotine tisuća funta bilo je namijenjeno toj svrsi, ali je uzvratna akcija Egipta spriječila razbuktavanje te pobune. 18 R, Butler piše premijeru, 20. ožujka 1964., PREM11/4678. LJUDI ZA ODSTREL No, "subverzije individualnih ciljeva na području Jemena" provodile su se "pod nadzorom britanskih časnika unutar Federacije", prema dopisu Ministarstva obrane. Ti časnici "mogu isporučivati naoružanje i novac u obrocima, ovisno o situaciji na terenu i o postignutim uspjesima". Rancour je bilo tajno ime akcije dano "trenutačnoj tajnoj akciji iskorjenjivanja disidentskih plemena do oko 30 kilometara unutar Jemena kako bi se neutraliziralo egipatsko subverzivno djelovanje protiv Adena".19 U jednom izvanrednom i krajnje povjerljivom dokumentu iz Vladinih spisa ide se i dalje. On nosi naslov "Jemen: raspon mogućih akcija protiv ključnih osoba" umiješanih u subverzije u Federaciji, posebice "časnika egipatske obavještajne službe". U njemu se daje i nacrt "akcije za poticanje gerilskih napada" na pogranična područja isporukom naoružanja i novca te "sabotažom koja nije osveta" u Sana'ai. Također se predlaže da "zatvorimo oči" na saudijsku isporuku naoružanja rojalistima i na "pisanje pamfleta" na onim područjima Jemena koja su nadzirali republikanci te na "radijska emitiranja" iz Federacije.20 Ministar vanjskih poslova Butler dao je taj dokument premijeru, rekavši kako "bih možda, trebao reći" kako neke od tih mogućnosti "možda podrazumijevaju više političkih rizika" od nekih drugih opcija: "Primjerice, ubijanje časnika egipatske obavještajne službe nedvojbeno bi značilo i veće mogućnosti otkrivanja isporuke novca rojalistima i osvete zbog tih isporuka." 19 P. Thorneycroft piše premijeru, 22. travnja 1964., DEFE13/569; Prilog pismu R. Butlera upućenome premijeru, 21. travnja 1964., "Yemen: Range of possible courses of action open to us", DEFE13/569; N. Fisher piše D. Sandy-su, 14.
srpnja 1964., DEFE13/570; "Yemen: Memorandum for consideration by Ministers", srpanj 1964., isto; Ministarstvo obrane. "Aid to the Rovalists", 19. srpnja 1964., isto. 20 Prilog pismu R. Butlera upućenom premijeru, 21. travnja 1964., "Yemen: Range of possible courses of action open to us", DEFE13/569. Mark Curtis I dok se o tim mogućnostima raspravljalo tajno, dana 14. svibnja 1964. premijer Douglas-Home ovako je lagao Parlamentu: "Naša politika prema Jemenu jest politika nemiješanja u pitanja te zemlje. Stoga, naša politika nije isporučivati naoružanje roja-listima u Jemenu."21 U srpnju je Thornevcroft preporučio kako bi Velika Britanija trebala, zajedno sa Saudijskom Arabijom, "podržavati rojaliste tijekom sljedećih mjeseci" isporučujući naoružanje i novac "roja-lističkim plemenima". U isto to vrijeme Saudijska je Arabija od Velike Britanije zatražila 2 milijuna funta tijekom jedne godine, od čega je četvrtina bila namijenjena za kupnju naoružanja. Spisi govore i o potrebi da odluku Velika Britanija donese o tome treba li pristati "na drugi prijedlog isporuke pušaka" dvama plemenima za napade unutar Jemena. U srpnju su šerif Husein i rojalisti iz Jemena podnijeli Britancima podroban plan u kojemu su od Velike Britanije tražili da im isporuči 11.000 pušaka i 600.000 funta. Potkraj srpnja britanski su ministri donijeli odluku o promicanju "daljnjih mjera" potpore rojalistima, misleći da se Sau-dijcima "dade sve stoje potrebno" kako bi osigurali naoružanje iz Velike Britanije. Zatim se britanski veleposlanik u Saudijskoj Arabiji sastao s kraljevićem Fej salom i izvijestio ga o spremnosti Velike Britanije da Saudijskoj Arabiji isporuči naoružanje namijenjeno uporabi u Jemenu, ali je rekao i da London ne može pružiti otvorenu pomoć rojalistima.22 21 R. Butler piše premijeru, 21. travnja 1964., DEFE13/569; Donji dom, Hansard, 14. svibnja 1964., stupac 605. 22 P. Thornevcroft, "Maintaining our position in South Arabia", 13. srpnja 1964., DEFE13/570; N. Fisherpiše D. Sandvsu, 14. srpnja 1964.; Ministarstvo obrane, "Aid to the Rovalists"; C. Crow piše Ministarstvu vanjskih poslova, 29. srpnja 1964., DEFE13/570. LJUDI ZA ODSTREL U ljeto 1964. premijer Douglas-Home suočio se s protivljenjem svojega ministra vanjskih poslova pružanju izravne pomoći rojalistima, a ministar obrane i neki drugi zalagali su se upravo za to. Prema Dorrilu, prvi čovjek tajne službe MI6 Dick White pridobio je novoga premijera na stranu pružanja potpore "tajnoj plaćeničkoj operaciji". To zeleno svjetlo za punu potporu rojalistima dano je u ljeto 1964. godine. Godine 1964., 48 bivših djelatnika te službe bili su uposleni kao plaćenici, a među njima i desetak bivših ljudi iz SAS-a. Djelatnici tajne službe MI6 davali su im obavještajne podatke i logističku potporu, dok im je iz sjedišta rojalista priopćavan položaj republikanskih postrojba. Operativci tajne službe MI6 također su koordinirali prelaženje pripadnika plemena preko granica iz Federacije u Jemen,
gdje su ulazili u trag časnicima egipatske vojske. "U tome ratu, koji je postao vrlo prljav, časnici tajne službe MI6 'manipulirali' su pripadnicima plemena i pomagali u 'usmjeravanju podmetanja bomba' na predstražama egipatske vojske duž granice, dok su cijeli gradovi 'ubijani', a političari 'pogubljivani'", kaže Dorril.23 Jedno pismo u Vladinim spisima napisao je Julianu Amervju u kolovozu 1964. pukovnik Michael Webb, plaćenik koji je tvrdio daje nedavno umirovljen iz vojske. Webb kaže kako se proteklih nekoliko tjedana borio s vojnim snagama imama pod krinkom slobodnog novinara. Također kaže kako je britansko veleposlanstvo "redovito obavještavao o svojim kretanjima i davao mu sve informacije do kojih sam dolazio". Sljedećega mjeseca, u dopisu upućenom premijeru, prepo-ruča se isporuka bazuka i streljiva šerifu u Beihanu "namijenjenog disidentskim skupinama u Taizu" 0emen). U isto to vrijeme Stirling, Boyle i ministar vanjskih poslova rojalista Al Sami sastali su se u Adenu, gdje im se pridružio jedan djelatnik tajne 23 Dorril, MI6, str. 689., 691. Mark Curtis službe MI6 te su izradili planove za uspostavu redovite isporuke naoružanja i streljiva vojnim snagama rojalista. To se trebalo obavljati ili padobranima ili kopnom preko Saudijske Arabije i Beihana ili preko jemenske obale.24 Izgleda da izbor laburističke vlade Harolda Wilsona u listopadu 1964. nije nimalo omeo tu tajnu operaciju. Dorril spominje kako je britansko ratno zrakoplovstvo predvodilo tajno bombardiranje kao odmazdu za egipatske napade na deve kojima se isporučivalo naoružanje francuskim i britanskim plaćenicima. Kao dio ugovora sklopljenog sa Saudijskom Arabijom o isporuci naoružanja, Velika je Britanija sklopila ugovor vrijedan 26 milijuna funta s privatnom tvrtkom Ainvork Services kako bi osigurala osoblje za obuku pilota i posade iz Saudijske Arabije. Ta je tvrtka angažirala i bivše pilote britanskoga ratnog zrakoplovstva kao plaćenike kako bi letjeli na operativnim misijama protiv egipatskih i republikanskih ciljeva duž jemenske granice. Godine 1965. tajna služba MI6 slala je zrakoplove s diskretnim pilotima, a s Izraelom je postigla dogovor o tome da se za pokretanje operacija služi njegovim teritorijem. Poslije prekida vatre proglašenoga u kolovozu 1965. plaćenici koje je podržavala Velika Britanija pribjegli su isporuci medicinske pomoći i održavanju komunikacija. Potkraj 1965. rat se ponovno rasplamsao, a sukobi su se našli u pat poziciji, "ali su Britanci i dalje bili na čelu plaćeničke operacije golemih razmjera u Jemenu, a plaćenike su, navodno, plaćali 10.000 funta godišnje" iz tajnog središta u Londonu, na čijemu je čelu stajao Stir-ling. Britanske zrakoplovne akcije nastavile su se i tijekom 1967., prema podatcima iz spisa. U dopisu Ministarstva vanjskih poslova iz ožujka 1967. stoji kako je tvrtka Ainvorks angažirala britanske pilote kao posadu za pet zrakoplova tipa Lightning i pet 24 M. Webb piše J. Ameryju, 20. kolovoza 1964., DEFE13/570; R. Butler piše premijeru, 11. rujna 1964., isto; Dorril, MI6, str. 693.
LJUDI ZA ODSTREL zrakoplova tipa Hunter, koje je Velika Britanija već bila isporučila te kako "nismo imali nikakvih prigovora u svezi s njihovim sudjelovanjem u tim operacijama, iako smo Saudijcima jasno stavili do znanja da ne možemo javno pristati ni na kakve dogovore te vrste".25 Nakon stoje u ratu iz 1967. Egipat poražen od Izraela, Naser je odlučio povući vojne snage iz Jemena, a u studenome se Velika Britanija povukla iz Adena. No, spisi iz ožujka 1967. odnose se na "tajne operacije u Južnoj Arabiji" koje su u tijeku i na "operacije Rancour II". Ipak je većina spisa koji se odnose na to cenzurirana. Iznimka je jedan dokument iz lipnja 1967., u kojemu stoji kako su "operacije Rancour u Jemenu bile iznimno uspješne" u potiskivanju Egipćana iz nekih pograničnih područja i u njihovu opkoljavanju. Zatim se preporuča nastavak tih operacija i nakon što Južna Arabija (tj. Južni Jemen) stekne neovisnost. To bi se moglo postići "koristeći se vojnom misijom kao zaštitom" u Južnoj Arabiji ili bi "kao alternativna zaštita, moglo poslužiti novo veleposlanstvo".26 Unatoč povlačenju Egipćana, građanski se rat u Jemenu nastavio. Godine 1969. ubijena su dva plaćenika iz privatne tvrtke Watchguard dok su predvodili bandu rojalističkih gerilaca na Sjeveru. Al Badr je pobjegao u Veliku Britaniju, gdje je i umro, a u ožujku 1969. Saudijska je Arabija prestala opskrbljivati roja-liste. Potpisan je sporazum o prekidu neprijateljstava, a zemlja je ponovno rođena kao Sjeverni Jemen. Ubijeno je dvjesto tisuća ljudi.27 25 Dorril, MI6, str. 694.; Ministarstvo vanjskih poslova piše M. Palliseru, 12. svibnja 1967., PREM13/1923. 26 Dorril, MI6, str. 697.; D. Greenhill piše B. Trendu, 31. ožujka 1967., DEFE13/571; M. Palliser piše B. Trendu, 23. ožujka 1967., isto; "South Arabia: Paper by Lord Shackelton", lipanj 1967., DEFE13/572. 27 Dorril, MI6, str. 698.-699. Mark Curtis Aden: pobuna u Radfanu Temeljni nacrt glavnoga britanskoga cilja u Adenu, u ožujku 1964., izradio je britanski visoki povjerenik Sir Kenneth Tre-vaskis u obliku niza prijedloga kojima bi se Južnoj Arabiji dala neovisnost, ali kojima bi se također "osiguralo da se sva vlast odlučno prenese u prijateljske ruke" i kojima bi ona "ostala ovisna o nama i podvrgnuta našem utjecaju". Većina stanovništva odbila je surađivati pa se Velika Britanija ubrzo suočila s pobunom punih razmjera, ne samo među ispolitiziranim skupinama u Adenu, nego i u jednom kutu Federacije zvanom Radfan, gdje je 1964. izbila pobuna. Zapovjednik na Bliskom istoku, general-pukovnik Sir Charles Harington, znao je da pripadnici plemena u Radfanu "jedva krpaju kraj s krajem u siromašnom i primitivnom življenju stotinama godina", u situaciji u kojoj je "jedva bilo dostatnih sredstava za preživljavanje stanovništva, a obitelji su rijetko kada ostvarivale prihod od 50 funta godišnje". "Stoga su", napisao je on, "iskušenje i, zapravo, potreba da negdje drugdje traže pomoć posve razumljivi", a upravo su to mnogi ljudi i činili,
prihvaćajući ponude iz Egipta i ponude nove republikanske vlade u Jemenu. Harington je također rekao da se, možda, da je Velika Britanija "dala veću financijsku pomoć" stanovnicima Ra-dfana u prošlosti, "moglo izbjeći iskušenje da pomoć traže drugdje po cijenu subverzije"28 Velika je Britanija pribjegla okrutnim metodama protiv civila kako bi ugušila pobunu u Radfanu. U travnju 1964. ministar Duncan Sandvs tražio je "žestoko gušenje" te pobune i ovlaštenje britanskome zapovjedniku da "primijeni sve potrebne metode" za uspjeh, ali da pokuša „minimizirati nepovoljnu međunarodnu kritiku". Taje akcija trebala obuhvaćati i ovlaštenje 28 K. Trevaskis piše ministru za kolonije, 15. ožujka 1964., PREM11/4678; C. Harington piše nadvojvodi Mountbattenu, 11. lipnja 1964., DEFE13/570. LJUDI ZA ODSTREL visokome povjereniku za plaćanje "osobnih dotacija" (tj. mita) "ključnim članovima saveznoga vijeća", tj. u Federaciji Južne Arabije. Zrakoplovni napadi na pobunjenike odobreni su u svibnju i Trevaskis je predložio da se pošalju vojnici kako bi se "utjerao strah u kosti selima" koje su nadzirali pobunjenici. Ako to ne bude dostatno za gušenje pobune, onda: "će biti potrebno pokrenuti i oružane napade na stoku i ljude izvan sela. Budući da pripadnici plemena redovito pucaju na naše zrakoplove te da su čak nekoliko njih i pogodili, možda možemo tvrditi da su naši zrakoplovi uzvratili paljbu na ljude koji su na nas pucali sa zemlje."29 Ministri su ovlastili britanske vojne snage da "prave prepade na sredstva za život" seljana kako bi natjerali pobunjenike da odustanu od pobune. Nije bilo nikakvih ograničenja za uporabu bomba od 10 kilograma, "iako s njima treba postupati oprezno zbog odnosa s javnošću", navelo je britansko Ministarstvo obrane. Tako je ministar obrane tražio od načelnika stožera ratnoga zrakoplovstva da "osigura tajnost operacije" i uporabe tih bomba.30 čelni ljudi stožera shvaćali su općenito važnost odnosa s javnošću pa su u jednom opsežnome izvješću o operacijama u Radfanu donijeli zaključak o tome kako je "najviše potrebno da se u Londonu pravovremeno uspostavi jasna politika odnosa s javnošću glede takvih operacija". Ti okrutni napadi jesu preteče današnjih "informacijskih operacija" i oni su planerima britanske Vlade desetljećima davali važne lekcije. U siječnju 1964. visokome povjereniku dano je 50.000 funta za podmićivanje lokalnih plemenskih vođa. Također mu je dano 29 D. Sandvs piše premijeru, 21. travnja 1964., DEFE13/569; K. Trevaskis piše ministru za kolonije, 11. svibnja 1964., isto. 30 Ministarstvo obrane piše CINC-u, Bliski istok, 15. svibnja 1964., DEFE13/ 569; Ministarstvo obrane piše CINC-u, Bliski istok, 20. svibnja 1964., isto; Ministar obrane piše zapovjedniku obrane, 21. svibnja 1964., isto. Mark Curtis 15.000 funta kako bi "pomogao u potkopavanju položaja Narodne socijalističke stranke u Adenu", najvažnije političke oporbe dugogodišnjoj britanskoj vladavini.
Trevaskis je također rekao kako će taj novac pomoći "u sprječavanju njihove pobjede na predstojećim izborima". U srpnju 1964. britanski su ministri odobrili 500.000 funta koje bi visoki povjerenik trebao "podijeliti vladarima ondje gdje bi to moglo pomoći u sprječavanju plemenskih pobuna".31 Gušenje pobuna u Omanu Britanski interesi i britanska politika bili su vidljivi i u britanskim intervencijama u Omanu, iako su na tome području mnoge okolnosti bile znatno drukčije. U srpnju 1957. ustanak u središnjem Omanu doveo je do pada sultanove vlasti na tome području i prijetio je vlasti u cijeloj zemlji. Mnoga su plemena odbjegla iz sultanovih vojnih snaga i prešla na stranu drugoga plemenskoga vođe, Taliba, koji je u tu zemlju stigao s arsenalom naoružanja koje mu je isporučila Sau-dijska Arabija i uz potporu Naserovog Egipta. Dana 18. srpnja Velika je Britanija donijela odluku o pokretanju zrakoplovnog napada na ustanike, a sljedećega su mjeseca poslane i kopnene vojne snage kako bi se pridružile tome napadu. Tek nakon što je Velika Britanija započela sa svojom vojnom intervencijom, Harold Macmillan rekao je predsjedniku Kenne-dyju: "...mi vjerujemo daje sultan istinski prijatelj Zapada i da čini sve što može za svoj narod".32 Dok je to govorio, Macmillan 31 Izvješće zapovjednika, Radfan, travanj - srpanj 1964., 27. studenoga 1964., DEFE13/710; D. Sandvs piše premijeru, 21. travnja 1964., DEFE13/569; K. Trevaskis piše ministru za kolonije, 15. ožujka 1964., PREM11/4678; Ministar za kolonije piše visokome povjereniku, Aden, 24. srpnja 1964., DEFE13/570. 32 Ministarstvo vanjskih poslova piše veleposlanstvu, Washington, 22. srpnja 1957., PREM11/1944. LJUDI ZA ODSTREL zacijelo bio svjestan činjenice daje režim tadašnjega omanskoga sultana bio jedan od najsurovijih režima u čiju je obranu priskočila Velika Britanija. Sultan je u svojoj palači, iz koje je rijetko izlazio, držao na stotine robova. Nije bilo nikakve infrastrukture vrijedne spomena, a glavni grad nije imao ni javnu rasvjetu sve do 1971. Jedva daje postojala ijedna škola za zdravstvenu skrb pa su bolesti uzele maha. "Mnogo se toga može reći u obranu razumno učinkovitoga feudalizma", rekao je predstavnik britanske Vlade u Perzijsko-me zaljevu Sir Bernard Burrows nekoliko mjeseci prije ustanka, misleći općenito na zemlje oko Zaljeva, gdje je Velika Britanija podržavala slične režime. Također je rekao daje, tri dana nakon stoje Velika Britanija donijela odluku o intervenciji, došlo do: "osjetne promjene mišljenja diljem sultanata u korist Taliba, kojega se sve više prepoznaje kao lokalnog eksponenta arapstva, te protiv sultana čija je popularnost sada na zalazu". Burrows je također bio svjestan da "upravo strah od Britanaca" drži plemena u sultanatu na strani sultana "i sama pomisao da se mi vraćamo spriječila ih je u pridruživanju ustanicima". Tako je Velika Britanija tom zemljom upravljala terorom i silom u ime sultana.33
Vrlo su poučna i stajališta Burrowsovoga zamjenika Georgea Middletona. Poslije 18 mjeseci britanskoga ratovanja protiv ustanika on je Ministarstvu vanjskih poslova rekao daje "to još jedan primjer u kojemu izgleda da mi podupiremo jednog nepopularnog, nedemokratskog i sebičnog moćnika". Još je dodao: "Uvjeti u kojima žive ovi ljudi bijedni su, sultan je nepopularan, nema središnje vlasti... i, pod sadašnjim režimom, nema ni previše nade za budućnost... Ono što mene iznenađuje nije činjenica da još uvijek postoji ustanak (u središnjim područjima), nego to 33 B. Burrovvs piše S. Llovdu, 29. siječnja 1957., isto; B. Burrovvs piše Ministarstvu vanjskih poslova, 23. ožujka 1958., PREM11/2402; B. Burrovvs piše Ministarstvu vanjskih poslova, 21. srpnja 1958., isto. Mark Curtis da nema barem još pet do šest sličnih pobuna u drugim dijelovima ove zemlje." Ali, na Middletonova stajališta uzvratio je njegov politički gospodar Julian Amerv, ministar za kolonije, koji je rekao daje sultanova vladavina "u cijelosti gledano, dobra vladavina", budući daje "on bio vjeran politici suradnje s Velikom Britanijom" te daje Velikoj Britaniji dao "važne baze za njezino ratno zrakoplovstvo u Masiri i u Salali", gradovima u Omanu. Osim toga, bio je i protivnik arapskoga nacionalizma i jedini "arapski vladar koji je dao potporu Sueskoj ekspediciji" samo dvije godine prije toga.34 Velika je Britanija morala intervenirati, budući daje bilo "vrlo vjerojatno da će uspješno prkošenje sultanu... imati učinak snježne lavine „diljem Omana i u drugim dijelovima Zaljeva", izjavilo je Ministarstvo vanjskih poslova. Bombardiranjem bi se "spriječilo širenjem te infekcije" u druge dijelove Zaljeva i tako bismo „pokazali našim prijateljima da s nama nema šale". Obrana toga režima čini se sama po sebi moralno oprečnom, ali su britanske akcije u tome ratu nadišle čak i to. Dužnosnici u Bahrainu, ključnome britanskome diplomatskom središtu u toj regiji, naveli su kako je svrha britanske "zrakoplovne akcije" u znak potpore sultanu bila "pokazati stanovništvu moć naoružanja kojim raspolažemo" i uvjeriti ga da "nikakav otpor neće uroditi plodom i da će samo prouzročiti patnje". Cilj je bio "zadati stanovništvu što veće nevolje, tako da se zbog tegoba i nereda okrenu" protiv ustanika.35 Britanci su bombardirali dovode vode i poljoprivredne vrtove, dakle, civilne ciljeve, stoje ratni zločin. U dopisu koji je 21. LJUDI ZA ODSTREL 34 G. Middleton piše D. Richesu, 29. prosinca 1958., PREM11/4360; J. Amery, zapisnik, 19. siječnja 1959., isto. 35 Ministarstvo vanjskih poslova piše različitim veleposlanstvima, 19.srpnja 1957., PREM11/1944; Ministarstvo vanjskih poslova piše VVashingtonu, 21. srpnja 1957., isto; C. Gault piše Ministarstvu vanjskih poslova, 21. srpnja 1957., isto. srpnja 1957. napisao Charles Gault iz Bahraina stoji kako je sultan pristao na zrakoplovne napade na vrtove datulja koji će, zajedno s topničkim napadima, "odvratiti disidentska sela od berbe usjeva". Također je napisao kako "izgleda
mogućim i to da se zrakoplovnim napadima na bunare ošteti dovod vode u određenim selima". To se poslije opisivalo kao "uskraćivanje dovoda vode odabranim selima zrakoplovnim akcijama".36 Sljedeće godine Burrows je napisao kako se "nastavlja sa sporadičnim granatiranjem planinskih sela i kako to ima uspjeha u blokadi sela i obrade zemlje". Spomenuo je i nedavni "zrakoplovni napad na dovod vode" u selima smještenim u nizinama, oko Saika i Šaraije, dvaju omanskih gradova u podnožju planine Jebel, govoreći kako je "zbog raketiranja obrada već postala... opasnom" na tim područjima. Burrows je također spomenuo kako je on prethodnoga ljeta savjetovao da se ne provode takvi napadi na sela u nizinama na tome području "zbog nepovoljnog političkog učinka", budući da bi se "za te napade ubrzo posvuda saznalo". Ali sada su se "okolnosti ponešto promijenile u odnosu na to vrijeme". Sela na vrhu planine Jebel Ahdar "nalaze se u ponešto drukčijem položaju", budući da se za "ono što se ondje događa ne sazna nužno diljem zemlje". Stoga je Burrows odobrio "napad na dovod vode u Sai-du i Šaraijahu" i davao argumente za "raketiranje kanala i spremnika vode".37 U travnju 1958. Macmillan je odobrio britansko "raketiranje dovoda vode", ali nije odobrio prijedlog ministra obrane da se bombardiraju "obradiva područja". U kolovozu 1957. ministar vanjskih poslova odobrio je zrakoplovne napade bez upozora-vanja. U isto to vrijeme Ministarstvo vanjskih poslova navodi kako "mi želimo, koliko god je to moguće, izbjeći da britansko 36 C. Gault piše Ministarstvu vanjskih poslova, 21. srpnja 1957., PREM11/1944. 37 B. Burrovvs piše Ministarstvu vanjskih poslova, 23. ožujka 1958., PREM11/2402; B. Burrovvs piše Ministarstvu vanjskih poslova, 11. travnja 1958., PREM11/2402. Mark Curtis I ratno zrakoplovstvo ubija Arape, posebice zbog toga što će na licu mjesta biti i novinski izvjestitelji".38 Do listopada 1957. britanske i lokalne vojne snage povratile su glavna naseljena područja u svoje ruke, a Talib i oko 50 ustanika popeli su se na planinu Jebel Ahdar i dobili potporu pripadnika nekih planinskih plemena. Tada je Ministarstvo vanjskih poslova govorilo kako je Burrows, predstavnik britanske Vlade u Bahrainu, "preporučio da upozorimo tri dotična sela... da ćemo, ako se ne predaju, uništiti vođe ustanka, jednog po jednog, bombardiranjem". No, Vlada je na početku ipak odlučila ne bombardirati sela na planinama, budući da je "svjetsko mišljenje tada bilo vrlo zapaljivo". Umjesto toga, odobrena je alternativa u veljači 1958. Britanski zapovjednik u Omanu napisao je u jednom kasnijem izvješću kako su britanske vojne snage ustupile dva "topa srednjeg kalibra" sultanovim vojnim snagama i da je "njima, i sa svojim ljudima, mogao raznijeti vrh planine gdje god i kad god je to želio, bez ikakva publiciteta ili omraženosti koja bi imala utjecaja na vladu Njezinoga Veličanstva". Ali, ta se
strategija izjalovila. Topovima je nanesena "neznatna šteta", budući daje "dnevna količina paljbe" bila ograničena cijenom i dostupnošću granata. Tako je u ožujku 1958. Velika Britanija odobrila "raketiranje i bombardiranje sumnjivih ustaničkih skrovišta" u planinama i glavnih cesta koje su vodile uz planine. Tome su se ubrzo pridružili i zrakoplovni napadi na putove opskrbe, gađanje vrha planina topovima i "zrakoplovni napadi sa svrhom onesposobljavanja vodenih puteva i uništavanja usjeva izvan naseljenih područja", kaže taj britanski zapovjednik.39 38 Nota upućena premijeru, 28. travnja 1958., i odobrenje premijera, PREM11/ 2402; Ministarstvo vanjskih poslova piše Bahrainu, 4. kolovoza 1957., PREM11/ 1944; Nepotpisane kratke bilješke, „Oman", 4. kolovoza 1957., isto. 39 Ministarstvo vanjskih poslova, zapisnik, 29. listopada 1957., FO371/126890/ EA1015/440; Izvješće zapovjednika britanskih vojnih snaga na Arapskome po„luptoku o operacijama.uOmanu, listopad 1957. -veljača 1959;, DEFE11/402. LJUDI ZA ODSTREL Sukobi su se nastavili i tijekom ljeta, no ustanici na planinama Jebel ostali su neporaženi. U studenome 1958. dogovoreno je da će se za osvajanje tih planina angažirati SAS-ovci. Njihove akcije u tim napadima pridonijele su legendarnom prikazivanju SAS-ovaca kao nadljudi. No, taj se uspjeh SAS-ovaca može dobrim dijelom objasniti upravo i nasiljem koje su prethodno provodili Britanci, kao i ratnim zločinima o kojima se nije izvješćivalo. Napad na planine započeo je nakon što su britanski dužnosnici shvatili da Talib i drugi ustanici žele "mir kako bi mogli živjeti u svojim selima" i da će, iako britanski dužnosnici nisu mogli biti sigurni u ozbiljne namjere vođa glede mirovnih pregovora, njihov status "u najgorem slučaju biti dobar temelj za pregovore".40 Velika je Britanija, umjesto toga, ipak inzistirala na vojnom rješenju, i to nije bio posljednji takav primjer na Bliskom istoku. SAS-ovci su angažirani bez sultanovoga pristanka. Sultana se tijekom toga rata općenito malo pitalo o britanskim operacijama, što je pokazatelj da je to bio podjednako rat Velike Britanije koliko i rat Omana. U siječnju 1959. ustanici su brzo poraženi. U izvješću britanskoga zapovjednika s kraja rata stoji kako su "pretrpljene velike muke u cijelome zapovjedništvu kako bi se operacijske aktivnosti držalo podalje od tiska", a toj je strategiji znatno pripomogla sultanova potpuna zabrana izdavanja viza novinarima. "Tijekom cijeloga rata", stoji u tome izvješću, "igrala se igra blefiranja i zavaravanja, koja je, s vremena na vrijeme, bila sve samo ne ugodna".41 Ratom je malo toga riješeno. Kao stoje Ministarstvo vanjskih poslova navelo, u srpnju 1959., nije se došlo ni do kakva političkog rješenja u unutarnjim poslovima, a gušenje ustanka sultanu "nije omogućilo više od pukog predaha". "Dugoročni problem" bila je "neprestana averzija velikoga dijela unutrašnjosti 40 G. Middleton piše Ministarstvu vanjskih poslova, 18. studenoga 1958., PREM11/4360. 1 Izvješće zapovjednika, britanskih vojnih snaga na Arapskome poluotoku. Mark Curtis
prema sultanu", a on nije imao nikakva interesa time se pozabaviti. Sultan "gotovo sve vrijeme provodi, posve nepristupačan" u svojoj palači, dok se "nijednoga od njegovih ministara ne može držati ni umjereno sposobnim".42 Pet godina poslije izbio je ustanak i u pokrajini Dhofar. Ustanici su proglasili oslobođenje Dhofara 1965. Poslije su dobili potporu Egipta, Iraka i Južnoga Jemena (kada su Britanci naposljetku bili prisiljeni napustiti Aden, 1967.) te su promijenili ime u Narodnu frontu za oslobođenje okupiranog Arapskog zaljeva. Kao odgovor na to, Velika je Britanija započela još jednu vojnu intervenciju koja će trajati sve do 1974. godine. Ustanak u Dhofaru bio je "domaća pobuna protiv sultanove represije i zanemarivanja", izjavilo je poslije britansko Ministarstvo vanjskih poslova.43 Sve do 1972. bilo je zabranjeno pušiti u javnosti, igrati nogomet, nositi naočale, cipele ili hlače, jesti u javnosti ili razgovarati s bilo kime dulje od petnaest minuta. Britanski su dužnosnici bili dobro upoznati sa siromaštvom i represijom koji su bili u samome korijenu toga ustanka, kao i u slučaju ustanaka u Sjevernome Jemenu i Adenu. Primjerice, britanski konzul u Muscatu Bili Carden rekao je da "osim nekolicine ljudi koji rade za britansko ratno zrakoplovstvo, američke naftne kompanije i za sultana, stanovništvo Dhofara nema nikakvih drugih načina zarađivanja za pristojan život u svojoj zemlji". U međuvremenu su mnogi koji su otišli u inozemstvo vidjeli "nepovoljnu razliku između onoga što se za ljude radi u tim zemljama i malo onoga što se za njih radi u Dhofaru". Carden je rekao da "sultan predugo ima odveć represivne mjere", kao što je zabrana kupnje bicikla ili radio uređaja bez odobrenja.44 U kolovozu 1967. Omanje izvozio oko 10 milijuna barela nafte godišnje, a postojali su svi izgledi da će se izvoz nafte znatno 42 Ministarstvo vanjskih poslova, Radnička stranka Omana, „Future of Muscat and Oman", 31. srpnja 1959., DEFE11/401. 43 Kratke bilješke Ministarstva vanjskih poslova, lipanj 1971., PREM15/1761. ..,«**¦ SD, Carden piše S. fta^fordu,_§. listopada 1966., .FQ1016/766v LJUDI ZA ODSTREL povećati. Direktor omanske naftne korporacije Petroleum Deve-lopment Corporation (PDC) bio je Britanac, a vjerojatno i drugi po moći čovjek u toj zemlji, odmah iza sultana. Kompanija Shell imala je 85 posto udjela u omanskoj nafti. Gotovo svi prihodi Omana dolazili su od nafte i plaćali su se izravno sultanu, koji je određeni postotak izdvajao u državnu blagajnu. "Ako uspije ustanički pokret u Omanu", rekao je predstavnik britanske Vlade u Bahreinu, i ako "dođe do ustavnoga odvajanja teritorija na kojemu se nalaze naftna polja od priobalnoga područja u blizini Muscata, gdje se nalaze terminali, naftna bi se kompanija mogla naći u velikim poteškoćama". Godine 1972. ministar vanjskih poslova Patrickjenkin rekao je kako je "uspjeh u Dhofaru ključan za sultana" (tj. za Veliku Britaniju): "Ako on ondje zataji i zbog toga izgubi svoje prijestolje, to će nedvojbeno imati ozbiljan utjecaj na stabilnost u Zaljevu, pa čak i rizik po naše velike gospodarske
interese."45 Velika je Britanija ugušila ustanak u Dhofaru, a s vlasti je uklonila i sultana koji je do tada već postao opterećenjem, i to državnim udarom iz 1970. Spisi o tome državnom udaru i dalje su tajni te nisu obznanjeni. Onaj kojemu je taj državni udar koristio, sultanov sin Kabus, i danas je ondje na vlasti kao najveći saveznik Velike Britanije u Perzijskome zaljevu. 45 S. Crawford piše M. Stewartu, 7. srpnja 1969., FO1016/790; J. Godber piše P. Jenkinu, 17. kolovoza 1972., PREM15/1761. Mark Curtis VELIKA BRITANIJA I UBIJENI DILJEM SVIJETA U sljedećoj tablici naveden je procijenjeni broj ubijenih tijekom razdoblja od Drugoga svjetskoga rata, za koje Velika Britanija snosi veliku odgovornost. Podijelio sam ih na četiri skupine, prema stupnjevima te odgovornosti. Izravna odgovornost - primjeri u kojima su vojne i/ili tajne snage Velike Britanije bile izravno upletene. Neizravna odgovornost - primjeri u kojima je Velika Britanija pružala snažnu potporu (trgovinom, izvozom naoružanja, pomoći i/ili diplomatskom potporom) saveznicima koji su bili upleteni u agresiju ili ubijanje. Aktivno nedjelovanje - primjeri u kojima je Velika Britanija posebno nastojala spriječiti međunarodne akcije kojima se pokušavalo zaustaviti ubijanje. (To se razlikuje od "zatvaranja očiju" jer bi, u protivnom, takvih primjera bilo mnogo više.) Ostalo -jedinstven primjer - državni teror režima Idija Amina. Procjene o točnom broju stradalih u bilo kojemu sukobu uvijek variraju, često u velikim rasponima. Gdje nema bilješke, koristio sam se procjenom koja se najčešće citira. Ukupan broj kreće se između osam milijuna i šesto tisuća i 13,5 milijuna ljudi ili oko 10 milijuna ljudi. Od toga Velika Britanija snosi "izravnu odgovornost" za 4 milijuna do 6 milijuna ubijenih. Ovi su podatci, u najmanju ruku, podcijenjeni. A i ne obuhvaćaju sve britanske intervencije. Neke su od njih, poput onih u Omanu od 1957. do 1959. i od 1964. do 1974., ispuštene, zbog LJUDI ZA ODSTREL nedostatka podataka. U skupinu "neizravne odgovornosti" uvrstio sam mnoge represivne režime kojima je Velika Britanija pružala potporu u vrijeme poslije Drugoga svjetskoga rata. Pokušao sam se usredotočiti na one slučajeve koji su opisani u ovoj i u prethodnim knjigama. Osim toga, nisam uvrstio ni smrt više milijuna ljudi koji svake godine umiru u zemljama u razvoju od bolesti koje se lako moglo spriječiti i od drugih posljedica siromaštva. Kao najveći tvorac svjetskoga poretka, Velika Britanija snosi najveću odgovornost za sustav svjetskoga gospodarstva. No, udio Velike Britanije u toj sramoti ipak je nemoguće izračunati. Ovi se podatci, općenito, odnose na broj ubijenih ili na drugi način usmrćenih "neprijatelja", a ne na ukupan broj poginulih, ondje gdje je iz dostupnih procjena
bilo moguće razlučiti taj broj. Naposljetku, ne zanosim se da je ovo znanstvena analiza. Kriteriji uzimanja podataka, stupanj odgovornosti Velike Britanije i procjena broja stradalih, naravno, otvoreni su različitim tumačenjima. Unatoč tome, ovdje ipak donosimo razumno precizne podatke o odgovornosti Velike Britanije za golem broj ubijenih na svijetu poslije Drugoga svjetskoga rata. IZRAVNA ODGOVORNOST Godina Sukob Procijenjeni broj ubijenih Uloga Velike Britanije 2003. Napad na Irak 10.000 - 55.000' Vojne snage Velike Britanije odigrale su sekundarnu ulogu u vojnim operacijama u odnosu na SAD. 2001. Bombardiranje Afganistana 15.000 - 25.0002 Isto. 1999. Bombardiranje Jugoslavije 1.0003 Vojne snage Velike Britanije odigrale su sekundar-_ nu ulogu u vojnim operacijama u odnosu na SAD, kao dio šire kampanje Ujedinjenih naroda. 1998. Bombardiranje Iraka 600 - 1.6004 Vojne snage Velike Britanije odigrale su sekundarnu ulogu u vojnim operacijama u odnosu na SAD. 1991. Rat u Perzijskome zaljevu Više od 100.0005 Isto. 1982. Falklandsko otočje 655 Vojska Velike Britanije borila se s Argentinom 1961. - 1973. Rat protiv jugoistočne Azije 2.0O0.OO0-3.O0O.O0O5 Velika Britanija privatno je pružala snažnu potporu SAD-u. Redovito ih je podržavala u javnosti, ali je imala i nekoliko izravnih uloga: davanje vojnih i „protupobunjeničkih" savjeta Južnome Vijetnamu; tajne snage Velike Britanije sudjelovale su u ratu; obavještajni podatci su se proslijeđivali vojsci SAD-a. Stoga je uloga Velike Britanije bila više „izravna" nego „neizravna". 1962.- 1970. Rat u Jemenu 100.000 - 200.000 Tajna operacija Velike Britanije koja je obuhvaćala i tajne akcije i isporuku naoružanja. 1964. - 1967. Gušenje ustanka u Ade-nu 300 - 900 Odgovorne su bile vojne snage „kolonijalne" Vlade Velike Britanije. 1965. - 1966. Pokolji indonezijske vojske 500.000-1.000.000' Velika je Britanija indonezijskim generalima pružala različite vrste izravne i tajne potpore, kao i „informacijske" operacije.8 1952. - 1960. Rat u KenijiDo 150.000' Kolonijalni rat Velike Britanije i operacije„prese-Ijavanja".10 1948. - 1960. Rat u Malaji10.000 - 13.000 Isto." 1957. - 1958. Ustanak protiv središnje indonezijske Vlade tisuće12 Tajna operacija s SAD-om kao podrška ustanku, uključujući i isporuke naoružanja. 1956. Napad Velike Britanije na Egipat 1.600 - 3.00013 Vojna intervencija s Francuskom i Izraelom. 1948. - 1955. Ustanci u Baltičkim državama tadašnjega Sovjetskoga Saveza 75.00014 Tajna operacija Velike Britanije za potporu i financiranje ustanaka.'5 1953. Državni udar u Iranu 300 Tajna operacija sCIA-om.16
1950. - 1953. Korejski rat Najmanje 1.000.00017 Vojska je odigrala ključnu ulogu tehnički, kao dio vojnih snaga UN-a, a zapravo je predvodio SAD. 1944. - 1949. Građanski rat u Grčkoj 65.000 - 80.000" Vojne/tajne operacija kao potpora grčkoj Vladi. 1945. - 1949. Rat za neovisnost Indonezije 5.000 - 80.000" Vojna upletenost radi gušenja pokreta za neovisnost. UKUPNO 4,03-5,71 milijuna POSREDNA ODGOVORNOST Godina Sukob Procijenjeni broj ubijenih Uloga Velike Britanije 2000. - danas Ubojstva koja su počinili Izraelci na okupiranim područjima 2.7231 Blairova vlada pruža snažnu potporu izraelskoj politici, na različite načine. 1999. - danas Ubijanja u Nigeriji Do 10.0002 Blairova vlada pruža snažnu potporu nigerijskoj politici, na različite načine. 1999. - danas Drugi napad Rusije na čečeniju 15.000 - 25.0003 Blairova vlada pruža snažnu potporu ruskoj politici, na različite načine. 1996. - danas Građanski rat u Nepalu 3.300* Blairova vlada pruža vojnu/ diplomatsku potporu ne-palskoj Vladi. 1990. - danas Državni teror u Kolumbiji 20.000 - 40.0005 Blairova i prethodne vlade pružaju snažnu potporu kolumbijskoj politici, na različite načine. 1976. - ditaas Napadi Indonezije na pokrajinu Aceh 15 000 Blairova i prethodne vlade pružaju snažnu potporu indonezijskoj politici, na različite načine. 1969. - danas* Napadi Indonezije na pokrajinu Zapadna Papua 100.000 Isto. 1991. - 2003. Sankcije protiv Iraka 500.000-1.000.0006 Tehnički ih održava UN; u stvarnosti potporu pružaju doslovce jedino Velika Britanija i SAD. 1999. Napadi Indonezije na Istočni Timor Oko 5.000 Blairova je vlada uporno podržavala i naoružavala Indoneziju, cijelo vrijeme trajanja nasilja.7 1984. - 1999. Napad Turske na KurdeOko 30.000« Vlade Velike Britanije pružale su snažnu potporu turskoj politici, na različite načine.9 1998. Američko bombardiranje Sudana Možda desetci tisuća10 Velika je Britanija pružala snažnu potporu napadu SAD-a, kojim je razorena farmaceutska tvrtka koja je proizvodila većinu lijekova za spašavanje života u Sudanu. 1994. - 1996. Napad Rusije na čečeniju 60.000 - 100.000 Majorova vlada pružala je snažnu potporu Rusiji, na različite načine. 1948. - 1994. Ubijanja u sklopu apartheida u Južnoafričkoj Republici 10.000 20.000 Vlade Velike Britanije dosljedno su podržavale režime u Južnoafričkoj Republici, na različite načine.11 1989. Napad SAD-a na Panamu 350 - 3.00012 Velika Britanije pružala je snažnu diplomatsku potporu. 1980. - 1988. Rat između Irana i Iraka1.000.000 Vlada premijerke Thatcher pružala je učinkovitu potporu napadu Iraka na Iran, isporučujući vojnu opremu i financijsku pomoć.
1987. - 1988. Napad Iraka na Kurde 100.000 Isto.13 1984. - 1985. Građanski rat u Ugandi 100.000 - 300.000 Velika Britanija je pružala snažnu potporu ugandskoj Vladi i održavala je program vojne obuke. 1984. - 1985. Državni teror u Indoneziji 5.000 Vlada premijerke Thatcher pružala je snažnu potporu Indoneziji, na različite načine. Početak 80-tih godina prošloga stoljeća Građanski rat u El Sal-vadoru 75.000 80.000 Vlada premijerke Thatcher pružala je snažnu diplomatsku potporu strategiji SAD-a kojom se podupire režim u El Salvadoru. 80-te godine prošloga stoljeća Agresija SAD-a na Nikaragvu 30.000 Vlada premijerke Thatcher pružala je snažnu diplomatsku i drugu potporu, uključujući i tajnu potporu, strategiji SAD-a.14 1953. - 1979. Šahov režim u Iranu 10.000 Vlade Velike Britanije pružale su snažnu potporu ša-hovom režimu, na različite načine.15 1975. Napad Indonezije na Istočni Timor 200.000 Wilsonova/Callaghanova vlada pružale su snažnu potporu Indoneziji, na različite načine.16 1973. Vojni udar u čileu Najmanje 3.000 Heathova vlada pozdravila je vojni udar i pružala potporu Pinochetovom režimu, kao što su učinile i sljedeće vlade Velike Britanije. 1967. - 1970. Građanski rat u Nige-riji/Bijafri 1.000.000-3.000.000 Wilsonova vlada pružala je snažnu potporu Nigeriji, na različite načine. 1963. Ubijanja u Iraku 5.000 Macmillanova je vlada, zapravo, podržavala pokolje i pozdravila novu vojnu vladu. 60-te godine prošloga stoljeća Napad Iraka na Kurde 12.000 - 100.00017 Vlade Velike Britanije pružale su snažnu potporu Iraku na različite načine. UKUPNO 3,32-6,20 milijuna AKTIVNO NEDJELOVANJE Godina Sukob Procijenjeni broj ubijenih Uloga Velike Britanije 90-te godine prošloga stoljeća Građanski rat u Jugoslaviji 200.000 - 250.000 Majorova vlada odigrala je ključnu ulogu u sprječavanju međunarodnih akcija protiv Miloševićevoga režima.1 1994. Genocid u Ruandi800.000-1.000.000Majorova vlada odigrala je ključnu ulogu u UN-u u sprječavanju međunarodnih akcija za sprječavanje ili zaustavljanje genocida.2 UKUPN01-1,25 milijuna OSTALO Godina Sukob Procijenjeni broj ubijenih Uloga Velike Britanije 1971. - 1979. Teror države u Ugandi (doba Idija Amina) 300.000 Heathova je vlada pozdravila i podržavala Aminovu vladavinu tijekom prve godine na vlasti. Većina zlodjela počinjena je poslije toga razdoblja, ali Velika Britanija snosi znatnu odgovornost za omogućivanje Aminovog režimu da konsolidira svoju vladavinu. UKUPNO 1-1,25 milijuna SVEUKUPNO 8,65-13,47 milijuna LJUDI ZA ODSTREL
IZRAVNA OLXX)VORNOST 1 Vidi Prvo poglavlje. 2 Brojke znatno variraju. List Guardian objavio je procjenu od 10.000 -20.000 civila poginulih kao neizravna posljedica bombardiranja. Procijenjeni broj poginulih vojnika kreće se obično u rasponu od 3.000 - 6.000. Web ofDeceit, str. 49. 3 Procjena organizacije Human Rights Watch jest 500 poginulih civila („Civilian deaths in the NATO air campaign", veljača 2000., ). Neke procjene, u koje je uključen i broj poginulih vojnika, često se kreću i iznad 1.000. 20th Century Atlas: Alphabetical list ofwar, massacre, tyranny and genocide, www.users.erols.com 420thCentury Atlas. 5 Brojke znatno variraju; vidi 20th Century Atlas. Neposredno poslije rata procjena Vlade Sjedinjenih Američkih Država bila je 100.000 poginulih. Druge neovisne procjene znatno su niže, a druge su, pak, znatno više. 6 Brojke znatno variraju, od nekoliko stotina tisuća do 4 milijuna. Poginuli su većinom bili Vijetnamci, a njihov broj se kreće obično između 1 i 3 milijuna. Na stotine tisuća ljudi ubijeno je i u Laosu i u Kambodži. 7 Neke su procjene niske (300.000), ali je većina vjerodostojnih brojki znatno veća, a neke se procjene kreću i iznad milijun ljudi. 8 Vidi Web ofDeceit, Dvadeseto pogavlje. 9 Procijenjeni broj poginulih zbog okrutnih operacija „preseljavanja". Procijenjeni broj Mau Maua ubijenih u stvarnim sukobima kreće se od 10.000 -13.000. 10 Vidi Web ofDeceit, Petnaesto poglavlje. 1 Vidi Web ofDeceit, Šesnaesto poglavlje. 2 Nepoznate brojke. 3 20th Century Atlas. 4 Prados, str. 43. 5 Vidi Dorril, MI6, Šesnaesto poglavlje. 5 Vidi Web ofDeceit, četrnaesto poglavlje. 17 Brojke znatno variraju. Navedena brojka izražava približan broj poginulih Korejaca i Kineza. 1 Ovo je približan broj poginulih pobunjenika (EAM/ELAS). ' Brojke znatno variraju. Vidi 20th Century Atlas. POSREDNA ODGOVORNOST 1 Brojke od rujna 2000. (početak druge intifade) do ožujka 2004.; Palestinsko društvo crvenoga polumjeseca, www.palestinercs.org 2 Nigerijska policija i vojska sudionice su u mnogima od ovih ubijanja; vidi Deseto poglavlje. 3 Rusija je završila sa službenom brojkom od 15 000 poginulih čečena do kolovoza 2003. (AFP, "Russia underplavs Chechnva deaths", 8. kolovoza 2003.). Vrlo je vjerojatno daje ovdje riječ o ozbiljnoj podprocjeni, posebice s obzirom na žestoki napad na Groznv iz 1999. i 2000. Mark Curtis 4 Broj poginulih pripadnika Vladinih snaga od 1996. do 2002.; Web ofDeceit, str.
81. 5 Brojke variraju. Brojka koja se obično navodi od 1990. jest 35.000 - 40.000. No, prema nekim novijim procjenama bilo ih je 15.000 proteklih lOgodina. 6 Prema procjenama UN-a poginulo je pola milijuna djece ispod pet godina kao rezultat rata iz 1991. i sankcija. Bivši UN-ov koordinator za Irak Denis Hallidav dao je brojku od preko milijun života, uključujući i odrasle. Web of Deceit, str. 29. 7 Vidi Web ofDeceit, Dvadesetprvo poglavlje. 8 Turska je vlada 2001. dala brojku od 23 000 ubijenih Kurda; www.harpers.org/warcrime.html; neovisne procjene su obično znatno više. 9 Vidi Web ofDeceit, Prvo poglavlje. 10 Vidi Web ofDeceit, str. 111.; Chomskv, HegemonyofSurvival, str. 206. 11 Vidi Ambiguities ofPower, str. 119.-129. 12 Komisija za ljudska prava Srednje Amerike daje procjenu od 2.000 -3.000; Liječnici za ljudska prava procjenjuju oko 300 poginulih civila i 50 poginulih vojnika ("Panama: Operation Just Cause"), prosinac 1990.) 13 Vidi Web ofDeceit, Prvo poglavlje. 14 Vidi Web ofDeceit, četvrto poglavlje. 15 Vidi Web ofDeceit, četrnaesto poglavlje. 16 Vidi Web ofDeceit, Dvadesetprvo poglavlje. 17 Brojke znatno variraju, 20th Century Atlas. AKTIVNO NEDJELOVANJE 1 Vidi posebice Brendan Sims, Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia, Allen Lane, London, 2001. 2 Vidi Web ofDeceit, Osamnaesto poglavlje. ZAKLJUčAK Ovaj je svijet postao opasnijim tijekom protekle dviju godina, ponajprije zahvaljujući djelovanju tvoraca britanske politike. U kontekstu takozvanoga "rata protiv terorizma" dvije su vrste fanatika - oni koji su spremni poubijati što je moguće više nedužnih ljudi zbog svoje predanosti ekstremnoj ideologiji, i oni koji, budući da vjeruju u mogućnost vladanja svijetom u interesu malobrojne elite, reagiraju oružanim napadima kojima će vjerojatno unovačiti još više ljudi u toj borbi za "pravu stvar". Između tih dviju krajnosti ukliješteni su obični ljudi, preciznije - mi, ljudi za odstrel. U knjizi Web ofDeceit pokazao sam da se korijen problema britanske vanjske politike nalazi u političkom sustavu te zemlje i samoj naravi sustava po kojemu se donose odluke. Vanjsku politiku kreira tajanstvena elita, nad kojom nema nikakva ozbiljnijeg demokratskog nadzora, a kamoli kakva sustavna utjecaja javnosti. Glede vanjske politike već dugo nema nikakve temeljne razlike između Laburističke i Konzervativne stranke. Kao što pokušavam pokazati ovom knjigom, u vrijeme događanja mnogih najgorih epizoda na vlasti su bile laburističke vlade. Blairova je vlada čak sklonija vojnim intervencijama i nepoštivanju međunarodnoga prava od vlade premijerke Thatcher. Napad na Irak pokazao je prijezir britanske Vlade prema mišljenju javnosti, i to ne samo prijezir osobno odabranih dužnosnika oko
premijera, nego i prijezir članova Parlamenta, koji nisu članovi Vlade, koji su tu vladu štitili glasujući za nju. činjenica da jedna jedina osoba i njezina pomno probrana svita imaju previše moći, danas se možda uočava šire nego ikada do sada, baš kao i činjenica da Mark Curtis članovi Parlamenta, koje je narod izabrao, općenito ne zastupaju interese naroda. Velika će Britanija uvijek promicati užasnu vanjsku politiku, sve dok se taj elitistički sustav ne demokratizira i dok ne dođe do temeljite preobrazbe vladanja. Promjene se moraju dogoditi u kontekstu globalizacije, koja bogatstvo i moć koncentrira u rukama maloga broja privatnih korporacija i transnacionalne političke i gospodarske elite. Globalne financijske institucije moraju se preustrojiti kako bi promicale politiku koja osnažuje sposobnost zajednica i ljudi da djeluju u vlastitom interesu. To znači da se mora odbaciti njihovu trenutačnu strategiju nametanja neoliberalnoga modela tržišnog fundamentalizma po načelu univerzalnosti diljem zemaljske kugle. To je model čiji gotovo religijski pobornici jesu teolozi liberalizma novih laburista, što je još jedna fanatična odanost strategiji krajnje štetnoj po obične ljude. Globalni pokret za pravdu (pogrješno etiketiran kao "antiglo-balizacijski" pokret) nudi protutežu toj transnacionalnoj eliti. Djelujući preko svih granica na iznalaženju alternativa, ovaj pokret može promicati prirodnu solidarnost među običnim ljudima u sve međuovisnijemu svijetu. Te su zadaće žurne s obzirom na uništavanje okoliša i produbljivanje siromaštva i nejednakosti koji se trenutačno događaju u mnogim dijelovima svijeta, pa i u Velikoj Britaniji, u kojoj je siromaštvo djece jedna od najvećih sramota našega doba. Nedavno pribjegavanje britanske Vlade propagandi bez presedana pokazuje do koje se mjere elita boji javnosti. Vječna istina koja izlazi iz objelodanjenih spisa jest sposobnost javnosti da organizira prosvjede koji Vladu odvraćaju s njezina smjera. Propaganda o Iraku često je znala biti toliko nevjesta da su je mnogi, a možda i većina ljudi, uspjeli prozreti. Daleko je od istine da sva, ili čak veći dio propagande, uspijeva. Dobar dio Vladine propagande usmjeren je na tvorce mišljenja, kao što su novinari i akademici, a ti su ljudi, po mome iskustvu, obično još indok-triniraniji od "običnih ljudi". Ključno je to da uloga tvoraca miLJUDI ZA ODSTREL šljenja, unutar jednog ideološkog sustava, jest prenositi, često posve nekritički, politiku i proglase države upućene javnosti. Ali javnost sve češće odbija igrati ulogu koju joj je elita dodijelila. U razgovorima i na sastancima na koje sam donedavno pozivan, takve predodžbe, izgleda, pridonose javljanju novoga radikalizma čak i među onim ljudima koji prije nisu bili ispolitizirani. Sve je jači osjećaj da vodeće stranke uvijek nude jedno te isto, a ništa u smislu promicanja vanjske politike koja bi poštivala ljudska prava i moralne vrijednosti. A sve su jači i bijes i frustracija zbog ignoriranja glasova naroda. Poslije 11. rujna sve je akutnije opažanje da ne možemo sebi priuštiti štetan,
unilateralistički pristup drugim ljudskim bićima kakav promiču ili teroristi ili, uistinu, samo na različite načine, novi laburisti. Potrebne su radikalnije alternative vodećim strankama u britanskome Parlamentu, koje se temelje na činjenici globalne međuovisnosti. Posebice je široko rasprostranjeno shvaćanje da razne skupine aktivista, radikalniji politički čimbenici i društveni pokreti moraju pronaći način ujedinjavanja iza alternativnog političkog i gospodarskog programa. Moje osobno mišljenje jest da bi program promicanja stvarne demokracije, u zemlji, ali i na svjetskog razini, mogao biti krovni prostor za ujedinjavanje tih skupina iza koherentnog i zajedničkog programa i obraćanja širim profilima ljudi. To je izazov kojemu se moraju pridružiti svi koji su zabrinuti za vanjsku politiku. Također vjerujem da se i oporbene skupine moraju angažirati u taktika-ma kampanja s većim odjekom, kao što su nenasilno izravno djelovanje u svrhu pritiska radi promjene službene politike, umjesto da se oslanjaju na lobiranje pripadnika uskih krugova, razumsko uvjeravanje ili tradicionalnije oblike vođenja kampanja. Zapreke provođenju politike koja uistinu promiče ljudska prava i koja prema ljudskim bićima postupa kao prema ljudima, a ne kao prema ljudskome smeću ili ljudima za odstrel, i dalje su velike. Raste moć centralizirane vlasti, a "rat protiv terorizma" Mark Curtis navješćuje nam nove zakone kojima će se potkopati ljudska prava i pritegnuti domaća oporba. Propagandne operacije države sve su brojnije, a glavni izvori informacija ostaju snažno indoktrinirani u svojim izvješćima. Samoobrazovanje jest zadaća od životne važnosti. Postoji golem broj internetskih stranica na kojima su besplatno dostupne izvrsne neovisne analize. Organizacija Sveučilišta u Glasgowu, Glasgow Universitv Media Group i Medialens, primjerice, pronicljivo razotkrivaju izvješća vodećih medija i potiču čitatelje da izravno imenuju primjere pogrješnoga izvješćivanja. I druge organizacije, poput Indvmedia i Schnevvsa, nude alternativne medijske analize i informacije o vođenju kampanja. U znanstvenome svijetu nedavno je osnovana nova organizacija pod imenom Mreža znanstvenika za međunarodnu politiku i međunarodne odnose (Network of Scholars of International Politics and International Relations, skraćeno NASPIR). Ona okuplja analitičare koji kritički pišu o međunarodnim pitanjima kako bi razmijenili informacije i istraživanje pojmili kao čimbenik društvene promjene. Zatim, postoje i organizacije koje djeluju u pojedinim oblicima društvenih djelatnosti, kao što su: Justice not Vengeance i Occupation Watch, za Irak; internetska stranica Znet, za međunarodna pitanja i vanjsku politiku SAD-a; PR Watch i Institute for Public Accuracv, za gospodarsku granu odnosa s javnošću i dezinformiranje; Corporate Europe Observatorv, za moć i lobi-ranje korporacija; Tapol za Indoneziju i Columbian Solidaritv Campaign za Kolumbiju; Campaign Against the Arms Trade, za izvoz naoružanja; Focus on the Global South, Third World Netvvork i World Development Movement, za pitanja razvoja i globalnoga gospodarstva. Postoje i izvrsni časopisi, kao što su Frontline, Z Magazine, Third World Resurgence, Lobster i Red Pepper. A, naravno, postoje i brojni izvanredni
novinari i analitičari, često okupljeni na internetskoj stranici Znet. LJUDI ZA ODSTREL Vjerujem daje najveći od svih izazova u tome da se što više ljudi odluči na zamjenu "liberalnoga" "radikalnim", kako bi se pojačao pritisak za temeljne promjene. Još me uvijek čudi koliki broj ljudi u krugovima nevladinih organizacija, u kakvima sam često radio, ima bitno liberalne nazore. Dakle, spremno prihvaća činjenicu da je reforma unutar postojećega sustava jedina potrebna ili moguća strategija, ali je često jedva svjesno ideološke uloge vodećih medija. Na Vladu se i dalje često gleda kao na instituciju s poštenim namjerama, a njezine se tvrdnje u javnosti prihvaćaju, umjesto da se automatski odbace ili čak preispituju, što bi nam, po mome mišljenju, trebala biti stalna zadaća. Ti se nazori temelje, djelomično, na nedostatku znanja, što nimalo ne čudi s obzirom na šutnju akademika i vodećih medija. A možda su oni, djelomično, i rezultat strahova od posljedica koje bi prihvaćanje "radikalnije" perspektive moglo imati po radno mjesto. Ali liberalni nazori mogu biti i posljedica nevjerice daje temeljna promjena uopće moguća, stoje proročanstvo koje se samo ispunjava. Zapravo, temeljne promjene od kojih obični ljudi imaju koristi događaju se diljem svijeta, na razini zajednica, na nacionalnoj i na globalnoj razini. Na razini zajednica postoje brojne izvanredne inicijative za promicanje društvenih i ekoloških poboljšanja. Na globalnoj razini tijekom protekloga desetljeća bili smo svjedocima radikalnih prosvjeda i organizacija protiv liberalizacije globalnoga gospodarstva bez presedana, od Seattlea do Cancuna. Ovaj globalni pokret bilježi i brojne uspjehe - zaustavljanje Multinacionalnoga sporazuma o ulaganjima, prisiljavanje na neke promjene u Svjetskoj banci i postizanje otpisa duga nekih zemalja u razvoju. On treba otići još dalje i prerasti u moć koja će utjecati na donošenje političkih odluka diljem svijeta te, naposljetku, općenito preobraziti domaća društva i donošenje globalnih političkih odluka kako bi poštovale dostojanstvo čovjeka, što nipošto nije malena zadaća. Mark Curtis Prema mojemu mišljenju, mnoge agencije civilnoga društva, a posebice dobrotvorne nevladine organizacije, suodgovorne su za osnaživanje liberalnoga misaonoga sklopa svojih sljedbenika zato što prave pritisak samo na blage promjene Vladine politike. Iako je njihov rad od životne važnosti, takve organizacije također propuštaju govoriti svojim sljedbenicima o sustavnoj odgovornosti Vlade Velike Britanije za, primjerice, siromaštvo ili kršenje ljudskih prava te često oduševljeno pozdravljaju i najblaže prijedloge reforme Vladine politike. Mnoge se organizacije pribojavaju kritizirati Vladinu politiku preko određenih granica, čak i onda kada činjenice to opravdavaju, a te su granice prečesto odveć ograničene. Te organizacije igraju ulogu okupljanja šire radikalne oporbe dok se ostavlja dojam da su one istinski neovisne. Nije čudo što mnoge od njih primaju velika sredstva upravo od Vlade, jer se njihovi čelni ljudi često kreću u ministarskim krugovima, gdje ih zavede iluzija da imaju ozbiljan utjecaj na Vladinu politiku. No, prema
mojemu iskustvu, njihova liberalna reformistička strategija ne proizlazi toliko iz ograničenja koja sa sobom nosi činjenica da primaju novac od Vlade, nego, naprotiv, iz toga što svoje pristaše drže više financijerima nego kolegama u kampanji. Drugim riječima, primarni cilj jest rasti i postati većim korporativnim entitetom, umjesto da kao prioritet odrede temeljnu promjenu društva. A to ih sputava i u osnivanju širih koalicija za radikalnu promjenu. Mali broj opće poznatih nevladinih organizacija bio je i formalno dijelom koalicije Stop the War koja je prosvjedovala protiv napada na Irak. Mali broj njih odigrao je važnu ulogu u osnaživanju globalnoga pokreta za pravdu. činjenica da te podržavane i potencijalno utjecajne skupine, s golemim sredstvima, propuštaju pomoći u sijanju sjemena temeljnih promjena u društvu, samo pomaže u sprječavanju takvih promjena. George Onvell pisao je o "dubokom, dubokom snu Engleske, iz kojega se, ponekad se pribojavam, nećemo nikada probuLJUDI ZA ODSTREL diti, sve dok nas ne trgne grmljavina bomba".1 Proces preobrazbe vanjske politike Velike Britanije zahtijeva ne samo okupljanje različitih oporbenih skupina i radikaliziranje mnogih postojećih organizacija, nego i osobnu preobrazbu, dekolonijalizaciju uma s prihvaćanjem istine i stjecanjem mudrosti. To samoobrazovanje može samo po sebi biti oslobađajuće iskustvo, ali je ono, istodobno, i u našemu interesu. KNJIŽNI« ZELINA ' G*>rge Onvell, Homage to Catalonia, Per^uin, 1989., str. 187. KAZALO Aberystwyth, Sveučilište 187 Abu Hraib 18 Aburi212, 213 Aburish, Said 38, 39, 110, 111, 118, 126, Aceh 233-241, 394 Ačoli, pleme 322, 323 Aden 61, 365-368, 371, 373-375, 377, 379, 380, 388, 392 Afganistan 23, 30, 43, 45, 76, 77, 90, 94, 132, 204, 392 Afrika 88, 89, 93, 94, 96, 102, 148, 149, 152, 166, 169, 170, 193, 206, 208, 214, 312, 313, 316, 323 Afroazijci 109 Agencija za nacionalnu sigurnos, SAD 274 Agencija za visoku tehnologiju, SAD 267 Agens Orange 265 Aglionbv, John 235-238 Aide 314 Airvvorks Limited 225, 378 Al Badr 364, 369, 370, 379 AlBakr, Abdul 110 Al Bakr, Ahmed 128 Al Kaida 19, 43, 76, 77, 86, 87, 90, 91, 181 Al Karadži, Nizar 84 Al Mišrak al Džadid 25 Al Sadr, Moktad 27 Al Salal, Abdulah
364, 367 Al Sistani, ajatolah 34 Al Sami, Ahmed 372, 377 Alavi, Ijad 36 Aldington, lord 325 Aldrich, Richard 249 Al-Džazira 132 Alib hai-Brown, Jasmin 311 ^ Allenbv, R. 38 AllenlH Allen, P. 114 Allen, Sir Roger 61, 111-113, 115, 117, 121, 124, 128 Allende, Salvador 125, 333-338, 340344, 349 Aman 114, 120 Amara 27 Američka vojska 186, 267, 293, 294 Amerv, Julian 368, 371, 372, 377, 378 Amery, Leo 343, 363 Amin, Idi 311, 312, 315-318, 320330, 396 Amnestv International 150, 151, 347 Anaconda, korporacija 336 Anahoro 226 Anderson, R. 324 Angola 59, 96, 166 Ankaral09, 116,203 Annan, Kofi 49, 147 Arapi 109, 123, 200, 386 Arapska Republika Jemen 364 arapske zemlje 363 Arapski zaljev 388 Arbenz, Jacobo 60 Argentina 347, 392 Arif, general Abdul 110, 112 Asaba 221 Asia Times 241 Associated Press 34 Atlantski savez 163, 173 Australija 165, 239, 254, 299 Azija 163, 169, 174, 247 Aznar, španj. premijer 189 B_____ Bagdad 23, 29, 35, 38, 39, 86, 107, 108, 110, 112, 113, 115-122, 124-128, 132 LJUDI ZA ODSTREL Bahrain 373, 384-386, 389 Bajelsa, pokrajina 206 Balad 23 Balfour, A. 168 Bali, George 172 baltičke države 393 Bangkok 268 Barclavs, banka 314 Barnes 349 Barrington, N. 321 Barzani, Mustafa 126 Bas, stranka 110, 111, 117, 118, 127, 128 Basra 25, 69, 70 BAT, kompanija 314 Batista 175 BBC 18, 67, 84, 137, 311,312 Beaumont, Peter 69, 77 Beckett 346 Beelev, Sir Harold 370, 371 Beide, područje 374 Beihan 371-373, 377, 378 Belgija 230
Benin 221 Berkovvitz, Bili 34 Bevin, E. 168, 170 Bijafra 62, 205, 210, 212-214, 217-219, 222, 224, 225, 227-231, 395 Bin Laden, Osama 134 Black, lan 198 Blackwell, Kenneth 275-277 Blair, Tony 7, 9, 10, 15, 16, 18- 21, 23, 24, 27, 28, 31, 33, 36, 43, 44, 48, 50, 51, 5356, 70-75, 78, 80, 82, 84, 86, 87, 90, 93, 105, 148, 149, 154, 182-185, 188-192, 194, 197, 200, 202, 203, 208, 210, 228, 237, 331, Bliski istok 7, 35, 93, 94, 98, 99, 108, 158, 163, 164, 169, 170, 174, 176, 193, 200, 366, 380, 381, 387 Blix, Hans 21, 54 Bloch 274 Blum, William 358 Botsvana 59 Bogota 189, 190 Bolivija 337 Bookers, kompanija 351, 353 Booth, C. 321 Borger, Julian 22, 26, 34, 88, 197 Borneo 294 Bosna 135, 204 Bowcott, Owen 190 Boyle, Tony 373, 377 British Petroleum, kompanija 94, 99, 191,214,215,314 Bradshavv, Ben 86 Brandbrook, B. 320 Brant, C. 125, 127 Bremer, Paul 28, 33, 35 BRIAM (British Advisory Admini-strative Mission, Britanska savjetodavna upravna misija) 266, 267, 271, 273, 293, 295 Bridges, lord 306, 324, 327, 328 Brightv, D. 62 Brims, general 69 Brinson, D. 321 Britanska Gvajana 45, 57, 158, 351, 353-358, 360, 362 Britansko Carstvo 167 British Journalism Review 135 Brockway, lord 225 Brodzinsky, Sibvlla 190 Brook, Norman 357 Brooke Bond, kompanija 314
Brown, G. 278 Brown, H. 305 Brown, Paul 26 Brovvne, lord 191 Bruce, David 282, 354 Bruxelles 203 Bundy, M. 171, 358 Burgess, A. 302 Burke, Jason 77 Burkeman, Oliver 49 Burnham, Forbes 360, 362 Burns, John 35 Burridge, Brian 15 Burrows R. 262, 266, 385, 386 Burrovvs, Sir Bernard 383 Mark Curtis Burton, M. 127 Busch, Peter 266 Bush, George 19, 20, 24, 27, 29, 30, 31, 34, 70, 94, 197, 228 Bush, George W. 47 Butler, Rab 21, 97, 128, 275, 369, 373, 374, 376, 378 Byatt, R. 320, 321 Cable, James 140, 255, 256, 285, 286, 290, 292, 294, 296 Caccia, H. 243 Callaghan 395 Camp Bucca 30 Camp David 23, 24 Campaign Against the Arms Trade 402 Campbell, Alastair 16, 68, 75, 81, 84, 85, 87, 121, 137, 329 Cancun 403 Carden, Bili 388 Carden, D. 61, 388 Carless, H. 340, 344, 345 Casanara 191 Cassidv, Sheila 346 Castro 175, 353, 356 CBS 305 Celebes 242 Centar za gospodarska i socijalna prava (Centre for Economic and Social Rights) 29 Chagos 43, 44 Chandrasekaran, Radživ 34 Chechnya Weekly 182, 184, 185 Childers, Erskine 63 Chomskv, Noam 252, 258, 266, 298, 335 Chrisafis, Agelique 204 CIA 84, 88, 89, 110, 111, 128, 245, 332, 333, 334, 358, 373, 393 Cipar 82 Clerk, Anil 326 Clinton, Bili 68, 191 CNN 75 Coldtype 132 Columbian Solidaritv Campaign 402 Colvin, John 300 Commonvvealth 219, 287, 290, 312, 315, 342, 352 Cook, Robin 72, 73, 76, 81, 151, 154 Cooper, Jonny 373 Cooper, Leo 219 Cooper, Robert 105, 106 ćope, C. 112 Corporate Europe Observatory 402 Counsell, E. 317, 321, 324, 326 Cowan, Rosie 204 Crabbie, C. 343
Cradock, Percy 37, 114, 121, 126 Crawford, R. 369 Crawford, S. 112, 317, 388, 389 Crow, C. 376 Crveni Kmeri 305 Cumming-Bruce, Sir Francis 213 čečeni 203 čečenija31, 145, 181-185, 394 četvrta ženevska konvencija 193 čile 8, 34, 45, 124, 331, 332, 335-339, 341, 343, 345-350, 395 D D'Aguiar 360, 362 Da Silva, John 373 Dadoo, Surava 96 Daily Telegraph 322 Daleki istok 158, 169 Danska 84 Daviš, veleposlanik 336 Dawbarn, Simon 324, 325, 327, 329 De Tiro, Hasan 237 De Zulueta, Philip 368 Dean, Patrick 57, 283, 284, 289 Dearlove, Sir Richard 19, 82, 84, 85 Delta, pokrajina 206-208 Demerara, kompanija 353 Demokratska Republika Kongo 150, 154 Denson, J. 268, 269 LJUDI ZA ODSTREL Dhofar 388 Diego Garcia 30, 43, 44 Diem, Ngom Din 141, 247, 252/ 253, 255, 258, 259, 266, 267, 272, 274, 276, 277, 297 Diem, Nu 257 Diwan, Robert 96 Djuand, premijer Indonazije 247 Dodd, Vikram 82 Dombev, Norman 89 Dominikanska Republika 45 Dorril, Stephen 69, 133, 368-373, 377, 378 Douglas, Oronto 206, 207 Douglas-Home, Alec (Alexander Frederick, nadvojvoda Home) 58, 59, 114, 117, 120, 124,255-262, 264, 267, 270, 274, 278, 306, 314, 316, 322, 323, 326, 338-340, 342-345, 355-357, 359, 361, 363-366, 369, 371-373, 376, 377 Dpvvmer, Alexander 239 Dreazen, Yochi 35 Drugi svjetski rat 41, 42, 47, 60, 97, 137, 161, 168-170, 251, 390, 391 Državna uprava za komunikacije (Goverment Communications Headquarters, GCHQ) 52
Dublin 204 Duggan, G. 323, 324, 326 Dulles 246 Duncanson, Dennis 141, 295 Dunlop, kompanija 314 __Dž___ Džakarta 59, 60, 138, 233, 236-243, 246, 248, 249 Džihad 196, 204 East African 312 Easter, David 249 Economist 70, 71 EEZ, Europska ekonomska zajednica 167, 172 Egerton, S. 125 Egipat 38, 45, 61, 62, 109, 126, 128, 170, 174, 365, 367, 370, 371, 373, 374, 379, 382, 388, 393 Ekonomski fakultet, London 148 Ekvatorska Gvineja 96 El Baradi, Muhamed 88 El Mercurio 346 El Said, Nuri 107, 109 El Salvador 395 Ehvell, A. 116 Enugu 217, 219 Etheringon-Smith, Gordon 139, 140, 258, 272, 273, 275, 278, 284287, 291, 296 Europska unija 7, 172, 173, 198, 203 Europa 145, 150, 158, 167, 169, 171173, 189 Europska zajednica 171 Evans, Rob 97, 195, 237 Evans, T. 128 Fairhall, John 311 Falklandsko otočje 347, 392 Faludža 18, 23, 28 Faramazi, Scheherezade 37 Federacija Južne Arabije 366, 371, 381 Fejsal, kralj 107 Fetchett, Derek 330 Filipini 23, 245, 247 Financial Times 27, 153 Fisher, N. 375, 376 Fisk, Robert 34 Fitzgerald 274 Fleming, lan 134 Focus on the Global South 402 Foreign Policy in Focus 206 Forster, O. 217, 294 Forsvth, Frederick 219, 221, 229 Foxley, Alejandro 349 Francuska 48, 55, 60, 196, 230, 252, Mark Curtis 253, 393 Fraser, Hugh 357 Freeman, J. 305 Frei, Eduardo 334 Frontline 402 Fuerzajungla 189 Fullerton, P. 344 Gabon 96 Gadafi 204 Gana 212 Gandy, Christopher 364, 365 Garner, Jay 23 Gault, Charles 384, 385 Gaza 193, 197 Gentleman, Amelia 332 George III., engleski kralj 108 Georgetown 355, 359 Gibbon, J. 230, Gillard, Michael 192 Gilligan, Andrew 84, 85, 88,
Glasgovv, Sveučilište u 402 Godber, J. 389 Godden, C. 223 Goldenberg, Suzanne 88, 197 Goldsmith, lord 51, 52 Goodchild, D. 113, 114, 116, 118, 122, 123 Gordon Walker, P. 278 Gordon, D. 298, 299, 305 Govon, Jakub 211-214, 216-219, 221, 223-226, 228, 229, 231 Graham, J. 299, 306, 321 Granan, P. 324, 328 Grčka 393 Greenhill, D. 379 Grice, Andrevv 53 Grindlavs, banka 314 Grossman, Mare 35 Grozni 181, 182 Guantanamo 30 Guardian 16, 26-28, 30, 33, 34, 36, 49-54, 66, 69, 70, 72, 73, 75, 76, 78-84, 86-90, 96, 97, 104, 148, 153, 183, 185, 188-190, 193, 196-198, 202, 204, 236-238, 311, 312, 331-333, 351, 352, 359 Gvatemala 45, 60 H Haaška uredba 33 Hadž al Muhandisin al Kubra 25 Haifa 196 Hain, Peter 147, 150 Haiphong 287-290, 298, 301, 305 Hakim, Chappv 237 Hali, Šarah 36, 81, 82 Hallidav, Denis 49 Hamas 198 Hammarskjold, Dag 62 Hankev, H. 340, 343, 344 Hanoj 255, 274, 275, 277, 285, 287-290, 298, 300, 301, 305, Hansard 24, 25, 32, 33, 45, 52, 67, 82, 83, 86, 91, 147, 151, 154, 183, 185, 187, 188, 191, 194-196, 198, 202, 208, 222, 278, 283, 289, 296, 330, 332, 376 Hansen, Peter 193 Harcourt 222 Harington, Sir Charles 380 Harlech, lord 285 Hart, Judith 343 Hasan, kraljević 369, 370 Haskell, D. 113 Hawkins, D. 320 Healev, Denis 220, 230, 294, 363 Heath, Edvvard 270, 305, 306, 312, 321, 324, 325, 328, 339, 395, 396 Hejkal, Muhamed 370 Hencke, David 97, 195, 202, 237 Henderson, J. 281
Herman, Edward 252, 298 Hersh, Sevmour 67, 68, 88, 89 Hevvitt, Patricia 32 Hezbolah 204 Higginbottom, Andv 189, 191 Hiller, G. 38, 114, 117, 120, 121 LJUDI ZA ODSTREL Hilmi 121 Hilsman, Roger 269, 354, 356 Hilton, Isabel 188 Hiram, Dan 369 Hladni rat 58 Hodgson, Martin 186 Hohler, Harry 141, 255-259, 261, 263, 264, 266-270 Hong Kong 273 Hoon, Geoff 82, 83, 85, 104, 105, 182, Hopkins, Nick 204 Howells, C. 268 Huerta, admiral 341 Human Rights Watch 25, 26, 29, 40, 148, 152, 182, 184, 185, 187, 201, 207-209, 235, 236 Humphrev, Hubert 299 Hunt, lord David 217, 218, 223, 224, 226 Hunter, J. 344 Hurndall, Jocelvn 195 Husein, jordanski kralj 368, 371 Husein, Sadam 26, 39, 49, 56, 66, 69, 73-75, 79, 80, 83-86, 89, 107, 111, 118, 126, 128, 185 Husein, šerif 373, 376 Hutton, R. 122 I Ibo, narod 211, 213, 221 ICC (International Control Commis-sion, Međunarodna komisija za nadzor sporazuma iz Zeneve) 265 Idžo, pokrajina 207 Independent 16, 30, 34, 52, 53, 69, 76, 80, 81, 84, 135, 184, 209 Indija 67 Indijski ocean 43 Indokina 254 Indonezija 8, 40, 45, 56, 59, 94, 109, 145, 158, 204, 233, 237, 238, 241-244, 246249, 279, 303, 304, 393-395 Ingušetija 182, 183 Institute for Public Accuracv 402 IPC (Iraq Petroleum Corporation, Iračka nafrna korporacija) 109, 110, 120 Iračka nacionalna naftna korporacija (Iraq National Oil Corporation) 110 Irak 7-9, 11, 12, 14-24, 31-38, 40, 41, 43, 45-51, 53-56, 63, 65-71, 74, 76-79, 81, 82, 84-90, 102, 105-109, 116, 118-126, 128, 131, 132, 135, 136, 139, 143, 144, 158, 170,
174, 182, 183, 192, 193, 210, 241, 287, 388, 392, 394, 395, 399, 402, 404 Iran 45, 393, 395 Irbil 23 IRD (Information Research Department, Odjela za istraživanje informacija) 138, 140 Ironsi, general bojnik 211 Irtan 164 Istočni Timor 59, 234, 241, 394, 395 Istraga/Izvješće Butler 14, 15, 20, 53, 70, 71, 74, 83, 86, 89, Istraga Hutton 14, 16, 37, 71, 75, 78, 80, 82 Izrael 150, 192-198, 200, 201, 315, 378, 379, 393 Izvješće Stevens 204 _J______ Jagan, čedi 109, 351- 361 Jakarta Post 236 James, Jeffrev 202 Java 243, 244 Jemen 45, 61, 226, 364-371, 373378, 380, 392 Jenderam 271 Jenkin, Patrick 389 Johnson, Andrevv 30 Johnson, Ed 36 Johnson, Jim 372 Johnson, Lvndon 171, 172, 278, 280, 282, 284, 287-289, 292, 356 Mark Curtis Johnston, C. 370-372 Jones, Brian 80, 134, 135 Jones, Clive 268, 273, 363 Jordan 30, 170, 364 Judd, lord 184 Jugoistočna Azija 158, 164, 165, 169, 170, 254, 259, 299, 304, 392 Jugoslavija 23, 45, 55, 132, 144, 145, 392 Justice not Vengeance, organizacija 402 Južna Afrika 153, 158, 163, 165, 166, 359 Južna Amerika 93 Južna Arabija 379, 380 Južna Azija 102 Južni Jemen 225, 388 Južni Vijetnam 252, 253, 255, 256, 259-265, 268, 270, 275-281, 287-289, 291, 293, 297, 303, 306, 392 Južnoafrička Republika 34, 59, 67, 153, 165, 166, 312, 313, 318, 395 K Kabus, sultanov sin 389 Kadirov, Ahmed 184 Kahin, Audrey 243, 245-248 Kahin, George 243, 245-248 Kai, Ngujen Kao 277 Kairo 111 Kalimantan 249 Kambodža 298, 304, 305 Kampala 312-314, 319-321, 326,
328, 329 Kansteiner, Walter 94 Kaspijsko jezero 94 Kaspijsko jezero 96/97 Katmandu 202 Kazim, Abdul Karim 38, 39, 107, 109, 110, 112, 115, 117, 118, 124, 128, 144 Keen, David 148 Kellv, David 65, 82, 84, 105 Kemedi, Von 206 Keniata, Jomo 42 Kenija 41, 42, 158, 317, 318, 393 Kennecott, korporacija 336 Kennedv, John F. 111, 260, 356-358, 360, 361, 368, 382 Kent 230 Kina 40, 257 Kirk, Robin 188 Kirkuk23, 119 Kleinwort Benson, banka 369 Koalicijski informacijski centar 68 Kolko, Gabriel 252, 253, 266, 270, 278, 285 Kolumbija 56, 94, 150, 186, 187, 190, 191, 394 Korner, Robert 111 Kontras, indonezijska organizacija za ljudska prava 235 Koreja 276 Korejski rat 393 Korporacija za kolonijalni razvoj (Colonial Development Corporation) 161 Korrv, Edvvard 335 Kosovo 144-146, 148 Kuba 43, 175, 353, 354 Kurdi 36, 38, 39, 118-123, 125, 126, 203, 395 Kurdistan 37, 119, 121, 126 Kuvajt 39, 52, 97, 100, 110, 118, 132, 143, 144, 366 Lago (premijer Nigerije) 62 Lagos 210, 213, 216-222, 226, 228, 229, 231 Lakeland, William 110 Langi, pleme 322, 323 Lashmar, Paul 138, 139 Latinska Amerika 158, 167, 169, 175, 176, 190, 191, 337, 343, 354 Lawson, R. 114 Le Monde Diplomatique 96 LJUDI ZA ODSTREL Le Quesne 325 Le Tocq, Eric 315, 317-320, 322, 323 Lee, pukovnik 268, 272, 273 Leigh, David 30, 69, 135, 338 Leonard, Mark 133 Leopold, Jason 19 Liberija 149 Libija 45 Lindt, dr. 224 Littman, Mark 50, 54 Lloyd, Sehvvn 108, 243, 254, 383 Lobe, Jim 23
Lobster 402 Lome 147 Lucas, I. 231 M Macaskill, Ewen 36, 54, 78, 80, 81, 149, 183, 196 MacDermot, D. 242, 245, 247-249 Mackay, Neil 66 Mackenzie Dalgety, kompanija 314 MacLehose, C. 297 Macmillan, Harold 244, 245, 252, 263, 282, 358, 360, 367, 369, 373, 385 MacShane Denis 183 Mai Lai 298 Major, John 153, 203, 394, 396 Malaja 42, 164, 246, 247, 259, 260, 267, 268, 271-273, 279, 293, 294, 393 Malezija 279, 280, 293, 294, 299, 303, 304 Mali Sai Van 274 Mangold, Tom 82 Manning, David 75 Manston, luka 230 Marks, Kathy 241 Marsh, Kevin 84, 85 Masira 384 Maskadov, Aslan 184 Mau Mau 41, 42 Maynard, E. 119, 123, 125, 127, Maynard, F. 112 Mavnard, H. 118 McCarthy, Rory 27, 28 McCormick, P. 306 McCulloch, Lesley241 McDowall, David 126 McGhie, J. 259 McGreal, Chris 153, 195, 198 McLean, Neil "Billv" 369-372 McLeod, lan 361, 362 Meacher, Michael 66, 67 Media Review 96 Medialens, organizacija 17, 18, 402 Međunarodna agencija za atomsku energiju (International Atomic Energy Agency, IAEA) 88 Međunarodni krivični sud (International Criminal Court, ICC) 54 Međunarodni sud pravde 60, 196 Melbv, Everett 359 Menzies, Robert 244 Meyer, Chirstopher 19 MI6 67, 68, 71, 82, 84, 88, 134, 135, 190, 204, 368, 369, 372, 373, 377, 378 Miami Herald 37 Middleton, George 383, 384, 387 Miller, David 18, 69, 131-133, 315 Miller, Julian 79 Milošević, Slobodan 144, 145, 396
Mitn, Amran 194 MMF63, 151, 154, 158 Mofaz, Šaul 195 Monash Asia Institute 241 Monitor 312 Monson, L. 230 Montgomery, feldmaršal 166 Moon, P. 321 Moore, Matthevv 238 Moorehead, Caroline 347 Moreland 122 Moreton, John 244, 298, 304, 305 Morland, O. C. 244 Morris, William 122, 124 Mosad 369 Moskva 183, 184, 305, 353 Mosul 23 o Mark Curtis Mountbatten, nadvojvoda 380 Mozambik 166 Mugabe 149, 150, 154, 206 Multinacionalni sporazum o ulaganjima 403 Munro, R. 114, 116, 117 Murray, Denis 286, 295, 296, 299, 304 Muscat 388, 389 Mutukula 325 N Nacionalna oslobodilačka fronta (Južni Vijetnam) 270 Nairobi 315 Naser 38, 109, 126, 174, 365, 367, 379, 382 Nasirijah 23 NASPIR (Netvvork of Scholars of International Politics and International Relations, Mreža znanstvenika za međunraodnu politiku i međunarodne odnose) 402 NATO 144, 145, 148 Neistat, Anna 184 Nepal 40, 201, 202, 394 New China News Agency 290 New Statesman 71 New York Review 221 New York Times 37, 221, 362 Newsday 36 Nevvsnight, TV emisija 84 Ngujen din Tuan 141 Nigerija 8, 31, 56, 62, 87-89, 94, 96, 149, 150, 204-210, 212, 214-217, 220-222, 225-
227, 229-231, 394, 395 Nigerijska federacija 211 Nikaragva 45, 60, 395 Nixon, Richard 298, 305, 306 Nizozemska 230, 234 Noone, Richard 273 Norton Tavlor, Richard 30, 50, 72, 80-83, 86, 91, 149, 195, 235, 238, 311 Novi Zeland 165 Nurnberg 47, 54 Nutting, Anthonv 62 Nj Njemačka 94, 173, 196, 276 Njerere,Julius315, 329 o O'Brien, Mike 32, 33, 35, 86, 237, 239, 240 O'Shaughnessv, Hugh 333 OAJ (Organizacija afričkog jedinstva) 323 Obasandžo, Olesegun 150, 206-208 Obote, Milton 312-315, 316, 317, 321, 322, 328-330 Obot-Ofumbi, min. obrane 324 Observer 69, 77, 78, 221 Occupation Watch, organizacija 402 Ocensa, naftovodna kompanija 191 Odaka312 Odi 206, 207 Odžukvu, potpukovnik 211-213, 215-217, 228, 229 Ogoni, narod 207 Okonta, Ike 206 Oliver, James 137-139 Oman 45, 61, 382, 384, 386, 387, 389 OPEC 93, 96 Ormsby-Gore, D. 260 Orvvell, George 100, 404 Oslo 168 OVK (Oslobodilačka vojska Kosova) 144 Padang 242, 243 Pakistan 30 Palestina 194 Palestinci 193, 194, 197, 210 Palliser, M. 217, 223, 293, 379 LJUDI ZA ODSTREL Pallister, David 190 Pallister, M. 229 Panama 45, 60, 395 Parker 217 Parkinson, Cecil 349
Pastrana, predsjednik 187, 189 Paton Walsh, Nick 183 Peck, Edward 139, 141, 255, 256, 261, 266, 272, 273, 275, 280, 285, 286, 291 Pelham, Nicolas 27 Penketh, Anne 53 Pentagon 75, 77, 94, 132, 252 Perle, Richard 49 Peru 337 Perzijski zaljev 93, 100, 101, 170, 366, 383, 384, 399 Pestell, C. 140 Petersen, Barry 273 Petersen, J. 268 Petroleum Development Corporation 389 Petroleum Finance Companv 96 Phelps, Timothv 36 Phillips, Sir Horace 329 Phoenix, program 298 Phvthian, Mark 346 Pilger, John 26 Pinochet, Augusto 34, 331-333, 346, 349, 350, 395 PKI (indonezijska komunistička stranka) 138, 242, 244, 248 PKK, kurdska komunistička stranka 203 Plan Delta 268, 269 Plan Kolumbija 191 Pokret za oslobođenje Aceha 235, 237, 239, 240 Poljska 67 Powell, C. 96 Povvell, Jonathan 75, 80 PR VVatch, organizacija 402 Privremena koalicijska uprava (Coalition Provisional Authoritv, CPA) 31 Purcell, R. 317, 319, 320 Putin, Vladimir 182-185 R Radfan 380-382 Rallv Films, organizacija 372 Rammell, Bili 189, 191, 196 Rangwala, Glen 22, 33, 51, 65, 73, 87 Reagan, Ronald 349 Red Pepper 402 Redshaw, P. 319-321 Rees, Peter 348 Renvvick 322 Republika Indonezija 242 Reuters 132 Rhys-Jones, David 190 Riče, Condoleeza 19 Riches, D. 384 Ridlev, Nicholas 347 Ritter, Scott, 66, 67 Rodezija 67, 165 Rodgers, William 306 Rogers, Simon 65, 80, 82 Roth, Kenneth 40 Rowell, Andy 70 Ruanda 396 RUF (Revolutionary United Front, Revolucionarna ujedinjena fronta, SierraLeone) 146, 147 Rufford, Nicholas 67 Rumsfeld, Donald 19 Rusija 31, 40, 48, 56, 93, 94, 97, 150, 181-183, 394 Rusk, Dean 170, 171, 260, 261, 283, 288, 355, 357, 358, 361 Russel, lord Bertrand 118 Russell.J. 141 Saik 385 Sajgon 139-141, 255, 256, 266, 272, 277, 284, 285, 287, 292-295, 298-300 Salala 384 Sandys, Duncan 352, 385, 376, 380382 Mark Curtis Sanko, Fodaj 147
Santiago 331, 339, 342, 347 Sao Tome 96 Saravvak 246 Saro-Vive, Kena 208 SAS, odredi 187, 189, 191, 272, 273, 372, 373, 377, 387 Saudijska Arabija 22, 93, 312, 330, 364, 367, 370, 371, 376, 378, 382 Scarlett, John 73, 75, 79-82, 85, 91 Schlesinger, Arthur 354, 356, 358, 362 Scotland Yard 195 Scott, Sir Robert 243-245 Seattle 403 Seconde, Reginald 259, 266, 269, 336-341, 343-346 Sepctator 135 Servant, Jan-Christophe 96 Shalom, Stephen 17 Shanker, Thom 35 Shavler, David 204 Shell 94, 99, 207, 209, 214, 215, 314, 340, 389 Shepherd, lord 224, 226 Shiner, Phil 29 Short, Clare 20, 48, 65, 78, 82, 84, 85, 153 Sierra Leone 94, 146-149 Silverstein, Ken 96 Simons, Geoff 62 Singapur 241, 246, 248, 297, 303, 315,317 Sirija 24, 120, 128, 174, 196 Sjeverna Afrika 93 Sjeverna Irska 204 Sjeverni Borneo 246 Sjeverni Jemen 363, 364, 379, 388 Sjeverni Vijetnam 252, 255-257, 263, 274-276, 278, 281-286, 290-292, 298-301, 305, 306 Slater, Richard 312, 313, 316, 317, 319, 323-325, 327, 329 Slobodni grad 147 Smedlev, H. 313, 316, 318, 320, 327 Smith, Arnold 219 Smith, Helena 54, 204 Somalija 77 Sovjetski Savez 126, 154, 168, 174, 213, 214, 257, 260, 393 Spolar, Christine 23 Srednja Afrika 165 Srednja Amerika 93, 158 Srednja Azija 96, 97 Sredozemlje 101 Standard, banka 314 Starmer, Keir 52, 53 Stewart, C. 228, 258 Stewart, Michael 43, 128, 171, 226, 230, 278, 279, 281, 282, 285, 286, 292, 305, 389 Stiglitz, Joseph 32 Stirling 377 Stokes, Doug 187 Stop the War, koalicija 404 Stothard, Peter 20 Strathclvde, Sveučilište 131 Straw, Jack 50-52, 74, 87, 89, 90, 93, 146, 239, 331, 332 Sudan 225, 394 Suharto, general 234, 240, 249 Sukarno, predsjednik 109, 241-244, 247-249, 279 Sukarnoputri, Megavati 235, 237 Sultan, saudijski kraljević 372 Sumatra 233, 242246, 249 Sunday Herald 66 Sunday Morning Herald 238 Sunday Telegraph 69 Sunday Times 26, 67, 69 Sundavs, Duncan 360, 361, 363, 367,
371 Sussex, Sveučilište u 89 Svjetska banka 32, 63, 336, 402 Symons, barunica 187, 191, 196 Šaraija 385 Šaron, Arial 194, 197, 199 Škola za ratovanje u džungli Oungle LJUDI ZA ODSTREL Warfare School) 294 Španjolska 331 Taiz 364, 374, 377 Taja 23 Tajland 296, 303 Tajvan 245 Talbot, Chris 153 Talib 382, 383, 386 Tan, Andrevv 241 Tanzanija 315, 329, 330 Tapol za Indoneziju 402 Tapol, organizacija 235-237, 240 Tavlor, general Maxwell 284 Teather, David 28, 33 Television International Enterprises, kompanija 372 Templar, Gerald 260 Tet, ofenziva 297 Thatcher, Margaret 153, 332, 346, 348, 349, 395, 399 The Nation 96 The New Yorker 68 The Times 84, 85 The World Today 188 Thieu, Ngujen Van 277, 297 Third World Network 402 Third World Resurgence 402 Thomas, George 215, 216, 218-220, 223 Thompson, Robert 260, 266, 267, 269.271, 273, 280, 294 Thomson, G. 223 Thornevcroft, Peter 370, 374-376 Tikrit 23 Tikriti, general 128 Tiwari, Pranjal 240, 241 Today 84 Tokio 168 Tomlinson, F. 242 Toronto Star 36 Torpy, zap. zračnih snaga 69 Tremlett, Giles 332 Trench, N. 255, 290 Trend, Burke 172, 352, 379 Trevaskis, Sir Kenneth 366, 367, 380-382 Turkish Daily News 37 Turska 20, 36, 120, 150, 203, 204, 394 U Udruženje za istočnu Afriku i Mauricijus (East Africa and Mauritius Association) 313 Uganda 8, 311, 313, 314, 316-324, 326-330, 395, 396 Ujedinjena Arapska Republika 128 Um Kasra 30 Unscom 66
Uribe, Alvaro 188, 189 Valenzuela, Arturo 349 Valenzuela, Samuel 349 Van Min, general 274 Vanity Fair 22 Vaz, Keith 187 Verkaik, Robert 134, 209 Viet Kong 252, 255/256, 262, 264, 265, 281, 287, 297 Viet Min 252, 253 Vijeće Europe 184 Vijeće za medicinsko istraživanje urana (Uranium Medical Research Council) 26 Vijeće za nacionalnu sigurnost, SAD 170 Vijetnam 8, 45, 139, 140, 141, 222, 251-255, 259, 262, 263, 267, 268, 272, 277-279, 283, 293298, 302, 303, 305 Vijetnamski rat 140, 253, 293 Von Ribbentrop 54 Vulliamv, Ed 77 Mark Curtis w Walker, Edward 35 Wall Street Journal 35 Walston, lord 292 Walter, A. 343 Warner, Fred 257, 258, 262, 263, 265, 266, 273, 277 Washington Post 34 Washington Post Foreign Service 34 Watt, Nicholas 80, 90, 197 Watts, Michael 206 Watts, Sušan 84 Waugh, Paul 52 Webb, Michael 377, 378 Whitaker, Raymond 20, 65, 84 White, Dick 372, 377 White, Michael 28, 91 Whiteley, Paul 15 Wilford, K. 302 Wilkinson, P. 278 Williams, A. 267 VVilmshurst, Elizabeth 49/50 Wilson, Harold 43, 125, 126, 139, 163, 171, 210, 216, 218, 221-225, 228-231, 266, 280-283, 286, 288, 289, 292, 293, 296, 300, 363, 365, 378, 395 Wilson, Jamie 320, 331 Wilson, Joseph 88, 89
Wintour, Patrick 28, 82 Wolfowitz, Paul 19, 22, 37 Woodhouse, John 372 Woodward, Michael 332 World Development Movement 402 Wright, Joe 280, 285 Wright, Oliver 163, 365 Wright, Sir Michael 108 Youde, E. 62, 299 Young, George 369 Z Magazine 402 Zafiri, Sam 236 Zajednički odbor za obavještajne službe 71-74, 79, 90, 91, 164, 175, 176, 201, 227, 336, 337 Zambija59, 315 Zapadna Afrika 93, 94, 149 Zapadna Europa 167, 172 Zapadna obala 193 Zapadna obala 90, 195-197 Zapadna Papua 240, 394 Zimbabve 59, 149-154, 206, 209 Znet 402 Zunes, Stepehen 197 Zeneva 234, 252, 253, 255, 260, 262, 272, 277, 290, 295, 296 Ženevska konvencija 27, 32, 33, 292 OAUTORU Mark Curtis je bivši stipendist na britanskom Kraljevskom institutu za međunarodne poslove (Royal Institute of International Affairs), zvanom i Kuća Chatham (Chatham House). Napisao je više knjiga o vanjskoj politici Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, među kojima su i The Ambiguities of Povver: British Foreign Policy since 1945 (Neja-snoće moći: vanjska politika Velike Britanije od 1945.), 1995., The Great Deception: An-glo-American Power and World Order (Velika prijevara: angloamerička moć i svjetski poredak), 1998., Trade for Life: MakingTradeWork for Poor People (Trgovina za život: kako od trgovine koristi mogu imati siromašni ljudi), 2001., i Web ofDeceit: Britairis RealRole in the Wor\d (Mreža prijevara: stvarna uloga Velike Britanije u svijetu), 2003. Proteklih jedanaest godina radio je na području međunarodnoga razvoja, a danas je direktor Svjetskoga pokreta za razvoj (World Development Movement). Njegova internetska stranica je: www.markcurtis.info. Biblioteka ARMAGEDON Mark Curtis LJUDI ZA ODSTREL: kako Velika Britanija tajno krši
ljudska prava Nakladnik DETECTA d.o.o. Zagreb Za nakladnika ANTE MATIć Lektura ANđINA MARKIć Grafički urednik i naslovnica ANTE MATIć Tisak GRAFIčKI ZAVOD HRVATSKE d.o.o. Zagreb ISBN 978-953-7476-03-8 © za hrvatsko izdanje DETECTA d.o.o. Zagreb, 2007. r\nl Pod plaštem te najmoćnije gospodarske i vojne sile svijeta Velika je Britanija, tvrdi autor, nastavila u još perfidnijem obliku svoju staru politiku genocida prema onim narodima koji, po mišljenju njezinih elitnih aristokratskih krugova, ne zaslužuju postojati ni kao narodi, a ni kao države na svjetskoj razini. U rječniku britanske diplomacije takve se narode, naravno tajno naziva unpeople- suvišni ljudi, nenarodi\\\ ljudi za odstrel. Britanska je politika samo promijenila rječnik - ali ne i metode. Ljudska prava - da, ali ne za svakoga, međunarodna pravda - da, ali samo za odabrane; uravnotežen gospodarski sustav- da, ali samo ako služi britanskim interesima itd. Perverzija toga sustava ipak postaje očigledna iz dana u dan. No, to nimalo ne zabrinjava njegove stratege i prevoditelje. Zločin će prije ili kasnije postati javan. Hoće li biti kažnjen? Dok ovo pišemo britanski premijer Blair odlazi osramoćen s političke scene svoje zemlje, a Škotska je bliže potpunoj neovisnosti nego ikada! Urednik L ,. 56 četvrto poglavlje me uhvatila osoba ili stvar koja me proganjala. Osjećaj da mi je ta ruka na ramenu bio je tako strašan da sam se probudila." — T. Mislim da svi povremeno sanjamo kako se nešto zlo i prijeteće nadvija nad nama dok mahnito pokušavamo pobjeći. Nekolicini vas — vi i ja znamo na koga mislim — koje muče ovakvi snovi jer ste vi ili osoba koju volite bili žrtvom zločina, savjetujem da nikad ne odete spavati, a da se prije toga ne obavijete bijelom svjetlošću Duha Svetoga. Isto bih tako htjela da nađete kvalificiranog psihoterapeuta koji će vam pomoći da prebrodite strahote posttraumatskog stresa. Koliko god da su snovi otpuštanja korisni — u smislu da izvlače naše strahove, sumnje i nesigurnosti na površinu i pružaju nam priliku da se s njima suočimo i obračunamo — snovi u kojima stalno proživljavamo osobnu tragediju drže otvorenima rane koje mogu zacijeliti samo uz stručnu pomoć psihijatra ili psihologa. Sto se tiče vas ostalih, koje u snovima otpuštanja proganja neodređena prijetnja bez imena i lica, ovo je savršena prilika da primijenite tehniku reprogramiranja.
Molite se za to da prepravite završetak sna, tražite od Duha Svetoga da vam pomogne prepraviti završetak sna i jednu ćete noć smoći hrabrosti da stanete, okrenete se i suočite s vašim progoniteljem. U devedeset posto slučajeva to "čudovište", taj "demon" od kojeg pokušavate pobjeći ste vi sami — nekakva krivnja, nesigurnost, slabost, osjećaj duhovnog otuđenja, žaljenje, izdaja, nekakva navika ili ovisnost, nedostatak za koji ste sigurni da će vas uništiti ako vas sustigne. Može se dogoditi da se suočite sa svojom kopijom. Može se dogoditi da se suočite s onim što zamišljate đavlom ili čudovištem, ili s nekom osobom koju povezujete sa zlom, ili jednostavno s nekakvim ružnim i grotesknim oblikom koji izgledom odgovara dijelu vas od kojeg bježite. Uostalom, naša se podsvijest rado izražava slikama, a s neopipljivim strahovima često se lakše nositi ako im date lice i oblik. Obećavam vam, kad se okrenete, što god ugledali, bit će manje strašno od onog što zamišljate dok bježite. Samo, molim vas, okrenite se. Kad se okrenete, stanite čvrsto, pogledajte svom progonitelju u oči i hrabro recite, bez obzira na to osjećate li se u tom trenutku hrabrim ili ne: "Kroz milost vječne Božje ljubavi i moći oslobađam te i puštam u mirnu, bijelu svjetlost Duha Svetoga, sada i zauyijek."_ San otpuštanja 57 Uobičajenijim snovima otpuštanja pozabavit ću se u Devetom poglavlju o simbolima i arhetipovima. Zasad vas samo želim podsjetiti da su snovi otpuštanja blagoslov, u kojem god se obliku javljali i ma kako uznemiravajući bili. U svojim molitvama prije spavanja nemojte se nikad moliti da vas se poštedi snova otpuštanja jer od njih imamo golemu korist. Radije se pomolite da tim snovima, u trenutku kad napokon date oduška svojim zatomljenim emocijama, pružite završetak koji će vam u budnom stanju ojačati svijest o tome da ste zauvijek Božje dijete. Zahvalite Mu za razvoj, učenje i uvide koje vam pružaju snovi otpuštanja. Unatoč neizbježnim patnjama koje razvoj nosi sa sobom i koje moramo pretrpjeti, život bez razvoja zapravo i nije život. Osobne bilješke J. W. je napisala: "Cesto sanjam da me neko golemo biće podiže svojim velikim rukama i nosi. Ne vidim o kakvu se biću radi, samo znam da je golemo u odnosu na mene i osjećam se jako nelagodno. Možete li mi, molim vas, reći što se događa." Na prvi pogled ovo izgleda kao normalan san otpuštanja. No ipak vas molim da obratite pozornost na svoj osjećaj bespomoćnosti i na muškarca u svom životu koji vas u svakom smislu pokušava svladati. Možete pokušati vratiti svoju moć od njega, ali teško da će vam u tome htjeti pomoći. U tom slučaju morate ga što prije napustiti. S. S. je napisala: "Otac mi je umro 18. listopada 1988. Još me ptoganja san u kojem sam u svojoj sobi i otac iznenada ulazi. Prilazi mi podignuta noža, kao da će me ubiti. Umjesto toga, sjeda na krevet uza me, okreće nož prema sebi i prereze si grkljan." Jasno mi je da vas užasavaju te slike, ali ne bojte se, vaš otac nije na Zemlji. Nije zapeo ovdje i ne muči vas nasilnim prizorima kako bi vas prizvao u pomoć.
Naprotiv, ovaj san je vaš poziv u pomoć. Podsvijest vas moli da postanete svjesni svog uvjerenja da ste nekako mogli spriječiti njegovu smrt i da to uvjerenje otpustite. Niste mogli spriječiti niepovu smrr. Tamčim vam to. Sto se tiče noža. radi se 58 četvrto poglavlje 0 slici koju ste stvorili kako biste opisali svoju nerazriješenu bol. Nadam se da će vas utješiti spoznaja kako je vaš otac davno prije svog dolaska ovamo zacrtao svoju izlaznu točku, te da vi ništa niste imali s tim, baš kao ni ja. Živi sretno i ispunjeno na Onoj strani i često vas posjećuje ispunjen beskrajnom ljubavlju. Na kraju želim zahvaliti T. koja je poslala savršen primjer iz svakodnevnog života. Naime, što se događa kad se u snu otpuštanja suočimo s našim strahovima, umjesto da od njih pobjegnemo. T. u snu progoni mahnit zmaj duga crveno-crnog repa s ljuskama. Tijekom potjere T. uvida kako ju je zmaj, koji je nakratko stao kako bi jeo, ponovno primijetio i krenuo za njom. "Pokušala sam pobjeći, ali zmaj je nasrnuo na mene. Instinktivno sam podignula koljeno kako bih se zaštitila. U tom sam pokušaju nekako uspjela udariti zmaja u donju čeljust i zatvoriti mu gubicu. Nastala je stanka. Sledila sam se na mjestu. Uhvatio me užas. Pitala sam se mogu li se domoći obližnjih vrata prije negoli me pojede, ali obuzeo me očaj jer sam shvatila da ne mogu te da me čeka polagana i bolna smrt. Moj strah 1 očaj bili su tako snažni da sam osjetila kako se budim, ali ponavljala sam si: 'Suoči se sa strahom, suoči se sa strahom', i uspjela sam nastaviti sanjati. I dalje osjećajući golem strah i srce u grlu, pogledala sam zmaja. Onda sam ga počela pomno proučavati i primijetila sam da je prekrasan, tako sjajne crveno-crne kože s uzorkom dijamanta. Zmaj je mirno stajao, pustio me da se kao opijena divim njegovoj ljepoti. Moj je strah postupno nestajao i san je završio. Obično mi nakon strašnog sna ostane osjećaj nelagode i tjeskobe. No tada, još nekoliko dana nakon sna imala sam osjećaj unutarnjeg mira, kao da sam položila težak ispit." I jeste, T. Ispit kojem svi možemo težiti i koji možemo položiti s jednakom, bogomdanom hrabrošću i dostojanstvom. PETO POGLAVLJE San želje Kako naša podsvijest kroz snove manifestira/očituje naše strahove, krivnju, žaljenje i zbunjenost, isto tako manifestira/očituje i naše želje. Snovi želje upravo su ono što im ime kaže: predivni odrazi onog što želimo, ili barem onog što mislimo da želimo, a nakon njih najčešće se budimo s osmijehom na licu i s osjećajem zadovoljstva jer smo, iako samo za trajanja sna, postigli zgoditak na svojoj verziji lutrije. Neki naši snovi želja preslatko su doslovni. Želimo srebrni BMW kabriolet pa sanjamo kako se u istom vozimo u suton uz obalu. Smeta nam što smo debeli pa sanjamo da smo vitki. Volimo bejzbol pa sanjamo da smo ostvarili pogodak koji je bio odlučujući za osvajanje prvenstva. Studiramo pravo pa sanjamo da smo dobili parnicu na Vrhovnom sudu. Nema nikakve sumnje da su snovi želja lijep dar naše podsvijesti i Boga pa ih ne treba pretjerano analizirati, nego samo zamijetiti i u
njima uživati. Postoje i snovi želja koje ne smijemo shvaćati doslovce, nego ih trebamo znati razlučiti od navedenih. Uz pomoć sna gde D. vidjet ćemo i zašto: "Neprestano sanjam svog bivšeg dečka u kojeg sam bila ludo zaljubljena. Sada sam u sretnom braku i ne shvaćam svoj san. U snu moj bivši dečko želi da budemo zajedno i predivan je prema meni — što u stvarnom životu nije bio. Kad se probudim, osnažena sam jer osiećai da me zaista voli i da će me uviiek volieti. To ie suludo. 60 Peto poglavlje Volim svog muža, ali prođu me trnci od same pomisli na ovaj san. Upomoć!!!" Ovo nije san želje u kojem se gđa D. miri sa svojim bivšim dečkom, tako da uopće ne bi trebala pomišljati da stupi u kontakt s njim kako bi provjerila postoji li još što medu njima. Ne postoji. I sama priznaje da mu u snu pridaje karakteristike kojih u stvarnosti nije imao ni u tragovima. Ne, on nije ono što ona želi. Jednostavno je uz njega vezala stvari koje zaista želi - romantiku, strast, relativnu jednostavnost, iščekivanje, bezumnu hitnost i sva ostala jedinstvena obilježja koje nove veze, posebice one burne, nose sa sobom, obilježja koja se tako lako zametnu u svakodnevici i praktičnosti braka. Svatko treba dobro paziti što, a ne koga njegov ili njezin san otkriva. Ako se gđa D. potrudi, ako otvoreno porazgovara s mužem i reprogramira samu sebe tako da, kad joj se sljedeći put javi taj san, lice bivšeg dečka zamijeni licem muža, njezine želje za više romantike i intimnosti u životu mogu se ostvariti istog trena. Zaista je točno da se snovi želja više odnose na dobre osjećaje za kojima žudimo nego na određene osobe ili stvari kojima se samo koristimo kako bismo oslikali te osjećaje. Koliko god te slike bile zabavne, osjećaji su ti koji ostaju i koji nam mogu otkriti štošta o nama. Zao mi je ako ću reći nešto što je očito, ali ono za čime žudimo u životu odlično pokazuje što nam zapravo nedostaje, tako da su snovi želja odličan mig kako je vrijeme da počnemo puniti te praznine. Ovo je san želje T. E. Nasmijala sam mu se zbog vrlo maštovitog, ali pogrešnog tumačenja koje mu je pridala jer je previše pažnje posvetila nevažnim pojedinostima, a premalo širem emocionalnom kontekstu: "Samohrana sam majka 20-mjesečne djevojčice koja još uvijek nije progovorila. U mom je snu stajala kraj mene i iznenada je rekla: 'Trideset i devet.' Umalo se nisam onesvijestila. Onda je nastavila brojati: 40, 50 i 60. Kad sam se probudila, pomislila sam da je to anđeoska poruka da igram loto. Ne znam ni kako se igra, ali otišla sam kupiti listić. Na listiću nema brojeva 50 i 60, tako da sam odigrala 39, 40 i još četiri broja. Ujutro sam u novinama vidjela da su .....dobitni brojevi bili 39 ..i.4Q. Pogodila sam samo tri broia. tako da sa m San želje 61 dobila besplatan listić, ali otada se pitam što je taj san značio. Jesam li ga pogrešno protumačila?" Da, T. E. je pogrešno protumačila san, ali na posve bezopasan način. Mogla je to odmah zaključiti kad je otkrila da dva od četiri broja koja je "dobila" uopće ne
postoje na loto-listiću. (Ne znam ništa o lotu, tako da je i meni ovo bio prvi glas.) Od srca me nasmijala pomisao da anđeli, koji su tako visoko u božanskoj hijerarhiji da nikad ne poprimaju ni ljudski oblik, rutinski provjeravaju brojeve na lotu i onda ih otkrivaju drugima. To je jednostavno san želje koji pokazuje koliko T. E. željno iščekuje da joj kći dosegne dob kad će početi govoriti, što je za mene mnogo veći dobitak od onoga na lotu. U ovom slučaju brojevi ne znače ništa. Isto je tako mogla slovkati abecedu ili pjevati "Ringe, ringe, raja". T. E. jednostavno željno iščekuje njezine prve riječi. Razumijem je, to je uzbudljiv događaj. (I još nešto, T. E. Kad vam kći progovori, nemojte popustiti napasti i previše govoriti umjesto nje.) Nešto tužniji i ozbiljniji san poslala nam je H. M.: "Pet noći uzastopce sanjala sam pokojnu svekrvu kako mi govori da je u mojoj kući skriveno pismo koje moram pročitati. Svaki put kad bi mi počela objašnjavati gdje se pismo nalazi, nešto bi me probudilo. Pretražila sam kuću uzduž i poprijeko, ali dosad ništa nisam našla." Ne postoji nikakvo pismo, obećavam vam, tako da H. M. može prestati tražiti. Ovo je najobičniji san želje. H. M. smatra kako između nje i njezine svekrve nije sve bilo raščišćeno pa zapravo želi još jednu priliku kako bi svekrvi mogla reći stvari za koje smatra da su ostale neizgovorene. H. M.-ina svekrva još je tu, tako da H. M. može s njom razgovarati koliko želi. Prije nego što ode spavati, može se pomoliti za neprekinut razgovor s njom, ne zato da joj svekrva otkrije gdje se nalazi skriveno pismo, nego da joj kaže što bi napisala u pismu da ono postoji. Klijentica Nora ispričala mi je naoko jednostavan san želje koji mi je jako drag jer se s njime mogu poistovjetiti. Treba napomenuti da su Nora i njezin muž u to doba imali ozbiljnih bračnih problema te da se Nora osjećala neispunjenom, odbačenom i shvaćenom zdravo za gotovo. San se sastojao od njezine vožnje biciklom po .. Pafku obasjanim...suncem, a zjatim se posvadaJaL5.nekirn.lkp joj je .... 62 Peto poslavlje htio uzeti bicikl. To me podsjetilo na jednu svađu s mojim prvim mužem, u kojoj sam iz čiste frustracije izletjela iz kuće, sjela na bicikl i okretala pedale što sam jače i bčže mogla, sve dok nisam bila toliko iscrpljena da mi je bilo svejedno. Norin san želje može se vrlo jednostavno protumačiti kao ono što naoko jest: želja da se osjeća slobodnom i zadovoljnom kao što se osjećala u tom kratkom i mirnom trenutku u parku te kao potreba da zaštiti taj osjećaj kad joj ga netko pokuša oduzeti. Nije joj bilo jasno zašto je sanjala bicikl kad ga godinama nije vozila. Nije trebalo dugo da na površinu ispliva nekoliko važnih sjećanja iz djetinjstva. Prvo, u djetinjstvu je uporno tražila da pet kilometara do škole prijeđe biciklom, umjesto da ide autobusom ili da je vozi netko od ukućana. Željela je sebi dokazati da može kamo god želi, a da se pritom ni na koga ne mora osloniti. Drugo, sjetila se veselja zbog povremenih vožnji na motoru s mamom, na istom sjedalu s njom, ruku obavijenih oko mamina struka, pripijena uz njezina leda dok su se tako vozile, vozile i vozile. Ispod površine Norina savršeno lijepog sna krila se, izražena kroz sliku bicikla, njezina težnja za samostalnošću i samopouzdanjem
te utjehom, povjerenjem, blizinom i pripadanjem. Upravo je to najintrigantnije kod snova želja - potrudimo li se zaviriti ispod očiglednih "želja", često otkrijemo one dublje, koje rječito govore koje to izgubljene emocionalne i duhovne "djeliće" zapravo tražimo. To je jedan od razloga zašto tako vatreno zagovaram vođenje dnevnika o snovima. Vođenje dnevnika snova Zapisivanje snova nije ni po čemu jedinstvena i originalna ideja. Štoviše, tako je stara da je čak u egipatskim piramidama otkriveno mnogo snova zapisanih hijeroglifima. Znači, prošle su tisuće godina od trenutka kad je to netko predstavio kao genijalnu ideju. Da, možete slobodno zaključiti kako zagovaram da se uz krevet drže olovka i papir kako biste mogli zapisati ključne slike snova, ako se nakratko probudite, jer će vam ujutro pomoći da se sjetite. San želje 63 Moram priznati da mi ide na živce što mnogi autori knjiga o snovima naglašavaju da treba zapisivati svaki zlokoban, uznemiravajući ili proročanski san, kao da su naši lijepi snovi i želje manje važni. Istina, u budnom stanju više toga naučimo iz teških trenutaka negoli iz sretnih. No svaki nam san govori nešto o nama i, iskreno govoreći, spoznaja o onom što želim nije mi ništa manje zanimljiva od spoznaje o onom što me muči. Želite li o sebi naučiti više iz snova želja nego što biste saznali metodom zapisivanja snova te nabacivanjem svojih razmišljanja i zaključaka, snove jednostavno zapišite i negdje pohranite na najmanje šest mjeseci. Gledajući svoje želje nakon duljeg vremena, iznenadit ćete se kada primijetite koliko ste u nekim slučajevima napredovali, dok ćete se u slučaju drugih pitati: "Sto sam to htio?" Naše se želje mijenjaju kao i mi, a dnevnik o snovima želja može poslužiti kao još jedno mjerilo našeg emocionalnog i duhovnog razvoja. U svakom slučaju, već čujem kako velika većina kaže: "To s vođenjem dnevnika snova odlična je zamisao, Svlvia, ali kako da zapisujem snove kad ih se ne sjećam?" Pitanje je sasvim na mjestu i zaslužuje detaljan odgovor. Pamćenje snova Ne dajte se ni od koga uvjeriti da pamćenje snova dolazi samo od sebe i da s vama nešto nije u redu ako vama predstavlja problem. Kao i tumačenje snova, to je vještina koja se uči, disciplina koja iziskuje strpljenje, vježbu i pouzdane informacije koje vas mogu voditi. Kao što srao naveli u Prvom poglavlju, snovi se pojavljuju samo tijekom REM faze, koja je dio normalnog 90-minutnog ciklusa spavanja. Što više vremena prođe između REM faze i buđenja, teže ćete se sjetiti onog što ste doživjeli dok ste spavali. Postoji način na koji se može kontrolirati "vrijeme sanjanja", ali o njemu ćemo u nastavku ovog poglavlja. Zasad vam samo želim reći, ako se ne možete prisjetiti svojih snova, niste jedini, i to se može popraviti. Od rekvizita potrebni su vam samo papir, olovka i budilica (objasnit ću potrebu za budilicom u nastavku ovog poglavlja) jniješteni nadohvat ruke*
64 Peto poglavlje Nadam se da vam neće dosaditi moje neprestano zagovaranje molitve jer ću je i dalje zagovarati, ali sigurno se zbog toga neću nikad ispričavati. Prvi korak u stjecanju vještine pamćenja snova sastoji se u tome da zamolite Boga, i duhovnog vodu ako želite (ne može škoditi), da vam pomogne. Znam da zvuči prejednostavno i predobro da bi bilo istinito, ali s molitvama je tako, dajem vam svoju riječ. Vaše će riječi biti glazba za Božje uši. Ako mu se želite obratiti jednom od mojih najdražih molitvi prije spavanja, rado ću je podijeliti s vama: "Najdraži Bože, dan je došao kraju, dan poput tolikih drugih koje sam proživjela i koje ću proživjeti u Tvojoj milosti. Kad spustiš Svoj ogrtač tame, dopusti miru da ispuni moje srce i da očaj zamijeni radosna spoznaja o završetku još jednog dana u Tvojoj službi. Molim sve anđele da me čuvaju, da mi pomognu da usnem i da mi donesu svete snove kojih ću se sjećati kad se probudim kako bih mogla učiti od beskrajne mudrosti vječnog duha koji si udahnuo u mene kad si me stvorio. Amen." Kad se namjestite na jastuku, pustite da vara se um i tijelo opuste. Ne mogu vam savjetovati, i pritom ostati ozbiljna, da "potpuno ispraznite mozak", iako je to trenutačno vrlo popularan savjet "stručnjaka" za san, hipnozu i meditaciju. čvrsto sam uvjerena da ništa na svijetu ne počne tako mahnito raditi kao moj mozak kad mu kažem da se isprazni. Radije ga zaokupite nečim pozitivnim i produktivnim, što će vam istodobno opustiti cijelo tijelo i koristiti mu. Zatvorite oči, nekoliko puta duboko udahnite i svu svoju pažnju usredotočite na stopala. Zamislite kako ih obavija zaštitna energija čiste bijele svjetlosti, svjetlosti Duha Svetoga. Zraka svete ljubičaste svjetlosti, Božji dodir, i sjajna zraka iscjeljujuće zelene svjetlosti kovitlaju se unutar bijele svjetlosti, obavijajući vaša stopala, grijući ih, čisteći i opuštajući, prodirući u njih kako bi razbile sve one napete čvoriće u tetivama i mišićima. Pružajući utjehu, blagoslov, ozdravljenje i zaštitu, božanski trobojni sjaj počinje se penjati uz San želje 65 vaše gležnjeve, listove, bedra pa kroz zdjelicu i uz kralježnicu, u svaki organ, u pluća, srce, čisteći krv tako da kola crvena i slobodna, bogata životom. Zatim u ramena, zapešća, svaki prst, jedan po jedan, odrješujući, opuštajući, zacjeljujući, preko ramena, uz vrat, bijela, ljubičasta i zelena svjetlost čudesno djeluje. Pretvara napetost u ugodu, krutost u opuštenost, sve do vrha glave, i dalje, štiteći i obnavljajući, sve dok ne budete sasvim obavijeni svetim sjajem i tijelo vam ne postane božanski opušteno. Um vam nije nimalo ispražnjen, naprotiv, ispunjen je tihom, mirnom radošću što ste zdravi i savršeni, što ste Božje dijete koje tone u san u sigurnosti Očeva naručja. Osim što je ovo prekrasan način da se završi dan, ne iziskuje više od nekoliko minuta i priprema tijelo za dobar, kvalitetan san, a podsvijesti daje znak da biste rado čuli što god vam želi reći. Budite li se tijekom noći jasno se sjećajući snova, steknite naviku da odmah
posegnete za bilježnicom i olovkom kako biste što brže zapisali najvažnije trenutke, važne simbole i ljude koji su vam ostali u pamćenju, kako biste ujutro mogli potaknuti sjećanje. Ako se ne budite tijekom noći, steknite naviku da prvih deset minuta provedete s bilježnicom i olovkom u ruci, bez obzira na to ostajete li u krevetu ili ustajete i hodate okolo. Zapišite sve čega se sjećate, počevši od šest ključnih elemenata: ljudi u vašim snovima; mjesta radnje; fabule (čak i ako djeluje kaotično i vrlo nelogično); je li san bio u boji ili crno-bijel, te bilo čega neobičnog u vezi s bojom; određenih riječi koje ste vidjeli ili čuli; i na kraju, kako ste se osjećali u snu i kako se osjećate sada kad ste budni. Kad pročitate ovu knjigu, imat ćete dovoljno informacija na temelju kojih ćete moći odrediti kojoj od pet kategorija pripada vaš san. Da ponovimo, imamo proročanske snove, snove otpuštanja, snove koji pružaju informacije ili rješavaju probleme i astralni posjeti. Bilo bi najbolje da za svaku kategoriju imate poseban omot ili kuvertu pa da snove spremate u njih kako biste nakon nekog vremena mogli vidjeti postoji li kakav nerazmjer između kategorija. Recimo, imate mnogo snova otpuštanja i snova s informacijama, a malo ili nimalo proročanskih snova, snova želja i astralnih posjeta. Ne postoji "dobar" ili "loš" razmjer kategorija. Ovo služi samo tomu da naučite još nešto zanimljivo o sebi. 66 Peto poglavlje Kad smo već kod učenja o sebi, najbolje je svakih nekoliko tjedana ponovno pročitati svoje snove, kategoriju po kategoriju. Kunem vam se, nećete trebati ni mene, i ni bilo koga drugoga da vam pokaže koliko je očit smjer u kojem idu vaši snovi i kako zapravo upućuju na to da ste u određenim emocionalnim i duhovnim područjima napredovali, dok u drugima niste. Ako se niste razvijali onoliko koliko ste željeli, uočit ćete da nude više nagovještaja o zaprekama koje su vam se našle na putu nego što ste to mogli primijetiti dok su još bili svježi. Jedna od najdjelotvornijih navika koju bismo trebali steći kako bismo lakše pamtili snove dolazi nam od iznimno produhovljenih australskih Aboridžina, čija je kultura stara tisućama godina. Oni smatraju da su svijet snova, prirode i duhova potpuno nedjeljivi i božanski isprepleteni. Štoviše, Aboridžini svoju legendu o postanku Zemlje nazivaju Vremenom snova. Vrijeme sanjarija Prema jednom aboridžinskom plemenskom starješini: "Kažu da smo ovdje šezdeset tisuća godina, ali dulje smo. Ovdje smo još od vremena prije početka vremena. Došli smo neposredno iz Vremena sanjanja velikih Predaka stvoritelja." Vrijeme sanjanja bilo je početak, "vrijeme prije početka vremena", kad su veliki aboridžinski duhovni preci izronili iz zemlje i proputovali njezinom površinom, darovavši joj materijalne oblike i zakone, a onda su se vratili u svoja podzemna prebivališta i postali dijelom same zemlje. Ti duhovni preci bili su dijelom ljudi, ali isto su tako nalikovali na životinje i biljke. Zmija Duga, na primjer, bila je njihov duhovni predak u obliku goleme zmije koja je, kad je izbila na površinu zemlje, gmizala svijetom stvarajući svojim dugim,
masivnim i vijugavim tijelom rijeke i doline. Imali su i Bilu, ženu-sunce čija je vatra obasjavala svijet, ali uništili su je Kudna i Muda, dvojica muškaraca slična gušterima. Preplašeni iznenadnom tamom koju su stvorili, Kudna i Muda počeli su u svim smjerovima bacati bumerange u nebo želeći vratiti svjetlo. Konačno je Kudna bacio svoj bumerang u ist San želje 67 nebo i pojavila se sjajna plamena lopta, polako se kotrljala nebom dok nije nestala na zapadnom obzorju. Tako su stvoreni dan i noć. Kad bi biljka ili životinja prekršila neki od ljudskih zakona koje su donijeli duhovni preci, bila bi kažnjena tako što bi je se pretvorilo u kamen, a od toga su kamenja nastale planine. Iako se moje poimanje Postanka razlikuje od aboridžinskog, njihove priče o Vremenu sanjanja te još danas prisutno štovanje snova, prirode i duhovnih predaka iznimno mi se sviđaju i nadahnjuju me. Drago mi je što su se njihova vjerovanja održala možda i sto tisuća godina, unatoč nepostojanju pisma. Drago mi je što su zbog svoje duhovne povezanosti sa životinjama i zemljom jedna od ekološki najsvjesnijih kultura na planetu. I drago mi je što svoja lutanja svetim mjestima, koja su stvorili njihovi duhovni preci tijekom Vremena sanjanja, nazivaju Putovanjima po snovima u kojima se opet stapaju s vječnošću, s "vremenom prije vremena". Kako ne bi izgubila duhovnu vezu s precima, mnoga aboridžinska plemena imaju svoj obred "vremena snova", koji članovi uče još od djetinjstva. Cilj je obreda da namjeste svoj unutarnji sat, tako da se probude nešto prije svitanja i onda opet nakratko zaspu prije nego što će se sasvim probuditi za početak dana. Znaju da tijekom tog kratkog "drugog sna" mogu sanjati živopisne snove kojih će se lako prisjetiti u budnom stanju te da "vrijeme sanjanja" nije samo štovanje Vremena sanjanja u kojem su nastali nego je ujedno hrana neophodna za njihov duhovni opstanak. Budući da je očigledno da su snovi neophodni za naš mentalni, emocionalni i duhovni opstanak, čak i sofisticirani istraživači snova u potpunosti podržavaju koncept "vremena sanjanja", neovisno o tome znaju li za aboridžinsku kulturu ili ne, a i osobno mogu potvrditi da on djeluje. Kunem vam se da će vas oduševiti dodatna jasnoća koju će vaš dnevnik poprimiti stvorite li svoje "vrijeme sanjanja". Dovoljno je namjestiti budilicu da zvoni petnaest minuta prije nego što morate ustati. Tih se petnaest minuta opet prepustite snu. Utonut ćete u REM fazu, bez prethodne n-Rem faze u kojoj sjećanja na snove inače izblijede ili sasvim nestanu. Nakon tjedan-dva podsvijest će naučiti da svaki dan može računati na tih petnaest _,.5MJmta u koiima vam se iasno može obratiti. Budući da će vam 68 Peto poglavlje "vrijeme sanjanja" postati dragocjen i vrijedan dio ciklusa spavanja, nikad više nećete reći da se ne možete sjetiti sna. Tu su i posebna noćna putovanja koja često nazivamo snovima, iako su mnogo više od toga. Putovanja koja više od snova dokazuju snagu, beskonačan potencijal i bezvremenu vječnost našeg duha. Putovanja na koja svatko kreće barem nekoliko
puta na tjedan, vjerovali mi u to ili ne. ŠESTO POGLAVLJE Kad su više od snova: prikupljanje informacija i rješavanje problema tijekom spavanja Svima nam se to dogodilo. Zaspimo zabrinuti zbog nekog problema i probudimo se s rješenjem. Ili se probudimo znajući nešto što nismo znali ili nismo mogli znati kad smo zaspali noć prije. Odakle dolaze te nove informacije? I kako tako lako u snu možemo riješiti problem s kojim smo se u budnom stanju hrvali satima, danima ili tjednima? Zašto savjet da je "jutro pametnije od noći" zaista djeluje? Skeptici ograničenih shvaćanja i drugi "stručnjaci" nude najrazličitija objašnjenja. "Informacije" za koje mislimo da smo primili u snu oni objašnjavaju kao niz sretnih pogodaka i/ili slučajnosti. Ili, a ovo mi je tumačenje najdraže, te informacije čujemo u budnom stanju, ali jednostavno nam se stvori lažno sjećanje da smo ih sanjali, to je sve. Sto se tiče rješavanja problema, ti nas stručnjaci uvjeravaju kako smo zapravo cijelo vrijeme znali rješenje, ali stvar je u tome što se tijekom sna uspijemo dovoljno opustiti da se zbrka slegne i da vidimo to rješenje. Ako vam se ova objašnjenja čine logičnima, svaka čast. Ne bih vas gnjavila ovim poglavljem, a ni ovom knjigom da se meni čine logičnima i da nisam sasvim sigurna kako svijet i naša podsvijest ne rade nasumično te da se ne daju tek tako zavarati jer znam da su oko nas na djelu više sile koje samo čekaju da im odobrimo pristup. No niicnipnii vr\rvrr 70 Šesto poglavlje danosti stvarima za koje znam da su istinite, moram vam ponuditi svoja objašnjenja (i objašnjenja mnogih prije mene), a zatim ću vam prepustiti da sami odlučite kamo će vas zdrav razum i Bog u životu odvesti. Jeste li znali da je Mozart mnoge od svojih veličanstvenih skladbi primio kroz snove? Ili da se teorija relativnosti Albertu Einsteinu javila u snu? Snovi su nadahnuli sve, od Howeova izuma šivaćeg stroja do Edisonova izuma žarulje. Dmitrij Mendeljejev, vrhunski kemičar i fizičar iz 19. stoljeća, u budnom je stanju sastavio periodički sustav elemenata nakon što ga je u cijelosti vidio u snu. Robert Lewis Ste-venson danima se mučio s romanom koji nikako nije htio poprimiti oblik dok ga san nije preobrazio u klasik "Dr. Jekvll i g. Hyde". Da je dr. Jonas Salk odlučio ignorirati svoje snove, možda nikad ne bi bilo stvoreno cjepivo protiv poliomijelitisa. Pogoci? Slučajnosti? Već nađena rješenja koja su isplivala na površinu tek kad se um opustio u snu? Fraza "friška figa" nameće se sama po sebi. Srećom, ne dobivaju samo takvi iznimni ljudi informacije i odgovore tijekom noći. Posljednjih trideset ili četrdeset godina čula sam mnogo priča, a jedna je i moja, o nama, "običnim ljudima" koji smo se probudili s više znanja od onog kojim smo raspolagali prije nego što smo zadrijemali. Zdrav razum nameće mi zaključak da ako to znanje nije došlo iznutra, onda je došlo izvana, a svatko je od nas dovoljno
nadaren, bili mi toga svjesni ili ne, da dođe do tog znanja i iskoristi ga. Dva su načina na koja tijekom sna dobivamo informacije i rješenja naših problema: telepatija i astralno putovanje. Oba su iznimno korisni Božji blagoslovi i oba su nam svojstvena, poput disanja, te stupaju na scenu onog trenutka kad se napokon opusti naša bučna i skeptična svijest, koja ima kroničnu potrebu za uplitanjem. Telepatija "Sinoć sam sanjala da se moj prijatelj ubio i da sam mu bila na pogrebu. Nekoliko sati poslije probudio me telefonski poziv. Bio je _.to,brat mog prijatelja. ]a,yiQ.mik,d^^Dmuch zaista ubio u "stvarKad su više od snova 71 nom životu". Nikad prije nije spominjao samoubojstvo. Kako sam to mogla znati prije telefonskog poziva?" - Ellie "Tijekom godina znala sam povremeno sanjati jednog bivšeg dečka kojeg nisam vidjela i za kojeg nisam čula od srednje škole. U jednom snu bila sam mu na vjenčanju. U drugom, nekoliko godina poslije, sanjala sam da mu se rodio sin. Godinu poslije sanjala sam da se rastavlja i da me traži. U slučajnom susretu s njegovom sestrom saznala sam da su moji snovi bili potpuno točni, čak su se i vremenski poklapali s događajima." — T. R. "Prije dvije noći sanjala sam da se teroristi skrivaju u New Orleansu. Tražila sam od vode i anđela da mi potvrde san kako bih bila sigurna da se ne radi o pukoj reakciji na ova napeta i zastrašujuća vremena. Svaki put kad bih tražila potvrdu, sve je upućivalo na New Orleans i neki su se znakovi točno nalazili na onim mjestima na kojima sam tražila da budu. Budući da je ova vizija tako jasna i uporna, nikako ne bih htjela da se na kraju dogodi kako sam imala koristan uvid koji sam zanemarila. No ne vjerujem da bi me itko iz organa vlasti shvatio ozbiljno. Pišem vam u nadi da sam se povjerila nekome tko neće misliti da sam luda i tko će znati što učiniti s ovom "informacijom" pokaže li se na kraju istinitom." — L. M. Ovi "snovi" divni su primjeri telepatije koja je, zapravo, neposredan prijenos informacija, spoznaja ili osjećaja od jedne osobe ili entiteta drugoj osobi ili entitetu, bez oslanjanja na naših pet "uobičajenih" osjetila, kao što su vid, sluh, dodir, okus i njuh. Telepatija je trenutačan, tih prijenos od bilo kojeg podsvjesnog "pošiljatelja" do bilo kojeg podsvjesnog "primatelja" tijekom kojeg bilo koji od njih može, a i ne mora biti svjestan prijenosa te ga može, a i ne mora namjerno izazivati. Budući da je svrha telepatskih informacija da ostave dojam na primatelja, a katkad i da ga potaknu na djelovanje, svijest prije ili poslije sazna za njih. U Ellienu "snu" o prijatelju koji si je oduzeo život, njegova podsvijest —u ovom slučaju, njegov duh dok je napuštao tijelo — oprostio se od njezina i krenuo Domu (neki samoubojice uspiju prijeći na Onu stranu, bez obzira na to što su vas učili). San je omogućio njezinoj podsvijesti da primi njegovu poruku i iznenada, bez ikakve ^i,,,..... fiOmoći ostalih rtrr >" A o cm \r\ c
72 Šesto poslavlje T. R. je očito nesvjesno održala telepatsku vezu s bivšim dečkom dugo nakon što su se razišli. Jednog će dana saznati je li joj namjerno "slao" poruke te je li i on nju telepatski "pratio". činjenica da je uspješno primala informacije i da ih je poslije uspjela provjeriti već je sama po sebi dovoljno postignuće. Sto se tiče L. M., ne samo da mislim da nije luda, nego to i znam. Primila je korisne telepatske informacije o teroristima u New Orleansu i cijenim što je bila dovoljno savjesna da o tome progovori. činjenica jest da postoji nekoliko terorističkih ćelija diljem Sjedinjenih Država, uključujući one u New Orleansu i New Jersevu. Dok ona i mnogi drugi primaju takve telepatske poruke, naše brojne obavještajne, istražiteljske i policijske agencije usredotočeno surađuju, svaka pokrivajući svoje područje. Sa sigurnošću mogu poručiti L. M. da se opusti, prepusti stvar Bogu i prati razvoj događaja jer će njezine informacije biti potvrđene. L. M.-ino iskustvo lijepo pokazuje kako se telepatija ne svodi samo na komunikaciju između dvije osobe ili dva "duha". Poruku može odašiljati bilo koji izvor energije (primjerice, grad, država ili bilo kakva ujedinjena svijest) nekom drugom izvoru ili izvorima energije (jednom čovjeku ili više njih, neovisno o tome poznaju li se ili ne). Jedna od meni najdražih dokumentiranih i prilično poznatih priča o telepatiji u snu govori o Victoru Samsonu, uredniku Boston Globea. Jedne se noći nakon posla malo previše prepustio slavlju u obližnjem baru pa je odlučio prespavati u uredu umjesto da ode kući. Klonuvši na sofu, gospodin Samson je usnuo stravičan "san" o razornoj vulkanskoj erupciji na otoku koji se u njegovu snu zvao "Pele". Tekuća lava slijevala se s vrha planine uništavajući na svom putu sela i tisuće bespomoćnih ljudi. Duboko potresen onim što je vidio u snu, čim se probudio, zgrabio je list papira i zapisao svaku pojedinost koje se mogao sjetiti. I dalje potresen i prilično mamuran, odlučio je ipak otići kući i odspavati nekoliko sati prije nego što se bude morao vratiti na posao. Rano idućeg jutra izdavač Globea zatekao se pokraj stola gospodina Samsona, gdje je ugledao papir. Podignuo ga je i pročitao Kad su više od snova 73 bjesomučnom erupcijom vulkana. Ne znajući da je članak zapravo san gospodina Samsona, izdavač ga je brzo dao tiskati i razaslao ga je diljem zemlje. Tek kad je gospodin Samson mnogo kasnije toga dana stigao u ured, izdavač je saznao da je članak koji je objavio u cijeloj Americi samo san nastao u alkoholiziranu stanju. Tek nekoliko tjedana poslije u bostonsku luku stigla je flota s vijestima o vulkanskoj eksploziji na indonezijskom otoku Krakatau, koji domoroci nazivaju Pele, u kojoj je stradalo četrdeset tisuća ljudi, i to u onom trenutku kad je gospodin Samson usnuo svoj san. Sve se to događalo u kolovozu 1883- godine, kada su vijesti sporo putovale. Slučajnost? Pogodak? Lažno sjećanje? Molim vas. Što se tiče telepatije, ima onih koji vjeruju kako su neki od nas "pošiljatelji", a neki
"primatelji". Pojednostavljeno objašnjenje glasi ovako: ako na nekoga mislite i ta osoba nešto kasnije nazove, vjerojatno ste "pošiljatelj", a ako znate tko vas zove prije negoli podignete slušalicu, onda ste "primatelj". Smatram da nikoga od nas ne treba ograničavati stavljanjem u jednu ili drugu kategoriju. Dolazimo ovamo s One strane, darovita duha, mudri, iskusni i vječni, a naša sposobnost da telepatski komuniciramo duhovnim umom, čime se Doma najprirodnije služimo, obuhvaća i slanje i primanje. Tek kad se umiješa svijest, našim najnormalnijim, korisnim, urođenim i bogomdanim darovima počnemo pridavati veliku, mističnu i magičnu paranormalnu dimenziju. Astralna putovanja Kad već govorimo o našim najnormalnijim, korisnim, urođenim i bogomdanim darovima, malo kojim se u snu služimo prirodnije i češće od astralnog putovanja. Jednostavno se radi o tome da se naš duh, koji se odlučio odmoriti od ograničenja nametnutih ovim sputanim, nespretnim i gravitacijom opterećenim tijelom u kojem boravi, uputi kome god i kamo god želimo. Ni telepatija ni astralna putovanja nisu nekakav sablasni i ezoterični newageovski koncept u koji možete vjerovati i koji možete primijeniti samo ako slnhnrlnn među liude. (Imam šezdeset i 74 Šesto poslavlje šest godina i posvetila sam čitav svoj život temama poput ove, stoga zamislite koliko mi samo strgljenja treba da napišem termin New Age (Novo doba, op. prev.). Ovamo smo stigli astralnim putovanjem s One strane, kad je naš duh ušao u tijelo koje smo mu odabrali, i astralnim ćemo se putovanjem opet vratiti Domu. Rodili smo se sa znanjem kako se astralno putuje, u snu to čak radimo rutinski (u prosjeku putujemo čak dva do tri puta na tjedan) i upravo astralna putovanja čine srž nekih od naših najintenzivnijih i najupečatljivijih snova. Pam, na primjer, piše: "Moj tata i jedan od moje braće poginuli su u prometnoj nesreći. Vidjela sam nesreću u vrlo živopisnom snu u istom trenutku kad se zaista i dogodila. činilo mi se kao da sam na stražnjem sjedalu auta i promatram cijelu strahotu." Pamin "san" zapravo uopće nije bio san. Budući da je tad, kao što je i sad, bila duhovno povezana s obojicom muškaraca, njezin je duh pohrlio k njima istog trenutka kad je osjetila da su u opasnosti. Nije morala zamisliti da je vidjela nesreću kao da je bila na stražnjem sjedalu auta. Zaista je bila s njima, u svom duhovnom tijelu. Spremna sam se kladiti da će joj otac i brat, ako to već nisu učinili, jednog dana kad joj dođu u posjet reći da su je vidjeli ondje. I kad kažem "istog trenutka kad je osjetila da su u nevolji", mislim to doslovce, istog trenutka. Astralno putovanje od jednog mjesta do drugog, bez obzira na udaljenost, brže je od treptaja oka, tako da nema toga mjesta na Zemlji, na Onoj strani ili bilo gdje drugdje u Božjem univerzumu, koje bi nam bilo nedostižno dok spavamo. Svidjela mi se priča koju mi je poslala žena imenom Martha. Priča je bila spoj sna koji pruža informacije i rješenje problema, telepatije i astralnog putovanja odavde i s One strane:
"Prije osam mjeseci ostala sam udovica nakon četrdeset i dvije godine predivnog braka. Ništa mi nije važnije od prstena koji mi je dao pokojni muž kad smo na četrdesetu godišnjicu obnovili zavjete, tako da sam se prilično uzrujala kad je nestao s posebnog mjesta na toaletnom stoliću, gdje sam ga držala. Pretražila sam kuću uzduž i poprijeko. Prekopala sam sve džepove i sve torbe koje imam. Ispraznila sam smeće i vrećicu od usisivača, pretražila sam svaki pedalj auta i prtljažnika, čak sam pozvala i vodoinstalatera da pregleda cijevi. Bila sam shrvana kad sam shxMila da.iezauviiek nestao. T onda Kad su više od snova 75 sam iznenada u jednom tjednu četiri puta sanjala kako se nalazim pod krevetom. Završavala bih ondje iz najglupljih mogućih razloga. U jednom sam snu čak sudjelovala u snimanju televizijske emisije. Zadatak mi je bio da ležim pod krevetom i pazim da se kabel kamere ne izvuče iz struje. Trebalo mi je nekoliko dana da shvatim kako mi ti snovi možda pokušavaju nešto poručiti. Kako mi je krevet prenizak, sama nisam mogla daleko dosegnuti pod njega. Došlo je nekoliko prijatelja koji su mi ga pomogli pomaknuti. I jasno, u sredini ispod kreveta, pod debelim sagom ležao je moj prsten. Nikad neću shvatiti kako je tamo dospio, a još manje kako sam kroz snove saznala gdje ga trebam tražiti." Sve mi se u ovoj priči sviđa, a osobito mi je drago što je Martha u jednom iskustvu istodobno spojila mnogo važnih elemenata. Kao prvo, prsten je pod krevet stavio njezin muž. često je posjećuje — astralno putuje do nje — i rado joj daje do znanja da je još tu tako što stvari, poput ključeva od auta, daljinskog upravljača, novčanika i slično, seli s mjesta na kojima ih je Martha ostavila. Ivad bolje razmisli, shvatit će da prsten nije bio prva stvar koju je "izgubila", a onda našla na nekome čudnome mjestu. Razlika je samo u tome što je bio najvažniji od svih stvari i muž je njime definitivno privukao njezinu pozornost, zar ne? Na jednom od njezinih mnogih astralnih putovanja na kojima se u snu susreće s mužem (našli su se na drvenom doku na kojem ju je zaprosio), a koja ona pogrešno tumači kao snove želja, muž joj je telepatski (kad se sjeti "snova", prisjetit će se da su "razgovarali bez riječi") dao dovoljno informacija kako bi je doveo do prstena za koji zna da joj mnogo znači. Sva sreća što joj poruke nisu promaknule i što ih je dovoljno ozbiljno shvatila i provjerila. Nakon neizrecive tragedije koja nas je zadesila 11. rujna primila sam mnogo pisama u kojima su mi ljudi opisivali astralna putovanja, odnosno "snove". Sva su se pisma bavila istom temom. Jedno je stiglo od Terese: "Strašne noći uoči 11. rujna usnula sam san. Imala sam osjećaj da letim. činilo se kao da sniježi, samo što to nije bio snijeg nego gust pepeo, prašina i žeravica. Posvuda su bile zgrade i osjećala se opasnost. Ljudi su se bojali. Pokušala sam im pomoći. Nekoliko nas radilo je isto. Ne mogu vam točno reći što smo radili, znam da smo Domagali idaieJailo kka,.teška.... Netko„mi ie ,....¦. 76 Šesto poglavlje rekao da dovedem još pomoći. Uputila sam se, vjerojatno leteći, u potragu 2a najboljom mogućom pomoći koju sam mogla naći. Sljedeće čega se sjećam jest da
sam je dovela. Uz mene je bio Isus. Toga se najbolje sjećam iz sna. Nikad u životu nisam sanjala nešto slično i ovo mi je osobito priraslo srcu." I draga žena imenom L. R. napisala je: "Kad sam 11. rujna otišla u krevet, čim sam 2atvorila oči, prema meni su se počela približavati lica, osobito lice jednog muškarca i žene. Kadar se nakon toga proširio i vidjela sam duhove mnogih ljudi kako prola2e. Okrenula sam se prema muškarcu i ženi jer sam silno željela vidjeti tko su oni. Oboje su se smiješili. Približavali su se, sve dok ih nisam mogla jasnije vidjeti, osobito nju. I dalje sam iza njih nazirala sve one duhove koji su prola2ili. Po golemim oblacima dima koji su sukljali, 2nala sam da sam se nekako našla na mjestu Svjetskog trgovačkog centra. Nikad neću 2aboraviti kako su, dok se dim di2ao, duhovi prela2ili prijeko, baš kao što opisujete u svojim knjigama. Ne znam 2ašto sam usnula ovaj san koji je više djelovao kao stvaran događaj. Ne mogu o njemu govoriti prijateljima jer će pomisliti da lažem ili da sam luda. No imala sam osjećaj da bih to što sam vidjela trebala podijeliti, u nadi da ću one koji su tog strašnog dana ondje izgubili voljenu osobu uspjeti uvjeriti da sam svojim očima vidjela kako se be2brojne duše vraćaju miru Doma. Kad bih vidjela fotografije žrtava, sigurno bih prepo2nala onu dragu ženu čije su mi se lice i osmijeh usjekli u pamćenje. čak i da samo jedna osoba nađe utjehu u ovome što sam doživjela, cijelo se iskustvo isplatilo." Kao što sam već rekla, to su tek dva pisma od mnogih koja opisuju astralna putovanja u snu. Sva će ta pisma uvijek imati posebno mjesto u mome srcu. Nepobitna je i utješna činjenica da su te užasne noći, ali i danima i noćima poslije, legije duhova iz cijeloga svijeta i s One strane neprestano pomagale svim žrtvama, svim ucviljenima, svim vatrogascima, policajcima i volonterima, svakoj osobi na Zemlji kojoj srce još treba 2acijeljeti od be2božnog 2la tih događaja. Vjerujte mi, noćni 2rak vrvi 2abrinutim duhovima koji astralno putuju onamo gdje mogu biti od pomoći, a većina tih suosjećajnih putnika i dalje se ujutro budi tek s blijedim sjećanjem na svoje emocionalno nabijene i vrlo aktivne "snove". Kad su više od snova 77 Istina o astralnim putovanjima Tijekom astralnih putovanja možemo vidjeti, a i vidimo najrazličitije ljude i mjesta. Uobičajeni su susreti s voljenim osobama, kako živima, tako i mrtvima, iz ovog života i prošlih, te s dragim prijateljima s kojima se nismo našli u ovoj inkarnaciji, a koji su vrlo blizu povratku Domu. Redovito putujemo zemaljskom kuglom posjećujući mjesta koja smo voljeli, redovito obilazimo ljude koji nam nedostaju ili za koje se brinemo, i redovito odlazimo na Onu stranu, mjesto za kojim najviše čeznemo. "Nekoliko sam puta sanjala da sam se našla s prijateljima, i živima i mrtvima", piše L. F. "Jedan se san odnosio na kolegicu s fakulteta za koju sam čula da je smrtno oboljela od raka dojke. Nisam se mogla dosjetiti nekog elegantnog načina da saznam što joj se dogodilo, pa sam molila da me se u snu odvede k njoj, i molitva mi je bila uslišana. Našle smo se u nekakvom sušnom i stjenovitom predjelu. Hodala je po velikim stijenama, gotovo je skakutala. Uživale smo u međusobnom
društvu bez ikakve verbalne komunikacije. Saznala sam da je dobro i da je sretna. Je li mi pokušala još što reći? Trebam li taj san ispričati drugima koji su joj bili bliski ili da ga zadržim za sebe?" L. F. bi svakako taj "san", zapravo, astralno putovanje, trebala ispričati drugim ljudima koji su bili bliski njezinoj prijateljici i tako prenijeti poruku koju je dobila, a koja je ujedno i sve što joj je prijateljica željela reći - da je živa, da je sretna i da je u sigurnom, blagoslovljenom miru Doma. L. F.-in nas susret podsjeća na divnu mogućnost: želite li nekoga vidjeti, na Zemlji ili na Onoj strani, pomolite se da se nađete s tom osobom dok spavate. Ako je ne sretnete odmah prvu noć, ili drugu, ili petu, ili čak desetu, ne odustajte od molitve. Sto je vrjednije tih pet minuta prije nego što utonete u san? Zapamtite, ono što želite najbolje ćete ostvariti budete li vjerovali da je moguće, a onda se obratite Bogu. Nema trenutka da vas On ne sluša i ne voli svim svojim savršenim i bezgraničnim srcem. 78 Šesto poglavlje Nekoliko činjenica o astralnim putovanjima Uvjerena sam da se pitate kako se može uočiti razlika između sna i astralnog putovanja. Dobra je vijest da postoji nekoliko jednostavnih načina da svaki put prepoznate astralno putovanje, u slučaju da niste sigurni. Svaki put kad sanjate da letite, a da pritom niste u avionu, ne radi se o snu, nego o astralnom putovanju. Mark piše: "Otkako znam za sebe, sanjam da letim. Netko je uz mene. Kao da me podučava. Zanima me je li to neobično." Sherrv kaže: "Nekoliko puta na tjedan sanjam da sam iznad zemlje, da letim sama od sebe, gledam četvrt u kojoj sam odrasla ili virim kroz prozor prvog stana u kojem smo živjeli muž i ja." Sam piše: "Uživam u uzbuđenju koje osjetim kad sanjam da letim. Osjećam se slobodnim i kao da imam posebne moći." To je tek nekoliko od desetaka pisama onih koji su tijekom astralnih putovanja svjesni činjenice da lete. Letenje je česta pojava pa se nadam kako vi koji ste je iskusili ne mislite da s vama nešto nije u redu ili da ste ludi. Usput bih rekla Marku da ga na astralnim putovanjima prati duhovni voda koji mu pomaže da ostvari ono što želi dok izvan tijela uživa u duhovnim izletima. Sto se tiče nas ostalih, molim vas da mi vjerujete kako svi redovito astralno putujemo u snu, ali nije slučaj da svi pritom i letimo. Iako mi je izvantjelesni život tijekom noći vrlo aktivan, iskreno mogu reći kako nikad nisam "sanjala" da letim. To ne znači da su astralna putovanja ljudi koji ne lete više ili manje važna od astralnih putovanja onih koji lete, to samo znači da se putovanja manifestiraju na različite načine. Kao i događaji u budnom stanju, i "snovi" o astralnim putovanjima odvijaju se logičnim slijedom, ne sastoje se od nasumično nabacanih slika, ljudi i mjesta. Ovo mi se čini kao dobar trenutak da vam ispričam o jednom svom astralnom putovanju koje se dogodilo baš kad mi je bilo potrebno, uostalom, kao što je slučaj s većinom astralnih putovanja. Krstarila sam uz obalu Aljaske s unučadi, Angelom i Willyjem. Opuštala sam se uz obitelj prije nego što ćemo Lindsev i ja prionuti na
novu knjigu, Život na Onoj strani. Iako nema nikakve sumnje da je..knjiga poprimala svoj oblik u moioi Kad su više od snova 79 podsvijesti, pažnja mi je najvećim dijelom ipak bila zaokupljena djecom, predivnim krajolikom i oduvijek prisutnim prijezirom prema hodanju. Usred sve te ljepote i neprestane aktivnosti uz djecu ponaj-manje sam očekivala da ću provesti jednu od najpotresnijih noći u životu, koje se i dan-danas sjećam do najmanjih pojedinosti. U jednom trenutku počeo me svladavati san u brodskoj kabini, da bih se u drugom našla na mjestu koje nikad prije nisam vidjela ni zamišljala: u prostranom, sivom, prigušeno osvijetljenom ništavilu ispunjenom tihim, uskomešanim mnoštvom duhova tužno oborenih očiju prema zemlji. Nitko me nije pogledao, kao da su im sve iluzije bile razbijene pa nisu imali snage podignuti glavu ili su bili toliko izgubljeni i zbunjeni da im je bilo svejedno. Starosna se dob kretala od ranog mladenaštva pa do duboke starosti. Zrak je toliko bio ispunjen beznađem da sam jedva disala. Nisam imala pojma gdje se nalazim, ali "nekako" (što obično znači "telepatski", kad je riječ o astralnim putovanjima), iako ni sa mnom ni međusobno nisu razmijenili ni riječi, znala sam u kakvoj se strašnoj nevolji ti ljudi nalaze i znala sam jedini način na koji se iz nje mogu izvući. Počela sam mahnito trčati od jednog do drugog, grleći ih i usrdno moleći: "Morate reći da volite Boga. Molim vas, možete otići odavde i vratiti se Doma. Dovoljno je da kažete da volite Boga." Moj gotovo histeričan glas bio je jedini zvuk koji se čuo. Plakala sam. Oni nisu. Isplakali su već sve suze prije negoli su završili ondje. Iza tog užasnog ništavila nazirao se naoko beskonačan ulaz, otvor u nešto što mogu opisati samo kao najcrnju, najhladniju, najo-gavniju, najbešćutniju, najbeznadniju i najtužniju bezbožnu tamu koju bih ikad mogla zamisliti. Ispunila me takvom jezom da sam se okrenula od nje i još se mahnitije obratila tim tragičnim duhovima oko sebe, grleći ih i moleći da kažu kako vole Boga. Znala sam, ostanu li ovako okrenuti od Njega, na kraju će otići u tu odvratnu tamu. Znala sam što je ta tama. To su Lijeva vrata. Oni koji su se okrenuli od Boga i prigrlili zlo na kraju života prolaze kroz njih kako bi se sto prije vratili u novu inkarnaciju. ćula sam za to od Francine i bavila sam se time cijeli svoj život, ali nikad prije nisam imala priliku 80 Šesto poglavlje Mjesto na koje sam otputovala, sa svim tim jadnim i izgubljenim duhovima koji se tiho komešaju u dubokom očaju, ne da se usporediti ni s čim za što sam čula ili 6 čemu sam razmišljala. Već je i kratak boravak ondje bio dovoljan da me baci u duboku depresiju koja je trajala danima. Voljela bih da sam cijelu stvar mogla otpisati kao gadnu noćnu moru, ali doživljaj je bio prestvaran i radnja se odvijala logičnim slijedom. Sjećam se da sam se probudila u hladnom znoju i jecajući. Odmah sam nazvala Lindsav kako bih joj rekla da se, dok sam spavala, dogodilo nešto što svakako moramo uključiti u knjigu Život na Onoj strani, ali da još ne znam točno o čemu se radi i kakvo ima značenje.
Uz Francineinu pomoć i nakon opsežnog istraživanja otkrila sam da sam bila u svojevrsnom predsoblju Lijevih vrata, koje se naziva čekaonica. Neki očajni duhovi tamo završe nakon smrti, dvoumeći se između Boga i bezbožnosti. Nisu ni svijetli ni tamni, nego sivi i izgubljeni, rastrgani između Lijevih vrata i One strane, ali još su u mogućnosti otići kamo žele, ovisno o tome okrenu li se na kraju Bogu ili od Njega. Pisala sam o tome opširnije u Životu na Onoj strani, ali u toj sam knjizi samo ovlaš spomenula astralno putovanje koje me tamo dovelo. Nekoliko puta na mjesec astralno putujemo na Onu stranu i to je iskustvo, za razliku od navedenog, uvijek ugodno. Recimo, M. R. piše: "Bio sam u prelijepom tunelu koji je djelovao nekako pahuljasto i prelijevao se u zlatnim bojama. Kao da je imao vlastiti izvor svjetla. Osjećao sam se obavijen njegovom ljubavlju. Na izlasku iz tunela dočekalo me pjevanje kakvo nikad prije nisam čuo. Djelovalo je kao stotine i stotine ljudskih glasova, svaki savršen. Kad bih htio opisati glazbu, mogao bih samo reći da je bila čista i blistava poput kristala. Smjestio sam se ispod pozornice i uživao slušajući taj nevjerojatan zbor kako pjeva o Bogu. zanima me gdje sam bio i što sam to slušao?" M. R. se jednostavnim i logičnim slijedom uputio Doma kako bi slušao koncert anđela u predivnoj građevini koja se naziva Dvoranom glasova. Fascinira činjenica da anđeli nikad ne govore te da s nama i međusobno komuniciraju samo telepatski. Njihovi su glasovi isključivo namijenjeni čudesnim pjesmama Bogu, njihovu Stvoritelju. S radošću ih izvode na najsvetije blagdane. Svi smo imali svetu Kad su više od snova 81 čast slušati anđeoski zbor u Dvorani glasova dok smo živjeli na Onoj strani, pa se naši duhovi sjećaju kad se ti zborovi održavaju. M. R. se pametno uputio na astralno putovanje u trenutku jednog takvog jedinstvenog događaja, znam da mu je glazbena nadarenost, koja mu je dana u ovom životu, vrlo važna i da je ovo putovanje samo potvrda i nadahnuće koje će mu pomoći da ostane usredotočen na svoj bogomdan talent. Važno upozorenje što se tiče astralnih putovanja na Onu stranu: nemojte se prestrašiti ako nekoliko dana nakon i najeuforičnijeg putovanja u raj budete zlovoljni ili čak melankolični. Gwenino iskustvo nije neuobičajeno. Nakon što je u snu otišla Doma, kaže: "Sjećam se da sam bila veoma depresivna i tužna. Plakalo mi se. Također se sjećam da sam prigušenim glasom rekla: 'Molim vas, ne ostavljajte me.' Kad sam to izgovorila, otvorila sam oči, pogledala u zidove svoje spavaće sobe i briznula u plač. Depresija je trajala danima. I danas me proganja to iskustvo." Nalazimo se ovdje jer smo hrabro odlučili nastaviti učiti i razvijati se prema najvećem savršenstvu koje naš duh može postići. Dolazimo iz nedostižne ljepote našeg Doma, gdje živimo medu najdražim prijateljima, svecima, anđelima i mesijama u neprestanoj i opipljivoj prisutnosti Božje ljubavi, tako da od trenutka kad odemo, pa sve do trenutka kad se vratimo, osjećamo nostalgiju za Domom. Astralna putovanja obično nas podsjete na sve ljude i stvari koje nas čekaju na kraju ovog mučnog izleta na Zemlju. Katkad, osobito kad nam je najteže, zbog tih
putovanja voljene osobe na Onoj strani nedostaju nam više nego obično, a razlika između ovog i onog svijeta postane još očitija. Kad vas uhvati depresija, budite strpljivi, ponavljajte si da će vas voljene osobe s tog svetog i savršenog mjesta uvijek ondje čekati te da će vas posjećivati ovdje. Ne gubite vjeru: ovdje ste sa svrhom, koju ćete svjesno ili nesvjesno ispuniti prije nego što se vratite Doma. Nisu sva astralna putovanja proročanska, ali zato su svi proročanski "snovi" astralna putovanja. Možda se sjećate da sam u Trećem poglavlju, o proročanskim snovima, navela da su svi proročanski snovi u boji i da im radnja ima logičan slijed. Isto vrijedi i za astralna putovanja. Naime, proročanski san je nemoguć bez „. astralnom nutovania u itekako SLYamu ustanovu na. Onoj strani, koja _,..... 82 Šesto poslavlje Kad su više od snova 83 se zove Arhiv. U njemu su pohranjene sve prošle i sadašnje karte sviju nas. Kao što sam navela u tom poglavlju, svi sastavljamo iznimno detaljne karte prije nego što se ti novoj inkarnaciji vratimo ovamo. Te karte uključuju i pet izlaznih točaka koje smo unaprijed odredili kao trenutke kad ćemo biti spremni za povratak Domu. Tijekom proročanskih "snova" zapravo odlazimo u Arhiv i pregledavamo te karte, što je jedino mjesto na kojem informacije fizički postoje. Ako se nakon proročanskog "sna" sjećate prostorije veće nego što možete zamisliti, s beskonačnim redovima polica prepunih svitaka te koja je smještena u predivnoj građevini s kupolom i stupovima od bijelog mramora, zapravo se sjećate svog posjeta Arhivu. Najčešće ipak zaboravimo samo astralno putovanje jer nam čitanje karata predstavlja veći prioritet. Katkad se čini da gotovo nasumično i bez ikakva smisla biramo koje ćemo karte čitati, kao što je u svom nedavnom pismu opisao Greg: "često sanjam ljude koje sam vidio tijekom dana. U snovima postanem svjestan njihove smrti, a sljedeći dan saznam da su umrli. Naravno, tada je prekasno da ih upozorim. Zašto onda uopće imam takve snove?" Pitanje je na mjestu, Greg, ali zapamtite, informacije dobijemo dovoljno rano da bismo nekoga upozorili samo onda kad je predviđeno da se umiješamo u nešto što je osoba sama unaprijed zacrtala u karti. Ono što vam se u snu jasno daje do znanja jest da bez ikakve muke imate pristup kartama u Arhivu. U svojim molitvama prije spavanja pokušajte zatražiti od Boga da vas odvede do karata onih kojima biste mogli na vrijeme pomoći i da vas poštedi spoznaje onoga za što ne možete ništa poduzeti. "Kako razlikovati san koji je upozorenje od onog koji je samo pokušaj podsvijesti da nešto razradi? često imam snove u kojima radnja ima logičan slijed, kao da se sve uistinu i događa. Ti su snovi u boji, i to intenzivnoj, a često se odnose na zdravstvene probleme mojih prijatelja koji za te probleme ne znaju. Trebam li ih upozoriti da odu na liječnički pregled ili se samo radi o mojoj zabrinutosti za njih?"-W.M. W. M., svakako savjetujte prijateljima za koje "sanjate" da imaju zdravstvene probleme neka odu na liječnički pregled. čak im ispričajte i pojedinosti koje vam se
javljaju u "snovima". Astralno putujete u Arhiv kako biste ondje čitali njihove karte baš zajpšto ste. zabrinuti za svoje prijatelje. Napuci koje dobivate logičan su slijed radnje i činjenice što su "snovi" u intenzivnoj boji. (Usput rečeno, ne postoji intenzivnija boja od boje na Onoj strani. Stoga, javljaju li vam se "snovi" u kojima su boje prežarke i prezanosne da bi postojale na Zemlji, budite uvjereni, one zaista jesu prežarke i prezanosne da bi postojale na Zemlji. Zapravo ste bili Doma.) Ako prijatelji odluče zanemariti vaš savjet da odu liječniku, to je njihova stvar. Vi ste im čiste savjesti prenijeli informaciju dobivenu od vrlo pouzdanog izvora. Ostalo je na njima. Svaki san u kojem ne samo da ste dio nego se baš vidite u njemu, nije san, nego astralno iskustvo. Astralno putovanje je, prema definiciji, boravak duha "izvan tijela". Svi smo čuli ili čitali o ljudima koji su, pod anestezijom ili na neki drugi način kad su navodno bili bez svijesti, s nekog povišenog mjesta promatrali svoje tijelo, gledali, slušali i zapamtili sve što se oko njih događalo. Dok spavamo, povremeno se događa ista stvar tijekom astralnog putovanja. Ne zaboravite da je naš duh živo biće koje vidi, razmišlja, čuje i osjeća. Smješteno je u tijelu iz praktičnih razloga, ali nikako nije zatočeno u njemu. I kad pode na izlet, duh katkad ne može odoljeti pa se malo zadrži i promatra tijelo od kojeg se odlučilo odmoriti. Nažalost, toga se uvijek ne sjećamo kao ugodnog iskustva. "U snu sam se vidjela kako spavam okrenuta prema vratima spavaće sobe. Kao da sam lebdjela nad svojim tijelom. Mogla sam vidjeti sve. Začulo se kucanje na vratima sobe. Bila je to smrt. Nije se vidjelo lice, samo tama. Nosila je crn plašt, a pod rukom je držala knjigu. Znala sam da je to smrt i znala sam da joj moram reći da ode. Sjećam se kako sam se bojala. Zapovjedila sam joj neka ode u ime Boga. Ponavljala sam joj to i otišla je. Kad sam se probudila, sjedila sam uspravno u krevetu i govorila: 'Odlazi u ime Boga.' Bila sam sva u znoju i bojala sam se. Upalila sam svjetlo i više nisam zaspala. Znam da se smrti ne bi trebalo bojati. Vjerojatno se zato i pitam koje je značenje imao ovaj san." — D. W. Kao što smo već rekli u poglavlju o snovima otpuštanja, mračnim i zbunjujućim dijelovima sebe u snovima često dajemo fizički oblik kako bismo pomogli svijesti da se suoči s njima. Ovaj je san odličan primjer. Tu se istodobno događa nekoliko stvari. Prva je da tako izravan pogledL,jQa,.samog sebe^rnože predstavljati šok za sustav ili, da 84 Šesto poslavlje budemo precizniji, za dio svijesti koji je svjestan onoga što se događa. Ponavljam, tijekom tjedna nekoliko puta astralno putujemo u snu, ali svjesno se ne sjećamo svakog pojedinog putovanja i ne zaustavljamo se baš svaki put kako bismo promatrali svoje tijelo. Stoga nije čudno da se određena jeza javi već i kad najmanji djelić naše svijesti shvati što se dogodilo i kad osjeti odvajanje duha od fizičkog tijela. Tim više što svijest to odvajanje percipira kao nešto što se događa prvi put. Taj strah i jeza mogu poprimiti zastrašujuće oblike, pa tako i obličje mračne, bezlične smrti, kao što je bio slučaj kod D. W. Drugo, ne zaboravite da se naš duh sjeća svakog trenutka svih života koje smo već
proživjeli, kako ovdje, tako i Doma. Kako je većina nas proživjela mnogo života na Zemlji, tako smo mnogo puta već "umrli". Naš duh zna da kad se dogodi ta zemaljska stvar zvana "smrt", jednostavno otputujemo na Onu stranu, odakle smo uostalom i došli, ostavljajući svoja tijela zauvijek za sobom. Kunem vam se da naš duh ne doživljava "smrt" kao nešto tužno ili zastrašujuće jer je svjestan da je ona prirodan prijelaz u životu koji je uvijek postojao i uvijek će postojati. Zbog svoje vezanosti uz ovaj ograničeni, zemaljski, pomoćni mehanizam koji nazivamo "tijelom", naša je svijest ta koja pridaje smrti dimenziju straha. I zato, kad se duh D. W. odvojio i lebdio iznad njezina tijela, njezin je duhovni um to mirno povezao sa smrću, dok je svijest događaj popratila paničnom reakcijom. Kao što je i sama rekla, smrti se ne bi trebalo bojati. No svi racionalno znamo kako neke stvari ne bi trebalo, ali sve to padne u vodu kad nas zateknu nespremne, kao što je bio slučaj s njom. Primijetit ćete kako je zazivanjem Boga otjerala taj zastrašujući oblik koji je nazvala smrću, iako se radilo samo o utjelovljenju njezina svjesnog straha da umire jer se odvojila od svoga tijela. G. H. opisuje još jedno fascinantno astralno putovanje u kojem se "sanjač" odvojio od svoga tijela: "Vidio sam sebe kao Egipćanina, u obliku sjene, s uobičajenim ukrasom na glavi iz kojeg je izlazila zmija. Glas mi je rekao: 'Ti si Egipćanin Oberon i bit ćeš reinkarniran.' Molim vas, pomozite mi da shvatim. Nadam se kako ovo ne znači da ću doslovce biti reinkarniran. Ne želim se vraćati ovamo." G. H. nema razloga za brigu. Ovo mu je zadnji život na Zemlji, više se neće reinkarnirati. Ono što je vidio bila je reinkarnacija od prije nekoliko tisuća godina ijjsjcreno govoreći, nije bila jedaa, od nak...... Kad su više od snova 85 sretnijih. Kao što će detaljnije biti objašnjeno u sljedećem poglavlju, kad kažem da u snu možemo astralno putovati kamo god želimo, to svakako podrazumijeva i prošlost. Za potrebe života na Zemlji izmislili smo mjerni sustav koji nazivamo "vrijeme". Izvan Zemlje, napose u duhovnom svijetu One strane, "vrijeme" ne postoji, a s njim ni "prošlost" ili "sadašnjost", ni pojam kao što je "prije tisuću godina". Sve je sada, koliko god to nama bilo teško shvatiti. Zato G. H. na prizor sebe kao Egipćanina Oberona ne bi trebao gledati kao na izlet u drugi život. Neka ga jednostavno shvati kao kratak uvid u ovaj život, koji je uvijek živio i koji će uvijek živjeti, u jednom od njegovih mnogih stadija i oblika. U Shannoninu snu opisan je još jedan aspekt astralnog putovanja koji vas može uznemiriti, čak i preplašiti, ako ga ne očekujete: "Imala sam osjećaj kao da sam se probudila iznad svog kreveta. Vidjela sam sve u sobi kako i inače izgleda, uključujući sebe u dubokom snu. Uznemirilo me kada sam odjednom osjetila i čula jak, gotovo zaglušujući vjetar. Doslovce mi je odnio kosu s lica. Veoma sam se prestrašila pa sam tražila Boga da mi pomogne. San me zaista užasnuo. San, zvuk i vjetar iznenada su prestali i probudila sam se točno u onom položaju u kojem sam se vidjela. S obzirom da sam se tako prestrašila, očito se radilo o mori, ali što je značila?" Očito se nije radilo o mori niti o ikakvoj vrsti sna. Shannon je jednostavno
doživjela astralno putovanje srednje brzine. Ponavljam, to nije ništa novo za naš duh; stvar je u tome da doživljaj može izazvati paniku kada spoznaja o njemu tijekom sna dopre do svijesti. Postoje tri brzine astralnog putovanja kad se duh odvoji od tijela. Prva nam je brzina najprirodnija i izaziva najmanje zbunjenosti — duh se kreće istom brzinom kao i naše tijelo kad hoda. Srednja brzina je dovoljno velika da stvori dojam kako sve oko nas leti dok mi mirno stojimo. (Drugim riječima, ono što je Shannon osjetila nije bio jak vjetar u lice od kojeg joj je vijorila kosa, nego se radilo o kretanju srednjom brzinom.) Kad se krećemo nadnaravnom brzinom, duh može prevaliti nezamislive udaljenosti brže nego što naš ograničen um može pojmiti. Štoviše, krećemo se tako brzo da se možda i sjećamo odredišta i onoga što smo radili, ali nemamo pojma kako smo onamo 86 Šesto poglavlje Alicia u svom pismu opisuje astralno putovanje nadnaravnom brzinom: "Letjela sam nad krajolikom vulkanskog planeta. Iz plinovitog terena stršili su golemi, okrhnutj monoliti. Ulijetala sam i izlijetala iz tih nazupčanih planina, ali nisam imala osjećaj da se krećem u nekom određenom smjeru ili prema nekom određenom odredištu — nisam ništa tražila niti sam nekamo posebno išla. Ni u jednom trenutku sna nisam osjetila neku snažnu emociju, poput straha ili nelagode, što bi čovjek očekivao kad navigira nad nepoznatim područjem. Nisam se osjećala dijelom planeta. Definitivno sam ondje bila uljez, što mi nije smetalo, i istraživala sam ga jer sam mogla. Ima li moj san ikakvo značenje?" čini mi se znakovitim iz mnogih razloga, ali ne vjerujem da ijedan ima veze s onim što je Alicia imala na umu kad mi je postavila pitanje. Znakovit je kao primjer nadnaravne brzine u astralnim putovanjima. Naime, iako toga nije bila svjesna, Alicia je obišla planet Merkur. Primijetit ćete da joj se put onamo i natrag ili nije činio vrijednim spomena ili ga se jednostavno nije sjećala. Njezino je iskustvo znakovito i zato što predivno predočava kako je naš duh radoznalo, hrabro, pustolovno i slobodno biće, bez obzira na fizička i mentalna ograničenja koja smo si ovaj put postavili. Alicijino i slična pisma ističu još jedan fascinantan aspekt astralnog putovanja koji mi je, iskreno govoreći, pružio osjećaj olakšanja kad sam prvi put čitala o njemu, ali i poslije, kad sam ga vidjela svojim očima. Srebrna vrpca Postoji stvarna vrpca srebrna odsjaja, katkad vidljiva tijekom astralnog putovanja, koja povezuje naš duhovni entitet s našim tijelom i koja nas hrani Božjom ljubavlju, kao što nas pupčana vrpca hrani dok ne napustimo maternicu. Kod žena ta srebrna vrpca prianja za prsnu kost, a kod muškaraca neposredno iznad očiju, tamo gdje bi se nalazilo "treće oko". Za nju se zna i spominje je se već tisućama godina. Ako ste čitali Bibliju, onda vam je poznat Propovjednik 12: 6-7, gdje piše: "Prije nego se srebrna vrpca prekine... a duh se vrati Bogu, koji gaje dao." Dok ne "umremo" i dok se ne vratimo na Onu Kad su više od snova 87
stranu, srebrna vrpca, beskrajno dugačka, ne može se prekinuti. Odnosno, bez obzira na to koliko daleko naš um otišao od tijela, uvijek nas se može "povući natrag", katkad nježno, a katkad s takvim trzajem da se probudimo misleći da smo čuli "prasak", ali ne možemo odrediti odakle je došao. Već sam spomenula kako sam osjetila olakšanje kad sam sa sigurnošću znala da srebrna vrpca zaista postoji. U pozadini mog osjećaja olakšanja stoji jednostavan razlog kojeg se pomalo sramim: naime, ne uživam osobito u astralnim putovanjima. Nije tako strašno dok spavam i dok nisam svjesna da putujem ili dok sam toga ovlaš svjesna. No kao metoda buđenja ili tijekom meditacije izaziva u meni osjećaj gubitka kontrole, iako sasvim dobro znam kako neću samo tako odlebdjeti da se više nikad ne bih mogla vratiti u svoje tijelo. Kad sam tek čula i počela čitati o srebrnoj vrpci, koncept mi se svidio, ali nisam mu posvetila nikakvu posebnu pažnju. No tijekom jedne tantričke meditacije, ne samo da sam sa stropa promatrala svoje tijelo nego sam vidjela i svoju srebrnu vrpcu kako bliješti dok povezuje moj solarni pleksus i eteričnu tvar u koju sam se pretvorila. Bila je prelijepa. Vidjela sam je samo jedanput. Iako se nikad neću iz hobija uputiti na astralno putovanje, sad znam da nam je Bog dao tu "sigurnosnu mrežu" za održanje veze između našeg tjelesnog i duhovnog bića. Svlvan Muldoon, vrlo darovit stručnjak na području astralnog putovanja, pomno je proučavao srebrnu vrpcu i vidio ju je mnogo puta. U knjigama na tu temu, napisanim u razdoblju od 1920-ih do 1940-ih, dokumentirao je svoja bezbrojna astralna putovanja, koja su počela kad mu je bilo dvanaest godina. Prema Muldoonovu svjedočanstvu, debljina vrpce varira ovisno o tome koliko je naš duh udaljen od tijela koje je privremeno napustio. Kad smo od tijela udaljeni, recimo, kojih pet metara, vrpca ima promjer jednog dolara i obavijena je sjajnom aurom, tako da izgleda još šire. No kad smo na drugoj strani zemaljske kugle, na Onoj strani ili daleko od planeta, vrpca se nategne i istanji poput niti, ali ne postoji nikakva opasnost da pukne. Može se dogoditi da tijekom astralnog putovanja u snu vidite svoju vrpcu ili vrpcu entiteta koji vas je posjetio, a da pritom ne shvatite o čemu se.radLLJpravo se to dogodilo Peteru, koji je napisao: 88 Šesto poslavlje "Sinoć sam se probudio usred noći i ugledao obris muškog lika kako stoji u mojoj sobi. Iz vrha glave izlazilo mu je blještavo bijelo-zlatno uže koje je probijalo strop sobe. U tom trenu preplavilo me divljenje i radoznalost. U sljedećem je lik već nestao. Upalio sam svjetlo i pitao se: 'Što je to bilo? Zar sam sanjao? Djelovalo je stvarno.' Onda sam začuo glas: 'Dolazim iz Indije.' I to je bilo sve. Ništa više. Već sam imao vrlo čudne snove, ali ovaj ću sigurno još dugo pamtiti." Peter je imao zadovoljstvo da ga je posjetio njegov duhovni voda, Indijac Bahrat. Usto je vidio i srebrnu vrpcu svog duhovnog vode. Netko bi mogao reći da smo Svlvan Muldoon i ja, kao zagriženi znanstvenici, znali za srebrnu vrpcu i da smo je podsvjesno tražili tijekom astralnog putovanja. No Peter ju je vidio, a da uopće nije znao da takvo što postoji. Stoga, ako ne vjerujete
Svlvanu Muldoonu i meni, svakako vjerujte Peteru. Iako astralno putovanje u snu ne predstavlja nikakvu opasnost jer svijest u njemu ne sudjeluje, a duhovni um točno zna što radi, molim vas da se njime ne igrate u budnom stanju, nego da pomno pratite upute koje sam detaljno iznijela u prijašnjim knjigama, kao što su Ona strana i povratak te Prošli životi, buduće iscjeljenje. Medu istraživačima astralnih putovanja popularna je priča o čovjeku koji je odlučio, bez ikakvih prethodnih spoznaja, astralno otputovati na Mjesec. No nije stigao na Mjesec, nego je bez ikakve kontrole jurio svemirom. Uhvatila ga je panika, srebrna ga je vrpca naglo povukla u tijelo i toliko se iscrpio da je nekoliko dana ležao bolestan. Telepercepcija Bliski srodnik telepatije i astralnog putovanja je telepercepcija. Telepercepcija je vještina stara koliko i čovječanstvo, ali ime je dobila tek 1930-ih, kad je se počelo službeno proučavati. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća CIA i različiti ogranci vojske počeli su analizirati njezinu potencijalnu korist na polju obavještajne djelatnosti i obrane. Program je napušten 1995- godine i objavljen je službeni izvještaj u kojem se telepercepcija odbacuje kao beskorisna za vladu Sjedinjenih Država. Ako je taj izvještaj točan, objektivan i nepristran, jesam li ja jedina koju čudi što im je trebalo dvadeset i pet godina, istraživania. Kad su više od snova 89 kako bi zaključili da je telepercepcija beskorisna? Već i kod običnog promatranja, a kamoli kod ozbiljnog istraživanja, je li vam ikad trebalo dvadeset i pet godina da uočite je li nešto "beskorisno"? Nije ni meni. To me dovodi do zaključka da vlada ipak nije mogla prihvatiti nešto što je iole nalikovalo na paranormalnu pojavu. I zato, kad je riječ o telepercepciji, morat ćemo nastaviti bez njih. Telepercepcija je vještina koja nam omogućuje da promatramo i opisujemo pojedinosti određenog predmeta ili mjesta od kojeg smo odvojeni vremenom, prostorom ili nekom fizičkom barijerom. Od telepatije se razlikuje utoliko što ne postoji nikakav "pošiljatelj" čije bismo misli hvatali, a informacije primamo u obliku slika, a ne riječi. Od astralnog se putovanja razlikuje po tome što naša svijest može istraživati ta "udaljena" mjesta ili stvari, a da ni u jednom trenutku ne napusti tijelo. Izvježbamo li se u telepercepciji, možemo, primjerice, "hodati" ulicama nekog grada na drugom kraju svijeta u kojem nikad prije nismo bili i točno opisati vrijeme u tom trenutku; možemo se "ubaciti" u kuhinju voljene osobe i vidjeti posude koje se nalazi u sudoperu te slučajne predmete koji u tom trenutku leže na šanku; možemo čak "vidjeti" uzvanike i njihov razmještaj za stolom na svečanoj večeri u Bijeloj kući u doba Lincolnove administracije. Ključni element kod prave telepercepcije je potvrda. Ako nema potvrde, ne radi se o telepercepciji, nego o pogađanju, logici ili bujnoj mašti. Ako tvrdim da vidim prijateljičinu kuhinju te opišem dva tanjura i tri šalice za kavu u sudoperu, ali poziv prijateljici otkrije kako u sudoperu nema nikakvih tanjura, nego samo jedna šalica za kavu, jasno je da sam zakazala. Ako do zapanjujućih pojedinosti opišem svečanu večeru u Bijeloj kući za Lincolnove vladavine, uključujući i odjeću uzvanika, a u
povijesnim zapisima stoji sasvim drukčiji popis uzvanika ili njihov raspored za stolom, tada se zapravo radi o neopravdanom privlačenju pažnje. No kad bih, recimo, skenirala vaš ured, a da mi vi pritom telepatski ne šaljete nikakve informacije, i kad bih vam rekla da na pisaćem stolu leži prevrnuta kutija sa spajalicama, tik uz sliku vaše troje djece, svih odjevenih u crveno, te da se na vašem zelenom bloku s bugačicom nalazi posuda od stiropora s napola pojedenim sendvičem od tune i komadićem ukiseljenog kopra, i kad biste vi potvrdili taj moj opis, u tom bi se shiram rarlrln n ncn rlilr 7= 90 Šesto poglavlje kojima sam i ja, toliko privlači Hk neobična vještina — ili je se može potvrditi ili ne postoji. Nema sive zone, ne može se reći "manje-više, v » V točno . čvrsto vjerujem da je važno vježbati telepercepciju kako bismo izoštrili preciznost prilikom pamćenja i razumijevanja snova. Štoviše, neki snovi uključuju i telepercepciju. Alicein "san" o istraživanju planeta Merkura moglo se pogrešno protumačiti kao telepercepciju da nije bilo tako jasnog osjećaja letenja, pa je zato protumačen kao astralno putovanje. Iskreno govoreći, kad se radi o putovanjima na koja krećemo u snu, ne čini mi se korisnim pa ni zanimljivim trošiti vrijeme na određivanje radi li se o telepatiji, astralnom putovanju ili telepercepciji. Za mene je to jedna od onih nebitnih razlika. Međutim, kao oblik "mentalne tjelovježbe", telepercepcija je jednostavan, fascinantan i opuštajući način kojim se svijesti i podsvijesti može pomoći da surađuju kao tim i da bolje komuniciraju jer su obje važne za uspješnu telepercepciju. Podsvijest je ta koja percipira na daljinu, ali da bi percepcija bila učinkovita, svijest se mora isključiti kako ne bi smetala podsvijesti da primi jasan "signal" od predmeta ili mjesta na koje se usredotočila. I dok podsvijest obavlja svoj posao, svijest bi trebala izraziti, bilo riječima, slovima ili crtežom, ono što podsvijest prima, a to bi trebala izraziti točno, bez uplitanja ili pokušaja obrađivanja informacija. Istraživač Ingo Swann, koji je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio jedan od vodećih stručnjaka na području telepercepcije, napisao je da se razvijanjem ove vještine "mogu proširiti parametri naše percepcije". Imao je pravo, ali kad se radi o svijetu snova, dodala bih da bi se time "pomoglo i našoj svijesti i podsvijesti da nauče surađivati kako bismo izvukli maksimalnu korist iz naših snova i drugih putovanja dok spavamo". Telepercepcija je nešto što možemo vježbati svaki dan ako želimo, čak i ako svom svjesnom umu možemo priuštiti samo kratak predah. Prava prilika za vježbanje telepercepcije jest dok se tuširamo, ili dok ujutro pijemo prvu kavu, ili dok imamo pauzu između sastanaka. S druge strane, vježbanje tijekom vožnje, izvođenja operacije ili, recimo, isprobavanja nove motorne pile moglo bi biti opasno ili, u
najmanju ruku, glupo. Kao i kod svake vježbe koja uključuje um, ... . buditeonreznL............._.._.......,,......................____....................„..._„.................,___.,... _„_,„.. Kad su više od snova 91 Gdje god se nalazili kada to budete prvi put izvodili, želim da nekoliko puta duboko, ritmički udahnete te da se svakim izdanom oslobodite negativnih osjećaja i sumnje u samog/samu sebe. Ako sjedite, ruke stavite na bedra, a dlanove okrenite prema gore, u položaj za primanje. Ako stojite, na trenutak ispružite ruke ispred sebe, s dlanovima prema gore, u znak spremnosti i želje da budete primatelj. Neka vas obavije osjećaj smirenosti, meke, teške i sveobuhvatne poput baršunastog vela, neka isključi buku, kaos i smetnje oko vas i neka dopusti Božjem središtu u vama da vas ispuni predivnom tišinom dok vam se oči sklapaju. Osjetite kako se lakoća i opuštanje penju vašim stopalima, gležnjevima, listovima, koljenima i bedrima, preko zdjelice, pa kroz cijeli trup. Ta božanska lakoća, to Božje središte prelazi u ramena, kroz nadlakticu, podlakticu, ruke, vrškove prstiju, pa onda kroz vrat, oko usta, u nos, oči, čelo. Sa svakim udisajem osjećaj olakšanja sve je jači, sa svakim izdisajem čistite se i oslobađate stresa i tjeskobe. Hvala Bogu na toj predivnoj smirenosti, na tom trenutku, ma kako kratak bio, koji ste prisvojili za sebe u beskonačnoj i savršenoj ljubavi Njegova zagrljaja. U tom stanju iznimne opuštenosti, a da prije toga nikoga niste obavijestili o tome što radite te ništa niste čitali ni istraživali o ovome, želim da u glavi odaberete mjesto koje ćete obići. Nemojte izabrati prostoriju u svom domu zbog mogućeg utjecaja svjesnih sjećanja i nemojte izabrati mjesto koje poslije nećete moći provjeriti. Olakšajte si u početku. Izaberite nešto poznato — recimo, prijateljev auto dok se u njemu vozi na posao. Odapnite svoj um, gdje god se nalazili, kao srebrno koplje blistave svjetlosti, neka zapara zrakom, snažno i ravno, u jasnoj liniji od vas do vašeg cilja. Želim da počnete, da tako kažem, s "krupnim planom" prijateljeva auta dok juri ulicom, autoputom ili cestom. Počnite si postavljati pitanja, zanemarujući ono što mislite da znate, a umjesto toga upijajte prve dojmove koje prima vaša podsvijest. Je li auto na suncu ili u hladu? Je li u prometu? Ako jest, je li gužva? Kakve je boje auto ispred ili iza njega? Je li auto vašeg prijatelja čist ili prljav? Je li izgreben i ima li uleknuća? Koji su prozori otvoreni, a koji zatvoreni? Pamtite svaku pojedinost o autu i o svemu oko njega nolr era r»r\lak"r» 7itmirorp Terim crpnrnim Lr^nli^m \?r\\f> nnvp7nip vqc ..^ 92 Šesto poglavlje um s autom, uđite kroz prozor sirvozača, počnite promatrati njegovu unutrašnjost i pustite pitanjima da navru. Telepercepcija se razlikuje od telepatije i po tome što su ovdje važna i osjetila. Dok promatrate unutrašnjost auta i dok si postavljate pitanja o tome koju brzinu pokazuje brzinomjer, je li pepeljara otvorena ili zatvorena, jesu li štitnici od sunca spušteni ili podignuti, razgovara li vaš prijatelj na mobitel, postoji li u autu držač za
čašu i što se u njemu nalazi, kakvi se predmeti nalaze na sjedalima i na podu, na koliko je namještena temperatura u autu, ima li kakvih predmeta na ploči s instrumentima i visi li što sa retrovizora, postavite pitanja i svojim osjetilima. Kakve mirise osjećate? Osjećate li miris kože, kave ili možda fast-fooda? Je li tko pušio u autu? Osjećate li dezodorans ili prepoznatljiv miris koji bi upućivao na to da je auto nedavno bio u autopraonici? Pažljivo slušajte. Je li upaljen radio? Sto se s njega čuje? Vijesti, glazba, talk-show? Ako se ne čuje ništa od navedenog, sluša li vaš prijatelj možda kasetu ili CD? Ako razgovara na mobitel, pokušajte razabrati riječ ili rečenicu, pogledajte u kojoj ruci drži mobitel i radi li se možda o handsfreeju. Gledajući kroz vjetrobransko staklo, iz unutrašnjosti auta pokušajte razabrati imena ulica i kamo to vaš prijatelj skreće — korisno je zapamtiti svaku pojedinost koju poslije možete provjeriti jednim telefonskim pozivom prijatelju. Ako pri ruci imate papir i olovku, radite bilješke ili crteže. Sto su detaljniji, to bolje. Radi se zaista o jednostavnoj vježbi koja traje onoliko koliko vi to želite. Sto god činili, ne dajte se obeshrabriti ako vam preciznost u početku bude na niskoj razini. Jedan ili dva "pogotka" odlično su postignuće i sjajno polazište za daljnji rad. Usto, telepercepcija je vještina koja se može svladati vježbom. Ako ništa drugo, pažnja koju posvetite vezi između svijesti i podsvijesti te jasnoći njihove međusobne komunikacije sigurno će vam pomoći da snove učinite dijelom svog budnog stanja. Kako god gledali, ovo je plemenit cilj, ali osobito bih željela da svladate telepercepciju zbog svih osoba koje volite, ovdje i Doma, koje vas posjećuju i koje vi posjećujete dok spavate. Radi se o posjetima koji su toliko stvarni i toliko snažni da u najmanju ruku zaslužuju zasebno poglavlje. SEDMO POGLAVLJE Astralni posjeti: čudesni susreti dok spavamo Danas znamo da dok spavamo, nema kraja tomu što možemo naučiti o sebi, o svijetu, čak i o budućnosti. Nema kraja tome kamo možemo otputovati, od najudaljenijih predjela univerzuma do intimne blizine One strane. Na temelju svoga iskustva i količine pisama o "snovima" koje sam primila, uvjerena sam kako nam je malo toga važnije od susreta kojima smo blagoslovljeni u onim predivnim satima kada se svijest odmara te kada je naš duh živ i bujan u podsvijesti, kada slobodno može dotaknuti druge duhove, druga mjesta i druga vremena za kojima čezne. Skeptici to nazivaju pukim željama. Moja duša zna da nije tako, a zna i vaša. To ne znači da je svaki san o preminuloj osobi astralni posjet i ništa više. Na kraju ovog poglavlja znat ćete uočiti razliku. Naglasila bih nešto prije nego što počnemo. Kad se probude, mnogi se sjećaju kako su u snu bili s onima koje su izgubili i koji im neizmjerno nedostaju. Isto tako, mnogi od vas ne bude se s tim sjećanjem. Molim vas da mi vjerujete kad vara kažem da razlika nije u tome što se neki susreću s voljenim osobama, a drugi ne. Razlika je u tome što se neki toga mogu sjetiti, a drugi ne. Nema nikakve sumnje da nas duhovi najlakše mogu posjetiti u snu. Svatko od nas nekoliko puta na tjedan posjećuje druge duhove i oni posjećuju njega. Ako ste jedan od onih koji se bude
nesvjesni činjenice da je uz vas bio nekakav divan duh, nemojte se osjećati isključenim dok čitate ovo nncrlavlie Radiie fra iskoristite rla niime nnnnnifp n nra7ninp m 94 Sedmo poslavlje i da shvatite zašto se nekih jutara, kad otvorite oči, bez ikakva očita razloga osjećate voljenijim i sniirenijim nego obično. Posjeti i poruke voljenih osoba "Moj bratić Jim ubijen je u Kambodži u lipnju 1970. godine", piše Bobby. "Unatoč svim godinama koje su prošle, iznenada i prilično učestalo počeli su mi se javljati ugodni snovi koji djeluju prilično stvarno. Obično razgovaramo i šetamo uz potoke ili plaže Los Angelesa. Lijepi snovi. U njima nema ničeg tužnog. Zdrav sam 55-godišnjak, ali katkad mislim da mi se približava kraj i da me Jim zapravo privikava na pomisao kako ću prijeći na drugu stranu. Pitam se je li uobičajeno da prođe toliko godina prije negoli se blizak prijatelj ili rođak napokon pojavi." Odgovor je da, uobičajeno je i postoji objašnjenje koje može pomoći mnogim čitateljima pa bih zahvalila Bobbvju što je podijelio s nama svoje iskustvo. Njegovi su "snovi", naravno, astralni posjeti. Njegov i Jimov duh se posjećuju, uvijek uz vodu koju obojica vole. Sjetite se da na Onoj strani, na koju je Jim odmah otišao, ne postoji vrijeme, nego samo savršeno poimanje i razumijevanje vječnosti. A u kontekstu vječnosti, "sve te godine" nisu trajale ništa dulje od treptaja oka. Jim, kao i mnoge žrtve traumatične smrti, čim je stigao Doma, odmah je završio u Orijentaciji, čestom i vrlo umirujućem procesu koji pomaže duhovima da prebrode šok izazvan naglim odlaskom sa Zemlje. Detaljno ga opisujem u knjizi Život na Onoj strani pa se ovdje ne želim ponavljati. Dovoljno je reći da je Jim sretan i zdrav, u što se i sam Bobby mogao uvjeriti. Sto se tiče Bobbvjeva privikavanja na pomisao o prelasku na drugu stranu, Jim mu zapravo želi razbiti strah jer, prema Jimovu vremenu, tj. vječnosti, Bobby će uskoro prijeći. No prema našem vremenu na Zemlji, Bobby ima pravo što se tiče svog zdravlja i ostat će zdrav još dugo vremena. U pismu S. G. o astralnom posjetu piše: "Sanjala sam da me posjetio pokojni muž. Obratio mi se. Umro je još prije deset godina, ali rekao mi je kako je cijelo to vrijeme bio u komi. Izgledao ,'e vrlo dobro i sretno, zagrlio me," Astralni posjeti 95 Ovdje opet imamo nekoga tko je tek izašao iz Orijentacije, koju opisuje kao komu, nekog koga S. G. želi vidjeti već deset godina - njoj je to bilo beskrajno dugo, ali njezinu pokojnom mužu to je prošlo u hipu. U Orijentaciji se mnogo spava, odmara i opušta. Ponavljam, to je normalan način da se novopristiglim duhovima pomogne da se priviknu na to da su opet Doma. Moja duhovna vodilja Francine uspoređuje Orijentaciju s pružanjem pomoći roniocima koji zbog prebrzog izronjavanja imaju problema s dekompresijom. Stoga, ako ste nekoga izgubili i bojite se da vas ta osoba nikad neće posjetiti jer je prošlo previše vremena, budite strpljivi. U svijetu duhova ne može proći "previše vremena". Doći će, prije ili
poslije, na vama je samo da je spremno dočekate. J. je poslala ovo predivno pismo: "Moj vrlo blizak prijatelj, zapravo, zaručnik umro je 1992. godine. Zvao se Ronnie i bilo mu je samo dvadeset i pet godina kad je umro. Posjetio me tek u siječnju ili veljači 2000. godine, odmah nakon rođenja mog trećeg djeteta. Uvijek sam razmišljala o Ronnieju, ali ni izbliza tako intenzivno kao tada. Najednom, kao da je bio posvuda. Neizrecivo mi je nedostajao i neprestano mi je bio u mislima. I onda, jedne noći dok sam spavala, "posjetio" me. Bila sam na drugom katu neke stare kuće. U želucu mi se javio čudan osjećaj i pogledala sam kroz prozor. Vidjela sam ga kako se na motoru približava kući. Istrčala sam ne vjerujući da je to zaista on. Primio me za ruke i rekao da ga prestanem oplakivati — dobro je i nikad me nije napustio. Obujmio mi je lice i rekao: "Nemoj više patiti za mnom. Vraćam ti se. Opet ćemo biti zajedno." Pitala sam ga kako je to moguće, a on je ponavljao da se vratio i da smo opet zajedno. Zatim je odlebdio. Bila sam zbunjena kad sam se probudila. Otkako sam usnula taj san, više ga ne osjećam oko sebe. Nedostaje mi sjećanje na njega, ali nemara osjećaj da bi mi on trebao nedostajati. Više ne patim za njime. Zanima me što mi je htio reći. Rekao je da će se vratiti, ali kao tko? Kako ću ga prepoznati kada bude netko drugi?" Mislim da J. to zna - Ronnie se već vratio. Razlog zbog kojeg joj više ne nedostaje i zbog kojeg više ne pati za njim jest taj što je sad cijelo vrijeme s njim, ne samo duhovno nego i tjelesno. Ronnie je njezin sin, njezino treće dijete. Nije više mogao izdržati, a da joj to ne kaže. Mislire rta mi ndrasli mnnan niitiiifmr> n cnn? \A< cmn ........ 96 Sedmo poglavlje čisti amateri u usporedbi s novorođenčadi koja je tek stigla s One strane i kojoj su ova smiješna tijela u kojima odjednom žive prilično dosadna i nespretna, tako da prvih nekoliko godina podjednako vremena provode u njima koliko i izvan njih. Neka J. ne čudi činjenica da se duh njezina novorođenčeta, koje je zapravo Ronnie, pojavio u obliku odrasle osobe. Kao prvo, htio je biti siguran da će gaj. prepoznati. Kao drugo, ne zaboravite da u tim sićušnim dječjim tijelima žive duhovi koji su vječni, drevni, iskusni i "zreli" (relativan termin, morate priznati) poput nas. Neka J. promatra sina dok odrasta i primijetit će u njemu neke Ronniejeve osobine. Također će primijetiti da će se njezin sin prema njoj odnositi zaštitnički, baš kao i Ronnie. Samo, upozoravam J. da zapamti, iako se Ronniejev duh vratio u tijelu njezina sina, njezin sin želi svoj identitet i veoma bi mu odmogla kad bi od njega pokušala stvoriti novog Ronnieja. Kao što mnogi čitatelji znaju, voljena baka Ada vratila mi se u liku moje unuke Angelije. Isti duh, dvoje različitih ljudi, dvije različite karte, dva različita životna cilja i teme, te dva različita i jedinstvena odnosa sa mnom. Oba su mi neopisivo važna, ali svaki na svoj poseban način. Dakle, J. bi trebala uživati u Ronniejevoj blizini, ali ne bi smjela zakinuti sina i sebe nesvjesnim nastojanjem da od sina stvori kopiju muškarca kojeg se sin svjesno uopće ne sjeća. L. S. je u snu doživjela slično, ali nešto teže astralno iskustvo. "Ulazila sam u treći mjesec trudnoće kad sam sanjala kako mi dva lika odnose dijete. Djelovalo je kao da sve troje slijede zraku svjetla koja ih odvodi od mene. Mogla sam samo
bespomoćno gledati. Osjećala sam se nemoćno. Probudila sam se sva potresena. Taj me san još i danas proganja. Otprilike tjedan dana nakon što sam usnula taj san, kolege na poslu pitali su me osjećam li se dobro. Rekla sam im da se osjećam odlično, kao da uopće nisam trudna. Nedugo nakon toga počela sam blago krvariti pa sam otišla na ultrazvuk. Otkrila sam da je dijete umrlo otprilike u isto vrijeme kad sam usnula taj san. Bila sam slomljena. Svlvia, čula sam kako ste u emisiji Montela Williamsa jednom rekli da se neka pobačena djeca pokušaju vratiti. To me toliko razveselilo! Svoga sina Daniela rodila sam gotovo točno godinu dana nakon spontanog pobačaja koji sam vidjela u snu. Je li to isti duh? I zašto sam vidjela kako mi odvode dijete? To je bilo prestrašno gledati," f Astralni posjeti 97 Presretna sam što L. S. mogu reći, štoviše zakleti joj se, da je njezin sin Daniel zaista isti duh koji je prije godinu dana otišao Doma. Nije uvijek tako sa spontanim pobačajima, ali u L. S.-inu slučaju jest. Mora shvatiti što je vidjela u svom "snu". Prvo dijete nije bilo zdrav entitet koji joj je bio "oduzet" protiv svoje volje. Trudnoću ne bi uspjela iznijeti do kraja, ne zbog svoje pogreške ili pogreške nekog drugog, nego zbog brojnih fizioloških problema, pa je dijete odlučilo otići već u ranoj fazi trudnoće. Vidjela je dva anđela koja su došla po njegov duh nakon što je dijete umrlo u maternici. Daniel se toga ne sjeća s tugom, tako da kad bude učio govoriti, L. S. ga slobodno može pitati sjeća li se svojih anđela. Vjerujem da će odgovoriti potvrdno i da će to zaista misliti. Jedna druga L. doživjela je ono što muči mnoge od vas pa se nadam da će vam ovo jednom zauvijek pomoći: "Moja se majka ustrijelila u kolovozu 2001. Više od sedamnaest godina patila je od kronične bolesti. Trpjela je stalne bolove koje ni lijekovi nisu mogli ublažiti. Nije se mogla baviti stvarima u kojima je prije uživala i mrzila je činjenicu što ne može hodati bez pomoći. Zbog toga je postala ogorčena i teška osoba. Dva mjeseca nakon njezine smrti sanjala sam da sam s njom u nekakvoj robnoj kući s dugačkim nizovima polica, djelovala je kao trgovina s alatom i građevinskim materijalom. Teta i tetak bili su s nama. Mama je tako brzo hodala kroz te redove da je nismo mogli pratiti. Smijala se i šalila, djelovala je slobodno. Najednom je odlučila da joj je dosta kupovanja u toj robnoj kući pa je jednostavno izašla kroz golema automatska staklena vrata. Nisam mogla do nje, vikala sam da stane i da me čeka. Dok sam trčala prema automatskim vratima, iznenada sam vidjela kako se teta i tetak ruše. Bila sam rastrgana između odluke da slijedim majku ili da uhvatim tetu i tetka prije nego što padnu. Uhvatio me bijes jer sam znala kako ću zbog njih izgubiti priliku da slijedim mamu. Kad sam podigla glavu iz tog kaosa, vidjela sam mamu kako stoji s druge strane staklenih vrata. Nasmiješila mi se, mahnula, okrenula i otišla. Iskreno se nadam kako mi je mama na ovaj način htjela dati do znanja, iako je počinila samoubojstvo, da je našla put na Onu stranu te da konačno više ne Dati od bolova. Nemam trebam.]iLanjadhadti ....
98 Sedmo poglavlje kao posljedicu svoje silne želje da vidim mamu ili da u njemu nađem utjehu i nadu da mi je mama tako poslala poruku da je sad sretna i da zna da sam joj oprostila." * Da odmah nešto raščistimo o samoubojstvu. Nikad ga ne zapisujemo u svoje karte kao izlaznu točku, što znači da nikad nije dio ugovora koji potpisujemo s Bogom prije nego što dođemo ovamo. Od srca se molim da se ne počnete poigravati tom mišlju kao opcijom, a da odmah ne pomislite: "Nemoj!" Ako vam i padne na pamet, molim vas, zaista vas molim da razgovarate s kvalificiranom osobom — liječnikom, savjetnikom, psihoterapeutom, nekim tko je osposobljen da vam pomogne. Pružite si mogućnost da se opet saberete i nađete pomoć od depresije koja ponajprije stvara misli o samoubojstvu. Ljudi koji su se ubili iz osvete, samosažaljenja, kukavičluka, lijenosti ili sebičnosti završavaju iza Lijevih vrata, koja sam već opisala, i odmah se vraćaju u maternicu, a da ni trenutka nisu uživali u božanskome miru One strane. Međutim, ima samoubojstava, kao što je ono L.-ine majke, koja su posljedica duševne bolesti (L., beskonačna i neuspješna borba vaše majke s fizičkim problemima rezultirala je razornom duševnom bolešću, kao što vjerujem da znate), teške kemijske neravnoteže i pregršta drugih razloga koji premašuju snagu dotičnog čovjeka. Kunem vam se da će te duhove, baš kao i nas ostale, na Onoj strani dočekati sigurnost i potpunost Božje ljubavi. Sto se tiče L.-ina pitanja radi li se o stvarnom astralnom iskustvu ili o pukoj želji, htjela bih da obratite pažnju na to koliko je bio logičan, štoviše pametan, slijed događaja u L.-inu "snu". To je pokazatelj da se zaista radi o astralnom događaju koji je stvorila \ njezina majka, a u koji je uključila tetu i tetka kako bi poruka bila snažnija. Divno je što je L. vidjela sretnu i nasmiješenu majku koja se kreće slobodno i bezbolno, ali divno je i to što je majka odabrala odlično mjesto za susret. Kao prvo, trgovine s alatom i građevinskim materijalom uglavnom obilaze fizički zdravi ljudi. One ne predstavljaju nikakav izvor zabave onima koji su iscrpljeni jakim, kroničnim bolom. Kao drugo, kao što ćemo raspravljati u Devetom poglavlju o arhetipovima, kuća ili dom često simboliziraju naše tijelo, tako da trgovina s alatom i građevinskim materijalom u, sebi, flosjuoruku Astralni posjeti 99 snage, zdravlja te fizičkog i emocionalnog blagostanja. L.-ina majka uživa na Onoj strani. Znam da je L. bila frustrirana time što je morala pomoći teti i tetku, umjesto da pokuša sustići majku. Ponavljam, majka joj je na inteligentan način poručila kako još nije vrijeme da L. pođe za njom. Dobro joj je. Sretna je. Ne treba joj više L.-ina pomoć i briga. Uvjerila ju je u to svojim oproštajnim osmijehom i mahanjem dok je L. ostala kako bi se usredotočila na ovozemaljske probleme. I to je upravo što L. mora učiniti: ostati ovdje i usredotočiti se na probleme. Sto se tiče L.-inih dvojbi oko toga zna li joj majka da joj je L. oprostila, zna. Nikad u to nije ni sumnjala. I E. S. je imala simpatično astralno iskustvo koje se javlja mnogima pa se nadam da
će moje objašnjenje pomoći i nekima od vas: "Prije pet godina hodala sam s mladićem čiji je bratić poginuo u prometnoj nesreći godinu dana prije. Cijela je obitelj često govorila o Tonyju, preminulom bratu, odnosno sinu, tako da sam često žalila što ga nisam upoznala. I onda sam jedne noći usnula san koji me proganja sve do danas. Postala sam svjesna tame koja me okruživala kad se nedaleko ispred mene otvorio svojevrstan ulaz odašiljući predivnu blistavu svjetlost. Djelovalo je kao da stojim ispred tunela, iako u tom trenutku nisam vidjela nikakav tunel. Tony je stajao neposredno ispred ulaza. Bio je uokviren predivnim svjetlom pa sam mu mogla vidjeti samo siluetu, ali bila sam sasvim sigurna da je to on. Ispružio je ruku prema meni, dlana okrenutog prema gore, i izgovorio je moje ime. Kao da mi ga je izgovorio u samo uho, jer sam se odmah probudila. I dan-danas želim vjerovati kako mi se Tony obratio, mada mi ne pada na pamet nikakav razlog zašto je izabrao mene." Tony se zaista obratio E. S. i ona je bila savršen izbor za to. Znao je da će biti dobrodošao, znao je da je E. S. spremna za to iskustvo i, što je najvažnije, znao je kako ona, za razliku od nekih članova njegove obitelji i bliskih prijatelja, neće biti toliko shrvana bolom da ne bi primijetila njegovu nazočnost. Ako to već dosad nije učinila, E. S. bi trebala ispričati onima kojima Tony toliko nedostaje, osobito majci, o tome kako ju je posjetio. Tony im želi poručiti da je živ i da mu je Doma dobro, a izabrao je pravu osobu da tu poruku prenese dl 17 7no nnšrnvanip i uvier 100 Sedmo poglavlje Za sve nas vrijedi da nam tuga, krivnja, bijes, strah i ostali snažni osjećaji koji se obično javljaju uz "smrt" voljene osobe umanjuju sposobnost da jasno primimo njezin duh i poruku koju nam pokušava prenijeti, a koja je uglavnom, ni više ni manje, nego vijest o tome da osoba zapravo nije mrtva, nego da uživa na Onoj strani i čuva nas. Naša bol, iako razumljiva i prirodna, često nas zna toliko omamiti da kroz nju ne mogu prodrijeti ni ljudi koji su s nama na istoj razini, ovdje. Zamislite onda kako je tek duhovima koji pokušavaju doprijeti do nas u jeku naše najjače patnje. Zbog oprečnih emocija koje se javljaju kad izgubimo nekog voljenog, astralne posjete katkad interpretiramo kao neku drugu vrstu sna, što zna rezultirati zbunjenošću i zabrinutošću jer ne razumijemo što se događa. Astralni posjeti unutar snova Ne bih željela da ubacivanje astralnog putovanja u san zvuči kompliciranije nego što zaista jest. Zapravo se nimalo ne razlikuje od ubacivanja telefonske zvonjave ili nekog drugog zemaljskog zvuka u san, a vjerujem da se to svima dogodilo. Jednom sam se usred sna javila na telefon i nastavila razgovor koji sam vodila u snu. Drugim riječima, stvarnost i svijet snova često se preklapaju. Kad nam se čini da su san i astralno putovanje jedno te isto, upravo se radi o takvu preklapanju. "Moj je muž poginuo prije godinu i pol u nesreći s terenskim vozilom", piše L. Y. "Otada neprestano sanjam dva sna koji me veoma uznemiruju pa se nadam kako
ćete mi pomoći da ih shvatim. U jednom stojim i razgovaram s nekim ljudima kad osjetim dodir s leda. Moj me pokojni muž želi zagrliti, ali iznenađena sam pa ga refleksno odgurnem. U trenutku kad shvatim da je to on, zovem ga da se vrati, ali on odlazi i uopće se ne okreće. U drugom snu moj muž sjedi okružen prijateljima. Probijam se kroz mnoštvo kako bih ga vidjela, ali kad se napokon probijem, njega više nema. Svi odlaze smijući se i komentirajući kako dobro izgleda i kako je sretan, a ja stojim i izvikujem njegovo ime. U oba sna vidim samo njegova leda ili mu čujem glas. Ni u jednommu trenutku ne_vidim lice. Nadam Astralni posjeti 101 se da ću jednom moći razgovarati s njim. Tako je nenadano otišao. Jedno je jutro samo izašao iz kuće i nikad se više nije vratio." Da sam ih sama pisala, ne bih vam dala bolje primjere astralnih putovanja kombiniranih sa snovima otpuštanja. Sto se tu događa? L. Y.-in pokojni muž je posjećuje dok ona spava i ona ga vidi, što je uzbudljivo i nije nešto što svatko može. Dakle, to je razlog za slavlje. Ti susreti nisu sretni jer se L. Y. još pokušava oporaviti od šoka izazvanog nenadanim gubitkom muža, još se pokušava pomiriti s tragičnom nelogičnošću da se jednog običnog dana probudila s mužem, da bi istoga dana otišla spavati kao udovica, ne sjećajući se više što je to običan dan. Sagledate li priče oba sna s emocionalnog stajališta, vidjet ćete da opisuju njezin doživljaj okolnosti tog zadnjeg jutra — otišao je, nikad se više nije vratio, a ona je bespomoćna i ne može to promijeniti. To što muža ubacuje u snove otpuštanja, koji pokazuju koliko se napuštenom osjeća, razumljivo je i prirodno kad čovjek oplakuje nekog koga je izgubio tako iznenada da to nije mogao predvidjeti i da se nije mogao pripremiti. L. Y.-in muž će dolaziti i dok ona spava i dok je budna, u svako doba dana i noći. Kako će joj se šok i depresija povlačiti, a to može trajati dulje nego što joj se sviđa, primijetit će da iz njegovih posjeta sve više nestaje element sna otpuštanja. Vidjet će muža kako ide prema njoj, a ne od nje, zagrlit će ga i budit će se znajući da su bili zajedno dok je spavala. Dok se to ne dogodi, mora razgovarati s njim. Mora mu reći kako se osjeća, da joj nedostaje, da ga voli ili čak kako je bijesna na njega što ju je ostavio, ako želi. Cut će je i razumjeti, usto, razgovor će joj pomoći da se osjeća manje odvojenom od muža, što će s vremenom uroditi mnogim njegovim posjetima. Mary je imala slično iskustvo. "Muž mi je na Onoj strani već dvije godine. Uvijek razgovaram s njim i molim ga da mi dođe u snove. Rijetko dolazi, a kad i dođe, kao da me ne primjećuje. Veoma sam tužna što prilikom tih rijetkih posjeta ne razgovaramo. Postoji li neki razlog zašto ne razgovaramo? Želim znati da je sretan i imam mu toliko toga reći." Mary sigurno veseli to što može vidjeti muža kad je posjećuje dok spava. I to što se on pojavi, ma kako to rijetko bilo, kad ga ona zamoli, pokazuje da je on čuje. Može mu reći sve što želi. Cut će ie. To će ioi i potvrditi u mnoeim posjetima koji sUiede, ali tek kad 102 Sedmo poglavlje
w Astralni posjeti 103 njezine rane bolje zacijele. Mary zasad može naći utjehu u spoznaji da on dolazi i da ga ona može vidjeti. Budite uvjereni kako je njezin osjećaj da je on ignorira tek način na koji joj se san otpuštanja nosi s tugom zbog gubitka muža, što često zna djelovati kao napuštanje ili čak odbacivanje. Isto što vrijedi za L. Y., vrijedi i za Mary. Sto otvorenije prihvati da joj muž nije otišao, nego da je uz nju, to će njihovi susreti biti veseliji. D. L. je imala slično iskustvo uz malu varijaciju na temu. "Oba su mi roditelja umrla. Sanjam vrlo živopisne snove. Ono što me muči jest da kad sanjam majku, ona se nikad ne smije i ne razgovara. No kad sanjam tatu, on me nasmijava i pun je života. Ne znam zašto moja majka nikad nije sretna uz mene, a ni sama sa sobom. Uvijek je govorila o tome kako će biti sretna kad ode na nebo. Zašto nije?" Sretna je, D. L. Tuga koju pripisujete majci zapravo je vaša tuga, a proizlazi iz vašeg straha da majka Doma nije našla sreću koja joj je u ovom životu uvijek nekako izmicala. U ovom slučaju roditeljske posjete pretvarate u snove otpuštanja, koji odražavaju neriješene i prilično složene probleme, što ste ih cijeli život imali u odnosu s majkom, dok vam je odnos s ocem bio prilično jednostavan i ležeran. Znam da je to lakše reći nego učiniti, ali nadam se da ćete svojoj majci, a sebi još više, oprostiti zbog sukoba koje ste neprestano imale. Bili su neizbježni s obzirom na vaše karakterne razlike, a da ne spominjem sličnosti, s kojima vara se katkad bilo još teže nositi. Oslobodite se toga bremena. Ona jest. I kad napokon oprostite sebi i njoj, kad se usredotočite na svu tu ljubav koja je postojala između vas ispod tolike obostrane tvrdoglavosti, ugodno će vas iznenaditi spoznaja kako su njezini posjeti jednako sretni i veseli kao i oni vašeg oca. Sigurna sam da se sada svi pitate kako možete pouzdano znati da su astralni posjeti voljenih preminulih osoba koje djeluju nesretno, nezadovoljno, otresito i ogorčeno samo snovi otpuštanja, a ne odraz njihovih stvarnih osjećaja. Odgovor je jednostavan. Ne morate biti medij, logika je dovoljna. činjenica jest, molim vas da to nikad ne zaboravite, da su svi negativni osjećaji ljudski i zemaljski. Dolazimo ovamo kako bismo ih iskusili, suočili se s njima i dali sve od sebe da ih prebrodimo. No oni ne postoje u duhovnom svijetu. Ona je stran^ ljubav u neposrednoj blizini Boga, anđela, mesija i bezbrojnih srodnih duša koje smo uvijek poznavali i koje ćemo uvijek poznavati zbog bezvremenosti koju nam je Bog podario. Ne postoji mogućnost da Doma ne vlada sreća i da je netko tko nas posjećuje s One strane nesretan. Stoga, posjeti li vas duh koji ne zrači potpunom i bezuvjetnom ljubavlju, radošću i smirenošću, možete biti sigurni kako je taj duh zapravo odraz vaše patnje. Kao i inače sa snovima otpuštanja, ove informacije možete iskoristiti kako biste otkrili što je izvor patnje i što trebate poduzeti. Nitko neće biti sretniji od dragih duhova koji vas okružuju u trenutku dok ovo čitate i koji će čekati koliko god treba da im u snu uzvratite pogled pun obožavanja kojim i oni vas gledaju.
Predobro da bi bilo istinito Fascinira me i istodobno pomalo rastužuje kako nevoljko prihvaćamo dobre vijesti. Bez obzira na to koliko je nešto očigledno i jasno, kao da smo programirani da budemo skeptični kad se dogodi nešto dobro, pa se odmah pitamo: "U čemu je caka? Nisam li sve umislio?" A kad primimo najbolju vijest, kad otkrijemo da "preminula" voljena osoba zapravo uopće nije "preminula", nego je uz nas, voli nas i čuva, kao da se svim silama trudimo vjerovati u sve, osim u istinu. Već sam milijun puta u životu postavila ovo pitanje, a vjerojatno ću ga i dalje postavljati: Ako prihvaćamo da duh nadživljuje smrt tijela, zašto onda ne prihvaćamo da taj duh može komunicirati s nama? Duh je dovoljno snažan da nadvlada smrt, ali nije dovoljno snažan da bi nas došao pozdraviti? Ima li to vama smisla? Nema ni meni. Ako govorimo o duhovnom svijetu, koja je "negativna strana" vjerovanja? Već vas čujem kako ističete da su vas već znali nasamariti te da s ovdašnjeg, zemaljskog stajališta neke stvari zvuče predobro da bi bile istinite. Imate pravo. Srećom, "predobro da bi bilo istinito" ne odnosi se i na duhovni svijet. Kako mogu biti sigurna? U ovih šezdeset i šest godina svojim sam očima i ušima vidjela i čula dokaze, a ono što nisam osobno iskusila, iskusili su moji klijenti, prijatelji i eledateiii u pedeset eodinakolikom javim bavim. No .as, morate rji 104 Sedmo poslavlje meni ni njima vjerovati na riječ. Umjesto toga sjetite se nečeg što i sami znate ako imalo vjerujete u duhove, nečeg što ste mnogo puta vidjeli, čak i u ovoj knjizi — kaH duhovi nadilaze Zemlju, sa svim njenim okrutnim protuslovljima i nesavršenstvima, oni nadilaze i našu glupost, našu negativnost, naše zakone, našu fiziku i naša ograničenja. Drugim riječima, ako je na Zemlji nešto predobro da bi bilo istinito, vjerojatno i jest tako. U duhovnom svijetu One strane, odakle nam dolaze duhovi koji nas posjećuju, takvo što jednostavno ne postoji. "Nedugo nakon što mi je umro otac", piše G. B., "usnula sam vrlo intenzivan san u kojem je stajao uz moj krevet. Nježno mi je dotaknuo obraz i odmah sam se probudila. Osjetila sam njegovu blizinu, dodir mi se još zadržao na licu. Je li zaista bio ondje ili sam sve to samo sanjala? To se pitam već osamnaest godina i zaista bih bila zahvalna na odgovoru." Shvaćate o čemu govorim? G. B. se osamnaest godina pita i boji se vjerovati, umjesto da se veseli tom jednostavnom i lijepom posjetu svoga oca te nade utjehu u pruženom dokazu da je živ i stvaran. Štoviše, da je toliko živ i stvaran da ona samoj sebi priznaje kako i budna može osjetiti njegov dodir na licu. Drago mi je što je G. B. postavila to pitanje jer ne postoji "glupo" pitanje, ponajmanje kad je riječ o ovoj temi. Ne osuđujem njezinu neodlučnost. Primila sam desetke pisama sličnih njezinu, tako da nije jedina koja se pita. Na primjer, evo K.-ina pisma koje sam morala pročitati nekoliko puta misleći da mi je nešto promaknulo: "Sanjala sam svog oca nakon što je umro 6. prosinca 2001. Doživio je srčani udar. Odvezla sam ga u bolnicu, ali nije se izvukao. U snu sam mu rekla kako mi je žao i kako imam osjećaj da sam ja kriva. No odgovorio mi je da je sve u redu. Zaista ne znam što je to značilo."
Žao mi je što moram biti tako direktna, ali koji dio odgovora "sve je u redu" ne razumijete, K.? Otac vam je sretan i zdrav, uvjeravao vas je kako nemate za čim žaliti jer ste učinili što ste trebali kad ste ga odvezli u bolnicu. Kažem to K., ali i svima drugima (uključujući i sebe, jer se i meni povremeno dogodi da to zaboravim u razgovorima sa svojom duhovnom vodiljom Francine): za razliku od nas na Zemlji, duhovi kažu ono što misle i misle ono što kažu. Ništa više i ništa manje od toga. Takva nas jednostgvn,Q§t.. može Astralni posjeti 105 zateći ako na nju nismo navikli, ali prilično je osvježenje u odnosu na nagađanja kojima moramo pribjegavati u razgovorima s drugim ljudima. Slažete se? Louise je primila poruku od svog djeda koja je bila podjednako jednostavna, ali mogu shvatiti zašto ju je iznenadila: "U kolovozu 1999. umro mi je djed", piše Louise. "Bili smo jako bliski i odmah nakon njegove smrti, iste noći, usnula sam vrlo intenzivan san. Hodala sam hodnikom bolnice u kojoj je ležao. Kad sam ušla u njegovu sobu, stajao je uz krevet i uklanjao cijevi koje su mu olakšavale disanje. Pogledao me i rekao: 'Više se ne moram brinuti zbog tebe.' Djelovalo je jako stvarno." Bilo je stvarno i nadam se kako Louise ne misli da je djed svoju "smrt" doživio kao kraj brige za nju. Louise zna da je djeda mučilo što je ona posljednjih dana tugovala zbog njega i što će joj nedostajati. Predivna je činjenica da onog trenutka kad duh stigne na Onu stranu, vrate mu se sva mudrost, znanje i svijest o vječnosti, što nekako izgubimo iz vida na Zemlji. Posljedica toga jest da se duhovi više ne brinu za nas jer znaju da nema razloga za brigu. Svi ćemo opet biti zajedno, za tren oka, ako se njih pita. Živjet ćemo, doslovce, "sretno do kraja života". Recite mi koliko biste se vi brinuli da ste apsolutno sigurni u postojanje duhovnog svijeta? Time što joj je rekao da se više neće brinuti zbog nje, djed je Louise dao do znanja da je Doma živ i zdrav te da će odsad biti uz nju i čuvati je. A. V. je na temu astralnog posjeta poslala varijaciju na kakvu ne nailazim često. Bila je vidljivo uznemirena, kao što biste uostalom bili i vi da ste doživjeli ono što je ona, a da niste imali dovoljno informacija kako biste znali cijeniti što se dogodilo. "Cesto sanjam baku s mamine strane, ali ti snovi nisu uvijek ugodni. Najčešće se događaju na mračnome mjestu i ona me ignorira. Umrla je prije dvadeset i jedne godine, i u snu i u stvarnom životu. U snu je rekla da će se vratiti još jednom, iako se ne sjećam da smo uopće uputile riječ jedna drugoj. Ne razumijem zašto moji snovi o njoj nisu vedri i sretni kao što su bili prije." Mogu odgovoriti A. V. i odgovor je vrlo zanimljiv, ali dala joj ga je već i baka. Njezin je duh tako jak, kao uostalom i veza između njih dvije, da ju je posjetila s mjesta na kojem se trenutačno nalazi, iz maternice u koioi čeka rođenje. Zato ie tako mračno.. Niie iu ienori- ....... . 106 Sedmo poslavlje rala, kao što je djelovalo tijekom posjeta. Naime, kada duh ude u fetus kako bi se pripremio za rođenje, započinje proces najtežeg prijelaza koji je itko od nas iskusio — rođenje je mnogo teže od smrti. Ako ste prošli oba prijelaza pod regresivnom
hipnozom, iz prve ruke znate da je to istina. Baka je pokazala veliku odlučnost kad je posjetila A. V. iz maternice i tako blizu svom ponovnom rođenju. A. V. može sa sigurnošću reći svojima, ako je obitelj otvorena za takve informacije, da je bakin povratak na Zemlju sad i službeno potvrđen. Jedan moj dragi prijatelj koji je preminuo od AIDS-a znao je u šali reći i uvijek u pravom trenutku da me nasmije: "Kad se izuzmu gluposti, sve se zapravo vrti oko mene." Budimo iskreni, astralni posjeti naših voljenih uzbudljivi su, krijepe, pružaju utjehu i Božji su dar, ali i naši astralni posjeti jednako su uzbudljivi i isto su tako Božji dar, ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što dokazuju da smrtno tijelo ne nadilazi samo tuđi duh nego i naš osobni. Svi smo jednako moćni, jednako nadareni i sigurno jednako blagoslovljeni. Kao što se može dotaknuti nas, i mi možemo dotaknuti; kao što se može vidjeti nas, i mi možemo vidjeti. Svi možemo, takoreći, žmirećki svladati vrijeme, prostor i fiziku, vjerojatno uz mnogo dramatičnije rezultate nego što to trenutačno mislimo. U posjetu prošlosti Otkad zna za sebe, Lily često sanja veliku kuću u viktorijanskom stilu s verandom oko cijele kuće, s natkrivenim tavanskim prozorima i s ulaznim vratima od masivnog drveta s crnim šarkama od teškog željeza. Znala je svaki pedalj unutrašnjosti kuće: blagovaonicu, usko stubište koje je vodilo do prostorija za služinčad, malu svijetlu sobu s prozorima zastrtim bogatim čipkastim zastorima za koju je znala da je njezina. Nije se događalo ništa posebno kad bi sanjala tu kuću. Samo bi je prožeo osjećaj sreće i pripadanja. Iako ih nije prepoznala, osjećala je kako su stariji muškarac, žena i dječak, koji su ondje često bili s njom, zapravo njezina obitelj. često je znala reći da će prongej . .,, Astralni posjeti 107 tu kuću u "stvarnom životu". Bila je sigurna da postoji, bila je sigurna da se nalazi u prirodi, sjeverno od Londona, i isto je tako bila sigurna da će je pronaći nade li se ikada u njezinoj blizini. Kao dar za dvadeset i petu godišnjicu braka Lilyn muž Walter odveo ju je u Englesku. Nije ni vjerovao ni sumnjao u postojanje kuće o kojoj je sanjala otkako je u braku, a i mnogo prije, ali bio je više nego spreman udovoljiti njezinoj radoznalosti. čak i da se na kraju pokaže kako je Lily u krivu, uživali bi istražujući London i okolicu. četvrtog dana boravka u Engleskoj unajmili su auto i pošli u obilazak krajolika sjeverno od Londona. Dosta dugo Lily nije imala nikakav osjećaj da joj je išta poznato, tako da je vožnja bila lijepa, ali činilo se da neće uroditi plodom. No onda je Lily polako počela Walteru davati upute kuda da vozi. U početku je bila nesigurna, ali pouzdanje joj je raslo kako su se približavali selu ugniježdenom medu brežuljcima. Lilyno je srce sve lude i lude lupalo kako je rasla spoznaja da se snalazi u tom dražesnom gradiću. Usmjeravala je Waltera, govorila mu je gdje da skrene, sve dok nisu stigli do ulice s drvoredom. Iznenada je uzviknula: "Zaustavi auto! Eno je!" Oči su joj se punile suzama dok je uz popločani prilaz gledala kuću u kojoj je u snu provela tolike sretne sate. Na
temelju svih Lilynih opisa i Walter ju je prepoznao, iznenadila ga je ženina preciznost. Lily je s jedne strane razdirala radoznalost, a s druge nevoljkost da smeta stanarima te mistične kuće koji će sigurno misliti da je luda. No nije mogla odoljeti pa je pristala da je Walter, držeći je ohrabrujući za ruku, odvede do prilaza ulaznim vratima od masivnog drveta s crnim šarkama od teškog željeza. Oklijevala je veoma nervozna i uzbuđena, a onda je pozvonila. Vrata je otvorila privlačna, lijepo odjevena žena u ranim pedesetima. Lily je duboko udahnula pokušavajući smisliti nekakav racionalan način da predstavi sebe i muža u tim iznimno neracionalnim okolnostima. Ispostavilo se da to nije potrebno. čim je ugledala Lily, žena je uzviknula: "O, moj Bože, duh!" Tu mi je priču prije mnogo godina ispričala sama Lily. Iako jni,se Driča.svidjela, moram priznati da mi niie baš.bik uyierliiYa.,„_,... 108 Sedmo poglavlje (Kažem vam, kad se radi o skepsi, nema mi ravne.) No kad sam se jednom vraćala u svoj rodni Kansas City, imala sam iznenadnu potrebu posjetiti kuću u kojoj sam odrasla, kuću koja mi se mnogo puta javljala u nostalgičnim snovima. Tom mi se prilikom dogodila doslovce ista stvar. Osim što me vlasnica odmah prepoznala kao svoga "duha", znala je i koja je soba bila moja jer je mnogo puta noću čula da moj smijeh dopire iz nje. Sada, nakon mnogo godina istraživanja i rada s brojnim klijentima, znam da takva iskustva uopće nisu tako neobična kao što sam mislila. Tijekom svih astralnih putovanja na koja krenemo u snu nije nimalo neobično da nas ljudi vide i čuju te da zbog nas, recimo, počnu vjerovati u duhove. To što nismo "mrtvi", ne znači da naši domaćini i domaćice u snu ne vide naše duhove, baš kao što vide i duhove preminulih voljenih osoba. Najveća je razlika između Lilvna i mog iskustva u tome što sam ja noću astralno posjećivala kuću u kojoj sam stanovala od 1936. godine, a Lily kuću u kojoj je živjela od 1712. godine, zajedno s roditeljima i mladim bratom koje je tako često viđala u svojim snovima . Ni u jednom trenutku nemojte dovoditi u pitanje našu sposobnost da u snu astralno putujemo u prošle živote istom lakoćom kojom možemo otputovati bilo kamo na Zemlji ili na Onoj strani, ili u svemiru, ako to želimo. Ponavljam, koliko god to nama bilo teško pojmiti, vrijeme ne postoji nigdje, osim na razini na kojoj trenutačno živimo. Život koji smo živjeli, recimo, 1450. g. pr. Kr. pripada sadašnjosti u duhovnom svijetu koji astralno posjećujemo. Stoga, kad vam se "san", osobito opetovani san, čini stvarnim i opsjedajućim, a elementi u njemu neobjašnjivo poznati pa ga ne možete razvrstati ni u koju kategoriju snova o kojima smo govorili, postoje veliki izgledi da ste otputovali u neko drugo vremensko razdoblje vječnog života koji živite. "Odmalena, zapravo, otkad znam za sebe, sanjam kako me nešto naganja
hodnikom bijele kuće. Što god bilo to što me lovi, ne može me uhvatiti, ali ja se jako bojim. Nakon toga se nađem u kuhinji i gledam kroz prozor s kojeg se vidi brežuljak prekriven baršunastom zelenom travom. Provjeravam je li na brežuljku nešto promijenjeno jer znam da je tamo netko pokopan. U kući je i veoma mračan Astralni posjeti 109 podrum. Sćućurena sam u dnu stuba. Netko mi govori da će me naći unatoč mraku, a ja se toliko bojim da ispuštam neartikulirane zvukove. San se uvijek završi tako da me muž probudi zbog mog užasnog plača. Nadam se da ćete mi moći reći zašto sanjam ovaj san iz godine u godinu." — Carla Ovo je klasično astralno putovanje u prošli život, život na Istočnoj obali američkog Sjeverozapada sredinom osamdesetih godina 19. stoljeća. Za razliku od snova o kojima smo govorili, u kojima nas proganja čudovište koje ne vidimo, "čudovište" koje je proganjalo Carlu bilo je i više nego stvarno. Radilo se o njezinu ocu Franklinu koji je, čak i u rijetkim trijeznim trenucima, bio zao čovjek i zlostavljač. Svojim je zlostavljanjem Carlinu majku doslovce otjerao u smrt, i njezino je tijelo bilo pokopano na brežuljku iza kuće. Carla je bila jedinica (zapravo jedinac, dječak James) i živjela je s izmiješanim osjećajem užasa pred tim brutalnim muškarcem i krivnje što nije mogla/mogao zaštititi svoju majku od Franklinova ubilačkog bijesa. Taj isti užas i krivnja, neriješeni u prošlom životu, uzrok su Carlinih ružnih "snova". Kroz njih zapravo proživljava stvarna sjećanja iz tog života, kojem se neprestano vraća u nastojanju da se s njime pomiri. Carla je i u ovom životu sklona na sebe preuzimati krivnju. Trebala bi to prepoznati kao ostatak iz vremena koje je već prošlo i otpustiti. "Dok sam bila dijete, neprestano su mi se vraćala dva sna." U jednom sam bila dječak koji juri kaldrmom spašavajući živu glavu. Imala sam tamnu kosu i bila sam lijepo odjevena: crne pumperice, crna kravata, bijela košulja, sjajne crne cipele i bijele dokoljenke. Kao da me naganjala skupina ljudi. Nisam ih vidjela, ali bila sam svjesna opasnosti i imala sam osjećaj da mi se život bliži kraju. U drugom sam snu bila trudna Indijanka. Od nekoga sam bježala i strijela me pogodila u trbuh. Pala sam na tlo držeći se za trbuh. Zatim sam postala ja u svom sadašnjem životu, živa i zdrava." — Lucy Prvo je Lucyn astralni posjet životu u Njemačkoj u 18. stoljeću, u kojem je kao dječak slučajno uzrokovala smrt malenog djeteta. Mnoštvo koje je proganjalo dječaka na kraju ga je ulovilo i zahvaćeno masovnom histerijom zatuklo na smrt. Drugo je Lucyn posjet životu Indijanke iz plemena Cherokee u razdoblju 1850-ih godina. Ako T.nrv ima želučanih recmha n nvnm živnm ili se iiMsnp karl ie 110 Sedmo poglavlje ljudi zaskoče, pa bilo to i na rođendanskom tulumu iznenađenja, objašnjenje može naći u ostacima vremena koje je davno ostavila iza sebe, a koji nemaju nikakvu važnost za njen sadašnji život. "Dok sam bila mala djevojčica javljao mi se san koji me uznemi-ravao. Odvijao se u luksuznom domu za koji je djelovalo da mu pripadam. Bila sam žena odjevena u
lepršavu bijelu spavaćicu. Hodala sam prostranim predsobljem, uz duge zavojite stube, do drugog kata sa širokim hodnikom ograđenim balustradom. S hodnika su se otvarala mnoga vrata, pa i jedna staklena koja su vodila na mali balkon. Na hodniku su se pojavile dvije žene. Jedne se ne sjećam dobro, a druga je bila ležerno odjevena i imala je dugu, tamnu kosu. Osjetila sam da ih poznajem i da nije nimalo neobično što se ondje nalaze. Odjednom se tamnokosa žena naljutila na mene i počela me napadati. Borile smo se i gurnula me kroz staklena vrata. Pala sam preko balkona na zemlju. No dok sam padala, bila sam na neki način izvan tijela i promatrala sebe kako padam." — Bryon To je bilo astralno putovanje u prošli život u Louisiani. Tamnokosa žena bila je Brvonina sestra koja je bila bolesno ljubomorna na nju. Žena s njom bila je njezina najbolja prijateljica koja je voljela izazivati svađe među sestrama govoreći laži o Bryon. Te noći, prije nego što je Bryon otišla na kat, najbolja prijateljica uvjerila je Bryo-ninu sestru kako joj Bryon pokušava oteti ljubavnika. Zaslijepljena bijesom, sestra je gurnula Bryon preko balkona i ubila je. Bryon je tijekom pada napustila tijelo iz jednostavnog razloga što je ondje bila astralno i jer je ionako znala što se dogodilo, pa nije imala potrebu iskusiti kako joj tijelo udara o zemlju. Njezin strah od visine i nepovjerenje prema ljudima vuku korijene iz tog života. "U snu sam negdje u području Biblijskog pojasa ("Bible Belt" je naziv za zemlje američkog juga koje karakterizira kršćanski fundamentalizam, op. prev.). Imam četiri ili pet godina. Vruć je i sparan dan. Vozim tricikl po balkonu na drugom katu svoje kuće. Dolje, kroz prozor, vidim veliko drvo na koje moj otac vješa crnca. Mama svira klavir u drugom dijelu kuće. U snu imam osjećaj da sam "tatina curica" i pogled na oca koji ubija čovjeka slama mi srce." — M. H. Otac M. H. u tom je životu bio gradski upravitelj u sjevernom Mississippiju, a majka joj je bila slaba, pokorna žena s nevjerojatnom sposobnošću 4l sL,dk<:S.flQrJL.9d svegašjo |e §matLala."neueodniml Astralni posjeti 111 Kasnije u tom životu M. H. je postala odvjetnica i posvetila se obrani manjina i siromašnih. Povremeno se astralno vraća tom prizoru, ne zato da bi ponovno proživjela tu užasnu traumu, nego da bi se podsjetila odakle potječu suosjećanje i poštenje na kojima toliko inzistira u ovom životu. "Moj je san u potpunosti identičan filmu Sofijin izbor. Bježala sam iz zemlje kad me zaustavio časnik i rekao mi da izaberem koje će od dvoje djece sa mnom. Molila sam, plakala i preklinjala, ali časniku je bilo svejedno. Zahtijevao je da izaberem i cijelo se vrijeme okrutno i zlobno smijao uživajući u mojoj patnji. Na kraju me prisilio da odaberem. Odlučila sam ostaviti svoju mlađu kćer. Nekontrolirano sam plakala gledajući kako je odvode dok vrišti i jeca. I kad sam se probudila, još sam nekontrolirano plakala." — H. H. To je bio posjet prošlom životu u Rusiji tijekom okrutnog etničkog čišćenja pod Staljinovim režimom, kada je H. H. zaista bila prisiljena na tu nemoguću odluku. Oduvijek se u ovom životu bojala kako je njezin strah da bi mogla izgubiti dijete svojevrstan znak. Zapravo se radi o sjećanju, o strahu koji sad može otpustiti jer se
boji nečega što će već dogodilo. "Već nekoliko godina imam more o tome da me siluju. Osoba i situacija nikad se ne ponavljaju, ali sam je čin uvijek isti. Počela sam se bojati snova jer mi je pomisao da to opet proživljavam bila nepodnošljiva. Kao sve žene, i ja se bojim mogućnosti da mi se to dogodi, ali taj strah nije bio "aktivan" do pojave snova. Sada mi je dvadeset i jedna godina. Te snove ne sanjam već godinu dana. Zašto sam neprestano sanjala te strahote i kako mogu spriječiti povratak snova?" — Catherine Catherine je bila žrtva silovanja u svom životu u Engleskoj početkom dvadesetog stoljeća. Skupina mladih huligana otela ju je dok se jedne noći vraćala kući od tete. Dvojica su je mladića silovala dok su ostali gledali. Iz straha i osjećaja poniženja nikad nikomu nije rekla što joj se dogodilo. I dok je njezin život otad bio uništen, odurna gamad koja joj je to učinila prošla je bez ikakvih posljedica. Ti se snovi Catherine više neće vratiti. Prestali su jer se silovanje dogodilo kad je u prošlom životu imala dvadeset i jednu godinu. Kako je sad dosegla i prošla tu dob, duh je to uspio prepoznati kao je i otpustiti ga jednom zauvijek. 112 Sedmo poglavlje "često mi se vraća san u kojem me truju. Moja mama nekamo odlazi i ostavlja me s tom užasnom ženom koja mi se ne sviđa. Žena je pravi anđeo dok je mama u blizini, ali kad sam nasamo s njom, prava je vještica i toliko me plaši da se bojim išta reći mami. Jasno vidim ženino lice dok me tjera da gutam nekakvu tabletu. Uvjerava me da se radi o vitaminima. Gutam tabletu i budim se neposredno prije nego mama dođe po mene, tako da ona uopće ne zna što se dogodilo. Sada se bojim da mi se bilo tko približi hrani i piću. Sto v -1" T to znacir — J. Žena i situacija kojima se J. vraća itekako su stvarni i pripadaju životu koji je proveo u Belgiji u osamnaestom stoljeću. Ta poremećena žena bila je J.-eva kućna učiteljica. Redovito mu je davala napitak za spavanje kako bi bio miran dok su zajedno. Zapravo je mrzila djecu, ali smatrala je kako je podučavanje djece naivnih i lakovjernih roditelja najunosniji izvor prihoda. J. se može opustiti što se tiče hrane i pića u ovom životu. Ovdje se radi o starom strahu, a ne o nečemu što mu prijeti u sadašnjosti ili budućnosti. "Cesto mi se javljaju snovi o plimnim valovima. Obično se nalazim na obali i znam da se taj golemi val približava. Očajnički pokušavam upozoriti sve oko sebe, ali nitko me ne sluša i val na kraju sve pokupi. I ja se nađem u vodi, ali ne utapam se, nego pokušavam pomoći ljudima oko sebe. Ljudi, životinje i kuće, sve pluta oko mene. Neki ljudi nestanu, ali ne znam jesu li se utopili. Probudim se prije nego što san završi." — S. W. S. W. se pružilo čudesno iskustvo da opet vidi kraj idiličnog života na Atlantidi. Još se oporavlja od traume izazvane time što je svojim očima vidjela veličanstvenu propast toga kontinenta, a u kojoj je i sama "umrla". S. W. bi imala veliku korist od posjeta uglednom i kvalificiranom regresivnom hipnoterapeutu. Iznenadit će se koliko se toga sjeća vezanog uz Atlantidu, a ne samo kataklizmičkih potresa i
plimnih valova koji su je uništili. "Imam šesnaest godina i upravo sam sanjao potresan, ali dobar san. Otputovao sam nekamo u Indiju. Ne znam zašto baš u Indiju. Prišao sam nekoj kući i ušao. U njoj su bili moja majka, otac i sestra. Bio je tu još netko — malen dječak. Rekli su mi da je to moj brat kojeg nikad nisam vidio. U stvarnom životu nemam brata. Kako bilo da bilo, on je jedini kojeg sam jasno vidio. Ostali su bili samo duhovi. Astralni posjeti 113 Rekli su mi da je dovoljno da pogledam njega ako me zanima kako sam izgledao dok sam bio malen. Veoma sam zbunjen. Ne mogu prestati razmišljati o tom snu, a kad razmišljam, samo plačem." — Joshua Imaš pravo, Joshua, ovo je dobar "san" u kojem si otputovao u iznimno sretan prošli život u Indiji osamdesetih godina 18. stoljeća. S tobom je bio tvoj duhovni voda (zove se Simon, ako te zanima) kako bi ti pokazao kako si izgledao kad si bio dijete u Indiji (zato je dječak i jedini kojeg jasno vidiš) te kako bi ti dokazao da si imao mnogo života (četrdeset i dva, da budemo precizni) tijekom ovog vječnog života koji živiš. Nadam se da ćeš jednog dana otputovati u Indiju, osobito u područje otprilike osamdeset kilometara sjeveroistočno od grada Chennaija te da ćeš u budnom stanju osjetiti da ti je mjesto iz nekih čudnih razloga poznato. Vama čije sam astralne posjete prošlim životima upravo opisala, desecima onih koji su mi poslali predivna pisma o svojim posjetima te svima koji ovo čitaju i u snu redovito posjećuju prošle živote, želim objasniti kako i, što je još važnije, zašto do toga dolazi. U ostalim knjigama, osobito u knjizi Prošli životi, buduće iscjeljenje, opširno sam pisala o pojavi koja se naziva stanično pamćenje. To je moja omiljena tema, vrlo bliska srcu, a zanimljiva je i mom izdavaču, ali nasrnut će na mene upustim li se opet u široko i detaljno objašnjavanje. Zato ukratko: naš duh pamti svaki život koji je proživio na Zemlji i svaki trenutak koji je proveo na Onoj strani. Onog trenutka kad uđemo u novo ljudsko tijelo za novu inkarnaciju, sve nam se čini poznatim. Sjećanja našeg duha, sigurno pohranjena na "tvrdom disku" podsvijesti, preplave tjelesne stanice informacijama na koje one onda prirodno reagiraju. "Kad sam prošli put bio u tijelu", duh možda kaže sebi, "bio sam pogođen strijelom u trbuh. Budući da sam opet u tijelu, trbuh me sigurno mora boljeti." Ili: "Kad sam u tijelu, u dvadeset prvoj godini doživim silovanje. Bolje da se ovaj put pripremim za te godine i razdoblje poslije. Nakon toga ću se osjećati sigurnom." Ili: "Uživao sam boraveći u tijelu kad sam bio u Indiji. Sad kad sam se ponovno vratio u tijelo, s užitkom se sjećam Indije." Neovisno o tome jesu li pozitivna ili negativna, stanična sjećanja koja posjećujemo u snu od velike su koristi i vrlo su snažna jer nema SViieSti. Astralna nnrnvania n crprnp nrr>e1«=» Zivnte* Wacan qii 114 Sedmo poglavlje podsjetnik na našu besmrtnost i na prolaznost trenutačne nesreće. Koliko god bila potresna, astralna putovanja u traume prošlih života imaju istu svrhu kao i Snovi otpuštanja: izvlače na svjetlo dana bol, strah ili zbunjenost koju osjećamo i iz prve
nam ruke daju objašnjenje odakle takvi osjećaji dolaze, tako da ih jednom zauvijek možemo otpustiti, podsvjesno i svjesno. Počevši noćas pa svaku noć dok vam ne prijeđe u naviku, mojim ili svojim riječima, dodajte molitvama prije spavanja: "Bože Oče, otputujem li, prije negoli se probudim, u vrijeme ili mjesto iz svoje prošlosti, molim Te, pomozi mi da vidim, ali ne i da opet proživim one trenutke koji su mi donijeli patnju ili me ispunili strahom, tako da ih mogu shvatiti i da u bijelu svjetlost Duha Svetoga otpustim svaku negativnost koju sam sa sobom donio iz nekog prošlog života u ovaj, tako da zauvijek nestane u Tvom božanskom i savršenom miru. I dok otpuštam prošlu negativnost, dopusti mi da prigrlim radost, mudrost, ljubav i darove iz drugih života kako bih se sutra probudio s novini samopouzdanjem, samopoštovanjem i sviješću o vječnosti kojom si blagoslovio moj duh." Zaista je tako jednostavno: samo molite da u snu otpustite ono negativno i prigrlite pozitivno iz prošlih inkarnacija. Pokušajte, čak i ako mi ne vjerujete. Štoviše, pokušajte baš zato kako biste mi dokazali da griješim, ako želite. I onda mi pišite o tome jeste li primijetili kakve rezultate. Samo mi obećajte da ćete biti iskreni glede bilo kakve boli, straha ili zbunjenosti koji su u međuvremenu nestali iz vašeg života, a ja zauzvrat obećavam da neću reći: "Jesam vam rekla?!" Posjeti Onoj strani Sasvim je neupitno da vrlo često patimo za Onom stranom i za voljenim osobama koje su ondje dok se mi na Zemlji mučimo na izletu koji smo sami tako pametno isplanirali. Kao što sam već rekla, tu nostalgiju nastojimo suzbiti najbolje što znamo astralnim putovanjima na Onu stranu, u prosjeku dva do tri puta na tjedan dok spavamo. Ako se ne sjećate tih čestih putovanja Doma, bez brige, to ne znači da ne putujete, vaša ih podsvijest uvijek pamti. Možda Astralni posjeti 115 ste na tim putovanjima saznali nešto čega još svjesno ne biste trebali biti svjesni. Možda su se ispriječili drugi, važniji snovi i poruke. Ili, možda se savršeno sjećate putovanja, ali jednostavno niste shvatili gdje ste bili. "Stojim ispred zgrade s mnogo prozora, ispred goleme zgrade koja nalikuje na knjižnicu. Ljudi ulaze i izlaze, ali nitko ništa ne govori. Tamo sam veoma sretan, ali nemam pojma gdje sam i zašto." -Ted Ted je bio na Onoj strani, u Arhivu, gdje su pohranjene sve naše životne karte, tako da zaista nalikuje na knjižnicu. To je mjesto Tedu, a i mnogim ljudima omiljeno. Nadam se da će Ted početi zapisivati svoje snove — iznenadila bih se kad se ne bi pokazali proročanskim. "U tom snu stojim na putu od kaldrme. Sve je oko mene boje pijeska i terakote. Zgrade iza mene od sušene su opeke. S druge strane puta nalazi se zid. Gledam preko zida i vidim malen ribnjak nasred kojeg je otok s ljuljačkom. Osvrćem se. Iza mene je čovjek crne kose, tamne kože, u crnim hlačama i bijeloj košulji. Ne gleda u mene. Osjećam kako bih nešto trebala reći pa na kraju bojažljivo kažem: 'Zdravo, ja sam Dawn.' Prima me za ruku i u sljedećem trenutku vidim treperenje blještave
svjetlosti, kao kad zatvorite oči i lagano tapkate po kapcima. čujem samu sebe kako se nervozno hihoćem i kažem: 'Malo sam nervozna.' čujem odgovor: 'Ne moraš biti. U redu je.' Na kraju se nađem u svojoj dječjoj sobi. Uz mene je moj dnevnik u koji zapisujem riječ 'Iheah'." — Dawn Na ovom putovanju na Onu stranu Dawn se nakratko našla sa svojim duhovnim vodom — čovjekom kojeg je ondje srela. Ne treba ni napominjati da se poznaju, ali uobičajeno je da nas za boravka na Zemlji najvećim dijelom drži amnezija kad je riječ o Domu. (Budimo iskreni, da nije tako, stampedo svih nas koji bismo se pokušali vratiti bio bi zastrašujući.) Duhovni voda je Dawn telepatski rekao svoje ime. čula gaje kao "Iheah". Zapravo glasi "Isaiah" i u svojoj jedinoj inkarnaciji na Zemlji bio je velik učenjak i učitelj u Izraelu. "Drijemala sam i moj predragi pas, koji je uginuo, skočio je na krevet do mene. Pomilovala sam ga i sa zadovoljstvom ustanovila da nije duh. Soba u kojoj sam spavala se promijenila. Bila je nekako bolja. Imala je žaluzine umjesto zastora, a pogled kroz prozor bio je nrerl iva n " — S N/f 116 Sedmo poglavlje Možete biti sigurni da svaka životinja odmah prijeđe sa Zemlje na Onu stranu, uključujući svakog ljubimca kojeg smo imali u bilo kojem životu koji smo proveli Wdje. S. M. je astralno otputovala Doma kako bi posjetila svog psa i iznimno mi je drago što je svojim pismom potvrdila činjenicu da u duhovnom obliku nismo para što lebdi okolo, nego smo savršeno čvrsti, što je i sama S. M. iskusila kad je pomilovala svog voljenog psa. Već sam to rekla, ali ponovit ću: ako na Onoj strani nema životinja, to onda nije raj. Pokažite mi gdje su životinje i ja ću se radije uputiti onamo. "Sanjala sam da trčim uz ogradu, a s druge strane ograde bio je brežuljak. Znala sam da trčim kako bih se našla s nekim tko mi je poseban, i ta je osoba trčala niz brežuljak kako bi se našla sa mnom. Oboje smo u istom trenutku stigli do procjepa u ogradi i zagrlili smo se kao da se veoma dugo nismo vidjeli. čudno je što se radilo 0 muškarcu kojeg ne poznajem. Nije bio visok i imao je brkove i bradu. Djelovalo je kao da se vrlo dobro poznajemo i jako volimo. Nikad nisam usnula san ispunjen tolikom ushićenošću, ljubavlju 1 zanosom. Teško je opisati ljubav koju sam osjećala u tom snu. S druge strane, bila mi je veoma poznata." — Jana Jana je otišla Doma kako bi se našla sa svojom srodnom dušom. (Priznajte, svi vi koji ste upoznati s mojim radom, sad ste bolno zastenjali, zar ne?) Svatko od nas ima jednu jedinu srodnu dušu koju je Bog stvorio u istom trenutku kad je stvorio nas. Srodne duše nisu "naša druga polovica". Svatko je od nas već cjelina, hvala na pitanju. Izgledi da se naša srodna duša inkarnira u istom trenutku kad se mi inkarniramo iznose jedan naprema dva-tri milijuna. Naše su srodne duše najvećim dijelom na Onoj strani, ludo se provode, čekajući da se vratimo i uživajući u ovim povremenim susretima. Zahvaljujem Jani na izjavi da su ushićenje, ljubav i zanos u tom "snu", iako ih nije
mogla opisati riječima, djelovali nekako poznato. Upravo je to Dom iz kojeg smo došli. Upravo je to Dom kojem ćemo se jednog dana vratiti. I upravo je to Dom koji naš duh posjećuje dok spavamo, neprestano obnavljajući Božje obećanje o vječnosti. OSMO POGLAVLJE Astralna katalepsija: prolazna paraliza i buka tijekom sna "Nešto me u snu nekoliko puta zaista preplašilo. Nadam se da ćete mi moći pomoći. Spavam i onda se napola probudim. Ne mogu disati, pomaknuti se niti otvoriti oči, imam osjećaj da me neka sila prilijepila uz krevet. Pokušavam zazvati upomoć, ali ne mogu ispustiti ni glasa. Na kraju mi bude lakše, ponovno se osjećam normalno, ali previše se bojim da bih opet zaspao. O čemu se radi?!" — Greg "često sanjam da je mračno kao u rogu. Osjećam da mi netko sjedi na krevetu. Iznenada shvatim da sam paralizirana. Ne mogu se pomaknuti niti otvoriti oči. Nešto je na meni i drži me prikovanu za krevet." -T. L. "Katkad me iz čvrstog sna probudi zaglušujuća buka koju ne mogu određenije opisati. Jednostavno mi probija bubnjiće. Kao da mi mozak istodobno hvata sve radijske postaje. Cijelo sam vrijeme paralizirana. Zatim se počnem osjećati nekako bestežinski i protiv svoje volje napuštam tijelo." — M. H. "Otkad znam za sebe, stalno mi se vraća isti san. U snu sam nepokretna od vrata nadolje. Malo mogu pomaknuti samo glavu. U snu se ništa ne događa. Mračno je i osjećam tešku prisutnost neke sile koja kao da sjedi na meni i pritišće me. Svijest mi govori, ne probudim li se iz tog sna, nikad se više neću probuditi." — K. C. "Kad god imam noćnu moru, kao da sam paraliziran. A kad se probudim, treba mi neko vrijeme da se opet počnem micati." — W. S. 118 Osmo poslavlje Već više od trideset godina čitam i slušam ovakve priče od klijenata, a kako se radi o čestom i prilično zastrašujućem problemu, mislim da zaslužuje zasebno ^poglavlje. Postavljate mi sljedeća pitanja: "Mogu li umrijeti od toga? Drži li me to neka zla sila? Dosad se paraliza uvijek povlačila u roku od nekoliko minuta, što ako se sljedeći put ne povuče? Događa li se to i drugim ljudima?" I pitanje koje neizostavno postavljaju svi: "Sto uzrokuje tu pojavu? Ima li kakav naziv?" Sto je astralna katalepsija? Termin "astralna katalepsija" skovao je 30-ih godina prošlog stoljeća istraživač astralnih putovanja Svlvan Muldoon. Jednostavniji, ali neprecizniji naziv je "paraliza u snu" — što je točno, ali zanemaruje činjenicu, slagali se s njom tradicionalniji istraživači snova ili ne, kako je to iskustvo uvijek vezano uz astralna putovanja. Naravno, astralna se putovanja mogu dogoditi, i događaju se, bez pojave astralne katalepsije, ali astralna katalepsija ne može se dogoditi, i ne događa se, bez astralnog putovanja. Svlvanu Muldoonu bilo je dvanaest godina kad je prvi put u snu bio svjestan da astralno putuje. Probudio se usred noći i otkrio da se ne može micati, da ne vidi i
ne čuje te da na glavi osjeća snažan pritisak. No, kad su mu osjetila opet proradila i kad se privremena paraliza povukla, shvatio je da lebdi iznad kreveta i da gleda samog sebe kako čvrsto spava. Bio je svjestan i toga da mu je duh, kad je napokon sasvim napustio tijelo, povučen iz vodoravnog položaja u okomiti. Obišao je kuću, potpunom je lakoćom prolazio kroz vrata i zidove, čak je pokušao probuditi roditelje jer se veoma bojao, ali ruke su mu prolazile kroz njih. Nastavili su spavati jer uopće nisu osjetili da ih je dotaknuo. Kad se vratio nad svoje usnulo tijelo, iz okomitog je položaja ponovno prešao u vodoravni, osjetio je paralizu, nemogućnost da se miče, te gubitak vida i sluha kao i prije. Ponovno je naglo bubnuo u svoje tijelo, gdje se panično probudio jasno se sjećajući svega što je upravo doživio. Od te je noći počeo zapisivati svaku pojedinost stotina astralnih putovanja na kojima je bio i kojih se sjećao. Kao i većina nas, bio je na mnogim putovanjima koja bi Astralna katalepsija 119 mu se vratila u svijest samo kao kratka i frustrirajuće nepotpuna sjećanja. Svlvan Muldoon sigurno nije bio jedini kojeg je cijelog života zaokupljala astralna katalepsija. Ta je pojava stotinama ili tisućama godina fascinirala kulture diljem svijeta, i to u tolikoj mjeri da su je ispreplele živopisnim folklorom. Stari su Europljani razvili teoriju da paralizu u snu izazivaju vještice koje otmu spavače, koji o tome ništa ne znaju, pa ih na svojim metlama odvezu na daleka, mistična mjesta. Japanci su astralnu katalepsiju nazivali kanashibari. Naime, golemi vrag noću bi se uvlačio u spavaonice diljem zemlje pa bi usnule ljude svojim stopalom pribijao za krevet. Stanovnici Newfoundlanda stvorili su legendu o Staroj babi, ružnoj vještici koja bi spavačima sjela na prsa i nerijetko bi im oko vrata ovila kvrgave ruke slične kandžama pokušavajući ih zadaviti. U Kini su imenom quiya nazivali duha za kojeg se smatralo da sjedi na usnulim ljudima i napada ih. Na Kari-bima je postojala varijacija toga quiya, ali tamo su ga nazivali kokma i zapravo se radilo o dječjem duhu koji je usnulim ljudima skakao po prsima. I na kraju, vatreni pristalice vjerovanja u NLO-e došli su do zaključka da astralnu katalepsiju očito izazivaju izvanzemaljci koji otimaju spavače dok su najranjiviji te koriste tu priliku kako bi na njima izvodili ispitivanja i eksperimente. Bez obzira na kulturu i na objašnjenje, obilježja iskustava spavača zajedničke su svima i, najblaže rečeno, zapanjujuće su. Ako patite od astralne katalepsije, najvjerojatnije su vam poznati neki od sljedećih simptoma: • paraliza • osjećaj da vas je za krevet pribila neka nevidljiva zla sila • buka u rasponu od zujanja ili brujanja do izluđujuće, zaglušujuće galame • prodorno, prožimajuće vibriranje • osjećaj da nešto ili netko prijeteći sjedi na krevetu ili pomiče pokrivače • uspuhanost, obično zbog iznenadnog pritiska na prsa • pojava neobičnog svjetla • osjećaj da nas je dotaknula podla, prijeteća, nevidljiva .,sablast*.. 120 Osmo poslavlje
Ako vas išta od navedenoga podsjeća na vaša iskustva tijekom sna, molim vas da mi vjerujete kako niste sami, niste ludi i, bez obzira koliko se doživljaj činio* stvarnim, ne prijeti vam nikakva opasnost. Reći ću vam što se točno događa. Iako nije živopisno poput vještica, dječjih duhova ili NLO-a, istina je i logično se nastavlja na ono što već znamo. Sagledate li pojavu s duhovne strane, uvidjet ćete kako se, unatoč kratkoj nelagodi, radi o vrlo pozitivnom iskustvu. Uzrok astralne katalepsije Znamo da nekoliko puta na tjedan naš duh tijekom san nakratko napušta tijelo kako bi istraživao svijet, univerzum i Onu stranu. Isto tako znamo da su ta astralna putovanja našem duhu prirodna, ushićuju ga i hrane. Znamo da astralno putovanje tijekom sna može biti važno za sveukupno zdravlje našeg svjesnog uma te je bogomdan podsjetnik na to da se naš duh može razvijati. Štoviše, da se razvija i bez ovog tijela, u kojem boravi za našega boravka na Zemlji. Znamo još nešto: dok spavamo, i najmanja nas smetnja može podići na neku razinu svijesti, a kad nam se svijest uznemiri dok spavamo, vrlo se lako možemo zbuniti i prestrašiti. U rijetkim trenucima kad svijest "uhvati" duh kako napušta tijelo ili se vraća u njega, ulovi je panika zbog polusvjesnog uvjerenja kako, ako je duh napola unutra i napola vani, tijelo sigurno umire pa zato nikako ne može funkcionirati. Shvatite paralizu, nemogućnost da se diše ili vikne, i sve ostale manifestacije koje se javljaju tijekom astralne katalepsije kao svojevrstan privremeni mentalni i neurološki "kratki spoj", koji nastaje kao reakcija na spoznaju da se duh vraća ili odlazi, što fizičko tijelo odmah tumači kao "smrt". Također, treba zapamtiti kako se duhovni svijet u koji odlazimo prilikom astralnog putovanja nalazi u drugačijoj dimenziji od one u kojoj živimo na Zemlji. Duhovni svijet ima mnogo višu vibracijsku frekvenciju, a gravitacija i drugi zemaljski, fizikalni zakoni tamo ne vrijede. Stoga ne iznenađuje činjenica da su ti trenuci, kad naš duh mijenja dimenzije, popraćeni bukom te iznenadnim i uznemirujućim osjećajem težine i pritiska, osobito ako pritom dođe do djelomičnog Astralna katalepsija 121 buđenja svijesti. Nemojte me pogrešno shvatiti: zastrašujuće je dok se događa, ali na svjetlu dana ne djeluje nimalo čudno. Suzbijanje astralne katalepsije Voljela bih da vam mogu obećati kako nikad više nećete doživjeti astralnu katalepsiju budete li se držali mojih savjeta, ali ne dajem obećanja koja ne mogu održati. No, slobodno mi vjerujete kad vara kažem što je astralna katalepsija: može uznemiriti, ali nije trajna te ni u kojem pogledu ne ugrožava život. Mirne duše mogu obećati da će barem ove sugestije pomoći. Prvo, dok razgovarate s Bogom prije nego što zaspite, a nadam se da to činite ama baš svaku noć, želim da se, kao i uvijek, obavijete čistom i zaštitnom bijelom svjetlošću Duha Svetoga pa toj božanskoj svjetlosti dodate razigranu, bogatu i iscjeljujuću zelenu. Zatim molitvama, mojim ili svojim riječima, dodajte sljedeće: "Dragi Oče, bude li moj duh putovao noćas dok spavam, molim Te, pomozi mu da
izađe i ude božanskom i spokojnom lakoćom, bez znanja i upletanja moje plašljive svijesti." Ponavljajte to tako dugo dok smireni i spokojni ne počnete tonuti u san. Ne brinite se, Bog vas je čuo i prvi put, prije nego što ste misao izrazili riječima. Nađete li se ipak u okovima astralne katalepsije (Bog uvijek sluša, što se za svijest ne može reći), ponovno počnite moliti, istog trena kad osjetite da vas obuzima. Tražite Boga, duhovnog vodu i anđele da vas zaštite pa nastavite moliti, sve dok ne prođe, a proći će. To je korisno iz nekoliko razloga. Prvo, neće dozvati Boga, vašeg duhovnog vodu i anđele, ali će vas podsjetiti da su oni već uz vas. Drugo, pomoći će vam da se potpuno razbudite i razbistrite misli, čime će se umanjiti osjetni doživljaj i buka te će se napokon okončati epizoda astralne katalepsije. Ponovno ćete se uvjeriti da se duh uspješno vratio u tijelo i da se nalazite u sigurnosti Božjeg zagrljaja, kao i uvijek, i uvijek, i uvijek. DEVETO POGLAVLJE Arhetipovi: simboli u našim snovima Reći ću to odmah na početku: nadam se da nećete čitati ovo poglavlje očekujući da ću vam dati jedno i jedino istinito značenje simboličkih entiteta i predmeta koji se pojavljuju u našim snovima. Kao što sam već rekla u poglavlju o snovima otpuštanja, naša svijest i podsvijest te sve iskustvo koje imamo previše su složeni i jedinstveni kako bi ih se moglo svesti na pojednostavljene i jednodimenzionalne definicije onoga što te pojave u snovima znače svakome od nas. To ne znači da su isključene apsolutno sve generalizacije, tim više što su nam mnoge slike i simboli zajednički. Samo želim da imate na umu kako su vaši snovi intimni, osobni i samo vaši. Dok istražujemo različita moguća značenja simbola u snovima, budite prilagodljivi, uvijek pokušajte pronaći nešto što se možda odnosi na neku trenutačnu situaciju u vašem životu ili je možda komentar na nju. I zapamtite: tumačenje snova je umjetnost, a ne znanost. Ne postoji točno i pogrešno. Važno je samo ono što se vama čini istinitim. Molim vas, zapamtite da se ovdje primjenjuje prvi korak o kojem smo već raspravljali kad pokušavamo razumjeti snove i slike u njima: najprije pokušajte odrediti kojoj kategoriji pripada san koji želite protumačiti. Je li to bio proročanski san, san otpuštanja, san želje, san koji vam je donio informacije ili rješenje problema, astralno putovanje ili susret s osobom ili mjestom za kojim žudite? Prepoz- nate li kategoriju o kojoj se radi, simbolika bi mogla postati jasnija i smiskniia. Qn.oea trenaJcad shvatite svrhu sna. možere nročenrkati 124 Deveto poglavlje po njegovoj pozadini i vidjeti kako slike pridonose toj svrsi. Na primjer, sjećate li se žene koja je uporno sanjala breskve, a da nije znala zašto niti što su značile, svfc dok nismo otkrile da su je breskve asocirale na majčinu smrt? Da je odmah shvatila kako su svi ti snovi o breskvama zapravo snovi otpuštanja, mogla se zapitati kakve to neriješene probleme želi otpustiti. To bi je možda dovelo do boli izazvane majčinom smrću, što bi riješilo tajanstvenu vezu između te tragedije i breskvi, za kojima je njezina majka žudjela uoči smrti. Kako bih vam predočila koliko neki zajednički simboli mogu biti intrigantni,
molim vas da uzmete papir i olovku i nacrtate pet predmeta (ne opterećujte se ako ne znate crtati, ne znam ni ja, ali to ovdje nije važno): kuću, sunce, vodu, drvo i zmiju. Odmah prestanite čitati i nemojte nastaviti dok ih ne nacrtate. Pogledajte što ste nacrtali. Da vidimo koliko se iz toga može otkriti o vama i vašem životu. Kuća predstavlja vas. Jeste li nacrtali jedna ili više vrata, kako biste olakšali i potaknuli pristup, ili ste nacrtali kuću bez vrata, kako biste ljude zadržali vani, a sebe izolirali? Vodi li do kuće kakav puteljak, kako bi ljudi lakše došli k vama? Jeste li nacrtali prozore radi otvorenosti i mogućnosti da se gleda iznutra van, ali i obrnuto? Ili nema nikakvih prozora, kao da se ne želite izložiti opasnosti da netko zaviri i kao da vas ne zanima tko ili što bi moglo biti oko vas? Postoji li dimnjak kao simbol topline? Postoje li na prozorima kapci ili drugi ukrasi koji bi upućivali na ponos i zanimanje za izgled? Radi li se o velikoj i skupoj kući ili o kućici koja nikako ne želi upasti u oko? Sunce predstavlja vašeg oca. Jeste li ga nacrtali blizu kuće (vas) ili daleko? Ističe li se na crtežu ili je neupadljivo? Ima li zrake, tako da izgleda kao izvor svjetla i topline? Ako ima zrake, jesu li one duge i velikodušne ili su kratke i škrte, kao svjetlo i toplina koju daju? Ili ste možda nacrtali sunce kao jednostavan, neučinkovit krug bez zraka koje bi davale svjetlo i toplinu? Voda predstavlja vašu majku. Jeste li vodu nacrtali blizu ili daleko od kuće? Postoji li jednostavan prilaz od kuće prema vodi ili ste ih nacrtali tako da su potpuno odvojene jedna od druge? Je Arhetipovi 125 li voda koju ste nacrtali zatvorena, poput ribnjaka, ili je golema, pokretna i živa, poput jezera ili rijeke? Nalazi li se u prvom ili u drugom planu crteža? Je li istaknuta ili nezamjetna u odnosu na ostale predmete koje ste nacrtali? Drvo je vaš intelekt — ne IQ, nego vaš općenit odnos prema vašem umu. Je li drvo veliko ili malo u odnosu na kuću? Je li blizu ili daleko od kuće? Ima li drvo mnogo grana ili samo nekoliko? Djeluje li bogato i snažno ili bolesno, sasušeno? Vapi li za vodom i hranom? Je li na takvu mjestu da može zaštititi kuću i skloniti je u hlad? Ili je izolirano i nema veze s kućom? I na kraju, zmija je vaša seksualnost. Je li zmija važna ili nije bitna u odnosu na ostale predmete koje ste nacrtali? Nalazi li se pokraj drveta (vašeg intelekta) ili su potpuno odvojeni? Je li zmija u blizini kuće i koliko je velika u odnosu na kuću? Djeluje li nadmoćno u odnosu na kuću ili joj je relativno proporcionalna? Izgleda li zmija zdravo ili kao da joj ne bi škodio posjet dobrom veterinaru? Sad kad ste proučili crteže i njihove simbole, na vama je da odredite poklapaju li se odnosi između predmeta s odnosima koje predstavljaju. Želim vas još jednom zamoliti da previše ne generalizirate o predmetima koje ste nacrtali niti o njihovoj važnosti u okviru arhetipova u snovima o kojima ćemo govoriti. Svaki san o vodi ne bavi se nužno vašom majkom; možete sanjati drvo, a da to nema nikakve veze s vašim intelektom. Usto, proučili smo mnogo snova o prošlim životima kako bismo znali da kuća katkad zaista predstavlja samo kuću. Ako se u budnom stanju bojite
zmija i zatim imate noćnu moru u kojoj sanjate zmiju, nema razloga da naprečac zaključite kako se bojite svoje seksualnosti. Blistavo sunce u snu ne mora uvijek biti vezano uz vašeg oca. Naprotiv, svrha ove male demonstracije bila je da vam predočim kako naš mozak spremno prihvaća simbole i kako je rasprava o simbolima, odnosno arhetipovima, korisna. Snovi o kući Kao što sam već spomenula, katkad kuća u snu zaista predstavlja samo kuću — kuću iz prošlog života, primjerice, kuću iz djetinjstva ili neku n knini kičmo roAn vivieli Nn ako imatp nnrešknra S 126 Deveto poglavlje tumačenjem sna u kojem kuća igra važnu ulogu, uvijek je pametno početi od mogućnosti da ste kuća možda vi. Ta mogućnost ima nekoliko varijacija, od kojih svaka nudi mnoštvo korisnih uvida u brojne probleme s kojima se svjesno ili nesvjesno borimo. Na primjer: "Cesto mi se vraća isti san", piše P. A. "Sanjam da se drugi kat naše kuće sasvim razlikuje od njegova stvarnog izgleda. U snu se do drugog kata dolazi dugačkim i ravnim stubama. Na vrhu se nalazi vrlo dugačak hodnik. S njegove obje strane nalaze se spavaonice s kupaonicama. Najmanje osam do deset soba. Prva soba nasuprot stuba je gostinska. Penjem se stubama kako bih je uredila za goste. Nijedna druga soba nije dovršena. Treba ih oblijepiti tapetama, oličiti ili namjestiti. Setam se kroz sobe i razmišljam o tome kako bi ih bilo zabavno dovršiti, ali to ne činim jer su opsjednute i nitko nikad ne bi odsjeo u njima. Mislim da nikad nisam vidjela duhove, ali znam da su ondje. Gostinska soba nije opsjednuta, ali obično je uređujem tek kad gosti stignu, tako da uvijek ispadne da mi moraju pomoći." Kad se radi o snovima s kućama na dva ili više katova, jedna je od zanimljivih mogućnosti da ti snovi mogu upućivati na zdravstvene probleme koji se mogu nalaziti u dijelu tijela koje se poklapa s problematičnim dijelom kuće. Gornji dio kuće može predstavljati tijelo od struka nagore, dok prizemlje može predstavljati tijelo od struka nadolje. U snu koji joj se stalno vraća P. A. osjeća da nešto nije u redu s drugim katom njezine kuće. Potrebni su radovi, ali ona ih izbjegava zbog duhova koje nikad nije vidjela — drugim riječima, ima osjećaj nelagode zbog nečega što se događa "gore", iako ne postoje nikakvi određeni simptomi koje bi mogla istaknuti. Da sam na mjestu P. A., otišla bih na liječnički pregled i tražila da mi se posebno pregledaju prsa, pluća i srčane klijetke. Ne želim je uzrujati niti kažem da se nešto opasno događa s njezinim zdravljem. Kažem samo da se podsvjesno brine za zdravlje gornjeg dijela tijela pa bih željela da nešto poduzme. čim je liječnik pregleda i zaključi da je sve u redu ili da zajedno mogu ispraviti što god da nije u redu, ovaj će se neugodni san povući. Isto tako, snovi o kući s problematičnim cijevima, osobito u podrumu, mogu ukazivati na probleme s, crijevima; problemi,§.. Arhetipovi 127 grijanjem ili klimatizacijskim uređajem u kući možda su uzbuna podsvijesti koja upozorava na cirkulaciju; krov koji propušta možda je nagovještaj budućih
problema, kao što su glavobolje, upale sinusa ili potencijalni duševni problemi, osobito depresija. Ponavljam, ti snovi ne znače nužno da vam je zdravlje ugroženo. Mogu značiti da jednostavno osjećate kako nešto nije u redu u dijelu kuće/tijela o kojem sanjate pa bi se to isplatilo provjeriti, ako ni zbog čega drugog, a ono da prestanete razmišljati o tome i da se prepustite drugim snovima. Snovi o kući također nam mogu natuknuti što se događa u najskrivenijim dijelovima našeg uma i srca, tako što na svjetlo dana izvlače naše strahove, radosti, promjene i čežnje kako bismo ih mogli detaljno proučiti. Amyn opetovani san odličan je primjer: "Neprestano sanjam velike, stare kuće. Neke su trokatnice i imaju hrapave drvene podove. Gornji katovi imaju ograđenu četvrtastu rupu na sredini, tako da mogu vidjeti donje katove. Ne vidim nikakve stube. Gledam ljude na donjim katovima i uživam u svojoj promatračnici. Nikad se ne spuštam dolje." Kod Amy se javlja nekoliko zanimljivih i proturječnih osjećaja koji su veoma dobro izraženi u njenim snovima. S jedne strane, Amy se osjeća izoliranom, nije joj ugodno zbog toga i nije sigurna što bi trebala učiniti — primijetili ste da kuće nisu luksuzne i održavane, nego da imaju hrapave podove i ne postoje nikakve stube kojima bi se povezala s ljudima na donjim katovima. S druge strane, Amy nema dovoljno samopouzdanja i povjerenja u druge kako bi se pridružila skupini dolje pa joj se ta osmatračnica čini sigurnom i ugodnom. Drugim riječima, ovo je san otpuštanja i odlično bi poslužio za eksperiment o kojem smo govorili u poglavlju o snovima otpuštanja. Želim da Amy moli i da se programira kako bi sljedeći put kad usne ovaj san, i svaki put nakon toga, vidjela predivne spiralne stube, jake, sigurne i pouzdane, kako se protežu s njezina mjesta, na tom starom i hrapavom drvenom podu, sve do prvog kata na kojem se nalaze oni ljudi. Neka se spusti niz te stube dok svi podižu pogled, gledaju je i toplo joj se smiješe. Također, želim da njezini najmiliji među tim ljudima istodobno ispruže ruke prema njoj i odvedu je i mnoštvo., koje se sad pretvorilo u zabavu dobrodošlice. Što u 128 Deveto poglavlje Arhetipovi 129 snu bude više zahtijevala da se osjeća sigurnijom i prihvaćenijom, to će u budnom stanju biti slobodnija i manje će vjerovati da je sigurna samo kad je sama. Još jedan čest san otpuštanja s "naglašenom" kućom vrlo rječito opisuje Nancy u svom pismu: "Cijeli mi se život vraća san o kući. Situacije u kojima ulazim u kuću mijenjaju se, ali ono što se događa u njoj, uvijek je isto: najednom postanem svjesna da je to moja kuća "iz snova" jer se iz nje širi zloba. I dok hodam sobama, osjećam da ne mogu izaći, a da se prije ne suočim s tim zlom. Katkad ga osjećam kad sam na gornjem katu, katkad je uz mene u podrumu. Kao da mi se obraća i prijeti da me neće uništiti samo fizički nego da će se stopiti sa mnom. Urla da će me u potpunosti preuzeti." Kao i mnogi drugi sa sličnim snovima, Nancy proživljava klasičnu unutarnju bitku — što je situacija s kojom se svi možemo poistovjetiti. Najprije bih željela razjasniti da se nitko i ništa ne može "stopiti" s nama niti nas može "preuzeti" ili
"opsjedati". Ako se toga bojite, uvjeravam vas da strahujete od nečega što je nemoguće. Kako bilo da bilo, izuzmemo li mentalno bolesne, svi znamo da bi nam život trebao biti ispunjen poštenjem, integritetom, dobrotom, suosjećanjem, napornim radom, velikodušnošću i tolerancijom. Ako smo potpuno iskreni prema sebi, moramo priznati da nam se katkad čini kako bi bilo jednostavnije, korisnije i zabavnije popustiti iskušenjima, odreći se svojih vrijednosti i prestati se truditi više nego što imamo osjećaj da se drugi trude. To je borba zbog koje smo došli s One strane: ne kako bismo izbjegavali negativnost, što je nemoguće, nego kako bismo se s njome suočili i svladali je. Teško je. I upravo zato što je teško, svi se katkad zapitamo: "čemu sve to?" Hvala Bogu, većina nas uspije prestrojiti snage i sjetiti se čemu sve to. U Nancvnim opetovanim snovima odigrava se borba, srž našeg boravka ovdje: dobro se sukobljava sa zlim u kući koja simbolizira nas; oslobađamo se straha da će nas zlo progutati. No primijetit ćete da se na kraju to ne dogodi. Ne proguta nas jer ne može. Postoje predivni i uzbudljivi snovi o kućama pa vam želim mnogo takvih. T. H. je poslala krasan primjer: "Već godinama sanjam kuću. Golema je, iziskuje neke popravke i prepuna je iznenađenja. Uvijek otkrijem neke nove prostorije ili čitave dijelove kuće za koje nisam znala da postoje. U stvarnom životu imam kuću koju volim i uopće mi ne pada na pamet tražiti drugu." U ovom relativno običnom snu uzbudljivo je što kuća predstavlja nas pa se ne moramo brinuti o skupljanju kutija za selidbu. Snovi o velikim kućama upućuju na to da postajemo svjesni svojeg bezgraničnog potencijala. (No nemojte paničariti ako sanjate sitne, pretrpane kuće. Obično se radi o snovima otpuštanja, koji nam signaliziraju da se gušimo i da nas hvata klaustrofobija, kao da smo prerasli svoje živote i same sebe, svoje ponašanje, sustav vrijednosti i način razmišljanja. Tu podsvjesnu potvrdu kroz snove obično prati razdoblje velikog emocionalnog ili duhovnog razvoja.) Kuće koje "iziskuju neke popravke" pokazuju da sebe doživljavamo kao djelo u nastajanju. Uostalom, tko bi se htio osjećati "dovršenim"? Što se tiče svih tih iznenađenja, novootkrivenih prostorija i neistraženih dijelova kuće za koje nismo ni znali, to su poruke podsvijesti koja nas upozorava da se pripremimo za iznenađenja u životu, za novootkrivene interese i ciljeve, potencijalne avanture i neočekivane mogućnosti te čitave neistražene dijelove nas samih, za koje nismo ni znali da postoje. Kad kuća igra važnu ulogu u snu, gotovo se sigurno radi o astralnom putovanju kući koje se sjećate iz ovog ili nekog prijašnjeg života, ili simbolizira vas i ono što osjećate prema fizičkim, mentalnim, emocionalnim i duhovnim problemima na koje podsvijest nastoji upozoriti svijest. Nije uvijek lako odrediti o čemu se radi. Dobro držati se pravila: kad je kuća samo lokacija na kojoj se odvija radnja, a radnja ima kronološki slijed, astralno ste otputovali u prošlost kako biste se susreli s dobrim ili lošim sjećanjima. No kad je kuća "zvijezda predstave" ili glavni lik u snu, zapitajte se čemu vas kuća i sve što je u njoj mogu poučiti o vama samima. Auti u našim snovima
Poput kuća, i auti su česti u našim snovima, a imaju najrazličitija značenja. Mogu biti sjećanja na prošle živote ili rana sjećanja iz ovog života. Budući da je njihova osnovna namjena da nas prebaci od točke A do točke. ^ snovi. y kpjimg smo u. gutu^mogu upućiYaLi Jia 130 Deveto poglavlje prijelaz u našem životu. Kako su auti vozila u kojima putuje naše tijelo, a naša su tijela vozila u kojima putuje naš duh dok je na Zemlji, nije nimalo neobično da se podsvijest posluži autom, kao što se služi i kućom, kao prepoznatljivim simbolom koji predstavlja nas. "U tom snu ja sam bila na prednjem sjedalu, a moj muž na stražnjem. Bila sam okrenuta prema njemu i vezana pojasom. Auto je krenuo i rekla sam mužu da će morati biti moje oči dok se ne okrenem. Otkopčala sam pojas, znajući da je to opasno, i pokušala sam se okrenuti. Pojas mi je neprestance smetao pa sam samo na mahove uspijevala nešto vidjeti. Onda sam se probudila." — M. C. Shvaćate o čemu govorim? Koliko smo puta osjetili da nam život ide, ili ne ide, kao u ovom snu otpuštanja koji je poslala M. C? Koliko smo puta pokušali krenuti naprijed, dok su voljene osobe sjedile skrštenih ruku ili nam čak odmagale? Takvi snovi postanu česti kod ljudi s pretjeranim osjećajem odgovornosti, pogotovo kad shvate da ih preuzimanje prevelikog broja obaveza počinje kočiti. Reći ću M. C. isto što sam rekla i bezbrojnim klijentima koji su imali slične snove u autima, odnosno o mjestu suvozača: programirajte se da preradite san, tako da je od samog početka za upravljačem vozila netko drugi, netko komu vjerujete. Tako ćete se naučiti opustiti i uživati u vožnji te shvatiti kako bi i drugi katkad željeli preuzeti odgovornost. Budući da toliko vremena provodimo u autu, nimalo ne iznenađuje činjenica što se njime često služimo u snovima otpuštanja za izražavanje strahova. Slijede dva pisma koja predstavljaju desetke sličnih na istu temu, a koja sam primila prošlih mjeseci: G. M. je napisala: "U jednom snu bila sam u autu s trogodišnjakom. Sletjeli smo s ceste u grabu prekrivenu snijegom i nismo se mogli izvući. U drugom snu, moje je dijete udario auto, ali nije ga ozlijedio. No u posljednjem snu dogodila se ista stvar i našla sam mrtvo dijete." V. N. je napisala: "Sanjala sam da sam izašla iz kuće i stavila dijete na stražnje sjedalo auta. Negdje na pola puta okrenula sam se kako bih provjerila je li dijete dobro, ali nije ga bilo. Tek sam tada primijetila oca u njegovu autu pa sam ga zamolila za pomoć. Ne znam točno što se s njim dalje događalo, ali pokvario mi se auto. Morala sam ga navijati kako bi prešao nekoliko metara. Znala sam Arhetipovi 131 da mi je dijete u stražnjem dijelu neke stare kuće, a mogla sam mu se vratiti prelazeći samo nekoliko metara odjednom." Kao prvo, i G. M. i V. N. mogu odahnuti ako se slučajno boje da se radi o proročanskim snovima. Sjetite se, proročanski snovi, koji su zapravo posljedica astralnog putovanja, uvijek imaju logičan slijed. Snovi otpuštanja, s druge strane,
uvijek imaju element apsurdnosti — kao što je dijete koje je neozlijeđeno iako ga je udario auto ili auto koji morate navijati kako biste vratili dijete koje je nestalo sa stražnjeg sjedala i mistično završilo u kući iz koje ste ga uzeli. Kao i kod svakog sna otpuštanja, počnite od činjenice da se radi o otpuštanju, a na temelju elemenata iz sna pokušajte otkriti što želite otpustiti i onda to otpustite. Sto se tiče ovih i mnogih sličnih pisama, svaki odgovorni roditelj podržat će me kad kažem da se radi 0 strahu koji smo svi osjetili, bez obzira na to jesmo li ga izrazili. Jednostavno rečeno: "Bojim se da će se nešto dogoditi momu djetetu 1 da ću ja biti kriv/a za to." (Biti iza volana u snu znači: biti glavni, snositi odgovornost ili potencijalnu krivnju.) Molim vas da vjerujete onome što sam samoj sebi ponovila milijun puta kad se radilo o mojoj djeci i unucima: ono što maksimalno možemo učiniti, ujedno je i najbolje što možemo učiniti. Za roditelja ne postoji nikakav veći prioritet od mentalne, emocionalne i fizičke dobrobiti njegove djece. Dokle'god svakodnevno činimo ono što je u skladu s tim prioritetom, a ne razbacujemo se samo riječima, doći će trenutak kad ćemo morati prihvatiti da, bez obzira na to koliko smo nazočni u životima svoje djece, oprezni i puni ljubavi, nikad neće doći dan u kojem se barem malo nećemo brinuti za njih. Koliko god bio zastrašujuć ovaj oblik sna otpuštanja, pokušajte ga zadržati u normalnim razmjerima, shvatite da se jednostavno radi 0 rizicima roditeljstva. Prihvatite da nije riječ o upozorenju, nego o podsvjesnom strahu da ćemo izgubiti ljubav i povezanost koje se ne daju usporediti ni s čim drugim što ćemo ikad iskusiti na Zemlji. Evo jednog opetovanog sna o autu koji bi se vrlo jednostavno moglo pogrešno protumačiti. Šalje nam ga Teresa. "Vozim veliki auto koji jedva uspijevam zadržati na opasnoj planinskoj cesti. Naišla je gadna oluja. čujem kišu kako bubnja po krovu i jedva vidim cestu ispred sebe. Mojih troje djece na stražnjem su sjedalu. Stisnuli su se 1 plagu qd. sifaJia,..Obećavam im da će sve biti u redu. iako ni sama 132 Deveto poglavlje posve ne vjerujem u to. (čudno, u stvarnom životu imam samo jedno dijete, ali u snu ih imam troje, znam da su moja, da ih volim i da bih život dala za njih.) Ispred Sebe ne vidim nikakva svjetla ni bilo kakav znak pomoći. Strašno se bojim, ali znam da moram nastaviti jer se na kraju puta nalazi sigurnost. Dolazimo na vrlo star most nadomak vrha planine. Kako most počinje popuštati pod težinom auta, uviđam da je prekasno, budim se plačući i dršćući." Ovo je astralno putovanje u prošli život u Apalačinskom gorju potkraj 18. stoljeća. Teresa je s troje djece bježala roditeljima u Pen-nsvlvaniju nakon što ih je njezin poremećeni muž pokušao ubiti jer su, navodno, bili opsjednuti. "Veliki auto" zapravo su bila laka kola s provizornom prevlakom/tendom, a Teresa se probudila u trenutku kad je most počeo popuštati jer ne mora još jednom proživjeti svoju i smrt svoje djece iz toga života. čim Teresa shvati da se prisjeća života koji je
odavno prošao i koji nema nikakva utjecaja na sadašnji, osim što joj dokazuje njezinu besmrtnost, otpustit će preostalu tugu i krivnju, a taj se san više nikad neće javiti. Tu je i predivno Claireino pismo: "Ovaj mi se san javlja nekoliko puta na mjesec. U njemu je troje ljudi: ja, moj otac i moja teta. Snom vlada osjećaj veličanstvene smirenosti i ljubavi. Uvijek smo u autu. Ne putujemo nikamo određeno. Jednostavno se vozimo i uživamo u pogledu na predivna polja i pokoji grad. U stvarnom životu nemam pojma gdje se to nalazi, ali u snu mi sve djeluje poznato. Ponavljam, nemam pojma gdje smo i kamo idemo u tim snovima, ali nikad se ne brinem, zapravo, uopće o tome ne razmišljam." Možete biti sigurni da se u snu nalazimo s voljenim osobama i s njima odlazimo na astralna putovanja. Claire se jednostavno poslužila simbolom auta kako bi putovala s ocem i tetom, umjesto da je letjela, što mnogi čine dok astralno putuju. Vrlo često, osobito kad smo pod većim stresom nego inače te kad žudimo za duševnim mirom, sigurnošću i spokojem, pronalazimo ih u snu, s onima kod kojih te stvari tražimo u budnom stanju. U Claireinu slučaju, ona, njezin otac i teta noću posjećuju Onu stranu. Upravo zato krajolik djeluje tako lijepo i nevjerojatno poznato, iako Claire ne može točno odrediti gdje se nalazi. Imam dragu prijateljicu Bernie s kojom zbog zaposlenosti provodim vrlo fnalo vremena u budnom stanju. No Arhetipovi 133 sad se već šalimo da to nadoknađujemo noću, nalazeći se astralno nekoliko puta na mjesec bez ikakvog prethodnog planiranja. Kad se probudite znajući da ste se u snu vozili autom, slobodno možete zaključiti da ste astralno putovali u prošlost ili voljenim osobama za kojima osjećate potrebu, ili da je podsvijest iskoristila vožnju autom u snu kao poznat simbol kako bi predstavila vas i probleme koji vam zaokupljaju svijest možda više nego što mislite. Oluje, plimni valovi i tornada Katkad arhetipovi u našim snovima znače upravo ono što jesu. Ako nisu sjećanja na prošle živote, oluje, plimni valovi i tornada odličan su primjer za to. Upućuju na emocionalnu uznemirenost, osjećaj bespomoćnosti, poraženosti i svladanosti, na strah od neočekivanog i općenit osjećaj da život oko nas nekontrolirano mahnita, bez obzira koliko ga pokušavali zauzdati. Razumljivo je da nam se ti simboli češće javljaju u snovima nakon 11. rujna, dana kada je svaka normalna, suosjećajna i na Boga usmjerena osoba osjetila te emocije i još mnogo, mnogo gore. "Imala sam užasan san o tsunamiju koji je prijetio obali", kaže J. A. "Svi su se ukrcavali na avione, ali ja nisam mogao otići. Neprestano sam se vraćao u kuću po stvari koje sam zaboravio. Usnuo sam ovaj san nedugo nakon napada 11. rujna." Marilvn piše: "Konstantno sanjam kako pokušavam pobjeći od poplave ili neke druge velike katastrofe. Obično pokušavam skupiti svoje kućne ljubimce i osobne stvari. Godinama sanjam te snove, ali učestaliji su nakon 11. rujna." Treba ponoviti da je 11. rujna tragedija koja je proizvod ljudske ruke. U njezinu nastanku nigdje nije bilo Boga. Kao što su mnogi poslije istaknuli, radilo se o
neočekivanu udarcu, kao što je slučaj s prirodnim katastrofama koje nam se javljaju u snovima otpuštanja kako bi nas podsjetile da su životne patnje prilično teške kad sudjelujemo u njihovu stvaranju. No malo nas što čini ranjivijima od neočekivana udarca koji nismo predvidjeli, koji nikako ne zaslužujemo i od koiee se nikako ne možemo obraniti. ... 134 Deveto poslavlje San koji nam je poslao D. G. nosi poruku. "Na početku sna nalazim se u velikoj garaži sa svoja dva najbolja prijatelja. Vani divlja oluja i iznenada primjećujemo' kako nam se približava tornado. Oba moja prijatelja pokušavaju se skriti pod namještaj u garaži, a ja nastojim zatvoriti vrata. No prekasno je, tornado me pokupio. Dok me odnosi i dok gledam svoje prijatelje, plačem i molim Boga da me spasi. Nekoliko minuta poslije tornado me spušta na Zemlju, gotovo nježno. Sćućuren sam i plačem od olakšanja kad iznenada osjetim da netko ili nešto stoji iza mene. Okrenem se i vidim da se tornado pretvorio u golemog crnca. Crnac pruži ruku, položi je utješno na moje rame i kaže: 'Tvoja će vjera biti nagrađena.' To je bilo sve, kraj sna. Ovaj mi se san otpuštanja sviđa zbog svoje jasne poruke: čak i kad je život kaotičan poput tornada koji je pomeo D. G.-a, vjera i molitva će nam pomoći da prebrodimo krizu, bez obzira nalazili se na Zemlji ili na Onoj strani. Iako to D. G. nije shvatio, ali sigurna sam da je osjetio, što dokazuje osjećaj olakšanja i obećanje nagrade za vjeru, "golemi crnac", prelijep i blistavih smeđih očiju, zapravo je njegov duhovni voda koji se zove Conroe. U svom snu D. G. je zastrašujući tornado pretvorio u jednog od svojih najvećih zaštitnika. To je bio vrlo pametan potez njegove podsvijesti i odličan savjet za nas kako da "programiranjem" prepravimo svoje snove o prirodnim katastrofama, tako da se svaka oluja, plimni val i tornado na kraju pretvore u utjelovljenje ljubavi, zaštite i sigurnosti, u podsjetnik da smo svi ipak neuništivi. Životinje u našim snovima Ovo je područje u kojem istom točnošću i preciznošću možete tumačiti simbole kao i ja. Kao što sam navela u poglavlju o snovima želja, vaše emocionalne reakcije na arhetipove koji se pojavljuju u snovima mjerodavnije su za njihovo tumačenje nego ikakve definicije koje možete naći kod Junga, Freuda, u sanjaricama ili kod mene. Na primjer, golubovi su u snovima u pravilu znak mira i čistoće — duševni mir, pomirili ste se ili se želite pomiriti s nekom idejom ili osobom, slika snježnobijelih krila i tako dalje. No ako se Arhetipovi 135 užasavate ptica, golubovi u snovima neće vas nadahnuti mislima o miru i čistoći kad se probudite obliveni hladnim znojem, a srce vam mahnito lupa. Ipak, mislim da mogu ponuditi neka nova tumačenja životinja koje bi vas svojim pojavljivanjem u snovima mogle zbuniti, a zbog čega biste mogli propustiti neke lijepe znakove. Totemi
"Otkako znam za sebe povremeno sanjam medvjeda koji me naganja. U snu se ne događa ništa više od toga — bježim i okrećem se, a za petama mi je taj golemi medvjed. " — Gary Vjerovali ili ne, Gary, bježite od predivnog stvora kojeg ste sami izabrali da vas čuva i štiti u ovom životu. Medvjed vas ne "naganja", nego juri za vama kako bi vam bio blizu i čuvao vas, što ste od njega i tražili. Kad vas sljedeći put bude naganjao, stanite, okrenite se i suočite se s njim. Ne samo da vas neće ozlijediti nego će vas zagrliti. Imate moju riječ. Kada se na Onoj strani pripremamo za dolazak ovamo, odabiremo tim zaštitnika koji će nam pomoći na Zemlji i koji će se pobrinuti da se ponovno vratimo Domu. U tom se timu nalaze naš duhovni voda, naši anđeli i odabrane životinje jer su životinje čisti duhovi medu Božjim najsvetijim stvorovima. Životinja, koju unatoč njezinu duhovnom obliku u snu podsvjesno vidimo, jest totem. Može se dogoditi da postoji određena životinja koja vas zanima i privlači, a da vam nije jasno zašto. Ako je tako, kunem vam se da se radi o vašem totemu. Nalazi se uz vas u ovom trenutku, ne skida pogleda s vas, čuva vas i voli čudesnom, jednostavnom i bezuvjetnom ljubavlju od koje životinje čine umjetnost, kako ovdje, tako i na Onoj strani. Želite li doznati što je vaš totem, nemojte razmišljati logično, pokušavajući zaključiti tko bi vam odgovarao ili koga biste uzeli za kućnog ljubimca. Moj totem je slon. Totem moje prijateljice Bernie je nosorog. Totem jednog od mojih bivših muževa je pantera. Nijedna od tih životinja nema potencijala da postane kućni ljubimac, ali mgram priznati,,, nađeni J| sejcraj slona, |LŠjcJQ,.mL odvojiti od njega. 136 Deveto poglavlje Sigurna sam da bi se A. B. složila sa mnom. "Imam trideset i jednu godinu i majka sam trojice dječaka", kaže. "Cijeli život sanjam kitove. Uvijek se nalazim uz obalu nekog oceana s golemim kitovima koji plivaju i izranjaju nedaleko od mene. Blizu su, sasvim nadomak, ali ne osjećam nikakav strah od tih predivnih, čudesnih stvorenja. Zašto ih sanjam?" Mogla bih ispisati cijeli odlomak o tome kako kitovi simboliziraju slobodu, gracioznost, snagu i čudesnu ljepotu. U snovima nekih ljudi upravo to i znače. No, A. B. cijeli život sanja kitove zato što je kit njezin totem. Dok spava, njezin duh voli tu spoznaju i koristi svaku priliku kako bi posjetio njezina dragog zaštitnika. C. K., s druge strane, opisuje redovit i stvaran kontakt sa svojim totemom, ali ne razumije što se događa: "Vrlo često kad sam u polu-budnom stanju, pokraj sebe osjetim mačku. Katkad osjetim da hoda po meni, ali na kraju se sklupča uza me i zaspi. čudno je što mogu vidjeti jasan obris mačke, a istodobno je nevidljiva." Ne biste mogli tražiti bolji opis mačke u duhovnom obliku. Istodobno je i lijep podsjetnik na to da duhovi zaista imaju oblik i da su "nevidljivi", samo zato što žive u dimenziji s višom vibracijskom razinom od naše. I mačke koje se javljaju u snovima imaju čitav niz "tradicionalnih" značenja, ali ona ovise o sanjačevu subjektivnom iskustvu. Mačka mnogima simbolizira tajanstvenost, gracioznost, nezavisnost, inteligenciju i drevnu mudrost. Drugima su
snovi o mačkama znak izdaje, straha, podlosti i arogantne hladnoće. Sva su značenja točna, ali ne moraju biti primjenjiva na vas, a upravo je to najvažnije kad analizirate svoje snove i učite iz njih. Tu je i J. S. koji je napisao: "Jedne sam noći sanjao da sam orao koji stoji na vrhu dvorca. Nekoliko sekundi poslije orao, za kojeg sam znao da sam ja, preletio je golemu ravnicu i nestao je u šumi. Što to znaci: Ako se u tolikoj mjeri poistovjetite sa životinjom da ne možete jasno reći tko ste vi, a tko je ona, to je nedvojben znak da ste se u snu susreli sa svojim totemom. J. S. ima sreću da je njegov totem orao. Međutim, prema "tradicionalnom" tumačenju, orlovi i većina ptica simboliziraju čežnju za slobodom, nezavisnošću i bijegom od nečega što nas sputava ili ograničava. Jasno, ako niste od gnihjcoji Arhetipovi 137 se boje ptica. No sigurno ste već shvatili kako je najvažnije ono što ti arhetipovi znače vama, tako da imam osjećaj kako vas gnjavim neprestanim ponavljanjem. Nisu sve životinje u snovima naši totemi. Rado bih vam ponudila metodu kojom to sa stopostotnom sigurnošću možete utvrditi, ali, nažalost, ne postoji. Možete uzeti u obzir i tu mogućnost kako biste vidjeli prepoznaju li je dubine vašeg duha, koje čuvaju točnu interpretaciju. Cak i kad nisu naši totemi, životinje su vrlo korisne u snovima jer utjelovljuju probleme koje naša svijest pokušava izbjeći ili ih još nije sasvim svjesna. "Cesto sanjam kako sam na put ponijela jednu ili više svojih mačaka. Bojim se da će mi pobjeći iz auta ili da ću ih nekako izgubiti. Jednu čak skrivam u torbi koju neka osoba treba paziti. Toliko se bojim da ću ih izgubiti da se budim osjećajući da sam ih ipak izgubila, da se to dogodilo mojom krivnjom i da sam to ipak mogla spriječiti." — Barbara U ovom opetovanom snu mačke predstavljaju voljene osobe općenito. Mačke bi trebale pomoći Barbari da se suoči sa svojim strahom od odvajanja i s teretom koji je nametnula samoj sebi, odnosno s uvjerenjem da isključivo o njoj ovisi hoće li je voljene osobe napustiti. Njezina je podsvijest preklinje da iz tih snova nauči kako su vrijedni samo oni odnosi u kojima se obje strane podjednako trude te da će sigurno otjerati svoje voljene bude li ih previše gušila. Iako se radi o izlizanom klišeju, vrijedi ga upotrijebiti: ako nekog voliš, pusti ga. Vrati li ti se svojevoljno, tvoj je zauvijek. Barbara, zapamtite, svi taoci, ma koliko ih mazili i voljeli, prije ili poslije zamrze svog tamničara. S. J. je poslala san otpuštanja koji se pametno poslužio čestim arhetipovima štakora i miševa: "Bila sam u golemoj kući sa svim svojim dragim prijateljima. Uživali smo u druženju, ali čekali smo da stignu glazbenici kako bismo mogli plesati. Niotkud su se pojavili jezivo veliki i zli štakori sa strašno oštrim zubima. Počeli su me loviti. Ne bojim ih se. Štoviše, nekako su mi slatki. Ali ipak bježim jer me love. Iznenada padnem niz dug žlijeb i završim na donjem katu. Sada sam okružena sitnim zgodušnim miševima koji stoje kao da Jielto iščekuju,. Tu. ie i orkestar. Moiim dolaskom zaoočinie svirka„............... 138 Deveto poglavlje
koja i miševima udahnjuje život. Štakori me i dalje love. Kako bih im pomogla, pronalazim nekoliko platformi koje vode gore i dolje, kao da nestaju u stropu." ' U snovima štakori i miševi često upućuju na neugodan osjećaj kao da nas je netko ili nešto pregazilo. To vrijedi i za S. J.-in san, uz zanimljivost da su joj se stvorenja koja je gaze uspjela zavući pod kožu. Miševi su "zgodušni", čak su i veliki i zli štakori "nekako slatki", uopće nisu zastrašujući. S. J. ima sreću što je okružena divnom obitelji i prijateljima pa ne čudi da su joj se zavukli pod kožu. To što katkad osjeća potrebu za intimom i trenucima u kojima bi se usredotočila samo na sebe, ne znači da ih osuđuje ili da ih ne voli. Radi se samo o upozorenju da bi samoj sebi učinila veliku uslugu kad bi naučila postaviti razumne granice i tako stvorila prostor koji pripada samo njoj. Tada ne bi imala osjećaj da stampedo voljenih osoba može banuti "niotkuda" te da su toliko ovisni o njoj da njezinim "dolaskom započinje svirka koja i njima udahnjuje život". E. M. i njezin muž u snovima otpuštanja poslužili su se arhetipovima vukova i kojota kako bi izrazili strah svakog roditelja: "U mom snu muž i ja sjedili smo s našim petogodišnjim sinom na stolcima na rasklapanje kraj brežuljka. Iznenada se pojavio čopor vukova. Nisu ozlijedili ni muža ni mene, ali zato su počeli rastezati našeg sina pa su ga odnijeli. Ne sjećam se jesam li uopće ustala. Iduće jutro muž i ja sjedili smo za doručkom kad mi je rekao da je sanjao nešto čudno. On i naš petogodišnji sin lovili su kojote. Muž se popeo u krošnju drveta kako bi ih vrebao, a sina je ostavio na tlu. Iznenada se začuo topot. Vuk se pojavio niotkud. Počeo je juriti za sinom, a muž nije mogao ništa učiniti jer je bio na drvetu." Vukovi i kojoti u snovima obično simboliziraju tajnost i osjećaj da nas proganja nešto hladno, bezosjećajno i predatorsko. Oni su stalna prijetnja ne samo našem fizičkom blagostanju nego i emocionalnom zdravlju. U slučaju E. M. i njezina muža, ovi snovi otpuštanja reakcija su na činjenicu da će njihov sin, nakon što su godinama kontrolirali njegovo okruženje, uskoro krenuti u školu, gdje će biti izložen najrazličitijim utjecajima, sviđalo se to njima ili ne. I zato su oboje sanjali da mu ne mogu pomoći. Nije slučajnost da su se oboje poslužili vukovima i kojotima kao arhetipovima koji dočaravaju njihov osjećaj "da sina bacaju među vukove", odnosno. Arhetipovi 139 u nova iskustva. Nije rijetkost da ljudi koji su emocionalno bliski izmjenjuju telepatske slike, osobito u snu. U ovom slučaju, tko god da je počeo sa simbolom vuka u svom snu, poslao ga je onom drugom s tolikom jasnoćom kao da su proveli noć gledajući isti podsvjesni film. Životinjskih arhetipova u snovima ima koliko i životinja. Ponavljam, dok čitate navedena "tradicionalna" značenja te značenja najčešćih životinjskih simbola koji slijede, ne zaboravite dodati svoju, samim tim i vrlo važnu definiciju. Mnogi moji klijenti u svojim dnevnicima imaju popise arhetipova, ne samo životinjskih nego svih kategorija, i uz njih dva stupca sa značenjima - "tradicionalnim" i "svojim". Sigurna sam da bi vam to žarko preporučili, kao i ja.
Žabe mogu upućivati na osjećaj da nas gnjavi i muči previše ljudi, zahtjeva ili očekivanja. Također su čest znak da smo na nekoga ljubomorni ili da smo predmet nečije ljubomore. Lisice često označavaju iskušenje da na podao i nizak način postignemo neki cilj ili zabrinutost da netko iz naše blizine nije otvoren, nego podao i proračunat, tako da imamo potrebu "čuvati leđa". Ptice, osim što signaliziraju čežnju za slobodom i za ukidanjem ograničenja, kao što smo već objasnili, također mogu biti znak da ćete primiti dobre vijesti. Sove mogu upućivati na želju da se dosegne dublja duhovna mudrost. Budući da su tako spretni predatori, mogu upozoravati da vam netko želi zlo, više emocionalno nego fizički. Konji su predivan arhetip snage'i žudnje za nekim s kim ćemo podijeliti teret. Oni su isto tako klasičan simbol potrebe da se dosegne viša razina zemaljske mudrosti ili osjećaja da je ona već dosegnuta. Slonovi su također divan simbol fizičke snage, upornosti i odanosti. Ne biste vjerovali, ali magarci nemaju nikakve veze s Demokratskom strankom. Njihovo klasično značenje jest besmislena tvrdoglavost ili strah da ste nedavno od sebe napravili pravog magarca. Slijedi kategorija snova koje smo svi u neko doba imali i na koje smo se osvrnuli protrnuvši i pomislivši: "Nešto sa mnom nije u redu!" „.........._. 140 Deveto poslavlje Golotinja i druge neugodne situacije na javnim mjestima Dobra je vijest da su snovi u kojima se nađemo goli na javnome mjestu ili se na neki drugi način osramotimo zapravo uvijek snovi otpuštanja. Razveselimo se na trenutak što se ne radi o snovima želja ili, još gore, o proročanskim snovima. Vrlo su česti i još uvijek nisam upoznala nikoga, uključujući sebe, da u njima uživa. Slijedi samo nekoliko od mnoštva snova na ovu temu koje su mi poslali klijenti i čitatelji: "Stalno mi se javlja san u kojem ne mogu naći WC kako bih obavio nuždu." — V. O. "Sanjam da sam u hotelu i tražim neku sobu. Ljudi me povremeno pogrešno upućuju. Dizalo ne radi. Ili zapne na nekom katu, ili se pogrešno zaustavi. U snu se uvijek pojavljuje i kupaonica. Katkad se tuširam u svlačionici, ali zaboravila sam ponijeti šampon ili sam ga nekome dala. U svlačionici je još netko od koga se ne mogu skriti. I svaki put imam problema s WC-om. Ili su radovi u tijeku ili je samo rupa u podu, ili se odvojio od zida. Sinoć sam sanjala da sam na krovu hotela i pokušavam se provući kroz kupaonski prozor jer sam, čini se, zaboravila ključeve." — M. W. "Cijeli život vraća mi se san da sam u kupaonici i da sjedim na WC-u. U dovratku stoji čovjek i gleda me. Mislim da su vrata otvorena ili da su skinuta. Vrištim i plačem, ali on mi se samo smije i ne želi otići." — B. B. "U stvarnom sam životu trudna sa svojim prvim djetetom. Javlja mi se san da ga
dojim, ali odjednom uvidim da mlijeko ne izlazi. U tom trenutku postajem svjesna da sjedim na klupi u parku i da me ljudi gledaju. Unatoč tome što ih poznajem, nervozna sam i neugodno mi je." — Tanya "U snu koji mi se često javlja budi me potres. Toliko se bojim da iskačem iz kreveta, istrčavam kroz ulazna vrata i jurim niz ulice. Stojim nasred ulice potpuno gola. Ljudi počnu izlaziti iz kuća i stanova, smireni, normalni i odjeveni za posao. Gledaju me kao luđakinju. Umirem od srama. Po izrazu na njihovim licima zaključujem da sam samo ja osjetila potres pa mi je još neugodnije," — Denise ___........ Arhetipovi 141 Nakon ovakvih snova otpuštanja ujutro sigurno nećemo iskočiti iz kreveta puni energije. Budući da su tako uobičajeni, ne treba ih shvaćati kao znak da smo bolesni niti da se što prije trebamo javiti u najbližu duševnu bolnicu. Vjerojatno ste čuli da ovakvi snovi upućuju na strah od izloženosti, što je velikim dijelom točno, ali možemo ići i dublje. Naime, oni mogu nagoviještati i osjećaj nespremnosti ili ranjivosti jer nemamo dovoljno unutarnjih obrambenih mehanizama da se zaštitimo. Zatim, tu je i strah od ismijavanja, od toga da će nas uhvatiti nespremne ("spuštenih gaća"), bez fasade koju smo stvorili za "javnu uporabu". Ovi snovi ističu takve strahove. "Strah od izloženosti" obuhvaća i činjenicu da svatko od nas ima pokoju tajnu. Skrivamo nešto o sebi iz uvjerenja da se to nikoga ne tiče jer, kad bi naša tajna bila otkrivena, izgubili bismo dostojanstvo, poštovanje i kredibilitet koje smo tako teško stekli. Srećom, ovo je još jedan tip sna otpuštanja kod kojeg se vrlo jednostavno može isprogramirati nov završetak. Stoga, kad napokon osjetite otpuštanje straha, možete se probuditi s osjećajem kontrole koji vam ovi snovi inače oduzmu. U molitvama prije spavanja zatražite da se sljedeći put kad usnete ovakav san, bez obzira na pojedinosti, u najneugodnijem trenutku osvrnete i vidite kako svi oni koji su vas u prošlim verzijama sna gledali sada čine isto što i vi. Ako vas je netko gledao dok ste bili na WC-u, neka se sad pridruži skupini ljudi koji vama slijeva i zdesna također sjede na WC-u. Ako dojite na klupi u parku, postanite jedna od mnogih žena koje sjede na klupama u parku i doje. Ako ste goli nasred ulice, jednostavno se pobrinite da svi koji zure u vas također budu goli. Ugodno će vas iznenaditi osjećaj snage koji se u vama rada kad se, makar i u snu, odbijate osjećati izloženo i posramljeno. Ispadanje zuba i kose u snovima "Neprestano mi se vraća isti san. Uvijek počinje tako da koncem čistim zube. Zubi mi se počnu klimati pa poispadaju svi u roku od nekoliko sekuindi.
