Thomas Enger
O pečen
Izdavač F O K U S K O M U N IK A C I JE d.o.o., Z agreb
Z a izdavača B ran ko M atijašević i D avor U skoković U rednica V latka H ercigonja Lektura Sanja K lisu rić K orektura Ivana K o trm an G rafičko oblikovanje A n tu n Juraj G racin O blikovanje ovitka Studio 2M Tisak P ro fil International, Z agreb, studeni, 2 0 13. N aslov izvornika Skinndod C o p yrigh t © Gyldendal N o rsk Forlag A S 20 10 [A ll rights reserved.] © Z a hrvatsko izdanje; P ro fil K n jiga 2 013. “ T h is translation has been published w ith the financial support o f N O R L A .” Sva prava pridržana. N ije d a n dio ove knjige ne m ože biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
is b n c ip
9 7 8 -9 5 3 -7 2 13 -14 -5
zapis dostupan u računalnom e katalogu
N acionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 854348.
T hom as E n g er
O pečen S n o rvešk o g p rev eo Z latk o Petir
FOKUS
OLOk'h
Mojim drugim srcima — Beneđicte, Theođoru i Hennyju
Živote moj, svim ti srcem obećajem pripadati ti sve dok smrt ne ugasne moju plamteću strast za tobom i za radošću. Halldis Moren Vesaas, Životu, 1930.
Prolog
Rujan, 2007.
Osjeća da je sve oko njega tama, ali ne može biti baš posve siguran. N e može otvoriti oči. Je li tlo pod njim hladno? Ili možda vlažno? Moglo bi biti i da kiši. Nešto mu sipi po licu. Rani snijeg? Jonas voli snijeg. Jonas. Smežurana mrkva na licu snjegovića, grude pune trave i zemlje. Ne, ne sad. Ledeni Snjegoviću* nemoguće da si to ti. Zar ne? Pokušava podići desnu ruku, ali ne ide. Šake. Ima li još uopće šake? M iče palcem. Ili samo misli da miče. Koža mu je nježna poput snježne pahulje. Posvuda je plamen. Tako je toplo. Njegovo se lice razlijeva poput tijesta za palačinke na vrućoj tavi. Jonas voli palačinke. Jonas. Tlo se trese. Glasovi. Tišina. Neobična tišina. Zaštiti me, molim te. T i koji me gledaš. Sve te biti u redu. Ne boj se. Pazit ću na tebe. Smijeh se stišava. O n ostaje bez daha. U hvati me za ruku. Čvrsto me uhvati. * Ledeni Snjegović (Frosty the Snowman) popularna je božična pjesma iz 1950. godine o snjegoviću koji oživi nakon što mu djeca stave crni šešir na glavu. Poslije je postala predložak za dječje igrane i crtane filmove. (Op. ur.)
IO
A li gdje si? Tu. Tu si. M i smo tu. T i i ja. Jonas voli da smo ovdje ti i ja. Jonas. Obzor. Munjevita kiša po beskrajnom, plavom ogledalu. Pljok koji razbija površinu, plovak s udicom je potonuo. Hladne daske pod stopalima. Oči mu se i dalje drže zajedno. Sve će biti u redu. Ne boj se. Pazit ću na tebe. Osjeća balkon pod svojim stopalima. Ima dobar oslonac. Ili mu se tako samo čini. Ruke su mu prazne. Gdje si? Natrag, molim te, natrag. Zid tmine. Sve je samo tama. Približavaju se zvukovi sirene. Uspijeva otvoriti jedno oko. Nema snijega. Nema kiše. Samo tama. N ikad ranije nije vidio tamu. Nikad je za stvarno nije vidio; nikad nije vidio što tama sve može prikriti. Sad vidi. Jonas se bojao tame. O n voli Jonasa. Jonas.
1. poglavlje
Lipanj, 2009.
Plave kovrče natopljene su joj krvlju. Zem lja se rastvorila, kao da je pokušava progutati. V idi joj se samo glava i gornji dio trupa. Ukočeno tijelo okruženo joj je tom vlažnom zemljom; izgleda kao crvena ruža, jedna jedina, na dugoj stabljici. K rv joj se slijeva niz leđa u tankim linijama, poput suza na melankoličnom licu. Ta njezina gola leđa nalik su nekoj apstraktnoj slici. Usporenim koracima ušao je u šator i dobro ga razgledao. Okreni se, rekao je sam sebi. O vo nema nikakve veze s tobom. Samo se okreni, izađi. Idi kući i zaboravi to što si vidio. No, on to nije u stanju. Kako bi i bio? “ H-halo?” Odgovarala je jedino šuma, svojim šuštajućim granama. Učinio je još nekoliko koraka. Zrak je zagušljiv i nekako ljepljiv. M iris ga je podsjetio na nešto. Samo, na što? Dan ranije, šatora nije bilo tu. Nekome poput njega, tko svaki dan šeće psa po Ekebergsletti, veliki bijeli šator sigurno bi privukao pažnju, ne bi ga ignorirao samo tako. Čudno mjesto. Morao je zaviriti unutra. Da bar nije. Šaka joj je bila otkinuta od ruke, leži pored nje, izgleda kao da je iščupana iz zgloba. Glava joj mlohavo visi u jednu stranu, prema
12
ramenu. Opet ih je pogledao, te svijetle, plave kovrče. Raščupani pramenovi crvenih, ljepljivih vlasi, izgledali su kao perika. Krenuo je prema mladoj ženi i onda naglo stao. Počeo je ubrza no disati, i to do točke na kojoj mu je dah nenadano stao. Želudac mu se skupio u čvor i pripremao se izbaciti kavu i bananu koje je doručkovao, no nekako je uspio spriječiti refleks. Ustuknuo je, polagano, a onda zaškiljio da je još jednom vidi. Jedno oko klatilo se iz očne duplje. Nos joj je bio spljošten, kao d aje bio posve utisnut u lubanju. Vilica je bila izmasakrirana, prekrivena ljubičastim modricama i posjekotinama. Iz rupe na čelu, prema očima i onome što je ostalo od nosa, slijevala se tamna, gusta krv. N a niti zgrušane krvi, uz njezinu donju usnu, vidio je jedan zub. Nekoliko drugih, ležalo je razasuto po travi, baš ispred žene koja je nekad imala lice. Više ga nema. Thorbjern Skagestad posrtao je dok je izlazio iz šatora. Posljed nje čega se sjećao, bio je njezin lak za nokte, krvavo crven, baš kao i kamene gromade koje su ležale pored nje. H enning Ju ul nije znao zašto sjedi ovdje. Tu, baš na ovom mjestu. Baš tu. Daske su tvrde. Napuknute. Neugodne. N o, ipak svejedno uvijek sjedne baš tu. N a točno isto mjesto. M eđu tim daskama koje se pružaju prema zgradi sportskog kluba Delenenga raste otrovno bilje. Bumbari revno zuje oko otrovnih bobica. Daske su vlažne. Osjeća to na stražnjici. Vjerojatno će trebati presvući hlače čim dođe kući, ako će mu se dati gnjaviti. Henning je volio doći sjesti ovdje i zapaliti cigaretu. Više ne puši. Nema to veze sa zdravljem ili sa zdravim razumom. Njegova majka ima kroničnu opstruktivnu bolest pluća, ali čak ga ni to nije sprečavalo da puši. Očajnički je želio zapaliti cigaretu. Ti njegovi mršavi, bijeli prijatelji uvijek su dobro raspoloženi kad ga vide, ali nikad dugo ne ostaju s njim. N e može on to, jednostavno ne može. Ovdje ima ljudi, no nitko ne sjeda pored njega. Majka malog nogometaša pogledava prema njemu. Brzo skreće pogled. Navikao je da ga ljudi gledaju, a onda se pretvaraju da to ne čine. Zna kako se pitaju tko je on, što mu se dogodilo, zašto sjedi ovdje. A li nitko ništa ne pita. Nitko se ne usudi. N e zamjera im.
13
Ustao je i otišao kad je počelo zalaziti sunce. Šepao je na jed nu nogu. Liječnici su mu rekli da bi trebao pokušati hodati što je moguće prirodnije, ali mu to nije uspijevalo. Previše ga boli. Ili ga možda ne boli dovoljno. On zna što je bol. Teška koraka, stigao je do parka Birkelunden, u blizinu ne davno obnovljenog paviljona s novim krovom. Zakričao je galeb. Bilo je puno galebova u Birkelundenu. On mrzi galebove. A li voli Birkelunden. I dalje šepajući, prolazio je pored ljubavnih parova koji su golih trbuha ležali na travi, pored limenki iz kojih se pjeni pivo, uz dim roštilja za jednokratnu upotrebu. N eki starac usredotočio se na to da srebrnastom kuglom pogodi druge takve kugle, po šljunku na kojem su djeca napokon ostavila kip brončanog konja na miru. Promašio j e. U vij ek j e promašivao. T i i ja, pomislio je Henning, imamo mnogo zajedničkog. Kad je skrenuo u Seilduksgate, pala je prva kapljica kiše. N e koliko koraka kasnije, za sobom je ostavio buku Griinerlekke. N e voli buku. Ne voli ni nogometni klub Chelsea, ne voli ni prometne policajce, ali po tom pitanju ne može učiniti baš mnogo. U Seil duksgate je baš mnogo prometnih policajaca. N e zna navija li netko od njih za Chelsea. A li Seilduksgate je njegova ulica. On voli Seilduksgate. Dok mu kiša lagano pada po licu, Henning hoda prema zapa du, ravno ususret suncu koje zalazi iznad stare tvornice jedrenog platna. Po njoj je ulica i dobila ime. Pustio je da mu kapljice kiše padaju po obrazima i zaškiljio kako bi vidio obrise predmeta kojem se približava. Ogromna žuta dizalica vinula se sve do neba. Č ini se kao d aje ovdje oduvijek. Oblaci iza njega još su uvijek tamni. Henning je stigao do križanja ulice M arkvei sa sporednom, s desne strane, i on pomisli kako “ sutra sve može biti drugačije” . Nije znao da lije to njegova originalna misao, ili mu je to negdje netko usadio u glavu. Vjerojatno se ništa neće promijeniti. Možda će samo glasovi i zvukovi biti drugačiji. Netko bi mogao vikati. Netko šaputati. Možda će sve biti drugačije. Ili ništa. A unutar te napetosti je svijet izokrenut naopačke. Pitao se pripada li još uvijek ovdje. Ima
14
li tu mjesta za mene? Imam li dovoljno snage da otpustim riječi, sjećanja i misli za koje znam da su zakopani negdje duboko u meni? Nije znao. M nogo toga nije znao. *
Zaključao je vrata stana nakon što se popeo do trećeg kata, stubištem prepunim prašine koja se taložila po nakupljenoj prljavštini. Sasvim primjeren prilaz njegovom domu. Ž iv i u rupi i to mu je u redu. N e misli da zaslužuje prostrani hodnik, ormare za odjeću velike poput trgovačkog centra, kuhinju u kojoj ormari i ladice izgledaju svježe i blještavo poput klizališta, bijelo rublje koje se samo čisti, ulašteni pod koji poziva na spori ples, zidove pre krivene klasicima i enciklopedijama. N e zaslužuje niti dizajnerski sat, nikakav svjećnjak s potpisom Georga Jensena ili prekrivač od kolibrićevog prepucija. Sve što mu treba je običan krevet, hladnjak i mjesto na koje može sjesti kad mu tama donese jezu. Jer to je neizbježno. Svaki put kad zatvori vrata za sobom, spopadne ga osjećaj kako nešto nije u redu. Ubrzava mu se dah, osjeća kako ga preplavljuje vrućina, znoje mu se dlanovi. Zdesna, u hodniku, stajale su ljestve. Uzeo ih je i popeo se na njih. Sa stare, zelene police za šešire do hvatio je vrećicu s logotipom elektroničke tvrtke Glas Ohlson pa izvadio kutiju s baterijama. Protegnuo se do protupožarnog uređaja, izvadio bateriju i zamijenio je novom. Isprobao ju je kako bi se uvjerio da radi. Kad mu se disanje vratilo u normalu, sišao je s ljestava. Naučio se voljeti protupožarne uređaje. Toliko ih voli, da ih ima osam.
2. poglavlje
Kad se oglasila budilica, razočarano se okrenuo u krevetu i očajno uzdahnuo. Taman je bio usred nekog sna i sad je taj san iščeznuo, a oči su mu se privikavale na jutarnje svjetlo. Sanjao je ženu. N e sjeća se kako je ta žena izgledala, ali sigurno je to bila v Zena N jegovih Snova. Opsovao je, protegnuo se i pogledao oko sebe. Pogled mu se zaustavio na bočici s pilulama i kutiji šibica koje su ga svakog jutra pozdravljale s noćnog ormarića. Uzdahnuo je, izvukao noge ispod pokrivača, skočio s kreveta i pomislio kako je danas taj dan - danas je dan kad će to učiniti. Uzdahnuo je, protrljao lice rukama i počeo s najjednostavnijim. Tablete. Suhe i proklete. Po običaju progutao ih je na suho, bez ikakve tekućine, jer je to najteži način. Protjerao ih je niz grlo, progutao i pričekao da nestanu u probavnom traktu i naprave posao za koji dr. Helge entuzijastično tvrdi kako je za njegovo dobro. Nepotrebno je tresnuo bočicom za tablete o noćni ormarić, kao da će mu to pomoći da se probudi, a onda dograbio kutiju šibica. Polagano ju je otvorio i pogledao njezin sadržaj. Dvadeset drvenih vojnika iz pakla. Izvadio je jednu i stao proučavati sum por, tu crvenu kapicu koncentriranog zla. Sigurne šibice, piše na prednjoj strani kutije. Kakva kontradikcija! Pritisnuo je tanki štapić uz jednu stranu kutije, ali ruke su ga izdale. Usredotočio se na to, usmjerio svu svoju snagu u ruke, u
i6
prste, ali prokleti mali drveni štapić odbija se pomaknuti, ne sluša, i ne da se impresionirati. Počeo se znojiti, stislo ga je u prsima, po kušava udahnuti, ali ne ide. Pokušava ponovo. Izvlači iz kutije još jedan taj sitni mač zla i ponovo napada kutiju njime, ali brzo shvaća kako ovaj put više nema onog istog borbenog duha, da ni izdaleka nema te iste volje. Odustao je od pokušaja i trudi se skrenuti misli na akciju. Osjetio je kako mora udahnuti da bi suspregnuo poriv za glasnim vrištanjem. Jako je rano ujutro, i to sve objašnjava. Arne, koji živi na katu iznad njega, vjerojatno spava, iako ima običaj i danju i noću reci tirati pjesme Halldisa Morena Vesaasa*. Henning je uzdahnuo i oprezno vratio kutiju šibica na točno isto mjesto odakle ju je uzeo, na noćni ormarić. Lagano je prešao rukama po licu. Opipao je ožiljke na kojima je koža drugačija, mekanija, ali ne tako glatka. Vanjski ožiljci nisu ništa u odnosu na one unutrašnje, pomislio je i ustao. Grad spava. To je mjesto na kakvom želi biti. I na takvom mjestu je upravo sad. U Oslu, u četvrti Grunerlekka rano ujutro, prije nego ta četvrt eksplodira, prije nego što se kafići po pločni cima napune, prije nego što majke i očevi odu na posao, a djeca u vrtić i prije nego biciklisti pojure preko Čim više crvenih svjetala niz Toftesgate. Svega je nekoliko ljudi sad budno, baš kao i vječito gladni golubovi. Prošao je pored fontane na Trgu Olafa Ryea i osluškivao zvuk vode. Dobar je u slušanju. A dobar je i u identificiranju zvukova. Zamislio je kako nema drugih zvukova osim tog žubora vode i pretvarao se d aje dan svršetka svijeta. Ako se napregne, moći će čuti oprezne gudače i tamni zvuk violončela kako se sljubljuju, kako jedan drugome dopuštaju igru, i kako im se onda postupno pridružuju timpani koji upozoravaju na bijedu koja treba doći. Međutim, danas nije imao vremena prepustiti se toj glazbi jutra. Bio je na putu prema poslu. Već i sama pomisao na to pretvara nje gove noge u gumu. Nije znao da li Henning Juul još uvijek postoji, onaj Juul koji je godišnje dobivao Četiri ponude za posao, koji bi * Halldis Moren Vesaas (1907- 1995), norveška pjesnikinja, prevoditeljica i autorica knjiga za djecu. (Op. ur.)
17
i nijeme natjerao da propjevaju i koji je dane natjerao da počinju ranije —samo zbog njega. Jer, lovio je svoj plijen i trebao je svjetlo. Zna on što je bio. Tko zna ima li Halldis neku pjesmu za takve poput mene, pitao se. Sigurno ima. Halldis ima pjesmu za svakoga. Zastao je ugledavši divovsku žutu zgradu na početku Urtegate. Zbog velikog logotipa Securitas na zidu, ljudi misle daje tu smješte na samo zaštitarska tvrtka. No, ovdje svoje prostore ima i nekoliko privatnih tvrtki i javnih službi. Tvrtki kakva je i njegova, redakcija i23novosti u kojoj on radi, internetske novine koje se reklamiraju sloganom “ Novosti na 1-2-3, lako kao 1-2 -3 ”. Nije mu se sviđao taj slogan, ali nije se puno opterećivao s tim. B ili su korektni prema njemu, dali su mu vremena da se oporavi, vremena da se opet podigne. Zgrada je okružena tri metra visokom ogradom s crnim metal nim šiljcima. Ulaz je sastavni dio ograde koja se sad lagano otvarala kako bi izašlo Loomisovo vozilo. On je prošao pored malene, pra zne stražarske kućice i pokušao otvoriti ulazna vrata. Nije mogao. Pogledao je unutra kroz staklena vrata. Nikoga nije bilo u blizini. Pritisnuo je tipku od brušenog čelika s tipkom kojom se poziva recepcija. Oglasio se grubi ženski glas. “ Da?” “ B o k ”, rekao je i nakašljao se. “ Možeš li me pustiti unutra?” “ S kim se trebaš sastati?” “ Radim ovdje.” Uslijedilo je nekoliko sekundi tišine. “ Zar si zaboravio svoju propusnu karticu?” Razmišljao je. Kakvu sad propusnu karticu? “ Ne, nisam je dobio.” “ Svi su dobili propusne kartice.” “Ja nisam.” Opet tišina. Čekao je nastavak razgovora koji nikako da dođe. “ Možeš me pustiti unutra?” Trznuo gaje reski zvuk otvaranja vrata. Zujala su. Nespretno ih je povukao prema sebi, ušao i pogledao prema stropu. Njegove oči brzo su pronašle dimni alarm. Čekao je dok nije zatreptalo zeleno.
i8
Pod od sivih kamenih ploča bio je nov. Osvrnuo se oko sebe i shvatio kako se ovdje mnogo toga promijenilo. Sad su tu bile i velike biljke u još većim teglama, zidovi su bili obojani u bijelo i ukrašeni umjetničkim slikama kakve on obično ne razumije. Vidio je kako sad imaju i kantinu, kroz staklena vrata pa lijevo. Prijam se nalazi na suprotnoj strani, također iza staklenih vrata. Otvorio je vrata i ušao. Još jedan dimni alarm na stropu. Dobro. Za pultom je sjedila crvenokosa žena kose vezane u rep i nije se činila dobro raspoloženom. Grčevito je tipkala po tipkovnici računala. Svjetlo s ekrana blještalo je u njezino mrzovoljno lice. Iza nje su poštanski pretinci izgledali kao da će se prevrnuti od papira, brošura, paketa i pošiljaka. N a zidu je okačen televizijski ekran. Pažnju mu je privukla naslovnica. Pročitao je naslov: PRO N AĐ EN A M RTVA Ž E N A A onda i podnaslov: U šatoru na Ekebergsletti pronađena mrtva žena. Policija sumnja na ubojstvo. Uredništvo još nije stiglo razraditi slučaj, pomislio je, budući da ista informacija stoji i u naslovu i podnaslovu. N ovinari još nisu ni izašli na teren. Slučaj je ilustriran fotografijom sa žutom trakom koja je snimljena na nekom drugom mjestu zločina. Krasno. Henning je čekao da ga žena s prijama primijeti. Nije. Prišao joj je bliže i pozdravio. Podignula je pogled. Prvo je piljila u njega kao d aju je udario, a onda je uslijedila ona neizbježna reakcija. U čudu je razjapila usta pa pogledom prešla preko njegovog lica, oži ljaka od požara, brazgotina. Nisu to veliki ožiljci, a kamoli toliko strašno preveliki, no dovoljno su veliki da ljudi zure u njega duže nego što bi trebali. “ Očito trebam propusnu karticu” , rekao je, najpristojnije koliko je mogao. Žena je još uvijek zurila u njega, a onda se prisilila tr gnuti iz misli u koje se sama sklonila. Počela je čeprkati po nekim papirima. “Ah, da. A h ... Kako se zoveš?” “ Henning Juul.”
19
Naglo se sledila i zastala, a onda opet polako podigla pogled prema njemu. Činilo se kao da je prošla vječnost dok nije izgo vorila: “ Znači, to si ti...” Zbunjeno je kimnuo glavom. Otvorila je ladicu i prokopala po nekim papirima dok konačno nije pronašla kutiju i u njoj pro pusnu karticu. “ Dobit ćeš privremenu. Treba malo vremena dok se ne naprave nove. A kad ih naprave onda ih moraju kodirati i vani, kako bi sam mogao otvoriti ulazna vrata. Uostalom, znaš kako to ide. Kod je 12 2 1. Trebalo bi biti lako za zapamtiti.” Dodala mu je karticu. “A sad te moram fotografirati.” Pogledao ju je. “ Fotografirati?” “ Pa, da. Treba nam fotografija za propusnicu. A trebat će nam tvoja fotografija daje možemo objaviti kraj imena autora. Pa ćemo sad jednim udarcem ubiti dvije muhe, zar ne? Ha, h a...” Žena se pokušala nasmijati, ali su joj usne samo lagano zadrhtale. “ Završila sam tečaj fotografije” , brzo je dodala, kao da želi pre duhitriti bilo kakav njegov prigovor. “ Samo stoj tu gdje jesi, ta-ko, a ja ću obaviti ostalo.” Odnegdje ispod pulta, izvukla je kameru, pričvrstila je na stativ i okrenula ručicu. Henning nije znao kamo gledati, pa je samo zurio preda se. “ Bit će to u redu. Probaj se nasmijati!” Smiješak. N e sjeća se kad se zadnji put smijao. Skljocnula je triput uzastopce. “ Odlično! Zovem se Selvi” , rekla je i pružila mu ruku preko pulta. Prihvatio je njezinu ruku i upoznali su se. M eka i lijepa koža. N e sjeća se kad je zadnji put osjetio dodir meke i lijepe kože na svojoj. Stisnula mu je ruku taman dovoljno čvrsto. Gledao je u nju, a ne u strop. Kad se okrenuo i otišao, pitao seje li možda primijetila kako mu je na usnama zatitrao lagani smiješak.
3. poglavlje
D ok se penjao od prijama do drugog kata, Henning je morao upotrijebiti svoju novu propusnicu ni više ni manje nego triput. Iako je redakcija ostala na istome mjestu, ništa ga ovdje nije podsje ćalo na mjesto na kojem je do prije dvije godine gotovo živio. Sve je bilo novo, čak i tepih. Sve je puno sivih i bijelih ploha, dobili su čajnu kuhinju, čak bi se kladio da su u ormarima čiste čaše i šalice. Posvuda su bili LCD -ekrani, na stolovima, na zidovima. Razgledao je ured. Četiri dimna alarma. I dva crvena aparata s pjenom. Dobro. U svakom slučaju dovoljno dobro. Prostorija ima oblik dugačkog, velikog slova L. Radni prostor je do prozora, a stolovi i stolice iza pregrade od obojenog stakla. Tu su i majušne zasebne prostorije, za slučaj da netko treba odraditi intervju bez publike ili buke oko sebe. Tu su i toaleti, čak i oni za invalide, iako nije vidio nikoga s nekom tjelesnom manom. Pret postavljao je da postoje pravila koja reguliraju takve stvari. Aparat za kavu uvijek su imali, ali sad imaju Aparat Za Kavu. Aparat koji za 29 sekundi napravi šalicu crne kave. A ne četiri, kao onaj stari. Henning voli kavu. N e možeš biti dobar novinar, ako ne voliš kavu. Odmah je prepoznao zujanje. Razne inozemne TV-postaje vrte jedne te iste vijesti. I sve su im breaking news. Burzovni izvje štaji klize po dnu ekrana. Hrpa TV-ekrana pokazuje što su N R K i T V 2 javili na svojim staromodnim, ali još uvijek funkcionalnim teletekst-stranicama. Informativni program vrti svoje priloge u krug. I oni na dnu ekrana daju srž vijesti u jednoj jedinoj rečenici.
01234ÿ67ÿ849 1 ÿ9 3ÿ11 7 21 ÿ91ÿ84 6 ÿ1 4ÿ14ÿ1ÿ ÿ 9ÿ ÿ ! "ÿ3ÿ81 #ÿ19#1 #1ÿ419 ÿ 1ÿ 1 1ÿ 9ÿ
77ÿ177ÿ177ÿ$11 67%ÿ&ÿ 74$ÿ1 61ÿ237ÿ3ÿ7ÿ'()4 7ÿ
67 % *4+ÿ3 67ÿ#1#3 ÿ 4 1 ÿ,3, 6163ÿ84ÿ 84 1#1ÿ 7) 7-4 ÿ #ÿ9 4 7ÿ181 6163ÿ4ÿ32167 #1ÿ871.3ÿ463ÿ 7#3ÿ 1$71 ÿ 9ÿ467$ÿ3$1%ÿ/ÿ3 3ÿ71ÿ46 ÿ67ÿ7ÿ71 67ÿ 1ÿ 467#ÿ7ÿ1 ÿ#1 7 61ÿ. 127ÿ 1.7ÿ4,1367ÿ44,1 1ÿ842 +01 1ÿ ÿ 1. 67ÿ411367ÿ7. ÿ281ÿ 4 1ÿ81 2ÿ818 1 2ÿ 4 1ÿ
4 2ÿ ÿ 1 2ÿ 1ÿ467ÿ7ÿ,1163ÿ 4 48 4+ ÿ 4 1 ÿ81ÿ 2ÿ87. )ÿ
163ÿ4ÿ23ÿ8 3ÿ+1 3ÿ1 7% 34ÿ67ÿ34, 2167 ÿ4 4 1 ÿ14%ÿ& 767 4ÿ 67#3ÿ7ÿ 7ÿ2 ÿ 14ÿ 1 4%ÿ& $3 4 ÿ463ÿ67ÿ467014ÿ 14 ÿ3$4$4 + 67$ÿ11ÿ
1ÿ3 ÿ 1 ÿ 1ÿ!4!567ÿ1ÿ7ÿ#4$14ÿ 9 7 11ÿ8461 ÿ 1ÿ#67 3ÿ 942 1ÿ ÿ46701 ÿ$1ÿ14ÿ 467ÿ8 4 4ÿ#67 4ÿ14ÿ167ÿ84 83 4ÿ
7 11%ÿ(14ÿ1ÿ 7ÿ 4ÿ8 811ÿ 74#ÿ3$4#ÿ. 4 4#ÿ194,63ÿ
746ÿ3$46ÿ7 % 887 ÿ7ÿ46701ÿ14ÿ167ÿ8427 %ÿ9 ÿ14ÿ1ÿ $1ÿ3ÿ 746ÿ 191 + 46ÿ87 1 ÿ3ÿ4646ÿ67ÿ4, 4ÿ$1 3ÿ34$3ÿ 74$ÿ61 1ÿ 1ÿ 1ÿ467$1ÿ ÿ#4163ÿ819 ÿ ÿ84#1$1 ÿ#3ÿ1ÿ7ÿ487 ÿ $ 7ÿ
1ÿ 4$7%ÿ914ÿ41ÿ 67ÿ 9# 67 4ÿ ÿ67 3ÿ67 3ÿ 672ÿ ÿ1ÿ #ÿ 4 #ÿ1ÿ&7 ÿ #14ÿ67ÿ461#ÿ14ÿ ÿ# 7ÿ1ÿ4 ÿ +7ÿ 707ÿ1 ÿ 14ÿ 71%ÿ:7
$ÿ*33ÿ 1ÿ +7ÿ 707ÿ, ÿ4 16ÿ 1 % /2 4ÿ67ÿ64+ÿ 74 4ÿ47,6 2ÿ411ÿ81ÿ91 14ÿ 7ÿ843+14ÿ 84 10 ÿ 74ÿ849 1 4ÿ 7%ÿ'4ÿ 7ÿ3ÿ 4ÿ, 1ÿ1#4ÿ 1ÿ ÿ34# ÿ 9ÿ177ÿ84+4 ÿ14ÿ167ÿ3ÿ78 94 ÿ;ÿ!ÿ ÿ< =ÿ>ÿ4 1ÿ67ÿ 91819 4ÿ(471% (47ÿ:67 1 ÿ 1 14ÿ7ÿ874ÿ1#7 1ÿ67 4#ÿ4ÿ 4 11ÿ
1ÿ73%ÿ(4767ÿ37 ÿ 67 ÿ3ÿ ?@5 A B=ÿ' 91ÿ67ÿ ÿ#+1 ÿ 8ÿÿ19,13+7 4#ÿ44#ÿ ÿ 1+03ÿ1 3ÿ:7
$ÿ 67ÿ374ÿ
1ÿ3ÿ. 4 3%ÿ(4767ÿ8483 ÿ3,91 4$ÿ317)971ÿ1ÿ 4 1#1ÿ 8 21ÿ3ÿ$1 ÿ ÿ 674#ÿ817 4#ÿ 161 + 1ÿÿ46 2ÿ#4.7ÿ1$71 ÿ, 4ÿ 46 ÿ3216% 01 4ÿ ÿ67 ÿ37 ÿ 67 %ÿ1ÿ67ÿ4ÿ(471ÿ4 ÿ, ÿ, 4ÿ 17) 17 ÿ37 #1ÿ 2ÿ3, 1ÿ ÿ64+ÿ39ÿ 4ÿ, 4ÿ 40 ÿ37 %ÿK9LM 81Cÿ OPÿRSTU V +Dÿ 3437 74 ÿ 4#Cÿ+ 4ÿ 67ÿ,1+ÿ 16,79197 61ÿ,47 ÿN 1D. 4 ÿ71 63ÿ ÿ39ÿ 4ÿ4.1 1 ÿ3+ 7 ÿ. 4 %ÿ EÿF
ÿÿ
HÿI
Cÿ3437 74 ÿ 4#ÿ2 7ÿ +7 3 ÿ#4 4 2 ÿ 671 ÿ ÿ +7ÿ$14 2ÿ WX YJ D Z[\]ÿ_`a]ÿbc]d
22
A li, Kore to drži pod kontrolom, tikove i sve to. Henning nije znao kako mu uspijeva, ali, eto, nekako jest. I Kore je opazio njega, mahnuo mu, držeći jedan prst u zra ku. Henning je kimnuo i mirno stajao dok je Kore davao upute novinaru deska. “ Istakni to u podnaslovu, to privlači najviše pažnje. A ne to da je šator bio bijel i kupljen u M axbou u ožujku. Kužiš?” “ M axbo ne prodaje šatore.” “ Ma, nebitno, ali kužiš na što mislim. I stavi čim ranije podatak da je bila gola kad su je pronašli. To je važno. N ek ’ ljudi imaju neku seksi sliku u glavu. N ek ’ malo fantaziraju.” Novinar deska je kimnuo glavom. Kore gaje potapšao po rame nu i poskočio prema Henningu. Spotakao se o žicu na podu, ali se ispravio i unatoč tome što mu je bio na nekoliko metara, glasno mu se obratio: “ Henning! Lijepo je opet vidjeti te! Dobrodošao natrag!” K o reje ispružio ruku i nije čekao da mu Henning pruži svoju. Povukao ju je prema sebi i protresao. Henning je osjetio kako mu lice gori. “ Onda? Kako je? Jesi li spreman opet malo loviti klikove?” Henning je u prvi mah pomislio kako bi slušalice za uši možda bile dobra investicija. “ U svakom slučaju, ovdje sam” , odgovorio je. “ Divno! Divno! Trebaju nam takvi kao što si ti, takvi koji znaju što čitatelji žele. Super! Seks prodaje sve, bit će puno lovice. Sise i guzice, nose nama parice.” Kore se glasno nasmijao, lice mu se lagano trznulo, no nastavio se smijati. Svojevremeno je napravio puno naslova koji se rimuju. Č ovjek voli rimu. “ Eh, da. Mislio sam da bi bilo najbolje da sjediš ovdje zajedno s drugima u rubrici.” Kore je uzeo Henninga za ruku i povukao ga pored crve nog staklenog zida. Šest računala, po tri sa svake strane stola, bila su okrenuta jedna prema drugima. Iza njih, brdo novina leži na okruglom stolu. “ Vjerojatno si primijetio kako se tu dosta toga mijenjalo, ali nisam ništa promijenio na tvom radnom mjestu. Isto je kao i prije. Nakon onog što se dogodilo, pomislio sam da ćeš ti —ehm - naj bolje sam znati želiš li nešto od ovoga baciti.”
23
“ Baciti?” “ Da. Ili premjestiti. Ili... Sto već.” Henning se osvrnuo oko sebe. “A gdje su ostali?” “ Tko to?” “ Pa, ostali u redakciji...” “Ako znam, odnio me vrag, taj komad meni je drag. N o, da. Heidi je ovdje. Heidi Kjus. Zadužena je za unutarnju politiku, urednica je .” Henning je osjetio probadanje u prsima. Heidi Kjus. Prije milijun godina, Heidi je bila jedna od prvih koju je zapo slio kao pripravnicu netom nakon završenog Novinarskog fakulteta u Oslu. Obično ti koji su tek diplomirali pršte teorijom, tako da zaboravljaju ono najvažnije što je potrebno za dobrog novinara: lijepo ponašanje i zdrav razum. A ako su još k tome znatiželjne naravi i ne zadovoljavaju se olako prvim odgovorima koje dobiju na svoja pitanja, zaista mogu daleko dogurati. A li ako želiš biti vraški dobar novinar, moraš biti i malo gad, baciti oprez u vjetar i imati dovoljno snage da podneseš utrku, prihvatiš neuspjeh, ali i da ne odustaneš ako nanjušiš dobru priču. Heidi Kjus imala je sve to. Od prvog dana. I više od svega, imala je takvu glad prema pričama kakvu Henning nikad prije nije susreo. Od samog početka, ni jedna joj priča nije bila premala, ni jedna prevelika, i nije prošlo dugo dok si sama nije osigurala izvore, kontakte i iskustvo. Kad je počela shvaćati daje sposobna, uz svako dnevnu tešku šminku na sebe je stavljala i solidnu dozu arogancije. N eki novinari imaju karizmu, stav prema svom okružju koji vrišti “posao koji radim je najvažniji na čitavom svijetu i nitko ga ne radi bolje od mene” . Heidi se divila ljudima koji su znali upotrije biti laktove, a uskoro ih je i sama počela upotrebljavati. Stvorila si je svoj prostor, čak i dok je bila pripravnica. Postavljala je zahtjeve. Henning je radio u Nettavisenu u vrijeme kad je Heidi diplo mirala. Bio je njihov novinar crne kronike, istovremeno zadužen za poduku novih novinara i pripravnika. Učio ih je nekim triko vima, ispravljao ih, a usput gurao prema cilju: od njih je trebalo stvoriti radilice koje su u stanju same odraditi vrhunske zadatke i top-priče koje će privlačiti čitatelje da 24 sata dnevno klikaju na njihovu web stranicu.
24
Uživao je u tom poslu. A Nettavisen je bio dobro mjesto za mnoge početnike, iako ih većina nije shvaćala da voze Formulu i zagušenim ulicama tog medijskog cirkusa koji je svakim danom sve veći. M nogi od njih nisu bili sposobni za taj život, za taj način razmišljanja i rada. A problem je bio i taj što su oni odlazili, čim bi on u njima vidio obrise dobrog internetskog novinara. Dobijali su ponude za druge poslove, bolje poslove ili ugovore na puno radno vrijeme negdje drugdje. Heidi je nestala već nakon četiri mjeseca. Dobila je ponudu od novina Dagblađet koju nije mogla odbiti. Nije ju mogao kriviti. Dagbladet. Bolji status. Više novca. Heidi je željela sve, i željela je to odmah. I dobila je. I sad će mu ona biti šefica. O, pakao, pomislio je. To ne može dobro završiti. “ To će biti dobro za tebe, da te opet vratimo u sedlo, Henning” , oduševljeno je zaključio Kore. Henning je samo promumljao. “Jutarnji kolegij je za deset minuta. Dovući ćeš se do tamo, zar ne?” Henning je opet promumljao. “ Divno! Divno! Sad bježim. Imam drugi sastanak.” Kore se nasmiješio, podignuo palac uvis, okrenuo se i otišao. U prolazu, još je nekog kolegu potapšao po ramenu pa nestao za uglom. H enningje odmahnuo glavom. Potom je sjeo u svoj stolac koji je zaškripao i zaljuljao se poput starog broda. N ovi crveni no tes još uvijek zapakiran u omot, ležao je pokraj tipkovnice. Četiri kemijske olovke. Okladio bi se da nijedna od njih ne radi. Gomila isprintanih stranica; prepoznao je neka od istraživanja na kojima je radio. Prastari mobilni telefon nepotrebno je zauzimao prostor, a onda je ugledao kutiju s posjetnicama. Svojim posjetnicama. Pogled mu je zastao na uokvirenoj fotografiji koja je nakrivlje no počivala na pisaćem stolu. Na njoj je dvoje ljudi, žena i dječak. N o raijo n as. Ostao je sjediti i gledati u njih, a da ih zapravo nije vidio. N e moj se osmjehnuti. M olim te, nemoj mi se osmjehnuti. U redu je. Ne boj se. Pazit ću na tebe. Pružio je ruku prema okviru, podigao ga i vratio na stol. Licem prema dolje.
4. poglavlje
Jutarnji kolegij. Važan događaj za svake novine, mjesto na ko jem se planira i određuje dnevna produkcija, dodjeljuju zadaci, priče ocjenjuju na temelju kriterija kao što su aktualnost, važnost, i —u slučaju redakcije i23novosti - čitateljski potencijal. N a jutarnjem kolegiju sudjeluje svaka rubrika — sport, eko nomija, kultura, vanjska politika. Sastavljaju se liste potencijalnih priča. U toj fazi, ti jutarnji kolegiji mogu biti inspirativni. Kroz rasprave, dobra priča često sazrijeva i nastaje, dok se neke druge odbacuju, ako se svi s tim slože, jer su ocijenjene kao preloše, ili jer su ih neke konkurentske novine obradile još prije dva tjedna. N a kon toga, sastaju se urednici pojedinih rubrika kako bi obavijestili jedni druge o najnovijim zbivanjima i kako bi referirali glavnom uredniku koje će priče imati kroz dan. Ako nešto nije nedostajalo Henningu, onda su to bili ti kolegiji. I već zna daje taj sastanak protraćeno vrijeme. On je trebao pokriti kriminal: ubojstva, šljam, zlo. Zašto onda mora sjediti tamo i slušati kako neki rukometni trener sprema svoj veliki povratak? Ili da se Bruce Springsteen razvodi? O tome može kasnije čitati u novi nama —ako ga to zanima i ako se ispostavi da je novinar napisao nešto vrijedno pažnje. Kao prvo, često urednik ekonomije ili sporta ne zna što se događa u kulturi, ili obrnuto, što umanjuje moguć nost konstruktivnog razgovora. A drugo, svaki urednik previše je okupiran temama iz svojeg sektora pa da bi drugome mogao dati vrijedne ideje ili prijedloge. Međutim, uprava inzistira na takvim kolegijima, što je ujedno bio i razlog tome daje Henning sad ušao
26
u dvoranu za sastanke sa stolom koji se sjajio kao ulašteno ogledalo. N a sredini je stajao stog plastičnih čaša i vrč s vodom. Mogao se kladiti d aje voda ustajala. Sjeo je na stolac koji nije bio dizajniran za dugotrajno sjedenje i izbjegavao pogledati u oči bilo koga od kolega za stolom. Nije baš bio za besmislena čavrljanja, tim više što je znao da svi za stolom znaju tko je on i kako im nije posve ugodno sada, u njegovom prisustvu. Zašto je on ovdje? Pa nije on valjda urednik? Čula sam da je poludio? Kore Hjeltland došao je zadnji i zatvorio vrata. “ Okej, možemo početi”, viknuo je Kore i sjeo na začelje stola. Osvrnuo se oko sebe. “ Čekamo li još koga?” Nitko nije odgovorio. “ Dobro. Počet ćemo s vanjskom politikom. Knut. Sto imate danas?” Knut Hammerstad, urednik vanjske politike, nakašljao se i odložio šalicu kave. “ Uskoro su izbori u Švedskoj. Napravit ćemo pregled potenci jalnih premijera, tko su oni, što zastupaju. Dalje imamo avionsku nesreću u Indoneziji. Sumnja se na terorizam, istražitelji traže crnu kutiju. U Londonu su uhićena četvorica osumnjičenih za terorizam. Čuo sam kako su željeli dići Parlament u zrak.” “ Uh. To je dobar naslov!” zaurlao je Kore. “Jebeš izbore u Šved skoj. Nemoj gubiti previše vremena ni na taj pad aviona. Nikoga to ne zanima, osim ako u avionu nije bilo Norvežana.” “ Naravno, to ćemo provjeriti...” “Ajde, pokret. Stavi to o terorizmu. Doznaj detalje, planove, izvedbu. Koliko je ljudi moglo stradati, i tako dalje, i tako dalje.” “ Okej. Hoćemo.” “ Dobro! Dalje?” Pored Knuta Hammerstada sjedila je Rikke Ringheim. Rikke je urednica rubrike koja se bavila tračevima i sekš-skandalima. Dakle - najvažnija rubrika kuće. K o reje navalio. “ Rikke, što vi danas imate za nas?” “ Razgovarat ćemo s Carrie Olson.”
27
R ikke se ponosno i zadovoljno nasmiješila. Henning ju je po gledao i zapitao se je li moguće vidjeti da se cijelo njegovo lice pretvorilo u jedan veliki znak upitnika. “A tko je pak ta Carrie Olson?” upitao je Kore. “Autorica knjige Kako imati deset orgazama dnevno. Knjiga je bestseller u SA D -u i na vrhu ljestvice prodanih knjiga u Njemačkoj i Francuskoj. Žena je sad u Norveškoj.” K o re je pljesnuo rukama tako d aje odjeknula cijela prostorija. “ Prokleto dobro!” R ikke se samozadovoljno nasmiješila. “A i preci su joj Norvežani.” “ Može li bolje? Imaš li još nešto?” “ Započeli smo anketu. ‘Koliko se često seksamo?’ Već je pri vukla dosta klikova.” “ To je isto magnet. Usisava čitatelje. He-he. Sisa, kužite?” “ Imamo još jedan web-hit: seksologa koji tvrdi da na prvom mjestu u stalnoj vezi mora biti seks. Možda da to pustimo kasnije tijekom dana.” Kore je kimnuo. “ Izvrsno, Rikke.” Nastavio je punom parom. “ Heidi?” Henning nije ni primijetio da je Heidi Kjus u prostoriji, ali sad ju je opazio. Još uvijek je mršava, jagodice su joj upale, šminka oko njezinih umornih očiju bila je predrečava, a stavila je i sjajilo za usne čija gaje boja podsjećala na vatromet i jeftini šampanjac u silvestarskoj noći. Nagnula se naprijed i nakašljala. “ Nem a sumnje što je kod nas glavna tema danas. Ubojstvo na Ekebergsletti. Upravo su mi potvrdili da je riječ o ubojstvu. K tomu još posve brutalnom. Policija će danas imati konferenciju za novinare. Iver će odmah otići tamo i raditi na slučaju tijekom cijelog dana. Već sam se dogovorila s njim.” “ Dobro! Henning bi mu se sigurno mogao pridružiti na toj konferenciji za novinare. Zar ne, Henning?” Henning se trgnuo kad je čuo svoje ime. Odgovorio je “ hm”, i to uzlaznom intonacijom. Zvučao je kao devedesetogodišnjak kojem treba slušni aparat.
28
“ Ubojstvo na Ekebergsletti. Konferencija za novinare kasnije, tijekom dana. To je sigurno super start za tebe, zar ne?” Od devedesetogodišnjaka do bebe za četiri sekunde. Pročistio je glas. “ Da, svakako.” Čuo je glas, ali nije bio u stanju prepoznati ga kao svoj vlastiti. “ Super! Pretpostavljam da svi poznajete Henninga Juula. Ne treba ga posebno predstavljati. Svi znate kroz stoje prošao i bilo bi lijepo da mu zaželite srdačnu dobrodošlicu. Nitko to ne zaslužuje više od njega.” Nastala je tišina. Osjećao je kako mu lice gori. Činilo mu se kao da se broj ljudi u ovoj prostoriji udvostručio u odnosu na prije deset sekundi. I svi gledaju u njega. Poželio je ustati i istrčati van. A li, to ne može. Umjesto toga podigao je pogled i usmjerio ga u točku na zidu, iznad svih njih, pa će možda pomisliti da gleda neke druge u prostoriji, a ne njih. “ Vrijeme leti! Moram dalje. Ima li još nešto što trebaš znati, prije nego što se razbježimo i krenemo u lov na klikove?” Kore se obratio glavnom uredniku, tipu s crnim naočalama kojeg Henning nikad prije nije vidio. Glavni urednik htio je nešto reći, ali Kore je već ustao od stola. “ Onda u redu” , rekao je i otišao. “ Ole i Anderes, hoćete li mi, molim vas, poslati liste?” Glas glavnog urednika bio je blag. Nije dobio odgovor na svoje pitanje. Henning je bio oduševljen činjenicom daje sastanak završen, da se stolice guraju prema stolu i daje nastala gužva kod vratiju. Ljudi su mu puhali u vrat i gurali se, postalo mu je tijesno i klaustrofobično, ali uspio je izaći tako da nikoga ne gura i ne paničari. S olakšanjem je uzdahnuo. Osjetio je kako mu je k rv navrla u glavu. Već prvi dan ubojstvo, pomislio je Henning. Nadao se malo nježnijem povratku, da će mu prvi dani proteći u upoznavanju, da će malo čitati novosti, provjeriti što se događalo u međuvremenu, stupiti u kontakt s nekim starim izvorima, obnoviti znanja o izda vačkim alatima, uredskim rutinama, popričati s novim kolegama, i postupno se naviknuti na razmišljanje o pričama. A li ništa od toga.
5. poglavlje
Kad se nekoliko minuta kasnije uputio prema svojem mjestu, H enning je očekivao najgore. Heidi Kjus nije ga ni primijetila kad je ušao. Vrtjela se na stolcu i slučajno se suočila s njim, taman kad je ulazio. Ustala je, nabacila svoj najbolji Colgate-osmijeh i pružila mu ruku. “ Bok, Henning.” Poslovnost. Ljubaznost. Lažni osmijeh. Odlučio je sudjelovati u toj predstavi. Prihvatio je njezinu ruku. “ Bok, Heidi.” “ Dobro je da si nam se vratio.” “ Da, dobro je opet biti ovdje.” “ To je, hmm. To je dobro.” Henning ju je proučavao. Kao i uvijek, pogled jo j je zračio ozbiljnošću. Ona je ambiciozna, u svoje ime i u ime drugih. Pri premio se za njezin govor kakvog je zasigurno već uvježbala: Henning, nekad si ti bio moj šef. Vremena su se promijenila. Sad sam ja tvoja Šefica. I očekujem da ti blablabla. Iznenadio se što nije izgovorila takvo nešto. Umjesto toga, iznenadila ga je još jednom. “ Zao m ije ... Sto ti se to dogodilo. Samo bih htjela reći da, ako nešto trebaš, ako trebaš više vremena da pregrmiš to što se dogodilo, samo reci. Okej?” Glas joj je bio topao poput obronka u suncem okupanom poslijepodnevu. Zahvalio joj je na obazrivosti, ali prvi put nakon dugo vremena osjetio je potrebu da se zaista pokrene.
30
“ Znači, Iver ide na konferenciju za novinare?” pitao je. “ Da. Iver je radio do kasno sinoć, pa će odmah krenuti onamo.” “A tko je Iver?” Heidi g a je pogledala kao d aje rekao d aje Zemlja ravna. “ Zezaš me?” Odmahnuo je glavom. “ Iver Gundersen? T i ne znaš tko je Iver Gundersen?” “ N e.” Heidi je suspregnula poriv da se glasno nasmije. Kontrolirala se, kao d aje shvatila da govori malom djetetu. “ Prošlog ljeta doveli smo Ivera s VG Netta.” “Aha.” “ Tamo je radio punom parom i tako je nastavio i ovdje. Znam da T V 2 na sve moguće načine pokušava isposlovati da prijeđe k njima, ali dosad nam je bio odan.” “Aha. Znači, ima dobru plaću.” Heidi g a je pogledala kao d aje opsovao u crkvi. “ E, to nije moje područje i o tome ništa ne znam, a li...” Henning je kimnuo i pretvarao se da sluša argumente koji su uslijedili. Sve je to već odavno čuo. Odanost. Rastezljiv pojam u novinarskoj branši. Kad bi bio baš dobronamjeran, rekao bi kako poznaje možda dvojicu koje bi definirao kao odane. Ostalo su karijeristi koji skaču sjedne masnije plaće na drugu čim im se za to pruži prilika, ili su toliko loši u onome što rade da ne mogu naći posao nigdje drugdje. Kad neki relativno nepoznati novinar najprije dođe s V G Netta na konkurentski portal, a onda odbije posao na TV2, sigurno je stvar u novcu. U vijek je stvar u novcu. Shvatio je kako se Heidi nada da će naći zajednički jezik s Ive rom. Henning je kimnuo i rekao “mm” . Dobro mu ide s tim “ mm” . “ Naći ćete se na konferenciji za novinare i dogovoriti što će tko raditi u ovom slučaju. Ovo je prilično mahnito ubojstvo.” “ Sto se zapravo dogodilo?” “ Moj izvor kaže da je žrtva, pronađena u šatoru, ukopana do pola tijela i kamenovana do smrti. Pretpostavljam da policija ima mnoštvo teorija. Obavezno je razmotriti kulture useljenika.” Henning je kimnuo i nisu mu se dopale misli koje su se na metnule kao očite.
31
“ Stalno me obavještavaj u kojoj ste trenutno fazi” , rekla je. Po novo je kimnuo i pogledao prema pisaćem stolu, na notes koji je još uvijek bio upakiran. Žustro je rastrgao plastičnu foliju i isprobao jednu od četiri kemijske olovke koje su ležale pored notesa. Nije radila. Probao je i ostale tri. Kvragu.
6. poglavlje
Od Urtegate do policijske postaje Grenland, gdje se trebala odr žati konferencija za novinare, nije neka velika udaljenost. Henning nije žurio. Sporo se kretao kroz ono stoje njegov glavni urednik, Šture Skipsrud, kad su se i23novosti doselile ovdje, okarakterizirao kao “ novinarsku Meku” . Dobro je to rekao. Tu se smjestila redakci ja Nettavisena, u blizini je hipermoderna zgrada Dagens Neringliva, a značajki Meke, u svakom slučaju, ima u većini stanova u susjedstvu. Ako se zanemare asfalt i stupnjevi Celzijusa, mogao si pomisliti da si u Mogadišu. M irisi raznih vrsta začina širili su se na svakom uglu. Henning se prisjetio kad je posljednji put hodao u tom pravcu. Tip kojeg je intervjuirao odlučio je počiniti samoubojstvo samo nekoliko sati nakon njihova razgovora, pa su i policija i obitelj bili znatiželjni je li mu rekao nešto značajno, ili je možda Henning dirnuo u neku njegovu otvorenu ranu koja g a je kasnije gurnula preko ruba. Henning ga se dobro sjećao. Paul Erik Holmen, imao je tad četrdeset i nešto godina. Radio je u tvrtki u kojoj je na misteriozan način nestalo više od dva milijuna kruna, a Henning je izrazio i više od sumnje u to da Holmenov raskošni godišnji odmor koji je upravo uzeo, baš kao i obnavljanje obiteljske vikendice u Eggedalu, mogu razjasniti taj tajanstveni nestanak novca. Henningovi izvori očito su bili pouzdani. Holmenova nemirna savjest i strah da će završiti u zatvoru bili su mu pretežak teret i Henning se našao u jednoj od mnogih soba za saslušanje na policiji. Policija g a je brzo
33
pustila na slobodu, no dvojica-trojica zavidnih novinara smatrala su kako je to ipak vrijedno pažnje, članka ili dva. Istini za volju, Henning je mogao procijeniti da je to vrijedno objave, iako bi Holmen vjerojatno ionako počinio samoubojstvo, ali to je priča kakve se ne možeš riješiti. Ljudska memorija je u najboljem slučaju selektivna, a u naj gorem pogrešna. I kad se neka sumnja prezentira ili podmeće, ne treba puno da glasina postane istina, a sumnja presuda. Henning je odradio mnogo slučajeva ubojstva u kojima je osumnjičeni bio priveden na saslušanje (čitaj: “ uhićen” ), često puta netko iz bliže obitelji (čitaj: “ muž” ) i svi su dokazi upućivali na njega. Kasnije, policija bi pronašla pravog ubojicu. U međuvremenu, medijski cirkus učinio je sve da prokopa muževljevu prošlost i nađe što bi dodatno moglo baciti sumnju na njegov lik. Medijski sud. Ukratko, istina je dobar prijatelj, ali sumnja ne odlazi. N e kad su u pitanju ljudi koje ne poznajemo. Ljudi se sjećaju onoga čega se žele sjećati. Henning je sumnjao kako postoji netko tko nije za boravio na njegovu ulogu u posljednjem činu Pala Erika Holmena, ali nije se zamarao s tim. Nije mu bio problem živjeti s onim što je učinio, čak i kad bi dobio po nosu od policije zato što se pača u njihove stvari. Naviknut je na to. U svakom slučaju, bio je naviknut na to.
7. poglavlje
Čudan je to osjećaj ponovo ući u tu sivu zgradu u Grenlandsleiret 44. Nekad, ta je policijska postaja bila njegov drugi dom, čak su ga i čistačice pozdravljale. Sad se trudio ostati nezamijećen, ali to su mu prilično otežavali ožiljci od opeklina na licu. Bio je svjestan da ga ostali novinari gledaju, ali Henning je to ignorirao. Imao je plan samo doći tu, čuti što policija ima za reći i onda se vratiti u redakciju i pisati - ako se bude imalo što pisati. Tek što je ušao u dvoranu, naprasno je zastao. Ništa ga nije mo glo pripremiti na pogled žene nagnute prema tipu koji je izgledao kao novinar. Imao je tamnu samtenu jaknu, prikladno arogantni stav i izraz lica koji kao da govori “ jeste svi vidjeli ekskluzivu koju sam imao jučer?” Njegova dvodnevna brada činila mu je lice još tamnijim nego što jest. Rijetku kosu popravio je gelom i zalizao unazad. A li žena... Henning nije ni slutio kako će baš nju vidjeti ovdje, na svoj prvi radni dan. Nora Klemetsen. Henningova bivša žena. Jonasova majka. Nije razgovarao s njom otkako ga je posjetila u Rehabilitacijskom centru Sunnaas. Zaboravio je kad je to bilo. A možda je to i potisnuo. A li nikad neće zaboraviti njezin pogled. Nije mogla podnijeti gledati ga. Nije joj zamjerio. Bila je potpuno u pravu. Jonas je bio s njim i on ga nije uspio spasiti. Njihovog dječaka. N jihovog dragog, dragog dječaka.
35
Tad su već živjeli razdvojeno i ona je došla k njemu u Rehabilitacijski centar zbog razvoda, samo kako bi završila formalnost. Po njegov potpis. Dobila gaje. Bez ikakvih primisli, bez pitanja, bez uvjeta. N a neki način, zapravo mu je bilo laknulo. N e bi mogao izdržati zajednički život s njom, kao vječiti podsjetnik na to d aje zakazao. Svaki pogled, svaki razgovor bio bi prožet time. Nisu bogznašto razgovarali taj put. Želio joj je sve ispričati, ispričati što je učinio, što nije učinio, sve čega se sjeća oko tog nemilog događaja, ali svaki put kad bi udahnuo da progovori bilo je kao da su mu se usta osušila i nije mogao izustiti nijednu jedinu riječ. Kad je potom sklopio oči, riječi su izlazile kao iz mitraljeza, Nora je kimala, razumjela ga i naposljetku mu prišla i pustila ga da se isplače do zadnje suze u njezinu naručju, dok mu je prstima milovala kosu. M islio je da treba pokušati ponovo, kad je vidi sljedeći put, ali sad očito nije bio pravi trenutak za to. Jer, on je sad na poslu. I ona je na poslu. A osim toga, stoji vrlo blizu tog drugog novinara —i smije se. Pička mu materina. H en nin gje upoznao Noru Klemetsen kad je radio za Kapital, a ona je bila početnik u Aftenpostenu. Naletjeli su jedno na drago na konferenciji za novinare u prostorima Aker Yardsa u Fjordalleen 15. Radilo se o korporativnom događaju, bez ikakve dramatike, samo analiza godišnjih rezultata tvrtke, događaju s toliko malo medijskog potencijala daje sutradan o tome objavljena samo kratka vijest u Tržištu danas i stupac zdesna na 17. stranici u nekim drugim poslovnim novinama. Slučajno je sjedio pored Nore za vrijeme te konferencije. A on je bio tamo kako bi se pobliže informirao o menadžeru koji je uskoro trebao biti smijenjen. Zijevali su kroz prezentaciju, počeli se smijuckati svojim neuspjelim pokušajima prikrivanja kako se oboje nasmrt dosađuju i odlučili otići na piće kako bi se oporavili. Oboje su u to vrijeme imali nekoga: ona je bila u poluozbiljnoj vezi s burzovnim mešetarom iz Nordstranda, dok se on povremeno viđao s jednom profinjenom odvjetnicom. A li već prvo njihovo druženje bilo je toliko zabavno, toliko opušteno, da su pošli na piće i sljedeći put kad su bili na istom zadatku. Imao je mnogo djevojaka, no nikad nije susreo n ijed n u s kojom je sve išlo tako
36
glatko. Imali su isti ukus na toliko puno područja da je to bilo gotovo zastrašujuće. Oboje su uz kobasice voljeli zrnati, a ne obični senf. Nijedno od njih nije voljelo rajčicu, a obožavali su kečap. Voljeli su iste filmove, tako da u videoteci ili ispred kina nikad nije bilo rasprava. N ije d n o ni drugo nisu voljeli provoditi topla ljeta u inozemstvu, kad Norveška ima obronke i svježe račiće. Petak je bio dan za taco. Jesti bilo što drugo petkom, bilo je nezamislivo. I postupno su shvatili da ne mogu živjeti jedno bez drugoga. Tri i pol godine kasnije bili su vjenčani. Točno devet mjeseci kasnije na svijet je došao Jonas i oni su bili sretni koliko to može biti dvoje neispavanih karijerista na kraju svojih dvadesetih go dina, kad život postaje poput daske pune pukotina. Premalo sna, premalo pauze, minimum razumijevanja za međusobne potrebe, kako kod kuće tako i na poslu, sve više i više svađe, sve manje i manje vremena da se bude zajedno. Naposlijetku nijedno više nije moglo izdržati. Roditelj. Najljepše i najgore što možeš biti kao čovjek. A sad je jedna njezina ruka isprepletena ispod ruke nekog dru gog muškarca. Neprofesionalno je, pomislio je, ponašati se tako na konferenciji za novinare. Pokušao je pogled usmjeriti drugamo, ali nije uspio. I baš kad je Nora bila usred salve smijeha, ugledala ga je. Zastala je, naprasno, kao da joj je nešto zapelo u grlu. Trajalo je poput vječnosti dok su stajali i gledali jedno u drugo. On je prvi skrenuo pogled. Vidar Larsen, koji radi u Norveš koj izvještajnoj agenciji, potapšao ga je po ramenu i rekao: “ Bok, vratio si nam se, Henning?” Kim nuo mu je i odlučio poći za njim. N ije mu ništa rekao, ali se trudio otići što dalje od Nore, trudio da ne sretne ničiji pogled, da pilji u pod, ide za stopalima i koracima drugih, prema vratima koja bi našao i naslijepo. Pronašao je mjesto sasvim u dnu dvorane, tako da može sjediti i gledati drugima u potiljak, a ne oni njemu. Dvorana se brzo napunila. Vidio je kako Nora i Samtena Jakna zajedno ulaze. Sjeli su jedno pored drugog, daleko naprijed. Dakle, opet smo se sreli, Nora. I opet na konferenciji za novinare.
8. poglavlje
Ušla su tri policajca u uniformi, dva muškarca ijed n a žena, i Henning je odmah prepoznao dvojicu od njih: glavnog inspektora Arilda Gjerstada i višeg inspektora Bjarnea Brogelanda. Bjarne i on, kao djeca, išli su u istu školu u Klefti. Nisu bili najbolji prijatelji, ni nešto posebno bliski je r nisu išli u isti razred. U to vrijeme to je bilo dovoljno da se razvije prijateljstvo. A li bilo je još toga. Kemija i energija i takve stvari. Kasnije je otkrio kako je Bjarne ženskaroš koji je vrlo rano imao planove u što kraćem vremenskom roku osvojiti što više djevojaka, pa kad je počeo kucati na vrata obitelji Juul, nije bilo teško shvatiti kakve namjere Bjarne ima. Srećom, Henningova sestra Trine to je brzo shvatila, pa je na vrijeme izbjegao ulogu velikog ponosnog starijeg brata. No, sumnja koju je gajio prema Bjarneu bila je pri sutna tijekom čitavog đačkog doba. A sad je Bjarne policajac. Henning je to znao od prije jer su se obojica istovremeno pri javila u policijsku školu sredinom devedesetih. Bjarne je prošao, Henning nije. U startu je bio odbijen budući d aje bio opterećen alergijom na sve živo, i pelud i životinjsku dlaku, a uz sve to, od mlađih je dana imao astmu. A Bjarne je bio fizički robustan. Savr šen vid, jak i izdržljiv. Još kao školarac bavio se atletikom, a bio je prilično dobar i u sedmoboju. Ako se Henning sad ne vara, postigao je rezultat od četiri metra i pedeset centimetara u skoku motkom.
38
No, Henningu nije bilo poznato d a je Bjarne počeo raditi u Odjelu za ubojstva i seksualne delikte. Mislio je da Bjarne radi kao obični policajac. Sad je sjedio tamo gore, na podiju, i promatrao okupljene. Pogled mu je ozbiljan, prilično poslovan i izgledao je nadmoćno u toj zategnutoj uniformi. Henning se mogao kladiti da je još uvijek slab na žene. Tamna kosa, kratko ošišana, malo sijedih oko ušiju, mala rupica na bradi, bijeli zubi. Preplanuo i obrijan. Bjarne Tašti. Henningu je palo na pamet kako je on potencijalni izvor na koji bi trebalo računati. D rugi muškarac na podiju, Arild Gjerstad, visok je i mršav, i ima pažljivo podrezane brkove koje neprestano ravnava prstima. Gjerstad je radio na ubojstvima još kad je Henning počeo pisati o toj tematici i očito još uvijek radi taj posao. Gjerstad ne voli novi nare koji su uvjereni da su pametniji od istražitelja. A ako ćemo po istini, pomislio je Henning, ja sam baš jedan od takvih. Žena koja je sjela u sredinu, policijska inspektorica Pia Nekleby, provjerila je radi li mikrofon i nakašljala se. Notesi i olovke su se pripremali. Henning je malo pričekao jer zna da prve minute ne nude ništa drugo osim uvoda i ponavljanja već poznatih informacija. Ipak je naćulio uši. A onda se dogodilo nešto što ga je iznenadilo. Osjetio je blago treperenje u tijelu. Z a nekog poput njega, koji posljednje dvije godine nije osjećao ništa drugo osim srdžbe, samoprezira i samosažaljenja, treperenje, i to treperenje povezano s poslom, bilo je nešto što bi dr. Helge sigurno nazvao uspjehom. Slušao je ženin piskutavi glas: “ Hvala što ste se okupili u ovo likom broju i dobrodošli na današnju konferenciju za novinare u vezi s truplom pronađenim jutros na Ekebergsletti. Moje ime je Pia Nekleby, a sa mnom su voditelj istrage Arild Gjerstad i inspektor Bjarne Brogeland.” Gjerstad i Brogeland kratko su kimnuli okupljenima. Nekleby je dlanom prekrila usta i nakašljala se pa onda nastavila. “ Kao što već znate, u tijeku je policijska istraga u slučaju žene pronađene mrtve u šatoru na Ekebergsletti. Dojavu o lešu zaprimili smo u 06:09 sati. Leš je pronađen od strane starijeg muškarca koji je šetao svog psa. Žrtva je 23 godine stara žena iz Slemdala i zove se Henriette Hagerup.”
r 39
Olovke škripe po papiru. Nekleby je kimnula Gjerstadu koji je sjeo bliže stolu i mikrofonu. Pročistio je glas. “ Riječ je o ubojstvu s predumišljajem pod naročito brutalnim okolnostima. Počinitelj je nepoznat. U ovom trenutku istrage malo toga možemo reći, kako o nalazu na mjestu zločina tako i o tra govima koje bismo eventualno pratili, ali možemo reći toliko da se radi o naročito bestijalnom ubojstvu.” Henning je u notes zapisao riječ “ bestijalno” . U medijskom i policijskom miljeu bestijalan znači detalje koje novine ne mogu proslijediti dalje. Radi se o tome da se javnost želi zaštititi od onog za što su sve ti psihopati kadri. I naravno —trebaju se zaštititi obitelji žrtava, od toga da se javnosti serviraju svi detalji o tome kako su ubijena njihova djeca, braća i sestre ili roditelji. A li, to ne znači da novine to ne smiju saznati. Konferencija za novinare nije ponudila bogznašto. Henning drugo nije ni očekivao. Zasad nema osumnjičenih, motiv je ne poznat, a policija još uvijek radi na tome da osigura tragove na mjestu zločina. U ovom trenutku istrage prerano je da bi se moglo reći jesu li tragovi takvi da ih policija može korisno upotrijebiti. I blablabla. Gjerstadove upute, ako ih se može tako nazvati, završile su za deset minuta. Po običaju riječ se nakon toga prepustila auditoriju i novinari su se, po običaju, krenuli natjecati tko će prvi dobiti priliku za pitanje. Henning bi na ovo svaki put odmahnuo glavom. Prvo Pitanje, vječiti izvor ljutitih pogleda i tapšanja po ramenima poslije u re dakcijama. I u svojim očima i u očima iznenađenih drugih postaješ vraški dobar novinar ako uspiješ nametnuti svoj glas kao prvi. To je tako, iako nikad nije shvaćao poantu tog nadmetanja, osim ako to nema veze s dužinom penisa i takvim stvarima. Ovaj put je pobi jedila Guri Palme s TV2. Doduše, ona nema penis, ali je plavokosa, lijepa djevojka koja je sve nedaće koje to nosi sa sobom upotrijebila u svoju korist. Sve je iznenadila svojom ambicioznošću i pameću, i ona je definitivno na uzlaznoj putanji novinarske rang-liste. “ Sto možete reći o okolnostima ubojstva? Uvodno ste spomenu li, Gjerstade, d aje ubojstvo bilo naročito bestijalno. Sto to znači?” Zauzmite mjesta: priprema, pozor... “ To niti mogu, niti želim komenitrati u sadašnjem trenutku.”
40
“A možete li nešto reći o detaljima iz života žrtve?” “ Koliko smo uspjeli ući u trag, žrtva je bila studentica na W esterdals studijima za komunikacije. Bila je pri kraju pretposljednje godine, i smatrali su je velikim talentom na svom području.” “ O kojem području je riječ?” “ Bila je na filmskom i televizijskom smjeru, trebala je postati scenaristica.” Guri Palme morala se zadovoljiti s tri pitanja i štafetu je preuzeo N R K . Henning je slutio razočarenje u novinarovom pogledu zbog toga što je tek drugi po redu, ali mogao mu je vidjeti samo vrat. Ipak ih je taj tip s N R K -a, koji se zove Jern Bendiksen, sve zatekao. “ Kruže glasine da se tu radi o ubojstvu zbog časti.” Novinari. Vječiti majstori u postavljanju tvrdnji koje vješto izgovaraju tako da zvuče kao pitanja. Pia Nekleby je odmahnula glavom. “ Bez komentara.” “ Možete li potvrditi je li žrtva bila bičevana?” Nekleby je zadržala pogled na Bendiksenu, a onda brzinom munje pogledala Gjerstada. Henning se u sebi smijuljio. Informacije su nekako procurile, pomislio je. I policija to zna. N eklebyje ipak zauzela profesionalni stav prema tom pitanju. “ Bez komentara.” Bez komentara. To čuješ najmanje deset puta na jednoj konferenciji za novinare, naročito u ranoj fazi istrage. “ Taktički obziri” , tako to zovu. Svrha taktike je da svi, uključujući i počinitelja, saznaju čim manje o crvenoj niti koju policija prati, o tragovima koje su našli, tako da u miru mogu sakupiti sve dokaze potrebne za otvaranje slučaja. Nekleby i Gjerstad znali su daje konferencija odsad pa nadalje samo kazališna predstava. Jer N R K je nanjušio dva važna komadića u konstrukciji: ubojstvo zbog časti i bičevanje. Bendiksen nikad ne bi zavitlao dvjema takvim tvrdnjama, a da ne zna da su točne ili da su vrlo blizu istini. Pia Nekleby poravnala je naočale na nosu. A rild Gjerstad više nije izgledao dobro. Bjarne Brogeland, koji dosad nije rekao nijednu jedinu riječ, pokušao je na stolici naći mjesto koje bi bilo obzirnije prema njegovoj trtici. A li, tako je to ponajčešće. Novinari znaju puno više nego što se to policiji sviđa, što u mnogim slučajevima predstavlja prepreku
41
istrazi. To nije jednostavan ples u paru jer su obje strane ovisne jedna o drugoj u dobivanju rezultata. A za novinare to predstavlja konkurenciju, tešku konkurenciju, kao što je predstavljaju i svi ostali koji pokrivaju istu priču. Portali objavljuju informacije tem pom koji ograničava životni vijek vijesti i uvijek se radi o tome da se pronađe Nešto Novo. Time pritisak na policiju postaje veći i češći. Bavljenje medijima oduzima joj poprilično vremena koje bi imala za bavljenje drugim stvarima. Nekleby je zaključila dio s pitanjima, nakon što su P4, V G i Aftenposten dobili priliku da postave svoja, ali još nije bila gotova s poslom. Sad na red dolaze T V i radiopostaje. Kako bi svojim slušateljima ili gledateljima pružili osjećaj ekskluzivnosti, sad ista ta pitanja postavljaju još nekoliko puta, pred kamerama, i Nekleby još jednom mora ponoviti - sve to. Svaki put iste predstave. Svi znaju da pravi novinarski posao po činje poslije konferencije za novinare. I Henning sad treba pronaći Ivera Gundersena da se dogovore kako da najbolje pokriju slučaj. Je r Henning je na poslu. I to mu se čini prilično čudnim.
9. poglavlje
Nekoliko novinara pokušalo je postaviti daljnja pitanja, ali trio u uniformama sve ih je grubo odbio. Nakon što je konferencija završila, novinari su se razišli. Henning se našao u povorci ljudi u čijoj blizini nije želio biti, naguravali su ga u leđa, a on se pak sudario sa ženom ispred sebe. Kratko se ispričao i čeznutljivo čekao veće prostore i veće razmake. Izašli su na hodnik i okrenuo se oko sebe ne bi li našao Ivera Gundersena. Bilo bi sigurno jednostavnije da zna kako Gundersen izgleda, jer tu je najmanje 50 novinara. Pomislio je kako bi možda prvo trebao pronaći Vidara iz Norveške izvještajne agencije i pitati njega, ali nije se uspio probiti sve dok mu se Nora nije opet našla u vidnom polju. I on u njezinom. Zastao je. Sad je nemoguće izbjeći razgovor. Oprezno je zakoračio prema njoj i vidio da i ona radi to isto. Stajali su na nekoliko metara jedno od drugog. Oči u oči. Sve što vidi je pogled koji sadrži hrpu rečenica koje se nikad neće izgovoriti. “ Bok, Henning.” Glas joj se doimao mrtvački hladnim. “ B o k ” je imalo uzlaznu intonaciju, a “ Henning” silaznu. Imao je dojam kako ona razgo vora s bićem koje joj je nanijelo grubu nepravdu, ali s kojim je ipak prisiljena razgovarati. Uzvratio je pozdrav. Pogled mu se zalijepio za nju. Izgledala je isto kao i prije, ali u krajičku njezinog oka vidio je zabrinutost koja svakog trenutka može isplivati.
1
43
Nora je malo nižeg rasta što pokušava nadomjestiti visokim potpeticama. Ima kratku kosu. N e na način mladića jer nije kratko ošišana na potiljku, ali pramen preko čela ne dopire joj do očiju. Nora je prije imala dugu kosu. A li i kratka joj dobro pristaje. Oči su mješavina smeđih i sivih. Kad ju je posljednji put vidio, bila je blijeda. Sad se vidi žar na koži i licu. Pomislio je da to možda ima veza sa Gospodinom Samtenom Jaknom. Z ar jo j dobro pristaje. Dovraga, kako joj taj žar dobro pristaje. Nora ima lice koje sadrži mnogo osobnosti. Kad je prestrašena, usta se otvaraju, vide se zubi a oči malčice zatvara. Kad je srdita, napnu joj se obrve, čelo joj se nabora, a usne suze. A kad se smije, čitavo lice eksplodira, proširuje se i nemoguće je ne smijati se za jedno s njom. Čudno je kako se sve mijenja, pomislio je. Bilo je vremena kad nije mogao zamisliti život bez nje. Sad bi bilo teško živjeti 5 njom. “ I ti si ovdje?” rekao je, ne mogavši prikriti nervozu koja se utaborila u njegovom tijelu. Nora je samo rekla: “ Da.” “ Završila si s ekonomijom?” Okretala je glavu, najprije nalijevo, onda nadesno. “ Trebalo m ije nešto novo nakon...” Zastalaje. Bilo mu je drago da nije završila rečenicu. Tako bi joj se želio približiti i privući je sebi, ali nemoguće je sprovesti tu misao u djelo. Između njih je nevidljiv zid koji samo Nora može srušiti. “ Znači, vratio si se?” rekla je. “ Prvi dan danas” , odgovorio je i pokušao se nasmiješiti. Prouča vala je njegovo lice. Bilo je kao da vidi mjesta na kojima je plamen ostavio svoj trag, ali joj se čini da nije ostavio dovoljno znakova. Nekoliko metara iza nje vidio je Samtenu Jaknu. Promatrao ih je. Nadam se da si ljubomoran, pička ti materina. “ Kako si, Nora?” pitao je Henning, iako zapravo nije želio znati odgovor. Nije želio znati d aje ponovo pronašla sreću, da ona sad, napokon, svijetlo gleda u budućnost. Znao je daje nikad više neće moći imati: Ono N a Sto N e Ž eli Misliti nikada neće nestati. A li svejedno, ne želi da i ona nestane za njega. “ Dobro sam” , rekla je. “ Živiš li još uvijek u Sageni?” Oklijevala je s odgovorom, a potom rekla: “ Da.”
44
Kim nuo je i pomislio kako postoji nešto čega ga ona pokušava poštedjeti. Nije želio razmišljati što je to, iako je slutio. A to je ipak došlo. “ Možda je najbolje da to odmah saznaš, i da to čuješ od mene” , započela je. Udahnuo je, pretvorio se u čelik. Ipak, pucao je po šavovima kad je izgovorila: “ Sad sam u novoj vezi.” Gledao je u nju, kimao, mislio kako ga to ne bi trebalo boljeti. A li, osjećao je kako ga boli. “ Zajedno smo već pola godine.” “ M m ?” Opet ga je pogledala. Prvi put nakon toliko vremena, bilo je topline u njezinom pogledu. A li to je lažna toplina. To je ona ’’žalim te“ toplina. “ Razmišljamo o tome da se zajedno preselimo u drugi stan.” Opet ‘mm’ s njegove strane. “ Nadam se da si dobro”, rekao je. Nije odgovorila, tek mu se oprezno nasmiješila. Lijepo je vidjeti je kako se smiješi. Osjetio je kako to više neće moći izdržati, pa je upotrijebio jedini obrambeni mehanizam koji je imao. “ Da slučajno ne znaš tko je Iver Gunderson?” pitao je. “ Tog tipa nikad nisam sreo, a očito je da ćemo raditi zajedno.” Nora je nakrivila glavu. Trebao je to shvatiti već kad je vidio koliko joj je teško reći da ima novu vezu. Jer, zašto bi joj to inače trebalo biti tako teško? Otišla je dalje, zatvorila vrata za njim, vrata njihove zajedničke prošlosti. A li, na tim vratima ne miruje brava budućnosti. Uzdah nula je i sve mu je bilo jasno kad se okrenula prema Samtenoj Jakni. “ U vezi sam s Iverom Gundersenom.”
10. poglavlje
Stajao je i gledao Samtenu Jaknu koji je šarao pogledom, dok je odsutno razgovarao s jednim kolegom. Henning je pred sobom vidio Norine prste koji miluju tu odvratnu kosu, bradicu na licu, njihove nježno spojene usne. Sjeća se kako se ona znala priljubiti uz njega, uvečer, nakon što bi ugasili svjetlo. Kako je znala pružiti ruke oko njega i kako bi pripijeno ležali jedno uz drugog. A sad on uživa u tim njezinim malim, ljupkim rukama. “ Lijepo” , rekao je Henning i istog trenutka čuo kako to patetič no zvuči. On je bio taj koji je trebao pobjesnjeti, izgrditi je, ostaviti je ovdje s osjećajem da je pregazila njegovo srce, torpedirala ga, sažvakala i opet ispljunula. Trebaš je nazvati surovom, pomislio je, bezosjećajnom, suštom netaktičnošću, ali to ne činiš. Umjesto toga samo kažeš: Lijepo. Patetično. Naprosto patetično. Nije više mogao gledati u nju. I s njim će, dakle, on raditi. Koja ironija sudbine, pomislio je. To ne može biti ništa drugo. Krenuo je prema njemu i čuo N oru kako ga moli “nemoj”, ali ju je ignorirao. Zastao je na metar ispred Gundersena i pogledao u njega. Gundersen je bio usred jedne rečenice, ali je zastao i okrenuo se. On zna tko sam ja, pomislio je Henning. Vidim to po njemu. A vidim i da tip postaje nervozan.
1
46
“ B o k ”, rekao je Gundersen. Henningje pružio ruku. “ Henning Ju ul.” Gundersen je nećkajući se prihvatio ruku. Henning ju je so lidno pritisnuo. “ Iver G ...” “ Očito je da ćemo zajedno raditi na ovom slučaju. Sto misliš, kako da ga riješimo?” Znao je d aje doveo Gundersena u nezgodnu situaciju, ali baš ga briga za to. “ Hm. N e znam baš...” Razmišljanje. Gundersen se sabrao. “ Mislio sam da kao zadnju vijest stavimo citate s konferencije za novinare” , započeo je i gledao Henningu preko ramena, u Noru koja je pratila njihov prvi susret. “ M islio sam da pođemo od toga da se radi o ubojstvu zbog časti” , nastavio je Gundersen. “ Vidjeti ima li čega u tome. U tom slučaju popis osumnjičenih prilično je kratak i neće proći puno do prvog uhićenja.” Henning je kimnuo. “Je li netko razgovarao s njezinim pri jateljima?” Gundersen je zatresao glavom. “ Onda ću ja otići do njezinog faksa i to napraviti, doznati nešto o njezinom životu, tko je ona bila.” “ Topla ljudska priča...” “M m ”. H enningje pogledao Gundersena koji je kimnuo glavom. “ O K, zvuči dobro. Ja mogu pokušati doći do tipa koji je našao žrtvu, ali maloprije sam načuo da ne želi imati posla s novinarima. Tako d a...” Gundersen je slegnuo ramenima. H en nin gje kimnuo. Vidio je kako je Gundersenu još uvijek neugodno i da ima nešto što bi vrlo rado želio reći. Udahnuo je, ali Henning g a je preduhitrio. “ U redu” , kratko je rekao. Potom se okrenuo i otišao. Prošao je pored Nore koliko je god brzo mogao micati te svoje ranjene noge, ali nije ju ni pogledao. Dobro, Henning, pomislio je. Iako su te smoždili u prvoj rundi, osovit ćeš se opet na noge i pobijediti u drugoj. To je taj problem
47
s boksom. To što dobiješ rundu, ne znači ništa ako ne dobiješ i iduću. I onu nakon nje. I naročito —posljednju. Borba je već izgubljena, pomislio je Henning. Suci su unapri jed odlučili rezultat. Ali, barem može pokušati odnijeti pobjedu za sebe samog. Izbjeći da opet bude nokautiran.
11. poglavlje
Prošlo je podosta minuta prije nego mu je srce opet počelo normalno kucati. Prešao je ulicu Borggata i pokušao zaboraviti ono što je upravo vidio i čuo. A li, Norino disanje i njezine oči prate ga poput sjene. Kao d aje mogao čuti što Nora i Iver govore jedno drugom, nakon što je on otišao: Iver: Uh, dobro je prošlo... Nora: Zar si očekivao nešto drugo? Iver: Ne znam. Jadnik. Nora: Nije mu lako, Iver. Molim te, ne otežavaj mu još više. Iver: Sto pod tim misliš? Nora: Upravo ono što sam rekla. Zar misliš da mu je bilo jednostavno vidjeti me ovdje? Vidjeti me zajedno s tobom? Mislim daje bilo hrabro od njega što ti je prišao na taj način. Stani, Henning. T i znaš da nije to rekla. Nora: Pusti ga, Iver. On je takav. Uvijek je slijedio svoj vlastiti pravac, radio točno ono što mu je odgovaralo. Fućka nam se za njega. Gladna sam. Idemo na ručak. Tako, da. To je bliže istini. Henning je razmišljao o tome kako mora dovesti svoju glavu u red. Zaboravi Noru i usredotoči se na posao. D ok je zastao na križanju s ulicom Teyengata i čekao da se upali zeleno, sjetio se da mu treba kamera. Odlučio je otići po nju kući.
Bjarne Brogelandje usporio. Automobil, jedan od onih Passata koje policija odnedavno ima, mirno se zaustavio ispred zgrade u Oslogate, broj 37. Stavio je mjenjač na poziciju “ P ” i pogledao svoju kolegicu, narednicu Ellu Sandland. Dovraga, kako je seksi, pomislio je, i bacio pogled na njezinu uniformu i sve sto je ona skrivala. Stalno je maštao o njoj, o njoj bez te kožnate jakne, bez svijetloplave košulje i kravate, zapravo bez igdje ičega, možda jedino s lisicama. Nebrojeno puta maštao je kako mu se, lišena stida i lascivna, potpuno predaje. Žene misle kako su muškarci u uniformama seksi. Sigurno. Ali, Bjarne Brogeland živio je u uvjerenju kako se to ne može mjeriti sa suprotnim: ženom u odjeći koja pršti autoritetom. Dovraga, kako je to seksi. Ella Sandland visoka je 175 centimetara, ekstremno istreniranog tijela, trbuh joj je ravniji od kuhinjskog stola, guza savršeno napeta dok hoda, grudi su joj malčice premale, pomalo je gruba i muževna na onaj “ jesi-li-BI— ili-strejt” način, ali njemu se to sviđa. Gledao je njezinu kosu. Pramen preko čela dopire joj taman do obrva. Koža joj je zategnuta, nema ni najmanje naznake podočnjaka, lice joj je glatko, nema prištića ili pigmenta, srećom ni najmanje naznake dlaka na licu. Fantastično se drži, ima najispravnije držanje koje je Brogeland ikad vidio. Prsa drži prema van, čak i kad sjedi, vjero jatno zato da bi joj se grudi doimale većima nego što jesu. Ali, na Sandlandici je to sve samo seksi. Dovraga, to je tako seksi. Ona je sa zapada Norveške. Ulsteinvik, čini mu se, iako je dijalekt izblijedio s godinama provedenim u Oslu. Pokušao je istisnuti slike koje mu se sve češće nastanjuju u glavi i razmišljati o poslu koji trebaju obaviti. Parkirali su ispred stana Mahmuda Marhonija, dečka Henriette Hagerup. Radi se o uobičajenoj provjeri stana. Tijekom 2007. godine, 30 od 32 ubojstva počinile su osobe koje su poznavale žrtvu ili s njom bile blisko povezane. Statistički gledano, i ovo ubojstvo počinila je osoba bliska žrtvi. Odbačeni partner, član obitelji... Ili dečko? Stoga je posjet koji Brogeland i Sandlandica sad trebaju obaviti izuzetno važan.
50
“ Idemo?” pitao je. Sandlandica je kimnula. Istovremeno su otvorili vrata i izašli iz auta. Dovraga, pogledaj ti kako ona samo izlazi iz auta... Brogeland je i ranije bio u Oslogate, čak je već i pratio M ahmuda Marhonija u vezi s nekim slučajem na kojem su radili dok je Brogeland bio detektiv u civilu. Koliko su tada uspjeli raščistiti stvar, Marhoni nije bio umiješan ni u šta protuzakonito. Brogeland je dovoljno dugo radio u policiji da bi znao kako to ništa ne znači. Stoga je osjećao posebnu napetost u tijelu dok su prilazili broju 37. Potražio je ploču s prezimenima i na lijevoj strani pronašao ime dečka Henriette Hagerup. Nije se čuo nikakav zvuk kad je Ella Sandland pritisnula tip ku. U istom trenutku jedna tinejdžerka u feredži otvorila je vrata koja su vodila u dvorište zgrade. Pogledala ih je; nije se nimalo trgnula kao što je Brogeland očekivao, nego im je samo pridržala vrata. Sandlandica je pristojno zahvalila i nasmiješila se djevojci. Brogeland je kimnuo u znak zahvale. Čekao je da uđe nakon svoje kolegice kako bi očima mogao proždirati njezinu stražnjicu dok se uspinju stepenicama. Kladio bih se da je ona toga svjesna, pomislio je Brogeland, i ušao. Ona zna da muškarci vole buljiti u nju. A budući da nosi uniformu, ima dvostruku moć. Dijelom je nedostižna, jer je poli cajka, a dijelom jer je toliko lijepa da može birati do mile volje, i to vjerojatno s obje strane zakona. Ona ima kontrolu. I to je tako prokleto, tako vraški seksi. Našli su se u dvorištu koje je pokazivalo sve znakove oronulosti. M eđu kamenim pločama je rasla trava, grmlje je divlje urastalo jedno u drugo. Cvjetne gredice, ako ih se tako može nazvati, bile su džungla neobrađene zemlje i prašnjavih korijena. Crna boja na stalku za bicikle se ljuštila, a nekoliko parkiranih bicikala imalo je suhe lance i prazne gume. M ogli su dalje krenuti jednim od tri stubišta. Brogeland je znao da Marhoni stanuje u stubištu B. Sandlandica je krenula prva, našla Marhonijevo ime na zvoncu i pritisnula ga. Nije se čuo nikakav zvuk. Brogeland se prisilio skrenuti pogled sa Sandlandičine pozadine i pogledati uvis. Sivi oblaci nadvijali su se nad Starim gradom. Počet
5i
će kiša. Lastavica kriješti u letu s jednog krova na drugi. Čuo je kako prolazi avion, ali nije ga vidio kroz guste oblake. Marhoni stanuje u visokom prizemlju, ali prozor mu je previso ko da bi Brogeland mogao pogledati unutra. Sandlanica je ponovo pozvonila. Ovaj put, začulo se: “ M olim ?” “ Policija. Možeš li otvoriti?” Brogeland je uživao u Sandlandičinom sočnom dijalektu. “ Policija?” Brogeland je registrirao m rvicu sumnje i straha u muškom glasu. To nije Marhoni, pomislio je, jer Marhoni je opasnija njuška. “ Da, policija.” Sandlandičin seksi glas postao je sad trunku autoritativniji. “ Za-zašto?” “ Policija? N e otvaraj im !” Glas u pozadini bio je toliko snažan da su ga Brogeland i Sandlandica bez problema mogli čuti. “ Otvaraj!” Sandlandica je povisila ton. I Brogeland se razbudio iz svojih fantazija pa prodrmao kvaku. Vidio je da je brava uništena pa je samo snažnije gurnuo vrata i ušao u stubište. Brogeland je potrčao prvi, Sandlandica iza njega, stepenicama do visokog prizemlja. Čuo je kako netko petlja s vratima, ali je zahvaljujući svojoj iznimnoj kondiciji brzo doletio do njih, i razvalio ih. Muškarac za kojeg je odmah shvatio d a je M arhonijev brat, prestrašeno je gledao u njega. Brogeland je samo prošao pored njega, svjestan da u bilo kojem trenutku može pred sobom očeki vati pištolj. Kretao se spretno i tiho. Prozujao je stanom, udahnuo miris nekog bilja, kanabisa, kako mu se činilo. Bacio je pogled na vrata, iza njih je bila kuhinja, ali u njoj nema nikoga. Prošao je dalje. Spavaća soba. Ne, ni tamo nema nikoga. Ušao je u dnevni boravak i ugledao ono što bi moralo biti važno. Kam in iz kojeg bukti vatra, no nije plamen ono što je važno, nego ono što plamen guta. Računalo, laptop. Viknuo je Sandlandici da ga izvadi iz vatre, a on će krenuti za Marhonijem. Čuo je kako mu je glas pun snage, iskustva, znanja, muškosti, autoriteta, svega što je potrebno za takve akcije. Začuo je Sandlandičin odgovor taman kad je spazio Marhonija kako izlazi kroz prozor jedne od soba u koju se može ući iz dnevnog boravka.
$2
Marhoni se pripremio, uzeo zalet i iskočio van. Brogeland je jurnuo za njim. Brzo se našao na istom prozoru, popeo se i odmje rio visinu. N ije bilo više od dva metra. Skočio je za njim. Meko je prizemljio, osvrnuo se, ugledao Marhonija i potrčao za njim. To nisi smio učiniti, pomislio je, ti idiote. Pobjeći iz vlastitog stana isti dan kad je tvoja cura pronađena ubijena, što misliš kako će to izgledati, budalo. Brogeland je napeo sve mišiće; odmah je shvatio kako će ovo biti lak zadatak. Marhoni se više osvrće nego što gleda naprijed. Sustiže ga. Marhoni je utrčao na križanje Bispegate i Oslogate. N e čeka zeleno svjetlo na semaforu, ju ri dalje, a automobili koče i čuje se škripa guma. Brogeland je pojurio najbrže što su ga noge nosile, iza sebe čuje zvonjavu tramvaja, po ulicama su automobili, na prozorima ljudi koji znatiželjno promatraju potjeru. Vjerojatno se pitaju koji je to sad vrag, snima li se neki film ili je to prava potjera. Marhoni se opet osvrnuo i nastavio trčati. Brogeland je pomislio da idiot očito voli publiku, ali da svejedno možda neće utrčati na zemljište crkve Aker. Brogleand je sad bio na svega desetak metara iza njega, sve više mu se približavao. Konačno, uhvatio je korak s njim, uzeo zalet i bacio se na njega. Obojica su sestropoštala na asfalt ispred kafića Ruševine. Brogeland se nije ozlijedio, pao je na Marhonija. Ispred kafića sjedi muškarac i puši. Gledao je kako Brogeland sjeda Marhoniju na leđa, kako mu svija ruku i zove centralu. “ 19, ovdje Fox 43 Bravo, prijem.” Duboko je udahnuo čekajući odgovor. “ 19 odgovara, prijem.” “ Ovdje Fox 43 Bravo, nalazim se na Trgu Svetog Halvarda, uhitio sam osobu i brzo trebam pomoć jedinice. Prijem.” Još je jednom duboko udahnuo. Pogledao je Marhonija koji je ležao na podu i pokušao doći do zraka. Brogeland je odmahnuo glavom. “ T i glupi idiote” , promumljao je.
12. poglavlje
Zgrada Westerdals studija za komunkacije nalazi se u ulici Fredensborgveien, odmah pored četvrti Sv. Hanshaugen. Kao i uvijek kad bi se našao u ovom dijelu grada, Henningu je palo na pamet kako je netko opasno promašio u urbanističkom planu. T ik jedna do druge leže sive stambene zgrade iz pedesetih godina, i šarmantne, zbijene kućice u živopisnim bojama. Krivudava uličica Damstredet asocira ga na takve u Bergenu, dok zgrade smještene uzduž puta prema središtu upućuju na lokalne vlasti. Tu je vječita buka, a nad ono malo vrtova kronično su nadvijeni oblaci prašine i onečišćenja. A li, sad mu se fućka za to. Oko velikog stabla ispred ulaza u školu sve vrvi mladim ljudi ma. Kolege stoje zbijeni jedni do drugih. Plaču. Grcaju u suzama. Približio se, vidio druge iz svoje struke koji su ovdje istim poslom, ali ih je ignorirao. Već zna kako će to izgledati u sutrašnjim novi nama. Slike tugujućih, puno slika, ne previše teksta. Sad je vrije me da se čitatelje baci u korotu, da im se omogući sudjelovanje u svoj toj boli, u suosjećanju, svi se oni trebaju upoznati sa žrtvom i njezinim prijateljima. Tako to ide. Gotovo d a je mogao pisati o slučaju i prije nego što je došao ovamo, ali prošlo je dosta vremena otkako je bilo što napisao, pa je odlučio srediti misli u glavi kako bi pokušao smisliti pitanja koja bi takvu vrstu slučaja učinila malo manje standardnim člankom.
54
Odlučio se za malo mekši pristup, za laganu opservaciju prije nego što nađe nekoga s kim bi mogao normalno razgovarati. Ubrzo je zaplivao u rijeci suza i shrvao g a je osjećaj koji g a je iznenadio: ljutnja. Razljutio se jer vrlo malo ovih koji su tu zna što je pravo žalje nje, vrlo malo ih zna kako boli kad izgubiš nekoga tko ti je drag, nekoga koga voliš, nekoga za koga bi se bez razmišljanja bacio pred autobus da ga spasiš. Vidio je da ovdje ima mnogo onih koji nisu u pravoj žalosti, koji pretjeruju, poziraju, zahvalni za priliku koju su dobili da pokažu kako imaju osjećaje. A li, to su samo figure. Pokušao je otresti to od sebe, izvadio je kameru i snimio ne koliko fotografija, približio se gomili, fokusirao na lica, oči. Voli oči. Ogledalo duše i takve stvari. A li on voli oči jer se u njima nalazi istina. Zum irao je improvizirano svetište koje su prijatelji napravili ispod velikog stabla, zdesna od ulaza. Tri debela stabla, jedno pored drugog, srasla su i sad više nalikuju ogromnoj brokuli. Grane se svijaju pod težinom lišća. Korijenje stabla ograđeno je četvrtastim kamenjem. N a jedno od stabala, naslonjena je uokvirena fotografija Henriette Hagerup. Oko nje, složeno je cvijeće, rukom ispisane poruke, kartice, pozdravi. Svjećice trepere na laganom vjetru. Tu su i foto grafije na kojima je ona zajedno s drugim studentima, prijateljima, na proslavama, na snimanju, iza kamere. Tuga. Sabijena, zgusnuta tuga, ali još uvijek neiskrena. Školski primjer, izvan svake sumnje. Odmaknuo je kameru od oka i pomislio kako je Henriette Hagerup bila upadljivo lijepa žena. Ili možda više dijete. Imala je nešto nevino u sebi, svijetle kovrče, ne predugačke, blistavo širok osmijeh, svijetlu kožu. Vidio je šarm. A vidio je i nešto važnije, nešto bolje. Inteligenciju. Mogao je vidjeti kako je Henriette Ha gerup bila mlada i pametna djevojka. Tko bi je mogao toliko mrziti? Pročitao je neke od pozdrava koje je dobila: Nikad te nećemo zaboraviti, Henriette Počivaj u miru Johanne, Turid i Susanne
55
Neđostaješ mi, Henry Jako mi neđostaješ Tore Bilo je tu između deset i dvadeset takvih kartica, s porukama koje izražavaju tugu i bol, no sve su bile napisane na sličan način. Pogled mu je nezainteresirano prelazio preko njih kad mu je u džepu zavibrirao mobitel. Izvadio gaje, broj mu je bio nepoznat, no svejedno se odlučio javiti. “ Halo?” Odmaknuo se malo od ostalih. “ Bok, Henning, Iver ovdje. Iver Gundersen.” Prije nego što je dospio išta reći, val ljubomore zapljusnuo mu je ošit. Mister Super Samtena Jebena Jakna. Uspio je izmucati nekakav pozdrav. “ Gdje si?” pitao je Gundersen. H enning je pročistio glas: “ N a faksu na kojem je studirala žrtva.” “ O K. Zovem zato jer sam mislio da će te to zanimati. Policija je u ovom slučaju već izvršila uhićenje.” Na trenutak, uspio je staviti sa strane činjenicu da razgovara s novim ljubavnikom svoje bivše žene. Zapravo, osjetio je kako postaje znatiželjan. “ To je bilo brzo. Tko je uhićen?” “ Prema mojim izvorima, njezin dečko. Još nemam njegovo ime. A li možda ti to možeš saznati od nekog od njezinih prijatelja.” Henning je čuo njegov glas, ali je jedva registrirao ono što mu je govorio. Jer u mnoštvu cedulja i svjetala i vlažnih očiju ugledao je pozdrav koji se malo izdvajao od ostalih. “Jesi tu?” “Eh, da. Njezini prijatelji. Dobro.” “ To je pun pogodak, koliko sam shvatio.” “ Imaju li dokaze?” “ M islim da imaju. Počet ću pisati priču pa ćemo kasnije nado punjavati.” “ O K .”
56 Gundersen je prekinuo vezu. Henning je vratio mobitel natrag u džep jakne ne skrenuvši pogled. Njegove oči bile su još uvijek prikovane za kartu koju je vidio. Opet je podignuo kameru i na pravio snimak. Zumirao je tekst: Nastavit ću tvoj posao Vidimo se u vječnosti Anette Odmaknuo je kameru od lica i ostavio je da visi oko vrata. Još jednom je pročitao tekst, prije nego što je pogledao studente oko sebe. Gdje si, Anette, pitao se. I kakav ćeš ti to posao obaviti?
13. poglavlje
Bjarne Brogleand skinuo je jaknu i objesio je na vješalicu u uredu. Zatvorio je vrata za sobom, pošao nekoliko metara hodni kom, došao do vrata Elle Sandland i pokucao. Nije čekao odgovor i odmah ih je otvorio. Duboko u sebi, nadao se kako će je uhvatiti usred erotske maštarije s njim u glavnoj ulozi. Nažalost, dosad je od nje uspio dobiti samo običan pogled. Možda sam bio premalo direktan. Ili, možda ima neke veze to Što sam oženjen? Tako je razmišljao Brogeland dok je ulazio u kolegičin ured. Sandlandica je sjedila ispred računala i pisala. Kad je on ušao, nije ni pomaknula pogled s računala. “Jesi li spremna?” pitao ju je. Podigla je jedan prst uvis, prije nego što je nastavila prebirati po tipkovnici brzinom koje bi se postidjele i tajlandske maserke. Brogeland se osvrnuo oko sebe. Tipični ženski ured, pomislio je. Fin i uredan, dokumenti posloženi u urednu hrpu, čaša za olov ke s dvije plave i jednom crvenom, spajalica i bušilica smještene jedna tik do druge, pokraj njih blok za zadatke koje treba obaviti, kalendar na kojem stoji točan datum, ali bez naznačenih sastanaka, fascikli na policama iza pisaćeg stola, svi crni, stručna literatura i leksikoni na posebnoj polici, na podu stoji palma, zelena i svježa, ruže u staklenoj vazi na stolu imaju duge stabljike i svježe su, tu su jabuke i kruške - posve sigurno taman zrele —u drvenoj zdjeli usred stola, pored kaktusa na kojem nema nimalo prašine.
T i bodeš, Sandlandice, pomislio je Brogeland i stao proučavati njezino koncentrirano lice. Ti bodeš, svaki dan, na tako lijep način. Pokušao je udahnuti njezin miris, a da ona to ne osjeti. N e koristi parfem. Ili možda koristi, ali neki jako diskretan. Puno žena s kojima je spavao mirisale su tako intenzivno i slat kasto, po nečem što podsjeća na bake, da se poslije morao satima tuširati, kako bi te mirise skinuo sa sebe. Zelja da ih pojebe još jednom splasnula bi istog trenutka nakon što bi to obavio prvi put. To ne bi bilo tako sa Sandlandicom. O, ne. Zamišljao se kako leži pored nje, znojan i divno iscrpljenog tijela nakon dugog hrvanja, senzualnog i grubog seksa, bez one nelagode poslije i razmišljanja 0 tome koliko vremena treba proći pa da pozove taksi. Sigurno je lezbijka, pomislio je, čim se ne želi ševiti sa mnom. Sandlandicaje pritisnula enter malo jače nego što treba i odmah je iz pisača počeo curiti papir za papirom. Digla se, došla do pisača 1 podigla tanku hrpu koja je izašla iz njega. “ Evo, gotova sam” , rekla je bez osmijeha. Kvragu. Brogeland joj je pridržao vrata. Sandlandica je pošla prema sobi u kojoj sjede Mahmud Marhoni i njegov odvjetnik i čekaju ih. Previše kebaba i premalo treninga, bilo je prvo što je Brogeland pomislio kad je bolje pogledao Mahmuda Marhonija. Od zadnjeg puta kad g a je vidio, ovaj je nabacio nekoliko dodatnih kila. M ar honi je bio odjeven u pripijenu majicu kratkih rukava. Oko trbuha je bilo sala poput pojasa za plivanje. Kad bih htio od sebe odbiti žene, pomislio je Brogeland, izgledao bih upravo tako. Marhonijevo lice bilo je okruglo. Brogeland je procijenio kako bi mu brada mogla biti stara oko tjedan dana, međutim, Marhoni je bio obrijan po vratu. Koža mu je kestenjasto smeđa, jedva d aje viši od 170 centimetara, no, općenito, ostavlja dojam čovjeka kojeg malo brine i taj njegov niski rast i nekoliko kilograma viška. S nje gova lica jasno se može iščitati stav “ koji kurac me gledaš, ti svinjo” . Brogeland je takve tipove vidio već prije, imao je posla s veći nom od njih. Već zna i kakav će to tip saslušanja biti. Marhonijev odvjetnik, Lars Indrehaug, je gnjida koji je cijeli svoj radni vijek branio ta smeća. Nitko ga u državnom odvjetni štvu ne voli, jer je kojot koji traži rupe u zakonu kako bi silovatelje,
59
narkodilere i ostalu bagru pustio na slobodu. Visok je i štrkljast. Kosa mu pada preko očiju. M iče je prstima. Brogeland i Sandlandica sjeli su nasuprot odvjetnika i njego vog štićenika. Brogeland je vodio saslušanje i obavivši uobičajene formalnosti čvrsto je uperio oči u Marhonija. “ Zašto si pobjegao kad smo došli razgovarati s tobom?” M arhoni je nehajno slegnuo ramenima. Samo igraj tu igru, pomislio je Brogeland, i nastavio: “ Zašto si zapalio svoje računalo?” Uslijedio je isti odgovor. “ S to je bilo u njemu?” Marhoni još uvijek nije odgovarao. “ Znaš da ćemo to ionako saznati. Možeš si pojednostavniti stvar i uštedjeti nam malo vremena.” Marhoni je gledao Brogelanda pogledom punim prezira. B ro geland je uzdahnuo. “ Sto možeš reći o svom odnosu sa Henriette Hagerup?” Marhoni je malo podignuo kapke. Indrehaug mu se približio, šapnuo nešto što ni Brogeland ni Sandlandica nisu čuli, pa ponovo sjeo. “ Bila m ije cura”, odgovorio je Marhoni na lošem norveškom. “ Koliko dugo ste bili zajedno?” “ Godinu dana, otprilike.” “ Kako ste se upoznali?” “ N a koncertu.” “ Kakvom koncertu?” “ To teško d aje od važnosti za ovu istragu.” Brogeland je pogledao Indrehauga koji je napravio ogorčenu grimasu u ime svog štićenika. “ Pokušavamo otkriti kakav je bio odnos tvog štićenika i žrtve” , primijetila je Sandlandica. Ovaj put se Brogeland suzdržao da ne pogleda u nju. Torpedirao je Indrehauga očima, a da se ovaj ni najmanje nije dao smesti. “ Kakav je to koncert bio?” ponovio je Brogeland. “ N oori.” “ N oori?” “ N a festivalu Mela.”
6o
“ N oori je vrlo poznata pakistanska rock-grupa” , rekla je Sandlandica. Brogeland ju je pogledao. Pokušao je ne pokazati kako ga impresionira njezino znanje. Uglavnom mu je smetalo kad bi ga netko prekidao. “ To su dva brata iz ...” “ U redu, shvaćam.” Prvi put tijekom saslušanja bilo je nečeg drugog osim mržnje i prezira u Marhonijevom pogledu. Gledao je Sandlandicu, s malčice više budnosti u pogledu. Brogeland je to registrirao. Signalizirao joj je da može nastaviti. Sandlanica je sjela malo bliže stolu. “ Kad si posljednji put bio u kontaktu sa žrtvom?” Marhoni se premišljao. “Jučer poslijepodne.” “ Možeš li biti malo precizniji?” “ Bila je doma kod mene sve dok na televiziji nije završio Hotel Cesar.” “Jeste li gledali Hotel Cesar?” “ Iskreno govoreći...” Indrehaugovi obrazi poprimili su zažarenu boju koja nije skri vala sklonost prema crnom vinu. Sandlandica je podigla ruke kao da se ispričava. “ O čemu ste razgovarali?” “ O svačem pomalo.” “ Kao na primjer?” Indrehaug se opet približio Marhoniju. “ To nije važno.” Sandlandica se nasmiješila. Nagnula se prema Brogelandu i kopirala tu kazališnu predstavu sa suprotne strane, ali Brogeland nije čuo ni jednu jedinu riječ. U svakom slučaju nije čuo “ pođi sa mnom, k meni doma, nakon što to jebeno saslušanje završi” , o čemu je tako dugo sanjario da će čuti iz njezinih usta. “ Kamo je otišla nakon što je završio Hotel Cesar?” “ N e znam ...” “ N e znaš? Nisi ni pitao?” “ Nisam.” “ Zar ona nikad ne prespava kod tebe?” “ Prespava, ponekad.” “ I nije te zanimalo zašto ona nije jučer htjela prespavati kod tebe?”
61 “ Nije.” Sandlandica je uzdahnula. M arhonijeva tvrdokorna maska ostala je nedirnuta. “ Poznaješ li Ekebergslettu?” nastavila je s pitanjima. “ N e.” “ Nikad nisi bio tamo?” “ Koliko se sjećam, nisam.” “ N i kad se tamo odigravao Kup Norveške?” “ N e volim nogomet.” “ Nemaš braću ili nećake koji igraju? Koji bi sudjelovali i zbog kojih bi bio tamo, kao navijač?” Odmahnuo je glavom i zatreptao nadmoćnim izrazom lica. “ Nisi tamo nikad igrao ni kriket?” Spremao se automatski odgovoriti “ ne” , ali prošlo je pola se kunde prije nego što je to učinio. Brogeland je pribilježio u svoj notes. “ Bio je na Ekebergsletti, ali laže.” Sandlandica je to vidjela i nastavila. “ Imaš li stungun, Marhoni?” Pogledao ju je kao d aje postavila najgluplje pitanje na svijetu. “ S to je to?” “ N e pravi se blesav. Vrlo dobro znaš što je stun gun. Nikad ne gledaš filmove? Policijske serije?” Opet je odmahnuo glavom, ovaj put s glupavim smiješkom. “ N e volim policiju.” “ Kam o smjerate s tim pitanjima?” uključio se i odvjetnik. “ D oći ćemo do toga, Indrehaug” , rekao je Brogeland, potru divši se svladati bijes u svom glasu. Sandlandica je sad u ofenzivi. Izvadila je papir. “ Žrtva je pronađena s tragovima na vratu koji odgovaraju tra govima koje ostavlja takozvani stungun. Ili elektrošok pištolj, ako ti je tako jednostavnije.” Stavila je komad papira na stol i okrenula ga prema njima. Na njemu je uvećana fotografija žrtvinog vrata. Jasno se vide dvije smeđecrvene nepravilne opekline. Indrehaug je povukao papir prema sebi i pogledao ga. “ Postoji mnogo različitih modela, no stun gun, da upotrijebim staru norvešku riječ, se koristi kad se želi nekog paralizirati, a da
62
ostane nepovrijeđen. Savladati ga. Tako da ga onda možeš, naprimjer, strpati u rupu i kamenovati.” Sandlandjica je gledala Marhonija očekujući odgovor, ali on i dalje nije bio oduševljen pitanjima koja mu postavljaju. “ Za nekoga tko je upravo izgubio curu, i to na naročito životinj ski način, ne djeluješ nimalo uznemireno ili ražalošćeno” , nastavila je. Izgovorila je to kao pitanje. Opet je slegnuo ramenima. “ Zar ti nije bila draga?” M ali trzaj na licu. “ Zar je nisi volio?” Obrazi su mu se lagano zarumenjeli. “Je li jučer navečer došla k tebi kako bi rekla d aje gotovo? Jesi je zato ubio?” Sad mu se na licu ocrtavao bijes. “Je li našla drugog? Bilo joj je dosta tebe?” M arhoni je htio ustati. Indrehaug je položio svoju ruku na njegovu. “ N arednice...” “Jesi lije zato ubio?” Marhoni je strijeljao Sandlandicu pogledom kao da će se baciti na nju. “Jesi imao takav pogled i kad si uzeo kamen i razbio njezinu glavu?” “ Narednice, sad je dosta!” “ Možeš li zamoliti svog štićenika da odgovori?” Brogeland se nakašljao i rukom joj signalizirao da se smiri. U sobi je nastao tajac. Brogeland je na Marhonijevom vratu vidio snažne otkucaje bila. Odlučio je kovati željezo dok je vruće. “ Marhoni, iz početnih istražnih radnji na mjestu zločina i na; žrtvi proizlazi daje imala prilično grub seks nedugo prije nego što je ubijena. Znaš li nešto o tome? Sto možeš reći o tome?” Marhoni je još uvijek gledao Sandlandicu, s istim bijesom u očima, a onda je lagano skrenuo pogled prema Brogelandu. A li, i dalje ništa nije rekao. “Ako i ne gledaš policijske serije ne televiziji, znaš daje sperma nešto najbolje što ubojica može ostaviti za sobom? Mislim, za po liciju. D N K i takve stvari? Čuo si za to?”
63
Još uvijek nema odgovora. Vraški hladnokrvno đubre, pomislio je Brogeland. “Jučer navečer, u 2 1.17 primio si SM S od Henriette Hagerup.” M arhonijeve zjenice malo su se skupile. Brogeland je to re gistrirao. “ Sjećaš li se stoje u njemu pisalo?” Brogeland je vidio kako se Marhoni premišlja pa pogledao u papir koji mu je gurnula Sandlandica. Stavio je stisnutu šaku na usta i opet se nakašljao. “Oprosti. To nije ništa značilo. O N ne znači ništa. Volim tebe. Mo žemo li razgovarati 0 tome? Pliz?” Brogeland je pogledavao čas Marhonija, čas Indrehauga, čeka ju ći da pročitaju sadržaj SM S-a, te nastavio. “ Želiš li da pročitam i sljedeću poruku koju ti je poslala?” Marhoni je gledao u svog branitelja. Prvi put tijekom saslušanja činilo se da se malčice smekšao. “ Koliko znamo, ubijena je negdje između ponoći i dva, dakle samo nekoliko sati nakon što ti je poslala tri poruke. N a tvom bih mjestu počeo pričati o tome što se to jučer navečer dogodilo između vas dvoje.” Marhoni i dalje nije davao naznake toga da će uskoro progo voriti. Brogeland je uzdahnuo i opet spustio pogled na papir. “ Obećavam da ću to popraviti. Molim te — mogu li dobiti još jednu šansu?” ^ Marhoni je sad odmahnuo glavom. “ Inspektore, mislim d a...” “ Nakon druge poruke si je nazvao. A li nije ti odgovorila. Je li tako?” Brogelandu je sad već bilo dosta te šutljive svinje. “ Nazovi me, molim te? Pliz? Nikad to više neću učiniti. Obećavam!’ To je bila treća poruka, dvanaest minuta kasnije.” M arhoni je gledao u pod. “ S to je to napravila pa da obećaje kako to neće ponoviti, M ar honi? Sto je to toliko loše što je ona učinila, da ne možeš podići pogled, gledati me u oči i ispričati mi?” I dalje isto. “ Tko je ‘on’?”
64
Marhoni je podigao pogled, ali ne u Brogelanda. “ Tko je ‘on koji njoj nije ništa značio?” Marhoni je napućio usne. Brogeland je uzdahnuo. “ Okej. Samo da znaš. Nije do mene, ali ti ćeš sigurno danas biti prepraćen u istražni zatvor. Da sam ja odvjetnik, polako bih pripre mao svog štićenika da će u njemu ostati sljedećih 15 do 20 godina.” “ Nisam je ubio.” Glas mu je bio slab, ali Brogeland se već digao sa stolice. N a slonio se na stol i pritisnuo tipku. “ Saslušanje je završeno u 15. 2 1.”
14. poglavlje
Lagano je počelo kišiti. Henning voli kišu. Voli pokisnuti, voli podići pogled, sklopiti oči i osjećati kapi koje mu padaju po licu. Puno ljudi upropaštava dobru kišu time što otvara kišobrane. Ova kišica sad mu je baš odgovarala. A pružila je i sjajnu priliku ovdje okupljenima da pokažu kako ih u njihovoj žalosti ne brine to što će pokisnuti; možda se nađu ispred kakve kamere, možda čak i na kakvim vijestima, zato se i grupiraju. Kiša je došla kao suze s nebesa, kao da sam B o g tuguje zbog gubitka jednog svog djeteta. Henning je školjocnuo aparatom. Njegova Canon kamera sni ma tri fotografije u sekundi. Već vidi kako će to izgledati u novi nama. A li ne gleda one koji plaču. Gleda one koji tu stoje u tišini, sami sa svojim mislima. Približio se kratko ošišanom, golobradom mladiću čije su hlače spuštene nisko na bokovima jasno pokazivale logo Bjorna Borga koji je imao na boksericama. Davao je izjavu Petteru Stanghelleu, reporteru F G -a. VG voli plakanje. Kroz suze, momak priča o Henriette Hagerup, o tome kako je bila pametna, kakav je ovo veliki gubitak za norvešku filmsku industriju, i sve tako. Henning je prošao pored njih, pazio da izbjegne kamere i gledao histeriju koja g a je okruživala. A onda je ugledao nju. Nabrzinu, uzeo je kameru i snimio je. Stajala je ispred stabla, iako je prije nekoliko minuta nije bilo tu. Čas je čitala poruke, čas je gledala u tlo, gotovo neprimjetno
66
odmahivala glavom, a onda opet podigla pogled. Canon je škljocnuo još nekoliko puta. A li sumnjao je da će moći upotrijebiti i jednu jedinu od tih slika. Djevojka je imala tamnu, poludugu kosu. Opet je škljocnuo. Imala je izraz lica koji on nije mogao u potpunosti dešifrirati. N a prosto je stajala tamo kao d a je u svom vlastitom svijetu. No, bilo je nečeg u njezinim očima. Prišao joj je bliže, pa još bliže, sve dok nije stajao tik do nje. Pretvarao se kako i on promatra emocijama nabijene kartice. “ Tužno” , rekao je, taman toliko glasno da ga ona može čuti. Rekao je to tako da zvuči i kao tvrdnja, i kao poziv na razgovor. Djevojka nije odgovorila. Prišao joj je jos jedan korak bliže, a da ona to nije primijetila. Stajao je tamo, dugo. Kosa mu je bila mokra. Spremio je kameru d aje zaštiti od kiše. “Jesi lije dobro poznavala?” pitao je Henning i prvi put jo j se izravno obratio. Samo je kratko kimnula glavom. “Je li bila s tobom na godini?” Konačno, djevojka gaje pogledala. Očekivao je da će ustuknuti kad vidi njegovo lice, ali to nije učinila. Samo je rekla: “ D a.” Pustio je da prođe malo vremena. Vidio je kako nije spremna za razgovor, ali, s druge strane, nije ni plakala. “Jesi li ti Anette?” konačno ju je pitao. Djevojka se začudila. “ Znamo li se?” “ N e.” Pričekao je da ona sama procijeni situaciju. Nije ju želio pre strašiti; htio je da joj se probudi znatiželja. Vidio je kako ga djevojka proučava. Doimala se kao da drhti od straha, kao da iščekuje što će on dalje reći. “ Kako znaš moje ime?” U glasu joj se osjetio nemir. Okrenuo se prema njoj. Prvi je put vidjela cijelo njegovo lice, ožiljke i sve. Ipak, i dalje ne izgleda kao da ga stvarno vidi. Odlučio je staviti karte na stol, prije nego što je spopadne strah. “ Zovem se Henning Juul.” Lice joj je ostalo nepromijenjeno. “ Radim za izsnovosti. Izraz lica odavao je lažnu znatiželju.
67 “ M ogu li ti postaviti nekoliko pitanja? N ikakvih teških, zna tiželjnih, bezosjećajnih pitanja, nego samo nekoliko pitanja o Henriette?” Nestalo je onog ravnodušnog pogleda kojim je pratila kako se svjećice gase. “ Kako znaš tko sam ja?” ponovila je svoje pitanje i čvrsto pre križila ruke u znak samoobrane. “ Naprosto sam pogodio.” Djevojka ga je pogledala u oči i vidjelo se kako gubi strpljenje. “ Ovdje je stotinu ljudi i ti si samo tako pogodio da sam ja Anette?!” “ Da.” Namrštila se. “ Nemam ti što reći.” “ Samo nekoliko pitanja, pa ću otići.” “ Vi novinari uvijek imate samo nekoliko pitanja, a pitate sto stvari.” “ Onda jedno. Ostavit ću te na miru, ako mi odgovoriš samo na jedno pitanje. Okej?” Gledao je u nju, dugo. Djevojka ga je pustila da tako stoji tu u tišini, prije nego što je podigla i spustila svoja ramena. Pokušao se nasmiješiti, ali je primijetio kako njegov šarm, koji obično prolazi kod većine ljudi koje intervjuira, u ovom slučaju ne djeluje. Lagano je pomaknula glavu i uzdahnula. Henning je tu gestu protumačio kao pristanak i rekao: “ Kakav je to posao započela Henriette, a koji ti želiš dovršiti?” Gledala gaje. “ To je tvoje pitanje?” “ Da.” “A nije ti pitanje nešto tipa ‘po čemu ćeš pamtiti Henriette?’ ili ‘možeš li reći nešto o Henriette što će moje čitatelje navesti da počnu plakati?’ ili takvo nekakvo sranje?” Promijenila je boju svog glasa, postao je kao u dosadnog djeteta. Odmahnuo je glavom, a ona se namrštila. Potom ga je pogledala. Pogledom je probijala njegove oči. A onda je odmahnula glavom, okrenula se i otišla. Izvrsno, Henning, pomislio je. Dobro obavljen posao.
68
I tad mu je palo na pamet kako je jedino zanimljivo ljudsko biće u moru ovih koji tu plaču upravo otišlo. Nije bila ljepotica u klasičnom smislu riječi. Kladio bi se da ne sjedi u prvom redu u učionici, ne gura se naprijed kad se snimaju fotografije. Zamišljao ju je kako stoji ispred ogledala, rezignirano uzdiše, zamišljao ju je kako se noću podaje dečkima koji se pale na nju jer su pijani, a onda odlazi kući prije nego što se razdani. A li Anette, rekao je samome sebi. T i si zanimljiva. Poželio je to doviknuti za njom. A onda mu je postalo jasno što je to vidio u njezinim očima. Provjerio je kameru dok je ona nestajala za uglom zgrade. Pogle dao je još jedanput prvu njezinu sliku koju je snimio, pogledao je njezine oči. Znao je d aje imao pravo. Jebeno je u pravu! Prepoznao je opet taj osjećaj kad shvati ili naleti na nešto što može biti važno. Kad je zumirao fotografiju i još je jednom prou čavao, pitao se zašto je Anette bila tako prestravljena.
15, poglavlje
“ Sve smrdi na to d aje kriv.” Inspektor Brogeland nije detaljno razradio tu svoju tvrdnju. Gledao je u glavnog inspektora Arilda Gjerstada, glavešinu svih istraga, koji mu je sjedio nasuprot stola, u sobi za sastanke. Listao je ispise sa saslušanja. N iti je kimnuo niti odmahnuo glavom. N a rednica Sandland sjedila je na kraju stola. Nagnula se naprijed i nalaktila. Ruke su joj bile sklopljene. U sobi su još bila i druga dvojica istražitelja, Fredrik Stang i Em il Hagen, kao i pomoćnica glavnog inspektora Pia Nekleby. Ona je službeni voditelj istrage, no ona uvijek usko surađuje s Gjerstadom. Svi su gledali u Gjerstada i čekali da on nešto kaže. Kao i uvijek kad razmišlja, sukao je palcem i kažiprstom brkove. “ Ovdje nema sumnje da on ima problem s objašnjavanjem svoje situacije” , rekao je Gjerstad svojim dubokim basom. “A li, opet...” Gjerstad je odložio papire. Skinuo je naočale, položio ih na stol i trljao lice rukama. Potom je pogledom fiksirao Brogelanda. “ Trebao si nastaviti saslušanje kad je konačno rekao da je nevin.” “A li...” “ Znam zašto si prekinuo u toj fazi. Želio si mu dati materijala za razmišljanje. A li, koliko čitam iz izvještaja, spremao se progo voriti. Rekao bi nam puno više, samo da ste mu bili spremni dati malo više vremena.” “ To ne možemo znati” , odgovorio je Brogeland.
70
“ Zar ti se žurilo?” “ Žurilo?” Brogeland je osjetio da mu je k rv navrla u lice. Gjerstad je gledao u njega. “ Kad ćeš idući put razgovarati s njim, daj mu malo više vre mena.” Brogeland se zgrčio u svojoj fotelji. Poželio se braniti, ali ne pred ostatkom ekipe; nije htio riskirati da bude još više ponižen. Gjerstad je pogledao nadesno, kao da traži nešto na zidu. “ Ovdje su sticajem okolnosti dokazi koji impliciraju Marhonijevu krivnju. I ovdje je lako pomisliti na ubojstvo zbog časti. Ako mu je cura bila nevjerna, mogao ju je ubiti kako bi povratio svoju čast.” Sandlandica se nakašljala. “ Tu je zapravo vrlo malo onoga što upućuje na to da bi ovo moglo biti ubojstvo zbog časti” , rekla je. Gjerstad se okrenuo pre ma njoj. “ U nekim zemljama nevjera je sama po sebi dovoljna za smrtnu kaznu. U Sudanu je, na primjer, 2007. godine...” “ Marhoni je iz Pakistana.” “ Znam , ali i u Pakistanu su ljude kamenovali do smrti. A li, u vezi s ubojstvom zbog časti ovdje ipak nedostaje nekoliko eleme nata” , nastavila je Sandlandica. Gjerstad je gledao u nju, i pokazao joj da nastavi. Nekleby je poravnala naočale na nosu i približila se stolu. Tamna kosa padala joj je po očima, ali ne tako da bi joj smetala. “ Do ubojstva zbog časti najčešće dolazi nakon što je sramota postala javna” , počela je Sandlandica. “ Koliko smo bili u moguć nosti utvrditi, znalo se samo da su Hagerup i Marhoni bili u vezi. Drugo, ubojstvo zbog časti najčešće se planira. Odluka se obično donosi u obitelji. Koliko sam ja shvatila, Marhoni u Norveškoj nema obitelji, osim brata s kojim živi. I konačno, ali ne i manje važno, Marhoni niječe d aje to učinio.” Gjerstad je razmišljao o tome što je čuo i kimnuo je glavom pokazujući da ga se dojmilo to njezino predavanje. “ Sto znamo o kamenovanju?” pitao je Em il Hagen. Hagen je niski muškarac koji je upravo završio Policijsku aka demiju. Brogeland je znao tu vrstu: pun revnosti i entuzijazma, baš
71
kao i vizije da promijeni društvo i riješi lupeža po lupeža. Samo nastavi tako, Emile, pomislio je Brogeland. Već ćeš se spustiti na zemlju, baš kao i svi mi ostali. Em il je svjetlokos, izgleda kao odrasla verzija lika iz istoime ne knjige Astrid Lindgren. Č ak ima i taj veliki razmak između prednjih zuba. “ Danas još samo Iran službeno primjenjuje tu metodu” , objasnila je Sandlandica. “ Međutim, primjenjuje se i u drugim zemljama, kao mjera osvete. Kamenovanjem se prvenstveno kažnjavaju ne vjera, bludničenje i blasfemija. Godine 2007. u Iranu su do smrti kamenovali Jafar Keyiani. To je bilo prvi put otkako je 2002. Iran službeno priznao da primjenjuje tu metodu kažnjavnja.” “ S to je učinio?” pitala je Nekleby. “ Misliš, što je učinila?” Nekleby je posramljeno pognula glavu. “ Imala je izvanbračni odnos.” Ostatak tima gledao je Sandlandicu. Fredrik Stang odložio je čašu s vodom. “ N e shvaćam baš. Zar nemamo tipa u pritvoru?” pitao je. Stang ima gotovo vojnički kratku, tamnu kosu i lice koje uvijek zrači ozbiljnošću. Voli nositi pripijenu odjeću kako bi pokazao da je dobar dio svoje mladosti proveo u teretani. “ Da, imamo, ali niječe d aje počinio ubojstvo, a i više je nego prerano da ne širimo istragu. Osim toga, sad pokušavamo utvrditi motiv” , zaključila je Nekleby. “ Hagerup se jebavala naokolo” , odgovorio je Stang. “ N a to upućuju poruke na mobitelu. A M arhonije musliman, nije li? Meni to zvuči kao jednostavan slučaj.” Sandlandica je podigla bocu Cole Zero ustima i srknula. “ Pa, slažem se da to može tako djelovati. A li, smatram da bismo trebali odustati od teorije o ubojstvu zbog časti. To je očito ako malo pobliže pogledamo šerijat.” “ Šerijat?” upitao je Gjerstad. “ Da. Valjda znate što je šerijat. Znate?” Pogledala je u ostatak ekipe. Većina ih je kimnula, ali ne naro čito uvjeljivo. Em il Hagen vrpoljio se po stolici. Zatečeno je pogle davao od jedne strane sobe do druge, prije nego što je odgovorio.
72
“ Ekstremno stroga pravila o tome na koji način se treba živjeti ili tako nešto?” Sandlandica se kratko nasmijala. “ M oglo bi se možda to i tako reći. Većina kad čuje za šerijat pomisli ‘ludi fanatični fundamentalisti ’. A li, šerijat je prilično kom pleksna materija. Oni koji se nazivaju učenima po šerijatu, godina ma su proučavali njegove pravne principe. Morali su učiti Kuran, riječi i djela proroka Muhameda, povijest islama, tumačenja zakona različitih pravnih škola, i tako dalje, i tako dalje. U muslimanskim zemljama danas se šerijatsko pravo prvenstveno odnosi na obiteljske odnose, razvode, nasljedstva i takav tip stvari.” “A li, kakve to ima veza s ubojstvom Hagerupove?” pitao je Gjerstad nesrpljivo. “ Sad dolazim na to. Nem a nečeg što bi se zvalo jedno islamsko pravo, i samo je malo zemalja koje prakticiraju kazneno pravo zasnovano na islamskom zakonodavstvu. A te zemlje imaju nešto što se zove hudud-kazne.” “ Huhu-kako?” pitao je Hagen. “ Hudud-kazne. To je kaznenopravna praksa spomenuta u K u ranu. Postoje konkretni načini na koje se kažnjavaju određeni prijestupi. Kao, na primjer, bičevanje. Ili odsijecanje šake.” Brogelandje tiho kimnuo. Odmah je shvatio doseg toga što je Sandlandica upravo rekla. “ Dobro, i koji se to zločini tako kažnjavaju?” pitala je Nekleby i sklopila ruke pred sobom. Sandlandica je gledala u nju dok je objašnjavala. “ Brakolomstvo, na primjer. Za to možeš dobiti stotinu udaraca bičem. Ako si uhvaćen u krađi, možeš izgubiti ruku. A li, stupanj izvršenja hudud-kazni varira od zemlje do zemlje, a u nekim slu čaj evim ljudi uzimaju zakon u vlastite ruke i onda opravdavaju svoja bolesna nedjela pozivajući se na Božji zakon. N o, simbolička vrijednost takvih kazni je po svoj prilici ono najvažnije, jer tad se pokazuje poštovanje prema odredbama Kurana i islamskom zakonu.” “ Č ak i ako je to samo u teoriji?” nastavila je Nekleby. “ Č ak i ako je samo u teoriji”, rekla je Sandlandica i kimnula. “Ali, ima i zemalja koje faktički i prakticiraju te zakone. U stude nome 2008. trinaestogodišnja je djevojčica u Somaliji kamenovana
73
do smrti jer je pokušala prijaviti silovanje. Izvedena je na nogometni stadion, strpana u rupu i zatrpana tako da joj je virila samo glava. Potom ju je kamenovalo pedeset ljudi, dok je njih tisuću to gledalo.” “Jebote” , rekao je Hagen. Brogelandje sanjarski gledao u Sandlandicu. Možeš mi držati predavanje kad god želiš, razmišljao je. S bičem i lisicama koji su u pripremi za svaki moj pogrešni odgovor koji ti dam. Stang je odmahnuo glavom. “ Kako to da znaš sve to?” “ Imam tri semestra iz povijesti religije.” “ Sve je to dobro i u redu” , izbacio se Gjerstad, “ ali još uvijek nismo bliže odgovoru zašto se to dogodilo.” “ Ne, ili tko ju je ubio.” “ N e misliš d aje to bio Marhoni?” pitala je Nekleby. “Još ne znam što mislim. Ali, Marhoni mi ne djeluje kao tvrdo korni musliman, da se tako izrazim, ili kao tip koji bi se razumio u hudud-kazne. I smatram da je važno imati u vidu da to nije uobičajeno muslimansko ponašanje. Na primjer, u Kuranu ne piše ništa o kamenovanju. Vjerojatno je to učinio netko s ekstremnim stajalištima, i pritom mislim na zaista ekstremna stajališta, i izopa čene naravi. A nisam baš sigurna da taj opis odgovara Mahmudu Marhoniju.” “A li, zar čovjek ne mora biti musliman pa da bi bio izložen tom obliku kazne?” pitao je Brogeland. “ Da, to je točno.” “A Hagerup je bila bjelkinja, kao i mi?” “ Upravo tako. Dakle, puno je stvari koje se ovdje ne uklapaju.” “ P a... M ogla se prebaciti na islam” , predložio je Hagen. Sandlandica je razvukla grimasu. “Ali, budući d aje bila bjelkinja i Norvežanka, nije sigurno da bilo šerijat bilo hudud imaju s tim bilo kakve veze” , primijetio je Gjerstad. “ Ne, to...” “A možda je netko samo mislio d aje prikladno kamenovati je do smrti. Prokletstvo, kakav je to način da se nekog ubije. To traje čitavu vječnost, naročito ako je kamenje malo.” “ Da, ali moramo u svakom slučaju tragati za nekim kome je poznato hudud-kažnjavanje.”
74
“ Pa to može biti bilo tko, zar ne?” “ Bilo tko može pročitati nešto o tome, to je istina, da, bilo d aje Norvežanin ili musliman. A li većina okolnosti oko tog ubojstva ima u sebi nešto ritualno. D a je bila bičevana, kamenovana ili da joj je odsiječena ruka —sve to nešto znači.” “ Očito” , odgovorila je Nekleby. “ Znači, Hagerup je bila nevjerna?” pitao je Hagen. “ Ilije nešto ukrala?” Sandlandica je slegnula ramenima. “ Nem am pojma. Možda oboje. Ili možda nijedno. Još uvijek ne znamo.” “ O kej” , rekao je Gjerstad glasom koji želi rezimirati situaciju pa ustao od stola. “ Moramo temeljitije provjeriti sve podatke iz života i Marhonija i Hagerupove, saznati tko su i što su, što je ona učinila i nije uči nila, što je znala, što je studirala, s kirnje bila, prijatelje, obiteljske odnose, i tako dalje, i tako dalje. Osim toga, moramo razgovarati s pripadnicima muslimanske zajednice, ima li među njima nekoga tko smatra d aje bičevanje i takvo kažnjavanje opravdano, i vidjeti ima li među njima nekoga tko ima veze s Hagerup ovom ili M arhonijem. Em il, ti si informatički mag. Provjeri forume, web-stranice, blogove ili kako se to već zove, pretraži možeš li naći nešto o šerijatu i hududu i pogledaj da li će se pojaviti neko ime koje možemo pobliže provjeriti.” Em il je kimnuo glavom. “ I još jedna stvar” , rekao je Gjerstad i pogledao Piju Nekleby, prije nego što je nastavio dalje. “ N e bi to trebalo posebno na pominjati, ali N R K je očito bio dobro informiran na današnjoj konferenciji za novinare. Ova istraga ima toliko puno sastavnih dijelova, da si samo pogoršavamo situaciju, ako mediji nanjuše čime se bavimo. Dakle, ništa od ovoga o čemu pričamo u ovoj sobi ne smije izaći iz nje. Jasno?” Nitko nije odgovorio. A li svi su kimnuli.
16. poglavlje
Nije mu trebalo puno vremena da završi posao na Westerdalsu. Uzeo je izjave od nekolicine ljudi, dobio informacije za koje je znao da ih redakcija očekuje od njega, napravio još koju fotografiju i uputio se kući. Taman je bio ispred Jim m y’s Sushi Bara u ulici Fredensborgveien kad mu je zazvonio mobitel. “ Henning” , javio se. “ Bok, ovdje Heidi.” Razvukao je lice u grimasu i pozdravio je bez tračka entuzi jazma. “ Gdje si?” “ N a putu prema kući kako bih napisao priču. Poslat ću ti je e-mailom navečer.” “Dagbladet već ima priču o prijateljima i tugovanju na faksu. Zašto mi to nemamo? Zašto to traje toliko dugo?” “ Dugo?” “ Zašto nisi javio u redakciju to što imaš?” “ Valjda prvo moram napisati priču prije nego ti javim da je imam?” “ Četiri rečenice o atmosferi, dva citata od nekoga tko je žalostan i mogli smo napraviti priču koju onda kasnije možemo dopuniti fotografijama i s nešto više citata. Sad smo deeeeebelo zakasnili!” Poželio joj je reći da se ne kaže “ deeeeeebelo zakasnili”, ali se suzdržao. Heidi je duboko udahnula i teško puhala u slušalicu.
76
“ Zašto bi ljudi uopće imali volje čitati toplu ljudsku priču kod nas, kad su to već čitali kod drugih?” “Je r će moja biti bolja.” “ Hah, nadam se. A li, sljedeći put, dojavi redakciji.” Nije stigao odgovoriti jer je Heidi prekinula vezu. S prezirom je pogledao u mobitel i namrštio se. Laganim korakom, krenuo je kući. Promijenio je baterije na protupožarnim uređajima čim je ušao u stan i sjeo na kauč sa svojim laptopom. Putem prema kući razmi šljao je o nekoliko gledišta s kojih bi mogao obraditi slučaj. Pisanje priče ne bi trebalo trajati predugo. M ožda će još stići skoknuti do Delenenge i promatrati posljednje treninge prije nego padne mrak. O no što će mu uzeti najviše vremena je instaliranje slika i njihova obrada prije nego ih pošalje na desk. Neće riskirati da mu ih oni na desku unište. Prije kojih šest ili sedam godina, ne sjeća se točno, jedna je žena bila brutalno ubijena u distriktu Grorud. Pronađena je u kontejneru. Snimio je hrpu slika i sve ih brzo proslijedio desku u Ajtenpostenu, točno onakve kakve je snimio, neobrađene, jer su novine uskoro trebale ići u tisak. Jasno je naznačio koje slike se mogu, a koje ne mogu upotrijebiti, barem ne bez posebnog odo brenja članova obitelji, budući da je nekolicina njih bila prisutna iza žute trake. Jasno je naznačio i da desk to mora provjeriti s njim prije nego što sve skupa ode u tisak. Tijekom večeri nisu mu se javili. Idućeg jutra, priča je bila objavljena ne samo s pogrešnim fotografijama nego i s pogrešnim potpisima ispod njih. Morao je podviti rep. Pokušao se ispričati članovima obitelji, ali nisu htjeli razgovarati s njim. “ Greška na desku?” pitali su sarkastično. A li, novinarstvo je kao i svaka druga profesija. Učiš na svojim greškama. Prvo što su rekli jednom njegovom prijatelju kad je započeo studij medicine bilo je da ne možeš postati dobar liječnik prije nego što napuniš groblje. Učiš, prilagođavaš se, stječeš nova znanja, nove tehnologije, opet se prilagođavaš, upoznaješ kolege i njihova znanja, prilagođavaš se njima. To je kontinuirani proces.
77
Pokrenuo je Photoshop i instalirao slike. Tuga, glumljenje tuge i još malo glumljene tuge. A onda Anette. Kliknuo je dvaput na njezine fotografije. Cak i na njegovom 15,6-inčnom monitoru svi su se detalji oštro ocrtavali. Kad je pustio slike da brzo klize jedna za drugom, bilo mu je još jasnije. Anette se osvrće oko sebe kao da je promatraju, ali krajičkom pogleda se ipak posvećuje Henriette. Trajalo je samo nekoliko sekundi, ali je kamera to uhvatila. Anette, pomislio je ponovo. Čega se to plašiš? Pisanje priče i slanje desku potrajalo je duže nego što je mislio. Rečenice mu nisu lako nadolazile, kako se nadao. N o, i starog psa mogu se naučiti novi trikovi, pomislio je. I nadao se da Heidi sjedi kod kuće i da joj ide pjena na usta što mu treba tako puno vremena. Pogledao je na sat. Pola devet. Sad više neće stići do Delenenge. Uzdahnuo je i uvalio se u kauč. Trebao sam otići vidjeti mamu, pomislio je. Prošlo je već nekoliko dana od zadnjeg posjeta. Sigurno je uvrijeđena. Kad razmišlja o tome, zapravo se ne može sjetiti kad ona zadnji put nije bila uvrijeđena. Christine Juul živi u Helgesensgate. Ž ivi tamo već četiri godine, u dvosobnom stanu u novogradnji gdje su stanovi ispočetka koštali cijelo bogatstvo da bi onda s vremenom izgubili na vrijednosti. Ima ih nekoliko u kvartu Griinerlekka. Prije toga živjela je u Klefti, gdje je Henning i odrastao, ali se pokazalo d aje tamo predaleko i od njega i od Trine. Željela je biti bliže svojoj djeci, ali samo zato da se ona mogu brinuti o njoj. Potrošila je gotovo sav svoj novac na stan totalno lišen osobnosti. Po zidovima nema ničeg, samo čiste, bijele površine koje su počele sivjeti od silnog dima cigareta koji je svakodnevno ispuhavala u prostorijama. A li, zbog toga se nije doimala uvrijeđenom. Henning je vjerovao kako je Christine Juul bila prilično zado voljna životom, sve dok joj muž nije umro. Imala je dobar posao njegovateljice, naizgled sretan brak, naizgled sretnu i uspješnu djecu. Nije imala baš puno prijatelja, ali je strašno cijenila one koje je imala. Nalazila je zadovoljstvo u lokalnom pjevačkom zboru i vinskom klubu. A li kad je Jakob Juul iznenada umro, ona se ras pala. Preko noći.
78
Iako su Henning i Trine bili tek tinejdžeri kad se to dogodilo, postalo im je brzo jasno da se sad moraju sami brinuti za sebe. Oni su morali ići u kupovinu, kuhati, kositi travnjak, rezati živicu, prati odjeću, čistiti kuću, sami se pripremati za nogometni trening i utakmice, za školu, i za vikendicu na moru. Ako su imali kakvih pitanja u vezi sa školom, morali su pitati susjeda. Ili ih ostaviti neodgovorenim. I sve to zato jer je Christinejuul našla novog prijatelja. Sv. Hallvard je slatki biljni liker napravljen od krumpirovače i sadrži dovoljno alkohola da otupi nečiju tugu. I sad, ne može proći tjedan dana, a da Henning ne svrati i ne napuni joj mini-bar. Barem dvije boce. Uvrijedi se ako dobije samo jednu. Puno je razmišljao o tome i došao do zaključka —ako se ona želi opijati do smrti, on joj ne treba stajati na putu. Bila je nezainteresirana za njegovo vjenčanje, ostala je manje od sat vremena kad su krstili Jonasa. Čak nije ni plakala kad je Jonas umro, iako se pojavila na pogrebu. Stigla je među posljednjima, i nije sjela među članove obitelji. Stajala je negdje otraga i napustila crkvu čim je ceremonija završila. Čak ni kad je Henning ležao u bolnici Haukeland, na odjelu za opekline, nije mu došla u posjet niti nazvala da se raspita kako je. Kad su ga premjestili u Rehabilitacijski centar Sunnaas, došla je dvaput, ali nikad nije ostala duže od pola sata. Gotovo da ga nije ni gledala, jedva daje rekla koju riječ. Liker, Marlboro Light i tračerske novine. On je osjećao da joj ne smije uskratiti te tri radosti koje su joj preostale, u dobi od 62 godine. Jede jako malo, iako joj Henning u pravilnim razmacima napuni hladnjak. On joj pokušava namet nuti raznoliku prehranu, osigurati joj i bjelančevine i kalcij i bitne hranjive tvari, ali ona ima slab apetit. Tu i tamo joj skuha ručak, pa sjedne za mali kuhinjski stol i jede zajedno s njom. Ništa ne govore. Samo jedu i slušaju radio. Henning voli radio. Naročito kad je kod svoje majke. Ne zna zašto se ona toliko ljuti na njega, ali to je vjerojatno zato što nije postao netko, poput njegove sestre Trine Juul-Osmundsen, norveške ministrice pravosuđa. Ona je zasigurno oštra u svojim postupcima. V oleje, čak i policija. A li on to zna samo zato jer mu je to majka rekla. Henning nije u kontaktu sa svojom sestrom. Ona tako želi. Odavno se on prestao truditi. N i sam ne zna kako je došlo do toga,
79
ali u jednom trenutku njihovog života Trine je prestala razgovarati s njim. Kad je navršila 18 godina, odselila je iz roditeljskog doma, nikad se više nije vratila, čak niti za Božić. A li pisala je, pisala je svojoj majci, nikad nije pisala njemu. Čak ga nije pozvala na svoje vjenčanje. Obitelj Juul. N e osobito sretna obitelj. A li jedina koju ima.
17. poglavlje
Gledao je u klavir. Stajao je do zida. Ranije g a je volio svirati, ali ne zna da li to uopće više može. Nije to imalo nikakve veze s njegovim rukama. Prsti su sposobni, unatoč ožiljcima. Podsjetilo g a je to na noć kad mu je Nora rekla d a je trudna. Bilo je to kratko poslije vjenčanja. Iako su planirali trudnoću, čuli su za mnoge koji su pokušavali godinama, ali bezuspješno. K a kogod. Henningu i N ori trudnoća je uspjela iz prvog pokušaja. Uspjeli od prve. Sjedio je i radio na nekoj priči kad je Nora ušla u njegovu sobu. Mogao joj je vidjeti na licu da se nešto dogodilo. Bila je nervozna, ali uzbuđena. Ispunjena strahom, strahopoštovanjem prema tome što su započeli, prema odgovornosti koju su preuzeli. Trudna sam, Henning. Sjeća se njezinog glasa. Bio je oprezan, drhtav. Sjeća se osmijeha koji joj se brzo razvukao licem. Krenuo je prema njoj i zagrlio je, poljubio. Kvragu, kako ju je ljubio. Nora je te večeri bila u sedmom tjednu trudnoće. Sjeća se da je rano legla, jer je osjećala mučninu. Ostao je dugo sjediti i razmišljati, slušao je tišinu. A onda je sjeo za klavir. U to vrijeme puno je radio, i čitavu vječnost nije svirao. A li to je uvijek tako kad sjedne za klavir nakon duže pauze. Sve što svira dobro mu zvuči. Te večeri skladao je možda najljepšu pjesmu koju je ikad napisao. Probudio je Noru i izvukao je iz kreveta kako bi joj je odsvirao.
8i
Izmučena i predivna, stajala je iza njega dok je prstima milovao crne i bijele tipke. Bila je to melankolična pjesma, lagana melodija. Nora je položila svoje ruke na njegova ramena, nagnula se i zagrlila ga s leđa. Henning je pjesmu nazavao “ M ali prijatelj” . C e sto ju je svirao Jonasu. Jonas ju je volio čuti uvečer, prije spavanja. Hening je na melodiju napisao i tekst, ali pisanje tekstova nije mu baš išlo. Zato je uglavnom pjevušio zatvorenih usta. Trebao je svirati “ M alog prijatelja” na pogrebu, ali sjedio je u invalidskim kolicima, umotan u gips i zavoje. Mogao ju je svirati i neki prijatelj, ali to ne bi bilo to. To je morao biti on. Kad je svećenik obavio obred, Henning je pjevušio zatvorenih usta. Nakon toga nikad više nije pjevušio zatvorenih usta. Nešto gaje mučilo čitav dan. Svi dobri kriminalistički novinari imaju svoje izvore, informatore. Henning ima jednog sjajnog. U svakom slučaju imao je jednog sjajnog. N e zna da li taj izvor još uvijek postoji. N e zna ni je li to muškarac ili žena, jer je to tako funkcioniralo među njima. Takav je bio dogovor. Henning nije trebao znati tko je on ili ona, a čak ako bi to nekako i doznao, nisu smjeli jedno s drugim imati veze. Taj njegov izvor naziva se ćtiermesj. Ušao je u Henningov život jedne večeri, dok je surfao po internetu i prikupljao informacije o dječjoj pornografiji u vezi s jednom pričom na kojoj je tad radio. Želio je istražiti koliko je jednostavno pronaći dječju pornografiju na internetu, koliko klikova se treba napraviti i nije mu trebalo dugo da dođe do stranice koja je bila označena. Srećom, policija je znala za nju. A li budući daje Henning bio tamo, odjednom su znali i za njega. Bilo mu je jasno što bi se moglo dogoditi, ali to je također bio sastavni dio priče. Saznati koliko je dobro policija informirana, koliko daleko može otići prije nego ga zaustave. Nije baš sigurno znao odakle mu ta ideja, ali čini mu se da se pojavila nakon što je saznao da će postati otac. Možda je to bio svojevrsni pokušaj da preduhitri nevolju. Nakon što je posjetio nekoliko različitih stranica s dječjom pornografijom, na internetu mu se obratila žena s nadimkom Chicketita. Obećala mu je kako će mu dati neke filmove s dječjom por nografijom, ako se nađe s njom još iste te večeri u 23 sata u parku Vaterlands. Nikad nije otišao tamo.
Dan poslije priveden je na ispitivanje, zaplijenjeno mu je ra čunalo i poslano tehničarima da provjere je li i ranije surfao po stranicama s dječjom pornografijom. Nakon što je inspektorima koji se bave seksualnim deliktima objasnio svoje namjere, brzo su ga pustili. Chicketita, koja je zapravo bila policajka imenom Elise, bila je puna razumijevanja. Dopustili su mu da nastavi sa svojim projektom. Ona je smatrala kako je dobro da mediji pokušavaju rasvijetliti problem. Nekoliko dana kasnije kontaktirao g a je ćtiermesj. Najprije je pomislio daje to još jedan policajac zadužen za lov na pedofile, ali je s vremenom shvatio da nije. ćtiermesj imao je posve drugačiju agendu. Henning nije znao je li ćtiermesj dokučio kakvi su njegovi planovi, ali posumnjao je da je on ili ona pratio Henningov rad neko vrijeme, ili u najmanju ruku provjeravao u čemu je on dobar. U to vrijeme, on je često radio na tajnim zadacima, razotkrio je nekoliko skandala koji su policiju doveli do otvaranja istraga, ili zatvaranja nekih dotad neriješenih slučajeva. Imao je rezultate. ćtiermesj bio mu je spreman pomoći, uz jedini uvjet, da nikad ne otkrije svoj izvor. Putem jedne e-m ail adrese kojom se nije moglo ući u trag pravom imenu osobe koja stoji iza nadimka ćtiermesj, dobio je fajl koji je morao raspakirati i koji je sadržavao program koji se zove FireCracker 2.0. Henning je kasnije po internetu tražio taj program, ali nikad nije pronašao ništa što bi ga upućivalo da se taj program igdje može kupiti. Pretpostavljao je da gaje ćtiermesj napravio sam, ali to nikad nije pitao. Bio je to program koji se, nakon što g a je instalirao i pokrenuo, povezao na server, tako da su mogli sigurno razmjenjivati poruke. U svakom slučaju, donekle sigurno. Koristili su algoritam za kriptiranje, što će u praksi reći daje sve što su jedan drugom poslali, bilo nedostupno drugima, osim ako oni nemaju šifre. To je naravno podrazumijevalo da se otkucano ne snima prije nego što je tekst kriptiran. Jer potpuno je moguće nadzirati tipkovnicu. Potencijalno opasno, naravno, za ćtiermesj. M ožda on ili ona time riskira vlastiti život, no Henning uopće nije imao želju postavljati pitanja o moralnim i etičkim dilemama s kojima se suočava njegov izvor.
83
Ubrzo se pokazalo daje ćtiermesj najbolji izvor koji je ikad imao. U novinarstvu se sve vrti oko izvora. Imati relevantne informatore, koji uvijek dolaze tebi s vijestima, a ne obrnuto, koji te ravnomjerno mogu hraniti korisnim informacijama kad nekog intervjuiraš, koji imaju insajderska saznanja koja možda nećeš iskoristiti sad i odmah, ali ih se isplati znati jer možda ti zatrebaju... Kao sredstvo pritiska, na primjer. Ili koji znaju kako se razvija istraga nekog slučaja, što je policija otkrila, koje tragove slijedi, imena ljudi koje je privela na ispitivanje... Te vrste informacija. ćtiermesj davao mu je sve to. Duboko Grlo, dakle, najdublje od svih. Tijekom perioda od tri godine, prije onoga N a Sto Ne Želi Misliti, Henning je objavio nekoliko priča koje su bile rezultat suradnje koju je razvio sa ćtiermesj. ćtiemesjje pomagao njemu, a on policiji da dobiju nove elemen te koji bacaju novo svjetlo na njihove istrage, nove i stare, i zajedno su dobivali rezultate. Quid pro quo* kako bi rekao Hannibal Lecter. A li ćtiermesj nikad mu nije rekao ni zašto ni kako je tu. A Henning nikad nije pokušao saznati tko je ćtiermesj. Niti je planirao to napraviti. Neke stvari je najbolje ostaviti kakve jesu. Prije nego se vratio na posao, Henning gotovo dvije godine nije mislio na ćtiermesj. Nije imao pojma da li mu je ćtiermesj još uvijek dostupan kao izvor, da lije on li ona uspostavio suradnju s nekim drugim, ili je ćtiermesj naprosto nestao sa cyberspacea. Ali, sad će i to saznati.
* Usluga za uslugu. (Op. ur.)
18. poglavlje
Para se uzdigla i kondenzirala ispod stropa. Voda pod visokim pritiskom ujednačeno je prelazila po tamnocrvenom Audiju A8 sa sjajnim kromiranim felgama od 19 cola. Ptičji izmet, sol i šljunak brzo su nestajali s laka. Automobil je ubrzo posvuda bio mokar. Jaser Šah odložio je od sebe miniivash i dao znak drugoj dvojici da prionu na posao. Treći je otvorio vrata i uključio usisavač. Ostali spužvama i sapunicom revno trljaju po elegantnom automobilu. Kvartet je radio brzo i efikasno. Vade tepihe i ispiru ih. Ubrzo su oslobodili prtljažnik starog granja, ostataka trave i smeća. Letvice se suše, ubrzo se sve unutra sjaji, i upravljač, i ploča s instrumen tima, mjenjač, stereo-uređaj, prozori. Sve skupa-nije trajalo više od deset minuta. I sve za zgodan iznos od 150 kruna. Vlasnik automobila, muškarac u sivom odijelu s usklađenom kravatom, čeka vani. U pravilnim razmacima pogledava unutra kako bi provjerio kako napreduju. Zaherulah Hasan Mintroza sjedi u praonici, u svom staklenom kavezu, i promatra; vidi da je vlasnik skeptičan. Sigurno zato što smo Pakistanci, pomislio je Hasan. A li jeftini smo, pa neće pro pustiti priliku. Đubre odvratno. Da samo znaš tko ti je oprao auto... Hasan je pustio kvartet da obavi svoj posao pa pritisnuo du gme koje je otvorilo vrata. Vlasnik nije baš znao da li da uđe ili ne. Hasan je ustao, izašao, mahnuo četvercu da trebaju provjeriti
85
posljednje detalje pri vanjskom svjetlu. Jaser Šah je sjeo za volan, pokrenuo automobil koji je agresivno zaurlao u akustički savrše noj praonici, i izveo ga van vozeći unatrag. Ostali su ga pratili s kožnatim krpama u rukama. Hasan je pošao prema vlasniku automobila i preuzeo novac. “ Izgleda jako dobro” , rekao je vlasnik. Hasan je kimnuo, pre brojio osam novčanica od po 20 kruna koje je dobio i propustio reći daje dobio deset kruna previše. Da ne bi, još i to, pomislio je, nakon tako brze i kvalitetne usluge. Šah je izašao iz automobila i dao ključeve vlasniku. Ostala trojica sušila su posljednje kapi po krovu, vratima i naplacima. “ Puno hvala” , rekao je vlasnik i sjeo. M irno je krenuo autom na cestu. Hasan je pogledao ostale i signalizirao im da uđu. Poslušali su naredbu i ušli u taj stakleni kavez od Hasanovog ureda. Ured nije bio veći od spavaće sobe. U njemu su tri stolca. U uglu stoji televizor. Al-Jazeera. Ton je isključen. Hasanov pisaći stol pun je papira i novina, jedna šalica za kavu, računalo. Iza Hasanove škripave stolice zid resi stara golišava slika Nereide Gallardo Alvarez. “ Zatvori vrata” , rekao je Hasan Jaseru Šahu. Hasan je pritisnuo tipku. Izvan praonice, na jednoj lampi, zasvijetlilo je crveno. Iščekivali su. Hasan ih je promatrao, jednog po jednog. Hasan ima poludugu kosu. Vlažna je od briljantina i počešljana prema natrag. Nem a konjski rep, iako bi ga i mogao imati. N a licu su traci brade, pažljivo frizirani, oko usana i na obrazima. Ima debeo zlatan lanac oko vrata i usklađene naušnice. Odjeven je u pohabane isprane traperice i nosi bijeli prsluk. Hasan je mršav, ali ne i štrkljav. Izraženi su mu mišići na rukama. N a jednoj ima tetovažu zelene žabe, a na drugoj crnog škorpiona. “ Imamo problem” , ozbiljno je rekao i gledao u njih jednog po jednog. “ Razgovarali smo ranije o tome, što moramo učiniti ako dođe do takve situacije, a naročito ako dođe do te situacije.” Ostali su tiho kimnuli. Jaser Šah je malčice otvorio usta. Hasan je to registrirao. “Jaser. Na tebi je red” , rekao je kratko, ali odlučno. Jaser je htio nešto reći, ali Hasan g a je prekinuo. “ Moramo mu poslati poruku. O vo je tvoja šansa da dokažeš kako si jedan od nas, da ozbiljno namjeravaš biti ovdje.”
86
Šah je oborio pogled. On je malenog rasta i snažan, brada mu je gusta i obrijana u četverokut oko usta. Ima debele zaliske i kožu koja se doima glatkom. Nos mu je ostao iskrivljen nakon jednog okršaja u Gudžaratu 1994. U istoj borbi rasječena mu je i usna i ima brazgotinu na gornjoj usni s lijeve strane. Naušnica na lijevom uhu liči na dijamant. “ Hoćeš u zatvor?” Šah je opet podigao pogled. “ N e ” , odgovorio je tiho. “ Želiš li da mi drugi završimo u zatvoru?” “ N e.” Glas je postao jači. “ Ovaj način života zahtijeva žrtvovanje jednih za druge”, na stavio je Hasan. “ N e možemo ništa riskirati.” D rugi su gledali čas Hasana, čas Šaha. Hasan je dugo čekao, prije nego što je otvorio ladicu i izvadio crnu kutiju. Otvorio je kutiju, izvadio pištolj i prigušivač i pružio ih Šahu. “Jednostavno i jasno. Bez grešaka.” Šah je oklijevajući kimnuo. “A vi ostali. Č im to dospije na radio, pobrinite se da budete u blizini nadzornih kamera i s dovoljno svjedoka oko sebe. Nije sigurno da će policijske svinje nazvati, ali ako to učine, to će biti da otkriju gdje ste bili.” Svi su, osim Jasera Šaha, kimnuli. On je piljio u pod.
19. poglavlje
Henning je opet rastvorio laptop i pronašao FireCracker 2.0 u meniju programa. Nekoliko je sekundi oklijevao, a onda dvaput kliknuo na ikonu koja je izgledala kao minijaturna petarda. Možda 6tiermesr] sad koristi neku drugu verziju, pomislio je, neku noviju, možda postoji neka nova aplikacija koja se treba nadograditi na ovu postojeću, no svejedno je kliknuo. Vrijedi pokušati. Programu je trebala čitava vječnost da se pokrene. Moram što prije nabaviti novo računalo, pomislio je, kad se začulo kako mu bruji ventilator. Dok je računalo tako zujalo, kliknuo je na početnu stranicu i2jnovosti kako bi provjerio je li njegova priča objavljena. B ila je. Koliko je to nabrzinu mogao procijeniti, na desku nisu ništa puno mijenjali. Priča je bila pozicionirana kao glavna. Izvještaj Ivera Gundersena o uhićenju stajao je samo kao link u podnaslovu. Već od samog pogleda na to što je Gundersen napisao, Henningu je bilo muka. Zato se fokusirao se na svoj vlastiti naslov: Nikad te nećemo zaboraviti. Glavna fotografija bila je ona improviziranog svetišta podno stabla, kartica i poruka koje je dobila Henriette Hagerup. Standardni paket. A li dobar paket, za dobar početak. Nem a tu nekih velikih vijesti, ali je svejedno sjajan početak. N ečiji su koraci glasno odzvanjali stubištem izvan stana. Henning je to pokušao ignorirati i provjerio je li FireCracker 2.0 pokrenut. Bio je. A li ćtiermesj nije bio tu. Odlučio je pričekati nekoliko minuta. U međuvremenu, prisilio se pročitati članak
Ivera Gundersena, uvjeravajući samog sebe kako možda ima neke informacije koje bi vrijedilo znati. Sjetio se da ga je Norin novi loverboy zamolio da sazna kako se zove dečko Hagerupove, a on je to potpuno smetnuo s uma. Prokleo je svoje bezvrijedne moždane stanice, prije nego što je kliknuo na članak i počeo čitati. U B O JST V O K A M E N O V A N JE M : U H IĆ E N M U Š K A R A C ! Muškarac u dvadesetim godinama uhićen je u četvrtak zbog povezanosti s brutalnim ubojstvom Henriette Hagerup. Tu je bila i fotografija mjesta zločina, ovaj put stvarna foto grafija, objavljena uz uvodni dio teksta. M ogao je vidjeti veliki bijeli šator u pozadini. N eki promatrači stoje iza policijske trake. Nastavio je čitati. Muškarac je uhićen nakon rutinskog policijskog obilaska nje govog stana. Kad su mu policajci zakucali na vrata, pokušao je pobjeći, alije ubrzo savladan. Prema informacijama kojima raspolažu 123novosti, u stanu osumnjičenika otkrivenje i inkriminirajući dokazni materijal. Kasnije tijekom dana izaći će pred suca i biti prepraćen u istražni pritvor. Odvjetnik osumnjičenog, Lars Indrehaug, izjavio je kako njegov štićenik niječe kaznenu odgovornost. Nakon toga je Gundersen ponovio stare stvari iz slučaja, ispri čao što se dogodilo, kad se to dogodilo, kako se stvar razvijala tijekom dana. Objavio je i citat šefa policijskih istražitelja, Arilda Gjerstada, citat kojeg se Henning sjetio s konferencije za novinare. Sa stubišta i dalje dopire buka. Opet je provjerio FireCracker 2.0. On je i dalje jedini ulogirani korisnik. Odlučio je ostati logiran, za slučaj da se ćtiermesj pojavi tijekom večeri ili noći. A li imao je osjećaj kako se to neće dogoditi. Ostao je sjediti sumorno uzdišući i prazno buljeći u zid. Njegov prvi radni danje gotov, odvalio je to. Razmišljao je o ljudima koje je sreo, Koreu, Heidi, Nori, Iveru, Anette. Nakon samo jednog dana na poslu, dobio je znanja i uspostavio poznanstva bez kojih
bi, ruku na srce, mogao živjeti. Vratile su se uspomene, uspomene za koje se nadao da će ostati u tami. M islio je na Noru, što ona sad radi, ako je s Gundersenom. Naravno daje. S Gospodinom Super Samtenom Jebenom Jaknom. Vjerojatno su na večeri. U nekom restoranu. Pričaju o tome kako su proveli dan, što će raditi kad dođu kući, pod poplunom, ili možda na poplunu. Odlučio je da neće misliti o tome i nadao se kako će i večer i noć proći brzo. Topoti stubištem još uvijek nisu prestali. Odlučio je izaći na hodnik i vidjeti što se događa. Kad je Henning provirio iz stana, stariji muškarac uspinjao se stepenicama. Soptao je, a na sebi je imao samo kratke hlače, bez ikakve majice ili košulje koja bi mu pokrivala gornji dio tijela. Za starijeg muškarca, sigurno starijeg od 70 godina, bio je jako mišićav. Pogledali su jedan drugog. Muškarac je najprije htio krenuti dalje, ali je zastao, i pogledao Henninga. “ V i ste tek uselili?” upitao je. “ N e ”, odgovorio je Henning. “ Ž ivim ovdje već šest mjeseci.” “Aha. Ja živim odmah ispod vas.” “Aha.” M uškarac se spustio prema H enningu i pružio mu ruku. “ Gunnar Goma. Imam premosnicu. Četiri žile.” Pokazao je veliki ožiljak posred prsa. Henning je kimnuo i stisnuo mu ruku. “ Zato ostajem bez daha. A moram se vratiti u formu. Tako da mogu zadovoljiti dame, he, he.” “ Henning Juul.” “ N e nosim niti gaće.” “ Hvala što ste to odlučili podijeliti sa mnom.” “ Možemo nekad otići na kavu.” Henning je ponovo kimnuo. Volio je kavu, ali je pomislio kako nije baš oduševljen s idejom d aje pije s Gunnarom Gomom. Iako, s druge strane, poziv nije u potpunosti nepoželjan. Kad je opet ušao u stan, s računala se začuo plink. Sjeća se tog plinka. Zapravo je din-don, kao da netko zvoni na vratima. Znači, netko mu je poslao poruku na FireCracker.
90
ćtiermesj. Nema tko drugi. Brzo je sjeo na kauč pa malo prodrmao miša tako da razbudi monitor. Zatvorio je ostale prozore, tako d aje otvoren ostao samo FireCracker. Pogledao je monitor. Iskočio je četvrtasti prozorčić. U prozorčiću je pisalo: 6tiermes7: Sudac.
Da bi bili sigurni kako nitko drugi ne koristi taj program, do govorili su brojne šifre. Onaj koji započinje razgovor mora napisati prvi dio šifre. Ako drugi odgovori pravilnim nastavkom riječi, tad su sigurni. Nasmiješio se i odgovorio: MakkaPakka: Vrag.
Dobio je natrag smješka. ćtiermesj i Henning na tom su programu čavrljali o gom ili stvari vezanih uz dokaze i slučajeve pod istragom. Henning je nadimak MakkaPakka dobio zato jer ćtiermesj zna da Henning mrzi polusatnu dječju U noćnom vrtu, koja na N R K ide svakog poslijepodneva, prije nego započne emitiranje programa za malo veću djecu. Likovi u tom Noćnom vrtu nikad ne govore puno, nego samo proizvode zvukove koji odgovaraju njihovim imenima. Hinkelpinkel. Hopsi Deisi. M akka Pakka. Plinky Plonk. N in ky Nonkt Siguran je da se ćtiermesj svaki put kad izmjenjuju poruke na računalima smijulji na račun tog njegovog nadimka. MakkaPakka: Nisam bio siguran da li još uvijek postojiš. 6tiermes7: Ni ja isto tako za tebe. Nedostajao si nam. MakkaPakka: Hvala. 6tiermes7: Znači, vratio si se? Čujem da si danas bio na konferenciji za novinare. MakkaPakka: Od koga si to čuo?
* Autori te serije tvorci su hrvatskoj publici poznatijih Teletubbiesa, i sadržaj U noćnom vrtu poprilično je sličan. (Op. ur.)
9i
6tiermes7: Od Gro Harlem Brundtland? Što ti misliš, tko sam ja?
Henning je poslao smješka. 6tiermes7:1? Što ima? MakkaPakka: Henriette Hagerup. Što ti misliš, tko sam ja?
Još jedan smajlić. 6tiermes7: Što bi želio znati? MakkaPakka: Sve. Sve što imate - ili nemate. 6tiermes7: Ne gubiš vrijeme, ha? MakkaPakka: Nemam vremena na bacanje. Imaju li išta vrijedno o... Kako se on zove, uostalom?
Nekoliko trenutaka nije dobio odgovor. Možda sam bio prebrz ili predirektan, pomislio je. Prošla je minuta. Prošle su dvije. Malo se pokunjio. Konačno, odgovor. 6tiermes7: Sorry. Morao sam na zahod.
Opet smajlići. 6tiermes7: Mahmud Marhoni. Tako se zove. Njezin dečko. Pobjegao iz svog stana kad su došli narednica Ella Sandland i inspektor Bjarne Brogeland. Zapalio je svoje računalo. Čini se da se svađao s HH te noći kad je ona ubijena. Kompromitirajuće poruke na mobitelu koje mu je ona poslala. MakkaPakka: Jeste li uspjeli spasiti računalo? 6tiermes7: Zasad to još ne znamo. MakkaPakka: OK. Je li Hagerup bila kamenovana do smrti? 6tiermes7: Kamenovana, bičevana, odsječena joj je ruka. Imala je na vratu ožiljak od stun guna. MakkaPakka: Stungunl Znači elektrošoker? 6tiermes7: Da.
* Bivša norveška premijerka. (Op. ur.)
92
To ima malo veze s ubojstvom zbog časti, pomislio je Henning. Više sa šerijatom i hududom. A li, nešto mu tu ne štima. MakkaPakka: Ima li MM dosje? 6tiermes7: Nema. MakkaPakka: Što Gjerstad misli? 6tlermes7: Zasad ne previše. Mislim da mu je drago što se istraga pokrenula. MakkaPakka: Ima li MM nekoga od obitelji? 6tiermes7: Brata. Tarika. Žive zajedno. MakkaPakka: Spomenuo si nešto o kompromitirajućim porukama. Na koji su način kompromitirajuće? 6tiermes7: Mislim daje bila nevjerna. MakkaPakka: I da je zato ubijena? Jeste li zato pomislili na ubojstvo zbog časti? 6tiermes7: Ne znam.
M ogu se kladiti da Iver Gundersen o ovome nema pojma, po mislio je Henning i kimnuo s odobravanjem samome sebi. Plan je počeo poprimati oblik. Henning voli planove. A li ne voli prečice. A imao je osjećaj da je policija krenula baš tim putem.
20. poglavlje
Snovi. Henning je poželio da postoji dugme koje može pri tisnuti i tako noću isključiti pristup svojoj podsvijesti. Upravo se probudio i oči su mu se privikavale na mrak, dok je on hvatao zrak. Tijelo mu je gorjelo. Još nije počelo svitati, a on je budan. I opet je sanjao. Sanjao je da su bili na igralištu u parku Sofienberg, Jonas i on. Bila je zima i bilo je hladno. Očistio je klupu od snijega i mraza i sjeo kako bi popio vruću, ukusnu kavu iz plastične šalice. Gledao je kako mu se Jonas smije. Ima rumene obraze i ledeni dah ispod svijetloplave vunene kape koja je nisko spuštena na njegovo čelo. Pogledom traži tatu, cijelo to vrijeme. Henning gleda Jonasa kako se penje na najviši dio penjalice. Svu svoju pažnju posvećuje tome da vidi gleda li ga tata; ne gleda kud gazi. A onda staje između užadi, gubi ravnotežu i pada. Udara licem i ustima ravno u ogradu. Henning skače, ju ri do njega, okreće djetetovu glavu kako bi vidio kakva je ozljeda, ali vidi jedino crno, čađavo lice. Jonas nema usta. Nema ni zube. Jedino što na njegovu licu nije crno su plamteće oči. Probudio se i otkrio kako očajnički puše i puše u Jonasove oči, kako bi ugasio taj plamen. A li plamen se ne da ugasiti. Jonasove oči su kao one svjećice na torti u koje možeš puhati i puhati, a da se plamen nikad ne ugasi. San ga svaki put obori. Probudi se s pulsom koji divlja, pa zatvara oči kako bi blokirao slike od kojih osjeća mučninu. Tad
94
zamišlja more. To gaje naučio dr. Helge —to da svaki put kad mu se vrate ružne scene zamišlja omiljeno mjesto, ili neku aktivnost koja ga veseli. Henning voli more. Uz more ga vežu mnoga lijepa sjećanja. I more mu pomaže da opet otvori oči. Prevrtao se po krevetu. Sat na mobitelu jasno pokazuje d aje spavao gotovo tri sata. Za njega, nije to ni tako loše. I odlučio je d aje to dovoljno. U svakom slučaju, dovoljno za danas. Nema baš puno stvari koje se mogu raditi usred noći. Ignorirao je šibice i ustao. Ušao je u dnevni boravak, pogledao svoj klavir, ali je samo šepajući prošao pored njega. Opet g a je bolio kuk, ali malo je prerano za tablete. Sjeo je u kuhinju. Ostao je sjediti i slušao hladnjak. Naizmje nično je brujio i pištio. Pomislio je da će ubrzo otići kvragu. Baš kao i on sam. Nije bio tamo već mnogo, mnogo godina, ali ti zvukovi koje je ispuštao njegov hladnjak podsjetili su ga na obiteljsku vikendicu. Nalazi se blizu Staverna, kod kampa Anvik, sasvim je jednostavna i malena; vjerojatno ne puno više od tridesetak kvadratnih metara. Dnevni boravak i dvije tijesne spavaće sobe. Nekoliko kuhinjskih elemenata uključujući i maleni štednjak. Fantastičan pogled na more. Gomila riđovki. Vikendicu je sagradio njegov djed odmah poslije rata, na najjef tiniji mogući način i, koliko je Henningu poznato, hladnjak je još uvijek isti. I on kuka i plače, baš kao i ovaj hladnjak u njegovom stanu. Zadnji je put bio u vikendici još kao dijete. Mislio je kako Trine možda katkad ode tamo, ali nije u to mogao biti siguran. Možda je hladnjak još uvijek tamo. Nije bio viši od jednog metra i uvijek su morali priprti nogom uz vrata, nakon što bi ga zatvorili. Ako to ne bi učinili, vrata bi skliznula i opet se otvorila. Poklopac frizera u hladnjaku se otrgnuo. Police u vratima su se rasklimale, napukle, pa su se teže namirnice poput mijeka ili boca morale položiti u sam hladnjak. A lije funkcionirao. Još se uvijek sjeća kako je mlijeko iz tog hladnjaka znalo biti le deno. I pomislio je kako je moguće biti star i još uvijek funkcionirati.
95
Nikad nije okusio tako hladno mlijeko, niti je ikad osjetio toliki val hladnoće u glavi kao kad je ljeti bio na praznicima u njihovoj majušnoj vikednici. Bilo im je lijepo ondje. Bilo je zabavno. Lovili su račiće, kupali se, igrali nogomet na velikoj poljani u kampu, išli na pješačke ture po obroncima, učili plivati, uvečer pekli kobasice na logorskoj vatri uz obalu. Doba nevinosti. Zašto nije moglo i ostati tako? Pitao se sjeća li se Trine tih ljeta. Opet je pomislio na šerijat. Allah-u-akbar. I sjetio se što je Z ahid Mukhtar, voditelj Islamskog savjeta u Oslu, rekao 2004. godine: Kao musliman podložan si muslimanskom zakonu, i za muslimane šerijat je iznad svih drugih zakona. Nijedno drugo tumačenje islama nije moguće. Henning je malo nakon toga intervjuirao jednu socijalnu antropologinju s Instituta “ Christian Michelsen” i ona mu je objasnila kako ljudi na Zapadu uglavnom imaju pogrešnu sliku o šerijatu. Iako postoje tisućljetne tradicije i jedinstven stav oko toga kako treba tumačiti Božji zakon, šerijat nije jednoznačni skup zapisanih zakona. Religijski učenjaci koji tumače Kuran i tekstove Hadža od lučuju što je ispravno, a što pogrešno, a njihovo učenje i tumačenje zakona različito je, ovisno o kulturi iz koje dolaze. U Norveškoj, većinu ljudi pojam šerijata asocira na smrtne kazne u muslimanskim zemljama. I to neznanje se svjesno iskorištava. Socijalna antropologinja, čijeg se imena Henning sad nije m o gao sjetiti, pokazala mu je jednu internetsku stranicu na norveškom na kojoj su po točkama bile navedene odredbe šerijatskog zakona, kao i kazne koje su bile predviđene za njihovo kršenje. “ Ovo je prilično pojednostavljeno”, rekla je i pokazala prema ekranu. “ I malo ljudi će na ovaj način razumjeti smisao šerijata. Ovo čine ljudi koji nisu učeni, i to samo zato da bi mogli napraviti stranicu. Oni koriste taj rastezljivi koncept kako bi zadobili moć i utjecaj. Većina ljudi ne shvaća kako su hudud-kazne prilično ublažene u Kuranu. Pojedini učenjaci mislie da hudud-kazne treba posve pokopati.” Hennning se sjetio kako ga se taj intervju dojmio, jer je polju ljao njegove vlastite predrasude o muslimanima, a naročio o šeri jatu. I sad, kad pomisli na hudud-kazne i povezuje ih s ubojstvom
96
Henriette Hagerup, puno je tu stvari koje mu se nikako ne uklapaju. Ona nije bila muslimanka. N ije bila vjenčana s muslimanom, koli ko mu je poznato, a nije ništa ni ukrala, iako joj je odsječena ruka. Odmahnuo je glavom. Možda bi prije nekoliko godina bio u stanju dovesti te stvari u neku razumnu vezu, ali sad je sve sigur niji da ovo nema nekog smisla. A li u tome je problem. U vijek je tu neki smisao. Valja samo pronaći zajednički nazivnik.
21. poglavlje
Henninga je njegov stan podsjećao na garaže u kojima se pro daje rabljena roba. N e voli garaže. N e zna zašto, ali one ga navode na to da misli na automobile, automobile koji stoje dok im motori rade, zatvorena vrata, obitelji koje viču. Garaža obitelji Ju ul na K lefti bila je puna guma koje je već odavno trebalo baciti, tu su bili i prastari i neupotrebljivi bicikli, zahrđali vrtni alat, crijeva za polijevanje puna rupa, vreće s kru pnim šljunkom, oprema za skijaški maraton koju nitko nije koristio, police s bojom, kistovi za bojanje, cjepanice naslagane uza zid. Iako Henningov otac nikad nije popravljao nijedan automobil koji je kupio, garaža je uvijek imala miris automehaničarske radionice. Miris ulja. M iris ulja uvijek ga podsjeti na oca. Nije ga se baš puno sjećao, ali sjećao se kako je mirisao. Henning je imao 15 godina kad je otac iznenada umro. Samo se ujutro nije probudio. Henning se sjeća daje ustao rano, jer je tog dana trebao imati test iz engleskog. Planirao je sve ponoviti prije nego što se probude ostali članovi njegove obitelji. No, Trine je već bila budna. Sjedila je na podu u kupaonici, s nogama sve do grudiju. Potom je rekla: Umro je. Pokazala je na zid, prema spavaćoj sobi roditelja. N ije plakala, samo je ponovila: Umro je.
Sjeća se kako je pokucao na vrata, iako su bila odškrinuta. Vrata spavaće sobe roditelja uvijek su bila zatvorena. Sad su se polako otvarala. Otac je ležao tamo, s rukama na poplunu. Oči su mu bile sklopljene. Izgledao je smireno. Majka je još uvijek spavala. Henning je krenuo prema očevoj strani kreveta, gledao u njega. Izgledalo je kao da spava. Kad gaje dodirnuo, nije se micao. Henning g a je gurnuo ponovo, jače. Probudila se i majka. Prvo se prestrašila, zapitala se što li Henning radi u sobi. Potom je pogledala svog muža —i vrisnula. Henning se ne sjeća ostalih detelja poslije toga. Sjeća se samo mirisa ulja. Čak i kao mrtav, Jakob Juul je mirisao po ulju. Nakon doručka koji se sastojao od dvije šalice kave s tri žličice šećera, odlučio se pokrenuti do posla. Iako je bilo tek pola šest, shvatio je kako nema smisla sjediti u stanu. Mislio je na more sve dok nije skrenuo u ulicu Urtegata. Trebao je osjećati umor, ali gaje kava razbudila. Selvijoš nije došla, ali nje zina slika lebdjela mu je pred očima kad je upotrijebio propusnicu. Samo je jedan čovjek bio na poslu, kad je on ušao u redakciju. N oćni urednik pogrbljeno je sjedio nad tipkovnicom i srkao kavu. Kad su im se pogledi sreli, Henning mu je kratko kimnuo, ali on je samo skrenuo pogled prema ekranu. Henning se uvalio u svoj škripavi stolac. Uhvatio se kako za mišlja Ivera Gundersena kako dolazi na posao nakon jutarnjeg seksa, užaren, kako bi svi vidjeli da mu je Nora priuštila dobar početak dana. Z a vrijeme svoje fantazije, mogao se zakleti kako još uvijek osjeća N orin miris. M iris kokosa na toploj koži. Nije se mogao sjetiti naziva losiona koji je voljela imati na sebi, koji je on volio da ima. A li, sad oko njega miriše na kokos. Okrenuo se, pridignuo i osvrnuo oko sebe. Tu su samo on i dežurni urednik. Ipak je mirisalo po kokosu. Snjof, šnjof. Kako se ne može sjetiti kako se zvao taj losion? M iris je nestao jednako brzo kako se i pojavio. Potonuo je opet u stolac. More, Henning, rekao je sam sebi. M isli na more.
22. poglavlje
Istraživanje je lijepa riječ. Postoji čak i kao naziv zanimanja. Istraživač. Sve TV-serije imaju po jednog. Svaki redakcijski desk ima jednog, nekad i više njih. Čekajući da se ostatak redakcije probudi, Henning je proveo malo istraživanje. Istraživanje je vjerojatno najvažniji zadatak ko jim se novinar može baviti kad nema drugog posla. Kopati, kopati, kopati. Često se najvažniji detalji pojave u najčudnijim člancima ili javnim izvorima. Henning se sjetio priče na kojoj je radio prije mnogo godina. U to vrijeme bio je još početnik, bez nekog velikog iskustva, vjero jatno nije bio pokrio više od deset ubojstava, kad je neki svećenik, Olav Jerstad, nestao u moru na Južnoj obali. Svi su znali da je Jerstad volio ribolov, ali bio je naviknut na more i nije se običavao otisnuti na pučinu ako je na prognozi bilo najavljeno loše vrijeme. N a kraju, njegov je čamac pronađen okrenut. Sam Jerstad nikad nije bio pronađen i sve je ukazivalo na nesreću. Struja je njegovo tijelo vjerojatno odnijela na veliku, plavu pučinu. Henning, koji je u to vrijeme radio za Aftenposten, složio je “ standardni paket” tople ljudske priče i fotografija, intervjuirajući susjede, prijatelje, svećenike, praktički cijeli biblijski korpus. U dogovoru sa šefom, Henning je odlučio ostati još jedan dan, jer je imao osjećaj da nešto nedostaje na slici kojom su svi prikazivali Jerstada. U očima župljana on je bio izvrstan svećenik, fantastičan dušebrižnik, nadareni govornik, neki su čak tvrdili da ih je iscijelio,
100
ali Henning to nikad nije uvrstio u članke koje je pisao. Imao je dojam da neki od njih rado žele vidjeti svoje ime u novinama. No, Jerstadova uloga zborovođe i dirigenta, privukla je sasvim malo pažnje. Svaka crkva ima zbor. Svećenici dobivaju poduku u pjevanju. A kako je velečasni O lavjerstad bio čovjek koji je volio disciplinu, zborje bio dobar. Nekoliko dana nakon nestanka, nakon stoje zanimanje za tu priču splasnulo, Henning je pričao s Jerstadovim sinom Lukasom. Slučajno su počeli razgovarati o očevom zboru i H enningje pitao Lukasa da lije i on sam član zbora. Lukas je odgovorio da nije. Nekoliko tjedana kasnije Henning je pokušao doći do jedne članice zbora, žene imenom Susanne Opseth, jer se pričalo kako je ona jedna od posljednjih koji su Olava Jerstada vidjeli živoga. H en nin gje odradio svoje istraživanje i pronašao nekoliko novin skih napisa u kojima je se spominje. I u jednom od tih tekstova, iz ranih devedesetih godina, prije interneta, našao je njezinu fotogra fiju, u zboru kojim je dirigirao gospodin Jerstad. Ono što Henning nije odmah uočio, ali što je otkrio detaljno proučavajući fotografiju, bio je Lukas u zadnjem redu. Lukas je, dakle, lagao da nikad nije bio član zbora. I tako se Henning zapitao: Čemu lagati o nečem tako trivijalnom? Odgovor je bio jednostavan. Bilo je nešto u vezi sa zborom što Lukas nije želio da Henning zna ili sazna. I tada je Henning produbio slučaj, intervjuirao ostatak zbora i nije prošlo mnogo vremena dok nije saznao d aje Lukas napustio zbor u znak protesta protiv svoga oca, kako bi ga javno ponizio. Zbor, naime, nije bio jedino mjesto na kojem je Olav Jerstad za htijevao disciplinu. Dolazilo je to do izražaja i u njegovim strogim rutinama, biflanju biblijskih stihova, programiranom ponašanju, lišenom osjećaja. I to je uništilo Lukasovu romansu s njegovom vršnjakinjom, Agnes. Olav ju nije volio i nije želio da njegov sin trati vrijeme na nju. Lukas je, pokazalo se kasnije na policijskom saslušanju, dao oduška svojim dugogodišnjim frustracijama i ugnjetavanju jedne večeri kad ga je otac poveo sa sobom da postave mrežu. Veslom je udario oca u glavu, tako da je ovaj pao preko brodske ograde. Potom je prevrnuo čamac i otplivao do obale.
101
Lukas je bio dobar plivač i bio je spreman suočiti se s posljedi cama onoga što je učinio. Sve samo da izbjegne očeva sputavanja. A li Lukas je, sasvim neočekivano, imao sreće: tijelo njegova oca nikad nije nađeno. Henning je surađivao s lokalnom policijom i bio je u stanju objaviti cijelu priču sa svim detaljima istog dana kad je policija uhitila Lukasa. Nije provjeravao, ali koliko je njemu poznato, Lukas još uvijek sjedi u zatvoru. I sve to zbog jedne fotografije u lokalnim novinama od prije mnogo, mnogo godina. Istraživanje. I najmanji dašak može prevrnuti kulu od karata. Henning voli raditi i istraživati, voli pronalaziti informacije o ljudima. Pogotovo ako ga ti ljudi zanimaju ili su napravili nešto što mu se čini fascinantnim. Internet je savršen za istraživanje. Isprva nije volio internet, točnije, bio je protiv njega, ali sad ne može zamisliti život bez njega. Kad čovjek počne voziti Mercedes, nikad se više ne vrati na romobil. Istraživanje na kojem je sad radio nije mu davalo nikakav trag s kojim bi se onda mogao zabaviti tijekom dana. Nije uspio pripremiti neku strategiju prije nego što su Heidi Kjus i Iver Gundersen isto vremeno ušli u redakciju. Henning nije čuo o čemu su razgovarali, ali naćulio je uši. Gunderesen se smijao i djelovao samozadovoljno, dok je Heidi, kao i obično, bila ozbiljna. Ima taj stav “ ajmo danas napraviti prave novine” . Heidi si rijetko dopušta osmijeh, jer ga smatra znakom slabo sti. Kad je počela raditi u Nettavisen, često je izlazila s ostalima, znala je petkom ostati na pivu, čavrljala bi u ugodnom raspolože nju, ali nikad nije bila vidljivo pijana. Danas, Henning ne može ni zamisliti Heidi Kjus u nekom pubu. Ipak je ona sad Šefica. A šefovi uvijek rade. Ako je koji dan umorna, nikad to ne poka zuje. Suspreže smijeh ako netko ispriča vic. Potpuno je neprilično dozvoliti si da te zavede humor u radno vrijeme. To oduzima fokus. Heidi je pogledavala Henninga dok je razgovarala s Gundersenom. Uzbuđena je zbog nečeg i žustro je gestikulirala rukama. Gundersen je kimnuo. Henning je opazio kako se nešto promije nilo na Gundersenovom licu kad je uočio d a je Henning već za svojim stolom.
102
“ Uranio si?” pitao je Gundersen i pogledao Henninga. On je kimnuo. Nije odgovorio. Gledao je Heidi koja je sjela bez riječi. “ Kako je bilo jučer?” pitao je Gundersen. Henning g a je zabe zeknuto pogledao. Idiote, pomislio je. Zar nisi čitao moj članak? “ Dobro.” “Je li bilo puno razgovorljivih?” Gundersen je sjeo i upalio računalo. “ Dovoljno.” Gunderen se kiselo nasmijao i pogledao Heidi. Henning je znao da ona sluša, ali se pretvarala kao da to ne radi. Skrenuo je pogled natrag na ekran. Slano more, Henning. Kako će ovo s vremenom postati zabavno... M alo kasnije, Heidi je svojim šefovskim glasom rekla kako je vrijeme za sastanak. N i Gundersen ni Henning nisu ništa rekli, nego ustali i krenuli za njom. Gundersen se progurao u red i čekao 29 sekundi kako bi sa sobom ponio svježu šalicu kave, što je omo gućilo Henningu da nekoliko trenutaka bude nasamo sa Šeficom. Očeličio se za novu jezikovu juhu, no umjesto toga ona je rekla: “ To je bila dobra priča, Henning.” To zna i sam. A li nije znao d aje Heidi dovoljno velika pa da to prizna. Poželio je reći da će sljedeći put brže poslati tekst, ali je to prešutio. Možda je ona kao jedan od onih smrtonoša u Harryju Potteru. Možda će sutra postati drukčija ili se promijeniti kad se pojavi pun mjesec? Z a Boga miloga, posljednji put kad je imao sastanak s Heidi, on je ocjenjivao njezine članke. A ne obrnuto. Zar bi Cristiano Ronaldo učio osmogodišnjaka kako se igra nogomet i onda bi ga nekoliko godina kasnije taj mališan potapšao po ramenu zbog dobrog dodavanja? Okej, možda pogrešna metafora, ali, stvarno... Siguran je da mu Heidi čita misli, ali Gundersen ga je spasio ušavši u sobu za sastanke. “ Samo smo nas troje?” pitao je. “ Da.” “A što je s Jergenom i Ritom ?” “Jergen danas odrađuje smjenu na desku, a Rita ima večernje dežurstvo.”
103
Gundersen je kimnuo. Heidi je sjela na kraj stola i izvadila papir. Analizirala je događaje koje bi tog dana trebalo popratiti i to je odradila brzo. H ennningje znao d aje to zato što desk i ekipa koja prati vijesti i objavljuje priče na dnevnoj bazi može odraditi većinu stvari. No, nisu samo zbog toga sada tu. Heidi je imala skri veni motiv: želi samo pokazati daje ona Šefica i d aje zadužena za sve. A onda su došli i do pravog razloga: “ Kako stojimo što se tiče kamenovanja? Imamo danas neki dobar nastavak?” H enningje gledao Gundersena. Gundersen je gledao Henninga. On je opet u ulozi novajlije, pa je pričekao da Gundersen kaže svoje. Gundersen je srknuo malo tople kave i nagnuo se prema naprijed. “ Č in i se kako je policija prilično uvjerena da je to počinio Marhoni. Imam tamo dobar izvor koji mi možda može dati nešto sa saslušanja.” Heidi je kimnula i nešto kratko pribilježila na papir. “Još nešto?” “ Zasad ništa. Provjerit ću svoje izvore i vidjeti hoće li se nešto pojaviti.” Heidi je opet kimnula. Potom je pogledala Henninga. “ Henning, što ti imaš danas?” Heidi je pripremila olovku. On nije bio naviknut da dostavlja izvještaje, pa je oklijevao nekoliko sekundi prije nego sto je pro čistio glas. “ Zasad još ne znam.” Heidi je nešto htjela pribilježiti, ali je zastala. “Još ne znaš?” “ Ne. Imam nekoliko ideja, ali ne znam vode li one kamo.” Istina je bila da nije znao hoće li uspjeti doći do onih s kojima je namjeravao razgovarati, niti hoće li mu oni htjeti ispričati nešto korisno. A nije htio na sastanku najaviti da ima nešto što kasnije možda neće moći isporučiti. Pa je zaključio kako je najbolje da ne kaže ništa. “ Kakve imaš ideje, Henning?” Čuo je sumnju u njezinom glasu. I vidio kako je krišom brzo pogledala Gundersena.
104
“ Želio bih razgovarati sjoš nekoliko ljudi na žrtvinom fakultetu. Ako su danas tamo.” “A li, završili smo s toplim ljudskim pričama.” “ To nije topla ljudska priča. Riječ je o nečem posve drugom.” “A o čemu je riječ?” Opet je oklijevao. Želio joj je ispričati o Anettinim očima, o tome kako hudud-kazne u ovom kontekstu nemaju smisla, ali nije vjerovao ni njoj ni Gundersenu. N e još. Zna da su oni njegovi kolege, i da mora surađivati s njima, ali oni prvo moraju zaslužiti njegovo povjerenje. To nema nikakve veze s profesionalnim riva litetom ili egom. “ M islim daje u životu i okruženju Hagerupove više stvari koje mogu biti bitne za ovu priču” , rekao je. “ Nadam se da njezine kolege mogu rasvijetliti tko je ona bila, zašto ju je netko odlučio ošamutiti elektrošokerom i kamenjem udarati u glavu sve do smrti.” Bio je zadovoljan svojom formulacijom, sve dok mu nije sinulo što je zapravo rekao. “ Elektrošokerom?” Gundersen ga je pogledao. H enningje opsovao u sebi i rekao: “ Eh.” Loš pokušaj da kupi vrijeme. “ N e sjećam se da sam igdje išta čitala o tom elektrošokeru?” Henning ništa nije rekao, osjetio je dva para očiju koji ga bodu kao igle. Žari mu se u obrazima. “ Odakle ti to, Henning?” pitala je Heidi. “ M islim da sam negdje čuo da je bio korišten elektrošoker” , rekao je i istog trenutka shvatio koliko je njegovo objašnjenje jadno zvučalo. Vidio je na njima da mu ne vjeruju. A li ništa nisu rekli. Samo su ga promarali. Morska pjena i valovi sad ti neće pomoći, Henning. Cuo je samog sebe kako je udahnuo. Potom je rekao: “Jesmo li gotovi?” Nije gledao u njih, nego je ustao i izbjegavao im gledati u oči dok je išao prema vratima. Samo je čekao da mu u bilo kojem trenutku oštar Heidin glas naredi da se vrati natrag na mjesto, la bradore Henningu, dođi i sjedni. A li dohvatio je vrata a da se ništa nije dogodilo, stisnuo kvaku, povukao vrata prema sebi i izašao.
105
Tišina koju je ostavio za sobom eksplodirala je u njegovoj glavi poput avionske nesreće. Mogao je samo zamisliti što Gundersen i Heidi sad govore o njemu. Nije mu to važno. Zahvalan je što je izašao.
23. poglavlje
Henning je izašao na ulice Grenlanda prije nego što su Heidi i Gundersen završili sastanak. Temperatura je vani sigurno porasla za nekoliko stupnjeva otkako je došao na posao. Zrak je bio vlažan. Pogledao je uvis. Oblaci, bijeli i sivi, velikom brzinom klizili su nebom. Još malo pa će biti devet. Tarik Marhoni sigurno još nije ustao. Henning nije našao ništa zanimljivog o njemu na internetu. Tarik je došao u Norvešku iz Islamabada u Pakistanu sredinom devedesetih godina, brat mu je već nekoliko godina bio tu i dosad su zajedno živjeli na tri adrese. D ok se Mahmuda nije moglo naći ni u novinskim člancima, ni na internetskim forumima, web-stranicama ili poreznim listama, Tarikova fotografija prije nekoliko godina bila je objavljena uz jednu anketu u F G -u , kad su ga pitali je li za ili protiv Europske unije. Tarik se svrstao u kategoriju “ ne znam” . I to je u principu bilo sve što je Henning našao. Braća Marhoni, drugim riječima, nisu baš punila novinske stupce, ali Henning je imao dovoljno iskustva da bi znao kako to ništa ne znači. Tarik je još uvijek najpozvaniji reći mu nešto o Mahmudu, jedinom kojeg policija sumnjiči i koji je, neslužbeno, već označen kao krivac. I zato je Henning o njemu morao saznati najviše što može. Prošlo je devet sati i Henning je odlučio potražiti Tarika u nje govom stanu. U najgorem slučaju, ako brat Marhoni ne odgovori jer
107
spava ili nije kod kuće, Henning može sjesti u neki kafić u blizini i nešto prigristi. Nebesa znaju koliko mu je to potrebno. Na putu prema ulici Oslogate, prošao je pored policijske postaje i ugledao muškarca u reflektirajućem prsluku kako pred zgradom kosi travu. Automobili su zujali naprijed-natrag. Krenuo je prema parku Middelader. Posljednjih godina, ovaj dio grada poprilično je uljepšan. Fasade su bile nanovo ožbukane, izgrađeni su novi rezidencijalni blokovi koji su cijelo to područje učinili aktraktivnijim. Čuvena Bjervika je odavde udaljena svega nekoliko stotina metara tako da se do Opere može stići za deset minuta hoda, a da se čovjek ne zapuše. Prije nego što je pronašao stambenu zgradu s brojem 37, isklju čio je mobitel. Previše intervjua se uništi ili ispadne iz ritma zbog prodornog zvuka iz torbe za laptop ili iz džepa jakne. Dvorišna vrata bila su otvorena, tako da je Henning mirno kročio unutra. Prolaz je bio mračan i u njemu nije bilo nikoga. Iz jednog od prozora odjekivao je neki istočnjački melos. Netko je u stanu glasno raspravljao. U zraku se osjećao slatkat miris. Krenuo je prema stubištu B, znajući da braća Marhoni tamo stanuju. Taman je htio pritisnuti tipku na kojoj je stajalo prezime Marhoni, kad su se vrata pred njim otvorila. Iz stubišta je izašao neki riđobradi muškarac. Nije obratio pažnju na Henninga i nije zatvorio vrata za sobom, tako d aje Henning uhvatio kvaku prije nego što su se vrata zatvorila. U stubištu se osjećao intenzivan miris začina. K uk mu je prote stirao dok se penjao stepenicama. Opsovao je samog sebe što jutros nije popio tablete, no zaboravio je na tablete i bolove onog trena kad je na vratima jednog stana na visokom prizemlju ugledao pločicu s natpisom M A R H O N I. Zastao je, udahnuo. Prvi posjet stanu. Jučer si bio zahrđao, Henning. Možda ćeš danas biti malo manje. Pozvonio je. Čekao je i osluškivao zvukove iz stana. Zvono se činilo pokvarenim; iz stana se nije čulo ništa. Odlučio je pokucati. Stisnuo je šaku i uložio malo snage u tri brza uzastopna udarca. Zaboljeli su ga zglobovi. Je li to začuo neko kretanje po stanu? Zvučalo je tako. Kao da se netko prevrtao po krevetu. Pokucao je opet. Začuo je kora ke. Ustuknuo je, a vrata su se otvorila. Mamurni Tarik Marhoni.
io 8
Henningu se činilo kao da još uvijek spava. Žm irka i leluja se. Na sebi ima samo gaće i prljavu potkošulju. Lice je neispavano, ima velike podočnjake, a dlake na licu upućuju da očajnički pokušava pustiti bradu. Bucmast je, a kosa je kovrčava i razbarušena. Izgle dalo je da se tip danima nije tuširao. Kao da želi održati ravnotežu, Tarik se jednom rukom naslonio na zid. “ Bok, ja sam Henning Juul.” Tarik nije rekao ništa. “ Radim u i23novostima i . ..” Tarik je napravio korak unatrag, zalupio vratima i dvaput ih zaključao. Sjajno, Henning. Naprosto sjajno. “ Trebam te na dvije minute, Tarik!” Koraci su se sve više i više udaljavali. Opsovao je u sebi, ali je opet pokucao. Bez odgovora. A onda je posegnuo za posljednjim oružjem koje mu je preostalo. “ Ovdje sam jer mislim daje tvoj brat nevin!” uzviknuo je malo glasnije nego što je namjeravao. Z vu k je odjeknuo stubištem. Čekao je. I čekao. Nije čuo ništa iz stana. Opet je opsovao. O vo je inače znalo proteći skroz jednostavno. Pričekao je minutu, možda dvije, prije nego što je odlučio otići. Upravo je htio dohvatiti kvaku na stubišnim vratima, kad je iza sebe začuo zvuk. Okrenuo se. Vrata su se otvorila. Tarik je gledao u njega. Nestalo je apatije u očima. Henning je odlučio iskoristiti trenutak i podigao ruke, kao da se predaje. “ Nije mi namjera blatiti tvog brata. Nisam zato ovdje.” Glas mu je bio nekako mekan, pun suosjećanja. Tarik je izgle dao kao da te riječi shvaća ozbiljno. “ Misliš d aje nevin?” Govorio je na lošem norveškom i imao začudno piskutav glas. Henning je kimnuo. Tarik je oklijevao, premišljao se. Trbuh mu se naduo ispod potkošulje. “Ako napišeš bilo kakvo sranje o mom bratu...” Napravio je agresivan izraz lica, ali nije dovršio rečenicu. Henning je opet podigao ruke, iako je već i njegov pogled trebao uvjeriti Tarika kako misli ozbiljno. Tarik je ušao u stan, ali je ostavio vrata otvorena. Henning je ušao za njim.
10 9
Dobro, Henning. Napreduješ. Zatvorio je vrata za sobom i pogledao u strop. I ugledao ono što je tražio. “ Samo da se obučem” , doviknuo je Tarik. Henning je ušao u stan i iznenadilo gaje što je uredan i naizgled čist. S desne strane hodnika bila su dvoja vrata, i do njih, uz rub zida, uredno posložene cipele. Vrata s lijeve strane hodnika bila su otvorena. Krajičkom oka proškiljio je unutra. Daska na zahodskoj školjci bila je podignuta. Do hodnika je dopirao slab miris limuna od nekog sredstva za čišćenje. Prošao je pored kuhinje. U sudoperu je stajao tanjurić s nekoli ko mrvica i čaša s nekoliko kapi mlijeka. Ušao je u dnevni boravak, sjeo u stolicu koja je bila toliko mekana da se zapitao hoće li mu stražnjica dodirnuti pod. Odatle je mogao gledati do hodnika, pored cipela, prema izlaznim vratima. Posvuda je sve uglancano. Osvrnuo se oko sebe; ima običaj raditi to uvijek kad je kod nekoga doma. Detalji, običavao je reći njegov učitelj Jarle Hegseth. Sve je u detaljima. Prvo što mu je upalo u oči bila je iznenađujuća količina biljaka i cvijeća, pogotovo ako se uzme u obzir d aje ovo stan u kojem žive dvojica braće. N a prozoru je stajala raskošna pelargonija s ružičastim, svježim cvjetovima. U vazi na stoliću u kutu bile su orhideje. Ružičaste ruže. Braća su očito imala neku strast prema ružičastom. D va svjećnjaka, u njima bijele svijeće. Velik televizor, okladio bi se da ima najmanje 45 inča, stoji do zida. Kućno kino, naravno, marke Pioneer, s velikim , tankim zvučnici ma pored televizora, a dva iza njega. Henning je pogledom tražio pojačalo, ali pretpostavio je da se ono nalazi ispod tamnosmeđe sofe. Da se nalazio u nekoj kući u otmjenoj četvrti, pomislio bi da je ovo sve dizajnerski namještaj. Niski stolić u dnevnom boravku inspiriran je orijentalnim sti lom, ima zakrivljene nožice i kvadratnu plohu kojom su pokrivene. Nekad je taj stolić bio crn, ali sad je obojan u bijelo. Nasred njega je čista staklena pepeljara. I još jedan svjećnjak. N a zidu obojanom u nijansu vanilije visi slika neke velike pakistanske obitelji, pret postavljao je d a je riječ o rodbini iz Islamabada. U uglu se nalazi kamin. A li, nijedna slika Henriette Hagerup.
Dojmio ga se stan u kojem su živjela braća. Zamišljao ih je kako žive u nekoj rupi, prašnjavoj i prepunoj nereda i smeća. A ovaj stan sređeniji je nego što je njegov bio u posljednjih pola godine; sređeniji nego što je njegov možda ikada bio. H enningje znao daje pun predrasuda. A li volio je predrasude, volio je to što mora kasnije preispitati ili promijeniti stavove nakon što nauči nešto o nečemu ili nekomu, nešto što potpuno izokrene njegovo unaprijed stvoreno mišljenje. Spoznaja o stanu braće M arhoni bila je poput karamele koja izvana ne izgleda primamljivo, ali je savršeno ukusna kad se rastopi u ustima. Nasmiješio se Tariku kad je ovaj ušao u hodnikx. Tarik je odje nuo crne traperice i isto tako crnu košulju. Krenuo je u kuhinju. Henning je čuo kako otvara hladnjak i brzo ga zatvara, a onda otvara ormar i vadi čašu. “ Želiš li čašu mlijeka?” uzviknuo je. “ Eh, ne hvala!” Mlijeko, pomislio je Henning. Bio je u posjetu kod mnogo ljudi, ali nikad ga nitko nije ponudio mlijekom. Čuo je kako je čaša čvrsto udarila o kuhinjski stol, a onda i zadovoljno Tarikovo mljackanje. Potom je Tarik ušao u dnevni boravak, sjeo nasuprot Henninga, na drveni stolac. Izvadio je kutiju cigareta i ponudio Henninga. On je odbio, mumljajući nešto o tome d aje prestao. v
“ Sto ti se dogodilo s licem?” H enningje bio zatečen tako iznenadnim pitanjem. Odgovorio je bez razmišljanja. “ Prije dvije godine imao sam požar u stanu. Stradao m ije sin.” Nije znao je li brutalna istina izgovorena na tako nesentimenta lan način bila kriva za to što se Tarik uzvrpoljio. Pokušao je nešto reći, ali je zastao. Nespretno je izvadio cigaretu i pripalio je, pa bacio upaljač na stol. H enningje pogledom pratio tu napravicu iz pakla i vidio kako se zaustavila tik do pepeljare. Tarik je gledao u njega. Neko vrijeme, Henning nije rekao ništa. Znao je da je u Tariku pobudio znatiželju, ali nije imao namjeru bombardirati ga pitanjima. N e još. “ Dakle, ne smatraš daje moj brat kriv?” pitao je Tarik i snažno povukao dim cigarete. Razvukao je lice u grimasu kao d aje dim imao miris smrdljivih čarapa.
III
“ N e.” “ Zašto ne?” Henning je odgovorio iskreno. “ N e znam.” Tarik se namrštio. “A li ipak smatraš d aje nevin?” “ Da.” Gledali su jedan drugoga. Henning nije uzmaknuo pogledom, nije se bojao što bi njegove oči mogle reći. “ I što bi ti sad želio znati?” “ Da li bi ti smetalo ako upotrijebim ovo?” Izvadio je diktafon i položio ga na stol između njih. Tarik je slegnuo ramenima. Premalo novinara koristi diktafone. Kad je bio početnik, zapi sivao je kao manijak, dok je istovremeno slušao što su ljudi koje je intervjuirao rekli, i smišljao svoje iduće pitanje. Jasno je da to nije moglo izaći na dobro. N e možeš pohvatati sve što je rečeno, a da tvoja iduća pitanja budu logični nastavak priče, jer se istovremeno moraš koncentrirati na dvije stvari. Diktafoni su zato strašna stvar. Pritisnuo je record i naslonio se u fotelju. Položio je notes u krilo. Olovka je bila spremna. Diktafon nikad ne bi trebao posve zamijeniti olovku i papir. Ako se nešto spetlja sa snimanjem, bit ćete zahvalni sami sebi što ste činili neke zabilješke, natuknice, stvari koje ste kasnije u stanju razraditi. Pogledao je u Tarika i vidio d aje zabrinut zbog bratovog uhi ćenja. Činjenice daje osumnjičen za ubojstvo. Sigurno je razmišljao 0 tome kako će to objasniti obitelji kod kuće. Sto će reći njihovi prijatelji? “ Sto mi možeš reći o svom bratu?” Tarik je opet uperio pogled u njega. “ M oj brat je dobar čovjek. U vijek se brinuo za mene. On me doveo ovamo, što dalje od Islamabada, dalje od sirotinjske četvrti 1 kriminala. Rekao mi je kako se u Norveškoj dobro živi. Platio m ije avionsku kartu, dao krov nad glavom.” “ Od čega tvoj brat živi?” Tarik g a je pogledao, ali nije odgovorio. Prerano, pomislio je Henning. Pusti ga neka priča.
112
“ U početku nam nije bilo lako. Nismo znali jezik. Tih nekoliko prijatelja koje smo imali, bili su Pakistanci. A li brat me upisao na tečaj norveškog. Sreli smo ljude iz različitih zemalja. Žene. N or- ' veške žene.. Malo je zapjevušio izgovarajući posljednju riječ, i nasmiješio se. Smiješak mu je brzo nestao. Henning nije ništa rekao. “ Moj brat nije nikoga ubio. On je dobar čovjek. I volio ju je .” “ Henriette?” Tarik je kimnuo. “Jesu li dugo bili zajedno?” “ Ne. Godinu dana, možda.” “ Kakva je bila njihova veza?” “ Dobra, čini mi se. Puno akcije.” “ Puno seksa? N a to misliš?” Tarik se nasmiješio. Henning je vidio kako Tarik u glavi pre vrće sjećanja, možda i više njih istovremeno. Kim nuo je. “Jesu li bili vjerni jedno drugom?” “ Zašto to pitaš?” “ Misliš da policija već nije tvog brata pitala to isto?” Tarik nije odgovorio, ali Henning je vidio kako razmišlja o odgovoru. “ Bilo je malo ovako, malo onako.” “ Sto pod tim misliš?” “ Puno sam puta pomislio da su stvarno prekinuli, ali oni su se uvijek ponovo vraćali jedno drugom. A bili su tu navečer... N e znam nikoga osim njih tko to tako radi...” “ Znači oni su...” Tarik je kimnuo. “ Henriette je bila jako glasna. Mislim, uvijek je bila jako glasna, ali taj zadnji put je bila naročito glasna.” Osmijeh je nestao s njegovog lica. Oko minute nije pušio, ali sad je opet povukao dubok dim smrdljivih čarapa pa ugasio ciga retu u pepeljari. “ Upoznali su se na festivalu Mela. Tada se ništa nije dogodilo, ali kasnije su se oboje pojavili na audiciji zajedan film. Tada je b ilo ...” Tarikov mobitel zazvonio je u prostoriji za koju je Henning pretpostavio da je spavaća soba. Imao je melodiju koju je negdje već čuo, ali nije ju sada mogao nigdje smjestiti.
H3
Tarik se u tom trenu smeo, ali ignorirao je poziv; pustio je da mo bitel odzvoni. Posegnuo je za upaljačem, uzeo ga u ruke i proučavao. “ Užasno je to što se dogodilo” , rekao je ne podignuvši pogled. “ Imaš li ikakvu ideju tko bi to mogao učiniti?” Tarik je odmahnuo glavom. “Jesu li Henriette i tvoj brat imali neke zajedničke prijatelje s kojima su izlazili?” Tarik je čvrsto povukao kotačić upaljača. Pojavio se plamen. Henning je osjetio kako ga steže u prsima. “ M i smo iz Pakistana. Imamo puno prijatelja.” “ Ima li medu njima i rođenih Norvežana?” “ Puno njih.” “Jesu li neki od njih vjenčani?” “ Vjenčani?” “ Da. Svadbena zvona, vjenčani prsten?” “ N e razumijem pitanje.” “Jesu li bili zajedno u crkvi i tamo se...” “ Halo! Znam što je vjenčanje i što je brak. N e razumijem zašto to pitaš.” Tarik je nastavio petljati po upaljaču i pogledavati Henninga. A Henning nije bio baš načisto s tim kako da uobliči pitanje, a da previše ne oda ili da ne kaže nešto što bi djelovalo uvredljivo. “Jesu li bili nevjerni jedno drugome?” Tarik je oklijevao sekundu. Izdržao je Henningov pogled, a onda oborio oči i pogledao u pod. “ N e znam.” Glas mu je bio tiši. Henning je pomislio kako mu Tarik nešto prešućuje. U svoj notes zapisao je ‘nevjerni, oboje?’. “ Od čega živi tvoj brat?” Tarik je opet podigao pogled. “ Zašto ti je to toliko važno?” Henning je slegnuo ramenima. “ Možda to uopće nije važno. Ilije to možda najvažnije od svega. N e znam. Pitam jer želim steći sliku o tome tko je tvoj brat. Za većinu nas, vrijedi ona ‘to smo, čime se bavimo’. Posao nas ipak na neki način određuje.” “ Određuje li tebe tvoj posao?”
114
Henning je htio nastaviti istim tempom, sad kad se razgovor odvijao punom parom, ali Tarikovo pitanje gaje navelo da zastane. Pokušao je domisliti se pametnog odgovora, ali nije uspio. “ N e ” , odgovorio mu je. T arik je kimnuo. Henning je pomislio kako je na Tarikovom licu vidio tračak suosjećanja, ali nije u to mogao biti sasvim siguran. “ M oj brat je taksist.” “ Radi za sebe? Ima svoju dozvolu?” “ Nema.” “A za koga onda vozi?” “ Za Omara.” “ Tko je Omar?” “Jedan prijatelj.” “ Kako se preziva?” T arik je uzdahnuo. “ Omar Rabia Rašid.” “A od čega ti živiš?” T arik je umorno pogledao Henninga. “Ja sam fotograf.” “ Slobodnjak ili si negdje zaposlen?” “ Slobodnjak.” Henning se pokušao pridignuti u mekoj fotelji, ali opet je po tonuo. “ Tvoj brat je jučer bježao pred policijom i zapalio je svoje ra čunalo. Znaš li zašto je to učinio?” Henning je uočio kako se u Tarikovim očima sad mogla vidjeti zabrinutost. Izvadio je iz kutije novu cigaretu i pripalio je. Onda je odmahnuo glavom. “ Nemaš nikakvu ideju zašto je to učinio?” Opet je odmahnuo glavom. “ To računalo koristi samo moj brat. Ja imam svoje.” “ Nikad nisi vidio za što g a je koristio?” “ Ne. Vjerojatno za uobičajene stvari, surfanje internetom, e-mai l . .. Hoćemo li ubrzo biti gotovi? Uskoro imam sastanak s jednim kolegom.” Henning je kimnuo. “ Samo još nekoliko pitanja, pa idem.” U tom trenutku, netko je pokucao na vrata. Tri kratka udarca. T arik je izgledao iznenađen.
H5
“ Tvoj kolega?” Tarik nije odgovorio, ali je ustao. “Ako je to neki drugi novinar, predlažem ti da mu zatvoriš vrata pred nosom”, nasmijao se Henning. Tarik je krenuo prema vratima. S mjesta na kojem je sjedio, Henning g a je imao na oku. Brzim pokretom, Tarik je otvorio vrata. Henning se naslonio prema stolu, isključio diktafon i spremao se za odlazak. Tek što je dospio staviti diktafon u džep, čuo je Tarika kako je viknuo: “ Ma, što...” Dva metka pogodila su Tarika u prsa.
24. poglavlje
Pucnjevi nisu bili glasni, ali su bili toliko snažni da su zakucali tijelo Tarika Marhonija u zid. Henning je registrirao dva mlaza krvi iz Tarikovih prsa, no nije stigao reagirati, a cijev pištolja već je bila s unutrašnje strane vrata. Čovjek je ušao u stan. Vidio je kako se Tarik zalijepio uza zid, no svejedno je stao pred njega i ispalio mu još jedan metak, ravno u glavu. Jebote! Henning je pokušao ustati što je tiše mogao, ali sjedio je toli ko duboko u toj mekanoj fotelji da mu je bilo nemoguće ustati, a da ubojica to ne primijeti. Henning je vidio kako se cijev pištolja okrenula za 90 stupnjeva, u pravcu u kojem je on sjedio i na jedvite jade se uspio iskobeljati iz te fotelje prije nego što je naslonjač fote lje dobio rupu u visini očiju, točno tamo gdje se maločas nalazila njegova glava. Presvlaka se rastvorila, a spužva i tkanine razletjeli su se po zraku. Henning je čuo korake i pomislio kako je sad s njim gotovo. Kvragu, sad je gotovo, prije nego što je uopće i počelo. Panično se osvrnuo oko sebe, vidio vrata malo dalje u dnevnom boravku, vrata koja su vodila u drugu sobu. N e preostaje mu ništa drugo, mora tim putem. Ustao je i potrčao, najbrže koliko to može netko s ozlijeđenom nogom. Osjetio je bol u kuku, noge su mu otkazivale poslušnost, ali on se bacio na vrata i otvorio ih. Zrakom se prolomio još jedan hitac. Metak je napravio rupu u zidu iza njegovih leđa, ali njega nije ni taknuo. Henning je sad u drugoj sobi, nešto manjoj ali s velikim prozorom.
117
Pogled mu se zaustavio na mehanizmu za otvaranje, brzo je došao do njega, povukao kvaku, ali očito je to pogrešan smjer. Ponovo je gurnuo, ovaj put prema van, ali otvorio ga je svega nekoliko centimetara. Gurnuo je opet, još snažnije, no prozor se zaustavio na istom mjestu. Okrenuo se. Ubojica još nije za njim ušao u sobu. Gurnuo je još jednom prozor prema van. Konačno ga je otvorio. Popeo se na prozorski okvir i pogledao: do tla je bilo manje od dva metra. No, tad mu je pred očima iz podsvijesti zabljesnula mučna scena, jiashback u kojem je vidio sebe i Jonasa kako stoje na balkonu i spremaju.za na skok. U tom trenu, čuo je kako ubojica ulazi u sobu. Očekivao je oštru, paralizirajuću bol od metka u svojim leđima, ali i prije nego što je dospio razmisliti, bio je u zraku, ispod njega nije bilo ničega, a on je samo mahao rukama i plašio se pogledati ispod sebe. Znao je samo da tamo negdje mora biti tlo. Konačno je doskočio, koljena su mu popustila i pao je prema naprijed, na ruke. Ogrebao je dlanove, srušio se i otkotrljao po tlu. Gotovo je ispao na cestu, na tramvajske tračnice, ali bio je svjestan kako mu s prozora prijeti mnogo veća opasnost. Sve što prikaza treba učiniti je napraviti nekoliko koraka, dobro nanišaniti i povući okidač, i onda je sve gotovo. Henning se osovio na noge, čuo je automobil kako ju ri prema njemu, ali samo je trčao dalje. Posve je zaboravio na bol u nozi i kukovima. Naredio je samome sebi, samo trči! Nije znao u kojem pravcu trči, posvuda oko njega samo je asfalt. Spazio je kuću, žutu kuću. Nije imao pojma gdje je, ali je samo nastavio trčati. Skrenuo je iza ugla u istom trenutku kad su dva metka brzo, jedan za drugim, pogodila zid. N ijed an ga nije ozlijedio. Našao se u nekoj jednosmjernoj uličici, to mora d aje ulica Sv. Hallvarda, pomislio je. Kakva bi to ironija sudbine bila da skonča upravo ovdje. Nije sad mogao misliti na svoju majku. Sad je jedino važno da se nekako riješi opasnosti da ga taj lik može ustrijeliti. Nastavio je trčati, osjećao je kako mu lupa u prsima, kako mu či sti adrenalin šiklja žilama. Trčao je pored parkiranih automobila, vidio ljude na ulici, sve je prštalo od boja. Cesta je počela vijugati, no on je prati. Trčao je što je brže mogao, više nije osjećao noge, primijetio je samo kako mu kuk i noge ne rade ujednačeno, kao da nisu u stanju odlučiti što će koji od njih napraviti. Fućka mu se
118
za to, zna samo da mora stvoriti najveći mogući razmak između sebe i ubojice. Jer, i on trči. Henning je znao da mora zvati policiju, ali trenutno mu je vlastita sigurnost bila na prvome mjestu. M ora se dokopati ne kog mjesta na kojem može uzeti zraka i razgovarati bez soptanja. Ugledao je takav prostor. Crnim zakrivljenim slovima na reklami iznad ulaza pisalo je: G A M L E B Y E N SP O R T & SL O B O D N O V R IJE M E . Utrčao je u dvorište i prošao pored crvenog Mitsubishi kombija. U blizini nije bilo nikoga, samo crne vreće za smeće pored trošne barake, i zidovi išarani grafitima. Koraci su mu odzvanjali po glatkom betonu. Vidio je rampu i skateboard i stari plastični stolac. Prostor nije bio velik. Još se jednom osvrnuo oko sebe, kvragu, uvalio se u klopku. Posvuda okolo bila je daščana ograda. No, tad je spazio neki otvor, neku rupu. Krenuo je prema njoj, a tijelo mu je preplavila jeza. Provukao se kroz taj otvor. Jakna mu se zakačila za nešto, i brzo se čuo zvuk paranja. Probijao se među stablima i šipražjem, grmlje je gusto kao u džungli, jedino što je ovdje i stari, zahrđali hladnjak. Vidio je kuću s druge strane i sad je konačno znao gdje se nalazi. Krenuo je po željezničkoj pruzi i stalno se osvrtao da vidi prati li ga netko. Ubojici nije bilo ni traga. Henning je našao zaklon iza velikog stabla, sjeo je i udahnuo. Diši, Henning. Do vraga, čovječe, diši! Izvadio je mobitel i nazvao policiju. Duboko je udisao zrak, dok je čekao da ga spoje. Brzo su to učinili. Henning se predstavio i rekao: “ Dajte mi inspektora Bjarnea Brogelanda! Odmah!”
25. poglavlje
K ad je navršio 13 godina, Henningje dobio dopuštenje posuditi Svjedoka, film s Harrisonom Fordom i Kelly M cGillis u glavnim ulogama, film u kojem je Danny Glover, malo za promjenu, imao ulogu ubojice. Nakon što g a je pogledao, Henning se poprilično vremena nije usudio ući u javni zahod. Iako su otada prošle 22 godine, nikad nije zaboravio scenu u kojoj nasmrt prestrašeni amiški dječak cvili, a Danny otvara vrata po vrata kako bi provjerio je li preostao ijedan živi svjedok uboj stva. A H en n in gje morao priznati d a je mislio na Dannyja kad je sjedio u grmlju i promatrao kako vlakovi jure, osluškujući je li mu ubojica za petama. Sad je sjedio u čekaonici. Zna zašto se one tako zovu. Jer tu treba čekati. Pa je i on sada čekao. Dali su mu čašu vode i ništa za čitati. Valjda zato jer treba razmišljati. Tako da mu memorija bude organizirana, što detaljnija i čim preciznija, kad se konačno ukažu policajci koji bi ga trebali saslušati. On je inače prilično precizan u opisima, ali osjetio je kako je ispao iz štosa. Razmišljao je o Iveru Gundersenu i Heidi Kjus, da im je možda trebao javiti što se dogodilo, ali nije stigao detaljnije misliti o tome jer su se otvorila vrata čekaonice. Visoka, kratko ošišana policajka ušla je prva. Pogledala gaje. “ Narednica Ella Sandland” , rekla je i pružila ruku. H enningje ustao, rukovao se i kratko kimnuo. Bjarne Brogeland, koji je došao
120
odmah iza nje, gutao ju je očima, a onda je ugledao svog starog školskog kolegu i široko se nasmijao. “ Bok, Henning.” I odmah je bio tu; onaj osjećaj koji je imao dok je bio mlad, svaki put kad je bio u blizini Bjarnea. Averzija. Teško da to još uvijek ima veze s Trine, ali neke stvari nikad ne prolaze. Ella Sandland sjela je na drugu stranu stola. Bjarne je prišao Henningu i pružio mu ruku. Bjarne je sigurno saslušavao stotine sumnjivaca, pomislio je Henning, sreo sve moguće vrste ljudi, ali iako ima puno iskustva, ona je svejedno tu, ta mala promjena izraza na licu koju je Henning vidio toliko puta prije, samo izraženiju. Nije prošlo više od stotinke, jer Brogeland je pokušao ostati smiren, pokušao je biti profesionalan, ali Henning je vidio da se prenuo vidjevši ožiljke. Rukovali su se. Čvrst stisak ruke. “ Ti bokca, Henning”, rekao je Brogeland i sjeo. “ Dugo se nismo vidjeli” , nastavio je. “ Sto misliš, koliko godina je prošlo?” Glas mu je bio veseo, ugodan, prijateljski. Iako su se istovre meno prijavili u policijsku školu, nisu imali zajedničko ništa osim toga. Zato je Henning odgovorio: “ Petnaest? Možda dvadeset?” “ Da, najmanje toliko.” Tišina. Inače voli tišinu, ali zidovi sad vape za zvukom. “ Divno je vidjeti te opet, Henning.” On nije baš mogao isto reći za njega, ali svejedno je odgovorio: “ I tebe također.” “Jedino bi bilo dobro da su okolnosti našeg susreta malo dru gačije. Imamo puno toga za pričati.” Imamo li, upitao se Henning. Možda imamo. A li, gledao je u Brogelanda, ne odgovorivši. “ Možda bismo trebali početi?” predložila je Ella Sandland. Glas joj je bio odlučan. Brogeland ju je gledao kao d aje ručak, večera i ponoćna zakuska, sve u jednom. Sandlandica je obavila formalnosti. Henning ju je slušao, mogao se kladiti d aje bila iz Sunnmerea ili nekog obližnjeg mjesta. Možda Hareid? “Jeste li uhvatili tipa?” pitao je kad je ona htjela postaviti prvo pitanje. Policajci su se pogledali.
“ N e” , odgovorio je Brogeland. “ Znate li kojim je putem pobjegao?” “ M i smo zapravo ovdje kako bismo ispitali tebe, a ne obrnuto” , rekla je Sandlandica. “ U redu je ” , primijetio je Brogeland i položio svoju šaku na njezinu ruku. “Jasno je da ga to zanima. Ne, ne znamo tko je taj ubojica. A li nadamo se da ćeš nam ti pomoći da ga nađemo.” “ Onda, možeš li nam ispričati što se dogodilo?” dovršila je San dlandica. Henning je udahnuo i ispričao im o intervjuu s Tarikom Marhonijem, o pucnjavi i bijegu. Govorio je sporo i sabrano,, iako mu se prevrtalo u utrobi. Bio je čudan osjećaj ponovo to proživjeti, pretvoriti to u riječ, znati da su ga milimetri dijelili od smrti. “ Sto si radio kod Marhonija?” pitala je Sandlandica. “ Intervjuirao sam ga.” “ Zašto?” “ Zašto ne? Brat mu sjedi u pritvoru zbog ubojstva koje nije počinio. Tarik poznaje, odnosno poznavao je, svog brata bolje od ikoga drugog. Jako me brine ako sami niste došli na tu ideju.” “ Naravno da jesm o” , rekla je Sandlandica nadureno. “ Samo još nismo stigli.” “ Da, valjda.” “ I, o čemu ste razgovarali?” “ O njegovom bratu.” “ Možeš li biti malo određeniji?” Henning je teatralno udahnuo i pokušao se mislima vratiti unatrag. Uostalom, ima sve snimljeno na diktafonu u džepu jakne, ali nije im ga namjeravao predati. “ Zamolio sam ga da mi priča o svom bratu, čime se bavio, ka kav je bio njegov odnos prema Henriette Hagerup; pitanja koja se obično postavljaju ljudima kad se o nekome koga znaju pokušava saznati što više.” “ I što je on odgovorio?” “ Ništa naročito zanimljivo. Nismo stigli.” “ Rekao si da mu brat sjedi u pritvoru zbog ubojstva koje nije počinio. Sto misliš pod tim? Zašto to kažeš?” “Jer ozbiljno sumnjam d aje on to učinio.” “ Zašto?”
122
“Je r je malo okolnosti iz njegovog života koje bi upućivale na to d aje gorljivi pristaša hudud-kažnjavanja, a ubojstvo, koliko sam shvatio, ima veze s tim.” Sandlandica je nepomično sjedila i gledala ga dugo, prije nego što je izmijenila pogled s Brogelandom. “ Kako to znaš?” “ Naprosto znam.” Sandlandica i Brogeland opet su se pogledali. Henningje točno mogao vidjeti što oni misle. Tko se to izbrbljao? Sandlandica gaje gledala svojim ledeno plavim očima. Osjetio je potrebu za džinom i tonikom. “ Čini se da znaš prilično toga.” Sandlandica je to izgovorila kao pitanje. Slegnuo je ramenima. “ Navikao si tako, je l’ da? Kapital, Aftenposten, Nettavisen, 123m vosti. .. Koliko si naslovnica imao, Juul? Koliko ekskluziva? Tako vi novinari to zovete, ako se ne varam?” H en n in gje podignuo ramena i pripremio se za još jedan du boki udah. “Ako će vam to pomoći oko ove istrage, mogu to lako izra čunati.” Sandlandica se nasmiješila. To je bilo prvi put daje vidio njezin smiješak. Savršeni zubi, crven primamljiv jezik. Okladio bi se da ga je Brogeland okusio. Ma, ne. Ona nije toliko glupa. “ I opet si dospio u središte istrage, ali ovaj put kao svjedok. Kakav je to osjećaj?” “ V i to pecate drugu karijeru u N R K sportu, možda?” “ M islim da će ovo saslušanje proći brže i bolje ako izostavimo zajedljivosti, Henning”, rekao je Brogeland i prijateljski ga pogle dao. H enningje kimnuo i pomislio kako Brogeland donekle ima pravo. “ Da, ovo mi je novo iskustvo, mogu reći” , započeo je, malo pristojnije. “ Bio sam svjedok mnogočemu neobičnom, pljačkama i ubodima nožem, vidio dva autogola istog igrača u istoj utakmici. A li čudan je osjećaj vidjeti kako netko čovjeku, s kojim sam do malo prije razgovarao i koji m ije nudio čašu mlijeka, ispaljuje dva hica u prsa ijed an u glavu.”
123
“ M lijeko?” “ Obrano.” Brogeland je kimnuo i kratko se nasmijao. “Jesi li uspio vidjeti počinitelja?” H enningje slegnuo ramenima. “ To se dogodilo jako brzo.” “A li i u tim trenucima mozak može registrirati puno informacija. Pokušaj još jednom razmisliti. Dobro razmisli.” H enning se koncentrirao. Duboko. I iznenada mu je nešto sinulo. Nešto je vidio. Lice. Ovalno lice. Brada. A li ne po cijelom licu, samo oko usta, četvrtasta. Debeli zulufi. Ispričao je to. A onda je opisao joŠ jednu stvar: njegove usne. Malo su bile iskrivljene ulijevo. Bjarne je bio u pravu, pomislio je. Bjarne je vraški bio u pravu. “Jesi li vidio kakvo je oružje imao?” “ N e.” “ Sigurno?” “ Ručno oružje. Pištolj, možda. N e znam baš puno o oružju.” “ Prigušivač?” “ Da. Pa zar niste našli čahure na mjestu zločina?” Sandlandica je opet pogledala Brogelanda. Naravno da jesu, pomislio je Henning dok je istovremeno osjetio vibraciju u džepu jakne. Pokušao je zanemariti poziv, ali ovaj se odbijao ušutkati. “ Oprostite” , rekao je i pokazao na unutrašnjost džepa. “ Isključi mobitel” , rekla je Sandlandica autoritativnim glasom. Izvadio g a je i uspio vidjeti da g a je to pokušao dobiti Iver Gundersen. Snažno je pritisnuo tipku za isključivanje i dugo je držao. “Jesi li vidio što je počinitelj imao na sebi?” Misli. Misli. “ Tamne hlače. M islim daje jakna bila crna. Ne, zapravo. Bež.” “ Crna ili bež?” “ Bež.” “ Kakve boje mu je bila kosa?” “ N e sjećam se, ali mislim d a je i ona isto bila tamna. Cijeli je bio taman.” Sandlandica g a je sumnjičavo pogledala. “ Osim bež jakne” , brzo je dodao. “ Useljenik?” pitao je Brogeland.
124
“ Rekao bih d aje.” “ Pakistanac? Kao i žrtva?” “ Lako moguće.” I Brogeland i Sandlandica na papirima ispred sebe pribilježili su nešto što Henning nije mogao vidjeti. A li, ionako je znao što su napisali. Počinitelj je poznavao žrtvu. Iskoristio je kratku pauzu koja je nastala. “ I, što onda mislite, jeste li uhitili pogrešnog?” Izvadio je notes. Sandlandica i Brogeland opet su pogledali jedno drugo. “ M islim da sam ti jasno...” Brogeland se nakašljao. Šaka opet na ruci. Sandlandičini obrazi su se zarumenjeli. “ Prerano je da bi se to moglo reći.” “ Dakle, isključujete osvetu kao motiv?” “ N e isključujemo ništa.” “ N a kojoj teoriji onda zasnivate istragu? Mahmud je uhićen, osumnjičen za ubojstvo a za manje od 24 sata njegov je brat ubijen.” “ Bjarne!” Sandlandica je imala prigovor. “ Nem am komentara. I s razgovorom smo sad završili” , rekao je Brogeland tonom punim ozbiljnosti. “ Misliš li da bi prepoznao počinitelja da ga opet vidiš?” nasta vila je Sandlandica. Henning je promislio, ponovio u glavi scene iz Marhonijeva stana, i rekao: “ N e znam.” “ Možeš li pokušati?” Odmah je shvatio što ona misli. “ Trebam li pogledati slike, ili tako nešto?” Ozbiljno je kimnula. “ M ogu barem pokušati” , rekao je.
26. poglavlje
“Jesi li ti uvijek takav?” pitao je Brogeland, dok je sjedao za stol i rastvarao laptop. Premjestili su se u manju prostoriju. Henning je sjeo za drugu stranu stola i promatrao Brogelanda kako kucka po sićušnoj tipkovnici. “ Kakav to?” odgovorio je protupitanjem Henning. “ Bez poštovanja i arogantan?” Brogeland je okrenuo laptop prema njemu i nasmijao se. Pita nje je Henninga pomalo zateklo. Kiselo je razvukao usta u oblik polumjeseca pa nelagodno premještao glavu na jednu pa na drugu stranu. Ako se nada da će policajca koji sjedi pred njim promet nuti u svoj izvor informacija, arogantno ponašanje i nepoštovanje sigurno nisu baš preporučljivi oblici ponašanja. Zato mu je rekao: “ Sorry, nije mi to bila namjera” , i podigao ruke kao da se predaje. “ Nisam sasvim pri sebi nakon ovoga što se dogodilo. Nisam baš svaki dan svjedok ubojstvu. Obično nisam takav. To je sigurno nekakv obrambeni mehanizam, ili tako nešto.” Brogeland je kimnuo. “ Razumijem.” To možda nije bio pun pogodak, ali u svakom slučaju pogodio je metu. Brogeland mu je približio računalo. “ Tipkama sa strelicama ideš naprijed-natrag. Ako želiš malo pobliže pogledati neku od slika, samo klikni na nju.” “ To su ljudi koji imaju dosje?”
12 6
“ Da. Izdvojio sam one koji imaju veze s useljenicima, i dodao još neke druge kriterije.” H enningje kimnuo i počeo listati. Listao je i listao. “ Onda, Bjarne? Sto si radio poslije škole?” pitao je dok mu je pogled bio usredotočen na ekran. “ Pa, svašta pomalo, kao i većina nas. Nakon srednje škole pri javio sam se u vojsku, bio sam u inozemstvu oko godinu dana, na Kosovu, a onda sam završio trogodišnji studij na Kineziološkom fakultetu. Nakon toga, prijavio sam se u policijsku školu. I od tad sam tu.” “A obitelj?” H enningje osjetio kako u tom trenutku mrzi sebe samog. “ Imam ženu ijed n o dijete.” “A tvoja žena? Je li to neka koju poznajem, ili bih je mogao poznavati?” “ Sumnjam. Upoznao sam je na Kineziološkom fakultetu. Anita je iz Hamara.” H enningje kimnuo nastavljajući listati. Prepoznao je neka lica, ali samo zato što je pisao o njima ranije ili ih vidio u novinama. “ Voliš raditi kao policijski inspektor?” lanuo je Henning i po želio se ispovraćati od muke. “Jako, iako ima puno posla pa ne provodim sa svojom kćeri onoliko vremena koliko bih želio. Takvo je radno vrijeme. U vijek traje neka istraga. “ Koliko ti je stara kći?” “ Tri godine. Tri i pol” , brzo je dodao. “ Fora uzrast” , rekao je Henning i iste sekunde požalio što je to rekao. Nadao se da Brogeland neće postavljati potpitanja koja obič no slijede poslije takvih njegovih komentara, pa g a je preduhitrio. “A kako se zove?” “Alisha.” “ Lijepo ime.” Podrignulo mu se. Žuč, jučerašnja kava. “ M oja žena ima teoriju da imena trebaju biti međunarodna. Tako da naše dijete može živjeti i u inozemstvu, a da ne mora drugima sricati svoje ime.” Bjarne se kratko nasmijao. I H enning se pokušao nasmija ti, ali zvučalo je usiljeno, pa se brzo zaustavio i vratio licima na
ekranu. Lica, lica, lica. Smrde na kriminal. Pogledi su razjareni, usta ogorčena. A li nema strijelca. Listao je otprilike četvrt sata kad je Bjarne pitao: “Misliš li da te je počinitelj uspio vidjeti?” Henning je udaljio pogled s ekrana i pogledao policajca. Čudno da i sam nisam ranije pomislio na to, rekao je sam sebi. “ N e znam”, odgovorio je i počeo vrtiti u glavi scene svog bijega. Ubojica je uglavnom gledao u njegova leđa, ali u jednom trenutku pogledi su im se sreli. A Henning ima lice koje se ne zaboravlja tako lako. Da, vidio me, pomislio je. Bio je prisiljen vidjeti me. Gledao je u Brogelanda i točno znao što policajac misli. Ako forenzičari ne nađu dokaze da je pucač bio na mjestu zločina, on je jedini koji ga može povezati s ubojstvom. U trenutku suđenja, Henningov iskaz je pun pogodak, poput pucanja jedanaesterca na prazan gol. No, za takvo što, nužna je jedna sitnica. Da on ostane živ.
27. poglavlje
Tričetvrt sata kasnije, značajno je lupnuo po ekranu. Brogeland je ustao i došao za drugu stranu stola. “Jesi li siguran?” Henning je gledao u ukošenu gornju usnu muškarca. “Jesam.” Brogelandu su oči zaiskrile. Preuzeo je računalo od Henninga, okrenuo ga prema sebi pa sjeo za njega i stao tipkati po tipkovnici. “ Tko je on?” upitao je Henning. Brogeland gaje pogledao preko ekrana, a oči su mu zatitrale. “ Zove se Jaser Šah”, rekao je nevoljko. “A li da se nisi usudio to objaviti!” Henning je pomirljivo podigao ruke. “A što je on dosad napravio?” “ Ništa posebno. Otprije ima nekoliko presuda, za protupravno posjedovanje... Sitni kriminal, male stvari, stvarno.” “ Znači, od dilanja na sitno do čiste likvidacije.” “ Tako se čini.” “ H m .” “ Povezan je s bandom koja se naziva B B B . Bad Boys Burning.” Henning je namreškao nos. “ Kakva je to banda? Nikad prije nisam čuo za njih.” “ To je banda koja nam je zapela za oko posljednjih godinu dana. Uključeni su u cijeli spektar kriminalnih aktivnosti. Krijumčarenje droge, utjerivanje dugova i šakama i oružjem. Vjerujem da dečki
129
koji rade na suzbijanju organiziranog kriminala imaju dobru kon trolu nad njima.” “Jesu li braća Marhoni imala kakve veze s tim B B B -o m ?” Brogeland je najprije htio odgovoriti, ali je zastao i pogledao Henninga. I opet, Henning je znao što policajac misli. Henning, ti si sigurno O K tip, ali još te ne poznajem dovoljno dobro. “ O vo je bilo sjajno” , rekao je Brogeland naposljetku. “ Puno ti hvala. Bio si nam od velike pomoći.” Ustali su. Brogeland mu je pružio ruku. Opet čvrst stisak ruke. Henning je izašao iz policijske zgrade s osjećajem kako je možda najviše pomogao sebi samome. Kad je izašao na ulicu, imao je već gotov naslov. Tarikove po sljednje rijeci. U h, to će se čitati, pomislio je. Kore će kliknuti. Doslovno. Kad je skrenuo u ulicu Grenlandsleiret, ponovo je uključio mobitel. Pola minute kasnije, mobitel je bio preplavljen porukama. Neki su ostavljali poruke i na sekretarici. Iver Gundersen bio je jedan od njih. H enningje, naravno, znao zašto, ali nije imao snage pojedinačno odgovarati na svaku od njih. Taman ih je htio sve obrisati, kad je mobitel opet zazvonio. Iver Gundersen. Henning je uzdahnuo i javio se. Kratko je izgovorio: “ B o k ” . “ Gdje si ti?” “ U policijskoj postaji.” “A li, zašto nisi odmah nazvao ovamo? To bi bila super priča i totalno smo mogli razvaliti s njom ...” “ Bio sam zauzet spašavanjem golog života. Točnije, onoga što m ije ostalo od njega.” “ Kvragu, puna tri i pol sata pokušavam doći do tebe!” “ Tri i pol sata?” “ D a!” “ Mjerio si?” Gundesenje tako duboko udahnuo i onda izdahnuo d aje sve zazujalo u Henningovom uhu. “ Totalno je neprihvatljivo da N R K prvi objavi kako je novinar i23novosti bio svjedok ubojstva i da su pucali i po njemu!” “ Opet Jern Bendiksen?” “ D a!” “ Mora da ima jako dobre izvore.”
130 Henning je to izrekao tako da se nije moglo pogrešno protu mačiti. Znao je kako će Gundersen to shvatiti kao osobnu uvredu. “ U najmanju ruku, sad moram doći do tebe i napraviti intervju s tobom, da mi ispričaš što se točno dogodilo. Nismo citirali N R K , tako da naši čitatelji steknu dojam kako smo razgovarali s tobom, ali imam nervozu u želucu. Tvoj iskaz, kao neposrednog svjedoka, puno će toga staviti na svoje mjesto.” “ Niste izmislili neki moj citat, je l’ da niste?” “ Ne, ne. Možeš sam vidjeti kad dođeš ili pročitati na mobitelu. Hoćeš li doći do ureda da to obavimo, ili možemo i preko telefona?” “ N e.” “ Kako misliš: ‘ne’?” “ N e, ne” , rekao je Henning, oponašajući Gundersenov glas. “ Neće biti nikakvog intervjua.” Nastao je tajac. “ Zezaš me?” “ Ne, ne.” “ Kvragu, pa zašto ne?!” “ Zato je r m ije pored ušiju prije otprilike tri i pol sata prozujalo nekoliko metaka. Stvarno nemam namjeru počinitelju olakšati da me pronađe, ako poželi završiti taj posao. On zna da sam ga vidio. Ili, ako to još uvijek ne zna, ubrzo će saznati.” Gundersen je teško uzdahnuo. “ Idem kući i napisat ću intervju koji sam napravio s Tarikom. Nakon toga, nekoliko dana me nema” , nastavio je Henning. Tek što je dovršio zadnju rečenicu, Gundersen je prekinuo. Henningu je skoro došlo da se nasmije. Još nije pošteno ušao u supermarket, kad mu je mobitel opet zazvonio. Nepoznat broj. Možda se to Gundersen pretvara d a je prodavač neke pretplate? Henning je isključio mobitel. Razmišljao je samo o toplom sendviču od ribe. Jednom. Ili možda tri, četiri? Njamac.
28. poglavlje
Vrećica s baterijama postajala je sve praznija, ali imao ih je još dovoljno da ih promijeni na svakom od osam protupožarnih ure đaja, kad dođe kući. Ušao je u dnevni boravak. Nije bilo ubojice koji ga čeka. Nije ni računao na to, ali nikad se ne zna. Tuširao se, dok su se na njegovom računalu, brzinom puža, podizali programi. Četvrt sata kasnije, bio je čišći od bebe iz re klame za dječju kozmetiku pa pokrenuo FireCracker 2.0. Morao je nešto pitati ćtiermesj. Ovaj put, Duboko Grlo već je bilo ulogirano. MakkaPakka: Turbo. 6tiermes7: Negro. Nije ti trebalo dugo vremena da postaneš meta? MakkaPakka: Baš. S tim nisam izašao iz grifa. 6tiermes7: Još si u komadu? MakkaPakka: Da, jesam. A i ako noću ne budem mogao spavati, opet dobro. 6tiermes7: Broji ovce. Izdrkaj si ga malo. MakkaPakka: Prenaporno. 6tiermes7::-) MakkaPakka: Mislio sam uzeti par dana slobodno, ali jako sam znatiželjan po jednom pitanju. 6tiermes7: Slobodne dane? Ti?
13 2
MakkaPakka: Imaju li braća Marhoni kakve veze s BBB-om? Jesu li oni njihovi članovi? 6tiermes7: Ne. Trudimo se pronaći nekakvu vezu između njih. MakkaPakka: Ali nekakva postoji? 6tiermes7: Ti misliš da ne postoji? MakkaPakka: Ne znam. Pa mogli su biti poznanici. 6tiermes7: Aha. Kako da ne. MakkaPakka: Krećete li ubrzo u neku akciju protiv njih? 6tiermes7: Ne znam još ništa o tome. Ali okladio bih se da će prvo pokušati kod kuće Jasera Šaha. MakkaPakka: On je već sigurno nestao. 6tiermes7: Misliš da neće pokušati ponovo pucati u tebe? MakkaPakka: Bi li ti to učinio? Sad, kad su sve oči uprte u njega? 6tiermes7: Ne bih. Jesu li ti ponudili zaštitu? MakkaPakka: Jesu. 6tiermes7: Dobro. Moglo bi se dogoditi da netko drugi obavi posao do kraja. MakkaPakka: Odbio sam. 6tiermes7:0, ma nisi valjda... MakkaPakka: Jako smiješno. 6tiermes7:1, što sad? MakkaPakka: Mislio sam ostati nekoliko dana u krevetu. 6tiermes7: Najmanje nekoliko dana... MakkaPakka: Dobro, okej, možda ću malo raditi od kuće. Vidjet ću kako će se stvar razvijati. 6tiermes7: Okej. MakkaPakka: Ima li nečeg novog u istrazi?
133
6tiermes7: Malo toga. Na sve strane traže poveznice i tragove. Puno saslušanja. MakkaPakka: Neki detalji kojima bi me mogao nahraniti? 6tiermes7: Hmmm. U svakom slučaju, odustali su od teorije o ubojstvu zbog časti. MakkaPakka: Nešto drugo zanimljivo? 6tfermes7: Ne znam baš. Nisam siguran da li to nešto znači, ali jedna filmska kompanija kupila je autorska prava za scenarij za igrani film koji je napisala Hagerup. MakkaPakka: Sad nedugo? 6tiermes7: Mislim da već ima neko vrijeme. MakkaPakka: Ljubomora na faksu, možda? 6tiermes7: Nemam pojma. Ali razgovaraju sa svim živima, od prijatelja do mentora. MakkaPakka: Je li Hagerup imala mentora? 6tiermes7: Da. Tipa koji se zove Yngve Foldvik. MakkaPakka: To ime mi zvuči poznato. 6tiermes7: Nikad nisam čuo za njega. MakkaPakka: Znate li nešto o šatoru na Ekebergsletti? 6tiermes7: Škola ga je podigla. Tamo su snimali neki film. MakkaPakka: Sumnjate li na nekoga od njezinih kolega studenata? 6tfermes7: Zasad ne. Mislim da su se usredotočili uglavnom na Mahmuda Marhonija. Još uvijek ima indicija koje upućuju na njega. MakkaPakka: Je li ispitan na temu ubojstva svoga brata? 6tiermes7: Ne. Njegov odvjetnik se napuhava. MakkaPakka: Okej. Hvala. Zasad. 6tiermes7: Ostaj zdravo.
134
Ostaj zdravo. Stay healthy. Citat iz filma Vrućina s Robertom De Nirom i Alom Pacinom u glavnim ulogama. Lik kojeg glumi Jo n Voight sjedi u automobilu zajedno s De Nirom i planira provalu i kad se De N iro spremao izaći iz automobila, kaže mu da neka stay healthy. ćtiermesj voli Vrućinu. I Voight je u pravu. Dobro je ostati zdrav. I dobro je znati da imaš nekog tko se brine, čak i ako, poput Henninga, nemaš pojma tko je taj netko.
29. poglavlje
ćtiermesj je bio u pravu. N ije baš bilo lako ostati u krevetu. Previše pitanja vrzmalo mu se po glavi, i što je više mislio na to, bio je sve sigurniji kako studij Henriette Hagerup, kao i njezini tamošnji kolege, kriju odgovore na ta pitanja. Otišao je na web-stranicu Westerdalsa i istovremeno ponovo uključio mobitel. Baš kao i prošli put kad je to učinio, navrle su poruke. I baš kao i prošli put, sve ih je izbrisao, i ne pogledavši ih. Umjesto toga, na sajtu studija našao je stranicu filmske sekcije, pa potom i popis zaposlenih, i nakon nešto skrolova i klikova, došao je do imena Yngvea Foldvika. Pojavila se fotografija s biografijom i informacijom za kontakt. Henning g a je proučavao. Gdje li je već ranije vidio to lice? Tamna kosa, razdjeljak na lijevo. Uzak nos. Tamna koža, ne baš izrazito tamna, ali ona vrsta kože koja lako potamni. Lagana brada s nekoliko sijedih. Izgle dao je kao da je u kasnim četrdesetima, ali još uvijek je zgodan muškarac. Henning se mogao okladiti da neke studentice potajno fantaziraju o njemu. Pogledao je na sat. Pola šest. Tarikove posljednje riječi ipak će još malo pričekati. Umjesto da se baci na pisanje, birao je Foldvikov broj mobitela. Nakon što je triput odzvonio, posrećilo mu se. Henning se predstavio. Foldvik je rekao “ bok” , glasom u kojem je Henning brzo prepoznao prizvuk “ kvragu, još i ti” . “ Nem am vam baš puno toga reći” , započeo je. Glas mu je bio visok.
136 “ N iti ne želim da mi sad nešto kažete” , kontrirao je Henning. Nastao je tajac. Znao je da Foldvik nije sasvim razumio što on pod time misli. Ali, to je i bio smisao. Pustio ga je da čeka dovoljno dugo da postane toliko znatiželjan, tako da naprosto mora pitati. “ Sto ste time htjeli reći?” “Ako se pristanete sastati sa mnom, sutra, u vrijeme koje vam odgovara, mogu vam detaljnije objasniti o čemu želim razgovara ti. Ali, lagao bih kad bih rekao da to nema veze s vašom mrtvom studenticom.” “ N e znam imam li ...” “ To će trajati samo nekoliko minuta.” “ Kao što sam rekao, dakle...” “ Želio bih da ljudi koji čitaju o Henriette dobiju o njoj što točniju sliku. M islim da biste vi mogli biti najprikladnija osoba za to. Poznavali ste je na malo drugačiji način nego njezini prijatelji studenti, a i oni su, da budem iskren, skloni govoriti čudne stvari.” Opet tajac. Mogao je čuti kako Foldvik razmišlja. I u tome je tajna. Masirati ego onih koje želiš intervjuirati do te mjere da im je sve teže i teže odbiti. “ U redu. N a dvije minute. Sutra u deset?” Oko usana mu se oblikovao širok osmijeh. “ Deset sati mi sa vršeno odgovara.” Napisati intervju kad imaš sve snimljeno na diktafonu i nije neki težak posao. Z a početak, H enningje mislio iskoristiti sve što je Tarik rekao, riječ po riječ, budući d aje to bilo posljednje što je rekao, ali H en nin gje od toga odustao čim je intervju na zaslonu računala počeo poprimati svoj oblik. Previše nebitnih informacija. A nije želio da ljudi znaju sve što je Tarik rekao o svom bratu. K o načno, M ahm udjoš uvijek sjedi u istražnom zatvoru i u toj istrazi je još uvijek ostalo poprilično puno otvorenih pitanja. Trebalo mu je pola sata da utipka sve što je Tarik Marhoni re kao. Odlučio je staviti naglasak na lijepe osobine kojima je Tarik opisao svog brata. Moj bratje dobar čovjek. Malo dosadnjikavo, ali to je tek početak. Pisao je dalje: Tarik Marhoni proveo je posljednje trenutke života hvaleći svog brata koji je osumnjičen za ubojstvo. Pročitajte ekskluzivni intervju.
137
Znao je da će se to čitati, čak i ako nema nečeg osobito uzbud ljivog. Nečije posljednje riječi uvijek su dirljive. Izazivaju žaljenje, ma čije god bile. A kad je to ekskluzivno kao u ovom slučaju, svi i s m rvicom zanimanja za ovaj slučaj, kliknut će na tekst. D rugi mediji će pretraživati članak kako bi pronašli citate koje će preno siti dalje. To znači: “ ... izjavio je Tarik Marhoni za 123novosti samo nekoliko minuta prije nego je umro.” Citati. Osim oglasa i reklama koji pune blagajnu, biti citiran u nekim drugim, konkurentskim medijima, to je ono što je važno. Istovremeno, to je možda i najveći izvor međusobnog iritiranja među redakcijama; pogotovo su na to osjetljivi manji mediji, kad velike ribe prenose nečije tekstove, a ne navode odakle su ih pre nijeli. To se događa svaki dan. Velike ribe se toliko plaše da bi ih male mogle zasjeniti da su zbog toga spremni žrtvovati i dobre manire i novinarsku etiku. Kako baš ne bi izveli besramnu krađu, novinari često telefoniraju istom izvoru, dobiju iste izjave, pa onda mogu, s visokim stupnjem zgražanja, tvrditi kako su, eto, baš i oni imali istu tu ideju. ‘N R K ’, na primjer, ima praksu ne objavljivati jednaku priču koja je već objavljena u druga dva medija. N ije znao je li se ta njihova praksa promijenila tijekom ove dvije godine kako je on bio izvan igre, ali bilo mu je jasno kako je nemoguće ne prenijeti Tarikovu izjavu. Pretpostavljao je da će Heidi Kjus to biti izuzetno drago. Možda i Iveru Gundersenu. Kad malo bolje razmisli, ne. Gundersenu neće. Razmišljao je o B B B -u . Bad Boys Burning. K akvo ime za bandu... Neke bande imaju potrebu nazivom slati upozorenje. Banditosi. H ell’s Angels. Henning je mogao osjetiti kako mu ra ste znatiželja po pitanju te bande. Upisao je puno ime bande u internetsku tražilicu Google i ubrzo dobio tisuće rezultata, puno nebitnih i netočnih. Recenziju filma Bad Boys, članke o Šveđaninu koji je prije nekoliko godina imao hit “ Burning” , ljude o kojima se govori kao o “ zločestim dečkima” , bandi iz Furuseta koja je sama sebi nadjenula baš to ime. Ništa relevantno. Međutim, nabasao je i na članak koji je prije šest mjeseci objav ljen u Aftenpostenu, a u kojem se radi o obračunu jedne bande baš na Furusetu. U Googleovom tekstu nije stajalo ništa o B B B -u pod samim linkom, ali ipak je kliknuo na to.
138
I osjetio je kako mu nestaje daha. O toj stvari pisala je —Nora. Dakle, ohrabrila se izaći i na opasan teritorij. Uz bande se obično vežu droge i utjerivači dugova. Članovi su im u/annabe-kriminalci, obično ljudi koji su u potrazi za svojim identitetom. To je jedan od razloga zbog kojih ljudi postaju huligani. Kako bi nečemu pripadali, postali dio neke grupe. N orin naslov je Brutalni obračun bandi na Furusetu. Pogledao je priču. Nikakvih slika s mjesta zločina. Samo ilustracijska fotografija sjekire zabodene u panj. Okladio bi se d aje Nora bila dežurna tu večer i da Aftenposten nije bio spreman platiti svježe fotografije od agencije Scanpix. Ili možda i Scanpix provodi rezove. Ipak, Nora je obavila dobar posao. Razgovarala je s inspektorom zaduženim za istragu slučaja, jednim od glavnih policijskih šefova zaduženih za bande u Oslu, uspjela je doći do dvoje očevidaca, razgovarala je i s visokopozicioniranim bivšim članom bande koji zna o kakvim se tu obračunima radi, i isporučila je najmanje 50 redaka o nečemu što bi u drugim novinama vjerojatno bilo samo spomenuto. Ljudi uglavnom ne mare za obračune bandi. Misle: “ Super, neka se samo mlate međusobno, nekoliko idiota manje na našim ulicama.” Nije bio sasvim siguran zašto to radi, ali odlučio je na zvati Noru. Možda ona ima najsvježije informacije o tim kretenima, ali pomislio je da postoji i neki drugi razlog za to. Želio je znati gdje je ona. Znao je da je to glupo i van svake pameti, ali nije si mogao pomoći. Želio je znati je li kod Gundersena, je li joj glas sretan ili tužan, hoće li osjetiti m rvicu njezine čežnje kad mu začuje glas. Nisu razgovarali preko telefona otkako je umro Jonas. Nazvala je da pita može li on otići po Jonasa u vrtić i kasnije paziti na njega do idućeg jutra, iako je zapravo bio njezin tjedan. Nije se, naime, osjećala dobro. Odgovorio joj je da može otići po dijete, i da se ništa ne brine. I znao je da nije sam požar i Činjenica da je Jonas mrtav to što izjeda Noru. Ona si nikad neće oprostiti što se razboljela taj dan i zamolila ga d aje zamijeni. Da se nije razboljela, Jonas ne bi bio kod njega. I njihov sin još bi bio živ. Bio je siguran da Nora svaki put, kad osjeti prehladu ili neka kvu bol, odbaci tu pomisao kao nevažnu. To će proći. Dobro sam,
139
mogu ići na posao. I da joj svaki put navru iste misli: “ Zašto nisam stisnula zube i ipak otišla po njega u vrtić? Koliko sam stvarno bila bolesna?” To su misli koje te mogu izludjeti. Jednako kao i njega njegove. On sam mislio je o tri oveća konjaka koja je popio nakon što je te večeri Jonas zaspao. Možda bi ga uspio spasiti d aje popio samo dva. Ili samo jedan. Sto bi bilo d aje prethodne večeri legao ranije, da nije bio toliko umoran i zaspao pred televizorom prije nego što je iznenada počelo gorjeti? Sto bi bilo?
30. poglavlje
Pustio je da mobitel odzvoni do kraja. Možda će na displeju vidjeti d aje to on. Ilije možda promijenila mobitel i nije u njemu ostavila stare brojeve. Ili gaje možda naprosto izbrisala. Ilije možda zauzeta nečim sasvim drugim. Naprimjer, svojim životom. Iznenadila ga je time što je naposljetku odgovorila. M ogao je, a možda i trebao, prekinuti nakon desetog zvonjenja, ali nije se mogao natjerati da to učini. Glas joj je djelovao budnim kad je rekla: “ Bok, Henning” . Odgovorio je: “ Bok, Nora.” Kvragu, kako mu je bolno izgovoriti njezino ime naglas. “ Kako si?” pitala je. “ Čula sam što se dogodilo.” “ Dobro sam.” “ Mora da si prestravljen?” “ Više bijesan, zapravo.” To je i istina, kad malo bolje razmisli. Nije pokušavao djelovati kao neki maco akcijski junak. Zapravo se razljutio ponajviše zbog toga što nije želio skončati usred krešenda, usred nečeg nedovršenog. Oboje su zašutjeli. Inače su znali uživati u međusobnoj šutnji, ali sad je to bilo neugodno. Nije postavljala nikakva daljnja pitanja na tu temu. Požurio je započeti razgovor dok sve to ne postane još nespretnije. Palo mu je na pamet kako Nora sad i ne može pretje rano brinuti za to je li on dobro, ako je Gundersen s njom u sobi. “ Čuj, radim na nekoj priči i sad sam naišao na tekst koji si ti napisala o jednoj bandi, o Bad Boys Burning, prije nekih pola godine. Sjećaš li se toga?”
I4i
Nastao je tajac od nekoliko sekundi. “ Da. B ili su u fajtu s jednom drugom bandom, ako me sjećanje ne vara. Hemo Raiders ili tako nekako.” Pomislio je kako imaju skroz simpatično ime. “ Da, točno.” “ Četvorica ili petorica završila su u bolnici. Ubodne rane od noža i prijelomi kostiju.” “ Također točno.” “ Henning, zašto pišeš o njima?” Razmatrao je da li da joj sve ispriča, ali mu je sinulo kako njih dvoje rade u konkurentskim novinama i, štoviše, d aje povjerenje zatvorena priča u njihovoj zajedničkoj knjizi sjećanja. N o, dobro. Djelomično zatvorena, u najboljem slučaju. “ N e pišem ništa o njima. Barem mi se tako čini.” “ S BBB~om se nije za šaliti, Henning.” “Ja se nikad ne šalim.” “ N e, ozbiljno. N eki od njih su psihopati. Nemaju sažaljenja ni za koga. Misliš li da oni stoje iza ubojstva Tarika Marhonija?” Nora. Kako ga dobro poznaje. “ N e znam. Prerano je još to reći.” “Ako želiš stupiti u kontakt s njima, Henning, budi oprezan. Okej? Oni nisu dragi ljudi.” “ M a sve će biti u redu” , rekao je i pomislio kako je čudno s Norom opet razgovarati o slučajevima i izvorima. Nem a novinara koji mogu, kad se sretnu, izbjeći razgovor o poslu. Kad još k tome zajedno i žive i sve dijele, tad su sve priče samo o poslu. Sve dok se materijala ne nakupi toliko da se teret prevrne. Neko vrijeme je toliko puno radio, da bi Nora, kad bi se na posljetku popodne ili uvečer vratio kući, bila toliko mrzovoljna da nije željela ni čuti za posao. Naprosto je bilo previše. Naravno, njegova greška. To, također. Izgledalo je d aje to obrazac u njego vom životu. Uspijevam uništiti najljepše stvari, pomislio je. Zahvalio je na pomoći i prekinuo vezu. Sjedio je i gledao u mobitel kao da je ona još uvijek s druge strane. Opet je prinio mobitel uhu. Samo tišina. Razmišljao je o dvostrukom ubojstvu koje je pokrivao u Bodeu prije nekoliko godina. Jedne od prvih večeri nakon što je otputovao, nazvao je Noru prije nego što je otišla spavati. Razgovarali su pola
142
sata, možda i duže. Kad je čuo da zijeva, zamolio ju je da odloži telefon na jastuk, ali da ne prekine vezu. Želio je slušati kako spava. Sjedio je u hotelskoj sobi i slušao njezino disanje, koje je na početku bilo brzo. Zatim sve dublje i dublje. Potom je i on sam legao. N e sjeća seje li on prekinuo vezu. A li sjeća se d aje te noći dobro spavao.
31. poglavlje
Zaherulah Hasan M introza sjedio je na škripavom stolcu u svojem staklenom kavezu i bio pognut unaprijed. Brojao je novac. Gotovinu. U praonici primaju samo gotovinu. Ima blagajnu, koja stoji na svom mjestu, ali je nikad ne koristi. Ništa nije bolje od keša. Poprilično je zadovoljan time koliko je danas, do tog vremena, uspio zaraditi. 12 osobnih automobila x 150 kruna. Sveukupno 1800 kruna. Plus dva poliranja za 800 kruna. I 36 taksija x 100 kruna. Ukupno sedam tisućica. Nije loše. A još su dva sata do kraja radnog vremena. Pokazalo se dobrim potezom nuditi popust taksijima. Taman se spremao izaći iz ureda i pozdraviti novu mušteriju, kad su se dva automobila zaustavila iza prljavog Mercedesa koji je čekao svoj red za pranje. Dva policijska automobila. Kvragu, pomislio je Hasan. Iz automobila su izašla trojica po licajaca. Hasan je krenuo prema njima. Jedan od njih bio mu je poznat otprije. “Jesi ti vlasnik ove praonice?” pitao je Bjarne Brogeland. G o vorio je glasno kako bi nadjačao zvuk strojeva koji je dopirao iz praonice. Hasan je kimnuo. v “ Imaš li zaposlenika koji se zove Jaser Sah?” Hasan je opet pomislio isto. Kvragu. “ Da.” “ Gdje je on? Željeli bismo razgovarati s njim.”
144
“ Zašto?” pitao je Hasan. “Je li ovdje?” “ N ije.” “ Znaš li gdje je?” Hasan je odmahnuo glavom. “ Zar ne bi danas trebao biti na poslu?” “ N e.” “ Imaš li nešto protiv da malo pogledamo po tvojoj praonici?” Hasan je ravnodušno slegnuo ramenima i ostao stajati vani dok su policajci ulazili u prostorije autopraonice. Prljavi Mercedes koji je čekao red, već je otišao. Hasan je razmišljao o Jaseru. Prokleti amater. Da mu bar nije lijepo rekao. “ Nemoj uprskati.” U praonici su prekinuli s radom. Taksi, Toyota Avensis, samo što nije gotova. Policajci su razgovarali s ostalima u praonici, ali Hasan nije mogao čuti o čemu pričaju. Vidio je samo d aje M ohamed odmahnuo glavom. Omar također. Policajci su provjerili sve prostorije, ušli u stakleni kavez, pro vjerili i ispred i iza praonice. Brogeland je rekao nešto drugim policajcima, a onda opet došao do Hasana. “ Trebamo što prije razgovarati s Jaserom Šahom. Ako ga vidiš, moraš ga obavijestiti da kontaktira ili nas ili nekog drugog u policiji.” Hasan je nevoljko primio posjetnicu koju mu je pružio Broge land. Nije ni pogledao što piše na njoj. Samo sanjaj, pajkane. “ Znamo mi dobro čime se vi ovdje bavite, Hasane.” Hasan je pokušao ne pokazati koliko je uznemiren, ali osjetio je to u svojim obrazima. Očekivao je prijetnju koja nikako da dođe. To je zato jer je već došla. I Hasan je to sad shvaćao. Brogeland nije rekao više ništa. Hasan je shvatio kako će poli cija odsad držati praonicu pod prismotrom kako bi došli do Jasera Šaha i dalje motrili njegove aktivnosti. Pogledom je ispratio Brogelanda i ostale policajce dok nisu posjedali u automobile. Možda bih trebao napraviti posebnu po nudu i za policiju, pomislio je Hasan dok ih je gledao kako odlaze. Besplatno pranje automobila i vaših tijela na dnu fjorda Oslo. Ušao je u halu i mahnuo drugima da dođu do njega. U šli su u stakleni kavez. Hasan nije sjeo. Gledao je u njih, redom. U jednog po jednog.
145
“ Znaju da je to bio Jaser” , rekao je. “ Kako to mogu znati?” pitao je Mohamed. “Je 1’ ti imaš tri čiste? Pa Jaser je rekao d aje tamo bio još jedan. Taj mora da g a je vidio i kasnije identificirao na policiji. Sad nam on može sve upropastiti.” “ Tko? Jaser?” Hasan je uzdahnuo i odmahno glavom. “ Svjedok, idiote!” Mohamed se pokunjio. “ Uopće me nije briga kako ćete to napraviti, ali želim da ga nađete.” Hasan je gledao u sve njih, jednog po jednog. “ Pronađite sve što o njemu možete naći u novinama. Razgo varajte s ljudima koje poznajete, u slučaju da netko zna ime tog svjedoka. Jaser je rekao kako taj muškarac ima brazgotinu na licu. Kao neku opeklinu. To bi trebalo pojednostavniti posao. Ako policija ne nađe druge dokaze da je Jaser bio u stanu, samo mu svjedok može pokvariti posao. A onda i nama. Kad pronađete tipa, odmah mi to javite.” “ I što ćeš ti onda poduzeti?” pitao je jedan od njih. Hasan je duboko uzdahnuo. “ Sto ću poduzeti? A što ti misliš da ću poduzeti?!” Henning je završio svoj intervju s Tarikom i poslao ga na desk. Velikim tiskanim slovima napisao je opasku da se njegovo ime i fotografija ni pod koju cijenu ne smiju objaviti uz tekst. N ije imao namjeru pokopati samog sebe, niti je želio oglasiti gdje se nalazi. Pogledao je na sat. Kvragu. Završilo je radno vrijeme trgovine alkoholnih pića. A neće otići do svoje majke bez Sv. Hallvarda. Odlučio je umjesto toga prošetati. Sigurno ima koji trening, mislio je, koji može pogledati i tamo pronaći malo mira. D ok je prolazio ulicom, sunce iznad tvornice jedrenog platna bacalo je svoje zrake na njegova leđa. Ispred restorana Mr. Tang bili su postavljeni stol i dva stolca. Pod stolom je drijemao pas. Irski seter, činilo mu se. D ok je bio dječak, volio je pse. I psi su voljeli njega. N jegovi djed i baka imali su kuju koja se zvala Bianca. Bianca g a je oboža vala. Obožavala ga je još i više, nakon što je postao alergičan na nju.
146 Žuta Opel Corsa prozujala je niz M arkveien taman kad je Henning namjeravao prijeći ulicu. Kad bi vidio žute automobile, uvijek bi se sjetio Jonasa. Jednog dana, kad je išao po svog sina u vrtić, Jonas je na povratku kući pokazivao sve žute automobile. Natjecali su se tko će ih prvi vidjeti. Isto je bilo i sutradan. I dan poslije. Čitavo ljeto, zapravo. Sad ne prođe ni jedan dan, a da Henning ne uoči žute automobile. I svaki put čuje svoj vlastiti glas u sebi: Žuti auto! A Jonas odgovara: Ja sam ga prvi vidio. Nije bašpravi žuti. To se ne računa! Jo š nismo počeli. Djeca. Ona sve mogu pretvoriti u igru. Na igralištu jedva daje bilo slobodnog mjesta. M ali nogometaši, roditelji, lopte, dječja kolica. Sjeo je tamo gdje uvijek sjedi, kod svojih otrovnih biljaka. Gleda ih kako treniraju, a potom kako se igraju; prepoznaje većinu djece na terenu. Dječaci stoje u grupama. Jedan od njih u rukama steže vrećicu čipsa. Svjetlokosi mališan s golmanskim rukavicama pokušava napraviti stoj na rukama. Trenerov glas je postao oštriji, zove dječake da se pripreme, utakmica samo što nije počela. Dječaci su odjeveni u prevelike ljubičaste dresove nogometnog kluba Grüner. Jonas je uvijek dobro izgledao u tim prevelikim dresovima. Bijele kratke hlače i bijele čarape. Henning je sklopio oči i pokušao zamisliti Jonasa, dvije godine starijeg. Možda bi mu kosa bila dulja. Volio je malo dulju kosu. Možda bi bilo moguće vidjeti obrise malo starijeg dečka, pa malog mladića. Možda bi počeo gledati djevojčice, ali bi to uporno nijekao. Možda. Sto bi bilo... Otvorio je oči. Vrećica čipsa bila je prazna. Dečko ju je zado voljno bacio pa srknuo gutljaj Cole.
32. poglavlje
Te noći sanjao je o pištoljima. Velikim pištoljima koji bljuju metke. M eci šibaju prema njemu, no on se svaki put probudi taman prije nego ga pogode. Kako mrzi spavati. Nije više mogao biti u zatvorenom prostoru. Odlučio je otići do Ekebergslette, i to sad, u ranu zoru. Sjeo je na Vespu, svoju svjetloplavu zahrđalu Vespu, i zabrujao kroz grad koji se još nije probudio. Cesto je to radio i ranije; vraćao se na mjesta zločina kojim se bavio. Tako g a je podučio njegov stari mentorJarle Hegseth —da osjeti okruženje zločina, i to idealno u vrijeme kad je počinjen. Možda se mogu pronaći kakvi detalji kojih nema u intervjuima, u policijskim izvještajima ili svjedočenjima očevidaca. Jarle Hegseth je bio mudar čovjek. Ako se izuzme to d aje bio pušač. H enning je parkirao pored asfaltirane staze koja se proteže poprijeko Ekebergslette, točno do škole. Šator je još uvijek bio ondje, okružen žutom trakom. Prošla je koja minuta nakon šest sati. Osvrnuo se oko sebe. Usamljeni konj upravo je na ispaši na obližnjoj farmi. Plavokosa žena, kose visoko svezane u rep, izašla je van kako bi džogirala. Vidio je psa kako trči travnjakom na kojem stabla izgledaju kao da su srasla u jedno. Pas u zubima nosi neki štap. Krenuo je prema šatoru i pokušao zamisliti što se dogodilo. Henriette Hagerup dopola u rupi, svladana električnim pištoljem.
148
N eki muškarac na nju baca teške gromade, šiba je bičem, odsijeca joj šaku. Možda nije stigla ni vrisnuti, a već je bilo prekasno. Nitko je nije vidio ni čuo. Vjerojatno je ubijena usred noći ili vrlo rano u zoru. I vjerojatno je tu došla dobrovoljno. Nitko ne bi uspio na silu tegliti čovjeka po cijeloj Ekebergsletti, a da prođe neprimijećeno. Čak ni usred noći. Okolo stalno prolaze automobili. To g a je navelo da pomisli da se došla tamo susresti s nekim koga poznaje. Može li snimanje filma imati s tim kakve veze? M isli mu je prekinuo pas koji je skočio na njega. Taman je stigao podići ruke u zrak, kad ga je pas pokušao ugristi za ruku. Odskočio je, ustuknuo i odgurnuo psa. N ije ga ozlijedio, ali pas je i dalje režao. Ubrzo je došao i vlasnik. “ Sjedi!” Muškarčev glas je bio odlučan. Pas se vrtio oko Henningovih nogu prije nego što se nevoljko vratio svom hranitelju. “ Oprostite” , rekao je stariji muškarac i podigao ruke. “ Samo se želi igrati. Vidite kako je zaigran. Jeste u redu? Nije vas ugrizao?” Henning nije imao ništa protiv zaigrane životinje, ali ne mora se baš ni izvrgnuti životnoj opasnosti. Poželio je ispsovati prokle tog idiota od vlasnika psa koji to ubojito oružje pušta da slobodno hara na otvorenome. A li nije to učinio. Jer sjetio se nečega što je policijska inspektorica Nekleby rekla na konferenciji za novinare. Les je pronađen od strane starijeg muškarca koji je šetao svog psa. Dojavu 0 lešu zaprimili smo u 06:09 sa^Pogledao je na sat. Šest i deset. Duboko je udahnuo i pogledao muškarca. “ U redu je ” , rekao je i stao sa sebe čistiti pseću dlaku koje za pravo nije ni bilo. Koje je sreće, sigurno mu je ušla u nosnice pa će mu sljedećih nekoliko dana biti zanimljivo, uz kihanje i šmrcanje. “ Živahni psić...” , rekao je i usiljeno se nasmiješio. “Je, on vam je prava nakupina enegrije. Zove se Kama Sutra.” Henning je pogledao muškarca. “ Kam a Sutra?” Muškarac je ponosno kimnuo. Henning se suzdržao od toga da pita išta dalje na tu temu. “ Rano ste vani?”
149
“ Svako jutro izlazim s njim ovako rano. Rano se budim, uvijek sam se rano budio, i Kama Sutra voli započeti dan ovdje. Ja također. Kad je ovdje potpuno tiho, a zrak je svjež.” “ Da, vidim na što mislite”, rekao je Henning i opet pogledao oko sebe. “ Thorbjern Skagestad” , predstavio se muškarac i prije nego gaje Henning pitao za ime. Pružio mu je ruku. Henning ju je prihvatio. “ Henning Juul.” Iako je bilo ljeto, Skagestad je glavu nejahno pokrio zelenom vojničkom kapom. I čizme su mu također bile vojničke. Hlače od grubog sukna imale su džepove i sa strane, i naprijed, i straga, a na koljenima su bile pojačane zakrpama od kože. Sa svim tim, i bojom i stilom, bila je usklađena i njegova jakna. Skagestad je izgledao kao lik s naslovnice magazina Lov i ribolov. Lice mu je izbrazdano, a zubi jasno pokazuju njegovu ljubav prema kavi i duhanu. Svejedno, izgleda simpatično. Čini se kao da mu smiješak nikad ne silazi s lica. “ Radiš u policiji?” pitao je i bacio štap što je dalje mogao. Kama Sutra je odjurio. Henning je vidio male šape kako trče po mekoj travi. “Ja sam novinar. Radim za i23novosti” . “ i2jnovosti?” “Aha.” “ Pa, kakvo vam je to ime za novine?” Henning je podigao ruke. “ Nemoj mene ništa pitati. Nisam g a ja birao.” “Ali, što radiš ovdje vani u ovo vrijeme? Pa tu sad nema nikoga.” “ Pa ti si ovdje. T i sije pronašao, zar ne?” Skagestad je odjednom zauzeo obrambeni stav. Većina ljudi tako reagira kad shvati da bi ih se moglo ispitati na neku temu. A li ovaj tip nema drugog izbora nego odgovoriti na svako svakcato Henningovo pitanje. Konačno, napao ga je njegov pas, i Henning se zaista ne mora osjećati loše bude li se morao prepucavati s njim. “ N e želim završiti u novinama.” “ I ne trebaš.” Kama Sutra se vratio sa štapom u ustima. Skagestad je uhvatio kraj tog štapa pa povukao što je jače mogao. P asje zarežao, zgra bio štap i ne pusta ga ni za živu glavu. Nije popuštao sve dok se
150
Skagestad nije pokazao snažnijim. P asje isplaženog jezika umor no soptao. Sjeo je pred svojeg gazdu i gledao ga, pun iščekivanja. Skagestad je opet bacio štap. “ Nikad nisam vidio ništa slično.” Henning mu je to zaista mogao vjerovati. “ Sto se to događa s ovom zemljom?” nastavio je Skagedstad. “ Kamenovanje u Norveškoj?” Odmahnuo je glavom. “ Kladim se d aje to napravio neki prokleti useljenik.” H enning je htio nešto reći, ali je zašutio. Kao što je Jarle Hegseth znao reći: “Ako nekome nešto leži na duši, pusti ga da priča. Pusti ga da se isprazni, neka kaže sve, do kraja. Č ak ako ti se i ne sviđa to što ima za reći.” “ Ovdje ih ima i previše.” Skagestad je opet odmahnuo glavom. “ Nem am ništa protiv da se pomogne ljudima kojima je loše tamo odakle dolaze, ali ako žele živjeti ovdje, onda nek’ se pona šaju u skladu s norveškim zakonima, nek’ uvažavaju našu kulturu i način života koji smo gradili tolike godine.” “ Nije sigurno daje to učinio neki useljenik” , rekao je Henning. “ Ma, da. A nikad prije nismo imali kamenovanje u Norveškoj...” Bilo je prerano za rasprave o useljenicima, pa je Henning samo pitao: “A zašto si ušao u šator?” “ Tja, vidiš. N i sam više nisam siguran. A li, šatora tu dan ranije nije bilo. Dolazim tu svaki dan, i bio sam znatiželjan.” “Jesi li vidio nekoga?” “ Obično uvijek nekog vidim, ali blizu šatora nije bilo nikoga. Ništa što bi mi privuklo pažnju. Ž ivim u ulici Samvirkeveien.” “ Možeš li mi opisati mjesto zločina?” “ Mjesto zločina?” “ Da. Kako je izgledala unutrašnjost šatora, da li ti je nešto po sebno zapelo za oko?” Skagestad je udahnuo. “ Već sam to obavio s policijom.” “ Da, ali možda se tad nisi sjetio baš svega. Naš mozak je genija lan. Kad doživimo nešto traumatično, rijetko kad se odmah sjetimo svih detalja. U svakom slučaju, stvari mogu isplivati kasnije, stvari koje ti se isprva nisu činile važnima, ali koje to ipak jesu.”
\
15 1
Zvu čim kao policajac, pomislio je Henning. A li, upalilo je. Mogao je vidjeti kako Skagestad prebire po bazi podataka svojeg sjećanja. “ To može biti bilo što. Zvuk, miris, boje” , nastavio je Henning. Zbog nečeg se Skagestadovo lice promijenilo. Postao je budniji. “ Zapravo ima jedna stvar koje se sad sjećam” , rekao je i pogle dao Henninga. Kam a Sutra se vratio. Skagestad nije ni obratio pažnju na psa. “ Sjećam se da sam to primijetio kad sam ušao u šator, ali m ije iščeznulo.” “ Sto to?” pitao je Henning. “ M iris” , rekao je Skagestad i počeo se prisjećati. “ Mirisalo je intenzivno, kako to već bude u šatorima. A li bilo je još nešto.” A onda se počeo smijati. Henning je ostao zbunjen. “ Malo je, kao, neugodno” , rekao je. Henning je poželio prodrmati starog lisca. “ Sto to?” strpljivo je pitao. Skagestad je odmahnuo glavom i nastavio se smijati. A onda ga je pogledao ravno u oči. “ Unutra sam namirisao losion za poslije brijanja.” “ Losion za poslije brijanja? Aftershave?” “ Da.” “ N e parfem?” “ Ne. Losion.” “Jesi li siguran?” Kim nuo je. “ Kako možeš biti posve siguran?” Opet se nasmijao. “ To je to što je malo glupo. Neugodno” , rekao je, ali nije ra zjašnjavao do u detalje. Henning je pomislio kako bi tip solidno mogao biti mučitelj u Guantanamu. “ Romance” , rekao je. Henning tek sad ništa nije shvaćao. “ Od Ralpha Laurena” , nastavio je Skagestad. “ K ak o ...?” “Je r ga i ja koristim. Kužiš? Taj losion dobio sam na poklon od unuka. Zato sam prepoznao miris.” “ I taj m iris... Je li se jako osjetio?”
152
“ M a, ne. Slabo. A li imam sjajan njuh. I, kao što rekoh, taj losion i sam nekad koristim, kad izlazim kako bih, hmm, se našao s nekim.” Kam a Sutra je opet zarežao. Skagestad je bacio štap. Trčanje, slinjenje, žvakanje, trčanje. “ I mislim da ga dame vole...” Mušarac se kratko nasmiješio. Ovaj put, Henning stvarno nije imao potrebu čuti detalje na tu temu. Skagestad se smjesta opet uozbiljio. “Jadna djevojka.” “Jesi primijetio išta drugo u tom šatoru?” “ Misliš da i ovo nije dosta?” “ Pa je, je. A li sve može biti važno.” “ Točno. A li, ne. N e mislim d aje tu bilo još nešto...” Stajali su neko vrijeme u tišini. “ Stvarno nećeš napisati ništa o ovome u onim svojim novina m a... Kako se ono zovu?” “ i23novosti. I ne, neću.” Skagestad je kimnuo i zahvalio se. Spremao se otići. “ Bilo m ije drago. Vrijeme m ije da krenem kući, popijem kavu i zapalim jednu”, rekao je. Henning mu je mahnuo i pomislio kako je Thorbjern Skagestad, bilo mu to glupo ili ne, možda upravo dodao jednu važnu kockicu u mozaik. Jarle Hegseth se sigurno nasmiješio u grobu.
33. poglavlje
Ostalo mu je još vremena koje je trebalo ubiti prije sastanka s Yngveom Foldvikom, pa se uputio u redakciju. To je učinio s osjećajem d aje dan dobro započeo. Rijedak je takav osjećaj. Rekao je kako se neće pojavljivati nekoliko dana, ali nije se mogao prisiliti da sad ode kući. Kad je Henning ušao u redakciju, tu je još bio umorni dežurni, noćni urednik. Neka djevojka sjedila je okrenuta leđima. Dežurni urednik g a je vidio i ustao, ali ništa nije rekao. Henning je pretpostavljao da tip zna što mu se dogodilo u posljednjih 24 sata. Vjerojatno je iznenađen što ga vidi, na poslu, tako brzo poslije toga. I sam Henning tome se čudio. Čudio se samome sebi, što ne osjeća potrebu za nekoliko slobodnih dana. A li, to valjda ima veze s tim d aje morao naći nešto pametno za ispuniti vrijeme, nešto s čim bi prebacio fokus s onoga Na Sto N e Ž eli Misliti. Uostalom, uvijek je bio takav. Č im bi osjetio znatiželju oko neke teme, više je nije mogao pustiti. Dr. Helge bi vjerojatno bio zabrinut da me sad vidi, pomislio je. “ Nemoj sad odmah zapeti iz petnih žila, Henning. Kreni pola ko, makar tih prvih nekoliko tjedana.” Tako mu je rekao liječnik. Da, “ kreni polako...” Ta mu je stvarno dobra. Baš sam krenuo polako. Pritisnuo je u hodniku tipku na automatu za kavu, pričekao 29 sekundi, pustio da aparat odradi svoje i vratio se za svoj stol. Uključio je računalo. Oko njega je sve tako tiho. Samo nečije
154
sporadično kuckanje po tipkovnici i zvuk televizora smještenog kod dežurnog urednika. Zvučalo je kao C N N . Puno famoznih prijelomnih vijesti. Minutu kasnije, spojio se na internet. Brzo je zaključio kako se tijekom noći dogodilo malo toga. Njegova priča o Tariku Marhoniju jo š uvijek je u središtu pažnje. Na desnom rubu naslovnice mogao je jasno vidjeti d aje njegov članak najčitaniji u posljednjih 24 sata. Kliknuo je na tekst kako bi vidio je li sve onako kako je do govoreno da bude. Taman je srknuo kavu i jedva se suzdržao da je ne ispljune i zagrcne se. Piljio je u ekran. Uz tekst, bilo je lijepo navedeno i ime autora i njegova fotografija. I ne samo to —njegova fotografija bila je umetnuta usred teksta. Skočio je sa stolca i u nekoliko koraka bio kod dežurnog ured nika. Kad je vidio kako Henning ju ri prema njemu, ovaj se sav izbezumio. Nije rekao ništa, samo se ispravio u stolcu. “Jesi li ti stavio na web moj tekst?” zagrmio je Henning. “ Tvoj tekst?” “ Da, onaj o Tariku Marhoniju.” “A kad si ga poslao?” “ Sinoć!” “ Moja smjena započela je u ponoć. Nisam ja .” Henning je odmahnuo glavom i potiho opsovao. “ Nešto nije u redu?” “Jebemu! Da. Nije u redu! Taj tekst nije uopće smio biti potpisan imenom, a kamoli bilo što drugo! A tu sad strši cijela moja faca!” Dežurni urednik ništa nije rekao. Djevojka koja je sjedila na suprotnoj strani nastavila je kuckati po tipkovnici kao da se ništa nije dogodilo. Henning je uzdahnuo, glasno i oštro. “ M ogu li znati tko je pustio ovakav članak na web?” “ Da. Pričekaj malo.” Dežurni urednik je kliknuo. Henning se okrenuo i stao iza njega. Urednik je pokrenuo aplikaciju za objavljivanje i uređivanje tekstova. Kliknuo je na protokol i nakašljao se. “ Uvrstio gajejergen, sinoć u 20.03. On gaje i redigirao u 20.06 i u 20.08. A onda je na njemu još radila Heidi, i to u 21.39 i 21.42.” “ Heidi Kjus?” “ Da.”
155
Zažarili su mu se obrazi. Vratio se natrag na svoje mjesto, bez zahvale dežurnome na pomoći. Blago Heidi što još nije došla. Pola sata kasnije se pojavila. Odmah je krenula prema njemu. Izgledala je ljutito. Onda nas je dvoje, pomislio je Henning. “ Zašto ne odgovaraš kad te zovem?” rekla je i bacila torbu na pisaći stol. Bio je malo izbačen iz takta. “Ja ...” “ Kad te zovem, imaš mi odgovoriti. Bilo da su četiri sata ili pola dva. Je li to jasno?” “ N e.” “ M olim ?” Podbočila je ruke o kukove. “ Rekao sam ‘ne’. Kad nisam na poslu, onda nisam na poslu. Nem am obavezu javljanja prema tebi. Uostalom, daj mi objasni kog vraga si stavljala moju fotografiju i moje ime uz tekst o Tariku kad sam jasno i glasno rekao da se to ne radi?!” Sad je na Heidi bio red da ostane zabezeknuta. “Je li ti jasno da me ubojica sad može pronaći kao od šale, samo ako to želi?” Razmišljala je, pokušavala se sabrati. “ U ovim novinama svi potpisuju svoje tekstove” , počela je oprezno, dok joj je glas postupno postajao autoritativniji. “Ako nemamo muda da stojimo iza onoga što pišemo, s punim imenom i prezimenom, i fotografijom, onda to radije nećemo ni objaviti.” N ije bio siguran da l i j e dobro čuo, pa je samo rekao “ hmm” i piljio u nju. “ Uostalom. Tvoje ime i fotografija su u svim današnjim novi nama, pa bi bilo poprilično čudno da mi jedini to nemamo.” Gledao je u nju, ali nije bio u stanju išta reći. Jer, onaje zapravo bila u pravu. Kvragu, pomislio je, onaje stvarno u pravu. Heidi je sjela i započela sa svojim jutarnjim ritualima. U klju čila je računalo, izvadila mobitel iz torbe, otvorila svoj rokovnik. Pobijedila je. Kučka je bila u pravu. A on je pomislio na to kako mu je dan započeo dobro.
34. poglavlje
Heidi je u tišini šetala redakcijom, dok je on u tišini pio svoju kavu. Sigurno danas ima mnogo važnih sastanaka, pomislio je. Svaki put kad bi sjela, pogledala je u njega, brzo, prije nego što bi pogled opet postao poslovan. Prošlo je osam sati, a Gospodin Samteni još se nije pojavio. Valjda je sinoć dokasno radio. Možda sprema nešto veliko. Možda je već nešto poslao. Henning ga je odlučio nazvati, iako njihov posljednji razgovor nije bio baš srdačan. A li koji put mora on uči niti prvi korak, progutati knedlu i tako to. To Henningu baš i nije bila najjača karta. Gundersen se brzo javio na mobitel, ali umornim glasom. “ Bok, Henning je .” “ Dobro jutro.” N ikakvih glasova u pozadini. Dobro. “ Gdje si?” pitao je, iako zapravo nije želio znati odgovor. “ Kod kuće. D oći ću malo kasnije. Već sam to najavio Heidi.” “ Ma, ne zovem te zbog toga.” “A, ne?” Gundersen je sad bio malo budniji, ali pauza koja je nastala, stvorila je Henningu osjećaj kako obojica imaju nešto što bi željela reći, ali se ni jedan od njih nije usudio početi prvi. Kao dvojica trapavih četrnaestogodišnjaka. “Jesi zauzet?” pitao je Henning naposljetku. “ Imaš nekih pla nova za danas?”
157
Čuo je kako se Gundersen uspravio. Glas mu je zazvučao malko udaljeno. Zapalio je cigaretu pa snažno ispuhnuo dim uz slušalicu. “ Imao sam kratak razgovor s Em ilom Hagenom” , rekao je pa duboko uvukao novi dim. “ Tko je to?” “Jedan od istražitelja. Č ini mi se da je sasvim novi. Malo se zapanjio kad sam spomenuo elektrošoker.” Henning je osjetio knedlu u grlu. “ I što je rekao?” “ Nije to želio komentirati. Mahmud još uvijek poriče ubojstvo i tvrdi da nije učinio ništa loše, ali ne navodi ništa čime bi dokazao svoju nevinost, tako da policija i dalje tapka na mjestu. Mahmud nema ni alibi za tu večer. T i si jučer bio s jedinom osobom koja mu g a je eventualno mogla dati.” “ Misliš li da je Tarik zato ubijen?” pitao je Henning impulzivno, ne premišljajući se. A li, sad kad je pitanje bilo izgovoreno, činilo mu se kako je u principu dobro što g a je to pitao. “ Teško je to sad znati. Može biti.” Henning je kimnuo samome sebi. Definitivno može biti. U tom slučaju, to bi znači kako netko nema ništa protiv da Mahmud Marhoni sjedi tamo gdje sjedi. A li, zašto Mahmud ništa ne kaže? “A ti? Jesi li na poslu, budući da me to pitaš?” Henning je pogledao prema Heidi. “Aha. U redakciji sam, da.” “ M islio sam da ćeš uzeti nekoliko slobodnih dana?” “ I ja sam to mislio.” Nije baš bio raspoložen raspravljati s Gundersenom o svojem mentalnom zdravlju, pa je nastavio: “Je li Em il Hagen rekao nešto o potjeri za Jaserom Šahom?” “Jaserom kojim?” “ Muškarcem koji je jučer pucao u mene. Prepoznao sam ga u policijskoj bazi podataka.” “ Pitao sam ga u kojoj su fazi u lovu na počinitelja, ali nije znao ništa. N e djeluje mi baš kao najbistriji tip na svijetu. M islim Hagen.” Henning je opet kimnuo. Pitao se da l i j e sad možda istraži teljski tim zadužen i za potjeru za Šahom, gledajući na njega kao na člana B B B -a.
158
“ Za danas imam zakazan dogovor s mentorom žrtve. N e znam ima li on nešto pametno za reći, ali pokušat ću razgovarati i s više njezinih prijatelja. Ima stvari u toj školi koje nisu sasvim jasne.” “ Zvuči zanimljivo. Onda se možda vidimo kasnije” , rekao je Gundersen i to izgovorio kao pitanje. Henning je pomislio kako nema pojma što će biti poslije sastanka s Foldvikom, ali ipak je odgovorio: “ Da. Vjerojatno se vidimo.” A onda je prekinuo vezu. Ostao je sjediti, preplavljen nekim čudnim osjećajem. Ovo je vje rojatno bio njihov prvi civilizirani razgovor. U svakom slučaju, njihov prvi razgovor koji se produžio na više od dvije rečenice. “ Imaj na umu da danas u dva imamo zajednički kolegij.” Heidin glas je bio hladan. Nije gledala u njega. “ Kolegij?” “ Da. Šture će nam dati smjernice, kako stoje stvari, i to. Tre nutno nam poslovni rezultati nisu baš blistavi.” N ije li uvijek tako? “ Samo ti to napominjem, jer sam iz tvog razgovora čula da imaš danas neki dogovor. Dolazak na sastanak je obavezan.” Henning je pomislio: “Aha. M o’š mislit” . N o, nije ništa izgo vorio naglas. Šture Skipsrud. Utemeljitelj i23novosti i glavni urednik. Šture i Henning radili su zajedno nekoliko godina u Kapitalu. Rad u spe cijaliziranim novinama koje ne izlaze jako često pruža ti dovoljno vremena i prostora da zaista detaljno razradiš neku priču. Možeš razgovarati s puno izvora, stvoriti pravilne i uravnotežene dojmove 0 temi. U takvoj atmosferi, rađaju se brojne dobre priče. Priče koje ipak iziskuju malo više vremena. Šture je bio sjajan istraživački novinar. Početkom devedesetih, objavio je seriju članaka o m ini stru trgovine koji su doveli do toga daje ministar morao odstupiti, 1 za to je Šture nagrađen strukovnim nagradama za istraživačko novinarstvo. Šture je postao super-zvijezda u branši, iskoristio je taj status da pregovorima dospije do boljih ugovora, nakratko je završio u privrednom dnevniku Dagens Nceringliv, a uz to je napisao nekoliko knjiga o nekim financijskim akrobatima. Onda je prešao na TV2, a potom, krajem devedesetih, pokrenuo 123novosti. M nogi su se začudili zašto je čovjek koji je izgradio svoje ime u istraživač kom novinarstvu sad prešao na posve drugu stranu.
159
Henningje uvijek vjerovao kako je najjednostavnije objašnjenje što je Šture trebao reakciju. Stvari se nisu odvijale dovoljno brzo za njegov ukus. Želio je vidjeti rezultate. I to najradije na 1-2-3. Priprema, pozor, sad. “ Gibam” , rekao je Henning. Morao je nešto doručkovati, prije razgovora s Yngveom Foldvikom. “ Z ar nećeš biti na jutarnjem kolegiju?” “ Pa ionako znaš što danas im am ...” “ Da, ali...” “ Pokušat ću stići na taj zajednički kolegij.” “ Moraš.” “ Sjetit ću se toga kad mi upere pištolj u glavu.” O K, možda malo melodramatično, ali je upalilo. Jer, Heidi nije ništa rekla i pustila g a je da ode. 1 — 1, pomislio je.
35. poglavlje
Ušao je u Deli de Luca u ulici Thorvalda Meyera i kupio calzone štrucu od piletine. Natezao se s dva tabloida i šalicom kave u rukama pa sjeo na klupu preko puta gradske knjižnice. Najgora jutarnja vreva je prošla, ali i dalje su tu automobili, tramvaji i ljudi koji kasne na posao. Oprezno je srknuo kavu i počeo čitati VG. N a naslovnici su navalili s novom smrtonosnom bakterijom koja stvara paniku u Danskoj i za koju se Zavod za javno zdravstvo boji da će doći do Norveške prije jeseni. U desnom gornjem uglu naslovnice smjestili su njegov portret, i stavili naslov: “ Pokušao ubiti novinara”. Potiho je opsovao, podjednako zbog toga što je tu, na naslovni ci, zaista njegova fotografija, kao i zbog toga što je Heidi Kjus imala pravo. Pronašao je tekst, na četvrtoj stranici. Ime autora je Petter Stanghelle. H enningje preletio po tekstu dok nije došao do citata: “Ju u lje imao sreću što je izmakao počinitelju. Osim tri pucnja koja su ubila Tarika Marhonija, ispaljena su još četiri. Nijedan nije pogodio novinara, rekao je voditelj istrage Arild Gjerstad za VG.” Č etiri pucnja, zapitao s e je Henning. N e sjeća se da su bila četiri. Čitao je dalje: “ V G nije uspio stupiti u kontakt sa samim Henningom Juulom, no Juulova urednica, Heidi Kjus, o toj drama tičnoj situaciji izjavila je sljedeće: ‘Naravno da nam je
i6i
jako drago što je sve dobro završilo. N e usuđujem se ni pomisliti što se sve moglo dogoditi.’” Henning se smijuljio u sebi. Ta H eidi... Dalj e je u tekstu Stanghelle spekulirao o tome postoji li veza između ubojstva Marhonija i ubojstva Henriette Hagerup, te na pisao kako to nitko u policiji ne želi komentirati. Kakvo čudo... I Dagblađet je na naslovnicu stavio ubojstvo Tarika Marhonija, no Henninga nisu ni spomenuli. Naglasak su stavili na to kako je Tarikovo ubojstvo čista likvidacija, po svemu sudeći, izvedena vrlo profesionalno. Uz sitni detalj —da mu je Henning umaknuo. Taman je namjeravao ustati s klupe i krenuti dalje, kad je uočio kako pored njega sporo prolazi taksi, srebrnastosivi Mercedes. Na semaforu se upalilo crveno svjetlo i automobil je stao. U taksiju su sjedila dvojica muškarca, obojica naprijed. Henningov pogled zastao je na njima, jer su oni gledali njega. I nastavili su ga gledati, iako se na semaforu upalilo zeleno. Tramvaj iza taksija je zatrubio i Mercedes je lagano krenuo. Henning je gledao za automobilom dok je ovaj lagano skrenuo udesno u Nordregate i nestao iza knjižnice. Naravno, to ne mora ništa značiti, pomislio je. A li, može biti i sasvim suprotno. Popio je ostatak kave, bacio šalicu u već dupkom punu kantu za otpatke i krenuo prema križanju sa semaforom. Gledao je za srebrnastosivim Mercedesom. Automobil je ponovo skrenuo lijevo, prema Toftesgate. Nije uspio vidjeti registarsku pločicu, niti broj taksija na krovu automobila. H enning je pokušao ne razmišljati o tome što se dogodilo, ali nije mu to bilo jednostavno. Imao je dovoljno vremena samo vidjeti kako su ta dvojica u automobilu nalikovala jedan drugome. Obojica su tamni, tamne kose, tamne brade. Možda braća? I gotovo sigurno useljenici. Slučajnost? Možda bi se trebao pokrenuti, brzo, prije nego što se srebr nastosivi Mercedes vrati? Uputio se prema nizbrdici između ulica Markveien i Fredensborgveien, gdje rijeka Aker usporeno prolazi
1 62
ispod mosta, ali se najednom predomislio i skrenuo u trgovinu s al koholnim pićima. Bar jednom da to nema veze s njegovom majkom. Stao je kraj izloga skriven među ljudima, i listao brošuru neke tvrtke za prodaju alkoholnih pića, dok je krišom pogledavao pre ma ulici. Puno Mercedesa, puno i srebrnastosivih, ali nijedan s dvojicom tamnih muškaraca. Dobrano kasnije izašao je van, osvrnuo se i nalijevo i nadesno, pa žurnim korakom krenuo prema Westerdalsu. Disao je malo brže nego inače, i čitavo se vrijeme osvrtao. Kad je naposljetku ostavio za sobom prometnu ulicu i ušao u dvorište fakulteta, mogao je lakše disati. Palo mu je na pamet kako dvojac iz taksija, ako ga zaista nadzire, ne radi to odveć profesional no. Da su profesionalci, ne bi im mogao tako lako kidnuti. Ili to, ili su napravili prokleto dobar posao, budući da ih više ne može vidjeti. A možda su samo zurili u njegovo lice. Odlučio je to zabora viti. Još malo pa će deset sati. Vrijeme je za razgovor s mentorom Henriette Hagerup.
36. poglavlje
U posljednja dva dana područje oko fakulteta se promijenilo. Zajedno s kamerama, nestalo je i svih onih izvještačenih ožalošćenika. Oltar Hagerupove još je uvijek bio ovdje, no na njemu više nije gorjela n ijed n a svjećica. H en nin gje uočio još neke kartice s porukama, nekoliko buketa cvijeća i već uvenulih ruža, ali više nije bilo nijednog studenta koji bi stajao ispred njezine slike i pla kao. Nekoliko mladih ljudi koji stoje vani i razgovaraju nemaju ni trunke tuge u očima. Dvoje studenata, djevojka i mladić, stoje ispred ulaza i puše. Možda je uskoro završetak semestra, pomislio je Henning, pa sad polažu svoje posljednje ispite? Ili su već raščistili zaostatke i otišli kućama? To bi mu moglo znatno otežati istraživanje, pa čak i rješavanje slučaja. D ok je ulazio u glavnu zgradu, primijetio je kako ga to dvoje pušača promatra. Č im je ušao, vidio je na lijevoj strani portu, poluzaobljen šalter za kojim su sjedile dvije osobe. Sjedili su jedno tik do drugog, isprepletenih tijela i ljubili se. Glasno se nakašljao i naslonio na šalter. Trgnuli su se, zahihotali i pogledali u njega, a onda razmijenili poglede iz kojih se naziralo kako vape za svojom sobom. Eh, da m ije opet dvadeset, pomislio je Henning. “ Imam dogovor s Yngveom Foldvikom” , rekao je. M ladić s rastafarijanskim dredlocksima i neobičnom bradom, pokazao mu je prema stubama.
1 64
“ Popnite se samo na prvi kat, drugi hodnik desno pa onda ravno. D oći ćete točno do njegovog kabineta.” Henning je zahvalio Dreadlocksu na pomoći. Već se okrenuo prema stepenicama, kad mu je nešto palo na pamet. “ Da slučajno ne znaš tko je Anette?” “Anette?” Idiote, rekao je samome sebi. Ovdje sigurno ima petnaest cura s tim imenom. “ N e znam joj prezime. Bila je prijateljica Henriette Hagerup. Bile su zajedno na grupi.” “A, ta Anette, da. Anette Skoppum.” “ D a je nisi slučajno vidio danas ovdje?” “ Ne, mislim da nisam. Jesi ti?” pitao je svoju curu koja je sjedila i tipkala po mobitelu. Nije ni podigla pogled, samo je odmahnula glavom. “ Oprosti” , slegnuo je ramenima momak. “ Nem a veze” , rekao je Henning i otišao. Odjednom se našao među gomilom studenata. Neke je sreo i na stubama. Osjećao se kao d aje vratio sat jedno 12, 13 godina una trag. Sjećao se vremena kad je studirao na Blindernu, studentskog života, vremena bez odgovornosti, tuluma, nemira u želucu kad bi se približavali ispiti, pauza za kavu, očijukanja u predavaonici. Volio je te predavaonice, volio je biti student, gutao je svo znanje do kojeg je mogao doći. Foldvikov kabinet bilo je jednostavno pronaći. Henning je pokucao. Ništa. Pokucao je još jednom i pogledao na sat. Minuta do deset. Pokucao je još jednom i pokušao otvoriti vrata. Bila su zaključana. Osvrnuo se oko sebe. U tom trenutku na katu nije bilo nikoga. Mogao je gledati u vrata. U gomilu vrata. N a većini njih je stajao natpis “ garderoba” ili “ vježbaonica” . Uočio je crnu, kazališnu za vjesu i plakat za film na kojem je stajalo Za Elizu. Z vu k koraka po stubama naveo ga je da se okrene. Jedan muš karac skrenuo je iza ugla i kretao se prema njemu. Yngve Foldvik izgledao je baš kao na slici. Razdjeljak je isti. Henninga je opet prožeo snažan osjećaj kako je tog čovjeka već negdje vidio, ali se i dalje nije mogao sjetiti gdje. Pokušao je to zaboraviti i krenuo ususret Foldviku. Muškarac je pružio ruku.
165
“ T i mora da si Henning Ju li.” Kim nuo je. “ Yngve Foldvik. Drago m ije .” Henning je opet kimnuo. Ponekad, kad sretne ljude s kojima nikad prije nije razgovarao, prati kako oni govore, kakve fraze koriste. Ime-prezime-drago mi je, na primjer. Vrlo uobičajeno. Ali, u čemu je smisao da ljudi kažu da im je drago i prije nego što uistinu znaju da im je drago? Samom činjenicom da postoje, zato im je drago? Nora je običavala reći: “ Bok, Nora je na telefonu” , svaki put kad bi ga zvala. Silno ga je to nerviralo, iako jo j to nikad nije spomenuo. Valjda se podrazumijeva, ako drži telefon i razgovara s njom, da zna kako je ona na telefonu? Fraze, pomislio je. Okružujemo se frazama, a da i ne razmišlja mo što one zapravo znače, koliko su suvišne i koliko malo imaju smisla. Naravno da se nada kako će mu biti drago razgovarati s Yngveom Foldvikom, ali, strogo govoreći, nije zbog toga tu. “ Nadam se da nisi dugo čekao” , rekao je Foldvik ljubaznim glasom. “ Taman sam stigao” , rekao je Henning i pošao za njim. Ušli su u mali studio. Ogroman ekran računala, dva manja TV-ekrana na zidu, dvije stolice, pisaći stol i gomila filmskih plakata na zidu. Police za knjige pune su priručnika i biografija za koje je odmah vidio da se odnose na film. Vidio je i da Foldvik ima knjigu, scena rij za Pakleni šunđ. Foldvik je sjeo na najudaljeniji stolac i ponudio Henningu da sjedne na drugi. Potom se odgurnuo do prozora i otvorio ga. “ U h, malo je zagušljivo ovdje” , rekao je. Henning je imao dobar pogled na parkiralište. Pogled mu se zaustavio na automobilu koji je stajao i čekao da se upali zeleno.svjetlo na semaforu, na križanju ulica Fredensborgveien i Rostedsgate. Srebrnastosivi Mercedes. Srebrnastosivi Mercedes taksi. Čak i s velike udaljenosti, Henning je uspio vidjeti dvojicu muškaraca na prednjim sjedalima. Ovaj put uspio je i vidjeti broj taksija na krovu: A2052. Odlučio je provjeriti taj broj čim mu se ukaže prilika. “ Onda? Kako ti mogu pomoći?” pitao je Foldvik. Henning je izvadio diktafon i pogledom upitao Foldvika smije li ga koristiti. Profesor je kimnuo; dao mu je znak d aje to u redu.
1 66
“ Henriette Hagerup”, rekao je Henning. “ Toliko sam shvatio.” Foldvik se nasmijao. Još uvijek ljubazno. “ Sto mi možeš ispričati o njoj?” Foldvik je duboko udahnuo i krenuo raskapati po svojem sje ćanju. Rastužio se i odmahnuo glavom. “ To je ...” Opet je odmahnuo glavom. Henning ga nije požurivao. “ Henriette je bila neobično veliki talent. Bila je izuzetno in teligentna i sjajno je pisala. Tijekom godina, imao sam stvarno mnogo studenata, ali, iskreno, ne mogu se sjetiti nikoga tko je bio veći potencijal od nje.” “ N a koji to način?” “ Bila je totalno neustrašiva. Željela je provocirati, i uspijevala je u tome. No, njezine su provokacije pogađale srž, ako me razumiješ.” Henning je kimnuo. “Je li bila omiljena među drugim studentima?” “ Henriette? Da! Bila je jako popularna.” “ Druželjubiva, otvorena?” “Jako, da. M islim da nikad nije odbila poziv na neku zabavu.” “ Kakva je atmosfera tu, na vašim studijima?” “ Dobra. Jako dobra, mislim. Društvo s njezine godine držalo se čvrsto na okupu. To je i dio naše filozofije prema kojoj je u kreativnom procesu sve dozvoljeno. Hajde, pustite svoje inhibicije, dajte sve od sebe. Ako se bojiš da ćeš biti osuđivan od okoline, nikad nećeš ništa postići. Ako želiš bilo što stvarati, takav stav je alfa i omega. Prvo i osnovno - riješiti se stida.” Henningu je došlo da se i sam prijavi u tu školu, ali brzo se vratio u stvarnost. “ D rugim riječima, tu nema ljubomore?” “ Ne, koliko ja znam. No, mi profesori ne možemo znati baš za sve”, rekao je i nasmijao se. A onda mu je sinulo što je zapravo Henning pitao. “ Misliš da bi zbog toga bila ubijena?” pitao je. “ Mislim, zbog ljubomore?” “ U ovom trenutku ne mislim ništa.” Zvučim kao policajac, pomislio je Henning. Opet.
167
“ M islio sam da su već uhvatili njezinog dečka zbog ubojstva.” “ O n je samo osumnjičenik.” “ Da, ali sigurno je on to učinio. Tko bi drugi to mogao biti?” H enningje poželio reći “ a što misliš, zašto sam onda ovdje” , ali odustao je od toga. Želio je da mentoru i dalje bude drago, koliko god to bude moguće. A li mogao je vidjeti kako je Foldvik zauzeo obrambeni stav. “ Neću, naravno, isključiti da ima trzavica među studentima, ali to nije nenormalno u kreativnoj grupi u kojoj svatko ima različite vizije za iste projekte.” “ Ima li među vašim studentima nekoga tko se žustrije probija od ostalih?” “ Ne, ne bih rekao.” “ N e biste rekli, ili ne znate?” “ N e znam. A i da znam, nisam baš siguran da bih ti rekao.” Henning se u sebi počeo smijuljiti. Nije dopustio da ga smete manje ljubazni ton koji se tijekom posljednje minute uvukao u njihov razgovor. “Jedna filmska kompanija kupilaje verziju scenarija koju je ona napisala, zar ne?” “ Da, točno.” “ Koja kompanija je to bila?” “ Z ovu se ‘Finn Fem Film’. Dobra kompanija. Ozbiljna.” H enningje to pribilježio. “Je li uobičajeno da studenti uspijevaju prodati projekte ozbilj nim kompanijama prije nego što diplomiraju?” “ Događa se. Postoje mnogi očajni producenti koji su u lovu na nešto novo, nešto uzbudljivo. A li, da budem iskren, mnogi od tih scenarija bili su prilično loši.” “ Kažeš, dakle, da su neki od tvojih studenata još učili o svojoj profesiji, a istovremeno počeli raditi u praksi?” “ To je točno. I lagao bih kad bih rekao da jedan dio njih ne vjeruje kako bi trebali biti vani, u pravom svijetu, praviti filmove, režirati, pisati...” “ Znači, govorimo o ljudima s velikim egom.” “Ambiciozni ljudi ga obično imaju. Zabavno je to što vrlo često najsposobniji imaju i najveći ego.”
i6 8
H enning je kimnuo. Nastala je pauza. Henningovu pažnju privukao je uokvireni članak iz novina koji je bio ovješen na zidu. Priča je bila iz Dagavisena. Na fotografiji je mladić. To je sigurno Foldvikov sin, pomislio je. Ista usta, isti nos. Dečko je izgledao kao tinejdžer. Da Vincijev kod light, stajalo je u naslovu. U članku je pisalo kako je Stefan Foldvik nedavno pobijedio na natječaju za scenarij. “ Zanimanje za film je obiteljsko, vidim ” , rekao je Henning i pokazao na tekst. On to često radi kad nekoga intervjuira. Počne, naime, pričati o nečem posve desetom, najčešće o nečem osobnom, nečemu čega se možeš lako dohvatiti, nekim stvarima koje vidi oko sebe. Teško je napraviti dobar intervju ako se sa sugovornikom razgovara samo o temi. Može se i to, ali ide bitno jednostavnije ako se možeš probiti kroz tu ljudsku potrebu da se brani, pronaći neku temu o kojoj se može ležerno raspravljati, naročito neku s kojom se osoba lako može poistovjetiti. I nikad nije pogrešno ponuditi neki detalj iz njezinog osobnog života, tako da razgovor poprimi notu čavrljanja. N a taj način se sugovornika navede da zaboravi kako je on taj s kojim se obavlja razgovor. Cesto najbolje informacije dolaze kad se izgovore spontano. Henning se nadao kako će se upravo to dogoditi i s Folđvikom. Foldvik je pogledao na novinski članak i nasmiješio se. “ Da, izgleda daje tako. Stefan je pobijedio na natječaju kad mu je bilo šesnaest godina.” “ Svaka čast.” “ Da, on je stvarno talent.” “ Otprilike kao Henriette Hagerup?” Foldvik se premišljao. “ Ne, Henriette je ipak bila veći. Ili se barem tako čini.” “ Kako to misliš?” Foldviku je postalo neugodno. “ M a, izgleda da Stefan više nije zaokupljen pisanjem. Znaš. Tinejdžeri.” “ Cure, izlasci, i studentski život.” “ Upravo to. Jedva ga još i viđam. Imaš li djece?” Henninga je pitanje izbacilo iz takta. Jer i ima, i nema. I nikad nije razmišljao o tome što da odgovori kad mu netko postavi to
169
pitanje, nikad nije razmišljao o tome, iako je znao da će to pitanje prije ili kasnije iskrsnuti. Odgovorio je što je mogao jednostavnije. “ N e.” Steglo g a je oko srca kad je to izgovorio. “ Djeca nekad znaju biti prava muka.” “ M m .” Henningov pogled zaustavio se na još jednoj fotografiji, također uokvirenoj, koja je stajala na Foldvikovom stolu. Fotografija žene. Duga crna kosa koja je počela sijediti. Nije se smiješila. Mogao se kladiti da je usred četrdesetih. Foldvikova žena. I tad se Henning sjetio odakle mu je on poznat. Žena Yngvea Foldvika zove se Ingvild. Henning se sad svega sjetio. Prije nekoliko godina Ingvild Foldvik bila je brutalno silova na nedaleko mosta Cuba. Zna to jerje pokrivao slučaj izvještavajući sa suđenja. Yngve Foldvik sjedio je u sudnici svaki dan i slušao sve te groteskne detalje. H enning se sjećao i Ingvild Foldvik. Sjedila je na klupi za svjedoke. Sjetio se kako je drhtala, kako je bila traumatizirana činjenicom d aje tu i čovjek koji ju je pretukao i silovao. Da nije bilo nekog muškarca koji je bio vani i šetao psa, bila bi vjerojatno ubijena. Cijelu ju je unakazio nožem. Posvuda. Počinitelj je do bio pet godina zatvora. Ingvild je kažnjena doživotno. Henning je to mogao vidjeti; njezine rane i dalje su bile tu. Noćne more. Vjerojatno i krikovi. Prestao je misliti na to svoje otkriće, no tek nakon što je malčice okusio zadovoljstvo što je konačno pridružio ime poznatom licu. “ S to je Henriette pisala?” “ Uglavnom kratke filmove.” “ O čemu? Rekli ste nešto o tome d aje voljela provocirati.” “ Henriette je stigla napraviti dva kratka filma dok je ... D ok je bila ovdje. Jedan se zvao Vrag kuca na vrata i bio je kratki film o incestu, a drugi se zvao Snjeguljica. U njemu se radilo o djevojci koja je postala ovisna o kokainu. Prilično pametni filmovi. Trebala je napraviti još jedan, ali nije stigla...” “Je li njega trebala snimiti na Ekebergsletti?” “ Da.”
170 “A zašto baš sad? Tako blizu ljetnih praznika?” “Je r se radnja odvija u rano ljeto. Važno je da svi detalji budu autentični što je najviše moguće; to bitno pridonosi kredibilitetu filma.” “A o čemu se radilo u filmu?” “ U tom filmu koji je sad trebala snimati?” “ Da.” “ N e znam točno, jer nismo stigli puno pričati o tome.” “A li otprilike, polazeći od onoga čega se sjećaš.” Foldvikje teško izdahnuo. “ M islim daje htjela napraviti nešto o šerijatu.” Henning je ustuknuo. “ Serijatu?” “ Da.” Nakašljao se, pokušao je povezati misli koje su ga bombardi rale. Prva koja se zaustavila, bila je o pozdravu koji je za Henriette napisala Anette. “Je li na tom filmu radila zajedno s Anette Skoppum?” Foldvik je kimnuo. “ Henriette je napisala scenarij, dok je Anette trebala režirati. A li koliko poznajem Anette, ona bi sigurno imala što reći i u scenariju.” Anette, pomislio je Henning. Moram te pronaći. Ako postoji jedna stvar koju sad može reći sa stopostotnom sigurnošću, onda je to daje film koji su njih dvije trebale napraviti povezan s ubojstvom. “ Znaš li možda je li ona još uvijek ovdje, ili je otputovala kući na praznike?” “ M islim da je još ovdje. Vidio sam je jučer. I imat ću sastanak s njom za nekoliko dana, ako me pamćenje ne vara, tako da teško d aje nekamo otišla.” “ Da nemaš slučajno broj telefona na koji je mogu nazvati?” “ Imam ga, ali ne smijem ti ga dati. A i nisam siguran da mi je baš drago što moje studente još mučiš s tim. Sve nas je to jako pogodilo.” Da, sjećam se toga, pomislio je Henning. Nije više inzistirao na broju telefona. “A taj scenarij... Da nemaš možda kopiju?” Foldvik je uzdahnuo.
171 “ Kao što sam rekao, stigao sam samo kratko raspravljati o tome s Henriette. Rekla je da će mi ga poslati e-mailom kad bude gotova s njim, ali nikad ga nisam dobio.” “ I što sad s filmom?” “ O tome još nismo razmišljali. Nego, imaš li još kakvo pitanje? Moram na drugi sastanak.” Foldvik je ustao. “ Ne, mislim da nemam”, odgovorio je Henning.
37. poglavlje
Kad se Henning spustio u prizemlje, momak s dreadlocksima još je uvijek bio tu. Dobri Bože, pomislio je Henning, izgleda kao da daje umjetno disanje toj sirotoj djevojci. Dignuo je glavu s nje tek kad se Henning glasno nakašljao. Stidljivost, o kojoj je Yngve Foldvik tako toplo govorio, ovdje je definitivno nestala. “ Puno ti hvala na pom oći” , počeo je Henning. “ Foldvikov kabinet zaista nije bilo teško pronaći.” “ Nema na čemu.” M omak s dreadlocksima obliznuo je usta. “ Pitao sam se da li te mogu zamoliti još jednu uslugu. Ja sam novinar i radim na priči o Henriette Hagerup i studentima koji su s njom na godini, o tome kako se nose s tim užasom koji se dogodio. To neće biti nikakav senzacionalistički tekst, više će se zasnivati na tišini koja je uslijedila, na tome kako se trauma poput ove odrazila na grupu studenata.” A ko igdje postoji neka nagrada za obmanu, Henning nedvoj beno može konkurirati za nju. M omak je zainteresirano kimnuo. “ Kako ti mogu pomoći?” “ Volio bih imati popis onih koji su bili na godini s njom. U istoj grupi. Je li moguće da ga imaš u računalu?” “ M ože biti. Čekaj malo” , rekao je i prodrmao mišem. Klikao je i tipkao. Svjetlo s ekrana reflektiralo mu se u očima. “ Želiš li da ih lspišem?” pitao je momak. Henning se nasmiješio.
173
“ Da, Hvala. Vrlo rado.” Klikanje, tipkanje. Pisač pored računala se zagrijavao. Iskliznuo je list papira. Momak ga je dohvatio i dodao ga Henningu, sa uslužnim smiješkom. “ Super! Puno ti hvala”, rekao je Henning i uzeo papir. Brzo je preletio po imenima, svih 22 je bilo tu. Jedan od pozdrava koji je pročitao prvi dan kad je bio tu, sad mu se opet pojavio u glavi. Nedostaješ mi, Henry. Jako mi nedostaješ. Tore. Tore Benjaminsen. “ Oprosti” , rekao je svojem dobrom Samaritancu s druge strane šaltera. M omak s dreadlocksima taman je krenuo progutati ono što je ostalo od njegove djevojke, ali se okrenuo čuvši Henningov glas. “ Da?” “ Poznaješ li Torea Benjaminsena?” “ Tore, da. Da, da. Poznajem ga. Svi poznaju Torea, he, he.” “Je li ovdje danas? Jesi li ga vidio?” “ Maloprije sam ga vidio tu vani.” Henning se okrenuo prema izlaznim vratima. “A kako izgleda?” “ Kratka kosa, malen, mršav. M islim da na sebi ima tamnoplavu jaknu. Barem je obično ima.” “ Puno ti hvala na pomoći!” rekao je Henning i nasmiješio se. M omak je podigao jednu ruku i lagano se naklonio. Henning je izašao i osvrnuo se oko sebe. Trebala mu je sekunda da uoči Torea Benjaminsena. Stajao je vani s cigaretom; bio je jedan od onih koji su pušili kad je Henning prije nepunih sat vremena ušao u školsko dvorište. Tore i djevojka s kojom je pušio primijetili su ga i prije nego što je došao do njih. Shvatili su kako nešto želi od njih i prestali razgovarati. “Jesi li ti Tore?” pitao je Henning. M omak je kimnuo. Bio je to isti onaj momak od kojeg je prije nekoliko dana Petter Stanghelle uzimao izjave ispred zgrade studija, dok je po njima sipila kiša. Henning nije kasnije pročitao što je Tore rekao o svojoj kolegici, ali se sad sjetio njegovih Björn Borg bokserica. “ Henning Ju u l”, rekao je. “ Radim za i2jnovosti. Možemo malo popričati?”
174
Tore je pogledao svoju prijateljicu. “ Vidjet ćemo se kasnije” , rekao joj je važno. Neće biti teško igrati na kartu Toreovog ega. Kad su se rukovali, Henning je primijetio kako Tore ima dlan poput malog djeteta. Sjeli su na obližnju klupu. Tore je izvadio kutiju cigareta, izvukao jedn og bijelog kompića, pa ponudio i Henninga. O n je ljubazno odbio, iako je uporno gledao u svog starog prijatelja. “ M islio sam da vam je Henriette sad već stara vijest.” “ N a neki način da. Na drugi način, ne.” “ Ubojstvo vjerojatno nikad ne prestaje biti aktualno” , rekao je Tore i pripalio cigaretu. “ N e prestaje, točno.” Tore je vratio upaljač u džep jakne i povukao dubok dim. Henning je gledao u njega. “ H enry je bila sjajna djevojka. N a mnoge načine. Voljela je ljude. Možda i previše.” “ Kako to misliš?” pitao je Henning i sjetio se kako je baš i mogao uključiti diktafon. A li, sad je prekasno. “ Bila je ekstremno otvorena i, kako da kažem, gotovo pretjera no sklona tome da voli ljude. Ako razumiješ što želim reći.” Tore je opet povukao dim i ispuhnuo ga, pa se osvrnuo oko sebe. Kim nuo je nekoj djevojci koja je prolazila. “Je li koketirala?” Tore je kimnuo. “ Mislim da ovdje nije bilo čovjeka koji ima nešto među nogama, a koji nije, u nekom trenu, maštao o njoj...” Zašutio je i odmahnuo glavom. “ To je stvarno grozno” , nastavio je. “ To d aje m rtva...” Henning je tiho kimnuo. “Jesi li ikad sreo njezinog dečka?” “ Mahmuda Marhonija?” Tore kao d aje ispljunuo njegovo ime i posebno rastegnuo glas “ h”. “ Da.” “ Nem am pojma što je H enry vidjela u tom kretenu.” “ Bio je kreten?”
175
“ Bio je totalni kreten. Vozikao se naokolo u ogromnom BM W -u i umislio d aje neka velika faca. Vječito se razbacivao novcem.” “ Znači, bio je rasipnik?” “ Da, ali na totalno pogrešan način. Ostavljao bi svoju karticu u baru i nudio njezinim prijateljima da svi piju na njegov račun. Kao daje očajnički pokušavao dokazati d aje frajer, mislim. N e bi me čudilo d a je ...” Opet je zašutio. “ Sto te to ne bi začudilo?” “ Htio sam reći da me ne bi začudilo da se pokaže daje bio diler, ali znam da to zvuči rasistički.” “ Možda i zvuči, a li... Može biti i d aje istina?” “ O tome ništa ne znam. I samo zato što sam to rekao, ne znači da sam rasist.” “ Nisam ni mislio da jesi.” “A li, on ju nije zaslužio. Bio je kreten.” Tore je popušio cigaretu do kraja i bacio opušak na tlo, bez da je stao na njega. Majušni bijeli prijatelj ostao je ležati blizu lokvice i ispuštao plavosivi dim. “ Kakva im je bila veza?” “ Možemo reći —burna.” “ Kako to?” “ Čas bi prekidali, pa bi čas opet bili zajedno. A Mahmud je bio ljubomoran tip. Doduše, s obzirom na to kako se H enry ponašala, nije ni čudo...” Henning je opet pomislio na šerijat. “Je li ga varala?” “ Koliko ja znam ne, ali to me ne bi začudilo. Vječito je bila u akciji, voljela je biti u središtu pažnje, na plesnom podiju... Iza zovno se oblačila.” Pogledao je uokolo s tugom u očima. “Je li postojao netko s k irn je očijukala više nego s ostalima?” “ Bilo je mnogo takvih. Baš je, eh, bilo puno njih.” “Jesi li i ti zagrizao?” Henning je podigao pogled s notesa i vidio kako ga Tore gleda. M omak se nasmijao i spustio pogled. Uzdahnuo je. “ Za stolom za kojim je sjedila H enry nije bilo šanse da ostane prazno mjesto. Praktički su svi željeli raditi s njom. U svakom
176 slučaju, vrlo smo rano postali prijatelji. Proveli smo zajedno prekra sne trenutke, H enry i ja. U vijek smo koketirali. Kad smo se upo znali, ja sam taman prekinuo vezu i onda smo nas dvoje baš puno razgovarali o tome. Bila je puna razumijevanja, puna suosjećanja, topline. Bila je jedna od onih koje znaju slušati. I kad god bih joj se otvorio, uvijek je za mene imala zagrljaj. Dosta sam joj se otva rao, mogu ti reći, ovih pola godine ovdje” , rekao je i nasmijao se. Henning je to mogao zamisliti, mogao je zamisliti nju. Lijepu, vedru, otvorenu, druželjubivu, koketnu. Tko ne bi želio biti u blizini takve zrake sunca? “ Lako je bilo pogrešno protumačiti njezinu toplinu, kao nešto drugo, kao poziv. I onda sam jednog dana otišao predaleko. Po kušao sam je poljubiti i . ..” Opet je odmahnuo glavom. “ Dakle, pokazalo se da nisam baš najbolje razumio njezine signale. Razbijesnio sam se jer sam osjećao da me navela na to, uhvatila u svoju klopku, samo kako bi me odbacila. Kao da je to bila neka njezina igra. Mačke i miša. Još sam nekoliko tjedana bio ljut na nju, ali onda me to prošlo. Jedne noći, kad smo bili vani u gradu, čitava ekipa, otvoreno smo razgovarali o tome. Rekla je kako mi je željela biti prijateljica i ništa više. Odlučio sam radije biti njezin prijatelj nego da uzalud uložim puno energije u to da budem nešto više, pa da budem odbijen. I poslije toga bili smo nevjerojatno dobri prijatelji.” “Je li ti bilo teško kad je započela vezu s Mahmudom?” “ Ne, zapravo ne. Jer sam znao da me ne doživljava na taj način. A li, nema zakona koji kažnjava zavist, zar ne?” Henning je kimnuo. Tore je zapalio novu cigaretu. “ Imaš li neku ideju tko ju je mogao ubiti?” Tore se okrenuo prema njemu. “ N e misliš d aje Mahmud?” Henning je na trenutak zastao. Nije bio siguran koliko iskren treba biti. Imao je osjećaj d aje Tore sklon brbljanju. “ Pa uhićen jest, ali nikad se ne zna.” “Ako nije Mahmud, onda nemam pojma tko bi mogao biti.” “ Znaš li možda je li imala i neke druge prijatelje muslimane, osim Mahmuda?”
177
“ Imala ih je dosta. Henriette je bila prijateljica s mnogima. I svi su željeli biti prijatelji s Henriette.” “A Anette Skoppum?” “ Sto s njom?” “ Nešto je zajedno radila s Henriettte, koliko sam shvatio?” Tore je kimnuo. “ Da li i nju dobro poznaješ?” “ Ne. Gotovo je uopće ne poznajem. Ona je Henriettina sušta suprotnost, zapravo. N e govori puno. Ima epilepsiju, koliko sam čuo, ali nikad nisam vidio da je imala napad. N e otkriva puno o sebi. U svakom slučaju, ne kad je trijezna. A li, zato, kad je pijana...” “ Onda se raspištolji?” “ Da, možeš to tako reći. Znaš što običava reći, inače, kad je jako pijana?” “ N e?” “ ‘Kakva je korist od toga što je netko genij, ako nitko ne zna za to?’” Tore je oponašao njezin glas i smijao se. “Ako postoji netko tko ima dobar razlog za nisko samopoštovanje, onda je to ona. Nije naročito talentirana. I znam najmanje trojicu koji su joj ušli u gaćice kad je bila pijana. Zapravo mislim d aje lezbijka.” “ Zašto to kažeš?’’ “ Sad vjerojatno ispadam glup. A li, imam takav osjećaj. Tebi se to nikad ne događa? Da intuitivno nešto znaš o ljudima?” “ Uglavnom čitavo vrijeme ’, odgovorio je Henning i kratko se nasmijao. “ U svakom slučaju, Henriette joj je bila draga, to nije bilo teško zapaziti. Ali, uostalom, ona je bila draga svima. U vražju mater” , rekao je Tore i opet zatresao glavom. “ Volio bih popričati i s Anette. Da nemaš slučajno broj njezinog mobitela?” Tore je izvadio svoj mobitel, sjajni, tamnoplavi Sony Ericsson. “ M islim da imam.” M alo je tipkao i okrenuo mobitel prema Henningu koji je pročitao osam znamenaka i istovremeno ih pribilježio. “ Hvala” , rekao je. “ Nem am više nikakvih pitanja. Ima li nešto što bi još želio nadodati?
178
Tore je ustao s klupe. “ Ne. A li nadam se da je policija uhvatila pravog tipa. Volio bih d a...” Zastao je. “ Volio bi što?” “ Zaboravi. Sad je ionako prekasno.” Tore Benjaminsen pružio je ruku Henningu i uputio se prema crvenim stubama. “ Hvala na razgovoru.” “ Nem a na čemu.” Henning je ostao sjediti i gledao za njim. Tore se trudio da njegovi koraci djeluju frajerski, s tim hlačama koje su mu padale skroz nisko sa struka. Bjorn Borg je i danas bio na svojem mjestu.
38. poglavlje
Nakon sto je Tore otišao, Henning je ostao još neko vrijeme sjediti na klupi. U posljednje vrijeme dosta je vremena provodio tako. I to mu je u redu. Ovdje je ugodno. Nem a onih otrovnih bobica. A li, nema ni Anette. Ljudi su dolazili i odlazili. Svaki put Henningov bi se pogled zaustavio na crvenim stubama. I svaki put bi se jednako razočarao. Odlučio je nazvatije. Prije nego što je otipkao broj, registrirao je daje već pola dva. Pitao se kakve bi ga kazne mogle snaći ako se propusti pojaviti na tom epohalnom kolegiju. No, mogao se kladiti da će mu Šture, u ime dobrih starih vremena, kasnije u kratkim crtama prepričati sve važno s kolegija. Uostalom, Henning već zna što će im njihov šef reći. Zbog nepredviđenih promjena na tržištu oglašavanja, prisiljeni smo reducirati troškove. Kratkoročno to neće imati neke posljedice za zaposlene, ali dugoročno to može postati problem, ako ne budemo proizvodili više robe. Sto se više naših tekstova pročita, brže ćemo prodati oglasni prostor. Uglavnom, kako bismo prodali što više oglasa, moramo biti produktivniji. To znači da moramo donijeti odluke o pričama koje objavljujemo. Moramo biti kritičniji kod selekcije materijala. I blablabla... Netko će sigurno rogoboriti o integritetu i postavljati pitanja da “ gdje su onda važnost i relevantnost” . Henning je znao kako će se Šture s većinom toga složiti, ali će ipak zahtijevati jasniji smjer. A jasniji smjer za internetske novine koje žele preživjeti znači više seksa, više sisa i više pornografije. To je ono što većina ljudi želi.
i 8o
Možda i ne misle tako, ali svejedno kliknu na to i pogledaju kad imaju minutu-dvije slobodno, virnu kako bi pobliže vidjeli sisu ili stražnjicu koja je upotrijebljena kao mamac. N a internetu to najbolje znaju; tu se prate statistički podaci koji pokazuju po kojim kriterijima ljudi otvaraju neke priče. Izbor je jednostavan. Heidi će se sigurno nervirati, pomislio je Henning, ali budući da nije na vrhu zapovjednog lanca, nema drugog izbora nego da slijedi ono što je vodstvo odlučilo. A ona nikad neće javno reći nešto negativno o šefovima ili njihovim bezglavim odlukama. Jer to je savladala na tečaju u upravi. Henning je utipkao Anettin broj i pričekao odgovor. Mobitel je odzvonio jedanaest puta prije nego se javila. “ Halo?” Anettin glas je bio slabašan i oprezan. “Anette, ovdje Henning Juul. Radim za ‘123novosti’. Sreli smo se kratko u ponedjeljak.” “ Nem am ti što reći.” “ Čekaj, nemoj poklop...” Prekinula je vezu. Opsovao je u sebi i osvrnuo se. Muškarac u radnoj uniformi prolazio je po školskom dvorištu. Nosio je vjedro Kvragu, napravit ću to, rekao je Henning sebi u brk. Ponovo ću je nazvati, iako je to opasan teritorij. Riskiram da je još dalje odgurnem od sebe. Gnjaviti nekoga rijetko je kad dobra ideja, ali još mi nije dala nikakvu informaciju. Najprije je čuo kako joj mobitel zvoni, a onda i kako je odbacila poziv. Kvragu, pomislio je i spazio još jednog muškarca u radnoj uniformi. Odlučio je napisati joj poruku: Znam da nećeš razgovarati sa mnom, ali ne tražim te interviu. Mislim da je Henriette ubijena zbog filma koji ste trebale napraviti. Volio bih razgovarati s tobom 0 njemu. Možemo li se naći? Stisnuo je šalji i čekao. I čekao. I čekao. Nema odgovora. Opet je opsovao. Sto sad? Ne, pomislio je. Kvragu ne. Napisao je još jednu poruku: Znam da se bojiš, Anette. Vidim to po tebi. A li mislim da ti mogu pomoći. Možeš li mi dopustiti da ti pomognem? Šalji opet. Jasno mu je d aje počeo zvučati očajno, a to nije ni bilo jako daleko od istine. Trgnuo se kad se nakon nekoliko sekundi oglasio njegov mobitel. Otvorio je poruku.
i
8i
Nitko mi ne može pomoći. Adrenalin mu je jurnuo žilama. Sad zaozbiljno počinje biti zanimljivo. Opet je pisao. To ne znaš, Anette. Ako mi daš priliku da vidim scenarij, možda možemo poći od toga. Obećajem da ću biti diskretan. Ako ne želiš da se nađemo —možda mi možeš poslati scenarij na e-mail? Moja adresa je hjuul@ 123 novosti.no. Poslano. Vječnost, upakirana u sekunde. Cuo ih je kako otkucavaju. Ne, pomislio je. To ne ide. Anette je otišla. Ona ne želi, ne želi biti izvor, čak niti skriven izvor. Mogao se tješiti time daje barem pokušao. A li, nema mjesta za slabe utjehe. Ustao je i spremao se otići. A onda se opet oglasio mobitel. Den Gode Café. Za sat vremena.
39. poglavlje
Bjarne Brogelandje uzdahnuo. Čitao je dokument na ekranu i već g a je boljela glava od škiljenja. Treba mi pauza, rekao je sam sebi. Jedna duga pauza. Možda bih trebao pitati Sandlandicu je li raspoložena za neki kasniji ručak, da malo razgovaraju o poslu, malo o slučaju, malo o seksu. Proklete maštarije... Moram ih sve zati u čvor, ako uskoro n e... Brogelandove misli prekinuo je prozorčić koji je iskočio na nje govom ekranu. U njemu se, putem web-kamere, pojavila A nn-M ari Sara, jedna od forenzičarki. “ Imamo neke pomake, kad je laptop u pitanju” , rekla je. “ Marhonijev laptop?” “ Ne. Laptop Mahatme Gandhija. Nego čiji, nego Marhonijev?” “Jeste li našli nešto?” “ M islim da slobodno mogu reći da jesmo.” “ O K, pričekaj malo. Idem po Sandlandicu.” “ N e trebaš. M ogu vam poslati mailom to što imam. Htjela sam samo provjeriti jesi li to ti logiran na kompjutoru.” “ Okej.” Brogeland je brzo ustao i izašao u hodnik. Svaki povod da zakuca na Sandlandičina vrata mora biti iskorišten. O tvorio je vrata. Ona je sjedila i telefonirala. Brogelandje svejedno prošaptao, pretjerano naglašavajući: “ Marhonijev laptop.” Pokazao je prema svojem uredu, iako zapravo nije trebao. Pa i sama će dobiti e-mail. Sandlandica mu je migom dala do znanja kako će doći do njegovog ureda čim svrši s telefoniranjem.
183
O, kako bih želio da svršiš, pomislio je Brogeland i zatvorio vrata za sobom. Vratio se u svoj ured i svom se težinom spustio na stolicu. Otvorio je e-mail i vidio d a je došla pošta od A nn-M ari Sare. Otvorio je poštu i preuzeo privitak. Istog tog trenutka, u prostoriju je ušla Sandlandica. “ Sjajan tajming” , rekao je Brogeland. Sandlandica mu je stala iza leđa i nagnula se preko njegova ramena. Brogeland se na jedvite jade uspijevao kontrolirati. Nikad mu nije bila tako blizu. Može čak osjetiti njezin miris, njezin... Ne. I ne pomišljaj na to! Naglas je čitao što je Ann-M ari Sara napisala: Hard-disk je bio prilično uništen, i veliki dio informacija još uvijek nismo uspjeli izvući. Svejedno, mislim da smo već izvukli ono najvažnije. Otvori privitak, pa ćeš shvatiti što mislim. Brogeland je kliknuo kako bi otvorio privitak i napeto pratio ekran. Kad se pojavila slika, okrenuo se i podigao pogled prema Sandlandici. Oboje su se nasmijali. Brogeland se opet okrenuo prema računalu, pritisnuo odgovori i napisao: Dobro obavljen posao, A M S. Ali nastavi posao s hard-diskom. Moguće da na njemu ima još informacija koje će nam trebati. Brogeland je trljao ruke i pomislio kako se približava posljednji krug. Počasni krug.
40. poglavlje
Kava mu obično odgovara, ali ne kad je ovako napet. N e kad nekoga čeka. N e kad je vrijeme u koje se Anette trebala pojaviti već odavno prošlo. Sjeo je pored prozora u Den Gode Cafeu, za stol s kojeg je m o gao nadzirati promet i gledati u ljude koji šeću po pločniku udaljeni od njega samo za dužinu ruke. Drugi razlog zbog kojeg je sjeo tu bilo je to što je stol bio blizu izlaza. Za slučaj da se nešto dogodi. Sto te zadržalo, Anette? Pitao se to i pomislio kako se Anette nikad ne bi pojavila, kad bi priča nalikovala trileru. Tad bi se prije njega nje dokopali neki drugi ljudi, ugrabili bi ono što ga zanima, i pobrinuli se da Anettini ostaci nikad ne budu pronađeni. Ili se možda ne bi ni gnjavili s tim da skrivaju truplo. Odmahnuo je glavom. M isli su mu lako lutale u tom pravcu; prošlo je već pola sata otkako se trebala pojaviti. Pokušavao je zamisliti što joj se moglo dogoditi. Mogao joj je netko neočekiva no doći u posjet. Možda ju je nazvala majka. Možda je čekala da perilica opere do kraja, ili možda čeka dostavljača pizze koji kasni nevjerojatnih pola sata. Ne. Neobično, za ovo doba dana. Možda je naprosto nepouzda na. Postoje takvi ljudi, iako mu se nije činilo daje Anette jedna od njih. O naje jedna od onih koji se trude. Koji pokušavaju u nečemu uspjeti, učiniti nešto s vlastitim životom, ostvariti svoje ambicije. Bilo bi pretjerano donositi o njoj ikakve zaključke nakon tako kratkog susreta, ali on je dobar u čitanju ljudi: zna koji su prgavi,
185
koji su nježni, koji su stvarni, a koji pozeri, zna koji mlate žene, koji su skloni popiti čašicu ili tri previše kad se ukaže prilika, kojima je sve svejedno, a koji se trude. Potpuno je siguran da se Anette trudi, i misli da se već dugo trudi. I to je bio glavni razlog zbog kojeg se Henning sad osjećao tako nemirno. A onda su se otvorila vrata Den Gode Cafea. Trgnuo se kad je shvatio d aje to Anette. Izgledala je drugačije nego prije dva dana. Strah je još uvijek prisutan, vidi ga u njezinim očima, s tim da se sad doima još povučenijom. Preko glave je navukla kapuljaču, nenašminkana je i izgleda raščupano. Malo je pognuta i na leđima ima ruksak. Malen siv ruksak bez natpisa, ali s mnogo naljepnica. Uočila ga je, osvrnula se po prostoriji, i odlučnim korakom krenula prema njemu. U devet od deset slučajeva to bi značilo da će sad dobiti jezikovu juhu. Prokleti novinari, koji nisu u stanju ostaviti pošten svijet na miru. Koji nemaju ni trunke srama. Sve je to već čuo. Možda g a je to ranije i vrijeđalo, ali više ne. Anette je zastala ispred stola. Nije sjela. Gledala je u njega i skinula ruksak. Ako je suditi po naljepnicama, puno je putovala svijetom. Vidio je imena egzotičnih gradova iz udaljenih zemalja. Assab (Eritreja), Nzerekore (Gvineja), Osh (Kirgistan), Blantyre (Malavi). Čvrsto je smjestila ruksak na stolicu. “ Želiš li nešto popiti?” “ Nisam planirala ostati.” Izvadila je gomilu papira, stavila ih pred njega i žustrim po kretom zatvorila ruksak. Podigla g a je nazad na leđa, okrenula se i spremala se otići. “Anette, čekaj” , izgovorio je glasnije nego što je planirao. Ljudi u kafiću su ih gledali. Anette je zastala i opet se okrenula. Nadam se da vidi ozbiljnost u mom pogledu, pomislio je Henning. Lju baznost, iskrenost. “ M olim te, popij kavu sa mnom.” Anette ništa nije učinila, samo g a je gledala. “ O K, možda ne kavu, jer ima odvratan okus, ali možda kavu s mlijekom? Ili šalicu čaja? Čaj? Eins, zwei, čaj?” Anette je zakoračila prema njemu. “ T i si neki zabavan tip, jeP?” Osjećao se kao dvanaestogodišnjak kojeg su uhvatili da pre pisuje na ispitu.
“A li, kao što sam ti već rekla: nemam ti što za reći.” “A zašto mi onda daješ ovo?” pitao je i pokazao na papire koji su ležali na stolu. Na prvoj stranici je pisalo: Š e r ija t s k a S
c e n a r ij:
R
e ž ija
H : A
kasta
e n r ie t t e nette
H
agerup
Sko ppu m
Jedva se nekako uspijevao savladati. Želio je početi čitati, sad i odmah. “ Tako da možeš razumjeti.” “A li...” “ M olim te. N e pokušavaj mi pomoći.” “A li, A nette...” N o, ona se okrenula i otišla. Prvo je namjeravao ustati, ali shvatio je kako bi to bio beznadni i očajnički čin. Umjesto toga, viknuo je za njom. “ Koga se bojiš, Anette?” Dohvatila je vrata, a da ga nije pogledala, niti mu odgovorila. Samo je izašla i nestala. Ostao je sjediti i gledao je za njom kako odlazi, sama, s tim ruksakom na leđima. Pitao seje li u njemu još nešto drugo. Možda odjeća, za slučaj da se treba presvući? Ili neki film? Knjiga? Ili možda elektrošoker? Ta mu se pomisao javila niotkuda. A li kad se već stvorila, poza bavio se njome. Zapravo je to bila zanimljiva misao. Jer tko scenarij poznaje bolje od Anette? Ne, rekao je sam sebi. Ako Anette ima ikakve veze s ubojstvom svoje prijateljice, zašto bi mu onda dala da pročita scenarij? Zašto bi mu pomogla da razumije? Odbacio je tu ideju. Glupa misao. Moram pročitati scenarij, vidjeti daje li mi ikakvu nit vodilju. Nečeg tu mora biti...
41. poglavlje
O dvjetnik Lars Indrehaug prstima je popravljao pramen na čelu, tako da mu kosa ne pada u oči. Prokleti pozer, pomislio je Bjarne Brogeland. U h, što bih se jednog dana volio naći s tobom, u zvučno dobro izoliranoj prostoriji i s isključenim kamerama... Snovi i stvarnost. Nažalost, dvije potpuno različite stvari. Snovi mogu još i više frustrirati, budući da tik do njega sjedi narednica Sandland. Brogeland je pogledao u papire ispred sebe, kliknuo na jedan prekidač, a onda i drugi. Pažljivo su se pripremili za ovaj razgovor, prošli kroz dokaze, i pripremili se kako će ih predočiti. Sandlandica još uvijek dvoji je li Marhoni kriv, a i on treba još neke uvjerljive odgovore na pitanja koja kani postaviti. Brogeland voli sa Sandlandicom razgovarati o poslu, obožava gledati njezine usne kad je ozbiljna, ogorčena, puna gnušanja zbog smjera u kojem se kreće društvo. Veseli ga vidjeti zadovoljstvo u njezinom pogledu, u trenucima kad je dostigla cilj. Kad bi se to zadovoljstvo barem odnosilo na njega. Pogrešan prekidač, Bjarne. Mahmud Marhoni je sjedio pored Indrehauga. Marhoniju nije svejedno. Uznem irenje, uočio je Brogeland. Izbezumljen je zbog ubojstva brata, zbog istražnog pritvora. Sigurno su se pojavile pu kotine na tom njegovom oklopu. Izgleda neurednije. Nekoliko dana bez britvice lako to napravi od lica koje je naviklo na večeri s mekim ručnikom.
N ije to jedina stvar na koju se moraš naviknuti, Mahmude, pomislio je Brogeland. Dao je znak Sandlandici koja je počela for malni dio saslušanja, predstavljanje prisutnih i u kojem su svojstvu ovdje. Onda je pogledala Marhonija. “ M oje saučešće” , rekla je svojim maznim glasom. Marhoni je upitno pogledao Indrehauga. “ Zao m ije zbog tvog brata” , dodala je. Marhoni je tiho kimnuo. “ Hvala” , rekao je. “ Činim o sve što je u našoj moći da pronađemo onoga tko je to učinio. A li možda ti znaš tko je to bio?” Marhoni ju je pogledao. “ N e znam o čemu pričaš.” “ Imaš li veze s Bad Boys Burning, Mahmude?” “ Nem am .” Brzo je odgovarao. Malo prebrzo. Brogeland je to pribilježio na papir. “ Znaš li tko je Zaherulah Hasan Mintroza? Ili samo Hasan?” “ N e.” “Jaser Šah?” Marhoni je odmahnuo glavom. “ Odgovori na pitanje.” “ N e.” “Je li tvoj brat poznavao neke od njih? “Ako ja ne znam tko su oni, kako onda mogu znati je li moj brat imao ikakve veze s njima?” Dobro, Marhoni, pomislio je Brogeland. Izbjegao si prvu klop ku. “ Uspjeli smo spasiti sadržaj tvojeg računala” , nastavio je Broge land i čekao odgovor. Marhoni je pokušavao djelovati ravnodušno, ali Brogeland je mogao vidjeti kako iznutra kuha. Istovremeno nemamo sav sadržaj, mislio je Brogeland. U svakom slučaju, bar zasad nemamo. A li, Marhoni to nije znao. “Jesi li siguran da ne želiš promijeniti odgovore koje si maločas dao mojoj kolegici?” pitao je Brogeland. “ Zašto bih to učinio?” “ Pa, zato da izbjegneš laž.” “Ja nikad ne lažem.”
“A, ne?” pitao je Brogeland sarkastično. “ Možda bi trebao izravno suočiti mog branjenika s onim što imaš, umjesto da obilaziš kao mačak oko vruće kaše?” ubacio se Indrehaug. Brogeland ga je prostrijelio očima, prije nego što se opet obratio Marhoniju. “ Koliko ljudi osim tebe koristi tvoje računalo, Mahmude?” “ Nitko.” “Jesi li ga ikad nekome posudio?” “ N e.” “ N iti dao nekome da ga koristi u tvojem prisustvu?” “ N e.” “ I u to si posve siguran?” “ Da.” “ Inspektore...” Indrehaug je raširio ruke i umorno uzdahnuo. Brogeland se nasmijao i kimnuo sam sebi. “ Možeš li mi onda objasniti što si radio na e-mailu Henriette Hagerup na dan kad je ubijena?” Marhoni je podigao pogled. “ M olim ?” “ Zašto si se ulogirao i čitao elektroničku poštu svoje cure?” Brogeland je vidio da Marhoni izgleda iznenađeno. “Jesi li samo htio pogledati ovo?” Brogeland je gurnuo papir i on je kliznuo po stolu. N a papiru je bila isprintana fotografija Henriette Hagerup kako se vješa po nekom muškarcu. Muškarčevo lice nije bilo moguće jasno vidje ti, nazirali su mu se samo vrat i kosa. Kosa je bila tamna i tanka. Marhoni je pogledao sliku. “ Tko je to, Marhoni?” Nije odgovorio. “ Ta je slika bila u mailu tvoje ubijene cure, a taj je mail pro čitan na tvom računalu isti dan kad je ona ubijena. Imaš li kakav komentar na to?” M arhoni je još jednom pogledao sliku. “A tko joj je poslao taj mail?” pitao je. “ Pusti nas da brinemo o tome. Pitam te još jednom , poznaješ li muškarca na slici?” Odmahnuo je glavom.
ip o
“ Da li razumiješ da to ne izgleda dobro za tebe, Mahmude?” Marhoni i dalje nije imao ništa za reći. Brogeland je uzdah nuo. Indrehaug je pogledao svog štićenika. Marhoni je trljao palac jedne ruke po dlanu druge. I Sandlandica i Brogeland nakratko su zašutjeli; čekali su da se slomi. “Ja nisam” , konačno je prošaptao. “ Sto si rekao?” “ Nisam ja čitao njezine mailove.” Brogeland je zakolutao očima kao da mu je nanijeta najveća nepravda na svijetu. “ Upravo si rekao kako si ti jedini koji koristi taj laptop. Ili to više nije tako?” Marhoni je odmahnuo glavom. “ To ne može biti.” “ Znači, želiš nam reći d aje netko drugi bio na tvom računalu, a da ti to nisi znao? I d aje taj netko drugi gledao fotografiju tvoje djevojke kako se vješa oko vrata nekog drugog muškarca?” Oprezno je kimnuo. “ Tko je to mogao učiniti? Tvoj brat? Henriette?” “ N e znam.” “Jesu li zato oboje m rtvi, Mahmude?” “ N e znam.” “ Ne, ne znaš.” Brogeland je uzdahnuo i pogledao Sandlandicu. Ona je pažljivo proučavala Marhonijevo lice, ne bi li našla nešto što bi ga razotkrilo. “ Sto misliš o šerijatu?” nastavio je Brogeland. “ O šerijatu?” “ Da. Pakistanski bend. Svirali su na festivalu Mela prije godinu dana.” “ Inspektore...” “ Okej, loša šala, znam. A li odgovori na pitanje. Sto misliš o šerijatu. Serijatskim zakonima. Predstavljaju li šerijatski zakoni stavove o ženama s kojima se ti slažeš, Mahmude?” “ N e.” “ Ti ne misliš da je kamenovanje žena, naprimjer, primjerena kazna za nevjeru? Ili odsijecanje šake kradljivcima?” Brogeland nije čekao odgovor. Marhoni je izgledao zbunjeno. “ S kim te Henriette varala, Mahmude?”
19 1
“Ako si nevin i želiš pomoći samome sebi, toplo bih ti prepo ručila da sad počneš govoriti.” “ Tko je muškarac na slici?” Brogeland i Sandlandica postavljali su pitanja jedno za drugim. Marhoni je uzdahnuo. “ Sto duže to odugovlačiš, bit će ti sve gore.” “ S kirn je bila nevjerna?” “Jesi lije zato ubio?” “ Koga to štitiš?” Marhoni je podigao ruku uvis. “ V i ništa niste razumjeli.” Spustio je pogled i odlučno odmahnuo glavom. “ Onda nam pomozi!” rekao je Brogeland. Gledao je u M arhonija i čekao objašnjenje. “ Henriette nikad nije bila nevjerna”, rekao je Marhoni nakon dugog premišljanja. “ Što kažeš?” “ Henriette mi nikad nije bila nevjerna.” “ Kako onda objašnjavaš poruku: Oprosti. To nije ništa značilo. O N ne znači ništa. Ti si onaj kojeg volim. Možemo li razgovarati o tome? Pliz?” Brogeland je čvrsto zurio u Marhonija. “ I kažeš da nije bila nevjerna?” “ Da. Ili, ja za to ne znam.” “ Ne, ne znaš. Ako nisi u stanju smisliti bolji odgovor od ovog, onda...” “ Nikad mi ništa nije rekla, ni za koga drugog.” “ Znači sadržaj poruke koju si dobio bio ti je potpuno stran? “ Da.” “ Nikad prije niste razgovarali o nečem sličnom?” “ N e.” “ Oprosti, ali imat ćete velikih problema da u to uvjerite porotu. I ti to znaš, Indrehaug.” Brogeland je gledao odvjetnika. Indrehaug je progutao knedlu. A onda je još jednom prstima prošao kroz kosu.
42. poglavlje
Prije nego sto je Henning počeo čitati, neko je vrijeme piljio u prvu stranicu scenarija. Osjećao se ustrašeno. I malo nervozno, kad malo bolje promisli. A nije mogao posve objasniti zašto. Možda zato je r pred njim leži odgovor na pitanje zašto je i kako ubijena Henriette Hagerup? Udahnuo je i počeo: 1. INTERIJER - ŠATOR NA EKEBERGSLETTI - VEČER:
Zena, m e r e t e w iik (21), stoji leđima okrenuta prema kameri. Svjetlo pada na lopatu koju ima u ruci. Teško dišejer je iscrpljena. Briše znoj sa čela. Onda zarine lopatu u tlo. 2.
e k s t e r i je r
-
is p r e d š a t o r a n a e k e b £ r g s l e t t i
-
večer:
Automobil se doveze do vanjske strane šatora. Vozač ugasi motor. Vidimo da seprtljažnik otvara. Izlazi m on a k a l v i g (23). Ona otvara prtljažnik. 3. INTERIJER - ŠATOR NA EKEBERGSLETTI - VEČER:
Šator se otvara s vanjske strane. Mona Kalvig ulazi. Nosi tešku torbu. Zastaje ispred rupe u tlu. MONA: Jesi napravila? Merete briše znoj i smije se. MERETE: To je dobar trening. MONA: Jesi li ju isprobala?
193 MERETE: Ne, to je tvoja rupa, tebi sam htjela prepustiti tu čast. 4. INTERIJER - ŠATOR NA EKEBERGSLETTI - VEČER: Kamera koncentrirana na rupu. Mona skače u nju i provjerava je. Doseže jo j do struka. MONA: Savršeno je. MERETE: Super. Jesi donijela svoj mobitel? MONA: Naravno. MERETE: Je li vrijeme da pošaljemo prvu? Mona sepenje iz rupe i briše sa sebe ostatke vlažnogpijeska. Vadi mobitel iz džepa i provjerava koliko je sati. Zatim pogleda Merete sa zavjereničkim smiješkom. 5. INTERIJER - STAN NA GALGEBERGU:
Muškarac, ja š id iq b a l (28), sjedi i gleda Hotel Cesar na TVz. Zapišti mu mobitel. Uzima mobitel i otvara poruku. Mršti se kad čita. Pošiljatelj je “Mona mobitel”. U kadru vidimo što piše. “Oprosti. To nije ništa značilo. ON ne znači ništa. Ti sijedini kojeg volim. Možemo li razgovarati 0 tome? Pliz?” 6 . INTERIJER - ŠATOR NA EKEBERGSLETTI - PREDVEČERJE:
Djevojke sjede jedna nasuprot druge. Dijele šalicu. Iz šalice se dimi. MERETE: Jel’ bio dobar? Mona srče vrući čaj. MONA: Mm. MERETE: Nisam mislila na čaj. MONA: Što si onda misli... Tada Mona shvaća štoje Merete mislila. Mona se nasmiješi. MONA: Danas je bilo posebno dobro. Volim kad je grub. MERETE: Možda je bilo naročito dobro jer si znala da je zadnji put. MONA: Može biti. M ERETE: Hoće li ti nedostajati? Mona na to slegne ramenima. Pruža šalicu čaja Merete. Neko vrijeme sjede u tišini.
194 MERETE: Je li vrijeme za poslati sljedeću? MONA: Pričekat ćemo malo. Dajmo mu malo više vremena. MERETE: Okej. Završetak sekvence i logo.
Do ovog dijela sve zvuči kao uvod u film u kojem se pokazuje istinsko ubojstvo, pomislio je Henning. Čitao je dalje: 7. INTERIJER -
STAN NA GALGEBERGU - VEČER:
Jašid Iqbalje u kuhinji. Otvara hladnjak i vadi karton obranog mlijeka. Namjeravao je izvaditi čašu iz ormara kad mu se opet oglasio mobitel. Vadi ga iz džepa. Nova poruka. “Mona mobitel ”. Čita je: “Obećavam da ću to popraviti. Molim te. Mogu li dobiti još jednu šansu?” Jašid Iqbal odmahne glavom, promumlja: “Kog to vraga o n a . z a t i m pritisne tipku “zovi pošiljatelja”. Nervozno hoda po kuhinji. Nitko mu se ne javlja. Bijesno baca mobitel.
8. INTERIJER -
ŠATOR NA EKEBERGSLETTI - VEČER:
Mona i Meretejoš uvijek sjede ispred rupe na tlu. MERETE: Misliš li da će to djelovati? MONA: Mora. Monin mobitel vibrira. Na ekranu piše JAŠID. MERETE: Evo. On zove. Mona kimne. Mobitel zvoni i zvoni. MERETE: Nećeš odgovoriti? MONA: Ne. Merete gleda u Monu. Jasno je da Mona vodi riječ.
9. u s t a n u
na
sv. h a n s h a u g e n u
- večer:
Obitelj Gaarder sjedi i večera. Atmosfera je napeta. Dječak u obitelji, sin Gustav, zlovoljan je i prebire po jelu. Žena, Caroline, gleda u svog muza, Haralda. On jede, ali ne izgleda kao da muje ugodno za stolom. GUSTAV: Ja sam završio.
195
CAROLINE: Pa skoro ništa nisi pojeo! GUSTAV: Nisam gladan. Mogu li ustati od stola? Caroline uzdahne, kimne sinu i gleda Gustava kako izlazi iz sobe. Skreće pogledprema svojem muzu. CAROLINE: Tjeramo ga od sebe. Ti ga tjeraš od nas! Haraldpodiže pogled s tanjura. HARALD: Ja? CAROLINE: Da, a tko drugi? Harald rezignirano uzdahne. HARALD: Zar ćeš opet početi s tim? Mislio sam da smo to raščistili? CAROLINE: Lako je tebi to reći. O, tebi je tako prokleto lako “raščistiti” s tim što se dogodilo. Caroline ga imitira. Harald postaje nervozan. HARALD: Ne znam što još hoćeš da napravim. Rekao sam ti da se više neću viđati s njom. Sto još očekuješ od mene? CAROLINE: Možda da to zaista i misliš? Da prestaneš neprestano razmišljati o njoj, kao što sad radiš? Harald spusta pogled, shvaća da ne može blefirati. HARALD: Ne mogu si pomoći. CAROLINE: (oponaša svog muža) “Ne mogu si pomoći.” Caroline rezignirano uzdahne. Harald ne odgovara. Nastaje dugačka pauza. CAROLINE: Mislim da se trebamo razvesti. HARALD: Što?! CAROLINE: Zašto ne? Ovo se ne zove zajednički život. HARALD: Ne misliš tako, Caroline. A što s Gustavom? CAROLINE: Aha, sad se odjednom počinješ brinuti o njemu. Nisi brinuo kad si... Caroline nije u stanju dovršiti rečenicu. Slama se i brižne u plač. Harald rezignirano odloži od sebepribor za jelo.
196 10. INTERIJER - ŠATOR NA EKEBERGSLETTI - VEČER:
Snimka izbliza displeja Moninog mobitela. Vidimo slova dok ona piše poruku. Poruka glasi: "Nazovi me, molim te? Pliz? Nikad to više neću učiniti. Obećavam!” Ona pritisne na “šalji”. 1 1 . INTERIJER - STAN NA GALGEBERGU - VEČER:
Jašid nemirno tumara po stanu. Govori svom bratu Faruku Iqbalu koji sjedi u dnevnom boravku i pije mlijeko. Pričaju na lošem norveškom. JAŠID: Kurva. FARUK: To sam ti pokušav o reć’. JAŠID: Prokleta kurva! Opet se začuje zvuk Jašidovog mobitela. Braća pogledaju jedan u drugog. FARUK: Je to ona? JAŠID: Ne znam, budalo. Nisam još provjerio. FARUK: Pa, daj onda, kretenu. Jašid pogleda svog brata bijesnim pogledom. Zatim otvara poruku i čitaje. Baca od sebe mobitel na soju. JAŠID: Prokleta kurva!
Lako je pomisliti kako su likovi u ovom scenariju preneseni iz stvarnog života, pomislio je Henning. N o, istovremeno se to čini kao malo prejednostavno rješenje. Opet se javila želja za kavom. Naručio je još jednu od kono bara koji se doimao nervoznim stoje sve vrijeme koje sjedi ovdje Henning popio samo jednu kavu. Osim njega, još je samo dvoje ljudi u kafiću. Sjede u tišini i šutke jedu svatko svoju salatu. Kono bar mu je donio kavu taman kad je Henning nastavio čitati. 12 . INTERIJER - ŠATOR NA EKEBERGSLETTI - KASNO NAVEČER:
Kamera zumira rupu na tlu. Monaje opet skočila u nju. Merete zatrpava rupu zemljom. MERETE: Jesi li uspjela srediti to s njegovim računalom? MONA: Da, da. To je bilo jednostavno. Nije bio nikakav problem. Otišao se tuširati nakon što smo se seksali.
197 MERETE: Jesmo li mislile na sve? MONA: Mislim da jesmo. Čekaj malo, daj da stavim ruke izvan. MERETE: Okej. Mona vadi ruke iz pijeska. MONA: Takoca. Sad možeš nastaviti. Merete nastavlja zatrpavati. Pijesak ubrzo seže sve do ispod Moninih pazuha. Merete odlaže lopatu pa udahne. M ERETE: Imaš li nešto što bi htjela reći prije nego što počnemo? Mona sepremišlja. Zakašlje se. MONA (svečanim glasom): Ovo je za sve žene u cijelom svijetu. Ali naročito za nas u Norveškoj. Merete se smiješi. Kamera se lagano pomiče od Meretinog lica prema tlu iza nje. Vidimo lopatu. Vidimo torbu koju je Mona imala sa sobom. Torbaje otvorena. Pored nje leži veliki, težak kamen.
Ma, nije moguće d aje Henriette samu sebe izložila tome, po mislio je Henning i podigao pogled. Nemoguće je d aje odigrala ulogu, upotrijebila svoj vlastiti scenarij i dala sebe nasmrt kameno vati kako bi izašla sa svojevrsnom političkom porukom. To je samo film, Henning. Čuo je u glavi glas svoje majke, sjetio se kako se znao sklupčati u njezinom krilu kad bi detektiv Derrick, svakog petka navečer, rješavao kriminalističke zagonetke. Mora d aje netko iskoristio Henriettin scenarij protiv nje. Da joj se naruga? Da u nekog upre prstom? Čitao je dalje: Tekst na crnoj površini: Dva tjedna kasnije 1 2 . INTERIJER - SOBA ZA SASLUŠANJA U POLICIJSKOJ POSTAJI - PRIJEPODNE:
Jašid Iqbal sjedi na jednoj strani stola. Dva policajca sjede na drugoj strani. Policajci su ozbiljni. POLICAJAC r. Sto si napravio nakon što si primio poruke, j ašide? Jesi li otišao da se suočiš s njom? Jašid ne odgovara.
198 POLICAJAC 2: Znamo da si je pokušao nazvati. Znamo i da si te večeri izašao iz stana malo poslije osam. POLICAJAC 1: Imamo dokaze daje bilo brutalnog seksa, Jašide. POLICAJAC 2:1 imamo tvoje računalo. Bio si ulogiran i provjeravao njezin e-mail to poslijepodne. Zašto si to učinio? POLICAJAC 1: Razumijemo, Jašide. Razbjesnio si se. Svi to mogu razumijeti. Jebavala se naokolo, ti si se razbijesnio, i pokazao si joj lekciju. POLICAJAC 2: Možeš si znatno poboljšati situaciju ako počneš razgovarati s nama, Jašide. Ispričaj nam što se dogodilo. To će ti olakšati savjest. Jašid i dalje šuti. POLICAJAC 1: Nakon što si dobio poruke, otišao si na lokaciju na kojoj je ona snimala film. Tamo si je silovao i zakopao je u rupu na tlu. Potom si skupio teško kamenje i bacao ga na nju dok nije umrla. Odgovarajuća kazna, zar ne? Za to što ti je bila nevjerna? Jašid gleda policajce. Jašidov odvjetnik naslanja seprema Jašidu i šapće mu nešto u uho. Jašid se naslanja prema stolu. JAŠID: Ja volim Monu. Ja sam nevin. Policajci gledaju jedan drugog i uzdišu. Tekst na crnoj površini: Pet mjeseci kasnije. 13 . INTERIJER - SUD U OSLU - USRED DANA:
Jašid sjedi zajedno sa svojim odvjetnikom. Nekoliko mjesta iza njega u dvorani sjedi Harald Gaarder. Plašljiv je i teško muje pri duši. Tamo sjedi i Faruk Iqbal. Izgleda bojažljivo. Sudac ulazi u dvoranu. Svi ustaju. SUDAC: Izvolite sjesti. Svi sjedaju. Sudac gleda prema poroti. SUDAC: Je li porota donijela presudu? PREDSJEDNIK POROTE: Jesmo. 14. INTERIJER - SUD U OSLU - USRED DANA: Kamera zumira Jašida. Pogled mu je spušten. Očigledno je nervozan. Kamera se udaljava od njega. Merete sjedi straga u dvorani. Njezina slika postaje oštra. Fokusje na njoj dok predsjednik porote čita presudu.
199 PREDSJEDNIK POROTE: U procesu protiv Jašida Iqbala mi, porota, smatramo optuženog krivim po svim točkama optužbe. Oduševljenje u dvorani. Merete gleda u Haralda Gaardera. Osmjehuje mu se. Gaarder odmiče pogled i odlazi. Merete vadi mobitel. Piše poruku. Vidimo što ona piše: “Jedan manje. Idemo dalje. ” Lista po imeniku, nalazi “Mona” i pritišće “šalji”. ZAVRŠETAK
Malčice razočarano Henning je odložio scenarij iprotrljao oči. Najava je bila kao za krvavi triler, a umjesto toga on je sad pročitao prosječnu dramu. Scenarij je trebao biti njegova Pandorina kutija, no ni slova o elektrošokerima, bičevanju ili odsječenim rukama. Pitao se postoji li scenarij u drugoj, brutalnijoj verziji. Zaplet filma bio je jasan. D vije žene insceniraju “ ubojstvo” i pobrinu se da dečko jedne od njih bude uhićen i osuđen za ubojstvo, iako je nevin. To je, dakle, samo zamišljena situacija, rezonirao je Henning. To je željeni scenarij. Prevedeno na stvarni život, Mona i Marete trebale bi biti Henriette i Anette, dok je Mahmud M arhoni —Jašid Iqbal. A Tarik je Faruk. D o ovdje je sve više manje jasno, pomislio je Henning. I dovdje se većina toga slaže s njegovim pretpostavkama. Mahmud Marhoni je nevin, i netko pokušava postići da izgleda suprotno. Poruke, nagovještaji o nevjeri, posljednja, gruba jebačina koja graniči sa silovanjem. Osumnjičeniku neće biti baš jednostavno osloboditi se te vrste dokaza, naročito ne ako šuti na saslušanju. A li, tko je Harald Gaarder? Obitelj i sudbina te obitelji dobili su podosta prostora u scenariju, moraju biti važni. A li jesu li važni i u stvarnom životu? Kao što je njegova majka govorila, pa to je samo film. N e mora sve nužno biti ogledalo stvarnosti. Svejedno, Henning se malo pozabavio i s tom mišlju. Harald Gaarder bio je nevjeran s Monom, s kim bi drugim inače bio, a nevjera je bila kažnjena kamenovanjem. A li zašto su Gaarder i Merete gledali jedno drugo na kraju? Zašto mu se ona osmjehivala? Gaarderov lik je, dakle, poznavao Anette. Netko iz zajedničkog kruga prijatelja tih djevojaka morao je imati odnos s Henriette, pomislio je. Jedini koji mu pada na pamet, polazeći od onih koje
200
je dosad sreo, je Yngve Foldvik. Ali, Foldvik nije pročitao scenarij, tako da on ne može biti taj. Osim ako Foldvik ne laže. A li zašto bi lagao? Pa on mora znati da se takva tvrdnja lako može ispitati, ako bi se policija pobrinula za to. Tragovi na njegovom računalu, eventualne kopije scenarija, u uredu, kod kuće. Ako ga uhvate u takvoj jednostavnoj laži, začas su tu lisice i - dobrodošao u zatvor Ullersmo. M ora postojati neka draga starija osoba, pomislio je, neka druga obitelj. Anettina možda? Ili Henriettina? Razmišljao je o Henriette. Lijepa, vedra, otvorena Henriette. K akva si ti zapravo bila osoba? Provokacije do srži, tako je to Foldvik nazvao. Henning je znao što je profesor mislio, iako je problematika šerijata tu bila slabo rasvijetljena i razlučena. A li poanta je očito da luđaci koji brane šerijat moraju biti maknuti, te da mi —zbog nas samih —ne smijemo prezati ni od kakvih sredstava u borbi da sačuvamo sebe same i svoju vlastitu kulturu: žene svih zemalja - ujedinite se i nemojte se s time pomiriti. A li gdje je barut? Gdje je ono opasno? Gdje je inkriminirana linija, gdje je okidač koji je doveo do toga da je netko odlučio scenarij pretočiti u stvarnost? Hagerup je dosta daleko od Thea van Gogha, nizozemskog režisera koji je snimao filmove u kojima kritizira islam i koji je u Amsterdamu 2004. godine ubijen s osam hitaca iz pištolja. Ubojica je potom razrezao van Goghovo truplo, zabio u njegov prsni koš dva noža i na njih pričvrstio dugo pri jeteće pismo. Koliko je Henningu poznato, Hagerup ranije nije bila naročito neprijateljski raspoložena prema islamu. Čak je bila u vezi s muslimanom. S to je više razmišljao o tome, Henning je bio sve sigurniji da iza svega ovog stoji netko blizak Anetti i Henrietti. Moram saznati tko je trebao surađivati na filmu, pomislio je, tko je imao pristup scenariju i tko bi ga još eventualno pročitao, a da nije imao izravne veze s filmom. Ubojica ili ubojice moraju biti među njima.
43. poglavlje
Borio se s potrebom da nazove Anette. Prerano je. Jasno je dala do znanja da joj ne smije pokušavati pomoći a, osim toga, htio je steći više kontrole nad pričom prije nego što je ponovo kontaktira. Umjesto toga, nazvao je Bjarnea Brogelanda. Henning je do bio njegov broj mobitela poslije saslušanja u policiji. Brogeland se odmah javio. “ Bok, Bjarne, ovdje Henning.” “ Bok, Henning? Kako je?” “ Eh, dobro. Slušaj. Možemo se naći?” Nekoliko sekundi vladala je tišina. “ Sad?” “ Da. Odmah, ako možeš, i, ako mogu birati, na nekom neu tralnom mjestu. Imam nešto o čemu moram razgovarati s tobom.” “ Kao novinar, misliš?” “ Tja, nisam baš posve siguran.” “ Ima li to veze s Tarikom Marhonijem?” “ Ne. S njegovim bratom. I s Henriette Hagerup. Pa tako gle dano, ima to možda ipak veze s Tarikom. Kao što rekoh, nisam baš posve siguran.” “ Nisi siguran?” “ Ne. A li garantiram ti da želiš čuti što ti imam reći i vidjeti što sam našao. Samo ne želim to preko telefona.” Uslijedila je stanka. Razmišljanje. “ O K. Gdje želiš da se nađemo?”
202
“ Lompa.” “ U redu. M ogu biti tamo za petnaest minuta.” “ Super. Onda se vidimo.” Odlučio je uzeti taksi od Den Gode Cafea, koliko god to bilo riskantno. Izašao je na Fredensborgveien i pričekao dok ne vidi taksi koji je slobodan i koji nije srebrnastosiv. I također, koji nije proizveden u Njemačkoj i nema A2052 na krovu. Vozač je bio stariji gospodin sa sijedom kosom, sivim naočalama i mirisao je na Old Špice. Nije baš bio razgovorljiv za vrijeme vožnje, i to je Henningu odgovaralo. To je značilo da može na miru razmi šljati dok se voze pored zgrada, ljudi i automobila. Uvijek osjeća svojevrstan m ir kad je negdje na putu, a ne mora sam brinuti o prijevozu. To je kao da samog sebe uključiš na pauzu, dok ostatak svijeta prolazi u ubrzanom filmu. Pitao se što lije to moralo prolaziti glavom Henriette Hagerup kad je shvatila da njezin vlastiti scenarij postaje stvarnost i da ona sama igra glavnu ulogu. Možda nije vidjela što joj se sprema, po mislio je. Možda nije ni stigla reagirati prije nego što je ošamućena elektrošokerom, a kamenovanje se odvijalo prije nego što se uopće osvijestila. Nadao se daje bilo tako. I nadao se da se Anette pritajila. Jer ako je Henriette ubijena zbog tog scenarija, Anette je v je rojatno sljedeća žrtva.
44. poglavlje
Restoran 01 ympen, kako se Lompa zapravo zove, bio je zatvo ren početkom listopada 2006. zbog potpune renovacije, i ponovo je otvoren godinu kasnije. Henning je bio redoviti gost Lompe prije nego što se dogodilo Ono O Čemu N e Ž eli Misliti. Bilo je to sjajno mjesto na kojem se moglo nešto prigristi i popiti pivo; nepretenciozna klijentela, prijateljski raspoloženo osoblje. Č im je ušao unutra, primijetio je da nema više te atmosfere. Nedostajao je onaj magični sastojak koji povezuje sav taj žamor, šarmantni kaos, opuštenu gužvu. Ako makneš samo jedan sastojak iz recepta, okus ne može biti jednak. Mjesto izgleda sjajno nakon što su ga obnovili, a li... Nije to više to. Našao je Brogelanda u baru. Sad nije u uniformi. U blistavoj čaši koja je stajala pored njega iskrili su se mjehurići. Opet su se rukovali. “J e r bi ti smetalo da sjednemo za stol?” pitao je Henning. “Ako mogu birati, u blizini izlaza.” N ije imao volje objašnjavati zašto, pa je samo rekao: “ Kad stojim, bole me leđa.” “ Naravno.” Uputili su se prema prvom slobodnom stolu uz prozor. Imali su dobar pogled na prometnicu po kojoj su zujali automobili. Svi su mu sad izgledali srebrnastosivi. Pretjerano ljubazna žena u ko nobarskoj uniformi, došla je do njih i zurila u Henninga. “ Želite li pogledati meni?”
204
“ Ne, hvala. Samo kavu.” Brogeland je rukom dao znak kako mu je dovoljno njegovo šumeće osvježenje i pratio je pogledom sve dok mu nije nestala iz vidokruga i izgubila se za šankom. Kad se opet okrenuo prema Henningu, pogled mu se promijenio. Izgledao je poslovno. No, nije rekao ni riječ, već je samo pogledavao Henninga, čekajući da konačno počne pričati. H enning je to shvatio kao znak da Brogelanda osobito ne zanimaju životne priče koje su se odigrale u periodu između njihovog završetka školovanja i početka posla. Izvadio je scenarij i bacio ga na stol između njih. “ Poruke koje je Henriette Hagerup poslala M ahmudu M arhoniju one večeri kad je ubijena... Da nisu slučajno formulirane kao ove?” Pokazao mu je stranicu s prvom porukom i proučavao B ro gelandove oči dok je policajac čitao. To je bio lak zadatak. Je r Brogeland se skamenio. “ Što to ...” “ To je filmski scenarij koji su napisale Henriette Hagerup ijedna njezina prijateljica iz grupe.” Henning mu je pokazao i dvije slijedeće poruke. Brogeland je brzo preletio po njima. “ Pa to je od riječi do riječi! Kako si došao do toga?” “Anette Skoppum” , rekao je H enning i pokazao na njezino ime na naslovnici. Brogeland se nagnuo prema njemu. Henning je nastavio: “ U scenariju se radi o ženi koja je nasmrt kamenovana u rupi na tlu, u šatoru na Ekebergsletti. Priča završava tako da lik koji je nevin završava u zatvoru zbog ubojstva.” “ M arhoni” , rekao je Brogeland tiho. Henning je kimnuo. Od lučio je iznijeti većinu onoga o čemu je razmišljao i do čega je došao posljednjih dana. Držao je monolog od otprilike pet minuta. Namjerno je imao takvu strategiju. Kao prvo, svoju ideju uvijek je dobro raspraviti s nekim. Raz mišljanja i stavovi mogu se izmijeniti kad ih se kaže naglas. Slično je i s pisanjem rečenica: na papiru to izgleda dobro, no nikad ne znaš kako će te rečenice zvučati dok ih ne pročitaš. Kao drugo, želio je da mu Brogeland postane dužnik. Sad kad je Henning bio posve siguran da Brogeland mje imao pojma o ovome prije nego što je došao u Lompu, na raspolaganju ima
205
najmanje jednu uslugu. To je najbolji način da se izgradi odnos prema nekome tko bi mogao biti izvor. “ Gdj e je sad Anette?” pitao je Brogeland kad je Henning završio. “ N e znam.” “ Moramo doći do nje.” “ N e znam hoće li to biti baš tako lako.” “ Kako to misliš?” “ Ona zna da je Henriette ubijena zbog scenarija, i da sam na Anettinom mjestu, bojao bih se da i sam ne završim u rupi.” “ Misliš da se sklonila?” “ Zar ti ne bi?” Brogeland nije odgovorio, ali Henning je vidio da se policajac slaže. “ M oram uzeti sa sobom ovaj scenarij.” Henning se najprije mislio usprotiviti, ali znao je da bi to zna čilo ometanje istrage koja je u tijeku. A to je kažnjivo. A nekako ne sanja baš o tome da zaradi policijski dosje. “ Samo mi napravi jednu kopiju i to će biti u redu” , rekao je. “ Obavit ću to. Jebote, Henning. To je ...” Odmahnuo je glavom. “ Znam. M ogu se kladiti da će Gjerstadu oči ispasti kad to izvadiš na sljedećem sastanku.” Brogeland se nasmiješio. Većina ljudi koji imaju nadređenog, nose u glavi neku negativnu asocijaciju na njega. To može biti tje lesni miris, smisao za odijevanje, naglasak ili prehrambene navike, trivijalne stvari, ili naprosto način na koji obavljaju posao. Posvuda je mnogo loših menadžera. A zbijanje šala na račun Brogelandovog šefa, i to može biti učinkovito oružje za nekog poput Henninga, tko pokušava izgraditi takav odnos. Ako njegov potencijalni izvor dobro reagira na takve šale, onda je oružje učinkovito. N o, izvor može i voljeti svog šefa, pa čak imati i neku posebnu vezu s njim. D rugim riječima, po tom terenu valja gaziti lagano, i nikud ne žuriti. Henning je dobar u tome. Već vidi kako Brogeland zamišlja sliku svojeg šefa. Brogeland je otpio malo mineralne vode i zakašljao. “ Tog dana kad je Henriette ubijena” , rekao je Brogeland i od ložio od sebe čašu, “ Marhoni je pogledao jednu fotografiju koju je Henriette dobila na svoj e-mail.”
Henning je podignuo pogled prema njemu. “ Fotografiju?” “ Da.” “A čiju to?” “ Hagerupove i nekog muškarca za kojeg ne možemo utvrditi tko je. Grle se.” “ U nekom prijateljskom zagrljaju, ili nešto škakljivije?” “ Izgleda ipak malo škakljivije. Izgleda kao da mu se objesila oko vrata.” “ I ne možete vidjeti tko je taj muškarac?” “ Ne. A li u zrelim je godinama. Preko četrdeset.” “ I Henriette je ta slika poslana e-mailom?” “ Da.” “A od koga?” “ To ne znamo. U svakom slučaju, ne znamo zasad. Pošiljatelj je koristio neki bezvezni mail račun. Računalo s kojeg je e-mail po slan ima IP-adresu koja pripada internetskom kafiću u Mozambiku,” Brogeland je rezignirano raširio ruke. “A li Marhoni se, dakle, ulogirao na Henriettin mail i vidio tu sliku?” “ Da. On niječe, ali istovremeno tvrdi kako samo on koristi to računalo.” “ I to je bilo jedino što je pogledao?” Brogeland je odmahno glavom. “ Bio je na svojem e-mailu i pogledao neke druge web-stranice. Ništa posebno ili kompromitirajuće.” Henning je dohvatio scenarij i počeo ga listati. Nije mu trebalo puno da pronađe ono što je tražio. Uperio je kažiprst usred papira: “ Ovdje Merete pita da li je Mona ‘sredila njegovo računalo’. Tu, vidiš li?” Brogeland je vidio. “Jašid se tuširao nakon što su se ševili i očito je tada Mona to učinila. Sredila njegovo računalo.” Brogeland je kimnuo i otpio zadnji gutljaj iz svoje čaše. Odložio ju je na stol s treskom i diskretno podrignuo. “ Henriette je mogla učiniti isto” , rekao je pun elana. “Jer, bila je kod Marhonija taj dan kad je ubijena. I bilo je jasnih tragova da je bilo seksa.”
207
“ N e znam”, rekao je Henning oklijevajući. “ Sto je?” “ Pa to bi značilo da je Henriette to učinila širom otvorenih očiju. Da je svjesno otišla k Mahmudu, potrošila se, pobrinula se da pročačka po njegovom računalu dok je on ne vidi, i kasnije navečer otišla kako bi se dala kamenovati nasmrt. To mi nema baš puno smisla.” Brogeland je oklijevao, a onda kimnuo. “ Nitko se dobrovoljno ne prepušta tome da bude kamenovan do smrti. Bez obzira na to koliko bio bolestan u glavi” , nastavio je Henning. “ Nikako ne mogu zamisliti da je Henriette to učinila kako bi izašla s nekom porukom. Pa film je trebao biti njezina poruka. Može biti slučajno d aje bila na svom mailu baš tog dana. Kod Marhonija. Ili je netko želio da ona bude na svom e-mailu kako bi to loše izgledalo po Marhonija. Sto pokazuju zapisi prometa s njezinog mobitela u to vrijeme?” “Još to nismo uspjeli razjasniti, ali vjerojatno je imala nekih poziva.” H enning je prenio svoja zapažanja o tome kako u scenariju nema bičevanja, ni elektrošokera, ni odsječene ruke. Policajac je zamišljeno sjedio. “ Kako znaš za sve to? Pa te informacije još nisu puštene u javnost.” Henning se nasmijao. “ M a daj, Bjarne.” “ Gjerstad se razbjesnio jer je ovih dana odnekud procurilo na ‘N R K \ A očito i dalje curi.” “A nije od tebe?” “ M ili Bože, ne.” “ N iti od one plavuše na koju si bacio oko?” “ Ma, nema govora. Tek tad je Brogeland shvatio što je Henning upravo rekao. “ Što ti m isliš...” “ M i nikad ne otkrivamo naše izvore” , rekao je Henning. “ I ti to vrlo dobro znaš. Nikad neću otkriti ni tebe. No, isto tako, očekujem da i ti držiš mene podalje od ovoga.” “ To ti ne mogu obećati.”
208
“ Tako? Gledaj. Nemam namjeru izgubiti idućih nekoliko dana na novim saslušanjima u policiji. Ako želiš da nastavimo suradnju, spreman sam dalje razgovarati samo s tobom. I ni s kim drugim. Okej?” Vidio je kako Brogeland dvoji. Sve dosad, Henning je gledao policajca jednako sumnjičavo kao što gaje gledao dok su bili mlađi. No, osjećao je kako se to počinje mijenjati. “ Okej.” “ Dobro. Tarik je, usput rečeno, također u scenariju” , nastavio je Henning. “A li ima samo sporednu ulogu.” “ N e biva ubijen?” “ N e.” “ Dakle, netko si uzima slobodu u odnosu na scenarij.” “ Da, ili ga prilagođava. Ili se brine da svi oni koji znaju što se dogodilo, budu uklonjeni.” “ Nisam baš siguran.” “ Kako to misliš?” “ M islim da tu mora biti više počinitelja.” “ Kako to?” “ Misliš da je Jaser Sah ubio i Hagerupovu i Tarika Marhonija? To baš ne zvuči uvjerljivo.” “ Možda ih je pobio oboje, samo kako bi naudio Mahmudu?” “ M oguće, ali ne vjerujem baš. Čem u bi se toliko gnjavio s ubojstvom Henriette, kad bi dva pucnja u prsa ijed an u čelo, kao kod Tarika, doveli do istog rezultata?” “ Možda je Tarik znao tko je počinitelj. Možda je ubijen kako bi ga se spriječilo da progovori.” “ To bi značilo d aje Tarik znao puno više nego što smo isprva mislili. To također znači da su i on i njegov brat bili umiješani u nešto gadno.” “A li Tarik mi nije djelovao kao takav tip. Snimao je fotografije. Osim toga, činio se kao pristojan momak.” “ Da, ti to znaš bolje nego ja. Konačno, ti si ga intervjuirao neposredno prije nego što je ubijen.” “ Da. I ne sjećam se daje rekao išta što bi moglo ukazivati na to da ga netko želi ušutkati. Jedino što m ije djelovalo čudno bilo je stoje oklijevao ispričati mi stoje njegov brat bio po zanimanju.” “ Da, upravo to.”
209
“A niste još pronašli Jasera Šaha, koliko sam shvatio?” “ Ne. Posljednjih dana nije kod kuće, nije na poslu, ni na jed nom mjestu na koje inače svraća, niti je bilo ikakvih transakcija na njegovoj kreditnoj kartici. N ije se pojavio ni na nekom od graničnih prijelaza.” “ Misliš li d aje još uvijek živ?” “A ti misliš da g a je netko ubio?” “ Da. Pa nije to tako nevjerojatno, s obzirom na to da sam gaja prepoznao i da ga vi gonite? Jaser Šah nije bio, koliko sam shvatio iz njegovog dosjea, neka velika riba. Bio je osuđivan za neka sitna djela. N jegov nestanak upućuje na to da mu je netko ili platio da to učini, ili mu naredio. A ako tu netko pokušava prikriti svoje tra gove, Sah može biti veliki problem. On sigurno puno zna. Možda čak zna i zašto su ubijeni Hagerupova i Tarik.” “ Da, ali banda pazi na svoje članove. Imaju rutine po kojima skrivaju svoje ako dospiju u nevolju.” “ Možda. A li misliš li da bi se odvažili na to? Ipak tu govorimo o ubojstvu.” “ N e znam. Nisam puno upućen u B B B . Isplivali su na površinu nakon što sam ja prestao raditi u civilu i nakon što je ustanovljen odjel koji se bavi tim bandama.” H en nin gje malo promislio. Što je više vagao argumente za i protiv, to se više slagao s Brogelandom. Tarikovo ubojstvo je ne ovisno od ubojstva Henriette Hagerup. Je r Tarik je bio potpuno beznačajan. Nije bio nikakav akter. Sve što je činio bilo je snimanje fotografija. Tad mu je nešto drugo palo na pamet. I odmah nakon prve misli, krenula je bujica: Tarik Marhoni ubijen je kako bi se poslala poruka Mahmudu. Zato Mahmud ništa ne govori, zato je zapalio svoje računalo. Jer sadrži nešto što uvlači i ostale. Ostale koji su spremni ubiti kako bi sadržaj ostao skriven. A ne misli daje to slika Henriette i zasad nepoznatog muškarca. Podijelio je svoje misli s Brogelandom koji dugo ništa nije rekao. K ad je opet progovorio, učinio je to polagano. I bio je jako ozbiljan. “Ako si u pravu s ovime što kažeš, tad moramo stegnuti obruč oko B B B -a. To znači i jošjednu stvar, Henning” , rekao je i čvrsto uperio oči u njega. “ To znači da bi bilo pametno da se odsad krećeš malo opreznije.”
“ Što misliš pod tim?” “Ako su ti dečki kao i pripadnici ostalih bandi koje operiraju po Oslu, onda govorimo o tvrdokornim govnarima. O ni nemaju savjesti. Ako si ti jedini koji može povezati Jasera Šaha s mjestom zločina, ti si, u njihovim očima, mrtav čovjek. Kao što sam rekao, oni paze jedni na druge. Povrh toga, gurnuti ih u središte pažnje, skupa s onime čime se bave, nešto je što može poremetiti njihove izvore prihoda. Ili ih u svakom slučaju ozbiljno smanjiti. T i dečki su prokleto obuzeti zaradom. Sve u svemu, to postaje prilično smrtonosan koktel.” “ Znači, oni će me ukloniti s puta, to misliš?” Brogeland je ozbiljno gledao u njega. “ U svakom slučaju postoji velika vjerojatnost za to.” “ Možda” , rekao je i pogledao kroz prozor. Na suprotnoj strani ulice stajao je muškarac i pušio. H enningje gledao u njega. Muš karac je gledao u Henninga. Dugo. Mislio je o tome što je Brogeland rekao. Njegovo je lice po svuda u današnjim novinama. Čas posla bilo je saznati gdje radi, gdje živi, s kirn je u srodstvu. Đovraga, rekao je sam sebi. Mama.
45. poglavlje
Henning više nije mogao vidjeti muškarca na suprotnoj strani ulice. Nije uspio pažljivije promotriti, vidio je samo daje muškarac nizak i zbijen. I ćelav. Nije bio Norvežanin; imao je tamniju put. Bio je odjeven u kratke hlače i bijelu, raskopčanu košulju kratkih rukava s nekakavim natpisom koji Henning nije mogao razaznati u tom kratkom vremenu. A li muškarac je otišao. D ok je odlazio iz lokala, H enningje nazvao svoju majku. Z vo nilo je. I zvonilo. Počeo je brinuti. Razmišljao je kako nije toliko slabo pokretna, jedino što treba vremena da bi se pomakla sjedne točke na drugu kad ima napadaje kašlja. Pustio je da zvoni i zvoni. Možda je samo mrzovoljna, pomi slio je, i pušta da zvoni do iznemoglosti kako bi mu nabila osjećaj grižnje savjesti. Zna se služiti tim trikom. I obično joj upali. I sad je upalilo. A li za ime Božje, mama, rekao je sam sebi, javi se! Prešao je cestu pri vrhu ulice Teyengata. Spustio je pogled,, pokušao skriti lice koliko god je to moguće, i biti neprimjetan. Osjećao je kako mu srce sve brže i brže lupa ispod košulje. Za Boga miloga, mama, pomislio je opet i ubrzao korak. Osjećao je kako mu noge otkazuju poslušnost, ali već je odlučio krenuti prema njezinoj kući. Ako se ne javlja, mora se požuriti. D ok je hodao, osvrtao se oko sebe. Svuda oko njega kaos, ljudi, automobili, taksiji. Gleda ih, ali ih ne vidi. Cijelo vrijeme ima osjećaj da ga promatraju, da ga netko prati. Osjetio je oštar miris začina. Taman kad je prošao pored videoteke na ulazu u stanicu podzemne željeznice Grenland
2 12
i htio prekinuti uporno zvonjenje, s druge je strane netko preuzeo poziv. No, nije čuo nikakav glas. “ Mama?” prošaptao je. Sumnjao je da g a je uopće mogla čuti, uz svu tu buku s Grenlanda, ali čuo je njezino disanje. Barem njezine pokušaje disanja. Ništa se nije dogodilo. Nema nikakve drame, katastrofe, barem ne u ovom slučaju. Mogao je čuti daje ljutita, i bez d aje išta rekla. I to je ono čudno na njoj. Ona je u stanju održati predavanje, a ne izustiti ni jednu jedinu riječ. D ovoljanje pogled, uzdah, okretanje glave na drugu stranu. Christine Juul ima čitav arsenal osjećaja ili stavova koji se nikad ne izgovaraju. Podsjeća na jedan lik iz dječjih serija koji mijenja boju ovisno o tome u kakvom se raspoloženju nalazi. Tom liku se nikad ne događa ništa dobro. “Jesi tu?” nastavio je. Čulo se soptanje. Konačno. “ Kako je, mama?” pitao je i odmah shvatio svu besmislenost tog čina. “ Zbog čega zoveš?” zarežala je s druge strane. “ Samo sam htio...” “ Treba mi mlijeka.” “ E h ...” !!I još cigareta.” Nem a pojma zastoje čekao da mu ona sama kaže kako joj mora otići u nabavku u trgovinu za prodaju alkohola, jer ona to nikad ne kaže. Pušta da to visi u zraku kao neki nevidljivi most između njegovog i njezinog telefona, kao da očekuje da se to podrazumijeva i bez da spomene. Doduše, i on to podrazumijeva. Možda zato. <:U redu” , rekao je. ''Ubrzo ću svratiti. N e znam hoću li uspjeti danas, jer imam puno posla, ali u svakom slučaju, uskoro se vidimo. I još nešto, mama. N e otvaraj nikome koga ne poznaješ. Okej?” “ Zašto bih uopće otvarala ikome. Pa ovamo ionako nitko ne dolazi.” “A li ako bi netko pozvonio, a to nisam ja ili Trine, ne otvaraj.” “ V i imate ključ.” “ Da, ali t i...” “ I treba mi novi časopis.”
213
‘J a . . . ”
‘I šećer. Ostala sam bez šećera.’ ‘Okej. Vidimo se.” K lik.
46. poglavlje
Zaherulah Hasan M introza upravo je večerao. I danas, baš kao i jučer, jeo je piletinu birjani, s ćapatijem, ali nije bila ukusna kao u Karačiju. Rijetko kad je ukusna kao u Karačiju. Nije znao zašto je tome tako, jer sastojci su bili isti. Gotovo svakodnevno se avionom prevoze do Osla, a Pakistanci onda pripremaju hranu u Norveškoj. Možda ima neke veze s materijalima na kojima se jela pripremaju, s temperaturom, vlažnošću zraka, s ljubavlju s kojom se ta hrana priprema. Hasan se sjetio kako ga je Julie, njegova najbolja ljubavnica s kojom je bio prije nekoliko godina, iznenadila pripremivši mu pakistanski janjeći lonac s čatnijem od metvice i nan kruhom jedne večeri kad je došao k njoj. Recept je uzela od Wenche Andersen s Dobro jutro, Norveška. Čak se potrudila da sama ispeče nan kruh. Okus je bio u redu, ali ništa više od toga. Pravi nan treba se peći u tandori glinenoj pećnici, sasvim u njezinoj unutrašnjosti, i ne smije se peći više od 15 do 20 sekundi. A u janjećem loncu bilo je previše korijandra i đumbira, a premalo čilija. Ostavio ju je mjesec dana kasnije. Nijedna od njegovih brojnih ljubavnica nije dobila dopuštenje kuhati mu. One su znale što on od njih zahtijeva, a hrana nije bila razlog zbog kojeg im je plaćao stanarinu. U Pakistanu su svi kuhari muškarci. Nijedna žena ne može se mjeriti s njima. Jednostavno je tako.
215
Hasan je gledao epizodu MacGyvem kad mu je počeo vibrirati mobitel koji je ležao pored tanjura. Progutao je velik komad pile tine, malo prevelik, i morao se prisiliti da ga proguta. Isprao je grlo kolom, pa se tek tad dohvatio mobitela. Kad se konačno javio, bilo je to s osornim “ da” i s hranom koja je još uvijek zapinjala u grlu. “ Ovdje Mohamed. Našli smo ga.” Hasan je još jednom progutao. “ Dobro. Gdje je?” Još kole. “ Vani je, hoda ulicom. Grenlandsleiret. Želiš li da ga odmah sredimo?” Hasan je brljao vilicom po tanjuru. “ Sad? Usred poslijepodneva? Je 1’ ti imaš tri čiste? Kao da nismo u posljednje vrijeme privukli dosta pažnje...” “ O K .” Hasan je uzeo novi zalogaj. “ Uostalom, želim razgovarati s njim prije nego što umre. Želim znati kako je zadobio one užasne ožiljke”, rekao je Hasan i nastavio žvakati. Odložio je vilicu i obrisao usta. “ O K .” “ Želim znati gdje će provesti ostatak dana. Nemoj napraviti ništa prije nego što se čuješ sa mnom.” Opet O K. “ I postavite auto ispred mjesta gdje radi i mjesta gdje živi.” “ U redu, šefe.” Hasan je prekinuo vezu i pojeo do kraja. Sutra definitivno ne želi piletinu birjani. Ne. Možda kakva juha. Ili možda škampi iz tandori pećnice, spremljeni s lukom i paprikom. Da. Definitivno škampi. Kraljevski obrok dostojan kralja.
47. poglavlje
Bilo je blizu četiri sata, ali Henning je ipak odlučio svratiti u redakciju. Nem a za isporučiti nikakav tekst, jer nije otkrio ništa o čemu bi mogao pisati. A li, radi na tome. Nije se tu ukazao od jutros. Pomislio je kako se mora javiti Heidi ili Koreu. Možda i popričati s Gundersenom, ako je negdje u blizini. Riskirao je, pa prešao ulicu kod parka Vaterlands. U vrijeme kad je promet najgušći, prelazio je cestu izvan pješačkog prijela za, i tad je opazio automobil na drugoj strani križanja. Nije bio srebrnastosivi Mercedes, prije Volvo čiji model nije bio u stanju razaznati na tako velikoj udaljenosti. Volvo je ubrzavao kako bi stigao proći na žuto svjetlo na semaforu. No, morao je prikočiti, jer se automobil ispred njega zaustavio. Zacvilile su kočnice. Čuju se trube. Doduše, u Oslu se trubi posvuda, i čitav dan. I vozač automobila ispred Volva počeo je trubiti. H enning je očekivao sukob, to da će muškarac iz Volva izaći i izvrijeđati vozača u automobilu ispred njega na pasja kola, ali to se nije dogo dilo. Umjesto toga, suvozač iz Volva spustio je prozor i promolio glavu. Henning mu nije uspio razaznati lice, uočio je samo okvire na svjetlucavim sunčanim naočalama, iako na kilometre nije bilo nijedne sunčeve zrake. Registrirao je to jer je osjetio da muškarac gleda za njim. Ako su svi kao taj R ay Ban, pomislio je Henning, nema se baš čega bojati. A li ima i idiota s pištoljima. A ako daš idiotu pištolj, svašta možeš očekivati od njega.
217
Ta pomisao natjerala ga je da požuri, pa je odlučio zaobići put do Urtegate. Područje između Grenlandsleirete i Urtegate ne doima se osobito gostoljubivim, bez obzira o kojem se dobu dana radi, pa se popeo do Brugate, pomiješao se s ljudima na autobusnoj stanici i uskočio na tramvaj broj 17 koji je došao nekoliko minuta kasnije. Išao je tramvajem komad puta pa u ulici Trondheimsveien sišao kod R im i marketa. Prošao je po Herslebsgate sve dok opet nije ugledao veliku žutu zgradu na početku Urtegate. Automobili su zujali pored njega u oba smjera, vrijeme je najvećeg prometa, i ako ga netko želi napasti ili zarobiti, to mu je sad nemoguće uči niti. Uz milijun svjedoka i bez ikakvih ulica koje bi napadačima mogle biti rute za bijeg, Henning se može osjećati sigurnim. Ili relativno sigurnim. Možda sam samo postao paranoičan, pomislio je. Možda sam predugo bio izvan igre da bih znao d a je to posve normalno i da se ništa neće dogoditi. A li bilo je nečeg u načinu na koji je Bjarne Brogeland rekao to što g a je navelo da promisli. Brogelandje bio zabrinut. Imao je i prije posla s tom bandom. I kao što je Nora rekla: To nisu dragi ljudi. Uhvatio se kako razmišlja o tome kako će to sve skupa završiti. Jer, ako ga oni žele ubiti, kao što je Brogeland dao naslutiti, budući da može svjedočiti da je Jaser Šah ubio Tarika Marhonija, neće se zaustaviti dok to ne obave.
48. poglavlje
Trebao je provjeriti dvije-tri stvari. Razmišljao je o njima kad je došao u redakciju i gotovo se sudario s Koreom Hjeltlandom kod aparata za kavu. Kore se najprije namjeravo pomaknuti u stranu, a onda je vidio tko je to. “ Henning.” “ Bok, Kore” , odgovorio je Henning. Kore g a je gledao kao da je Elvis. “ K ak ’ si? Jebote, mora da si se usrao od straha.” Henning se nevoljko složio s tim d aje bio malo prestrašen, da, vjerojatno je bio. “A li što se, kvragu, dogodilo, čovječe?” H enning je ustuknuo za korak i nadao se da Kore to neće primijetiti. D ok je prepričavao kratku verziju priče, istovremeno se osvrtao po prostoriji. Gundersena nije bilo. A li spazio je Heidi. I vidio d aje Heidi spazila njega. “ Čuj, nisam se stigao vratiti na onaj redakcijski kolegij”, rekao je. “ Čuo sam d aje Šture trebao reći koju riječ.” “ Da, baš je bilo jako zabavno, ha ha. Iste stare priče. Blago tebi, ti si imao dobar razlog da to izb .., izb ... izbjegneš!” Kore se smijao od uha do uha nakon što mu se tik smirio. “ I? S to je rekao?” “ Ništa što nismo čuli prije. Loša vremena, morate proizvoditi više zanimljivih članaka, morate raditi brže, ako želimo izbjeći rezove, i slične zezove.”
219
Kore se smijao i smijuljio, i tako neko vrijeme. Heidi bi sad najradije da se ti rezovi odnose na mene, pomislio je Henning. A li o tom potom. Henning se ispričao i rekao da treba izmijeniti nekoliko riječi s Heidi prije nego što ode kući. K o reje shvatio i tri puta ga snažno potapšao po ramenu. Potom je odzujao dalje. Henning se okrenuo prema Heidi, odlučivši je preduhitriti. “ Bok, H eidi”, rekao je. Ona je okrenula glavu. “ Zašto dovra...” “ Losa vremena, slabo tržište oglasa, moramo isporučivati više tekstova, rezovi...” Sjeo je i ne pogledavši je. Osjećao je njezin pogled, hladan kao Sjeverni pol. “ Zar nije tako?” Uključio je računalo. Heidi se nakašljala. “ Gdje si bio?” “ Radio sam. Je li Iver ovdje?” Heidi nije odmah odgovorila. “ Ne, nije. Otišao je kući.” Još uvijek nije gledao u nju i pokušavao je ne obazirati se na gadnu tišinu koja je vibrirala oko njih. Heidi se nije pomaknula. Kad je podigao pogled prema njoj, iznenadile su ga njezine oči. Izgledalo je kao da joj je pukla guma na automobilu, a kilometrima uokolo nema autobusne stanice. “ Blizu sam, stvarno blizu, da imam jako dobru priču” , rekao je blažim glasom i ispričao jo j o sastancima s Yngveom Foldvikom i ToreomBenjaminsenom, ispričao joj kako će policija ubrzo odusta ti od Mahmuda Marhonija kao osumnjičenika, i da će se ubuduće fokusirati na ostale ljude koji su bili bliski s Henriette Hagerup. Nije ništa rekao o svojim izvorima, ali Heidi je ipak kimnula i nije postavljala daljnja pitanja. “ To zvuči kao dobra priča” , rekla je. “ Imamo je samo mi?” “ Da.” “ To je dobro.” Žalac u njezinom glasuje nestao. Možda samje konačno slomio, pomislio je Henning. Možda sam pobijedio u borbi. Ilije možda ona poput Anette Skoppum. Možda je jedna od onih koje se čitavo vrijeme trude, i možda se rastuži kad ne uspije.
220
Deset minuta kasnije, Heidi je otišla kući. Čak se i pozdravila s njim. Tad se bacio na tri stvari koje je još želio provjeriti. Počeo je s “ Finn Fem Filmom” . Zgodno ime, ako čovjek voli aliteraciju i igru riječi. Okladio bi se d aje tvrtku pokrenuo netko kome je dosta svih grešaka koje se mogu naći u filmovima, i u čijem manifestu stoji da nikad neće napraviti glupu šalu. Veseli se novinskim naslovima onog dana kad je “ Finn Fem Film ” ipak napravi. To je sigurno teško izbjeći. Tražio je sve što o toj kompaniji može naći na internetu. Pro ducirali su nekoliko filmova koje niti je vidio, niti će ih gledati. Napravili su početnu stranicu s kolažem slika različitih holivudskih produkcija i s tri krvavocrvena F u verzalu. Odmah je prepozno slike Gladijatora, Oceanovih jedanaest, Pirata s Kariba, Spider-Mana, Titanica, Gospodara prstenova i Jurskog parka. Bilo ih je još, ali u toj brzini nije ih uspio identificirati. Stajalo je Make visible what, without you, might perhapes never have been seen malenim slovima na dnu stranice, s imenom Roberta Bressona u zagradi. Kliknuo je dalje i brzo našao kontaktnu formu. “ Finn Fem Film ” ima dva producenta i jednog režisera. Odlučio je nazvati prvog na stranici, ni zbog kojeg drugog razloga, nego zato što ima vraški lijepo ime. Otipkao je broj Henninga Enoksena koji mu se javio nakon što mu je mobitel odzvonio nekoliko puta. “ Halo, ovdje Enok.” Glas je bio taman i dubok, ali susretljiv. “ Bok, zovem se Henning Juul.” “ Bok, Henning” , rekao je Enoksen, na način kao da se znaju čitavu vječnost. “ Radim za ‘123novosti’. Bavim se slučajem Henreitte Hagerup.” N a trenutak, nastala je tišina. “ Da, dobro? Kako ti mogu pomoći?” Henning je brzo objasnio kako ga zanima filmski scenarij koji je napisala Henriette Hagerup i za koji je “ Finn Fem Film” pribavio autorska prava. “ Hagerup, da” , rekao je Enoksen i uzdahnuo. “ Tužno je to.” “ Da”, rekao je Henning i čekao da Enoksen kaže nešto više. On nije ništa rekao. Henning se nakašljao. “ Možeš li mi reći nešto o scenariju?”
221
“ Hoćeš li pisati nešto o tome?” “ Ne, ne baš.” “ Zašto onda želiš znati nešto o tome? Z ar nisi rekao da si no vinar?” Enokova moć rasuđivanja zaista je zadivljujuća. “ Samo imam osjećaj da bi scenarij mogao biti važan.” , “ Za što to?” Nešto mu je govorilo daje Enok bio napast za učitelje u osnov noj školi. “ Za to da bi se saznalo što se dogodilo i tko ju je ubio.” “A , to.” “ Onda? Možeš li reći dvije riječi o scenariju koji je bila napisala i za koji očito mislite d aje toliko dobar da vrijedi dalje raditi na njemu?” K lik na računalu u pozadini, prsti koji revno prebiru po tip kovnici. “ Tja, zapravo mislim d aje moj kolega Truls imao najviše kontakata s njom.” “ Znači da ti nisi pročitao scenarij?” “ Da, da, jesam, naravno...” “ O čemu se u njemu radi?” Uslijedilo je još klikanja. “ Radi se o ...’ Zaustavio se i nakašljao. “ Radi se o, eh, zapravo ne znam baš sasvim o Čemu se radi u njezinom scenariju. Kao što sam rekao, Truls je sređivao te stvari s Henriette i Yngveom , i . ..” “ Yngve?” “ Da.” “ Yngve PoidviKi" “ Točno. Znaš ga?” “Je li Yngve Foldvik bio uključen u scenarij?” “ Bio joj je mentor, čini mi se.” “ Da, ali mislio sam da je scenarij nešto na čemu je radila na vlastitu ruku? N e kao sastavni dio školske zadaće.” Enok nije odmah odgovorio. “ O tome stvarno ništa ne znam.”
.222
Henning je pomislio kako je Yngve Foldvik čovjek s kojim opet mora razgovarati. “ Da li ti i Truls obično prihvaćate uratke a da ne razgovarate jedan s drugim?” “ Ne, s ovim scenarijem je bilo malo drukčije.” “ Kako to?” “ Truls i Yngve surađivali su otprije, i Yngve nam je dao m ig za scenarij Hagerupove.” “A, tako...” “A li, zapamtite, to je samo opcija.” “ Sto to u praksi znači?” “ To znači da kad u nekom rukopisu vidim o potencijal, tad želimo neko vrijeme razvijati ideju, vidjeti može li se od toga napraviti dobar film.” “ Dakle, ne obavezujete se ni na što drugo?” “ Točno.” Pitanje je došlo samo od sebe, dok je Henningov mozak bio zaokupljen time da apsorbira to što je upravo saznao. Yngve Fold vik se, dakle, osobno angažirao na projektu kojim je Henriette Hagerup pokušala započeti svoju karijeru. Henning se zapitao je li Foldvik jednako tako osobno zainteresiran za sve svoje studente, ili je entuzijazam rezerviran za mlade, lijep'e žene otvorenog duha i koketne naravi. “ Da li bih mogao razmijeniti nekoliko riječi s Trulsom?” pitao je i istovremeno provjeravao internetske stranice tvrtke i saznao kako se Truls preziva Leirvog. “ Eh, sada je malo zauzet” , brzo je odgovorio Enok. “ Okej.” Svjesno je pričekao nekoliko sekundi. A li, Enok nije dalje ništa govorio. “ Pokušat ću ga dobiti kasnije na mobitel. Bilo bi lijepo ako mu možeš reći da bih želio popričati s njim.” “ Pokušat ću zapamtiti to.” “ Hvala.” H enning je prekinuo vezu i istovremeno se pitao što je to Enoku bilo navrh jezika.
49. poglavlje
Brzinska pretraga po internetu dala mu je do znanja da se Henriettini roditelji zovu Vebjern i Linda te da ima starijeg brata po imenu Ole Petter. Istu pretragu napravio je za Anette Skoppum. Njezini roditelji, U lf Vidar i Freydis, stariji su od 70 godina, a Anette su imali dosta kasnije od ostale djece. Ona ima tri starije sestre, Kirsten (38), Silje (41) i Torill (44). Trebalo je samo nekoliko minuta da se ustanovi kako ni obitelj Hagerup, ni obitelj Skoppum ne odgovaraju obitelji Gaarder. Zatvorio je te stranice i otišao na javni registar dozvola. Na tom mjestu mogle su se pretraživati informacije u tri različite kategorije: 1) Tip tvrtke i podaci o vlasniku. 2) Dozvole. 3) Dozvole za tran sport. Stranicu je napravilo Ministarstvo za promet i komunikacije u suradnji sa županijom Hordaland, što objašnjava zastoje napisana na tom metajeziku. Henning je doveo kursor do kategorije 2 i odabrao Oslo kao županiju, taksi kao vrstu dozvole i utipkao 2052 kao broj. Potom je pritisnuo ‘enter’. Rezultat je došao u roku jedne sekunde. Kad je vidio rezultat, zastao mu je dah. Omar Rabia Rašid. Odmah se sjetio gdje je već ranije čuo to ime. Omar Rabia Rašid je čovjek za kojeg je Mahmud Marhoni vozio taksi. Henning je znao da to ne može biti slučajnost. Zašto bi se inače Omarov taksi našao upravo tamo, na tom mjestu? Zašto bi dvojica ljudi iz taksija buljili u njega?
224
Omar u Oslu ima registrirana tri taksija. Na brojku 3 se može kliknuti i Henning je tako došao do stranice na kojoj su bile do stupne “ Informacije o nositelju dozvole” . Iako je pomislio kako tu završava njegova pretraga, Henning je bio ugodno iznenađen kad se ekran ispunio tekstom svega nekoliko sekundi kasnije. Preletio je po detaljima i nasmijao se. Omar, pomislio je. Sad znam gdje stanuješ. Odlučio je otići kući. Ima potrebu malo sjesti, promisliti, i odlučiti kako dalje postupati sa stvarima koje je nemoguće ignori rati. Pričekao je dok njegove kolegice ne izađu prve, pa je krenuo za njima. Izašli su iz zgrade. Crna ulazna vrata bila su otvorena. Držao je pristojni razmak između sebe i žena, došao na pločnik i provjerio sve oko sebe. Dvije velike stijene dijele Urtegate na pola i čine nemogućim voziti se u smjeru Grenlanda. Jedna Honda i Ford stajali su parkirani iza stijena. U njima nije bilo nikoga. Ispred zgrade Vojske spasa, uza zid, stajao je muškarac kojem je do nogu ležao pas. Ako odluči skočiti i izvući kalašnjikov, Henning je pripremljen i na to. Posvuda je otvoren prostor, rijeka Aker brzo teče niz obronak i lako je uperiti cijev iz automobila ili s prozora i sasuti paljbu. Ne. Dosta s tim. Mora prestati sa svih strana iščekivati ubojice. Nekoliko dana je proveo na poslu, i već misli da mu beskrupulozni zločinci rade o glavi. Dosta! Neću tako živjeti, rekao je sam sebi. Odlučio je hodati po pločniku kako bi si dao vremena da malčice osjeti poslijepodnevno sunce koje se probilo kroz uske oblake iznad hotela Oslo Plaža. Približio se Griinerlekki sa sve većim osjećajem kontrole. I zato je ušavši u stan odlučio da neće obraćati pažnju na dimne alarme. K ad je namjeravao ući u kuhinju, naglo je zastao. Kvragu, pomislio je. Nema šanse da ih mogu ignorirati.
50. poglavlje
O vo će biti zabavno, rekao je Brogeland samome sebi kad je pokucao na vrata Arilda Gjerstada. Začuo je Gjerstadov duboki glas kako je viknuo “ naprijed”, pa ušao. Gjerstad je na uhu držao telefonsku slušalicu, i dao mu mig da sjedne na stolac ispred pisa ćeg stola. Brogeland je sjeo. Kad bi barem Sandlandica bila ovdje, pomislio je. Tad bi m ožda... Gjerstad je nekog slušao pa ponavljao “ hm” . Još je neko vrijeme slušao, a onda konačno kimnuo. “ Okej. Onda ćemo tako napraviti. Javljaj mi što se događa” , rekao je i poklopio slušalicu, istovremeno gledajući Brogelanda. “ D a ...?” pitao je i izdahnuo kao da mu je teško. U glasu mu se osjetio umor, ali Brogeland na to nije obraćao pažnju. O vo je taj trenutak. Položio je scenarij Hagerupove na stol i napeto promatrao Gjerstada koji je uzeo spis i stao ga listati. Idućih nekoliko minuta, Brogeland je prepričavao i objašnjavao. Kad je završio, Gjerstad nije izgledao zadovoljno. Naprotiv. “ Znači ovo si dobio od Henninga Juula?” “ Da. Ju u lje ...” “ Reći ću ti jednu stvar o Henningu Juulu” , rekao je Gjerstad i ustao. Počeo je šetkati po sobi. “ Prije nekoliko godina imali smo slučaj nekog muškarca koji je ubijao prostitutke po Oslu. Nije bio Jack Trbosjek, daleko od toga, ali ubio je nekoliko djevojaka iz Nigerije i prijetio da će ih
226
ubiti još više, ako ih policija ne ukloni s ulica. Otvoreno je stupio u kontakt s nama i izravno nam rekao svoje namjere.” “ Sjećam se tog slučaja. S t...” “ Bilo je potpuno jasno da nismo u stanju maknuti te djevojke, čak i da smo htjeli. Prvo, nikad ne popuštamo prijetnjama, a drugo, te djevojke se cijelo vrijeme seljakaju i imaju oko sebe tipove koji ih štite.” Gjerstad je gladio brkove i zastao ispred Brogelanda. “ Henning Ju ul tad je uspio nanjušiti kako je ubojica pričao s nama i najavio nova ubojstva. I kad je pronađena sljedeća nigerij ska djevojka, sa 47 uboda nožem u leđa, trbuh, grudi i lice, Juul je protiv nas započeo žestoku kampanju. Mi smo bili veliki, ružni, zločesti vuk, je r nismo ništa poduzeli po pitanju tih ubojičinih prijetnji. I ne samo to. Ju ul je uspio ući u trag samom ubojici i napravio s njim intervju, bez da nas je o tome obavijestio, što će reći da nismo mogli izaći na teren i uhvatiti ga. Znači Juulu je bilo važnije učiniti nas idiotima, nego uhvatiti ubojicu. Sto ti to govori o Henningu Juulu?” Brogeland je gledao u pod, tražeći odgovor, no nije ga našao. “ Sto misliš, zašto je došao tebi s ovim?” rekao je Gjerstad i po kazao prstom na scenarij. “ Misliš d a je to učinio zato jer je želio pomoći policiji? Ili misliš d aje to učinio zato jer je želio pomoći sebi samom?” Brogeland se sjetio kako je Gjerstad poznat po svojim retorič kim sposobnostima. A on sam ne može sad smisliti ništa čime bi mu odgovorio. “ Možda Juul i jest našao nešto važno, ali nijedne jedine sekunde nemoj ni pomišljati da ga u tome motivira dobrobit društva. On te koristi, Bjarne. Želim vjerovati kako je to što mu se dogodilo, ma koliko god tragično bilo, napravilo nešto od njega. Međutim, koliko ja poznajem Henninga Juula, okladio bih se da je postao samo još ciničniji i još veći manipulator.” Brogeland nije znao Što da kaže pa nije rekao ništa. “Jesi li već napravio nešto s tim?” pitao je Gjerstad i pokazao na scenarij. “ Pokušao sam doći do Anette Skoppum, ali dosad bezuspješno. N e odgovara na pozive i nema je u njezinom stanu. Poslao sam
227
Em ila da razgovara s njom, a budući da nije bila tamo, smjestio sam jedinicu ispred zgrade.” “ Gdje živi?” “ N a Bislettu.” “ O K .” “ Prije nekoliko sati podigla je 5000 kruna na bankomatu u Akersgate.” “ Pet somova? To je puno. Hajde, barem znamo d aje živa.” “ Najvjerojatnije. A li isto tako ukazuje i na to da neko vrijeme ne planira podizati novac. Poslao sam Em ila da ode do njezina fakulteta, da provjeri što ima tamo, i da razgovara s njezinim pri jateljima. A li mi se još nije javio.” Gjerstad je kimnuo i čekao da kaže nešto više, no Brogeland nije imao više ništa za reći. Osjećao se iscijeđeno. Ipak je dobro da Sandlandica sad nije tu. B i li Henning Juul zaista mogao biti tako nemilosrdan? Da pusti ubojicu na slobodu, samo kako bi on imao dobru priču? Naravno da bi. B i li mogao i njega jednom tako zeznuti? Pa oni se poznaju. Koliko-toliko. Brogeland je pogledao Gjerstada koji je već sjeo za pisaći stol i počeo listati neke papire. Ako je tijekom ovih 17 mjeseci, koliko radi s Gjerstadom, Brogeland nešto naučio o njemu, onda je to saznanje da njegov šef, kad jednom o nekome stvori mišljenje, to mišljenje ne mijenja samo tako. Možda je zato on sposoban po licajac, pomislio je Brogeland. Ili možda zato nikad neće postati fantastičan policajac. Brogeland je ustao. Čekao je da Gjerstad još nešto kaže. A li nije. Brogeland je za sobom zatvorio vrata.
51. poglavlje
Jonasove užarene oči trgnule su ga iz sna. Opsovao je i ustao iz kreveta. Probudio se na sofi ispred TV-ekrana i shvatio kako je sigurno zaspao usred jedne epizode serije That 70’s Show. Televizor je još uvijek bio uključen. Po čitavom ekranu ispružio se svjetlokosi muškarac koji jede sir dok gomila žena, različitih boja i oblika, baš kao ijed an muškarac, jurcaju i mijenjaju mjesta. Henning se naslonio na sofu i zamišljao kako svladava val. Nastavi disati, rekao je samome sebi. Nastavi disati. Sjetio se crtica U potrazi za Nemom, u kojem Nem ov otac traži nestalog sina pa naiđe na Dory, ribu koja se jedva sjeća vlastitog imena, ali koja voli pjevati. Henning je u glavi mogao čuti njezin glas. Nastavi plivati, nastavi plivati. Taj su crtić pogledali barem 30 puta, pogotovo dok su provodili ljetni odmor na malenom, idiličnom danskom otoku Tune. Čitavo vrijeme je padala kiša. Jedva da su uspjeli izaći iz šarmantne kuće koju su unajmili na otoku bez automobila. A lijo n asje volio Nema. Pitao se kakav bi godišnji odmor bio bez Nema. Prenulo ga je zujanje mobitela; telefon je počeo vibrirati na stoliću u dnevnom boravku. Pogledao je ekran: nepoznat broj. “ Henning Ju u l” , rekao je i zakašljao, kako bi pročistio glasnice. “ Bok, na telefonu Truls Leirvog. Čuo sam da si me pokušao dobiti?” Glas je bio dubok i grub. Henning je ustao. N jegov nos za naglaske smjestio je Trulsa negdje u blizinu Bergena. Možda čak u Bergen.
229
“ O, bok. Da. Izvrsno. Hvala što si nazvao.” Nije bilo odgovora. “ Eh, da. Htio sam te pitati par stvari o scenariju koji ste uzeli na razmatranje. Scenarij Henriette Hagerup.” Opet tišina. “ Možeš li mi reći nešto više o tom scenariju? Zašto ste odlučili uzeti ga na razmatranje?” “ Iz istog razloga iz kojeg i inače uzimamo scenarije na razma tranje. Svidio nam se. Mišljenja smo kako od njega može nastati dobar film .” “A o čemu se radi u tom scenariju? “ Z ove se Control+Alt+Delete. Radi se o mladoj ženi koja je dosegla čast i slavu, ali koja sanja o tome da može pritisnuti tipke control+alt+delete na tipkovnici — i započeti svoj život iznova. N e sviđa joj se osoba u kakvu se pretvorila. I kad otkrije d aje to zapravo moguće, uz pomoć posve posebne tipkovnice, ona dobiva mogućnost proživjeti svoj život iznova. I tu je sad pitanje da li će taj put donijeti ispravne odluke ili ponovo činiti iste greške.” “Aha.” “ N a rukopisu treba još raditi, ali priča ima silni potencijal.” Henning je kimnuo. “ I taj scenarij vam je, dakle, preporučio Yngve Foldvik?” Opet nekoliko trenutaka tišine. “ Da.” “Je li to uobičajeno?” “ Što to?” “ Da mentori preporučuju bivšim kolegama scenarij koji je na pisao student.” “ To ne znam, ali zašto ne? N e vidim u tome nište loše. Ako si mislio pisati nekakvo sranje o tome, m ožeš...” “ Ne, ne, neću pisati nikakva sranja o tome. Samo sam znati željan. Koliko sam razumio, vaš kolega H enning Enoksen nije sudjelovao u procesu koji je završio tako što ste scenarij uzeli na razmatranje. Zašto nije?” “Je r imamo povjerenja u procjene onog drugog. Je li ti jasno koliko scenarija dobivamo, Juul? Svaki dan. Koja je to količina sastanaka, koliko birokracije moramo obaviti da bismo napravili filmove koje želimo, koliko teško...”
230
“Jasno m ije ”, prekinuo gaje. “ K ak avje dojam na tebe ostavila Hagerup?” H enningje čuo kako je Leirvog duboko udahnuo. “ Bila je stvarno atraktivna djevojka. Posve je nestvarno to što se njoj dogodilo. Bila je nevjerojatno puna života. Tako, tako otvo rena i gladna svega, i tako puna povjerenja. Nije bila ni arogantna ni pretenciozna.” “ Pretpostavljam da si imao sastanke i s Foldvikom i s Hagerup, budući da ti ju je on preporučio?” “ Da, naravno.” “ Kakva je bila kemija između njih dvoje?” “ Sto misliš pod tim? Kemija?” “ Znaš, kemija. N a koji su se način gledali? Jesi li osjetio ikakve seksualne napetosti među njima?” Opet je nastala tišina. Duga. “Ako misliš na ono što ja mislim da misliš, stvarno odjebi”, re kao je povišenim, blejavim bergenskim glasom. “ Yngve je častan čovjek. Jedan od najboljih. Pokušao je pomoći jednom od svojih studenata. Z ar je odjednom nešto loše u tome?” “ N e.” “ Događa li ti se da zuriš u nešto što ti se sviđa u izlogu, Juul?” “ Da.” “ Znači li to da uvijek uđeš i kupiš to što ti se sviđa?” “ N e.” “ Ne. Upravo to.” Henning se nije dao prestrašiti nervozom u Leirvogovom glasu. “ I? S to je sad sa scenarijem?” Leirvog je uzdahnuo. “ To još ne znam.” “A li, vi još uvijek imate prava na njega, iako je autorica scenarija mrtva?” “ Da. Mislim da bi bilo tužno da ne završimo ono što je započela. M islim da bi ona željela da bude nešto od tog filma.” Sigurno dobar moment koji se može iskoristiti u marketingu, pomislio je Henning. “A što Yngve misli o tome?” “ Yngve? On se slaže s tim.” “ Dakle, već ste razgovarali o tome?”
231
“ Ne, ja, eh, m i...” Henning se u sebi nasmijao i istovremeno pomislio kako je to možda bilo ono što je Henningu Enoksenu bilo navrh jezika kad su razgovarali. To d aje Leirvog već počeo planirati što dalje s filmom bez Henriette, i to zajedno s Yngveom . “ Hvala na razgovoru, Truls. Nemam više pitanja.” “ Ti, nisi ništa mislio pisati o tome?” “ O čemu to?” “ O Yngveu i filmu i o tomu?” “ To još ne znam.” “ Okej. A li ako to napraviš, ja to najprije želim pročitati. Znaš, autorizacija i te stvari.” “ Nije sigurno da ću te u ičemu citirati, ali ako to učinim, kon taktirat ću te prije objave.” “ Super.” Leirvog mu je diktirao svoju e-mail adresu. Henning se pretva rao kao da bilježi. U stvarnosti je stajao ispred svojeg klavira i želio da opet može svirati. Leirvog je poklopio slušalicu bez pozdrava.
52. poglavlje
Bole ga noge. Puno je hodao posljednjih dana, puno više nego što to inače čini. Pomislio je kako bi možda trebao početi odlaziti na posao Vespom. Tada ne bi morao uzimati taksi kako bi s jednog mjesta došao na drugo. Bio je zadivljen time kako mu sad vrijeme leti. Prije nego što je opet počeo raditi, jedva je čekao da prođe svaki sat. Sad osjeća kao da počinje gubiti pojam o vremenu. Pogledao je na sat dok je razmišljao što da učini s ostatkom dana. Sad kad je već spavao, nema smisla da opet legne. Pa je mislio kako bi bilo dobro da učini nešto korisno prije nego padne noć, prije nego ga opet razore Jonasove oči. U vijek mogu otići na Delenengu, pomislio je, ali znao je kako neće biti u stanju sjediti mirno. Sto mu preostaje? B i li posjet kući Omara Rabie Rašida bio ulazak u kavez s lavom? Ili je možda vrijeme da nazove ljubaznog Yngvea Foldvika? Suspregnuo je zijevanje i čuo Gunnara Gomu kako opet glasno korača po stubištu. Otvorio je vrata. Goma je bio pri dnu stubišta i soptao. Iznova koraci. Susjed je zvučao kao slon. Koračao je uz stepenice, polagano, ali u ravnomjernom tempu. Uhvatio se za rukohvat i spazio Henninga u svom vidnom polju. “ O, halo” , rekao je i stao. Zasoptao je, položio rake na koljena i nagnuo se naprijed kako bi dublje udahnuo. “ B o k ”, rekao je Henning i hitro se pokušao sjetiti broja hitne pomoći. Nikad ne zna je li to n o , 112 ili 113.
233
“ Kako si me prestrašio” , rekao je Goma i duboko izdahnuo. Puštao je brkove. “ Zao m ije, nije bilo namjerno” , rekao je Henning i proučavao svog susjeda. Goma je napravio još nekoliko koraka. I danas je bio gol do pasa. Čak i s pristojne udaljenosti, osjećao se njegov snažan miris znoja. Bio je odjeven u iste crvene kratke hlače. “ Pitam se jednu stvar” , rekao je Henning i pričekao da Goma stane, ali on to nije učinio. “ Samo reci” , odvratio je i nastavio hodati uz stepenice. “ Slušam te. Ovdje je vraški dobra akustika. Mogao bih ovdje pojebati neku od svojih žena i zabavljati čitavo susjedstvo, ha, ha, ha.” Henning nije bio siguran kako da formulira pitanje, a da se ne otkrije previše ili da ne zvuči prečudno. A nije se baš lako kon centrirati na to kad napaljeni 75-godišnji slon nestaje uz stepenice. Odlučio je biti direktan. “ Imaš špijunku na svojim vratima, zar ne?” Znao je odgovor, i sam je vidio tu špijunku, no svejedno je pitao. “ Možeš se kladiti u to d aje imam, ha-ha.” Goma je opet zastao i počeo duboko disati. “Arne s trećeg kata, B O K , A R N E !” uzviknuo je Goma, prije nego što je nastavio: “Arne s trećeg kata često navečer prima žene pa znam stajati i škicati ih kroz špijunku, ha-ha.” Arne? Arne Halldis? “ Zašto te zanima moja špijunka?” “ Večeras neću biti kod kuće, a moguće je da netko dođe k meni. Pa sam se pitao da li bi, ako čuješ nekoga, mogao samo baciti oko kroz špijunku i dobro pogledati tko je to, i kako izgleda.” H enningje sklopio oči dok je čekao da Goma odgovori. Mora daje zvučao kao tinejdžer koji djevojku iz snova prvi put poziva u kino. Goma se sad sasvim jasno pita je li Henning izgubio razum. “ Koga vraga te to uopće zanima? Ako nisi doma, onaj tko te traži doći će drugi put, zar ne?” “ Da, ali nisam posve siguran da će me taj posjet razveseliti.” Tišina. Čak i akustički savršeno stubište uspjelo je ostati tiho. “ Naporne žene, dakle?” “ Tako nešto.” “ NemaŠ problema. Pratit ću.” Opet teški koraci.
234
“ Puno hvala.” Taj starac bi bio sjajan sugovornik u nekom intervjuu, pomislio je Henning. Jedino je pitanje bilo na koju bi to bilo temu. Isto je tako, iz nekog neobjašnjivog razloga, znao kako bi priča na desku bila predmetom prilično stroge cenzure. Kakogod, Henning je izašao iz zgrade sa spoznajom kako će stubište ostatak večeri biti pod strogim nadzorom. Ima predosjećaj da bi se nešto moglo dogoditi.
53. poglavlje
S kacigom na glavi teško g a je prepoznati, pogotovo ako ima spušten vizir. Kako bi u to bio siguran, još je navukao jaknu do brade. Vespa se pokrenula bez ikakvih problema. Dok je jurio po ulici Steenstrup i prolazio pored Visoke umjetničke škole i srednje škole Foss, Henning se osjećao kao šesnaestogodišnjak na putu za tajni randevu. Dobra stvar s tako malenim skuterom je da posvuda može proći, a ako bi mu put zapriječio kakav automobil, uvijek može skrenuti na pločnik, na neku stazu ili uličicu. Brzo je došao do Trga Alexandera Kiellanda, gdje su ljudi jeli na otvorenom uz žubor fontane na Telthusbakkenu. Prešao je preko Uelandsgate i vidio beskućnike i narkomane ispred Café Trappa. Dobar je osjećaj opet biti u prometu. D ugo to nije bio. Ta vespa bila je dio od ono malo imovine koju je sačuvao od oca. Bilo bi pogrešno reći daje nešto puno brinuo o njoj. Uglavnom ju je puštao da skuplja prašinu i da po njoj pada kiša vani na dvorištu, i ljeti i zimi, ali svejedno ga je uvijek iznenadila besprijekornim paljenjem. Parkirao je ispred supermarketa, niže u Bjerregaardsgate, od ložio kacigu na upravljač i dobro se osvrnuo oko sebe, pa tek onda sišao s motora i krenuo pješice desnom stranom ulice. Prošao je pored kućnog broja 20. Yngve Foldvik stanuje na 24B. Zastao je ispred crvenih ulaznih vrata Foldvikove zgrade i pogledao na portafon. U sredini je stajalo FO LD V IK . Pritisnuo je
236
zvono i zastao. Dok je čekao da se netko javi, razmišljao je što će ga sve pitati i kako bi trebao uobličiti pitanja. Počeo je vjerovati kako bi Yngve Foldvik mogao biti Harald Gaarder iz scenarija. U tom slučaju on igra važnu ulogu, ali ulogu koju nije baš jednostavno shvatiti. I zato Henning mora razgovarati s njim. Opet je pozvonio. Možda portafon ne radi, pomislio je. Ili oni naprosto nisu kod kuće. Još je jednom pozvonio, no shvatio je kako samo gubi vrijeme. Opsovao je i pokušao sa susjednom tipkom na kojoj je pisalo S T E E N , samo zato da bi se uvjerio da portafon nije u kvaru. Odmah je čuo metalan glas kako kaže “ halo” . “ Bok, ovdje cvjećarnica Mester Grenn. Imam dostavu za Foldvikove. Oni nisu kod kuće. Možete li me pustiti?” Sklopio je oči i razmišljao kako može ispasti glup. Prošlo je nekoliko sekundi, a onda se začulo bzzzz. Povukao je vrata k sebi i ušao. Nije ni sam znao zašto je to učinio, je r bilo je očito da Yngve Foldvik nije kod kuće. Samo ću brzinski razgledati, pomislio je, malo pronjušiti, kako je Jarle Hegseth uvijek govorio da treba. Upotrijebi svoja osjetila, Henning. Upotrijebi ih kako bi stvorio dojam o ljudima koje ćeš intervjuirati. Našao se u malenom dvorištu. Lišće za koje je pretpostavljao da potječe od lanjske jeseni, još uvijek leži priljepljeno na asfaltiranoj podlozi poput kakvih tvrdoglavih naljepnica. U dvorištu je inače zapanjujuće malo zelenila. Lončanica kojoj ne zna ime stoji usred dvorišta. Nezaključan bicikl naslonjen je na zid. Zgrada im a dvoja vrata, jedna točno ispred njega i jedna nadesno. Najprije je provjerio ona nadesno jer su mu bila bliža. N ikakvih zvona na kojima bi pisalo Foldvik ili Steen. Provjerio je druga, brzo našao oba prezimena i pritisnuo na Steen. Opet se začulo bzzzz, i on je ušao, ne morajući se ponovo predstaviti. Stubišta. Prvo po čemu se dobije dojam kako ljudi stanuju i žive. Dječja kolica priječila su pristup vratima za koja je bio sigu ran da vode u ostavu u podrumu. Iza kolica stajao je polomljeni kišobran. Pored njega bile su ljestve s ostacima bijele i tamnoplave boje prislonjene na zid. Poštanski sandučići su zeleni. Osjećao se miris vlage. Suvlasnici sigurno imaju problema s plijesni. M alo dalje otvaraju se vrata. M ožda se gospođa Steen želi uvjeriti da li je u njihovom stubištu zaista netko iz Mestera Grenna,
237
Kvragu, rekao je u sebi. Što ću sad? Vrata su se zalupila. On je ostao stajati gdje je i bio. Čuo je korake kako mu se približavaju. Ženske cipele. Čuo je to po zvuku. Da se okrenem i izađem? U istom trenutku, otvorila su se još jedna vrata. H en n in gje suzbio poriv da pogleda prema gore. “ O, bok” , čuo je odozgo. “ Baš idem u dućan, gospođo Steen.” Osjetio je stanoviti zamor u tom glasu. Prijateljski glas, ali nekako patnički. “ B ok.” I kako ću sad ja, kvragu, objasniti zašto sam ovdje, pitao se, ako žena koja se spušta stubama bude željela znati tko sam? “ Trebate li nešto iz trgovine?” pitala je žena gospođu Steen. “ Možeš biti tako dobra i kupiti mi časopis Her og No? Čula sam da imaju priču o Hallvardu Flatlandu. On m ije baš dobar.” “ Da, naravno da mogu.” “ Čekaj malo, idem po novce.” “ U redu je, gospođo Steen. Možete mi dati kasnije.” Glasovi su čudno odjekivali među zidovima. “ Puno hvala. Baš si ljubazna.” K lak, klak. Ženski koraci su mu u ušima odzvanjali poput udaraca o bubanj. Dohvatio je ljestve i počeo se uspinjati. Čuo je kako se žena iznad njega približava. H enningje držao ljestve ispred sebe i spustio glavu. Sad su na istom katu. Ona dolazi prema njemu, vidi joj samo stopala, visoke potpetice, promumlja “ bok” i nastavlja hodati, pored nje. O naje odzdravila, i dok su se mimoilazili, goto vo g a je srušio miris njezinog parfema, toliko snažnog d aje skoro izgubio dah, toliko slatkastog da ga je sve zapeklo u nosnicama. Žena se nije zaustavila i oboje su pošli dalje. Čuo je kako otvara ulazna vrata i izlazi na ulicu. Vrata su se zalupila uz snažan tresak. H enning je stao i udahnuo, pustio tišinu da ispuni prostor. Potom se okrenuo i počeo lagano silaziti stubama, moleći se da ga gospođa Steen ne čuje. Došuljao se sve do prizemlja i na tamnoplavim vratima ugledao drvenu pločicu s natpisom FO L D V IK , ispi sanim nesimetričnim dječjim slovima utisnutima u drvo. Odložio je ljestve i pokucao, dvaput. Može biti d a je samo portafon bio u kvaru. Čekao je, osluškivao korake koji nikako da dođu. Pokucao je još dvaput. Ne. Nem a ih kod kuće.
238 Taman se namjeravao okrenuti i otići, kad je spazio kako vrata nisu pravilno zatvorena. Hm, pomislio je. To je čudno. Približio se korak naprijed. Osvrnuo se, iako je znao da više nikoga nema na stubištu. Potom je oprezno pogurnuo vrata. Vrata su se polako otvarala. Da li da to zaista učinim, pomislio je. Da li da uđem unutra i pogledam? Ne. Zašto bi to učinio? Nema na svijetu tog razloga zbog kojeg bi to učinio. U zakonskom smislu, to je isto kao i provala. I kako bi, dovraga, objasnio svoju prisutnost tu unutra ako bi se netko iznenada pojavio? Naprimjer, ljudima koji ovdje žive. Okreni se, Henning, rekao je samome sebi. Okreni se i otiđi, prije nego što bude prekasno. A li nije to bio u stanju. Ušuljao se unutra. Bilo je mračno. Jedino svjetlo koje je imao bilo je ono sa stubišta. Nije želio ništa dodirnuti da ne ostavi ikakve otiske prstiju pa je ignorirao i prekidač s lijeve strane vrata. Ovo ti je vrlo loša ideja, rekao je sam sebi. A li nije izašao van. Nije ni sam znao što traži. Očekuje li da će pronaći nešto što bi moglo kompromitirati Foldvika? Njegovo računalo? Nije imao namjeru išta dirati; morao bi ga, dakle, pronaći uključenog, s uključenim ekranom i prikazanim inkriminirajućim dokumentima. Bio je u hodniku. Cipele, ormar za cipele, jakne na vješali ci, ormar za odjeću, kutija s osiguračima. Protupožarni alarm na stropu. Imaju protupožarni uređaj na stropu, hvala Bogu. Zastao je. Zeleni bljesak. N jegov vlastiti mali signal. Osjetio je miris ručka. Lazanje, mogao se okladiti u to. Toč no ispred njega, nekoliko metara dalje u hodniku, bila su vrata ukrašena crvenim srcem. Vrata slijeva vode u kuhinju. Odavde je mogao vidjeti prljavo bijeli štednjak. Zdjela s ostacima špageta počivala je na jednoj ploči. Nastavio je dalje. Nije uočio nikakve kutije na zidu koje bi upućivale na to da imaju instaliran protuprovalni alarm. O tvor u obliku luka doveo g a je u prostrani dnevni boravak. U uglu je televizor i mala blagovaonica. Stolice s visokim naslonima i mekani ušiveni jastuci. U dnevnom boravku nalazio se i veliki pravokutni stol, ispred smeđe i dosta korištene kožnate sofe. N a njemu su sta jala tri svijećnjaka s dogorjelim prljavobijelim svijećama. Lanene zavjese iza sofe su bijele i navučene.
239
Navučene? Zašto su navučene tako rano navečer? Tamnosmeđi istkani sag prostirao se po podu i skrivao puko tinu na parketu. Vidio je to jer je pukotina bila toliko dugačka da se nastavljala s obje strane te krpare. N a stolu za jelo nema ničega. Čist je i možda nedavno prebrisan. Foldvikovi su za ručak im ali špagete, prije nego što su svi zajedno nekamo otišli. Mora da im se jako žurilo, budući da su zaboravili zaključati vrata, rezonirao je. U stanu su bila još jedna otvorena vrata. Očito vode u spavaću sobu. Mračno je. I ovdje su zavjese navučene. U sobi, uz jedan zid, stoji sintesajzer; spotaknuo se o žice na podu. N a klavijaturama leži prijenosno računalo, sa spojenim mišem. Niže, u sobi, nalaze se još jedna vrata, i tek iz njih dopire toliko željeno svjetlo. Kupaonica. Henning je ušao. Malena kupaonica s bijelim plo čicama na podu i tuš-kabinom u uglu. Um ivaonik je također bijel. Nalazi se točno ispred njega, s ogledalom iznad. Ogledalo je inte grirano u element. Vidio je ostatke pljuvačke od paste za zube, male bijele točkice. Otvorio je element, zavirio unutra. Četkice za zube, pasta za zube, zubni konac, kreme za lice, nekoliko bočica tableta s etiketama. Okrenuo je jednu od njih. N a njoj je pisalo Vival i ime Ingvild Foldvik. Bila je gotovo prazna. A li, nije samo to privuklo njegovu pažnju. Dublje, u unutrašnjosti elementa, sasvim zdesna, stajala je bočica losiona za poslije brijanja. I iako je natpis dijelom izblijedio, Henning je vidio kako se losion zove Romance. Progutao je knedlu. Henning se sjetio Thorbjerna Skagestada ispred šatora na Ekebergsletti. Ispričao mu je kako je ušao u šator i osjetio miris smrti i losiona kojeg i sam koristi kako bi privukao suprotni spol. Koja je bila vjerojatnost da se isti losion može pronaći u kupaonici Yngvea Foldvika? Prilično sam dobro informiran, pomislio je Henning, no moje je znanje ponešto ograničeno kad je u pitanju popularnost pojedi nih losiona za poslije brijanja, osobito Romance. Je li Yngve Fold vik ubio svoju omiljenu studenticu? Ili možda taj losion pripada njegovom sinu Stefanu? Zatvorio je element i odlučio izaći. Zaustavio se u hodniku kad je ugledao vrata nalijevo od zahoda. Papir na kojem je crnim slovima stajalo ST E F A N bio je zakucan čavlom. Tu je i naljepnica
240
s crvenom mrtvačkom lubanjom na crnoj pozadini. Krenuo je prema vratima. Ona su također bila otvorena. Pogurnuo je vrata. I onda ga ugledao. Stefana. Ležao je ispod popluna i oči su mu bile otvorene. Bile su otvorene jer je bio mrtav.
5
4
.
poglavlje I
J
Bjarne Brogeland sjedio je u uredu i zurio preda se. Ruke je skupio iza glave. Razmišlja. A li ovaj put ne misli na Ellu Sandland, lišenu viška odjeće i svih kočnica. Razmišlja o Anette Skoppum. Je li u opasnosti, tko b ije mogao povrijediti, od koga li se skriva? Brogeland se uspravio i podigao telefonsku slušalicu. Otipkao je broj Em ila Hagena. Hagen se odmah javio. “ Gdje si?” pitao je Brogeland. Glas mu je bio autoritativan. Osjećao je da može tako razgovarati s nekim tko je još mlađi časnik. “Još sam na njihovom fakultetu. Nitko je nije vidio. Mislio sam prolunjati malo ovuda.” “ Ima li još studenata tako kasno navečer?” “ Da, poprilično, ne bi vjerovao. Vlada prava gužva prije po sljednjih ispita pred praznike. Osim toga, čini mi se da je nakon toga neka zabava, sudeći po plakatima koji su okačeni po zidovima.” “ O K. Ostani tamo i vidi možeš lije pronaći.” “ To sam i mislio.” Brogeland je bez pozdrava poklopio slušalicu. Opet se uvalio na stolicu, no ovaj put je mislio na Henninga Juula. Jesam li zaista pogriješio s njim? pitao se Brogeland. Zar me iskoristio? Je li m o guće da sam toliko naivan? Brogeland nije pošteno stigao razmisliti o nigerijskim ženama, a već mu se opet oglasio mobitel. Pogledao je na ekran. Ja o vuku, vuk na vrata. Prokletstvo, pomislio je Brogeland.
242 Neka Ju ul samo zvoni. Osjećao se kao da su mu noge prikovane za pod. I prije je vidio mrtve ljude i smrt je obično izgledala miroljubivo. A li ne u Stefanovom slučaju. Djelovao je izmučeno, kao da je patio do posljednjeg trenutka. Crni kolutovi oko očiju, podočnjaci, blijeda koža, iscrpljeno lice. Jedna ruka leži iznad popluna, ispružena pre ma glavi. Sklupčanje uza zid, kao d aje pokušao upuzati u njega. N a noćnom ormariću stajala je čaša u kojoj je bilo ostatka neke tekućine. Pored nje, na tamnim koricama neke knjige, ležala je tableta. Valium, pomislio je. Predoziranje. Zna da to ne bi trebao, ali prišao je bliže, sve do noćnog ormarića i pomirisao čašu. Mirisalo je oporo. Alkohol. Prišao je korak bliže krevetu. Pod potplatima mu je nešto zaškripalo. Podigao je cipelu i vidio ostatke nečeg bije log, nečeg praškastog. Opsovao je u sebi i istovremeno se sagnuo i maknuo prekrivač koji je visio iznad ruba kreveta. Vidio je d a je nagazio na tabletu. Jedna cijela tableta ležala je točno pored njegovog potplata. Oprezno ju je podigao, proučavao, pomirisao. Tableta ga je podsjetila na nešto što nije bio u stanju smjestiti na pravo mjesto. Isto tako i miris. Opet je opsovao dok je odložio od sebe tabletu na točno isto mjesto i dignuo se. Ostat će trag od praška kad budem odlazio odavde, pomislio je. A ako ne prokuham cipelu, kriminalistički tehničar će pronaći ostatke praška. Unutra mu je postalo zagušljivo i vlažno. H en nin gje osjetio potrebu izjuriti van, no nešto kao da mu to ne dopušta. Nešto je na radnom stolu, što ga sprečava da to učini. Henriettin i Anettin scenarij. Tamo je ležala Serijatska kasta, otvorena na devetoj sceni, onoj u kojoj je obitelj Gaarder za večerom. I pomislio je kako ovdje nešto strašno, strašno nije u redu. Otipkao je broj Bjarnea Brogelanda. D ok je čekao da se on javi, pokušavao se sjetiti je li nešto dodirnuo. Posljednje što bi želio je da tehničari i ovdje pronađu njegove otiske prstiju. Kupaonski element s ogledalom. Kvragu. Otvorio je element s ogledalom! I zatvorio g a je desnom rukom. Kvragu. Zvonilo je dosta puta, ali Brogeland se nije javljao. Baš pravo vrijeme da se bude zauzet, pomislio je Henning. Prokleti amateru,
243
opsovao je Henning samog sebe. A li kako je mogao znati da će u stanu ležati mrtav čovjek? Izašao je, pobrinuo se da zatvori vrata, otprilike isto onako kako su bila kad je ulazio, i istu proceduru ponovio s vratima koja vode na dvorište. Izašao je van, osjetio kako je divno imati zrak oko sebe, i podigao pogled prema prozorima. Nitko nije gledao na dvorište. Zvonilo je sigurno 20 puta prije nego što je prekinuo vezu. Jebemu, pomislio je. Jebemu, jebemu. JE B E M U ! Sto da sad radim? Prisiljen sam otići do Bjarnea. N e mogu redovnim putem nazvati policiju i javiti o ovome. To će samo dovesti do toga da moram čekati ovdje, objasniti u detalje zašto sam ušao unutra, i znam da to neće izgledati dobro. N eću biti u stanju odgovoriti na to, u svakom slučaju ne na način koji bi odagnao sumnju od mene. Najprije Tarik, a sad Stefan. Ne, rekao je Henning samome sebi. Moram doći do Bjarnea. Pokušao g a je nazvati još jednom. Mobitel mu zvoni i zvoni. Arghrhrhr! Henning je birao broj centrale i tražio da mu ga spoje. Ženski glas je rekao “ trenutak” . N e tako brzo, no konačno su ga prespojili. I opet je zvonilo. A li samo dvaput. A onda je Brogeland po digao slušalicu.
55. poglavlje
Bjarne Brogeland nikad ranije nije imao problema s truplima, no posljednjih dana jedva daje više mogao gledati u njih. Posebno trupla tinejdžera ili djece. To je valjda zato što sam otac, mislio je. Svaki put kad dođe na mjesto zločina ili do kuće u kojoj je umrlo ili ubijeno neko dijete, on pomisli na svoju kćer, na lijepu, prekrasnu Alishu, i na to što bi njegov život bio bez nje. Yngve i Ingvild Foldvik mora da su slomljeni. Brogeland je ušao u stan. Atmosfera je bila radna i policajci su profesionalno obavljali svoj posao. Oni koji su to zbog prirode posla morali, imali su na sebi maske. Potiho su razgovarali i pogledima izmjenjivali poruke, one koje se ne moraju izgovoriti. Nitko se ne kreće brzo. Nema dosjetki i pametnih primjedbi, kao u policijskim TV-serijama. Bjarne je ušao u spavaću sobu. Ella Sandland stajala je nagnuta nad truplom. Pozvao ju je dok je bio na putu do stana; ona ionako živi u susjedstvu, svega nekoliko stotina metara dalje. Okrenula se prema njemu. “ Samoubojstvo, najvjerojatnije”, rekla je tiho. Bjarne se osvrnuo oko sebe; nije bio u stanju gledati u Stefanovo tijelo. “ U čaši ima ostataka alkohola, možda votka.” Brogeland je došao do noćnog ormarića i pomirisao čašu. N iti je kimnuo, niti odmahnuo glavom. “A oproštajno pismo?” “ Dosad ga nisam pronašla. Tako da ga vjerojatno ni nema.”
245
“ Možda je umro prirodnom smrću.” Sandlandica je nevoljko kimnula. Brogeland se okrenuo, pa obi šao čitavu sobu. Opazio je scenarij koji mu je spomenuo Henning Juul. Deveta scena, točno kako mu je to telefonom ispričao onaj gad. Iznad Stefanovog kreveta visio je plakat filma Sedam. N a pi saćem stolu ležala je rastvorena prazna kutija C D -a danskog benda “ M ew ” . Bjarne se mogao kladiti kako je C D u mini-uređaju koji stoji na stolcu pored kreveta. Zvučnici vise na zidu, iznad pisaćeg stola. Skejtbord je naslonjen na zid, iza stolice. “Jesmo li uspjeli doći do roditelja?” pitao je. “ Da. Stižu.” “ Gdje su bili?” “ N e znam. Fredrik je zadužen za to.” Brogeland je kimnuo. “Jadni ljudi. Toliko mi ih je žao” , započela je Sandlandica. “ Da, i m enije.” “ N o, bez obzira na to, par stvari m ije tu jako čudno” , šapnula mu je Sandlanica i približila mu se. “ Što to?” “ Pogledaj ga.” Brogeland je promatrao. Nije vidio ništa drugo osim mrtvog tinejdžera, mrtvog mladića. “ N a što misliš?” “ On je gol.” “ Gol?” “ Da.” Sandlandica je došla do kreveta i oprezno podigla prekrivač i poplun. Brogeland je vidio Stefana, golog golcatog kao na dan rođenja. “ Nikad nisam čula za nekog tko se prvo posve skinuo, a onda počinio samoubojstvo.” “ Ma, ne, u pravu si. To zaista nije uobičajeno.” “A čini mi se da leži u malo čudnom položaju.” “ Kako to, što misliš?” “ Pogledaj ga. Pa posve je stisnut uza zid.” “ Pa to niie baš tako neobično. Ti spavaš točno na sredini kre veta?” “ Ne, ali izgleda kao d aje pokušao puzati po zidu.”
246
“ I moja kći isto tako spava. Većina djece, a i mnogo odraslih, zapravo, vole ležati uz nešto. To ne treba ništa značiti. Osim toga, možda mu se tijelo grčilo u bolovima.” Sandlandica je još nekoliko sekundi, bez riječi, proučavala Stefanovo mrtvo tijelo. Ona i Brogeland su hodali jedno pored drugog i upijali još detalja iz sobe. “ Moramo saznati je li imao depresivnih epizoda” , nastavio je Brogeland. “ Da li je odlazio psihologu ili psihijatru. N a prvi po gled, čini mi se kao d aje riječ o samoubojstvu, ali može biti i da je pukla žilica u mozgu, ili da je imao urođenu srčanu manu. U svakom slučaju, zasad to smatramo sumnjivim smrtnim slučajem. Hoćeš li nazvati dežurnog suca istrage? Moramo zatvoriti prostor i dovesti nekoliko tehničara.” Sandlandica je kimnula, strgnula sa sebe plastične rukavice i izvadila mobitel.
56. poglavlje
Iste sekunde kad je ušao u stan, znao je d aje netko bio ovdje. Mogao je nanjušiti. Osjetio se nekakav oštar miris, s primjesom znoja. Potiho, bez paljenja svjetla, ušao je u kuhinju, a potom dalje u dnevni boravak. Zastao je i osluškivao. U kupaonici kaplje iz slavine. N eki je automobil vani projurio kroz lokvicu. U daljini netko dovikuje nešto što on ne uspijeva razumjeti. Ne, pomislio je. Nema nikoga ovdje. Kad bi nekoga i bilo, ne bi bio u stanju stajati posve tiho, ne pustiti ni glasa. Potvrdu d aje netko bio ovdje dobio je čim je ušao u dnevni boravak. Pogledao je na stol, gdje se obično nalazi njegovo prijenosno računalo. Nije ga više bilo. Hodao je oko stola, kao da će to pomoći da se računalo opet pojavi ovdje. Brzo je promislio ima li nešto vrijedno na hard-disku. Ne. Ništa osim aplikacije FireCracker 2.0. Sve bitne materijale i dokumente isprintao je i pohranio na sigurno. Nem a ni tablicu s popisom svojih izvora. Prema tome, zašto bi mu netko ukrao računalo? Zastao je usred dnevnog boravka i odmahnuo glavom. D ug i sadržajan dan završio je provalom u njegov vlastiti stan. Okej, dečki, rekao je naglas sa mome sebi. V i ste spretni. Ušli ste mi u stan, uspjeli izaći iz njega, zatvorili za sobom vrata i ostavili poruku: “ Možemo doći do tebe kad god želimo, i lako ti možemo oduzeti ono što ti je važno.” O ni ga samo pokušavaju zastrašiti. I to im uspijeva. U tom trenutku netko mu je zakucao na vrata, čvrsto i odlučno, i on je
248
osjetio kako su mu koljena zaklecala. Napola se nadao da je to policija, da Brogeland nije više uspio držati Arilda Gjerstada po strani. N o to nije bio ni Brogeland, ni Gjerstad, a ni njegovi maloprijašnji nezvani gosti. Bio je to Gunnar Goma. “ Vrata su bila otvorena” , glasno je rekao. H en nin gje pokušao mirnije disati, ali primijetio je kako ga steže u grudima i pecka u rukama. Goma je ušao unutra bez poziva. I dalje je bio odjeven u crvene kratke hlače, no ovaj put je gornji dio tijela prekrio bijelom potkošuljom. “Ako su ti to neke homićke stvari, onda je ovo posljednji put da ti činim uslugu” , rekao je Goma. “ Kako to misliš?” “ Homićke stvari. T i ljudi koji su maloprije bili kod tebe. O bo jica su izgledali kao homići. Ako se time baviš, samo daj, ali bez mene.” Henning mu se približio za korak. Osjetio je strahovitu potrebu susjedu razjasniti svoju seksualnu orijentaciju, no bio je previše nestrpljiv čuti ostalo. “ Vidio si te koji su bili ovdje?” Goma je kimnuo. “ Koliko ih je bilo?” “ Dvojica.” “ Možeš li ih opisati?” “ Baš moram?” “ Ne, ne moraš. A li bilo bi zgodno.” Goma je uzdahnuo. “ Obojica su bili tamni. Mislim, tamne kože. Muslimani, mislim. Imaju pretjerano sređene brade. Jedan od njih, izgledao je kao da nema pravu kosu. Izgledalo je kao da je nekako... Obojana. Ili nacrtana. Prilično pomno napravljen uzorak. D rugi je bio mršav kao prut, ali hodao je kao homić.” “Još nešto?” “ I taj prvi momak je hodao točno na isti način. Zibao je guzi com, ono, a jedna ruka mu je bila u hodu malo podignuta.” Goma je razvukao grimasu. “Jesi li mu vidio lice?”
249
“ Isti tip brade. Rijetka, ali ravnomjerna i izbrijana u pravilnim linijama. Bio je malo deblji nego taj drugi homićki imigrant. A imao je zavoj najednom prstu. M islim d aje bilo na lijevoj šaci.” “ Kad je to bilo?” “ Prije sat vremena. To je zapravo bila sreća, jer sam namjeravao leći kad sam čuo korake na stubama.” “ Koliko dugo su bili ovdje?” “ Najprije sam mislio da si ti došao kući, je r je bilo tiho na stubištu, ali onda sam čuo kako netko opet taba, tja, koliko bi to moglo biti, možda deset minuta kasnije? I tako sam ih opet vidio kroz špijunku. A li, ako su to neke homićke stvari...” “ Nisu.” Nije pobliže to objašnjavao. Izgledalo je d aje Goma prihvatio kratko objašnjenje. “ Puno hvala” , rekao je Henning. “ Bio si mi od velike pomoći.” Goma je zaroktao, okrenuo se i pošao prema vratima. “ E, da” , rekao je dohvativši kvaku. “Jedan je imao crnu kožnatu jaknu na sebi. I na leđima nekakav, kao, plamen.” B B B . Bad Boys Burning. To su morali biti oni, pomislio je Henhing. K im nuoje i opet se zahvalio. Pogledao je na sat. Uskoro će biti jedan i petnaest. Bio je sve drugo, samo ne umoran. Previše toga se dogodilo, i previše je toga o čemu mora razmisliti. Goma je s treskom zatvorio vrata. Od tog zvuka činilo mu se kao d aje stan zastrašujuće prazan, a on sam kao da se nalazi usred vakuuma. Donio je partviš i smjestio ga ispod kvake. Ako bi netko pokušao ponovo ući u stan, primijetit će to. Partviš će ih usporiti i uspjet će se na vrijeme iskobeljati van. Našao je uže za spuštanje koje mu je ležalo ispod kreveta za slučaj požara pa ga je omotao oko postolja za televizor. Sam televi zor težak je 40 kilograma, a s raznim D V D -im a i s postoljem, to bi trebalo biti dovoljno da podnese njegovu težinu. Kad se zadnji put vagao imao je 71 kilogram. Vjerojatno sad ima koji kilogram manje. Sjeo je u sofu i zurio u pod. Nije upalio svjetla. Ako ga netko na ulici prati, taj neće otkriti d aje došao kući. U glavi mu se pojavilo Stefanovo blijedo lice. Neće me valjda još i ono proganjati, pomislio je. Sto je navelo sedamnaestogo dišnjeg dečka da si oduzme život? Ako sije uopće oduzeo život?
250
Ta pomisao navela g a je da se malo uspravi. Što ako dečko to nije učinio? Što ako ga je netko ubio i učinio da to izgleda kao samoubojstvo? N e. I što s tim scenarijem? Izgledalo je kao da ga je netko ostavio tamo. Kao da je netko želio da bude viđen, da se pročita ta scena. Ma, moralo je biti samoubojstvo, uvjeravao je Henning samog sebe. Stefan je morao doći do scenarija, morao ga je pro čitati, a to kako je ostavio scenarij bilo je zamišljeno kao poruka roditeljima, ili možda najviše ocu. Pogledaj što si učinio. Do čega si me doveo. Nadam se da možeš živjeti s tim. Da. Mora da se tako dogodilo. A li ipak. Henning je na taj način razmišljao i ranije, rezonirao logički, no sad se nije mogao riješiti osjećaja mučnine u želucu. Stegnulo bi ga, nije to trajalo stalno; iskrsnulo bi s vremena na vrijeme, čeprkalo po njemu i navodilo na razmišljanje kako da rastavi kockice mozaika i opet ih sastavi, ali na drugačiji način. Nije znao zašto. Ništa nije ukazivalo na to da griješi, ali kad osjeti tu nemirnu slutnju, spopadne ga odvratan osjećaj da kockice u Stefanovom mozaiku ipak nisu dobro posložene.
57. poglavlje
Pridrijemao je tek pred zoru, a razbudio ga je automobil koji je vani trubio. Ležao je na sofi u dnevnom boravku i pokušao priviknuti oči na svjetlo. Bilo je pola šest. Ustao je i vukao noge po kuhinji, popio čašu vode, dohvatio tablete s noćnog ormarića pa progutao dvije. Šibice su ležale tamo kao i inače, ali danas nije bio u stanju izazivati vojnike iz pakla. Osjećao se kao d aje tjedan dana pijan. Znao je da treba jesti, ali sama pomisao da reže stari, suhi kruh i da na njega stavlja staru, sasušenu šunku, bila mu je toliko primamljiva kao da jede piljevinu. Razmišljao je o muškarcima koji su došli u njegov stan. Sto bi učinili da je bio kod kuće? Jesu bili naoružani? B i li ga pokušali ubiti? Otjerao je tu misao od sebe. Važno je to da nije bio u stanu i da nije bilo sukoba. Odlučio je ignorirati doručak i otići ravno na posao, iako je dan tek započeo. D obrih sat vremena kasnije, okrenuo je Brogelandov broj. Detektiv nikad ne spava više od nekoliko sati dok traje istraga, a H enningje imao mnoga pitanja koja mu je htio postaviti. Kad se konačno javio, Brogelandje zvučao mamurno. “ Bok, Bjarne, to sam ja ” , rekao je, raspoloženo i prijateljski. “ B ok.” “Jesi li budan?” “ N e.” “ Pa, jesi li na nogama?”
252
“ Taj pojam bi trebalo definirati.” “ Kako je prošlo sve ono jučer?” “ To je isto tema za raspravu.” “ Kako to misliš?” Brogeland nije odgovorio. “ Želiš reći da se nije sam ubio?” Henning se nagnuo prema naprijed. “ Ne, to nisam rekao. Prošlo je dobro, u tom smislu da smo uspjeli obaviti ono što smo trebali na mjestu zločina. O čemu želiš razgovarati sa mnom? Zašto me zoveš tako rano?” Henninga je malo izbacio iz takta Bjarneov izravan, otresit ton. “ Pa, ja ...” “ Čuj, imam uskoro neki sastanak i moram ići. Ako nemaš ništa konkretno, onda...” “ Pa, imam.” “ Okej, onda ispljuni.” Nekoliko trenutaka Henning je sabirao misli. “ Postoji nešto što trebam znati.” “ Da. Sigurno da trebaš.” “Je li bilo kakve prepiske mailom između Henriette Hagerup i Yngvea Foldvika neposredno prije nego što je ona ubijena?” “ Zašto me to pitaš? Zašto bi to trebao znati?” “ Naprosto trebam. Razumiješ? Mislim da imam stanovito pravo to saznati.” “ Pravo?!” “ Da. Pravo. Puno si dobio od mene dosad u ovoj istrazi.” “ Pa... Da.” Brogeland je glasno zijevnuo. “ Mailovi? Ne, ne znam. N e sjećam se. Preumoran sam da bih se sad sjetio takvih stvari.” “ Zaboga, Bjarne, nisi zaboravio to sad, kad je upravo umro sin jednoga od vaših potencijalnih osumnjičenika. N e znam zašto si odjednom takav šupak, nakon svega što sam učinio za tebe. No, u redu. N e trebam razgovarati s tobom.” Henning je namjeravao poklopiti slušalicu kad je Brogeland uzdahnuo. “ Okej. Oprosti, samo sam ... Prokleto sam umoran. A Gjerstad, on, ovaj...”
253
Opet uzdasi. “ Sto s Gjerstadom?” “ M a, nema veze, zaboravi. Da. Hagerup mu je poslala nekoliko mailova, a on joj je odgovarao na njih” , rekao je Bjarne i duboko izdahnuo. “Je li ijedan od tih mailova bio na temu scenarija?” “ Da, jedan od njih. A li nije pisalo ništa o sadržaju scenarija, samo mu je javila da će mu poslati rukopis kad ga završi.” “ Sjećaš li se otprilike kad je to bilo?” “ Ima već neko vrijeme. N e sjećam se točno.” “A što je s porukama u mobitelu? Jeste li saznali tko je Henriette poslao poruke onaj dan kad je ubijena? U vrijeme kad je bila kod Marhonija?” “ U tom periodu, dobila je dvije ili tri poruke. U jednoj od njih je pisalo ‘provjeri svoj m ail’.” “ I tko joj je to poslao?” “ To ne znamo. A li taj je mail bio poslan iz Mozambika, s ne kakve anonimne stranice tipa tlf.no.” “Aha. Okej. Hvala.” “ Usput, moraš se danas pojaviti na saslušanju. Gjerstad je pot puno podivljao kad sam mu rekao da smo samo razgovarali preko telefona.” “ Kada da dođem?” “ Opet ćemo saslušati Mahmuda Marhonija u deset sad. U neko vrijeme poslije toga. Recimo jedanaest, onda ćemo otprilike znati kako će to izgledati.” “ Probat ću stići.” “ Moraš.” “ Prije minutu, spomenuo si jučerašnje ‘mjesto zločina’. Znači li to da smatrate smrtni slučaj sumnjivim?” Broglelandje uzdahnuo. “ Nemam sad vremena za razgovor s tobom. Moram ići. M o žemo pričati kasnije.” “ Dakle, vi tretirate Stefanovu smrt kao sumnjivu?” “ Nisam to rekao. I ne dao B o g da bilo što spekuliraš o tome u svojim novinama.” “ Nikad ne spekuliram o samoubojstvu.” “ Okej. Čujemo se kasnije.”
254 Klik. H enningje ostao sjediti i zuriti u prazno. Policija je ne što našla, pomislio je. Ilije u tom slučaju ono što nisu našli toliko zanimljivo da vodi prema sumnji. Da nije tako, Brogeland bi kategorički rekao “ ne” .
58. poglavlje
Bjarne Brogeland naletio je na Ellu Sandland kod automata za kavu. “ Dobro jutro” , rekla je, bez okretanja. Kvragu, kako ga ta žena pali. “ Dobro jutro.” Kosa joj je izgledala svježe oprana. Diskretno je mirisala po lavandi. I lije to jasmin? N e sjeća se d a je ikad ranije mirisala po kremi ili sapunu. M iris joj dobro pristaje. Dovraga, kako joj taj miris dobro pristaje. Pojeo bi je, polagano, sa žlicom i šećerom, i slatkim tučenim vrhnjem. Brogeland se sjetio nečega što mu je H enningjuul rekao, kad su se sastali u Lompi. Niti od one plavuše, one na koju si bacio oko? Z ar je to zaista tako očito? A ako je Juul to primijetio, možda je i Sandlandica primijetila? Nadao se da jest, i, istovremeno, nadao se da nije. Primijetila ili ne, ponašala se posve nezainteresirano. Možda ona samo čeka da ja poduzmem prvi korak, pomislio je. Možda je jedna od takvih. “ Si dobro spavao?” pitala je i utočila kavu u šalicu. “ Nisam.” “ N iti ja.” Kratko se nasmiješila pa pružila kavu i njemu. Kim nuo je. “Jesu li Gjerstad i Nekleby ovdje?” “ Ne, doći će kasnije. Gjerstad je rekao da počnemo bez njega. Sto više teorija možemo analizirati prije nego što on stigne, tim bolje.” “ O K .”
256 Ponijeli su kavu sa sobom pa ušli u sobu za sastanke. Em il Hagen i Fredrik Stang već su bili na svojim mjestima. Hagen je listao Aftenposten, dok je Stang zurio u ploču na kojoj su bila napisana imena žrtava i s njima povezanih osoba. To je izgledalo kao velika zbrka imena, linija, vremena, datuma, podebljanih linija i strelica koje se pružaju na sve strane. Netko je nacrtao vremenski pravac koji počinje ubojstvom Henriette Hagerup. Sandlandica i Brogeland su sjeli. “ Dobro ju tro ” , rekli su u isto vrijeme. Hagen i Stang su se uspravili. “ Onda, gdje smo?” pitao je Brogeland. Nepisano je pravilo da je Brogeland šef, u situacijama kada S ef nije prisutan. “Anette Skoppum nije se pojavila jučer na proslavi” , započeo je Em il Stang i zijevnuo. “ Bio sam tamo do jedan iza ponoći.” Brogeland je uzeo olovku i nešto pribilježio. “ Ima li ikakvih transakcija na kreditnoj kartici ili kakvih tele fonskih razgovora?” “ Ne. N ikakvih. Mobitel joj je isključen od jučer poslijepodne.” Brogeland je kimnuo, ali nije ništa pribilježio. “ Fredrik, ti si u kontaktu s Odjelom za bande. Imamo li nekih novosti o B B B -u ?” “ Odjel motri šefove i još neke članove, ali njih je jako puno. Može biti da se nešto događa i među sitnim ribama.” “ U vijek se nešto događa među sitnim ribama.” “ Da, ali Odjel nema dovoljno ljudi da može motriti sve članove bande. Čak ni one koji su nam poznati. A ima i drugih bandi u Oslu koje moraju držati na oku. No, sumnjam da se nešto naročito događa s B B B -o m , sad kad znaju da ih imamo pod nadzorom.” “ N ikakvih tragova od Jasera Šaha?” “ Ne. Kao daje u zemlju propao. Razgovarao sam jučer sjednim tipom iz Odjela za bande koji je rekao kako misli da se Jaser uspio nekako vratiti u Pakistan.” “A što je s Hasanom?” “ Ide na posao pa potom kući. Bolje rečeno, kućama, jer ima ih nekoliko. Koristi ih ovisno o tome koju ženu želi pojebati.” Stang je pogledao Sandladicu i pocrvenio. Uzvratila je pogled bez znakova sramežljivosti.
“ Eto. To je u principu sve.” Brogelandje uzdahnuo. Istraga sporo odmiče. Upravo je na mjeravao početi pričati o Stefanu Foldviku, kad je Elli Sandland zavibrirao mobitel. Ona se ispričala. Potom je zavibrirao i Brogelandov mobitel. Zapištao je i mobitel Em ila Hagena. Fredrik Stang pogledao je ostale. Njegov mobitel ostao je tih. “ Sto se događa?” upitao je. Brogelandje otvorio SM S-poruku koju je upravo dobio. Utipkao je neki broj i čekao da mu se netko javi. Javio mu se odmah. “ Bok, ovdje Bjarne Brogeland.” Gledao je Sandlandicu dok je slušao glas na drugoj strani. “Jesi li siguran? Posvuda ste provjerili? Razgovarali sa susjedi ma, prijateljima, rođacima, svim drugima?” Brogeland je slušao, kimnuo i prekinuo vezu. “ Kvragu” , rekao je i ustao iz fotelje brzinom munje.
59. poglavlje
Iver Gundersen uspio je izgledati jo š umornije nego što se Henning osjećao. Nadao se kako je uzrok Iverovom manjku sna žustra svađa s Norom. Gundersen je prišao ekipi koja prati unu tarnju politiku i pozdravio ih. Dah mu je smrdio na bijeli luk i alkohol. Odložio je šalicu kave. “ Teška noć?” pitao g a je Henning. “ Teža nego što sam planirao” , rekao je Gundersen i sagnuo se kako bi uključio računalo. Ustao je, razvukao lice u grimasu i počeo masirati sljepoočnice vršcima prstiju. “ Imaju tako prokleto dobru hranu u Delicatessenu” , rekao je. “A kad uživaš, jedno pivo brzo postane deset.” K ad uživaš, pomislio je Henning. Koje sranje. Htio mu je prepričati sve što se jučer dogodilo, no kako je Iver bio zauzet sam sa sobom, Henninga je brzo prošla volja. “ I? K a k ’ je ?” pitao je Gundersen i sjeo. Tijelo mu se klatilo po stolici. Prošao je rukom kroz kosu. Henning se mogao okladiti da se nije otuširao prije nego što je došao na posao, da je to dio njegovog imidža. Nebrušeni dijamant. Sto Nora vidi u njemu? “ D obro” , odgovorio je Henning. “ Ima kakvih novosti kod tebe?” “ Možda” , rekao je Gundersen i prodrmao mišem. “ Imam do govor u podne s odvjetnikom Mahmuda Marhonija. Danas ima novo saslušanje, i nadam se da ću dobiti ažuriranu verziju njegove
259
priče. Imam dobar odnos s tim Indrehaugom. Heidi je rekla nešto o tome da ti misliš kako će policija ubrzo odustati od Marhonija kao osumnjičenika?” Opsovao je u sebi dok je Gundersen pokretao internet. “ Da, mislim to.” “A to se temelji n a...? “ Činjenicama i dokazima” , kratko je odgovorio Henning. Bilo mu je očito kako je prerano za ozbiljnu raspravu; Gundersen je trenutno u stanju obavljati jednu po jednu radnju: čitati novine, zatim popiti kavu, pa pročitati druge novine, pa popiti još kave, sve dok mu glava opet ne dođe na svoje mjesto. “A to znači?” pitao je Gundersen dok je srkao vruću kavu. Henning je udahnuo i razmišljao otkud da počne. Spasilo ga je pištanje Gundersenovog mobitela. Otvorio je poruku, čitao i namrštio se. “ Znaš li tko su Foldvikovi?” pitao je. “ Foldvikovi?” “ Da. Yngve i Ingvild Folđvik?” “ Da, znam tko su oni” , rekao je Henning i uspio donekle kon trolirati dah. “ O ni rade na fakultetu na koji je išla Henriette Hagerup. Zašto?” “ Dobio sam m ig da je policija mobilizirala ljude da ih se pro nađe.” “ Kako to misliš ‘pronađe’? Zar su nestali?” “ Tako izgleda.” “Jesi li siguran?” Henning se već dignuo sa stolice. Gundersen je zafrktao. “ Samo čitam to što mi tu piše.” Henning je prošao pored njega onoliko brzo koliko su mu noge dopuštale. “ S to je sad?” pitao je Gundersen. Glas mu je bio zbunjen, ali Henninga to nije zaustavilo. Nije imao vremena. Izjurio je van, sjeo na Vespu i zabrujio u smjeru Westerdalsa.
60. poglavlje
Mora postojati neko razumno objašnjenje, pomislio je Henning, dok se vozio niz ulicu Urtegata. Možda su Foldvikovi morali ne kud otići, samo njih dvoje, proživjeti svoju patnju daleko od očiju drugih. Možda su htjeli napraviti neki odmak od tragedije, maknuti se od gužve. Henning je dodao gas na Vespi, skrenuo u Hausmannsgate i projurio kroz križanje dok se svjetlo na semaforu mijenjalo sa zele nog na žuto. Tamnokosa žena koja je gurala dječja kolica, viknula je nešto što nije mogao razumjeti i mahala za njim uzdignutom šakom. Pogledao je u retrovizor; mogao je vidjeti ženu kako bijesni i nakon što je prestigao prljavobijelu Opel Vectru. N o, u retrovizoru je Henning vidio još nešto. Taksi. Čak i u malom ogledalu uspio je vidjeti jedno slovo i četiri brojke. A2052. O m ar Rabia Rašid, ili netko tko vozi za njega. Ubrzava. I on je na sebe privukao bijes tamnokose žene. I srebrnastosivom Mercedesu uputila je iste razdražljive pokrete rukom, no taksije nastavio svoj put, bez d aje ikoga ozlijedio. Prije nego što je stigao i razmisliti, Henning je naglo skrenuo ulijevo u Calmeyersgate, pa dodao gas i prošao pored kamiona koji je upaljenog motora stajao ispred tajlandskog lokala. Ignorirao je znak koji ga je obavještavao da mora dati prednost vozilima sa svoje desne strane; prošao je i približio se sljedećem malom križanju. U lica pred kojom se našao bila je jednosmjerna. N e može ući u
26 1
nju s ove strane. A onda je pomislio, zašto da n e... Ionako mu nije bilo automobila na vidiku. Skrenuo je u tu ulicu. Čuo je nekoga na pločniku kako dovikuje za njim, ali nije ga bilo briga za to. A ako bi se policija slučajno našla u blizini i otkrila tu njegovu nepropisnu vožnju, zapravo bi bila dobrodošla. Tim e bi dobio priliku ukazati na momke koji ga slijede. Brzo je došao u Torggatu, gdje su automobili stajali zbijeni jedni do drugih. Jedan od njih bio je žut; čak ni sad nije bio u stanju ignorirati žute automobile. Vidio je d aje biciklistička staza slobodna i skrenuo na nju, pa opet dodao gas. Umalo je pregazio galeba koji je mlatarao krilima nekoliko centimetara ispred njega. Provjerio je u ogledalu kako bi vidio prati li ga Mercedes, ali on mu nije bio u vidnom polju. Morao je prikočiti. Prokleti pješački prijelaz! Zašto ti ljudi ne gledaju kud hodaju, pomislio je, nego samo idu, baš ih briga. Poželio je zatrubiti, ali odmah je shvatio koliko bi to bilo glupo. Opet je dao gas i razvio solidnu brzinu, ali se ponovo morao zaustaviti, ovaj put zbog crvenog svjetla na semaforu. Svjetlo se mijenjalo bolno sporo i dvojio je da li da samo prođe kroz crveno. Gledao je u retrovizor. N ikakvog srebrnastosivog Mercedesa nije bilo na vidiku. Podigao je pogled, automobili su zujali naprijed i natrag, u oba smjera, ali onda su počeli usporavati. Promijenilo im se svjetlo na semaforu i morali su stati. Henning je svom snagom dodao gas, skrenuo nalijevo, i uspio proći preko pješačkog prijelaza prije nego su pješaci stigli doći do pola ulice. Opet se našao u Hausmannsgate i još je jednom provjerio ogledalo. N i traga od A2052. Vozio je dalje, svjestan kako usporava nekoli ko automobila, ali nije ih imao namjeru propustiti. Opet pješački prijelaz. Projurio je preko njega. S desne strane za njim je ostala škola ispred koje su stajali neki učenici i pušili. Stigao je do novog križanja. Opet crveno svjetlo. Kvragu. Provukao se naprijed najviše koliko je mogao pa se okrenuo ne bi li vidio taksi. Vidio je druge taksije, ali ne i A2052. Barem ga zasad ne vidi. Tko zna, možda se za nekoliko sekundi opet stvori tu, iza njega. I što će onda? Henning je bio uvjeren kako oni znaju kojim putem se on kreće, znaju gdje je Westerdals, pa vozači taksija su, kvragu sve. Dodao je gas i ponovo prešao preko pješačkog prijelaza. Primijetio je kako
262
ga pješaci gledaju, ali nije ga bilo briga. Popeo se na pločnik, opet dao gas, nastavio nekoliko metara voziti po pločniku, sve dok opet nije bio u prilici voziti ulicom. S lijeve strane sad su mu bile samo zgrade i beton. Nem a šanse da ga taksi vidi. O, blažena Vespo. Ubrzao je, sjurio se niz ulicu, skrenuo u Fredensborgveien, i s nje na parkiralište ispred fakulteta. Ugledao je trafostanicu i par kirao Vespu iza nje, tako da nije na oku vozačima automobila koji prolaze ulicom. Skinuo je kacigu i pogledao oko sebe. Nema A2052. A li ne može biti ni jako daleko. Požurio je u fakultetsko dvorište. Odmah je spazio Torea Benjaminsena. Dvojio je da li da mu priđe, no u blizini je ipak bilo previše drugih ljudi. A što i da ga pita? “Jesi li vidio Yngvea Foldvika? Znaš li daje nestao?” Shvatio je kako zapravo uopće nije siguran zašto je došao ovamo. Sto sam mislio da ću vidjeti ili shvatiti, samim time što sam došao ovdje, pitao je sebe samog. Nije baš vjerojatno da su se Foldvikovi ovdje sakrili. Zar se nadao da studenti ili profesori mogu znati gdje Fold vikovi imaju običaj pobjeći kad trebaju privatnost? Čak ne može biti siguran da itko zna što se dogodilo. Kim ao je glavom zbog vlastite nepromišljenosti. A onda se okrenuo i trgnuo. Gledao je ravno u oči Anette Skoppum.
61. poglavlje
Bjarne Brogeland hodao je gore-dolje po uredu. N a ekranu ra čunala opet mu se ukazalo umorno lice kriminalističke tehničarke A nn-M ari Sare; javljala im je najnovija saznanja o Marhonijevom računalu. Marhonijevo ispitivanje bit će i više nego zanimljivo. A li to nije mjesto na kojem ja želim biti, pomislio je Brogeland. I što se, dovraga, dogodilo s Yngveom i Ingvild Foldvik? Zašto ih nitko ne može pronaći? Brogeland je potiho opsovao, kad mu je na vrata pokucala Ella Sandland i pitala ga je li spreman. Jesam li spreman, pomislio je Brogeland. Nikad u životu nisam bio spremniji. Kad su ga Sandlandica i Brogeland pozdravili na ulazu u sobu za saslušavanja i započeli rješavati formalnosti, odvjetnik Lars Indrehaug bio je, kao i obično, ogorčen u ime svojeg klijenta. “ I? Koja vam je danas tema?” zarežao je Indrehaug kad je B ro geland završio. “ Omiljena boja mog klijenta? Najdraži model au tomobila?” Indrehaug je kimnuo prema Marhoniju. Brogeland se nasmijao. U sekundi je postao sve prije nego umoran; od samog pogleda na tog ljigavog odvjetnika, proključala mu je krv u žilama. Gurnuo je neki papir prema njihovoj strani stola, odgurnuo ga tako da se list zaustavio točno na pola puta između njih dvojice; sad ga obojica mogu proučavati. Marhoni se nagnuo prema naprijed, pogledao papir, pa se zagledao u daljinu. Blijed u licu, odmahnuo je glavom. Brogeland je to registrirao.
264
“ S to je to?” pitao je Indrehaug. “ Nekako mislim da je to prilično očito”, rekao je Brogeland. “Ali, možda biste nam vi to mogli bolje objasniti, gospodine M arhoni?” Marhoni je gledao u zid. “ Okej, onda ću ja to učiniti umjesto vas” , rekao je Brogeland i obratio se Indrehaugu. “ Tvoj klijent ima, vjerovao ti ili ne, razvijen smisao za red. Voli znati točno gdje se što nalazi. Jesi možda bio u njegovom stanu? Pedantan i uredan. N a papiru koji vidiš pred sobom je ispis dokumenta koji smo našli na računalu, onom koje je tvoj klijent pokušao zapaliti. Možda shvaćaš zašto?” Indrehaug se približio i proučavao dokument. Vidio je imena, telefonske brojeve i e-mail adrese. “ Brzinska provjera, čak i bez neke velike muke, pokazuje kako su ovdje poredana imena loših ljudi. Jako loših ljudi, točnije. Ljudi koji vode računa o tome da su nam ulice krcate drogom, koji brinu da tu istu drogu uzimaju naša djeca kako bi onda i sama postala loši ljudi.” Indrehaug je odgurnuo papir natrag prema Brogelandu i zafrktao. “ To ništa ne dokazuje. Može biti puno legitimnih razloga zbog kojih bi moj klijent mogao imati te informacije na svojem računalu. N a primjer, to što si možda označio stranicu trgovine Rema 1000, ne znači nužno da hranu kupuješ tamo. To što ste našli ta imena u njegovom računalu svakako ne dokazuje d aje nekoga ubio.” “ U tome imaš pravo” , odgovorio je Brogeland i nasmijao se. “A li, kako onda objašnjavaš ovo?” Po stoluje, prema Indrehaugu i Marhoniju, gurnuo još jedan papir. “ I ova fotografija je također nađena na računalu tvojeg klijenta. Točnije, pronašli smo nekoliko vrlo interesantnih slika.” Indrehaug je privukao papir. M arhoni nije ni pogledao fo tografiju na kojoj se nalazio, zajedno s muškarcem odjevenim u tamnu kožnatu jaknu. Jakna je preko leđa imala jasno izražen motiv plamena. I lice tog muškarca također je bilo jasno vidljivo. “ Dakle. Ovo je tvoj klijent u društvu muškarca koji se zove Abdul Sebrani. Ako još jednom provjeriš prethodnu listu, vidjet ćeš
265
daje Sebranijevo ime tamo. Fotografija je snimljena ovog proljeća, i to prilikom isporuke pošiljke kokaina od strane bande B B B , Bad Boys Burning, tvojem klijentu. Obavili su to u Vippetangenu. Vidiš li vodu u pozadini?” Indrehaug je pomnije proučavao fotografiju. Oštra je i snimlje na teleobjektivom s prilično velike udaljenosti. “ Sjećaš li se kamo si trebao odvesti drogu, Marhoni?” pitao je Brogeland. Nije dobio odgovor. “ Imamo još takvih slika. Tvoj klijent je, sad samo nagađam, htio steći neku vrst osiguranja od svojih ortaka, u slučaju da počnu igrati grubo. Ili su vam već počeli prijetiti, gospodine Marhoni?” M arhoni je ignorirao Brogelandov ispitivački pogled. “ Tvoj klijent se nije isticao. A li kad mu je cura ubijena i kad smo pokucali na njegova vrata, shvatio je kako bi ga njegovo računalo moglo inkriminirati. I njega, i cijelu bandu. Zato ga je pokušao zapaliti, kako bi uništio dokaze.” Brogeland je pogledao i Marhonija i Indrehauga. Odvjetnik je izbjegao njegov pogled i umjesto toga se naslonio prema Marhoniju. Uslijedilo je šaputanje. K akvo poentiranje, pomislio je Brogeland. Pogledao je Sandlandicu. Nadao se da ona misli to isto, ali nju je uvijek tako teško pročitati. “ Tvoj brat je bio fotograf, nije li?” pitala je ona. Marhoni se okrenuo prema njoj, ali nije odgovorio. “ On je snimio te fotografije, zar ne? Pospremljene su direktno na tvoje računalo.” Marhoni i nadalje nije odgovarao, ali nije ni trebao. “ Gdje je ostatak tvoje obitelji, Mahmude?” Marhoni je zadržao pogled na Sandlandici, skrenuo ga i prošaptao: “ U Pakistanu.” “ Sto će sad biti s njima?” “ Kako to misliš?” “ Tko će im sad slati novac?” Marhoni je pogledao u pod. “ Znamo da im svakog mjeseca šalješ prilično veliku svotu novca. Tvoj otac ozbiljno je bolestan. Tim novcem plaćaju liječenje koje mu je potrebno. Iznosi pomalo variraju, ali to pretpostavljam ima
266
veze s trenutnim tečajem. Novac koji zaradiš taksiranjem pokriva ti životne troškove. A sve ono što zaradiš prijevozom droge i članova bande završava u Pakistanu. To tako funkcionira, zar ne?” Marhoni nije odgovorio. “ Želiš li promijeniti svoj iskaz, Mahmude?” ubacio se Brogeland. “ Da li želiš da te još jednom pitam poznaješ li Zaherulaha Hasana Mintrozu? Ili Jasera Šaha?” Marhoni nije odgovorio. Brogeland je ostao sjediti i dao mu vremena da progovori. “ Oni će ih ubiti” , prošaptao je Marhoni nakon poprilične pauze. “ Tko su to ‘oni’, Mahmude?” “ Hasan i njegovi ljudi.” “ Koga će ubiti?” “ Moju obitelj. Ako ih cinkam. Želio sam raskrstiti s njima, dugo sam tražio izlaz, ali onda su m i počeli prijetiti.” “ I reagirao si tako što si počeo snimati slike tih transakcija?” Marhoni je kimnuo. “ I oni su znali za to?” Kim nuo je dvaput. “ Odgovori na pitanje.” “ Da.” “ Znači, ubojstvo tvog brata je poruka? Jezik za zube, ili ćemo likvidirati i ostatak obitelji?” Kim nuo je, triput. “ M olim te, odgovori na pitanje.” “ Da.” “ Koliko dugo to već traje, Marhoni? Kad je počelo?” Uzdahnuo je. “ Nedugo nakon što sam dobio dozvolu za vožnju taksija. Počeo sam voziti za Omara, jer smo se poznavali otprije, i nakon nekog vremena pitao me želim li zaraditi nešto sa strane. Odgovorio sam potvrdno, jer mi je otac bio bolestan. U početku sam odrađivao nekoliko isporuka i nešto malo vožnji. Postupno je to bilo sve više i više, i sve češće i češće. N a koncu, htio sam izaći iz igre.” “A li znao si previše, i nisu htjeli riskirati...?” “ Nisu, da.” < Brogeland je gledao u Indrehauga koji je provlačio prste kroz kosu. Pokušao je maknuti pramenove s očiju, ali padali su nazad.
267
“ I što sad želite?” pitao je konačno odvjetnik. “ Sto mi želimo? Želim o velike ribe, želimo znati tko su bili dobavljači droge tvog klijenta i želimo znati kako droga ulazi u ze mlju. I to za početak. Siguran sam da i sam možeš zamisliti ostatak.” Indrehaug je kimnuo. “ Onda pretpostavljaš da će moj štićenik svjedočiti protiv B B B -a?” “ Naravno.” “ Unatoč obiteljskoj situaciji u Pakistanu?” Brogeland je pogledao odvjetnika i uzdahnuo. Potom je uperio oči u Marhonija. “ Znamo da on nije ubio Henriette Hagerup.” M arhoni je podigao pogled prema Brogelandu. “ Postoji poprilična šansa da uskoro išećeš odavde, no samo ako si voljan surađivati s nama.” M arhonijev pogled sad je bio budniji. Gledao je Indrehauga koji se okrenuo prema Brogelandu. “ Nudite li to mojem štićeniku nagodbu, Brogeland?” Brogeland je pogledao Sandlandicu, nasmijao se i ponovo po gledao odvjetnika. “ Možeš se kladiti u to.”
62. poglavlje
Henning je bio toliko iznenađen time što je ugledao Anette da nije bio u stanju išta reći. Ostao je kao skamenjen i piljio u nju. Bio je uvjeren kako se sklonila na sigurno. A onda mu je sinulo da je Anette možda ista kao i on. Možda je i njoj već puna kapa toga da se čitavo vrijeme osvrće za sobom i možda se radije želi suočiti sa strahom, nego mu podleći. N ije ni pokušala samo šutke proći pored njega. “ B o k ”, rekao je naposljetku. “ Bok.” Z urili su jedno u drugo, oboje čekajući da ono drugo nešto kaže. “ Pročitao sam scenarij” , rekao je, iako je znao kako ona to zna. Kim nula je. “ Pokazao sam ga i policiji.” “ Da, znala sam da hoćeš.” “ I? Jesu li već razgovarali s tobom?” “ Ne. Pokušali su, ali nisam im se javila.” Podigao je pogled prema njoj. “ Zašto ne?” “ Nisam željela.” Rekla je to izravno i, po svemu sudeći, bez trunke osjećaja srama ili grižnje savjesti. Proučavao ju je. “A li, razmišljam o tome da sad to učinim.” “Aha? A zašto? Zašto sad?”
269
“ Zato je r mislim da znam tko je ubio Henriette.” Izgovorila je to toliko tiho da ju je jedva čuo. Znatiželjno, približio joj se za korak. “ T ko?” Henning je začuo drhtanje u svom glasu. Anette se osvrnula oko sebe kako bi bila sigurna da su sami. Nisu sami. A li nitko nije dovoljno blizu da bi čuo što će reći. “ Stefan Foldvik” , prošaptala je. Henning je zadahtao toliko glasno d aje to i sam čuo. Anette je promatrala njegovu reakciju. “A zašto?” “ Z ar nisi pročitao scenarij?” pitala je. “ Pa jesam.” “ Onda bi ti to trebalo biti očito.” N ije ponudila nikakva daljnja objašnjenja. Henning je razmi šljao, a onda napola pitao, napola zaključio: “ Obitelj Foldvik je obitelj Gaarder. U scenariju.” Anette je kimnula. “ Yngve je imao aferu s Henriette?” Anette se opet brzo osvrnula oko sebe, a onda kimnula. Pogled joj je bio ozbiljan. “ Stefan je to vjerojatno saznao.” “ Kako?” “ U to nisam sigurna. Možda je pronašao scenarij, doma ili na očevu računalu? Nem am pojma.” “ Yngve nije vidio scenarij” , rekao je Henning. Anette je brzo podigla pogled prema njemu. “ On ti je to rekao?” “ Da” , priznao je Henning posramljeno dok mu je istovremeno sinulo kako svejedno tu nešto ne štima. “Je li još netko s faksa pročitao scenarij?” “ Nije.” “ Nijedan glumac ili statist?” “ M i smo same trebale glumiti u filmu i trebale smo snimiti samo prve scene. Ostatak smo trebale snimati najesen, pa nije bilo potrebe da ikome drugom pokazujemo scenarij. N e još.” Kim nuo je i razmišljao. Yngve je lagao. On je dobio scenarij. To je jedino logično objašnjenje koje Henningu sad pada na pamet,
270
budući d aje Stefan došao do kopije. Možda je Yngve shvatio da će istina o nevjeri izaći na vidjelo pa je odlučio prvi to reći svojoj obitelji? Možda je Stefan poslije toga našao scenarij među očevim stvarima, ili je zamolio da ga vidi. Anette bi mogla biti u pravu kad je Stefan u pitanju: ubio je Henriette jer je razorila njegovu obitelj i dodatno je željela poniziti time što bi o tome snimila film. A li Stefan je sad mrtav, bilo da se ubio sam ili da g a je netko ubio. A to sve mijenja, rezonirao je Henning. A li tko bi imao koristi od toga da ubije Stefana? Smiri se, Henning, kao d aje govorio samome sebi. M ože po stojati mnogo drugih razloga zbog kojih bi si jedan mladić odlu čio oduzeti život, razloga koji nemaju nikakve veze sa Serijatskom kastom ili Henriette ili Yngveom . Osim toga, postoji još jedna mogućnost kojoj dosad nije posvećivao dovoljno pažnje: moguće je i d aje Stefan umro prirodnom smrću. Počeo se osjećati pomalo zbunjeno. Znao je da o tome ne bi trebao raspredati s Anette, ali nije imao nikog drugog s kim bi mogao razgovarati o svim svojim teorijama koje su nasrtale na njega iz svih pravaca. “Jeste li ikad raspravljale o scenariju s Yngveom ?” “ Pretpostavljam da Henriette jest, ali ja nikad nisam bila na nekom sastanku u vezi s tim, ako na to misliš.” “ Misliš li da su razgovarali o onom dijelu u kojem se spominje obitelj Gaarder?” “ Nemam pojma.” “ Zaista previše slobodno, izložiti vlastitog ljubavnika na taj način.” Opet je Henningova rečenica zvučala kao na pola puta između pitanja i zaključka. Anette je frknula nosom. “ Misliš d aje Yngve to učinio?” “ Ne, ne nužno.” “ N e poznaješ Yngvea. On je papak.” “ Papak koji je pomogao Henriette da proda prava za svoj film .” Anette se nasmijala. To je bio prvi put da ju je vidio kako se smije. “ Da, pretpostavljam d aje Henriette zato i spavala s njim.” “ To se, znači, dogodilo samo jedanput? Nije bilo govora o ne koj vezi?”
271
Odmahnula je glavom i suspregnula smijeh. “ Ma, ne.” Anette nije dalje govorila o tome. On na tu temu više ništa nije pitao. Pa, ne piše za tračerski magazin. “Je li njezin dečko saznao za to?” “ Mahmud? M islim da nije.” “A što misliš kako bi on reagirao na film? Z ar ne misliš da bi pomislio da je M ona, alias Henriette, možda bila nevjerna i u stvarnom životu? Budući da većina drugih stvari iz filma odgovara istini?” “ N e znam”, odgovorila je Anette. “A li, sad to ionako nije ni važno.” “A li, zar Henriette nije i to uzela u obzir kad je pisala scenarij? Nije to bilo nešto o čemu biste vas dvije raspravljale?” “ Dakle, m i...” Stajala je na mjestu i razmišljala, no to razmišljanje nije dovelo do nekog suvislog odgovora. “ Znači Henriette nije imala problem s tim da iskoristi svog dečka kao inspiraciju za lik u scenariju? B i li se tebi svidjelo da tvoj dečko to napravi tebi?” “ Nemam dečka.” “ Ne, ne. A li razumiješ što želim reći?” “ Naravno da razumijem. M ožda je Henriette razgovarala s Mahmudom o tome, otkud znam. Možda mu je objasnila da nismo to mislile doslovno, da ne mislimo kako je on idiot kojeg trebamo maknuti s puta. Nemam pojma.” Ravnodušno je slegnula ramenima. “Je li on pristaša šerijatskih zakona i hudud-kazni? Znaš li nešto o tome?” “ Teško m ije vjerovati u takvo što.” “ Znači lik Jašida nije bio fanatični, fundamentalistički musli man?” “ N e.” “ Zašto je onda Mona kamenovana? N e moraš li biti musliman pa da bi bio kamenovan u skladu sa šerijatom i hududom?” “ Z a Boga miloga. T i još uvijek ne razumiješ, je l’ da?” “A onda mi objasni. Od početka.” Anette je uzdahnula.
272
“ Poanta filma je istaknuti što se zapravo događa u svijetu, a što jednog dana može postati uobičajeno i u Norveškoj, ako se ekstremnim islamistima dopusti da se ukorijene i da se razvijaju. Uskoro više neće biti važno jesmo li Norvežani ili muslimani. Sto misliš, kako će Oslo izgledati za 30 ili 40 godina? Vjerojatno ćemo svi skupa biti muslimani, indoktrinirani i poslušni. Zato je Jašid posve običan musliman, a Mona posve obična norveška djevojka. Kako bismo ljude naveli da malo promisle.” “Aha.” “ Da, zar je to bilo tako teško shvatiti?” Gledala g a je kao da ide u drugi razred osnovne škole. “ Ne. A li... Ništa ne upućuje na to da bi nam se takvo što moglo dogoditi, Anette. Pa jako je malo onih koji smatraju da norveški zakon treba ustuknuti pred šerijatom.” “ Da, i?” Henning je naborao čelo. “ Kako ‘Da, i?’ Pa premisa filma je potpuno pogrešna. To nema veze sa stvarnošću. Nemoj mi još samo reći da ste imale bolesnu želju da budete ubijene s osam pucnjeva iz pištolja?” Anette je pogledala u nebo prema sivocrnim, prijetećim obla cima. “ Henriette se sigurno sad tamo gore zabavlja s Theom van Goghom, kao što smo pričale. Nisam znala da si sklon muslima nima.” Henning je uzdahnuo i oštro puhnuo kroz nos. Izgledao je frustrirano. “ Postoje aspekti islama i šerijata za koje osobno ne marim baš puno, ali ovo čime se vi bavite, pa to samo pogoršava stvari. Gdje je tu integracija u društvo, multikulturalnost, i sve to?” “ Sačuvaj to za svečane govorancije. Osim toga, to nema nikakve veze sa Stefanom.” Stisnuo je usta. Osjetio je da želi nastaviti ovu raspravu, ali ne baš sad. Umjesto toga, mislio je na Stefana, i na aftershave. Sjetio se kako su se, u vrijeme dok je on bio u pubertetu, dečkići zalijevali neizmjernim količinama mirisa kako bi zadivili djevojke. N eki su ga čak nanosili i po odjeći. To je smrdjelo, u svlačionici za tjelesni, u razredima, pa čak i vani na školskom dvorištu. Možda se zato još uvijek osjetio miris u šatoru, kad je Thorbjern Skagestad otkrio leš.
273
Postao je svjestan da ga Anette proučava. Nestrpljivo se nakašljala. “ Pokušavala sam nagovoriti Henriette da ispusti scene s Gaarderima je r sam smatrala da to nije važno u odnosu na poruku filma. A li nije me htjela slušati. Smatrala sam to malo čudnim, jer svima bi bilo jasno na koga cilja. A obitelj Foldvikje bila dovoljno uništena i od prije.” “ Kako to misliš?” “ Stefan m ije ispričao o majci. O tome d aje bila silovana.” “ Stefan ti je pričao o tome?” “ Da.” “A kako si ti upoznala Stefana?” “ Stefan je lani pobijedio na natječaju za scenarij i željela sam napraviti film po tom scenariju, kao jedan od svojih školskih pro jekata. Bila je to stvarno dobra priča.” “ Pa, zar nije dobio nagradu?” “ Kako to misliš?” “ Pa, zar nisu organizatori natječaja trebali snimiti film po tom scenariju? To je uobičajena nagrada na takvim natjecanjima, nije li?” “ Kako kad, ali u ovom slučaju nije bilo tako. M islim d aje do bio par tisuća kruna i poziv u Zentropu u Danskoj. Stefan je bio iznimno sretan kad sam ga pitala mogu li napraviti film. Drag je momak, pametan. A li i opasan. Imala sam osjećaj da ima nekih psihičkih problema.” “ Kako to misliš? Sto te navelo na takav zaključak?” “ Nisam baš posve sigurna. Malo m ije teško to objasniti. Trebao bi provesti s njim malo više vremena pa da ti bude jasno. Nekad je bio u super raspoloženju. Svemu se smijao, bio stvarno vedar. A u nekim drugim situacijama, iz njega si morao izvlačiti riječi. Posve bi se zatvorio.” Henning je kimnuo glavom i pomislio kako ovaj opis odgovara dečku koji sije oduzeo život, i to nakon što je okončao tuđi. Možda je teret bio pretežak, možda su uspomene bile prejake. Možda nije bio u stanju uvečer sklopiti oči, a da nju ne vidi pred sobom, mrtvu, i da ne razmišlja što je učinio. Konačno, možda i nema ničeg sumnjivog u tom smrtnom slučaju. A li zašto su njegovi roditelji nestali?
274
U tom trenutku počela je padati kiša. N ebo se otvorilo, i H enning i Anette pojurili su prema predvorju. N isu bili je d i ni koji su ondje potražili zaklon. Na ulazu je, nakratko, nastala gužva. Ljudi su se smijali jedni drugima dok su sa sebe otresali vodu. Anette je prstima rastresala mokru kosu. Stajali su uz portu. Momak s dreadlocksima i danas je ovdje, samo nema ni traga od njegove cure. Pogled mu se sreo s Henningovim. Kim nuli su jedan drugome. Anette i Henning bili su na nekoliko metara od najbližih studenata. Rastafarijanac je sjedio i klikao po tipkovnici računala. “Jesi li danas vidjela Yngvea?” pitao je Henning Anette gotovo šapćući. Odmahnula je glavom i istovremeno odgovorila da nije. Htjela je još nešto reći, kad se začuo glas: “ Yngve danas ima slobodan dan.” Okrenuli su se i pogledali momka s porte. “ I Yngve i njegova žena danas su uzeli slobodan dan” , rekao je i istovremeno podigao ruke. “ Sorry, slučajno sam čuo što si pi tao. Nisam prisluškivao. Yngve je jutros nazvao, zapravo je trebao dekana, ali njega nije bilo tu, pa sam ja preuzeo poruku za njega. Rekao je da ni on ni njegova žena neće danas doći na posao.” “ To je čudno” , rekla je Anette. “ Trebala sam danas imati sasta nak s njim. A je li rekao zašto?” Henning je bio na rubu da im kaže kako im je sin mrtav, ali u posljednjem se trenutku sjetio da smrtni slučaj još nije javno obznanjen. “ Rekao je nešto o tome da idu na put”, odgovorio je momak s dreadlocksima. “ N a put?” “ Da. M islim d aje spominjao kampiranje.” “ Kampiranje? Putovanje sa šatorom?” Henning je shvatio da viče. “ Da.” Osjetio je kako mu se želudac okreće. Normalno bi bilo reći ono što je na stvari, istinu, da im je sin mrtav i da će im trebati neko vrijeme da se opet vrate na posao. Svi bi imali razumijevanja za to. Zašto su rekli da idu na kampiranje? “ Zašto je to rekao tebi?”
275
“ Pa, mislim da je samo htio da znam. Za slučaj da me netko pita za njega ili njih. N e znam. Zvučao je, kako da kažem, malo uzrujano. I li... Manično. Ne znam baš.” “ Kako? Sto misliš?” “ D a ga ne poznajem, rekao bih da je uzeo nekakvu drogu. Govorio je brže nego inače.” “Je li rekao kamo idu?” “ Ne. Samo da idu na kampiranje. Malo mi je to bilo čudno, nikad nisam primijetio da bi Yngve bio taj tip, koji bi volio spavati u šatoru. A li onda sam pomislio, zašto ne, pa kampiranje je kul, tako d a...” Raširio je ruke. “ Kad je to točno bilo?” “Jutros, malo iza osam, čini mi se. N e mogu biti baš posve siguran. Tad još nisam popio svoju jutarnju kavu.” “ Kvragu” , rekao je Henning tiho, ali Anette g a je čula. “ S to je?” Odmahnuo je glavom i okrenuo se prema njoj i šaptao joj, tako da rastafarijanac ne može čuti što joj govori. “ Policija ih pokušava naći, ali nitko ne zna gdje su.” “ Zašto? Zar misliš da su o n i...” Prijekorno ju je pogledao. Odmah je shvatila poantu, približila mu se još bliže i prošaptala: “ Hoćeš mi reći da oni znaju d aje Stefan ubio Henriette?” Henning je znao što hoće reći, ali je samo odmahnuo glavom. “ Nemam pojma.” “A li sad su otišli? Nestali?” “ Tako izgleda.” Ostali su na trenutak, bez riječi, stajati na mjestu. A onda mu je iznenada sinulo. Opet se okrenuo rastafarijancu. “ Znaš li možda je li šator na Ekebergsletti još uvijek tamo?” “ Šator za film? Da. Policija je jučer završila svoje. Rekli su da su snimili sve što su trebali i prikupili sav dokazni materijal. Nazvali su da kažu da ga možemo ukloniti.” Sigurno su tamo. Henning je pogledao kroz prozor. Pokisnut će kao miš. A taksi ne dolazi u obzir. Podigao je kacigu. “ Hoćeš da te ja odvezem?”
27 6
Iznenađeno je pogledao Anette. “ Zar ti imaš auto?” “ Zašto ga ne bih imala?” Pomislio je, pa da, zašto ga ne bi imala. “ Nemaš sad predavanje ili tako nešto?” “ Kao što sam rekla, trebala sam imati sastanak s Yngveom , ali on ionako nije ovdje, p a .,.”, raširila je ruke. “A ako je on negdje drugdje, a ti znaš gdje i zašto, rado ću te povesti. Nije mi to problem. M ogu te odvesti.” Ideja je preprimamljiva da bi joj se mogao usprotiviti. “Je li ti auto u blizini?” “ Tu iza” , rekla je i pokazala preko njegove glave. “ Okej. Ajmo.”
63. poglavlje
Pokisli su do gole kože samo što su otrčali od fakulteta do parkirališta. Anette je otvorila vrata automobila sa svoje strane, a onda ih otključala i njemu. Sjeo je u mali, tamnoplavi Polo koji je izgledao očuvano, iako je vjerojatno bio star najmanje 15 godina. Unatoč tome što je bio ženski automobil, u njemu se nisu osjetili nikakvi mirisi; Anette očito ne mari puno za parfeme. Pokrenula je motor, uključila brisače, podesila ih na najbr že, i vozeći unatrag, krenula s parkirališta. A onda je zaustavila automobil, prebacila mjenjač u prazni hod i pogledala ga. Zvu k brisača u brzim pokretima miješao se s kukanjem motora koji se još nije zagrijao. “ Sto se tu zapravo događa?” pitala gaje. H enningje uzdahnuo. N e mogu joj ispričati o Stefanu, pomislio je. N ije na njemu da nekome priča takve stvari. “ Trebam razgovarati s Foldvikovima.” “ S oboje?” “ Da.” “ Zašto? Ima to neke veze sa Stefanom? S Henriette?” Kim nuo je. “ Ima. A li ne znam još kakve.” Zagonetno, taman po mjeri, pomislio je. A li to je zapravo istina. Nije imao pojma što se događa ili što će im reći kad i ako ih pronađe. A li imao je osjećaj da je prisiljen pronaći ih i da je prisiljen to učiniti brzo. “Please, Anette, samo vozi. M ogu ti sve kasnije ispričati. M islim da sad nemamo vremena za raspravu.”
278
Anette je zurila u njega i pustila da prođe nekoliko sekundi. Potom je prebacila u prvu brzinu i krenula. U sebi je zahvalio. Vozili su se po ulici Fredensborgveien. Henning se pitao da li bi možda trebao nazvati Brogelanda, i ispričati mu što misli. Ne, to nikako ne mogu. N e sad. D ok je Anette vozila, nisu razgovarali. To mu je savršeno od govaralo, jer je mogao makar pokušati sabrati misli. Anette je vozila oprezno, ne preoprezno kako to inače žene rade, nego pažljivo i bez naglih gaženja gasa ili kočnice. Kad je Polo krenuo malo brže, po dugačkoj, vijugavoj uzbrdici pored stare ekonomske škole i resto rana Ekeberg, vidio je kako mu se pred očima proteže fjord Oslo. Trajekti su stajali u luci, a nekoliko privatnih brodica isplovilo je unatoč užasnom vremenu. Prošli su i pored jadnog biciklista koji se nije nimalo uznemirio kad g a je Anette zalila kišnicom. D ok je kiša pljuštala, Henning je razmišljao o Stefanu. Vidio ga je pred sobom, u šatoru, s kamenjem iznad glave, prožetog bijesom koji g a je nosio, srdžbom koja ga je nagnala da se ne zaustavi prije nego Henriettino tijelo bude beživotno, prije nego je izbičuje po leđima i odsječe joj ruku. Otkud baš toliki izljev bijesa? I kako se netko može dosjetiti hudud-kazni? Sjetio se Stefanove slike u očevom uredu, izrezanog novinskog članka, i onoga stoje u njemu pisalo. Još je jednom usporedio ovo što se zadnje dogodilo s onim što je pisalo u članku; sve je sjelo na svoje mjesto. Dakle, nek sam proklet, ako. .. N ije im trebalo više od desetak minuta od Westerdalsa do Ekebergslette. Odmah čim su došli na poljanu, ugledao je bijeli šator. Henning je zamolio Anette da stane na autobusnom ugibalištu. Napravila je kako joj je rekao. “ Hvala na prijevozu” , rekao je i dohvatio kvaku. “A li...” “ O vo nije mjesto na kojem bi sad trebala biti, Anette. Idi kući. Hvala što si me dovezla.” Anette je zaustila nešto reći, ali vidio je da se predomislila. “ Znači, da čitam kasnije u novinam a...” , rekla je i kratko se nasmiješila. Možda, pomislio je i izašao iz automobila. Odlučno je zatvorio vrata za sobom. Kiša mu je bubnjala po glavi. Nije imalo smisla pokušati se skloniti od nje.
279
Vidio je Anette kako odlazi i krenuo po asfaltiranoj stazi koja je krivudala po poljani u pravcu škole. Vani nije bilo nikoga, ni na školskom dvorištu, niti na igralištima. Nije vidio ni automobile koji bi bili parkirani u blizini šatora. Hm, pomislio je, je li moguće da sam pogriješio? Možda uopće nisu ovdje. Izgledalo je kao da se šulja, kao da čini nešto protuzakonito, krade voće iz nečijeg vrta, naprimjer. Taman je htio razgrnuti ulaz u šator, a onda je stao i sledio se. Zvuk. N eki glas? Ne. Čak i uz snažno bubnjanje kiše mogao je čuti kako netko unutra stenje. Zastao je i osluškivao. Pokreti. Još stenjanja. Prišuljao se još bliže. Zvu k jednog čovjeka. N e dvoje. Osvrnuo se oko sebe. Nitko živ nije sad vani. Dovraga, Henning, pomislio je. Sto ćeš reći kad uđeš? “ Bok, ovdje H enning Ju u l iz ‘ i23novosti. M ogu li, m olim vas, dobiti intervju?” Grom i pakao. Opet se okrenuo. Pustoš. Kiša je bubnjala po krovu šatora. Pogledao je na sat. Upravo je prošlo podne. Još prije sat vremena trebao je biti u policijskoj postaji. Možda ga Brogeland čeka. M a, ne. Nazvao bi ga. A ako se uzme u obzir da su morali odraditi još jedno saslušanje Marhonija, da se u međuvremenu dogodila Stefanova sumnjiva smrt i da su Folkdvikovi nestali, sad ionako nemaju vremena za razgovore s njim. U ći ću unutra, rekao je sam sebi. Pa što bude. Sagnuo se, dohvatio patentni zatvarač i odlučno ga povukao. Pogledao je unutra. Nije vjerovao onome što vidi. Postepeno, sli ka mu je postajala sve jasnija. Ingvild Foldvik u rukama je stezala lopatu. T ik do njezinih stopala ležalo je kamenje, veliko i malo. Užasnuto je gledala u njega. I on je užasnuto gledao u nju. A tad je vidio rupu u tlu. Yngve Foldvik bio je dopola zakopan. Na vratu je imao crvenu modricu od elektrošokera.
64. poglavlje
Henning je teškom mukom kontrolirao disanje. Nije znao kud bi s rukama. Kišnica mu se slijevala s glave. Jednom rukom brzo je obrisao lice pa napravio još jedan korak prema unutra. Zrak je bio zagušljiv. Nemilosrdne kišne kapi lupkale su po krovu šatora koji više nije mogao zadržati svu tu vodu pa je ona prodirala i cijedila se po travi. Gledao je u oči Ingvild Foldvik. Previše su otvorene, previše bulje. Cakle se, u njima je izraz koji je dosad viđao samo kod ludih ljudi. “ Samo polako” , rekao je i istog trenutka shvatio kako to glupo zvuči. Žena stoji tu sa štihačom u rukama, s gomilom kamenja uz stopala, i stvarno čovjek ne mora biti osobito pronicljiv pa da bi shvatio što planira. Puno je mršavija otkako ju je zadnji put vidio. I kad je svje dočila na sudu bila je prilično vitka, no sad stvarno izgleda kao kostur. Odjeća visi s nje poput nekih krpa. Konačno, i starija je deset godina. I koža joj je propala. Izgleda kao živi mrtvac, pomislio je Henning. Zubi su joj žuti od višegodišnjeg pušenja, sijeda kosa vezana u neuredni konjski rep, a pramenovi vlažne kose padaju joj po licu. L ic e je blijedo i ispijeno, s dubokim podočnjacima. “ Tk-tko si ti?” promucala je. Henning je gledao u ukopanog Yngvea. Glava mu je mlohavo visila u stranu. A lije disao. “ Zovem se Henning Ju u l” , rekao je koliko je god mogao pribranijim glasom. Vidio je da joj ime ništa ne znači.
281 “ Izvještavao sam sa suđenja u vašem slučaju. To je bilo prije nego što mi se ovo dogodilo”, rekao je i pokazao na svoje unakaženo lice. Nekako se nadao da će ozlijede od požara u njoj izazvati malčice simpatije. “ Sto radiš ovdje? Zašto si ovdje?” Glas joj je sad bio oštriji. On je gledao Yngvea. “ N e čini to, Ingvild”, rekao je. “ Duboko u sebi znaš da to ne želiš učiniti.” “ U h, itekako želim!” zarežala je. “ Imam li za što živjeti? Uzeo m ije sve. SVE! Sve m ije uzeo! Čitav moj život! To je ... To je ...” O či su joj zasuzile. N iz lice su joj se počele slijevati suze, bez d aje pustila ikakav glas. Samo suze. Potom su se oči opet zažarile i prezirno je pogledala svog muža. Okrenula se prema Henningu. Izgledalo je kao d aje navukla drugu masku. “ Znaš li što je učinio mojem sinu? Znaš li ti tko je moj sin?” Henning je napravio još jedan korak prema njoj. “ Stefan”, rekao je blago. “ Tvoj sinje ubio Henriette Hagerup.” Ispustila je bolni uzdah. “ Ka-kako ti to možeš znati?” zajecala je. Henning je duboko udahnuo, sabrao se. “ Pročitao sam scenarij koji je Henriette Hagerup napisala.” Žena je šmrcala pa maknula kosu s lica. Razmišljao je što da kaže, kako da pronađe put do razumnog dijela njezinog mozga. Brutalnost bi mu tu slabo pomogla. Nasrnuti na nju i odvući je odavde bilo bi besmisleno. Ingvild Foldvik možda je kostur, ali . to je kostur 5 voljom. A imaš li dovoljno volje, možeš učiniti puno toga. Osim toga, u rukama ima elektrošoker. “A ko m i dopustiš, Ingvild ” , rekao je najblaže što je mogao, “ rado ću s tobom razgovarati o scenariju.” “ Ingvild” , rekla je oponašajući njegov glas. “ Sto je? Sad me odjednom i poznaješ? Glupi novinaru!” “ Stefan je ubio Henriette jer je tvoj muž spavao s njom. Možda se čak i zaljubio u nju. On je uništio vašu obitelj. Ona je uništila vašu obitelj i još napisala scenarij u kojem, dijelom, opisuje što se dogodilo. A li Stefan je u tom scenariju pročitao nešto više...” “ Kako to misliš?” Kratko je pogledao Yngvea koji je još uvijek bio bez svijesti.
282
“ Stefan je volio simboliku. Da Vincijev kod light. Zar nisu tako prozvali njegov scenarij? Henriettina ruka je odsječena. Toga nema u njezinom scenariju. Hudud-kaznama u šerijatu tako se kažnjava one koje se uhvati u krađi. A Henriette je ukrala tvog muža.” Ingvild je zarila lopatu u zemlju. Prestala je zatrpavati svog muža pijeskom i travom. Stavila je ruku na usta. “ I bičevanje. N i o bičevanju ništa ne piše u njezinom scenariju. A li film bi tebe i tvoju obitelj izvrgnuo ruglu. A žena se ne smije rugati. Kazna za to je b ič...” “ Šuti!” viknula je. U šatoru je nastala smrtna tišina. “ M olim te, stani. N e mogu više izdržati! Možeš li, molim te, prestati?” Lopata je pala na tlo. Žena je zarila lice u dlanove. Zakoračio je još dublje u šator, a da ona to nije primijetila. Yngveova zelena košulja kupala se u znoju. Ingvild je malaksala. Henning nije po duzeo ništa, samo je vidio kako joj suze klize niz dlanove. Sjedila je tako časak dok ih nije obrisala i pogledala ga. “ Rekao si da si izvještavao sa suđenja” , započela je krhkim gla som. Malo se nakašljala; vidjela je kako je Henning kimnuo. “ Onda znaš i kako me je ta svinja silovala i kako me još poslije unakazio rezanjem. Kasnije, krenula sam na tečaj samoobrane, naučila dosta toga, ali nikad se više nisam osjećala sigurnom. Po svuda kuda sam hodala, vidjela sam njegovu sjenu, osjećala nož na svome grkljanu, oštricu kojom mi prelazi po trbuhu, dodiruje...” Teško je uzdahnula. “ Yngve je tad bio pun razumijevanja. Dao m ije vremena, nikad me nije požurivao. A li bilo mu je dosta čekanja. Čekanja d a...” Sklopila je oči i opet zaplakala. Henning je napravio još jedan korak dublje u šator, a da ona to nije primijetila. Još je nekoliko metara do krova iznad njega. Šator je velik, sigurno može primiti dvadeset ljudi. Opet je otvorila oči. Stajali su i gledali časak jedno u drugo, ali imao je osjećaj da samo on vidi. Njezin pogled čas bi bio udaljen, čas bi jo j oči opet zasvjetlucale, sve dok nije štogod registrirala, neku boju ili neki pokret. Onda bi opet odlutala, na neko mjesto na kojem nije morala imati kontakt ni s kim. “ Nabavila sam ovo” , rekla je i izvadila mobitel iz džepa. Uređaj je izgledao kao posve običan model mobitela.
283
“ O ve ne možeš nabaviti u Norveškoj. N e takve.” Mahala je s tim mobitelom u rukama. “ To je kombinirani mobitel i elektrošoker. Da, da. Sad rade i takve stvari. Naručila sam ga iz Amerike, koštao me malo manje od dvjesto dolara. A danas svi imaju mobitele, zar ne? Ljudi non-stop nešto pritišću po njima. Zivkaju, šalju poruke, brbljaju. Uvijek mi je u ruci i nitko na to ne obraća pažnju. A ako me netko opet po kuša napasti, spremna sam. 800.000 volti, direktno u tijelo. Zzzzzt. Izbacit će te iz cipela, obećajem.” Pogledao je prema Yngveu; nije mu trebalo boljeg dokaza. “ I Stefanje znao da ga imaš? Upotrijebio gaje?” Nevoljko je kimnula. “Je li te pitao može li ga dobiti?” “ Ne. Jedne večeri, samo g a je uzeo. M islim ... Te večeri. Već sam bila legla. Sutradan sam shvatila da gaje uzeo jer nije bio tamo gdje sam ga ostavila. Postala sam vrlo pedantna s takvim stvarima. Primjećujem sve.” “Jesi li se sukobila s njim? “ N e odmah. Kasno sam se probudila, a on je već bio otišao u školu. A li, o tome se povela riječ jučer poslijepodne, i ...” Opet je počela plakati, ali je ipak nastavila s pričom. “ Pitala sam ga što je radio s mojim mobitelom, zašto gaje uzeo, ali nije htio reći. Tad se umiješao Yngve, i onda je ...” Odmahnula je glavom. “ Sve što je Stefan nosio u sebi izbilo je iz njega. Želio je da Yngve prizna to što je učinio, da bude iskren prema sebi i nama. Stefan je gotovo podivljao, želio se potući s Yngveom , i u tom ispadu bijesa, Stefan je ispričao što je učinio, zašto je uzeo moj mobitel i onda...” Opet je odmahnula glavom. “ To je bilo tako užasno. T ako...” Gledala je svog muža čija je glava još uvijek visila u stranu. “ To je tako stravično. Tako stravično.” Sklopila je oči. “ Sto se dogodilo nakon što je Stefan priznao ubojstvo? Pa bio je sam kad je umro?” Ingvild je duboko uzdahnula.
284
“ N e sjećam se sasvim. Č ini mi se da sam istrčala iz stana, imam mutne slike o tome što se dalje događalo. Znam da me Y ngve prodrmao gore, na Sv. Hanshaugenu. N a samom vrhu. Rekao je da me tražio satima. Vjerojatno sam otišla onamo. Ili otrčala, ne znam. N e sjećam se. A kad smo se vratili, onda...” t Opet je počela plakati, tiho. Vidio ju je kako se trese, s jednom rukom na ustima. Potom su oči postale mutne. Gledala je ravno preda se, u zid šatora, prije nego što je iznenada postala potpuno sabrana. “ Kako si znao da smo ovdje?” “ Razgovarao sam jutros s onim mladićem na recepciji.” “ Gormom?” “ M oguće.” “ Kako si...?” Henning je podigao ruke. “ Yngve je jutros nazvao da kaže dekanu kako idete na kampi ranje. Dekana nije bilo pa je Gorm preuzeo poruku. Zbrojio sam dva i dva i dobio četiri stotine. Zapravo je samo sreća što sam vas pronašao. Imao sam osjećaj da sve što se zbilo s vama ima veze s ovim šatorom, ovom rupom”, rekao je i pokazao na tlo. “A ako svi tragaju za vama, a nisu vas u stanju pronaći, pretpostavljao sam da se nalazite ovdje. Budući da ste trebali na ‘kampiranje’, kako je Yngve rekao.” Ingvild je dugo gledala u njega, a onda kimnula. “ N e sjećam se gotovo ničega što se jučer događalo. Ostala sam i bez tableta, vjerojatno ih je Stefan uzeo, i nisam uopće mogla spavati. Zapravo sumnjam da bih i s njima mogla zaspati.” Njezine oči su se zacrvenjele. “ Zašto ste došali ovamo?” “ Da bih se mogla osvetiti. Na svoj način.” “A li kako si nagovorila Yngvea da dođe ovdje?” “ Rekla sam mu da trebam biti ovdje, u šatoru, kako bih vidjela jesam li u stanju razumjeti to što je moj sin učinio. Nije to bila samo izlika da ga dovedem ovamo. To sam zaista trebala. Zvuči li to čudno, što misliš?” Odmahnuo je glavom. “ Sad kad sam ovdje, osjećam da je to u svakom slučaju malo čudno. Istovremeno znam kako je bilo Stefanu. Č in i mi se da
285
mogu osjetiti istu tu mržnju. Kao njegova majka, zahvalna sam za tu vezu s njim.” Henning je namjeravao nešto reći, ali vidio je da joj je lice ispunjeno prezirom i srdžbom, i prije nego što je uspio reagirati, prije nego što ju je uspio spriječiti, podigla je kamen i bacila ga na Yngvea. Pogodila ga je u rame, on se prenuo, probudio se od udarca i oči su mu se lagano otvorile. Malo je zatresao glavom, ali bio je preduboko u rupi da bi se mogao pomaknuti. Pogledao je Ingvild, potom i u Henninga, i brzo shvatio što se zbiva. Pokušao je podići ruke da se obrani, ali one su bile čvrsto zarobljene u tlu. Ingvild je podigla još jedan kamen. “ Čekaj! Ingvild, nem oj...” Yngve je vrisnuo. Henning je napravio dobar korak bliže In gvild kako b ije zaustavio, ali ona je to vidjela. Divlje je razroga čila oči, i ispružila elektrošoker. Mahala je njime, pa stisnula neki gumbić. Zaiskrilo je i ona se zaustavila. Ustuknula je. “ Sto to radiš?” vikao je Yngve. “ Ti si ubio tu kurvul” rekla je Ingvild ogorčeno. “ Da, ti, Yngve! Da si se držao podalje od nje, ništa se od ovog ne bi dogodilo. Ti si ubio i Stefana! Ti si ga natjerao da si oduzme život!” “ Ingvild, to ...” “ O, prestani cviliti! Jedino je ispravno da pojedeš što si skuhao, da dobiješ isti taj kamen, i da se to dogodi ovdje, na istom, mjestu, pa da umreš na isti način kao tvoja ljubavnica, ta kurva, “To nije b ilo ...” “ Začepi!” Ingvild je podigla još jedan kamen, na usta samo što joj nije izbila pjena, pogled joj je bio ispunjen mržnjom. Henning nije imao pojma kako d a je zaustavi; toliko je divlje mahala tim šokerom prema njemu da je bio nemoćan. Da zovem pomoć? pomislio je. Nema smisla, neće stići na vrijeme. Prekasno je. Kamenje je toliko teško da jedan jedini precizni udarac može ubiti Yngvea. Henning se pokušao sjetiti nečeg pametog što bi mogao reći, ali nije bio u stanju pronaći prave riječi. Samo je stajao i tapkao na istom mjestu, po vlažnoj travi. Vidio je kako Ingvild diže kamen iznad glave i nišani. “ To je zato što si ju jebao, đubre jedno. Znam , dugo nisam bila žena, znam da sam bila leš otkako sam silovana, ali ti si mi
286
trebao pomoći, svinjo jedna. Nisi trebao silovati još i moju dušu, I najgore od svega, nisi trebao dovesti našeg sina do ludila. Znam to. Znam kako mu je bilo kad je stajao ovdje, kao što ja sad stojim, s tim kamenom iznad glave, znam kako je ciljao u kurvu koja nam je sve uništila.” “A li... Ja nikad nisam spavao s Henriette!” jecao je Yngve i sklopio oči. Henning je podigao ruke iznad sebe, kao da se i sam beznadno pokušava obraniti od nje, iako je stajala nekoliko metara dalje od njega. I on je sklopio oči, čekao udarac, čekao novi vrisak. A li on nije dolazio. Opet je otvorio oči. Ingvild je još uvijek stajala s kamenom iznad glave. Pokušavala je doći do zraka. “ Kunem se, ja nikad nisam spavao s Henreitte.” Yngveov glas bio je jadan i pun plača. A onda je Henning čuo kako mu se netko približava iza leđa. “ Nisi. A li si spavao sa mnom.” H enning se okrenuo. I po drugi put u tako kratkom roku, gledao je točno u oči Anette Skoppum.
65. poglavlje
Ako ima Boga, onda je on upravo sad pritisnuo dugme za pa uzu. Henning je blenuo. Anette je zakoračila unutra i pogledala ih redom, jednog po jednog. “ Sorry, Ju u l” , rekla je i podigla dlanove prema njemu. “ Bila sam preznatiželjna.” Gledao je u nju i nije ni trepnuo. “ Tk-tko si ti?” pitala je Ingvild. “Ja sam ta djevojka s kojom se tvoj muž seksao.” Rekla je to izravno, bez stida, bez kajanja, predstavila je to kao čisto navođenje činjenice. A Henning je znao da sad nije on jedini koji izgleda kao d aje pao s Marsa. “A li...” Ingvild je, sudeći po glasu, gubila snagu. “ M ogu shvatiti da je Stefan mislio kako je to bila Henriette. Pogledaj me, pa ne izgledam baš kao ona. A i sudeći po njezinom scenariju, trebalo je biti prilično jasno s kim se ševio.” Anette je gledala u Yngvea. Pun krivnje, spustio je pogled. Niz obraz mu je klizila suza. Kosa mu je bila mokra od znoja, ono malo kose što ima. “A Henriette je bila ogromna namiguša, i svi su to znali. Bila je u stanju šarmirati i hrpu komposta, samo ako je htjela.” Svi su gledali u Yngvea. On je udahnuo i odmahnuo glavom. “ Nije nam bilo lako, nikome od nas, nakon onoga što se dogo dilo s Ingvild. Nije nam bilo baš sjajno ni prije toga, no poslije... P a ... Bilo je potpuno nemoguće živjeti s njom. Svaki put kad sam
288
ti se približio, ti si se odmaknula, gotovo da si se trgnula zbog toga što sam te ja, tvoj muž, dodirnuo.” Yngve je gledao u nju. “ Fizički kontakt bio je nepoznat pojam. I onda je došla Henreitte. Opet je odmahnuo glavom. “ Bila je lijepa, puna energije, pametna, i kako da ne, očijukala je. N e poričem daje to u meni izazvalo osjećaje za koje sam mislio da su posve zamrli. A li nisam želio uništiti povjerenje koje je imala u mene. Unatoč svemu, bio sam joj nastavnik, njezin mentor, i nisam m ogao...” Foldvik je gledao u njih, jednog po jednog. O či su mu se zaustavile na Anette. Henning je vidio d aje Foldvik pun žaljenja. Anette je napravila još jedan korak dublje u šator. I ona je bila sva pokisla. Henning se pitao što ju je navelo da se vrati. Mogao je razumjeti znatiželju, ali zašto im servirati takvu bombu? Jasno. To je bilo zato da se stvari pokažu u pravom svjetlu. Da je Ingvild ubila svog muža zato što se seksao s Henriette, istina bi, kad bi kasnije izašla na vidjelo, potpuno satrla Ingvild. Kako bi nastavila živjeti sa spoznajom d aje njezin sin ubio pogrešnu ženu, a ona potom ubila svog muža zato što je sina doveo u zabludu? Ingvild je izgledala kao da ju je pregazio automobil. Ramena su joj mlohavo visjela, leđa se pognula, oči su joj bile otečene. Henning je pogledao u Anette. Pametnija je nego što je mislio. “ Zao m ije, Ingvild” , nastavila je Anette. “ Nisam imala namjeru da se to dogodi. Naprosto se dogodilo. Radila sam dugo na nekoj priči, napisala prilično dobar sinopsis i željela sam da ga Yngve pogleda. Znala sam da je pomogao Henriette da dobije ugovor kod Finn Fem Filma, pa sam mislila da bi mogao pomoći i meni. Bilo je tu i malo alkohola, ne kažem da nije, malo smo popričali u njegovom uredu, i . ..” “Anette, nem oj...” Yngve je sklopio oči. Anette je podigla ruke. “ Ne, neću reći ništa dalje. Želim samo zamoliti za oprost. Za sve što sam vam napravila. Da sam znala do čega će to dovesti...” Namjeravala je nastaviti rečenicu, ali je zastala. I ona je zapla kala. Zakoračila je prema Ingvild, nagnula se prema njoj i položila ruku na njezina leđa. U istom trenutku Ingvild je ispružila ruku.
289
Kad je Henning to spazio, bilo je prekasno. Žena je već položila mobitel na Anettin vrat i . .. Zzzzzzt. Anette je kao pokošena pala na travu. Henning je krenuo prema Ingvild ne bi l i j e zaustavio. Htio ju je spriječiti da razbukta svoju mržnju, da se iskali na Anette koja je besvjesno ležala na tlu s licem prema dolje. N o, Ingvild nije nastavila divljati. Ništa nije rekla, samo je gledala preda se i ispustila mobitel. Pao je točno pokraj Anette. “ Sad možeš nazvati policiju” , rekla mu je Ingvild tiho. Pogled joj je bio mutan, prazan. Henning je ostao na mjestu i gledao u nju, dugo, a onda izvadio mobitel iz mokrog džepa jakne. Obrisao g a je i uvjerio se da još uvijek radi. Nazvao je Bjarnea Brogelanda.
66. poglavlje
Brogeland je ubrzo stigao, zajedno s gom ilom policajaca. Henning je prepoznao Ellu Sandland. Nadao se da će vidjeti i Arilda Gjerstada kako ulazi i češe se po bradi, ali njega nije bilo. N i Pie Nekleby. Inspektori su brzo započeli obradu šatora. Sandlandica se po brinula za Ingvild. N eki su počeli otkopavati Yngvea. D vojica muškaraca iz hitne pomoći pobrinula su se za Anette. Brogeland mu je prišao i podignuo obrve. “ Imaš dobar nos, Juul, to ti moram priznati” , rekao je i položio ruku na Henningovo rame. Henning nije navikao dobivati kom plimente, pa je samo promumljao hvala. Opipao je odjeću koja je bila prilijepljena uz tijelo pa malo otpustio košulju i hlače. “ Nem oj sad pobjeći” , rekao je Brogeland. “ M oramo sve re konstruirati, a ovaj put to definitivno nećemo preko telefona.” Brogeland se osmjehnuo. “ Samo ću malo izaći van” , rekao je Henning. Kad je opet izašao na svjež zrak, kiša je već prestala padati. Vjetar je bio hladan. Nije opazio da su mu obrazi vreli, pa je ledeni povjetarac godio njegovom vlažnom, užarenom licu. Sad ću se prehladiti, pomislio je. Bio je mokar do gole kože. A li kvragu i to. Kao d aje to sad važno. Izvadio je mobitel iz džepa i otipkao broj Ivera Gundersena. Gundersen se brzo javio. “ Bok, Iver, ja sam” , rekao je.
291
“ B ok.” Gundersen još ništa ne zna, pomislio je Henning. “Jesi li na poslu?” “Jesam.” “ Sjediš li pred računalom?” “ Da, da.” “ Zanim a li te ekskluziva?” Tišina. “ Ekskluziva?” “ Da, da. Ekskluzivna vijest. Zanim a te? Da ili ne. Ako ne, na zvat ću nekog drugog.” Henning je čuo kako ovaj mumlja. “ Pa da, naravno da me zanima ekskluziva. A li što, dovraga... Sto se dogodilo?” Henning je uvukao solidnu dozu sjeverca kroz nosnice. Kako slatko. “ Ovo su moji uvjeti. Možeš postavljati pitanja, ali nijedno jedino pitanje o tome zašto želim da to bude ovako. Jasno?” “ Henning, ja ...” “Jasno?” “ Dovraga, Henning, da, jasno je !” Nasmiješio se. Pa i njemu mora biti malo zabavno. “ Okej, pripremi se” , rekao je. I onda je počeo pričati. Počeo je s glavnim elementima. Henning se vrtio u krug i šetkao sve vrijeme dok je pričao s Gundersenom. Krišom je promatrao Ingvild i Yngvea dok su Brogeland i njegova ekipa izvan šatora uzimali prve, preliminar ne iskaze. Bračni par Foldvik bio je zaogrnut pokrivačima. Nisu gledali u policajce koji su ih ispitivali. Nisu gledali ni u koga. Kad mu je Brogeland dao znak, bilo je rano poslijepodne. U naselju je postalo prometno. Televizijske ekipe, redakcijski auto mobili, svi su nagrnuli na mjesto događaja; okupila se gomila ljudi i svi su se pitali kakvo se to zlo odigravalo u šatoru. N e zamjera im. I on sam bio bi znatiželjan. A sigurno će biti još više u čudu kad kasnije pročitaju i23novosti. Samo da Gundersen razvrsta činjenice i kronologiju na razuman način.
292
“ Tako. Ajmo prošetati”, rekao mu je Brogeland i kimnuo gla vom. Henning je posao za njim. “ Sto ti misliš o svemu ovome?” pitao je policajac. “ Kako to misliš?” “Je li ovo završetak civilizacije kakvu m i poznajemo?” “ N e znam” , rekao je Henning. “ N iti ja. Isuse Kriste” , rekao je Brogeland i zatresao glavom. “ Možeš li uopće zamisliti kakva budućnost čeka njih dvoje?” “ N e.” “ N i ja.” “ Kako je Anette? “ Brzo se oporavlja.” “ Hoće li trebati u bolnicu?” “ M islim da ne.” Nastavili su hodati dalje. Oblaci su brzo prolazili iznad njih. Opet je zahladilo. Odjeća više nije bila prilijepljena uz tijelo. “Jeste li saznali od čega je Stefan umro?” pitao je. Krenuli su opet natrag prema šatoru. Brogeland je odmahnuh glavom. “Još je prerano, ali sve upućuje na predoziranje tabletama i alkoholom.” “ Znači smrtni slučaj više nije sumnjiv.” “ Ne, čini se d aje većina toga jasna.” “ Znači li to da nećete raditi nikakve detaljne testove?” “ N ije na meni da odlučujem o tome, ali čini mi se da će to biti na dnu ljestvice prioriteta.” “ M m .” H enning se osvrnuo oko sebe. Snimatelj s T V 2 podigao je kameru na rame. N ovinar je provjeravao bilješke prije nego stane pred kameru i javi se uživo u program. “ M alo je čudno što je Stefan bio gol, ne misliš to?” pitao je H enning kad je novinar završio. Brogeland se okrenuo prema njemu. “ H m ?” “ Sto misliš zastoje Stefan bio gol?” “ Tja, ne znam baš. Bavio se tom simbolikom, koliko znam. Možda je to bio njegov način da kaže d aje sad krug zatvoren.” “ Kao, rođen gol, umro gol?”
293
“ Da.” Naravno da to može biti razlog, mislio je Henning. “A li kako je Stefan znao da će Henriette te večeri biti u šatoru? Je li zabilježena njihova komunikacija mobitelima?” “ Koliko se sjećam, ne. M islim da nije.” “ Pa kako je onda on to znao?” Brogeland je zastao i malo promislio. “ Možda su imali usmeni dogovor?” “A o čemu to? Pa Stefan nije imao nikakve veze s filmom.” “ Ne, ne znam. Nemam pojma. Na ovaj ili onaj način, dogodilo se to što se dogodilo. Možda nikad nećemo saznati sve.” Henning je tiho kimnuo. To ga je pitanje ipak mučilo. Nije volio slagalice u kojima mu nedostaje neka kockica. U vijek stane i bulji u te rupe koje zjape. “ Kakav povratak, ha!” rekao je Brogeland nakon što su se uda ljili nekoliko metara, očito bez nekog određenog cilja. “ Kako to misliš?” “ Ovaj slučaj. A li tebi to leži, zar ne? Voliš nastupati solo?” Gledao je Brogelanda i pitao se čemu sad takva promjena teme. “ Na što misliš?” “ Gjerstad mi je ispričao o onim ženama iz N igerije” , rekao je Brogeland i okrenuo se prema Henningu. Smiješak je nestao. “ Gjerstad m ije ispričao o slučaju o kojem si pisao. I o intervjuu koji si napravio s ubojicom.” Henning je kimnuo i nasmiješio se. Taj Gjerstad. “Je li ti Gjerstad ispričao čitavu priču, ha?” Pričekao je da vidi Brogelandovu reakciju. Ona nije uslijedila. “Je li rekao da sam napravio intervju i dao tipu toliko željeni publicitet, pod jednim jedinim uvjetom?” Uslijedila je neugodna pauza. “A pod kojim uvjetom?” “ Da prestane ubijati te nigerijske žene ili ubijati bilo koga. Bila je utopija vjerovati da će policija uspjeti skloniti sve prostitutke s ulica Osla. To je isto kao i zamoliti djecu da se odreknu slatkiša. Ne zove se to uzalud najstariji zanat na svijetu. Je li Gjerstad ispričao i koliko je žena ubio taj muškarac?” Brogeland nije odgovorio.
294
“ Nije. Naravno da nije. A nisam ga ni mogao predati policiji, jer se nikad nisam susreo s njim. Imali smo dva telefonska razgovora i oba puta je on nazvao mene. Nikad nisam ni pokušao saznati odakle zove jer sam znao da bi to bilo gubljenje vremena. Osim toga, uhvatili su ga nekoliko mjeseci kasnije. Zbog nečeg drugog.” Henning je pred sobom imao sliku Arilda Gjerstada, sjećao se nekih svađa koje su imali, jasne antipatije i nezadovoljstva u nje govim očima. Možda sam pun predrasuda, pomislio je Henning, ali one su dječja igra u odnosu na Gjerstada. “ Okej, ja ...” “Jebeš to.” “A lija ...” “ Gjerstad ne voli novinare, Bjarne, i čini mi se da od svih mene najmanje voli. Naprosto je tako.” “ Ne, ali ja ...” “ Pustimo sad to. To nije važno.” Brogeland je ostao stajati na mjestu i gledao u njega. Zatim je kimnuo, bez riječi.
67. poglavlje
Kad je Henning sat vremena kasnije ušao u redakciju, odmah je primijetio drukčije raspoloženje. Da, točno, bio je petak, i petkom energija zna biti drugačija, no ovo sad izgledalo je kao daje Božić stigao ranije. Vidio je to po licima, čuo u njihovom opuštenom smijehu, čak se i žena koju je sreo na stubama doimala nekako bezbrižnijom. Izašao je iz uskog hodnika i zaobišao čajnu kuhinju gdje se nalazio automat za kavu; ovaj put, začudo, tu nije bilo nikoga. Prošla su tri sata. Još uvijek ima dosta ljudi na poslu. Kore Hjeltland kao i obično visi nad leđima nekog novinara u uglu u kojem se nalazi desk. “ Henning!” uzviknuo je kad su im se pogledi sreli. Promumljao je nešto važno čovjeku za deskom i poskakujući krenuo prema čajnoj kuhinji. Henning je ustuknuo kako ga ovaj ne bi srušio. Iza Koreovih leđa, prošla je Heidi. Pogledala ih je, ali nije im se približila. “Jesi li vidio Iverov članak?” zaurlao je Kore. “ Eee, nisam ...” “ Riješio je čitav slučaj Hagerup! Kamenovanje i te stvari! To danas, u šatoru na Ekebergsletti, stvarno je bio konačni obračun. Jebote! Broj čitatelja popeo se do neba.” Kore se smijao, a onda snažno potapšao Henninga po ramenu. “ Hoćeš li s nama na piće kasnije? Pa to moramo proslaviti!” Henning je slegnuo ramenima.
296
“ Pa petak je, kvragu!” “ Hoće li doći i Iver?” Iako to, realno, nije imalo nikakvog utjecaja na njegovu odluku, svejedno je htio znati. “ Ne. U pola šest ima gostovanje na Radiju/}.. Mora ostati trijezan. A nakon toga ima za odraditi još jedan talk-show na nekoj televiziji, nisam zapamtio na kojoj, ha-ha.” U tom trenutku Gundersen je izašao iz zahoda. Brisao je m o kre ruke o svoje iznošene, pomalo prljave traperice, i zastao kad je spazio Henninga. Nijemo su se promatrali. K o reje nešto viknuo, ali Henning nije razabrao što. Gledao je Gundersena koji mu je oprezno kimnuo. U očima je bilo zahvalnosti, i neke čudne mje šavine poštovanja i čuđenja. “ Možda koji drugi put” , rekao je Henning Koreu. “ Imam dogovor.” “ O, ne!” uzviknuo je Kore. “ Šteta!” Gundersen je krenuo u njihovom smjeru, ali je samo bez ri ječi prošao pored njih. Treptao je očima dok se češao po bradici. Henning se smijao u sebi. “ Moram gibati” , reče, gledajući Korea. “ Okej! Vidimo se u ponedjeljak!” K ad je izašao van, poslijepodne je postalo nekako hladnije, nemilosrdnije. Čvršće je stegnuo jaknu. Krenuo je prema crnim ulaznim vratima i razmišljao gdje mu je najbliži dućan u kojem može kupiti alkohol, kad je čuo glas iza sebe. “Ju u l!” Glas je pripadao muškarcu kojeg je prepoznao čim se okre nuo. Zabljesnule su ga njegove sunčane naočale. Sad kad su mu te Ray Banice bile tako blizu, vidio je isto ono što je vidio Gunnar Goma kad je virio kroz špijunku. Kosu koja je izgledala kao da je nacrtana na lubanji. Podsjećala je na tajanstvene tragove u žitu. Ogrlica, debela i svjetlucava, klatila mu se oko vrata. Imao je na sebi crnu kožnatu jaknu, vjerojatno s motivom plamena na leđima. “ Vidiš li onaj auto tamo?” pitao je Muškarac i pokazao prema crnom automobilu preko puta ulaznih vratiju. “ Kreni prema njemu. Ako počneš vikati ili pokušaš bilo što, ubit ćemo ti majku.”
297 Snažno ga je gurnuo u prsa. H enning je krenuo i gledao s jedne strane na drugu, tražeći neko poznato lice, no nije bilo ni koga kome bi mogao namignuti ili dati bilo kakav znak. Osjetio je pulsiranje srca na svom vratu. Hodao je, ali nije osjećao tlo. Kvragu. Sto da sad radim, pomislio je. Muškarac na vozačevom sjedalu zurio je u njega dok se Henning približavao automobilu. Lijevu ruku nehajno je prebacio preko automobilskog prozora. Jedan prst bio mu je u zavojima. Gunnar Goma stvarno ima dobro oko, pomislio je Henning, iako nije baš mogao reći da mu ovaj dvojac izgleda homoseksualno. “ Vozi”, rekao je muškarac i sjeo pokraj Henninga na stražnje sjedalo. Automobil je ubrzao. Henning se zalijepio uz sjedalo. A u tomobil je zabrujao, no Henning nije bio u stanju obratiti pažnju na to, baš kao ni na ljude ili prostor kojim su prolazili. Ponovo je pomislio kako bi trebao pokušati dati nekome znak, dati znak da je otet. A li, što će se tad dogoditi s njegovom majkom? I što će se dogoditi s njim? “ N a putu smo” , rekao je vozač u maleni mikrofon. Na uhu je imao slušalicu. I što sad? Sto učiniti kad ne vidiš izlaz? U posljednje dvije godine, Henning s ije puno puta postavio to pitanje, kad je znao stajati u svojoj sjeni i imati osjećaj da će ga ona progutati. Nije više bilo nikakvih utješnih fraza, kao kad je bio klinac i kad mu je jedan poljubac njegove majke ili oca bio dovoljan da zna kako će sve biti dobro. Sad toga više nema. Strah gaje potpuno paralizirao, kao da se sledio. Sva mora svijeta ili zapjenjeni visoki valovi sad ti neće pomoći, Henning. Jedini koji ti sad može pomoći si ti sam. A li kako? Sto učiniti? Sto reći? Nisu se dugo vozili, no prije nego je Henning uopće shvatio gdje je, automobil je nestao u auto-praonici. Oko njih je odmah postalo mračnije. Automobil se zaustavio, ali nitko nije izlazio. Iza njih, vrata su se polako zatvorila. Henning je osjetio cijev pištolja pod rebrima. Samog je sebe čuo kako izdiše. “ Izađi.” Zurio je u oružje koje mu je bilo prislonjeno uz tijelo. “ Van, rekao sam!”
Glas je bio dubok. H enningje otvorio vrata i zagazio na mokar beton. Mirisalo je onako kako obično miriše u praonicama. M je šavina vlage i nekog neodređenog sredstva za pranje. A li u ovoj praonici uopće nije bilo automobila. I nije bila ona automatska, u koju se dovezeš autom i strojevi odrade sav posao. Vrata su se zalupila tako da su se zidovi zatresli. Zašto nisam Bjarneu ništa rekao o ovome, pitao se Henning. Zašto mu nisam ispričao da imam neraščišćenih računa s tim “plamenim” dečkima? Da su bili kod mene doma i ukrali mi računalo, da su me pratili? Pa Brogeland poznaje te tipove. Zna da nisu baš kamilica. Isuse, pa čak me i Nora upozorila na njih. Nora, pomislio je. Z ar sam te vidio posljednji put? Otvorila su se vrata. H en n in gje ugledao ostakljeni ured. Iz njega je izašao muškarac koji se smijao. “ Henning!” rekao je, kao da se znaju čitavu vječnost. Henning nije odgovorio, samo je buljio u tog muškarca koji se smijao. “ Imam mnoga imena, ali svi me zovu Hasan” , rekao je i pružio mu ruku. Henning ju je prihvatio i rukovao se. Čvrsto. Hasanov osmijeh otkrio je zlatni zub u gornjem nizu inače zdravih zuba. N a sebi je imao prsluk i zlatni lanac koji mu se klatio oko vrata. H en n in gje zurio u tetovaže. N a jednoj ruci Hasan je imao te toviranu zelenu žabu, na drugoj crnog škorpiona. Žabe žive i na kopnu i u vodi. Noću se bolje snalaze na kopnu. Tu love beskra lješnjake. Po danu, skrivaju se od grabežljivaca, ostaju u hladovini i na vlažnim mjestima. Škorpioni su također najaktivniji po noći. A imaju i opaki žalac. Hasan je gladio friziranu bradu oko usta i obraze. “ T ako ...” , rekao je i obilazio oko njega. “ Ti vjerojatno znaš zašto si ovdje.” H enningje pokazao na svoju mokru odjeću. “ U svakom slučaju ne zato da biste me oprali.” Hasan se glasno nasmijao. Njegov smijeh odbijao se od zidova. Gledao je ostale i nastavio obilaziti oko njega. “ Stvorio si mi puno problema” , rekao je Hasan i ne gledajući ga. H en nin gje i dalje nepomično stajao i pokušavao se koncentrirati na svoje disanje. Ono je jedino što ga trenutno drži pribranim; u bilo kojem trenu može se raspasti, izgubiti doticaj s tlom i kolabirati.
299 M isli mu naviru sa svih strana. Pokušavao ih je pohvatati, no imao je osjećaj kako je paraliziran osjećajem usamljenosti. Možda to tako treba biti, pomislio je. Možda je tako zaslužio. Da nema nikoga na svojoj strani kad zagusti. N e pokazuj strah, rekao je sam sebi. N e dopusti im da vide tvoje najjadnije strane, da te vide ogoljenog, bez časti i dostojanstva. Ako sad treba ići u smrt, kreni joj ususret uzdignute glave. Takve m isli djelovale su kao vjetar u leđa. I zato je rekao: “ Znam. Odradio sam to.” Hasan se zaustavio. “Jesi, ha?” “ Da, i nije bilo strašno teško. Jasera Šaha, jedn og od tvojih razbojnika, sad traže jer je ubio Tarika Marhonija. N ije lako biti u tvojoj koži sad, kad je na svakom koraku tako vruće... Jesi gle dao Vrućinu, Hasane? S Alom Pacinom i Robertom de Nirom u glavnim ulogama?” Hasan se osmjehnuo, ali je odmahnuo glavom. Opet je počeo hodati, polagano. “ Klasik. Poanta je u tome da, ako želiš uspjeti kao kriminalac, ne možeš ispuniti život nečim što nisi spreman napustiti u roku od 30 sekundi, ako ti gori pod petama. A li ti ne namjeravaš otići odavde, zar ne, Hasane?” Hasan se kratko nasmijao, ali nije odgovorio. “ U tom slučaju, imamo problem.” Hasan je pogledao Henninga. “ M i?” “ Sigurno nisi toliko glup da me sad ubiješ, samo zato što Jaser Šah nije dovoljno dobro obavio svoj posao?” Hasanovi koraci postali su kraći. Henning je odlučio nastaviti sve dok Hasan razmatra situaciju. “Jaser Šah je u bijegu od policije; oni znaju da brat Tarika M ar honija ima veze s vama, i ne treba čovjek biti osobito pronicljiv pa da bi znao kako vam prava vrućina tek slijedi. I još nešto. M ahmud Marhoni je na putu da izađe iz istražnog pritvora. Inspektor Brogeland mi je to potvrdio prije sat vremena. A znaš što mi je još ispričao?” Hening nije čekao odgovor.
300
“ Rekao je da Mahmud sjedi na dokazima koji vas sve mogu uništiti. Je li onda mudro ili glupo ubiti još jednog novinara, bez obzira na to sto je on bio svjedok ubojstvu koje ste naručili?” “Jedno ubojstvo više ili manje ne igra neku veliku ulogu” , rekao je Hasan osorno, pa pogledao ostale očekujući da se slože s njim. “ Osim toga, nitko te neće pronaći.” “ Možda i neće. A li ako misliš da će ti to olakšati život, griješiš. To što vi, dileri droge, ubijate jedni druge, ljude zapravo i nije briga. A li ubiti novinara, e, to je već nešto posve drugo. Daleko od toga da smo mi novinari omiljeni među ljudima, dostaje njih koji će ti reći da mrze novinare, no svejedno im je drago da po stojimo. A ako netko ubije novinara ili on nestane s lica zemlje jer je obavljao svoj posao, nastat će pakao bez premca, to vam mogu obećati. Policija već zna da me imate na nišanu, a ako mislite da je sad loše, pričekajte da vidite što će se događati od sutra, kad me počnu tražiti. Brogeland m ije ponudio zaštitu od vas, ali sam je odbio. Znaš li zašto? Zato jer se nemam namjeru skrivati, niti ustrašeno osvrtati za sobom ostatak svog života. I jer ne mislim da ste toliko glupi da bi si još više otežali situaciju time što ćete još i meni nauditi. A li ako me želiš ubiti, Hasane, onda to učini sad, nemoj oklijevati. Zapravo, učinio bi mi veliku uslugu.” H enningov glas odbijao se od zidova. Srce mu je mahnito lupalo. Gledao je u Hasana koji je još uvijek obilazio oko njega. N jegove cipele lagano su tapkale po mokrom betonskom podu. Ostatak bande pogledom je pratio šefa. “ Sto ti se dogodilo s licem?” pitao je Hasan nakon nekog vre mena. H enningje uzdahnuo. Možda je i pravo da je Jonas sad ovdje, pomislio je. Moj dragi, dragi dječak. Sjetio se skoka kroz buktinju, kako je pokušavao zakriti lice rukama, kako mu se kosa zapalila, kako je gorjela i žarila; sjetio se Jonasovih očiju kad je ugledao taj prizor, kako je pomagao gasiti vatru, prije nego je dohvatila i njega. Sjetio se kako su stajali vani, na balkonu, dok im se pohlepni plamen približavao iz dnevnog boravka, sjetio se kako je Jonas u njemu tražio podršku i sigurnost, sjetio se riječi koje je izgovorio i koje nikad neće zaboraviti, u reduje, ne boj se, pazit ću na tebe. Sjetio se i kako su se popeli na ogradu, kako je zgrabio svog sina, pogledao ga u oči i rekao mu da samo trebaju malo skočiti i bit će dolje, na
30 i
sigurnom. A li, bilo je tako hladno, više dana za redom je padala kiša, ograda je bila skliska. Primijetio je to kad se popeo, ali nije mu bilo važno što će biti s njim, samo da uspije spasiti Jonasa. Ja se moram spustiti prvi, tako da mogu ublažiti udarac njegovog pada, Jonas može pasti na bilo koji dio mog tijela, nije važno, samo da on preživi. A li on je zurio u suprotnom smjeru, plakao, nije želio, nije se usudio, ali Henning gaje silio; glas mu je postao strog, rekao je da moraju, jer će inače obojica umrijeti, obećao je da će sljedeći vikend ići u ribolov, samo njih dvojica, samo ako se dospiju doko pati tla. Jonas je naposljetku kimnuo, sa svojim odvažnim suzama, skupio hrabrost, žilavi dečko, ali lice gaje peklo. Henningu je bilo teško išta vidjeti, ali morao je uspjeti, morao je ići prvi i učiniti jedino što može učiniti, spasiti svog vlastitog sina. Popeo se na ogradu, sasvim navrh, uhvatio Jonasove drhtave ruke, podigao ga, izrekao te riječi još jednom, te proklete riječi, ali kad je pogledao dolje, kad je pokušao pogledati dolje, uhvatila ga je vrtoglavica, sve mu se počelo vrtjeti, osjetio se miris plamena koji je dolazio i iz stana i s njegovog vlastitog lica. D im je sukljao kroz vrata koja su ostavili otvorena. Bilo je “ sad ili nikad” , morali su to učiniti. Podupro se kako bi stajao stabilnije, samo da osjeti kako ograda nije više ispod njega, i nije je bilo, ali nije bilo ni Jonasa koji se držao oko njegovih ruku. Jonas, zaboga, gdje je Jonas, nije mogao ništa vidjeti, nije bio u stanju išta vidjeti, oči su mu se sljepile, i lebdio je, padao, dolje na tlo, očekivao je udarac, osjetio ga je i prije nego što je uslijedio, zid tame s treskom se obrušio oko njega, i ništa nije vidio, ništa nije primijetio, ništa nije osjećao, sve je bilo samo tama. Nikad prije nije vidio tamu. Nikad nije vidio što tama može skrivati. A li tada je vidio. Jonas se bojao tame. Kako je volio Jonasa. Jonas. “Imao sam požar u stanu” , tiho je rekao. “ ImaŠ li djece, Hasane?” Hasan je odmahnuo glavom i zafrktao. “ Nemam, i nikad ih neću ni imati.” “ Hoćemo li završiti s tim?” pitao je Henning i istovremeno se osjetio ispunjen blagim mirom. Bio je spreman. Nema veze. Neka dođe vječnost. Hasan je stao točno ispred njega. Potom je izvadio
302
pištolj. Podigao gaje, uvjerio se da ga Henning vidi i pritisnuo ga na njegovo čelo. To se sad tama vraća, tama koju sam čekao, u kojoj jutro nikad ne osvane, u kojoj glasovi zanijeme, snovi su mirni, a plamenova nema. Dođi po mene. Odvedi me u zemlju mrtvih, ali neka tamo bude netko tko me čeka. Očekivao je udarac, ili možda samo zvuk okidača, ako Hasan ima prigušivač. Henning je mislio kako će ga možda stići čuti, prije nego što mu glava eksplodira u kašu krvi i moždane mase. Smrt je strašna, ali ona barem ublažava sve što je bolno. A onda je nestalo pritiska s čela. Otvorio je oči i pogled mu je bio uperen u Hasanov. Hasan je spustio ruku. “ O kej” , rekao je i napravio korak bliže, te se sasvim pritisnuo uz njega. ‘A li, ako uhvate Jasera” , prošaptao je, “ i ako dođe do sudskog procesa jer si ti jedini svjedok državnog odvjetništva, doći ćemo opet po tebe. Kužiš? Nije sigurno da ćemo doći samo po tebe.” Pomaknuo se korak natrag i napravio kružni pokret pištoljem po vratu. Henning je progutao knedlu., Stajali su na mjestu i gledali jedan drugog. Dugo. “ Kužiš?” Henning je kimnuo. Kužio je. “ O tvori vrata” , rekao je Hasan jednome od svojih dok je još uvijek gledao u Henninga. “A li...” “ Napravi kako sam ti rekao.” Muškarac je vukao noge po betonu. Pritisnuo je dugme. Vrata su brujala dok su se otvarala, ali to je bilo samo zato stoje u hali bilo tiho. Henning je gledao Hasana dok se hala postupno ispunjavala svjetlom. Izgledao je podjednako grubo. I Henning ni sekunde nije sumnjao da Hasan zaista misli ono što je rekao. Vrata su se posve otvorila i zaustavila sa treskom. “ M oje računalo” , rekao je Henning. “ M ogu li i njega dobiti natrag?” Hasan je napravio pokret glavom jednome od svojih, koji je poslušao, ali s negodovanjem u pogledu. Nekoliko sekundi kasnije, vratio se i gurnuo Henningu računalo u ruke.
303
Kad je izašao van i opet gazio po suhom asfaltu, otmjeni Alfa Romeo potiho je klizio cestom. Okrenuo se i pogledao u praonicu. Vrata su se polagano zatvarala. Neobičan prizor. Zločesti, gorljivi dečki koji stoje u grupi i gledaju u njega. Izgledaju opako. Baš opako. To bi mogla biti dobra slika na omotu, pomislio je, slika benda koji izdaje svoju prvu ploču. Postalo je prilično tiho i prazno, kad su se vrata sasvim spustila i više ih nije vidio.
68. poglavlje
Netko se prepustio čarima seksa, sasvim se lijepo moglo čuti. Taman kad je stavio ključ u bravu majčinog stana, Henning je s olakšanjem shvatio kako ti zvukovi ipak dopiru iz televizora. Hvala Bogu, iz televizora. I, hvala Bogu, ne iz majčinog televizora, nego iz stana njezinog susjeda Karla. Karl je pazikuća u njezinoj zgradi i voli pomiče. Henning to nikad nije rekao svojoj majci, ali činilo mu se kako je Karl bacio oko na nju. Ako ona to, mimo svih očekivanja, jednog dana sama sazna, Henning samo želi vjerovati kako neće kriviti njega što i ranije nije našla utočište u Karlovim rukama. Imao je osjećaj kako bi ta veza bila osuđena na neuspjeh, ali nikad nije pomnije razmatrao tu mogućnost. Kao i obično kad bi došao svojoj majci, umalo se onesvijestio od plave sumaglice. Kod nje su i tapete u nijansi Maribora. Ako bi se netko jednom usudio oprati njezin strop, siguran je kako bi sapunica bila smeđa od prastarog nikotina i katrana. Osjećao se sretnim što više ne puši. Jer posve je siguran da bi upravo tako izgledao i njegov stan. Uzeo je vrećice, svih šest, i ušao u dnevni boravak. Čuo je radio, nije mogao da ga ne čuje jer, kao i obično, zvuk je bio pojačan. Christine Juul sjedila je u kuhinji, kao i uvijek, i pušila. Tek je malo podigla pogled s novina kad je ugledala svog sina. “ Bok, mama!” povikao je kako bi nadglasao zvuk radija. Iz gubljeni sin se vratio. A li nema tu nikakvog dočeka u suzama.
305
Gledala je vrećice koje je donio sa sobom. Namjerno je kao prvu postavio tamnosmeđu vrećicu iz dućana za prodaju alkohola, tako da nju prvu ugleda. “ Bilo je i vrijeme” , primijetila je zajedljivo. Ignorirao je tu nje zinu primjedbu pa ušao u kuhinju i otvorio hladnjak. Zveketao je. I znao je daje to najblaženiji zvuk koji poznaje. Raspakirao je vrećice, mlijeko, sir, šećer, kruh - sve te stvari —dok ju je krišom promatrao. Izgledala je kao što uvijek izgleda; imala je na sebi hlače, žute od pušenja, koje su nekad bile bijele, bluzu, žutu od pušenja, koja je nekad bila svjetložuta, i smeđu pletenu jaknu budući da je bilo hladno. A hladno je zato jer prozračuje. Hvala Bogu da prozračuje. “ Kako si?” pitao je. “ Loše.” “ Da? Ima li nešto novo?” “ Nešto novo?” zarežala je. Trebao sam još negdje provjeriti imaju li njezin časopis, prije nego što sam došao ovamo, pomislio je i nasmijao se u sebi. N a radiju je bila neka rasprava. Nastavio je raspakiravati hranu i trebalo mu je manje od minute, da shvati što to sluša njegova majka. Neće ga iznenaditi ako sad čuje glas Ivera Gundersena, čak je i malčice razdragan time. Slušao je voditelja. Da, Ivere, ti si jutros raspleo misterij ovog slučaja; misliš li da će on dobiti epilog? Misliš li da će nakon ovog u norveškom društvu šerijat biti pod povećalom? Ne, Andreas, ne mislim to. Mislim da će većina ljudi shvatiti da to neće biti svakodnevica u Norveškoj, bez obzira na to koliko muslimana dolazi ovamo. Možda bi to moglo povećati našu svijest o tome što šerijat zapravo jest. A mislim da od toga svi možemo imati koristi. Sposoban dečko, pomislio je Henning. Namjeravao je zamoliti majku da malo stiša radio, ali znao je da ona to ionako neće htjeti učiniti, pa je umjesto toga pokušao jednostavno ignorirati zvuk. Promatrao ju je kako pokušava skinuti čep s boce Sv. Hallvarda, ali nije joj uspijevalo. Uzeo joj je bocu. Trebala mu je nanosekunda da otvori bocu. Pronašao je čašu za alkoholna pića u ormaru iznad kuhinjskog elementa i položio ju je pred nju. Natoči si sama, po mislio je. I vidio je da joj ruke drhte i d aje malo prolila. Kvragu, kako drhti.
30 6
Osjetio je mješavinu sažaljenja i srdžbe. Uzdahnuo je dok ju je gledao kako je potegnula prvi solidan gutljaj. Sklopila je oči, vidio je kako ju tekućina grije od nepca do ždrijela i dalje u prsa. I bio je posve siguran d a je to njezin najbolji trenutak u današnjem danu, možda i u nekoliko. Voditelj na radiju promijenio je temu. Ministrica pravosuđa Trine Juul-Osmunđsen opet je u žiži javnosti. Majka je još malo pojačala zvuk. Došlo mu je da počne zapo magati od muke. Predlaže da se ograniči automatsko pravo na žalbu u slučajevima u kojima je optuženik osuđen na više od dvije godine zatvora, i to navodno iz razloga učinkovitosti. Inicijativaje naišla na veliki otpor u opoziciji. S nama je danas u studiju Karianne Larsosen iz Stranke lijevih, koja misli da... Stišala je zvuk. Hvala, rekao je u sebi. “ Prokleti novinari” , promumljala je. N a trenutak je zastao. N a mjeravao se okrenuti prema njoj i nešto reći, ali odustao je od toga. Nem a smisla. Slabim pokretom zatvorio je hladnjak i osvrnuo se oko sebe. Na podu je bilo mrvica, pomiješanih s ostacima pepela. Posvuda. Čak i iz kuhinje mogao je vidjeti prašinu na televizoru. Dnevni boravak, koji se sastoji od smeđeg trosjeda, antistres fotelje s podnošcem, tamnosmeđeg velikog stola i prugastih tapeta, izgledao je donekle uredno, ali jako dobro je znao kakva je situacija ispod stola, ispod crvenog perzijskog tepiha, ispod trosjeda i ispod ormara na kojem stoji televizor. Najprije je izvadio usisavač za prašinu koji stoji u ormaru u hodniku i uključio ga. Napravio je par poteza njime po hodni ku, pa po malenoj, uskoj kupaonici, spavaćoj sobi te se vrtio po dnevnom boravku. Namjeravao je postaviti usisavač za prašinu na najjače i ukloniti prašinu oko kamina, kad mu se pogled zaustavio na sivobijeloj polici iznad kamina. Polica je puna fotografija. Vidio ih je stotinu puta ranije. N a fotografijama je majka, iz vremena kad je još bila majka, roditelji na dan vjenčanja, njegova sestra Trine i njezin suprug Pol Fredrik, Trine i Henning kad su bili mali, na kamenoj plaži kod vikendice. Tad je ugledao Jonasovu fotografiju. Uzeo ju je u ruke. Jonas se smiješio fotografu. Bilo je to u božično vrijeme. Bilo je očito jer su iza njegovih svijetlih uvojaka na zidu, na zelenoj traci od svile, visjele božične čestitke. Umjesto
307
da su složene u ormaru ili na polici, čestitke su spajalicom bile pričvršćene na svilenu traku, tako daje traka izgledala kao božično drvce s čestitkama. Kad je fotografija snimljena, Jonas je imao tri godine. Henning se nije sjećao kojim povodom je nastala, ali osmijeh je bio ispunjen predbožićnim raspoloženjem. Gledao je u sliku, dugo, dok je kraj njega hučao usisavač za prašinu. Nije bio u stanju odložiti je od sebe. Nije znao koliko je tako stajao. Prenuo se iz misli kad je majka demonstrativno pojačala zvuk na radiju kako bi nadglasala usisavač za prašinu. Dosta, pomislio je, i odložio sliku od sebe. A li nije ju okrenuo licem prema dolje.
69. poglavlje
Nakon tog jednosatnog boravka kod majke, Henning je otišao u trgovinu po paket baterija. Kad je opet izašao na ulicu i vidio kako se park Sofienberg ispunjava veselim ljudima koji uživaju u tome što je petak, zapištao mu je mobitel. U hodu je otvorio poruku i na svoje veliko iznenađenje vidio d aje od Anette. Jesi li živ? Nasmijao se u sebi i otipkao odgovor. Jedva jeđvice. Mogao bih i ja tebi postaviti isto pitanje. Kako si? Usporio je tempo, držeći mobitel u rukama, dok su ljudi oko njega vadili dekice, raspakiravali roštilje i rasklapali ležaljke. Anette je brzo vratila odgovor. Mobitel u dlanu istovremeno mu je zavibrirao i zapištao. Četiri kratka zvuka. Malo grogi, ali u redu je. Nikad ga nitko nije svladao elektrošokerom. Nada se da i neće. I posve je siguran da Anette tu zgodu nikad neće zaboraviti. Poslao joj je još jednu poruku: Gladan sam. Želiš li da negdje nešto prigrizemo? Pritisnuo je na send, i nadao se da Anette to neće pogrešno protumačiti. Samo je imao potrebu porazgovarati o svemu što se dogodilo. Osim toga, zaista je gladan, posljednjih dana gotovo da ništa nije jeo. Opet je zapištalo. Može. Umirem od gladi. Fontes na Lekki? Imaju dobru hranu. Odmah je odgovorio.
309
Super. Vidimo se tamo. Odlučnim pokretom poklopio je mobitel i ubrzao korak. Ona je u pravu, rekao je sam sebi. Oni stvarno imaju dobru hranu. I pomislio je kako bi si baš mogao priuštiti ijedn o pivo. Pa petak je. Taman je stigao popiti jedno pivo, kad je Anette ušla. Sjedio je do zida, tik uz kamin u kojem je cjepanica gorjela kao u paklu, iako je bila lipanjska večer, na mjestu uz koje su stalno prolazili ljudi na putu do toaleta. Dvojio je da li da sjedne pored te vatre, no taj je stol jedini bio slobodan. Mahnuo joj je. Anette g a je odmah uočila i prišla mu sa smješkom. Ustao je, a ona g a je zagrlila. Već ga dugo nitko nije zagrlio. Sjeli su. Konobar, visok, taman tip, s najbjeljim zubima koje je Henning ikad vidio, brzo je došao i zabilježio njihovu narudžbu. “Jedan Fontes burger sa slaninom. I najveće pivo koje imate” , rekla je Anette i nasmijala se. Izgleda da je nekome sad lakše, po mislio je Henning. “ I za mene isto” , rekao je. “ Ijed no i drugo, mislim.” Konobar je kimnuo i okrenuo se. Kako traljavo, pomislio je Henning. Z ar se nisam mogao bolje izraziti? Osjećao se pomalo čudno, je r iako su mu namjere bile bezazlene, imao je osjećaj kao d aje na spoju s Anette. A to bi bio malo neugodan scenarij. “ Onda?” pitala je i pogledala ga. “Je li od toga nastala dobra priča?” “ Bit će” , rekao je. “ Barem mislim. Nisam je ja napisao. Nisam bio u stanju.” “ Znači našao si nekog roba s deska da to obavi za tebe?” “ Tako nekako.” “ Puno je zabavnije pisati sam.” “ M islio sam da ćeš ti biti redateljica?” “ Da, ali najbolji redatelji su često i najbolji pisci. Quentin Ta rantino, naprimjer. Oliver Stone. Skoro sam rekla Clint Eastwood, ali on ne piše tako puno sam, kad malo bolje promislim. Uostalom, jesi li znao da Clint Eastwood uglavnom sam komponira glazbu za svoje filmove?” “ Nisam.” “ Eto, sad znaš. A to je dobra filmska muzika. Puno džeza. Puno klavira.”
3 io
Henning voli puno džeza. I puno klavira. Sjedili su i gledali jedno u drugo bez riječi. “ Sto će sad biti s filmom?” pitao je nakon nekog vremena, i odmah se naljutio na sebe stoje tako brzo načeo tu temu. “ S kojim?” “ S oba, zapravo.” “ M olim te, možemo li ne pričati o tome? U ovom trenu nisam baš u stanju zauzeti neki stav po tom pitanju. Moja najbolja pri jateljica je mrtva, ubio ju je luđak za kojeg bih htjela da ga nikad nisam upoznala, i sad mi je zadnja misao na svijetu što će dalje biti s filmom. Ili filmovima. Upravo sad samo razmišljam kako ću pojesti burger i jebe mi se za sve živo.” Kim nuo je. Anette se okrenula i pogledom tražila konobara. Evo ga. Kontakt očima. Konobar je kimnuo i ispričavao se koketnim pokretom glave. “Je li te Bjarne već izroštiljao?” pitao je Henning. “ Dobro sam pečena, da. S obje strane.” “Je li sve prošlo u redu? Je li bio korektan prema tebi?” “ Da, je. Sve je prošlo glatko. Doduše moram računati s još ne koliko rundi, ali sad je sve u redu. Razumijem to.” Konobar im je donio to toliko željeno piće. Anette je zahvalila i potegnula dobar gutljaj pa posrkala pjenu koja joj se nataložila na gornjoj usni. “ U h. Prva pomoć.” Henning je privukao sebi svoju čašu i okretao je među prstima. Sjedio je tako jedan trenutak. “Ja sam ga pronašao” , iznenada je rekao. Nije znao odakle mu je došla ta rečenica. Samo ju je izlanuo. “ Stefana?” “Aha. Nisam se trebao naći tamo unutra, ali imao sam nekoliko pitanja za Yngvea. Nisu bili kod kuće, ali vrata su bila otvorena i ja sam ...” Spustio je pogled. “ Ušao si unutra?” Opet je podigao pogled i kimnuo. “Jesi li ikad bila kod Foldvikovih?” Anette je otpila još piva.
3ii
“ Imala sam tamo jedan sastanak sa Stefanom prije... pa, koliko bi to moglo biti, možda šest mjeseci ili tako nekako. Malo smo razgovarali o njegovom scenariju.” “ Po kojem si trebala snimiti film?” “ Upravo tako.” “ I to je bilo jedini put?” Srknula je i kimnula. “ Dopisivali smo se e-mailom i malo čavrljali, uglavnom o filmu. Film je bio pred nama. To je tako u filmskoj branši. N a početku imaš sastanke o tome da ćeš imati sastanke, a kad dođe do sastanka, onda se sporazumiješ s partnerom da ćete se jednom sastati kako bi ste imali novi sastanak o sastanku.” Podigla je oči. On se nasmiješio. “ Zašto pitaš za to?” “ Tek tako.” “A mogu li ja tebe nešto pitati?” “ Navali.” “ Sto se zapravo tebi dogodilo?” Pokazala je na njegovo lice, na ožiljke. “A, to.” Opet je spustio pogled prema stolu. “ N e moraš mi reći” , rekla je Anette blago. “ Pa ne, to je sam o...” Opet je okretao čašu. “ Nisi jedina koja me posljednjih dana to pita. I zapravo ne znam baš kako da odgovorim, a da n e...” Zastao je i opet pred sobom vidio balkon, Jonasove oči, osjetio je ruke kojih iznenada više nije bilo. Bilo mu je kao da se nalazi u zvučno izoliranoj sobi u kojoj nema prekidača za svjetlo. “ Možda drugom zgodom.” Anette je podigla ruke. “ Oprosti, nisam namjeravala...” “ Ma, ne. U redu je .” Anette je dugo gledala u njega, prije nego što je opet otpila gutljaj. Trenutak su pili u tišini, gledali goste koji su jeli, okretali se prema vratima kad bi se ona otvorila, virili u plamen u kaminu. Pitanje koje g a je mučilo opet je isplivalo na površinu. “ Zašto si se zapravo vratila?” pitao je. “ Zašto si se pojavila u šatoru?”
312
Anette je srknula i potisnula podrigivanje. “ Kao što sam ti rekla: bila sam znatiželjna. Nije bilo teško shva titi da se pripremaš za nešto značajno. Bio si posve bolestan u licu. Trebao si se vidjeti. Obično razmišljam o pričama i shvatila sam da mi se pred nosom odvija jedna takva. Bilo je previše primamljivo da bi se odustalo.” M irno je kimnuo. “ Oprosti, nisam te imala namjeru špijunirati.” “ Koliko dugo si stajala vani prije nego što si ušla?” “ N e dugo. A li čuj, već sam sve to prošla s onim tipom iz policije, Brunlanesom, ili kako se već zove.” “ Brogeland” , ispravio ju je Henning. “ Sorry, samo sam m alo...” Podignuo je ruke. Sad je bio njegov red da se ispričava. “ M alo mi kuha ovdje gore kad se sjetim tih stvari.” Napravio je kružni pokret prstom ispred sljepoočnice. “ Bez brige” , rekla je, oponašajući australski naglasak. “ Ž ivjeli!” Podigla je čašu. Kucnuli su se. “ Čem u zapravo nazdravljamo?” upitao je. “ Da se ne izgubi još života” , rekla je i popila. “ Ž ivjeli.”
70. poglavlje
Složili su se oko toga da zaborave Foldvikove dok su jeli kreolski inspiriran hamburger s brodskim krumpirom ili lađicama od krumpira, kako se to već zove. Jeo je previše i prebrzo. Pivo se sleglo poput pjenušavog poklopca na vrh želuca. Kad su konačno ustali i kad je platio račun, znao je da je u nevolji s valovima i ljuljuškanjem. A li... on voli valove. “ Hvala na večeri” , rekla je Anette i izašla iz lokala u lipanjsku noć. Opet je počela padati kiša; malene, lagane kapi. “ Nem a na čemu.” “ Hoćeš malo?” pitala g a je i okrenula se prema njemu dok je izlazio. Pustio je vrata da tresnu za njim. Anette je pred sobom držala vrećicu slatkiša Knott. “ Knott super paše nakon što popiješ nekoliko piva.” Istresla je nekoliko bijelih, smeđih i sivih bombona u ruku i gurnula ih u usta. Sa smiješkom je rekao: “ Može, hvala.” Ispružio je dlan i dobio čitavu hrpu. Knott. Poslastica djetinj stva. Tijekom godina pojeo je gomilu takvih vrećica, ali ne usuđuje se ni pomisliti kad je zadnji put okusio te sićušne ukusne bombe. Uzeo je jedan smeđi i mljackao ga, zahvalno joj kimnuvši. “ Moraš ih sve staviti u usta odjednom. U tome je fora.” Gledao je tih sedam-osam pastila, ako ih se tako može nazva ti, i prinio šaku ustima. Smijao se dok je to radio pa mu je jedan
314
izletio iz usta i pao na dlan. Gledao je taj mali bijeli bombon dok je žvakao, mljackao i drobio. Knott je izgledao kao malena tableta. Kao malena tableta. Malena bijela... O, kvragu. Sažvakao je i progutao dok je istovremeno gledao u Anette. Prodrmala je vrećicu Knotta, istresla još tableta u svoju lijevu ruku i ugurala ih u usta. Gledao je maleni bombon i sjetio se onoga što je Jarle Hegseth znao reći, onoga o detaljima. Da cjelina leži u detaljima. To zvuči kao odvratni kliše, ali sad kad tu stoji i gleda u mali, bijeli Knott, osjeća nemir, onaj koji se u njega ušuljao otkako je zurio u bezizražajne Stefanove oči. Kao daje kuka koja mu se vrti po želucu, koja ga hvata iznutra i prijeti da će mu razoriti utrobu. “ Sto je?” pitala je Anette. Nije bio u stanju odgovoriti. Samo je gledao u nju, prisjećajući se praha u koji je ugazio cipelom, male bijele tablete s poda Stefanove sobe, i toga kako su ga i oblik i miris pilule podsjetili na nešto. Sjećao se zavjesa koje su bile navučene i vrata koja nisu bila uredno zatvorena. “ N e voliš ih?” pitala je i nasmiješila se. Primijetio je d a je kimnuo. Pokušao je vidjeti skriva li se nešto u njezinim očima. Ogle dalo duše, u kojem se može vidjeti istina. A li ona je samo zurila u njega. Čas je gledao u Knott, čas u nju. “ Haloooooo?” Anette je mahala rukom ispred njegovog lica. Stavio je Knott između palca i kažiprsta i držao ga, promatrao ga, mirisao ga. “ Sto to radiš?” nasmijala se Anette i dalje žvakala. “ Ne, ja ...” Glas mu je bio slab, kao da nema dovoljno zraka. Tramvaj broj i i dolazio je prema Trgu Olafa Ryea. Kotači su pištali. To je zvu čalo kao mješavina cviljenja svinje i zvuka cirkularne pile. “ Evo mi tramvaja” , rekla je Anette i krenula natraške. Gledala ga je, proučavajući njegove oči. “ Hvala na večeri. Moram se po žuriti. Čujemo se.” Potom se nasmijala, okrenula i potrčala. Ostao je stajati i gledao za njom. Dok je lagano trčala, njezin ruksak je poskakivao gore-dolje. Pratio ju je pogledom sve dok se nije ukrcala na plavo-bijelo vozilo. Kad su se vrata zatvorila i tramvaj pošao dalje prema centru, ona je sjela kraj prozora i gledala u njega.
315
Njezin pogled zario se u njega poput oštrih zuba morskog psa. Trebala mu je čitava vječnost da dođe kući. Gotovo da nije bio u stanju dizati noge i pomicati ih naprijed. Jedino na što je mislio, jedino što je vidio pred sobom bio je Anettin osmijeh i ruksak na leđima koji nije pravilno namjestila pa je pratio svaki njezin pokret, a naljepnice s imenima egzotičnih gradova pred njegovim su očima plesale neki čudan ples. Proživljava to, iznova i iznova, dok vuče cipele po asfaltu. Z vu čale su kao cimbal. Zvu k se pojačavao, dobio krila i pomiješao se s kišom koja je počela jače padati dok je prolazio pored ljudi koji su čekali u redu ispred Ville Paradiso. Ljudi unutra jeli su pizzu, pili, smijali se. Pokušao je razmišljati, pred sobom je vidio Anettine oči, to olakšanje u njima, čak i neko zadovoljstvo, iako se sve to događa samo nekoliko sati nakon što je ošamućena elektrošokerom. I čuo je glas Torea Benjaminsena, čuo je kako oponaša njezin glas. Kakva korist od toga što je netko genij, ako nitko ne zna za to? Anette, pomislio je. T i bi vrlo vjerojatno mogla biti najlukavija djevojka koju sam ikada sreo. Još uvijek s okusom Knotta u ustima hodao je po Seilduksgate s dojmom d aje nasamaren.
71. poglavlje
Osjećaj koji g a je ispunio prije samo nekoliko sati sad kao da je isisan iz njega. Tad je osjetio olakšanje, bio zadovoljan sam sa sobom, zadovoljan što sije pribavio izvor i što je Iveru Gundersenu dao karamelu koju je ovaj sad mogao cuclati. Sad su mu koraci teški kao olovo. Stigao je do svoje zgrade i razmišljao je li Anette prevarila Stefana da će si i ona oduzeti život. Možda je zato ležao tik do zida, je r je ona ležala kraj njega u uskom krevetu. A li zašto? Opet je pomislio na Torea Benjaminsena, koji je zapravo mislio d aje Anette lezbijka, iako je završila u krevetu s podosta muškara ca. Možda je odgovor sasvim jednostavan, pomislio je. Možda je Henriette koketirala i s Anette, koja je onda pogrešno vjerovala da Henriette namjerava baš s njom nešto više, da b ije kasnije odbila. Anette je sigurno i prije bila odbijana, kao i većina ljudi, ali ne odbijena. N e od nekoga koga je voljela. I možda je osjetila, prvi put, kako to može boljeti. Tanka, opasna linija između ljubavi i mržnje. Kakva lukava djevojka, pomislio je i istovremeno se sjetio što im je rekla u šatoru: Sudeći po njezinom scenariju, trebalo bi i biti prilično jasno s kim je on spavao. To ga je navelo da pomisli da je scenarij možda bio Anettina ideja. Možda je ona željela unijeti dio s Gaarderovima, tako da bi svi pomislili d aje Yngve Foldvik bio nevjeran s Henriette. I sam Foldvik je to rekao, kad je Henning razgovarao s njim u kabinetu - d aje scenarij Henriettin, ali d aje po svemu sudeći Anette imala prste u njegovom nastajanju.
317
A li kad je to počelo? pitao se. Kad je njezin plan poprimio oblik? Sjetio se stoje ona rekla o svojem prvom sastanku sa Stefanom, nakon stoje pobijedio na natječaju za scenarij. Možda se plan rodio već te večeri. Možda je odlučila napraviti film po njegovom sce nariju, kako bi mu se približila i manipulirala njime. Ona je mogla biti žena koja bi ostvarila sve njegove snove. A u filmskoj branši sve ionako traje malo duže. Sastanci o sastancima i novi sastanci 0 novim sastancima. Bilo je relativno lako prodati se Stefanu i, u svakom slučaju, on bi bio mrtav prije nego što bi se filmski projekt realizirao. Baš me zanima što mu je rekla, pomislio je. Koje su to riječi raspirile njegovu srdžbu. Možda mu je rekla da djevojke poput Henriette navode muškarce da budu silovatelji, da uništavaju obi telji. Vodeći se tom logikom, nije baš bilo teško nahuškati Stefana, s obzirom na to čemu je sve njegova majka bila izložena. Sto je više Henning razmišljao o tome, to je bio sigurniji da je Anette čitavo vrijeme poticala Stefana. Kao pravi redatelj. To gaje navelo i da povjeruje da su one, ili možda samo Anette, pokušale baciti sumnju na Mahmuda Marhonija time što su mu slale poruke s Henriettinog mobitela, baš kao u scenariju. Poruke koje bi insinuirale njezinu nevjeru i fotografije na Henriettinom e-mailu bilo bi teško objasniti. Bila bi to onda Marhonijeva riječ protiv SM S-ova jedne mrtve žene. I nikome ne bi bio problem pomisliti daje Henriette održavala vezu s dvojicom. Pa ona je bila velika namiguša. Koju su “ svi” htjeli imati. Čak i Anette. Vidio je pred sobom Stefanovo mrtvo lice; kako leži u krevetu pritisnut uza zid. Je li mu Anette rekla da će ga slijediti? Jesu li sklopili samoubilački pakt? Kako gaje uspjela nadmudriti? Zar on nije vidio da su njezine pilule bile drugačije? Zašto... A li čekaj malo, rekao je sam sebi. Sinula mu je ideja. I sad kad je misao bila tu, otključao je vrata brzim pokretima. Nije brinuo za to da provjeri poštanski sandučić, samo se uspinjao stubama. Nije mario za bol koja se pojavila u kukovima i nogama, zaključao se 1 odložio računalo na kuhinjski stol. Koliko je god brže mogao popeo se na ljestve i promijenio baterije, prije nego što je skinuo jaknu i otvorio jednu ladicu u komodi. Računi, propagandni leci, svijeće, kutije šibica, proklete kutije šibica, posjetnice, sve, samo ne ono što traži. Izvadio je i bocu ruma, loš Bacardi, još propagandnih
318
letaka, i konačno, ispod starog stolnog hokeja koji je čuvao iz nekog razloga, i odložio upravo ovdje, ležala je posjetnica za koju je znao d aju nije bacio. Pogledao ju je i vidio ime dr. Helgea Bruunsgarda. Izvadio je mobitel, baterija je bila prazna, ali trebala bi izdržati ovaj razgovor. D ugo je zvonilo dok se dr. Helge nije javio. H enningje osje tio kako brže diše kad je dobro poznati glas rekao: “Jesi li to ti, Henning?” U glasu mu se osjetio entuzijazam i optimizam. “ Bok, Helge” , rekao je. “ Kako si? Kako je bilo opet se vratiti na posao?” “ Pa, dobro. A li, ne zovem te tako kasno u petak da bih govorio o sebi. Trebam pomoć. Stručnu pomoć za jedan slučaj o kojem pi šem. M ogu li te gnjaviti nekoliko minuta? Sigurno si na putu kući?” “ Da, jesam, ali u redu je, Henning. Sjedim u autu i u koloni sam zbog jedne prometne nesreće. Sto te zanima?” Pokušao je povezati misli. “ Zvučat će malo čudno to što te želim sad pitati. A li to nema veza sa mnom, pa se ne moraš uzbuđivati.” “ Sto to, Henning? O čemu se radi?” Iznenadna zabrinutost u liječnikovom glasu ostavila gaje hlad nim. Umjesto toga, H enningje duboko udahnuo. Potom je postavio pitanje. Računalo je počelo raditi, iako malo nevoljko i, kao obično, trebala mu je minuta, ili možda pola, da se pokrene. Hodao je ukrug dok je čekao da se pokrenu svi instalirani programi koje ionako neće koristiti. Sat na vrhu ekrana u desnom Uglu pokazi vao je 19.01 kad je sjeo za računalo i dvaput pritisnuo na ikonicu FireCracker 2.0. Opet je trebala čitava vječnost dok se program ne pokrene. Vidio je da je ćtiermesj ulogiran. Dvaput je kliknuo na ime. Iskočio je prozorčić. MakkaPakka: Drvosječa.
Dugo je čekao dok odgovor naposljetku nije došao. N i 6tiermesj ne može u svako doba sjediti pred tipkovnicom. 6tiermes7: Vrčevi. Zar ne bi trebao biti u gradu?
319 MakkaPakka: Bio sam u gradu. Nije bilo baš zabavno. 6tiermes7: Radije želiš klafrati sa mnom. U potpunosti te razumijem. MakkaPakka: Imam nešto što te zanima. 6tiermes7: Šališ se. Sad?! MakkaPakka: Možda više nego ikad. 6tiermes7: Zvuči ozbiljno. O čemu se sad radi? MakkaPakka: Jedna od poruka koja je poslana Henriette Hagerup onaj dan kad je umrla, poslana je iz Mozambika. Znaš li iz kojeg mjesta? 6tiermes7: Čekaj malo, daj mi vremena da provjerim.
Pustio je prste da mu počivaju na tipkovnici svaki čas spremne na tipkanje. Prošlo je nekoliko minuta. Potom se 6tiermesj vratio. 6tiermes7: Iz mjesta po imenu Inhambane.
N ovi, veliki komadić u mozaiku pao je na svoje mjesto. Bilo je kao da se zjapeća rupa, u koju je buljio čitav dan, zatvorila. A zatvorila se uz tutnjavu. MakkaPakka: Ovaj slučaj nije završen. 6tiermes7: Kako to misliš? MakkaPakka: Stefan Foldvik nije se ubio. Anette Skoppum ga je ubila. 6tiermes7: Odakle ti to? MakkaPakka: Odasvud. Previše je toga što se ne slaže. Treba mi nekoliko tvojih usluga. 6tiermes7: Što to? MakkaPakka: Analiza uzoraka koje ste skupili u Stefanovoj sobi... To sad baš i nije neki prioritet? 6tiermes7: To je točno. MakkaPakka: To se ne smije dogoditi. 6tiermes7: Ne možeš računati da sam ja u mogućnosti preinačiti takvu vrstu odluke.
320
MakkaPakka: Ne, znam to. Samo ukazujem na ono što se mora dodati da bi taj slučaj bio razjašnjen. 6tiermes7: Ako bi se slučaj razjasnio na temelju toga što nam kažu analize, onda vrijeme baš ne igra veliku ulogu? MakkaPakka: Ne, osim što Anette može biti iza sedam mora i sedam gora unutar tog vremena. Približavaju se ljetni praznici, i sam Bog zna u koji će ona zabačeni grad tad otići. Već je proputovala pola svijeta. Ona može biti bilo gdje prije nego što vi završite s procesuiranjem dokaza koji govore protiv nje. 6tiermes7: Shvaćam problem, ali ne mogu puno učiniti oko toga. Prisiljen si raspraviti to s Gjerstadom ili se obratiti direktno Neklebyovoj. Moraš ih pokušati uvjeriti, i nakon toga ću ja biti spreman pripomoći. MakkaPakka: Okej, razumijem. Ali ima nekoliko drugih stvari za koje znam da mi oko njih možeš pomoći. 6tiermes7: Što to?
Duboko je udahnuo prije nego sto je nastavio pisati. To jedva d aje malo umirilo galopirajuću zvijer u njegovim prsima.
72. poglavlje
Dan pogreba Henriette Hagerup počeo je bez oblaka, vedar i lijep. Ponedjeljak je, i Henning Ju ul je očetkao prašinu s nekog starog odijela. Sad je stajao i gledao se u ogledalo. Poravnao je malu crnu kravatu koju mrzi imati na sebi pa prošao prstima po ožiljcima na licu. Prošlo je dugo otkako ih je vidio. Otkako ih je zaista vidio. A li sad kad je to učinio, smatrao je da više nisu toliko vidljivi. N a neki način utonuli su u njega. Duboko je udahnuo u kupaonici koja je još uvijek bila vlažna nakon tuširanja koje je obavio prije pola sata. Pjena za brijanje i brit vica leže na umivaoniku u kojem su još uvijek ostaci dlaka i pjene. Prije nego što je krenuo, provjerio je ima li u džepu sve po trebno. Najvažnije što trebaš imati sa sobom je tvoja glava, običavao je rećijarle Hegseth. Možda, pomislio je Henning, ali neće smetati i nekoliko pomoćnih sredstava. Svi razgovori, svi sastanci ponovo su mu prošli kroz glavu. I dr. Helge i ćtiermesj pridonijeli su vri jednim prilozima u slaganju mozaika, ali nije znao je li to dovoljno. Za nekoliko sati možda će imati odgovor. Crkva Ris, prekrasna kamena građevina izgrađena u rimskom stilu, posvećena je 1932. Crkvena zvona, sva tri, već su zvonila kad je Henning stigao taksijem. Izašao je i pridružio se ožalošćenima. Ušao je i dobio osmrtnicu s imenom Henriette Hagerup i licem koje se smiješi. Prepoznao je fotografiju. Visjela je na Henriettinom
322
oltaru ispred škole prije malo manje od tjedan dana. Sjetio se kako je razmišljao o tome kako izgleda inteligentno. Našao je mjesto u zadnjem redu. Nije gledao u ljude oko sebe, nije htio nikoga vidjeti, niti s kim razgovarati. N e još. Ceremonija je bila lijepa, dostojanstvena, smirena, žalosna. Sve ćenikov monotoni glas ispunio je crkvu, praćen samo opreznim šmrcanjem i tihim plačem. H enning je pokušao ne razmišljati kad je posljednji put bio u crkvi, kad je posljednji put čuo ljude koji plaču nad m rtvim djetetom, ali misli se nisu mogle zaustaviti. Č ak i kad je svećenik vršio obred, mogao je čuti melodiju “ M alog prijatelja” . Nakon četvrt sata je ustao i izašao. Atmosfera, miris stare crkve, zvukovi, odjeća, lica, sve gaje to vratilo dvije godine unatrag, kad je sjedio u jednoj drugoj crkvi, posve sprijeda, i pitao se hoće li ikad moći opet biti čovjek, hoće li se opet moći sastaviti u cjelinu. Nije se usudio misliti na ono što ga čeka, na budućnost i neza vršene poslove s kojima se nije usudio suočiti. A li sad, kad je znao da glava opet funkcionira, to se nije moglo izbjeći. N e mogu to ispustiti, pomislio je, moram učiniti nešto s kandžom u svojim grudima, s tim satnim mehanizmom koji odmjereno otkucava i glođe me duboko iznutra, koji me nikad ne pušta na miru kako bih se mogao naprosto zavaliti u mirom ispunjeni mulj i sklopiti oči s osjećajem izvršenja kazne. Je r znam da sam u pravu. Olabavio je kravatu kad je izašao van i osjetio svjež vjetar po licu. Napravio je nekoliko koraka dalje od ulaza. Svećenikov glas odjekivao je i kroz otvorena vrata. Malo dalje vrtlar je lijepo ukra šavao grob. Henning je hodao po travi, među grobnim pločama. Trava je bila kratka, svježe zelene boje, i sve su biljke bile uređene pedantnim prstima. Šetao je iza crkve, gdje su grobne ploče na tlu stajale u pravil nom nizu, kao zubi. Pomislio je kako već dugo nije bio na Jonasovom grobu, ali odagnao je tu misao čim ju je ugledao. Anette je stajala ispred pravokutne rupe u tlu koja će biti vječno počivalište Henriette Hagerup. Čak i sad Anette je imala ruksak. Kad joj je odlučio prići, osjetio je dašak nervoze kako mu preplav ljuje tijelo. Nem a nikog drugog u blizini. Na sebi je imala crnu suknju i crni blejzer preko crne bluze.
323 Anette se okrenula kad jo j je lagano prišao s leđa. “ Znači, ni ti nisi izdržao unutra?” rekla je i kratko se nasmije šila. “ Bok, Anette” , rekao je i stao kraj nje pa pogledao prema dolje u rupu. “ M rzim pogrebe”, započela je. “ M islim d aje bolje oprostiti se na ovaj način, ovdje vani, prije nego što počne histerija.” M irno je kimnuo. Neko vrijeme stajali su bez riječi. “ Nisam računala s tim da ću tebe vidjeti ovdje” , rekla je na posljetku i okrenula se prema njemu. “ Nemaš puno posla danas?” “ N e ” , odgovorio je. “ Upravo sam tu gdje moram biti.” “ Kako to, kako to misliš?” Zakoračio je bliže rubu rupe i gledao u nju, misleći na stih Kolbeina Falkeida koji je uglazbila grupa Vamp: Kad tako dođe večer i ja se mirno ukrcam Moj životni brod se otisne šest stopa ispod zemlje. Dvadeset tri godine, pomislio je. Henriette Hagerup nije na vršila više od dvadeset tri godine. Pitam seje li uspjela osjetiti da je uopće živjela. Stavio je ruku u džep jakne. “ Bila si uvjerena da si mislila na sve” , rekao je i susreo Anettin pogled. Oprezni smješak rastopio se u nemiran trzaj uglom usnica. Vidio je d aju je rečenica zatekla, ali to je i namjeravao. Čekao je dok dramatični efekt ne doživi vrhunac. “ Hm ?” “ Nisam posve shvatio zašto si iznenada postala tako susretljiva i uslužna. Odvezla me do Ekebergslette i to, usred pljuska kakvog ne pamtimo u gradu. U tom trenutku nije bilo poznato d aje Stefan mrtav. A li ti si to ipak znala. Ti si to znala jer si bila posljednja koja ga je vidjela živoga. T i si to znala jer si se ti pobrinula da si oduzme život.” Podigla je obrve. “ Sto ti to dovraga...” “ Imaš epilepsiju, zar ne?” Anette je prebacivala težinu sjedne noge na drugu. “ M ogu li pogledati tvoj ruksak?” “ Što... N e!”
324
“ Epileptičari obično uzimaju lijek koji se zove Orfiril. Okladio bih se da imaš kutiju ili bočicu Orfirila u njemu” , rekao je i pokazao njezin ruksak. “ I lije bočica možda prazna?” Nije odgovorila, ali gledala gaje kao da ju je duboko uvrijedio. “Jedna tableta O rfirila je potpuno jednaka jednoj ovakvoj” , rekao je i izvadio vrećicu Knotta iz džepa sakoa. Stavio je na dlan jednu bijelu pastilu i malu bijelu tabletu, gledajući u njih. “ Stefan je već bio odao namjeru svojim roditeljima, i oboje ste očekivali tešku osudu. Vidjela si mogućnost da Stefana samog pošalješ k vragu. I lije to možda bio tvoj plan čitavo vrijeme?” “ K og to vraga blebećeš?” “ Nagazio sam na jednu takvu kad sam našao Stefana mrtvog u krevetu”, rekao je i opet pokazao Knott. “ O rfiril pomiješan s alkoholom je smrtni miks. A li, samo je Stefan uzeo Orfiril. T i si umjesto toga uzela šaku Knotta. Njam, njam. Voliš ih sve odjed nom staviti u usta. Jedino što je glupo s Knottom, jest to da zna poispadati, odnosno da ti ne stanu svi u usta odjednom.” Anette je odmahnula glavom i podigla ruke. “ Ovo mi je previše. Odlazim.” “ M islim da znam zašto si me odvezla do Ekebergslette” , rekao je i pratio je pogledom. Ona je zastala i okrenula se prema njemu. “ Bila si nervozna. Znala si da se Stefan bio izbrbljao. Bojala si se da je Stefan ispričao svojim roditeljima što se zapravo dogodilo, tko je još sudjelovao u nedjelu i tko g a je planirao. Nisi mogla o tome pitati Stefana to poslijepodne, jer onda bi mogao razumjeti da nešto planiraš, da samoubilački pakt nije bio iskrena namjera i s tvoje strane. Zato si se ponudila da me odvezeš, kako bi m o gla biti prisutna i saznati što roditelji znaju. Zato si se pojavila u šatoru.” Anette se podbočila. Namjeravala je nešto reći, ali je zastala. “ I kakva predstava” , nastavio je. “ Shvatila si da Ingvild nije znala tko si ti. Bila si na sigurnom terenu. I znala si d aje Ingvild bila silovana, je r to ti je Stefan ispričao. Posve sigurno si znala i d aje išla na tečaj samoobrane, d aje imala elektrošoker, i d aje bila istrenirana da reagira instinktivno kad se netko pojavi iza nje, točno onako kako si ti učinila u šatoru. To je bila lijepa gesta, na početku, položiti ruku na njezina leđa, na vrat, kako bi pokazala suosjećanje.
325
Ali, ti si to učinila jer si znala kako će Ingvild reagirati. Ona će te omamiti elektrošok pištoljem, i nema boljeg načina osloboditi se optužbe, nego da sam postaneš žrtva, ali ne mrtva žrtva.” Anette je skrenula pogled. Bio je siguran d aje bila kod Foldvikovih više nego jedanput. Zato je navukla zavjese. Znala je d aje lako vidjeti unutrašnjost stana izvana s ulice i iz stanova na suprotnoj strani, a znala je i da Foldvikovi imaju znatiželjne susjede. Svaki put kad se otvaraju vrata na stubištu, znatiželjna gospođa Steen promoli svoj nos. Zato su ulazna vrata bila samo pritvorena. Tako d aje nitko ne bi vidio ili čuo. Anette se češala po obrazima i pomaknula kosu koja joj je padala po očima. Henning je nastavio: “ Nakon ubojstva Henriette pokušali ste svaliti krivnju na nje zinog dečka, muškarca koji je bio zarobio Henriettino srce. Poku šali ste ga nasamariti, točno kao u scenariju, tako da možete biti slobodni. Nije vam baš išlo po planu. A li sa Stefanom izvan igre, nakon što je on sve priznao, sve labave niti trebale su biti skupljene u tvoju korist. Vjerovala si da si mislila na sve, Anette, ali zabora vila si nekoliko stvari” , rekao je Henning i napravio novu umjetnu pauzu. Čekao je dramatični efekt, ali činilo se d aju je on ostavio hladnom. Stajala je i gledala ga bezizražajnim pogledom. “ Stefan” , rekao je i još malo pričekao. “ Kako je Stefan mogao znati da će Henriette biti u šatoru te večeri?” Ostavio je pitanje da visi u zraku, dugo. Anette nije odgovorila. “ Sa Stefanovog mobitela nisu bile poslane nikakve poruke Hen riette tog dana ili večeri. Ili s njezinog mobitela njegovom. Znam to, jer sam provjerio.” Nije se pomaknula, samo ga je gledala. N ikakve m im ike u licu. Ravnodušno je udahnula. On je prebacivao težinu s jedne noge na drugu. “A li zato je bio poziv s njegovog mobitela na tvoj tog poslijepodneva kad je umro. Trajao je 37 sekundi. Je li ti tad rekao d aje sve priznao svojim roditeljima? Jesi li zato krenula k njemu? Kako bi se pobrinula da bude čim manje štete za tebe?” Još uvijek nikakvog odgovora. Razmišljao je o tome što mu je Anette kazala: ispred škole: daje Henriette rekla kako će e-mailom poslati Serijatsku kastu Foldviku. ćtiermesj, ili netko drugi u policiji,
¡11
326
pročešljao je Henriettinu elektroničku komunikaciju i saznao da ona zapravo nikad nije poslala scenarij Yngveu. Yngve nije lagao. Stefan zato nikad nije scenarij mogao pronaći kod kuće. Samo je jedan način na koji se to moglo dogoditi: Anette mu gaje pokazala ili mu ga dala. H en n in gju je proučavao. Nije bilo nikakvih rupa u tvrđavi koju je sagradila oko sebe. “ Opet te pitam: kako je Stefan mogao znati da će Henriette biti u šatoru te večeri?” Ovaj put nije čekao odgovor. “Je r si mu ti to rekla. M islim da ste ti i Henriette već imale do govor da ćete se sastati te večeri. Zašto bi ona inače otišla od svojeg dečka? To je moralo biti zbog nečeg važnog, nečeg planiranog. A trebale ste početi snimati film sutradan.” Anette nije reagirala. “ Sto si rekla Stefanu te večeri?” Nastavio je, bez obzira na to što ona ne odgovara čak ni kad je otvoreno proziva. “ Da ćete je samo malo prestrašiti? Jesi li ga tako nagovorila da uzme sa sobom majčin elektrošoker?” Iako mu Anette uopće nije davala nikakve odgovore, siguran je kako se Henriette iznenadila kad se i Stefan pojavio u šatoru zajedno s Anette. To sigurno nije bio dio dogovora. A li Stefan je još uvijek mislio kako je njegov otac spavao s Henrieitte. Savršeno za Anette. I rupa je već bila iskopana, jer su je trebale za snimanje sutradan. “Jesi li ti bacila prvi kamen, ili ga potakla d aje ubije?” Tražio je znakove rezignacije ili priznanje, ali nijedno od toga nije našao. A li sad ionako ne može prestati. “ Dobro si isplanirala ubojstvo. I da bi dodatno svalila krivnju na Marhonija, poslala si mail Henriette istog dana kad sije trebala ubiti. To je bio onaj mail sa slikom. Henriette o vratu starijeg muškarca. Sto misliš koliko bi se u Norveškoj lutriji dobilo za okladu d a je muškarac na slici bio Yngve?” “ Nikad nisam Henriette poslala Yngveovu sliku” , zafrktala je Anette. “ Ne, nisi to učinila ti osobno. A li nagovorila si nekoga da ti pomogne.” Pokazao je na njezin ruksak.
327
“ Inhambane.” Okrenula se prema ruksaku, ali uvidjelaje kako je teško vidjeti naljepnicu koju on pokazuje. Crnim slovima na bijeloj pozadini s crvenim srcem pisalo je Inhambane. “ To je grad posve na jugu Mozambika, odmah pored zaljeva Inhambane. Lijepe plaže. Onaj dan kad je Henriette ubijena, pri mila je e-mail iz internetskog kafića u Inhambaneu. Henriette je poslan i SM S s besplatne web-stranice, iz istog kafića, malo kasnije, u kojem je bila zamoljena da provjeri svoj e-mail. To se dogodilo dok je bila kod Mahmuda Marhonija.” “ I što sad?” “ I što sad? Znači potpuno je slučajno da baš ti imaš na ruksaku naljepnicu na kojoj stoji Inhambane? Bila si tamo, Anette. Sigur no tamo imaš prijatelje. Inhambane sigurno nije na vrhu ljestvice najpoželjnijih destinacija.” Anette nije odgovorila. “ Kad u jednom zločinu sudjeluju dvojica” , nastavio je, “ nez goda je u tome što nikad ne možeš biti posve siguran da će onaj drugi držati jezik za zubima. Zato si bila prestrašena onaj dan kad sam te prvi put sreo. Strahovala si da će se Stefan razotkriti, da će razotkriti tebe, da neće biti u stanju nastaviti živjeti s onim što ste učinili. I pokazalo se da je to točno. Stoga si ga nasamarila da si oduzme život.” Anettino lice malo se opustilo i pokušala se nasmijati. Bio je to hladan osmijeh. Potom je odmah opet postala ozbiljna. “ Reći ću ti jednu stvar o Henriette” , rekla je. “ Henriette nije bila tako pametna. Kasnije su svi govorili d aje ona bila tako talen tirana, tako sposobna.” Promijenila je ton svog glasa. “ Istina je d aje ona bila krajnje prosječna. Pročitala sam scenarij za koji je dobila novac. On nije tako dobar. Control+Alt+Delete? Kakav je to naslov? Pametne stvari u scenariju sam joj ja dala. A što misliš, je li joj uopće palo na pamet da mene angažira za sni manje tog filma?” Zafrktala je. “ Znači zato si željela ‘nastaviti njezin posao’? Osjećala si da imaš stanovito pravo na scenarij, na te pametne stvari. Jesi li već bila u kontaktu s Trulsom Leirvagom?”
328
Anette se kratko nasmijala, prije nego stoje mirno kimnula. “ M i bismo trebali zajedno napraviti jedan film. T i i ja. Imaš puno mašte. A li i ti zaboravljaš jednu stvar”, rekla je i napravila korak bliže prema njemu. Došla je tik do njega i prošaptala: “ To dvoje koji bi mogli dokazati sve što si maloprije rekao...” Zastala je i napravila umjetnu pauzu. Hladnoća ispod ništice u njezinom pogledu pogodila g a je kao ledeni šamar po obrazu. “ .. .oboje su m rtvi.” Ustuknula je. Potom se opet nasmijala. Malen, lukav osmijeh. “ Pa što ako je u Stefanovoj sobi bio Knott?” nastavila je. “ Sto bi to dokazalo? Da netko tko je bio unutra voli Knott, mislim stvarno? I što ako me je nazvao to poslijepodne? Trebala sam režirati njegov film. Neprestano smo razgovarali. Ništa od toga ne bi upućivalo na to da sam ubila ni Henriette ni Stefana. Ništa!” “ Imaš pravo”, rekao je. “ Nem a izravnih dokaza da si učinila nešto drugo nego da si pokušala usmjeriti sumnju prema Mahmudu Marhoniju, a li...” “ Kakve onda dokaze imaš za to?” prekinula gaje. “ Naljepnicu na mom ruksaku?” “ N i to nije veliki dokaz, ali položiš li dovoljno šibica jednu kraj druge i sve ih zajedno upališ, dobiješ prilično velik plamen. Kad sažmem sve što sam našao i dam to Bjarneu Brogelandu, on i ostatak policije će ispitati sve što si govorila i činila posljednjih ne koliko godina. Prevrtat će po svemu što će naći, elektroničku poštu, poruke na mobitelu, račune i pokušati to povezati s ubojstvom i sumnjivim smrtnim slučajem. I kad se napravi toksikološka anali za i pronađu d aje u Stefanovom tijelu bilo Orfirila, bit će toliko indicija, tako da će ti biti teško ne završiti u zatvoru. Jedan Knott nije, kao što si točno rekla, neki dokaz, ali sjeti se samo poznatog slučaja Orderud. Četvero ljudi osuđeno je na godinetine zatvora na temelju jebene čarape od životinjske dlake.” Anette nije odgovorila. Gledao je u nju i pokušao uzvratiti hladni osmijeh. “ Kakva korist od toga što je netko genij, ako nitko ne zna za to?” rekao je i oponašao njezin glas. Podigla je pogled prema njemu. “ Svi ljudi žele, na ovoj ili onoj razini, zadobiti priznanje za ono čime se bave. Želim o pljesak. Takvima smo stvoreni. Zato si mi dala scenarij. Željela si da ja razumijem. I ja razumijem. Razumijem
329
da si sve isplanirala, i silno sam impresioniran. A li nećeš dobiti pljesak. N e od mene, niti od bilo koga drugog.” Anette je stajala na mjestu i gledala ga. Okrenuo se i vidio pogrebnu povorku kako izlazi iz crkve. “ Kao što si rekla, Anette, sad počinje histerija.” Nasmijala se toj primjedbi. “ Wow” , rekla je i najprije odmahnula, a potom kimnula glavom. Opet mu je prišla bliže, uzela mu Knott iz ruke i strpala ga u usta. “ Znaš li tko me naučio da je najbolje kad ih sve istovremeno staviš u usta?” Demonstrativno je mljackala pastile. “ Sigurna sam da ćeš se ti, koji si toliko pametan, uspjeti to dosjetiti” , rekla je ne očekujući odgovor. Gledala je u njega, dugo. Potom se opet nasmiješila i prošla pored njega, u smjeru pogrebne povorke. Pratio ju je pogledom dok je šetala po travi, pored oža lošćenih; gledala je u njih, kratko kimnula onima koje poznaje, ali nije im se pridružila. Umjesto toga nastavila je prema prednjoj strani crkve. Nije joj se žurilo. Kao d aju ni za što na svijetu nije bilo briga. I može itekako biti da je ona u pravu, pomislio je kad mu je Anette nestala iz vidnog polja, a groblje se ispunilo ljudima u cr noj odjeći. Itekako može biti da neće biti moguće dokazati da je ona orkestrirala i sprovela radnje koje su rezultirale smrću dvoje ljudi. Jer ona nikad ništa nije priznala, niti sad, niti u šatoru na Ekebergsletti, a dokazi su u najboljem slučaju labavi. Jarle Hegseth običavao je reći: Zločini se rijetko događaju ispred ulaza u policijsku postaju zapakirani u srebrni papir i omotani prekrasnom mašnom. Ponekad je jednostavno. Dokazi mogu govoriti jasnim jezikom, počinitelj može priznati, ili sam od sebe ili na temelju dokaza koji se podastiru na saslušanju, dok nerijetko ima sudskih procesa u kojima tvrdnje državnog odvjetništva stoje u kontrastu s iskazima optuženih. To je tako i tako će uvijek biti. A li istina se za njega nikad neće izgubiti. Vidio ju je u Anettinim smrznutim očima. I puno toga se može dogoditi tijekom istrage. Može se pojaviti novi dokaz. Nečiji iskaz može baciti novo svjetlo na Anettine postupke. Ona će morati odgovoriti na mnoga pitanja, a teško je uvijek iznova konzistentno odgovarati na kom plicirana pitanja, bez obzira na to koliko si pametan.
330
Ostao je na groblju za vrijeme čitavog pogreba. Nije podignuo pogled, nije čuo što se govori, tek je malčice slušao dok su pjevali: Pomozi mi, Bože, pjevušiti ovu pjesmu Dok moje srce ne bude moglo bolje Samo jedan dan, trenutak jedan Dok ne dostignem tvoju dobru zemlju. Potiskivao je u sebi uspomene i bol, iako je pred sobom vidio Jonasa, čitavo vrijeme. Bilo mu je kao da se tek sad konačno može oprostiti, tek je sad spreman to prihvatiti. Onda mu to nije uspjelo, je r nije želio, nije mogao, nije bio u stanju prihvatiti da ga Jonas nikad više jutrom neće probuditi, jutrom jako rano, da se nikad više neće priviti uz njega, maziti se, maziti, maziti prije nego što počne dječji program na televiziji. Teško je biti zahvalan za to što sam dobio, pomislio je, teško je sjećati se svakog dana, svakog trenutka, umjesto da se izgubi u trenucima od kojih nikad neće biti ništa. A li kad bih mogao biti u stanju razmišljati da su tih šest godina, koliko je Jonas živio, bile najljepše u mom životu, i to bi bio dobar početak. N e čini mu se d aje to puno, ali to je početak. N ije izrazio sućut nakon što je Henriettin lijes spušten šest stopa ispod zemlje. Znao je da mu to ne bi uspjelo, ne bi mogao smoći snage pogledati roditeljima i obitelji u oči, a da u mislima ne zamijeni mjesto s njima. Neće tek tako šutnuti tugu, jer ima potrebu d aje osjeti. A li ne ovdje. Ne sad. Bit će vremena za to. Samo jedan dan, trenutak jedan. D ok ne dostignem, Jonas, tvoju dobru zemlju.
73. poglavlje
N a katu iznad njega čuje se glazba. Zastao je pred ulaznim vratima i osluškivao. Arne Halldis sluša operu. Henning je odmah prepoznao ariju. To je Nessun Dorma, iz Turandot Giacoma Puccinija. Henningova omiljena arija. Glas koji je nedvojbeno pripadao Lucianu Pavarottiju ispunio je stubište. Ma ii mio mistero e chiuso in me II nome mio nessun sapra! Arne Halldis je čovjek s mnogo dimenzija, pomislio je Henning. Ili to ili je cinik prvog ranga koji svjesno koristi pjesništvo i operu u svom lovu na žene. Valjda ga zato Gunnar Goma toliko voli. No, no! Sulla tua bocca lo diro Quando la luce splendera! Arne Halldis je pojačao zvuk kad je došao klimaks: AU’alba vincero! A ll’alba vincero! Pjev se uzdigao i putujući kroz zid i beton, drvo i gips, pogo dio Henninga usred čela. Probio se kroz lubanju i prodro u njega. Henning je osjetio toplinu po obrazima, i prije nego stoje shvatio što se dogodilo, osjetio je kako cure suze, kako cure po ožiljcima na licu; iznenada su naprosto bile tu.
332
Nakon onoga N a Što N e Ž eli Misliti, nije plakao ni zbog čega drugog osim zbog onoga N a Što N e Ž eli Misliti, Malo je čudno okusiti svoju vlastitu sol, pomislio je, nakon toliko vremena, i znati da je to prouzrokovao Arne Halldis. A li nije ga iznenadilo to što ga je glazba navela da ponovo zaplače. I osjetio je da bi volio pritisnuti koju tipku na klaviru. A li nije znao hoće li se usuditi. Zaključao se kad je završio pljesak i nad njim se nadvila tišina. Promijenio je bateriju na protupožarnim uređajima, sjeo u sofu i podigao ekran nalaptopu. Odmah je izašao iz hibernacije. Trebalo je nekoliko sekundi dok se računalo nije spojilo na širokopojasni internet i pokrenulo FireCracker 2.0. N ije prošlo dugo dok se ćtiermesj nije javio. 6tiermes7: U napetom sam iščekivanju. Kako je prošlo? MakkaPakka: Kao što sam i očekivao. Ništa nije priznala. 6tiermes7: Lukava djevojka. MakkaPakka: Najlukavija koju sam sreo. 6tiermes7: Nemaš ništa snimljeno? Ništa što bismo mogli iskoristiti? MakkaPakka: Nisam još preslušao snimku, ali sumnjam da ima ičeg. 6tiermes7: OK. Napravio si što si mogao. Ostavimo to kako je. MakkaPakka: Pokušat ću. 6tierems7: Valjda nisi mislio još po nečem kopati?
H enningje sjedio na mjestu dok je kursor blinkao po prozoru v
za četanje. Štošta se dogodilo s njim posljednji tjedan. Iako je troje ljudi mrtvo, a obitelji zauvijek razorene, to mu je priskrbilo dobar posao. Iako Anette nije priznala, i iako se Hasanove prijetnje ne mogu tako lako ignorirati, H enningje samome sebi dokazao kako se još uvijek može računati na njega. Sive moždane stanice opet su budne. Pogledao je u svoje prste prije nego što je formulirao ono što je tinjalo duboko u njemu tako dugo. Znao je da kad napiše riječi, nema puta natrag. Tad je sam sebi dao startni pucanj.
333
Dr. Helge bi me sigurno zamolio da pričekam, pomislio je, dok ne budem siguran da sam posve spreman. A li nemam vremena čekati. N e može se reći hoće li uhvatiti Jasera Šaha ili neće, hoće li dokaz s računala Mahmuda Marhonija i njegovo puštanje na slobodu dovesti do toga da Hasan i društvo nestanu a la Robert de N iro ako zrak postane gust. Nitko ne zna da li ću uskoro moći šetati po ulicama, a da se ne osvrćem preko ramena, ili da li će noći dovijeka biti ispunjene glasovima koji će me držati budnim. Zato je napisao: MakkaPakka: Zapravo ima jedna stvar.
Hladnoća mu je prožela čitavo tijelo. 6tiermes7: Zezaš se. Što to?
Duboko je udahnuo. Prije skoro dvije godine zastao sam usred nizbrdice, pomislio je. Povukao ručnu kočnicu. On je poput Ingvild Foldvik. Zamro je nakon što je Jonas umro. A li ponekad si prisiljen otpustiti kočnicu, pustiti da sklizneš sve do dna, ako želiš uspjeti opet poći uzbrdicom. Nije znao koliko je dugo do dolje, ali ovaj put se neće zaustaviti dok ne bude na samom dnu. Bez obzira koliko to boli. H enning je čvrsto ispuhao zrak iz sebe i postavio prste na tipkovnicu. MakkaPakka: Trebam pomoć od vas.
Okrenuo je pogled prema stropu. N ije baš znao zašto je to učinio. Možda zato da dobije nešto od Pavarottijeve pjesme na katu iznad njega. Njegovu snagu. Njegovu volju. D ugo je gledao gore, u glavi iznova čuo Lucianov glas. AlValba vincem! AlValba vincerd! U zoru ću pobijediti. Opet je okrenuo pogled prema ekranu. Istovremeno ga je is punila snaga kojoj nikad nije osjetio premca. Napisao je sljedeće riječi s motivacijom od koje mu se naježila koža.
001
23443534436ÿ89 3 ÿ ÿ434ÿ ÿ33ÿ4ÿ ÿ ÿ3 3ÿ3
ÿ !"#ÿ$%ÿ&'"$"'"(ÿ)!"#ÿ$ÿ !*ÿ!"ÿ+ ÿ$*ÿ,ÿ!"ÿ)&* ./! ÿ ÿ'!*ÿ!")ÿ!"ÿ0 /1!ÿ&/!%#/ÿ,ÿ0 2)ÿ'!"ÿ+ ÿ0 ,*"3'%3 ÿ !"#ÿ !"ÿ!"ÿ$ ) ÿ,4!"ÿ5 ,'"ÿ,)2 ÿ& 0'* 6,ÿ$%ÿ 0"3ÿ$/ + ,'" 7ÿ$,ÿ,ÿ$%ÿ'0$'"(ÿ$,ÿ,ÿ!"ÿ&0 #" ÿ'!42'!%ÿ$34)ÿ$4 5ÿ 24 3(ÿ* 5 ÿ!"ÿ$3 ÿ3 ÿ&)4' ÿ)"8ÿ 4 23443534436ÿ2 ÿ 9ÿ ÿ ÿ:3ÿ3; ÿ< =<ÿ>?3ÿ3
Zahvala
Ovaj roman nikad ne bi bio realiziran bez malenih i velikih doprinosa prijatelja, obitelji i ostalih koji su bili voljni čitati, slušati, davati sugestije i podijeliti svoja znanja i iskustva. Jern Lier Horst, Erik Werge Beyesen, Johnny Brenna, Hege Enger, Line M arie Onsrud, Petter Anthon Naess, Torgeir Higraff, Nicolai Ljegodt, Kristin “ K ik k i” Jenssen, Vibeke Edegor Nohr - svima puno hvala! Posebno hvala Benedicte. T i si mudra. Ti si dobra. O ni koji me dobro poznaju znaju da je put do mog prvog objavljivanja bio dug. Posljednu hvalu želim izreći sebi samom. Hvala da nikad nisi prestao pisati. Oslo, prosinac, 2009. Thomas Enger
